Arhiva za Januar, 2013

Odnos prema roditeljima

 

DOBROČINSTVO DO SUDNJEG DANA

 

Lijepo vladanje je oblast kojoj Islam pridaje veliku pažnju i čini je usko povezanom sa islamskim vjerovanjem (akidom).

 

Ono čime su muslimani plijenili stanovništvo područja koja su osvajali u svojoj blistavoj prošlosti jeste njihov edeb (vladanje, odnos). Pod edebom muslimana mislimo na njiihovo vladanje (odnos) prema ljudima u šta se ubraja :

 

a)  vladanje prema bratu muslimanu

 

b)  vladanje prema inovjercu

 

c) vladanje prema: roditeljima, komšijama, rodbini, prijateljima, bračnom, drugu, saradnicima, djeci i drugima.

 

Zatim dolazi vladanje (odnos) muslimana prema drugim Allahovim stvorenjima i vladanje prilikom činjenja određenih postupaka kao što su: jedenje, pijenje, odijevanje, međusobno posjećivanje i tome slično. U svemu tome muslimani su slijedili prvaka čovječanstva i najčasnijeg poslanika, Muhammeda s.a.v.s. koji je pretekao druge u lijepom vladanju.

 

Iz navedenog vidimo da je nužno govoriti o lijepom vladanju (odnosu, ponašanju) iz više razloga:

 

 Da bi nakon što poznamo načela lijepog vladanja radili po njima sa namjerom da oponašamo Poslanika s.a.v.s.

 

Da bi predstavili sljedbenicima drugih vjera i ideologija uzoritog sljedbenika čiste i jedine isparavne vjere Islama pozivajući ih na taj način da uđu u Islam.

 

Da bi se popravilo stanje u muslimanskoj porodici u užem i u muslimanskom društvu u širem smislu. Govor na ovu temu počet ćemo sa govorom o lijepom vladanju (odnosu) prema roditeljima.

 

BUDI ZAHVALAN ALLAHU I RODITELJIMA SVOJIM

 

Musliman vjeruje da njegovi roditelji kod njega imaju prava i da je obavezan da im čini doborčinstvo i da im se pokorava sebeb toga što je Allah dž.š. naredio upoređujući njihovo pravo sa svojim pravom kada kaže: “Gospodar tvoj zapovjeda da se samo Njemu  klanjate i da roditeljima doborčinstvo činite.” (Prijevod značenja – El-Isra', 23.)

 

I kaže: “Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi i odbija ga u dvije godine. Budi zahvlan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.” (Prijevod značenja – Lukman, 14.) Kaže Abdurrahman Sa'di tumačeći ovaj ajet: “Budi zahvalan Meni” tj. tako što ćeš Me obožavati, ispunjavati moja prava i nećeš se, blagodatima kojima sam te obasuo, potpomagati u griješenju prema Meni. “i roditeljima svojim” tako što ćeš im činiti dobročinstvo riječju i djelom; blagom rječju, lijepi postupkom, poniznošću  pred njima, plemenitim odnosom, uvažavanjem, izdržavanje i izbjegavanjem ružnih postupaka prema njima bilo riječima bilo djelima. 

 

Prenosi Imam Muslim u poglavlju Davanje prednosti doborčinstvu prema roditeljima nad dobrovoljnim namazom i drugim dobrovljnim djelima. od Ebu Hurejre r.a. da je rekao: “Jednog dana Džurejdž je otišao do svoje isposničke ćelije sa namjerom da čini ibadet, a za njim je došla njegova majka. Ebu Rafi’ je prenoseći od Ebu Hurejre, pokazao kako je Poslanik, s.a.v.s., opisao da je izgledala njegova mati kada ga je zvala. Stavila je šake iznad obrva, zatim digla glavu prema njemu zovući ga: “O, Džurejdže! Ja sam, tvoja majka. Odgovori mi!” U tom trenutku on je klanjao i govorio: “Gospodaru moj, mati ili namaz.” Odabrao je namaz. Mati se vratila kući. Zatim mu je došla po drugi put i treći put i uvijek se isto ponavljalo. Nakon što se nije odazvao na njen poziv rekla je: “Gospodaru moj, učini da ne umre sve dok svojim očima ne vidi prostitutke, bludnice koje javno čine blud!” Kaže (Ebu Hurejre): “Da je zamolila Allaha da ga iskuša iskušao bi ga.” 

 

Kaže imam Nevevi u komentaru ovoga hadisa: “Kažu islamski učenjaci: Ovo je dokaz da je ispravno bilo da se odazove na njen poziv, jer je obavljao dobrovoljni namaz kojeg je mogao završiti do kraja a nije  na to bio obavezan, dok mu je odazivanje i dobročinstvo prema majci bilo obavezno a neposlušnost prema njoj zabranjena. Bio je u mogućnosti da skrati namaz, da joj se odazove, zatim se ponovo vrati namazu.” (Šerh sahihi Muslim, 16/321)

 

VELIKODUŠNO PONAŠANJE

 

Nakon što čovjek  shvati da roditelji kod njega imaju pravo koje mora ispunjavati pokoravajući se time Allahu dž.š, na njemu je da se odnosi prema njima na sljedeći način:

 

 Da im se pokorava u svemu što narede ili zabrane ako to što mu naređuju ili zabranjuju nije grijeh i otvoreno suprotstavljanje šeirijatu. Poznato je da nema pokoravanja prema stvorenju u onome što predstavlja nepokornost prema Stvoritelju. Kaže Allah dž.š.: “A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.” (Prijevod značenja – Lukman, 15.)

 

Navodi Nejsaburi u “Esbabu-n-nuzuli” hadis kojeg je zabilježio Imam Muslim a čiji se lanac prenosilaca završava kod Mus'aba ibn Sa'da ibn Ebi Vekkasa koji kaže: “Rekao je moj otac: “Ovaj ajet je objavljen zbog mene.

 

Kaže Mus'ab: “Sa'dova (babina) majka se zaklela da neće sa njim razgovarati sve dok ne zaniječe vjeru u koju je bio ušao i da neće jesti i piti. To je potrajalo tri dana kada je od iznemoglosti pala u nesvjest. Sa'd je otišao do Poslanika, s.a.v.s., i požalio mu se na to, pa je objavljen ovaj ajet. 

 

Da im čini dobročinstvo na sve moguće načine u što ulazi: hranjenje, odijevanje, liječenje kada se neko od njih razboli, neuznemiravanje, i žrtvovanje za njih.

 

Blagost prema njima; na taj način što će biti ponizan i smiren pred njima. 

 

Da pažljivo sluša ono što govore sa okrenutim licem prema njima, da ih ne prekida u govoru i da maksimalno pazi da ih ne utjera u laž ili odbije ono što govore. 

 

Da pred njima sjedi učtivo i sa poštovanjem izbjegavati sve iz čega bi mogli zaključiti da ih omalovažava kao što je pružanje noge, grohotno smijanje, ležanje, razgolićavanje i činjenje ružnih postupaka pred njima i sve ono što je suprotno lijepom vladanju prema njima. 

 

Da ne prigovara za uslugu koju im učini  ili hediju koju im pokloni. Prigovor ruši djela i ubraja se u ružno ponašanje a naročito kada je upućen roditeljima. Prenosi se da je čovjek došao kod Allahovog Poslanika i rekao mu: “Allahov Poslaniče, da li sam se odužio majci nakon što sam je nosao dok je obavljala tavaf?” “Kada bi je čitav život nosao na sebi ne bi joj se odužio za samo jedan  napor pri porođaju,” – reče mu Poslanik s.a.v.s.

 

TRIPUT MAJKA, PA ONDA OTAC

 

Davanje prednosti majci nad ocem u dobročinstvu i samilosti prema njoj kao što se prenosi u hadisu Ebu Hurejre da je rekao: “Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika pitajući ga: -Allahov Poslaniče ko je najpreči da se prema njemu lijepo ophodim?

 

Tvoja majka – reče mu Poslanik? Zatim? – upita.

 

“Tvoja majka” – reču mu Poslanik?

 

Zatim? – upita ponovo.

 

Tvoja majka – odgovori mu Poslanik s.a.v.s.

 

“Zatim – Tvoj otac reče Poslanik s.a.v.s. (Prenosi ga Buhari)

 

Kaže Ibn Bettal komentarišući ovaj hadis: “Ono na što upućuje ovaj hadis jeste da majka zaslužuje trostruko više dobročinstva nego otac. To zbog tegobe trudnoće, zatim porođaja, zatim dojenja. Sve ove stvari svojstvene su samo majci i ona je ta koja ih podnosi. Poslije toga učestvuje zajedno sa ocem u odgoju djece.” (Fethul – Bari) Kažu neki islamski učenjaci: “Majci se daje prednost u dobročinstvu, milosrđu i samilosti a ocu se daje prednost u pokornosti, jer je otac gazda kuće.” Da se odazove na njihov poziv što je brže moguće bez obzira bio zauzet ili ne.

 

Da navikava suprugu i djecu na dobročinstvo prema njima na taj način što će im on biti uzor u tome i da što je više moguće, učvrsti vezu između njih.

 

Da od njih traži dozvolu i savjetuje se sa njima bez obizra da li izlazio sa prijateljima ili putovao van svoga grada ili namjeravao da ide u džihad na Allahovom putu (kada mu džihad nije stroga obaveza – fard a'jn). Ako mu oni dozvole otići će, a ako ne ostat će i ostaviti ono što je namjeravao pogotovo onda kada je njihovo mišljenje pronicljivo i proizilazi iz znanja. Dobročinstvo prema njima nakon njihove smrti. Ovo nam govori koliko je pravo roditelja kod nas i koliko je Allahova milost prostrana, te da dobročinstvo prema roditeljima ne prestaje njihovom smrću.

 

Neki ljudi zakažu u pravima roditelja za njihova života, te kada umru požele da ih Allah vrati na dunjaluk kako bi prema njima činili dobra djela koja su propustli.

 

I u tom slučaju musliman je u mogućnosti da nadoknadi ono što ga je prošlo i da bude dobročinitelj prema svojim roditeljima  i to na sljedeći način:

 

Da nastoji da bude dobar;

 

Da puno upućuje za njih dovu i traži za njih oprost;

 

Da posjećuje familiju koju su oni posjećivali;

 

Da ispuni ono što su oni ugovorili;

 

Da na mjesto njih udjeli sadaku.

 

Ovo su bile neke stvari koje spadaju u lijepo vladanje (edeb) prema roditeljima.

 

Semir Imamović

Islamski metod kritikovanja i osuđivanja drugih

 

NE POVODI SE ZA ONIM ŠTO NE ZNAŠ!

 

Riječi Allaha dž.š. “Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali i kada ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je to kod Allaha krupno” nas uvode u svakodnevni život ispunjen ispraznim ljudskim mjerilima  o Dobru i Zlu, značajnom i beznačajnom. Stoga se proklamacije o “bezgriješnosti” i “dobrim namjerama” očitovane kod mnogih koji i ne znaju šta je grijeh, a šta sevap mogu shvatiti jedino kao puka naivnost.

 

Iznošenje suda o drugima je već odavno postala akutna tema ljudskog društva.  Značaj ove teme se ogleda u sljedećem:

 

- Veliki značaj i korist u objašnjenju islamskog metoda kritikovanja i osuđivanja drugih s jedne strane, te masovna pojava kritikovanja i osuđivanja (među muslimanima posebno) koje u svakom pogledu odudara od islamskog metoda ili edeba što direktno vodi u griješenje i obezvrjeđivanje ljudske ličnosti s druge strane.

 

- Nasušna potreba društva (zajednice) za jednim općim pravilom u pogledu kritike i osuđivanja drugih ljudi, a to pravilo prije svega podrazumijeva znanje, pravednost i nepristrasnost u kritici. S tim u vezi poznate su riječi Ibn Tejmije r.a.: “Nužno je da čovjek posjeduje jedno opće pravilo koje će u sebi sadržavati sve pojedinosti i kada je u pitanju govor o drugom on mora biti utemeljen na znanju i pravednosti, a zatim na poznavanju svih pojedinosti (kako je došlo do njih), u suprotnom čovjek postaje lažov i neznalica u pogledu pojedinosti (detalja), a neznalica i nasilnik uopćeno, što dovodi do velikog nereda u društvu.”

 

- Veličina nepovredivosti (svetosti) muslimanske ličnosti kod Allaha dž.š.

 

- Loše posljedice kritikovanja i osuđivanja kojima je uzrok odstupanje od islamskog metoda u kritici, što vodi u kidanje bratskih (prijateljskih) veza, sektašenja te pojavu opasnih bolesti koje razaraju zdrav duh, kao što su ogovaranje, potvora, zavidnost i mržnja.

 

Zbog svega ovoga osjećamo iskrenu potrebu da skrenemo pažnju na nekoliko važnih pravila koja se tiču kritike i osuđivanja drugih ljudi, a koja musliman i muslimanka, ako su iskreni prema Allahu dž.š., moraju imati na umu.

 

 

STRAH OD ALLAHA DŽ.Š. PRILIKOM GOVORA ILI SPOMINJANJA DRUGIH:

 

Naš Uzvišeni i Milostivi Gospodar je strogo zabranio ogovaranje u Svojoj Knjizi (Kur'anu) i jezikom Svoga poslanika Muhammeda a.s. U suri Hudžurat Allah dž.š. je objavio ajet “I ne ogovarajte jedni druge, zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso svog mrtvog brata, a vama je to odvratno.” (Prijevod značenja, Hudžurat – 12.) A Muhammed a.s. je na upečatljiv način objasnio šta u stvari znači gibet u hadisu koji bilježi Muslim: “Znate li šta je gibet (ogovaranje)?” – upitao je Poslanik a.s. ashabe. Rekli su: “Allah i Njegov Poslanik a.s. najbolje znaju.” Muhammed a.s. je odgovorio: “Gibet je da spomeneš svoga brata sa onim što mu nije drago.” “A šta ako je istina ono što kažemo o njemu?” – upitali su. “Ako je istina to što ste rekli o njemu, onda ste ga ogovorili, a ako nije istina, onda ste ga oklevetali (potvorili).” 

 

Poznato je da je Muhammed a.s. izjednačio svetost i nepovredivost muslimanske časti sa svetošću dana Arefata u svetom mjesecu kod svetog hrama – Bejtullaha, rekavši:  “Vaše krvi, vaši imeci i vaše časti su vam haram (zabranjene) i svete kao što je svet ovaj naš dan, u ovom svetom mjesecu, u ovoj svetoj zemlji.” Prenosi se od Abdullaha ibn Omera r.a. da je jedne prilike Resul a.s. rekao: “O, skupino onih koji su potvrdili pripadnost Islamu svojim jezicima, a u čija srca još iman nije ušao, ne uznemiravajte muslimane, ne podcjenjujte ih i ne uhodite ih da bi im otkrivali mahane, jer onaj ko bude otkrivao mahane bratu muslimanu, Allah će otkriti njegove mahane, a kome Allah bude otkrivao mahane, osramotiće ga u njegovoj kući.” 

 

Zbog toga su prve generacije, shvatajući veličinu i težinu ovog grijeha, bile daleko od ogovaranja i bili su ljudi koji su se najviše bojali gibeta. Vrijedno je spomenuti ono što bilježi imam Buhari od ibn Asima koji je rekao: “Od trenutka kad sam saznao da je gibet (ogovaranje) haram, nisam ogovorio ni jednog čovjeka.” A sam imam Buhari bi govorio: “Nadam se da ću sresti svoga Gospodara na Sudnjem danu, ne bojeći se da će mi se sviđati račun zbog gibeta.” U vezi ovih njegovih riječi imam Zehebi je rekao: “Istinu je rekao Buhari, Allah mu se smilovao. Onaj ko pogleda u njegov govor u smislu dokaza i tačnosti vidjeće koliko je bio oprezan i pažljiv u svakoj riječi, znajući koliku štetu donosi ogovaranje, jer s ogovaranjem se ne postiže samo grijeh, već je to i najlakši put za brisanje dobrih djela koja je čovjek uradio.” 

 

Prenosi se da je Abdurrahman ibn Mehdi rekao: “Da ne mrzim griješenje prema Allahu, poželio bih da ne ostane ni jedan čovjek u Egiptu, a da me ne ogovori, jer kojem se to dobrom djelu čovjek više obraduje od dobrog djela koje nađe u svojoj Knjizi, a nije ga uradio.” Zbog toga onima koji u našem vremenu masovno i maksimalno koriste gibet pravdajući se dobrim namjerama i željom da poprave stanje kod ljudi, preporučujemo, prije nego izgovore i jednu riječ o drugom, da razmisle o slijedećem:

 

- Neka upita čovjek sam sebe, šta je stvarna namjera njegovog govora o drugom čovjeku? Je li iskren i želi li time da uputi savjet bratu koji će mu biti od koristi? Ili je u pitanju skrivena strast, ili isticanje sebe, ili možda zavist i mržnja prema tom čovjeku.

 

- Neka dobro pogleda u poticaj koji ga je podstakao na govor o svom bratu muslimanu. Je li njegov brat u jednom od stanja kada je gibet (ogovaranje) dozvoljen ili nije?

 

- Neka dobro razmisli, prije nego što njegove riječi postanu dokaz protiv njega, šta će odgovoriti na Sudnjem danu kad ga Allah upita: “Moj robe, zašto si govorio o tom i tom čovjeku tako i tako?” I neka se prisjeti Allahovih riječi: “Znajte da Allah zna šta je u vašim dušama, zato Ga se bojte, znajte da je Allah onaj koji oprašta i koji je Milostiv.” (Prijevod znaženja,Bekare-235.)

 

NAJPREČE JE IMATI LIJEPO MIŠLJENJE O BRATU MUSLIMANU

 

Ovo je zlatno pravilo koje spominje Uzvišeni u Kur'anu: “O, vjernici, klonite se mnogih sumnji (mišljenja), neka mišljenja su zaista grijeh, i ne uhodite jedni druge.” (Prijevod značenja, Hudžurat 12.) Allah dž.š. u ovom ajetu naređuje muslimanima da ostave mnoga mišljenja (sumnjičenja), jer je to grijeh, a ono što je odmah poslije toga zabranjeno jeste uhođenje i to je dovoljan dokaz da uhođenje u većini slučajeva biva zbog lošeg mišljenja o bratu. U osnovi je obaveza imati lijepo mišljenje prema bratu muslimanu i zbog toga Allah dž.š. naređuje mu'minima da ostanu pri lijepom mišljenju kada čuju da se ružno govori o njihovoj braći, ako to nije provjereno. I ne samo to, već Uzvišeni Allah dž.š. žestoko osuđuje da se govori o onome što se samo čulo o muslimanima, a nije potvrđeno i nije provjereno. Tako Allah dž.š. u slučaju “potvore” (ifk) kada je rečeno što je rečeno o Aiši r.a., majci pravovjernih, objašnjava muslimanima kakav je postupak ispravan u tom trenutku: “Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: “Ovo je očita potvora.” Zatim Uzvišeni u sljedećem ajetu objašnjava da je ovakav govor i njegovo prepričavanje krupna star: “Kada ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu ništa niste znali, vi ste to sitnicom smatrali, ali je to kod Allaha krupno. Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: “Ne dolikuje nama da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!” I savjetujući mu'mine Allah dž.š. upozorava da se više nikada ne vraćaju na ovakav govor i da se tako krupan grijeh nikad ne ponovi. “Allah vam naređuje da tako nešto više nikada ne ponovite ako ste vjernici.” U ajetu koji prethodi ovim ajetima, a koji je početak govora o “potvori” (ifk), Allah dž.š. objašnjava da je govor o drugim ljudima, bez opravdanog šerijatskog razloga i bez jasnog dokaza uistinu veliki grijeh: “Svaki od njih će biti kažnjen prema grijehu koji je zaslužio.” (Prijevod značenja, Nur 11.-20.) Imami Muslim bilježi hadis od Resula a.s. u kojem je rekao: “Dosta je čovjeku laži da prenese sve ono što čuje.” 

 

Obraćajući se ibn Vehibu imami Malik je između ostalog rekao: “Znaj da nije dobar musliman onaj koji prenosi sve što čuje, i da onaj koji prenosi sve što čuje, ne može biti imam nikada.” Rekao je Aburahman ibn Mehid: “Ne može biti imam koji se slijedi, onaj koji govori i prenosi sve što čuje.” Allah dž.š. je naredio da se svaka vijest mora dobro provjeriti, rekavši: “O, vjernici, ako vam nakakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (Prijevod značenja, Hudžurat-6.)

 

GOVOR O LJUDIMA MORA BITI ZASNOVAN NA ZNANJU, PRAVEDNOSTI I NEPRISTRASNOSTI

 

Osnova za ovo pravilo je kur'anski ajet u suri Maide: “O, vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikada ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (Prijevod značenja, Maide-8.) I ajet u suri Hud 85. koji u prijevodu značenja glasi: “I ne zakidajte ljudima stvari njihove.” Kaže ibn Džerir et-Taberi objašnjavajući riječi Uzvišenog: “O, vi koji vjerujete da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed a.s. Njegov poslanik, neka od vašeg ahlaka i od vaših svojstava bude dosljedno izvršavanje Allahovih propisa i pravedno svjedočenje, odnosno pravda i prema prijateljima i prema neprijateljima. Ne budite nepravedni u vašim presudama ni u vašim djelima pa da prekoračite granicu u pogledu vaših neprijatelja samo zato što je između vas neprijateljstvo, a isto tako ne činite propuste i ne povrijeđujte granicu koju sam vam odredio u sudstvu i svjedočenju u pogledu vaših prijatelja samo zbog toga što vas vežu prijateljske veze, nego poštujte u potpunosti prema svima Allahove dž.š. granice i radite po onome što sam vam je On naredio.” 

 

Kaže ibn Tejmije: “Govor o ljudima mora biti sa znanjem i pravednošću a ne sa neznanjem i nasiljem, kao što je stanje kod sljedbenika novotarija.” Onaj ko govori o drugim ljudima bez znanja odstupa od islamskog metoda i njegovo ponašanje nije u skladu sa Kur'anom i sunnetom Resula a.s., niti je u skladu sa programom dobrih predhodnika.” Uzvišeni je objavio ajet u suri Isra: “Ne povodi se za onim što ne znaš. I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (Prijevod značenja, Isra-36.) Također, govor o drugom sa nasiljem i nepravdom odudara od onoga što je rečeno u: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže bogobojaznosti!” 

 

Govor o drugima bez znanja ili sa nepravdom i nasiljem i govor čiji je povod slijeđenje strasti jeste uzrok mnogih razilaženja i udaljavanja muslimanskih srca. Posljedica takvog govora je pojava neprijateljstva, zavisti i mržnje, i, što je još opasnije, on je uzrok besplodnog i ispraznog raspravljanja od kojeg nema nikakve koristi, te slabljenja i cijepanja jedinstvenog muslimanskog safa Allahu dž.š. se utječemo od nepravde i nasilja, a molim Ga da muslimane okupi ako Kur'ana i Sunneta i da nas učvrsti na stazi Islama, stazi jedine istine i potpune pravde.

 

 

Nasuf Bušatlić – Abdussamed

DRUŠTVENA ULOGA OMLADINE

Posted: Januar 5, 2013 in Uncategorized

Odgoj omladine

 

NEUPITNA DRUŠTVENA ULOGA OMLADINE

 

Čovjek će na Sudnjem danu biti prvo pitan o svojim godinama, a onda, kao jedno posebno potpitanje, o svojoj mladosti. To što će čovjek biti i pored prvog pitanja pitan o svojoj mladosti nam ukazuje na njenu važnost u čovjekovom životu.

 

Govor o problemima omladine u današnjem vremenu je potreban i važan iz više razloga.

 

Prvi od njih je to što omladina u ovoj etapi života doživljava tjelesne i duševne promjene, zatim promjene u načinu života i slično. Ove fiziološke promjene, najčešće bivaju uzrokom da se kod omladine javljaju različite vrste problema usljed kojih omladina osjeća potrebu za nužnim rješenjem tih problema.

 

Drugi razlog jeste to što je u tom dobu čovjek na najvećem stepenu svoje snage. Ova snaga se sastoji od: fizičke snage, moći zapažanja, zatim spremnosti da se žrtvuje za svoje ciljeve itd. Ova snaga može u mnogo čemu uticati na zajednicu, i dati velike rezultate. Isto tako, ova snaga može biti štetna i pogubna za cijelu zajednicu ako bi bila ostavljena da luta mračnim ulicama zablude.

 

Treći razlog je to što omladina, za razliku od ostalih ima najviše slobodnog vremena, pa ako se u tom vremenu ne oslobodi nemara i lijenosti, te neiskoristi to slobodno vrijeme u hajr stvarima, onda je mnogo izgubila.

 

Zbog unaprijed rečenog, govor o problemima omladine postaje važan i neophodan. Kaže Allahov Poslanik (s.a.v.s.) u hadisu od Abdullaha ibn Mes'uda: “Neće se pomjeriti stopala sina Ademovog na Sudnjem danu dok ne bude pitan o četiri stvari – o svojim godinama u čemu ih je proveo, o svojoj mladosti kako ju je iskoristio, o svome imetku kako ga je zaradio i u šta ga je trošio, te da li je radio po onome što je naučio.” (Tirmizi)

 

Kada razmislimo o ovome hadisu primjećujemo više stvari; Jedna od njih je to da čovjek neće biti prvo pitan na Sudnjem danu za svoje znanje, niti za svoj imetak, nego prvo za što će biti pitan jesu godine. Mudrost toga je što čovjek u toku svoga života stiče znanje, imetak, zatim radi i muči se u svome poslu, stičući dobro ili zlo. Kao što kaže Poslanik (s.a.v.s.) u hadisu, koji bilježi Ebu Malik el-Ešarij: “Svi ljudi, kada osvanu, prodaju svoje duše, pa ili ih spase ili unište.” Ove godine koje su nam date, dragi brate i sestro, su ustvari ispit. Ako ga položiš uspio si na obadva svijeta. A ako propadneš, pa propao si i na dunjaluku i na ahiretu. Uspio je onaj koji popuni svoje vrijeme sa onim što voli Allah, dž.š., a propao je onaj koji potroši svoje vrijeme u onome što ne voli Allah, dž.š.

 

Zatim zapažamo, u hadisu kojeg smo ranije spomenuli, da nas je Poslanik (s.a.v.s.) obavijestio da će čovjek na Sudnjem danu biti prvo pitan o svojim godinama, a onda, kao jedno posebno potpitanje, o svojoj mladosti. To što će čovjek biti i pored prvog pitanja pitan o svojoj mladosti nam ukazuje na njenu važnost u čovjekovom životu. Također, primjećujemo da su nosioci da've i vječne istine, pomagači svih poslanika, uvijek bili mladi. Allah, dž.š., spominje da je najveći broj onih koji su povjerovali Musa, a.s., bili sinovi onih kojima je poslan ovaj plemeniti poslanik. Proučavajući život posljednjeg Poslanika vidjećemo da i u njegovoj da'vi značajno mjesto zauzima omladina. Ako bi samo pokušali sebi predstaviti imena onih koji su maltretirani u Mekki, ili imena onih koji su učinili hidžru u Habeš (Etiopiju) ili u Medinu, ili onih koji su učestvovali u bitkama, ili imena šehida koji su ubijeni na Allahovom putu, vidjeli bi da većina njih spada u omladinu. Zatim, ako pogledamo u pokrete našeg vremena koji rade na oživljavanju Sunneta i vraćanju pravoj i istinskoj vjeri, zapazit ćemo da su i njihovi pomagači i propagatori, te oni koji su uzvisili zastavu Islama nad zastavom kufra, najčešće omladinci.

 

Kroz sve ove primjere i hadise uviđamo da omladina zauzima značajno mjesto u Islamu i da prosperitet Ummeta može biti samo plod rada te omladine. Zbog toga smo dužni prema omladini, a to je od njihovog prava, da govorimo o problemima i preprekama sa kojima se susreću u svome životu.

 

 

Adnan Maglić

Višeženstvo "osuđeni" halal

Posted: Januar 5, 2013 in Uncategorized

Višeženstvo “osuđeni” halal

 

Mudrosti od društvenog značaja

 

U našem društvu dozvoljavaju i sasvim normalnim smatraju stvari koje su loše po pojedinca i zajednicu, a sa druge strane se osuđuju i kritikuju stvari koje Islam dozvoljava i koje u sebi nose korist i dobro.

 

Tako je “normalno i prirodno” što je legalizovan homoseksualizam u federaciji, što stanovi u Sarajevu postaju tajni bordeli u kojima se prostituiše i na “lagan” način za život zarađuju mlade sarajevske djevojke, nikome ni da zasmeta a komoli da se šta poduzme u pogledu sprečavanja toga.

 

Međutim, kada se čuje da neki vjernik-musliman ima dvije ili više zakonitih žena na sve moguće načine nastoji se dotični ocrniti, a samim tim i Islam smatrajući ga sistemom koji omalovažava i uskraćuje ženina prava. Jer kakvo je to “poniženje” za ženu da muž pored nje ima još jednu!

 

Ali da li je to doista tako ?

 

TEMA KOJA DIŽE OBRVE

 

Svako ko iole poznaje Islam zna da je on univerzalna vjera objavljena od Sveznajućeg, Onoga koji je stvorio čovjeka i Onoga koji najbolje zna šta je dobro za njega a šta loše. I upravo, u Islamu su zabranjene one stvari koje štete čovjeku, a dozvoljene one koje mu korist nose. Nije bez razloga Uzvišeni Allah zabranio prostituciju i homoseksualizam, a dozvolio poligamiju-višeženstvo.

 

Znamo da AIDS najviše hara po onima koji žive nastranim seksualnim životom, bilo da se bave prostitucijom ili homoseksualizmom. I može se sa pravom reći da su ljudi u svojim nastranostima otišli daleko, čak su gori i od životinja. Jer, gdje u životinjskom svijetu možete naći da mužjak polno opći sa drugim mužjakom. A ljudi ne samo da to rade, nego i sklapaju međusobne brakove.

 

Možda za kratko vrijeme po našim ulicama počnu šetati zagrljeni muški bračni parovi. No, za našu javnost to je daleko lakše i prihvatljivije nego da čuju da čovjek ima dvije, a kamoli tri ili četiri žene.

 

Mnoge se obrve podižu kada čuju za nekoga da ima drugu zakonitu ženu, ali imati brojne ljubavnice ili prijateljice, kao oblik poligamije, prihvataju kao odliku. Kontradikcija između ova dva stava obično se ne uzima u obzir. Možda bi moglo biti poučno da se citira gospođa Ani Bizant (Annie Besant) o ovom predmetu. G-đa Bizent kaže: “Na zapadu se hvališu lažnom monogamijom, a stvarno postoji poligamija bez ikakve odgovornosti-ljubavnica se napusti i otjera kad muškarcu postane dosadna i na taj način ona je bačena u kaljužu ulične žene. Za njenog prvog ljubavnika ne postoji nikakva odgovornost za njenu budućnost i takva žena je stotinu puta u gorem položaju negoli udomljena supruga i majka u legalnoj poligamskoj porodici. Kada pogledamo na hiljade propalih i jadnih žena koje se tiskaju po uglovima zapadnjačkih gradova, noćima i noćima, moramo nesumnjivo osjetiti zadovoljstvo da to ne postoji unutar islamske poligamije kojoj zapadnjačka usta tako bezočno prigovoraju. Poligamija je bolja za ženu, sretnije je rješenje za ženu i više joj odgovora da živi u poligamiji zajedno sa njenim mužem, sa zakonitim djetetom, u svojoj sigurnosti, nego da bude zavedena i zatim odbačena na ulicu možda čak i sa nezakonitim djetetom.”

 

DOZVOLJENO I OGRANIČENO

 

U Islamu je dozvoljena pligamija ali za razliku od vremena prije Islama, kada je ona bila neograničena, pojavom svjetla istine ona se ograničila i uslovila.Žena ima svoja prava u Islamu i ona joj neće niti smiju biti uskraćena ukoliko  se čovjek pored nje oženi drugom ženom.Žalosna je činjenica što mali broj žena, muslimanki, odobrava i daje podršku čovjeku u višeženstvu.Mnoge ne samo da ne odobravaju, nego se žestoko tome protive, iako to nije ljudski, nego Allahov propis.

 

“Žene u današnjem vremenu, naročito one koje su pod uticajem zastrašujućih sredstava informisanja misle da kada njen muž želi da se oženi drugi puta, to znači da je on ne voli. To je kardinalna greška. Postoje mnogi razlozi koji čovjeka mogu navesti na ženidbu drugom, trećom ili četvrtom ženom, a da on ostane pri ljubavi svojoj prvoj ženi. Jedan od takvih razloga je želja za velikim brojem djece ili nemogućnost obuzdavanja polnog nagona dok je žena u periodu menstruacije ili nifasa (poslije poroda), želja za učvršćivanje prijateljskih veza sa određenom porodicom i drugi slični razlozi.”

 

Pored spomenutih razloga za poligamiju, pogledajmo i današnju situaciju u kojoj su se našli bosanski muslimani.

 

Znamo da su većina poginulih u proteklom ratu bili muškarci. Koliki je samo ostao broj nezbrinutih žena i djece? Zar za žene nije bolje da budu zbrinute, djeca koja su ostala bez prvoga oca nađu pažnju starješine, ili u protivnom moraju sami da se bore za obezbjeđivanje životnih sredstava, nerijetko se upuštajući i u grijeh, kao što je prostitucija. Poligamiju je dozvolio Uzvišeni Allah i to je sunnet Poslanika s.a.v.s. i njegovih ashaba, a prenosi se da je većina prijašnjih Poslanika imala veći broj žena. Poznati su hadisi koji govore o nagradi onoga koji oživi (u praksu sprovede) neki sunnet.

 

Jasno je da poligamija nije jednostavna kako za ženu tako i za muškarce. Čovjek koji ima više žena mora biti pravedan u svom odnosu prema njima, a žena koja se nađe u takovoj situaciji mora puno da se trudi u savlađivanju svoje ljubomore i nastojanju da se što ljepše ophodi kako prema mužu tako i prema drugoj ženi. Znači, trud i sabur su potrebni sa obje strane. Ali Allah obećava da će svoje strpljive robove nagraditi džennetom. A zar to nije dovoljna nagrada za trud i odricanje na ovom svijetu ?!

 

Fadila G. M.

Sklad razuma i Objave

 

O, RAZUMOM OBDARENI …

 

Islam naređuje traženje znanja koje će razviti i upotpuniti čovjekov razum i zabranjuje sve što šteti ispravnom čovjekovom poimanju.

 

Filozofski i racionalistički pokreti su htjeli da proslave razum i uzdignu ga na posebno mjesto, kako to oni kažu, ali nisu, niti će ikada moći da mu ukažu ni stoti dio počasti koju mu je ukazao Islam. Razum, sa islamskog gledišta, zauzima posebno mjesto, ne uzdiže se na stepen božanstva, niti mu se oduzima vrijednost do te mjere da njegov vlasnik naliči životinjama (tj. kao da nema razuma). Nema ni jednog ubjeđenja (vjerovanja) koje poštuje čovjekov razum, njime se ponosi i na njega oslanja u svome utemeljenju, kao što je to Islam. Nema ni jedne knjige koja je razumu dala slobodu, podigla mu cijenu i ukazala počast, kao što je to Kur'an Časni. On na mnogo mjesta potencira upotrebljavanje razuma kako bi odigrao ulogu za koju ga je Allah, dž.š., stvorio. Najznačajnije manifestacije uvažavanja razuma u Islamu su sljedeće:

 

- Poziv na iman (vjerovanje) zasniva se na razumskom ubjeđenju.

 

Islam ne traži od čovjeka da ugasi svjetiljku razuma i vjeruje (bude ubijeđen), nego ga poziva da upotrijebi razum i iskoristi sve njegove potencijale na putu stizanja do stvari koje će ga potpuno ubijediti, a vezane su za njegov život. Metode kojima Islam usmjerava čovjekove razumske (racionalnim) potencijale su:

 

Poziv na razmišljanje i pažljivo proučavanje. Allah, dž.š., poziva ljude na razmišljanje o Kur'anu, kao što kaže: “A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti.” (Prijevod značenja – En-Nisa, 82.)

 

I kaže: “Zašto oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci?” (Prijevod značenja – Muhammed, 24.) Poziva na razmišljanje o Njegovim stvorenjima, kao što kaže: “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!” (Prijevod značenja – Ali Imran, 191.)

 

I kaže: “Pa zašto oni ne pogledaju kamile – kako su stvorene, i planine – kako su postavljene, i zemlju – kako je prostrta?” (Prijevod značenja – El Gašije, 17., 20.)

 

Zatim izaziva ljudski razum da nađe i najsitniju manjkavost u nečemu od Njegovih stvorenja, pa kaže: “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u tome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li kakav nedostatak, zatim ponovo više puta pogledaj, pogled će ti se vratiti klonuo i umoran.” (Prijevod značenja – Mulk, 3.) Zatim poziva na razmišljanje o Njegovim zakonima, kao što kaže: “U odmazdi vam je – opstanak, o razumom obdareni, da biste se ubijanja okanili.” (Prijevod značenja – El-Bekare – 179.)

 

“A bolje vam je, neka znate, da postite.” (Prijevod značenja – El-Bekare – 184.)

 

Islam posvećuje pažnju probuđivanju ljudskog razuma kako bi pažljivo razmislio o ovim propisima i sproveo ih na najbolji mogući način. Potom na razmišljanje o prijašnjim narodima i onome što im se dogodilo zbog grijeha i nepokornosti Allahu.

 

 “Reci: Putujte po svijetu, zatim pogledajte kako su završili oni koji su poslanike lažnim smatrali.” (Prijevod značenja – El-En'am, 11.)

 

“Zar oni ne znaju koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama Mi nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku, pa smo ih, zbog grijehova njihovih, uništili, i druga pokoljenja, poslije njih, stvarali?” I na kraju poziv je upućen na razmišljanje o dunjaluku  i njegovoj prolaznosti.

 

 “Navedi im kao primjer da je život na ovom svijetu kao bilje, koje i poslije natapanja vodom, koju Mi s neba spuštamo, ipak postane suho, i vjetrovi ga raznesu. A Allah sve može.” (Prijevod značenja – El-Kehf, 45.)

 

Razmišljanje o stvarima koje smo naveli, ne traži se tek tako, samo radi sebe, nego da bi urodilo korisnim plodovima. Dakle, ne radi se o pustom filozofiranju i natjecanju u zapetljavanju govora i njegovom odvosmišljavanju, nego na popravljanje srca, ubjeđenja i života u skladu sa ispravnim vjerskim programom.

 

ZNANJE ZAHTIJEVA DJELOVANJE

 

- Druga manifestacija uvažavanja razuma iskazana je u pozivu na usmjeravanje svih razumskih potencijala ka nadziranju društva s ciljem  popravljanja stanja, kao što kaže Allah, dž.š.: “Neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati, naređivati da se čini dobro, a zlo zabranjivati, – oni će što žele postići.” (Prijevod značenja – Ali Imran, 104.)

 

Islam je učinio svakog pojedinca odgovornim za ono što se događa u društvu i zaprijetio je žestokom kaznom onome koji bude znao, a ne bude popravljao, pa makar on sam bio dobar. Kaže Allah dž.š.: “Izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su krivi, i znajte da Allah strašno kažnjava.” (Prijevod značenja – El-Enfal, 25.)

 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: “Svi ste vi pastiri i svi ćete biti pitani za svoje stado.” (Prenosi ga Buhari 13/100, Muslim br. 189 od Ibn Omera)

 

- Islam ne prisiljava čovjekov razum da vjeruje, nego mu je ostavio da izabere između vjerovanja i nevjerovanja, nakon što mu je iznio dokaze. Kaže Allah, dž.š.: “Nema prisile u vjeru.” (Prijevod značenja – El-Bekare, 256.)

 

“I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće – neka vjeruje, a ko hoće – neka ne vjeruje!” (Prijevod značenja – El-Kehf, 29.)

 

- Islam nastoji da odnos između čovjeka i njegovog Gospodara bude zasnovan na jasnoj racionalnoj osnovi u ubjeđenju (vjerovanju) i zakonodavstvu.

 

Islam ne želi da čovjeka, kojeg ubijedi svojim dokazima, okuje u okove isposništva, jer nema isposništva u Islamu. Isposništvo ograničava čovjekov razum, za nemaruje potencijale čovječanstva i suprotstavlja se zakonima života, jer bi nestalo života na Zemlji ako bi se svi ljudi posvetili isposništvu.

 

- Islam kori one koji se slijepo povode i ne upotrebljavaju vlastiti razum. Također upozorava na slijepo slijeđenje praznih teorija i bezvrijednih mišljenja kojima su izvor legende i prohtjevi.

 

Kaže Allah, dž.š.: “A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!” – oni odgovaraju: “Nećemo, slijedićemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” – Zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na pravom putu bili?!” (Prijevod značenja – El-Bekare, 170.)

 

Allah, dž.š. je, naredio ljudima da dobro provjere određenu stvar prije nego u nju povjeruju i za njom se povedu: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se zaista odgovarati.” (Prijevod značenja – El-Isra, 36.)

 

- Islam naređuje traženje znanja (obrazovanje) i podstiče na njega kako bi se upotpunio i razvio čovjekov razum.

 

Kao što se tijelo razvija uzimanjem hrane, tako se i razum razvija uzimanjem znanja. Čak šta više, Allah, dž.š., je spomenuo učenjaka zajedno sa Sobom i melecima: “Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni – i da On postupa pravedno…” (Prijevod značenja – Ali Imran, 18.) Zbog toga je Islamu nepoznat pojam “vjerskog čovjeka”, tj. onoga koji posjeduje monopol nad znanjem, dijeli oprosnice i ima pravo da zabranjuje i dozvoljava. U Islamu postoji pojam “vjerski učenjak”, a to je onaj kome se ljudi obraćaju u slučaju da su im nejasne neke vjerske stvari i koji, oslanjajući se na punovažne dokaze u Šeriatu, daje objašnjenje. Učenjak ne smije obavezati nikoga od ljudi da se drži nečega što nema potporu bilo u Kur'anu, bilo u Sunnetu, bilo u konsenzusu muslimana.

 

- Islam je zabranio sve što negativno utiče na razum i može biti uzrokom njegovog slabljenja ili potpunog gubljenja. Tako je zabranio alkohol i sve ono što opija.

 

Kaže Allah, dž.š.: “O vjernici, vino i kocka i kumiri i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo, zato se toga klonite da biste postigli što želite.” (Prijevod značenja – El-Maide, 90.)

 

Prenose Buhari (10/25) i Muslim (2.003) od Abdullaha ibn Omera da je rekao Poslanik s.a.v.s.: “Sve što opija je haram.” Čak šta više, zabranio je i najmanju količinu nekog od opojnih sredstava, iako u suštini ta količina ne opija. Kaže Poslanik s.a.v.s.: “Sve što opija u većim količinama, zabranjeno je i u malim količinama.” (Šejh Albani ocjenio ga je vjerodostojnim u Irvan-l-galilu 2.375) Zatim, propisao je krvarinu za onoga ko prouzrokuje gubljenje razuma kod nekog od ljudi.

 

ZABRANJENO ZNANJE

 

Nužno je znati da je Islam ograničio polje djelovanja razuma i ako razum pokuša da izađe iz tog polja zasigurno će zalutati. Ovo se također može smatrati poštivanjem razuma, jer nema sumnje da on ima ograničene mogućnosti i sposobnosti i ne može dokučiti sve činjenice bez obzira koliko jasno i precizno bilo njegovo zapažanje i primjećivanje. Ako pokuša da dokuči ono što ne može dokučiti, mnoge stvari postat će mu nejasne i zapast će u tmine iz kojih se neće lahko izvući. Zbog toga je nužno da se razum pokori i preda onome što je došlo u Šerijatu, čak i onda kada ne bude znao mudrost i uzrok toga. Prvi grijeh, koji je počinjen prema Allahu dž.š., dogodio se upravo zbog nepokoravanja onome što dolazi od Njega i upotrebljavanja razuma ondje gdje mu nije mjesto. Naime, kada je Allah, dž.š., naredio Iblisu da učini sedždu Ademu on se uzoholio i odbio da izvrši ono što mu je naredio, obrazlažući to time da je on bolji od Adema (a.s.). “Reče: “Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.” (El E'araf, 12.)  Odbio je da se pokori naredbi, tražeći da mu se objasni razlog zbog kojeg bi se on trebao pokoriti nekome ko je manje vrijedniji od njega. Pošto njegov razum nije dokučio razlog naredbe, odbio ju je i na sebe navukao vječno Allahovo prokletstvo i kaznu. Islam nije dozvolio razumu da zalazi u stvari koje ne može dokučiti kao što je Allahovo biće, duša i njena kakvoća (suština) i slično tome. Kaže Poslanik (s.a.v.s.): “Razmišljajte o Allahovim blagodatima, nemojte razmišljati o Allahu.” (Hadis je spomenuo šejh Albani u Silsiletu-l-ehadisi-ssahihati 1.788) Poslanik kaže: “Ljudi će neprestano postavljati pitanja, dok na kraju ne budu upitali: – Dobro, ovo su Allahova stvorenja, a ko je Allaha stvorio? Ako neko od vas primijeti takvo nešto kod sebe neka kaže: “Vjerujem u Allaha i Njegovog Poslanika.” (Prenose Buhari, Muslim i Ebu Davud od Ebu Hurejre) Prve generacije su dobro shvatile dokle smije ići čovjekov razum i u šta se ne smije upuštati, a šta mora ostaviti – predati mu se. Znali su izbjegavati one koji su bili poznati po slijeđenju strasti, a koji su pitali o manje jasnim ajetima. Prenosi Darimi u Sunenu (1/55-56) da je Salig ibn Isl volio pitati o manje jasnim ajetima, dok nije došao u Egipat (Misr) odakle ga je Amr ibn El-As poslao Omeru r.a.. Kada je Omer r.a. pročitao poruku sa kojom je došao izaslanik, rekao je: “Gdje je taj čovjek? Pogledaj! Ako bude otišao, žestoko ću te kazniti.” Kada su ga doveli reče mu Omer: “To što radiš je put novotarije.” Zatim ga je udario i naredio da se vrati u svoje mjesto. Poručio je Ebu Musau el-Ešariju (pod čijom je upravom bio ovaj čovjek) da niko od muslimana ne smije sjediti sa njim. Kaže Ebu Usman en-Nehdi: “Da nas je bilo stotinu, a on došao među nas, razišli bi se.” Ovo ne znači da je islamsko društvo u svakom vremenu bilo sačuvano od iznimnih mišljenja, nego se čak u Poslanikovo vrijeme znalo dogoditi nešto takvo, samo što je Poslanikovo postojanje i silazak Objave sa nebesa bilo uzrokom sasjecanja tih stvari u korjenu.

 

ŠERIJAT JE VODIČ RAZUMA

 

Razum je uslov upoznavanja sa različitim vrstama znanosti i upotpunjavanja djela. Njime se usavršava znanje i djelo. Međutim sam razum nije dovoljan, zbog toga što je on samo  vrsta sposobnosti koja se nalazi u čovjeku, kao što je sposobnost vida u očima. Ako se spoji sa svjetlom Kur'ana i imana biva kao svjetlost očiju kada se spoji sa svjetlošću Sunca i vatre. Ako ostane sam neće moći dokučiti ono što inače sam ne može dokučiti, a ako se potpuno isključi, čovjekovi postupci bivaju kao postupci životinja, koji nekada mogu biti popraćeni ljubavlju i osjećanjima. Kaže šejhu-Islami u “Medžmu-l-fetava” 3/338, 339. str.: “Poslanici su došli sa onim što razum ne može dokučiti, a ne sa onim što je razumski nemoguće. Međutim, oni koji su prešli granice u korištenju razuma proglasili su neke stvari nužnima, neke dozvoljenima a neke nemogućima. Oslonac su im bili razumski dokazi za koje su bili ubijeđeni da su sušta istina, a u stvarnosti su neistina. S tim dokazima suprostavili su se Objavi sa kojom su došli poslanici.” Kaže Ibn Kutejbe u svojoj knjizi “Te'wilu muhtelifi-l-hadisi” str. 14, objašnjavajući stvarno stanje takvih i ništavnost njihovih dokaza: “S obzirom da oni smatraju da izvrsno poznaju analogiju i da su opskrbljeni aparatima zapažanja nikako se nije smjelo dogoditi da među njima dođe do razilaženja… Šta reći kada znamo da oni prednjače u međusobnom razilaženju i da se dvojica njihovih velikana ne mogu složiti bar oko jedne vjerske stvari.” Ono što smo naveli do sada upućuje nas na jedno od temeljnih pravila: “ŠERIJAT JE VODIČ RAZUMA, NA NJEGA SE OSLANJA I OD NJEGA POČINJE.” Međutim, ne smije se otići u drugu krajnost i zakatančiti razum. Islam zabranjuje racionalno studiranje samo onda kada se ono kosi sa vjerskim tekstovima, smatra neovisnim o Allahovom zakonu (Šerijatu) i kada mu se da prednost nad Šerijatom. Grčki filozofi maštali su o razumu koji će biti odvojen od strasti, potpuno predan istraživanju pravih činjenica i čist od svake primjese koja bi mogla narušiti ispravno razmišljanje i prosuđivanje. To je bila mašta i svih racionalističkih pokreta poslije njih. Ljudska historija, pak, svjedoči nešto potpuno suprotno. Takav razum u stvarnosti nikada nije postojao. Nije nam poznato da su se dvije osobe složile u svim detaljima određenog pitanja kroz dugu ljudsku historiju. Da je ikada postojao razum o kojem su maštali racionalistički pokreti sigurno bi se složili, jer je nemoguće da bude više istina. A pored toga poznato je da čovječanstvo nije uzimalo razum za sudiju u svim stvarima i situacijama.

 

Stalna previranja, nemiri, luđački ratovi koji sa sobom nose milione žrtava i velike materijalne štete, nepravedan odnos prema ljudima, svjedok su da čovječanstvo nije uzimalo razum za sudiju u svim stvarima i situacijama. Ono na što upućuju jasni dokazi jeste da se razum pokorava onome ko njime zavlada. Ako njime zavlada duša koju je Allah uputio na pravi put, njegova logika i razmišljanje bit će ispravni i vjerno će služiti pravom putu sa svim svojim potencijalima, a ako njime zavlada zabludjela duša, tj. strast i prohtjevi, bit će sluga zablude sa svim svojim potencijalima i žestoko će se raspravljati u odbrani svojih stavova.

 

Kaže Allah, dž.š.: “… ali je čovjek, više nego iko spreman da raspravlja.” ( Prijevod značenja – El-Kehf, 54.)

 

Dokaz da je razum ograničen i da se njime ne može obuhvatiti sve vjere od, jeste to da je Allah, dž.š., ukorio Jevreje, koji su se oslanjali na svoj razum u poimanju vjere. Kaže Allah, dž.š.: “Zar se vi nadate da će vam se Jevreji odazvati i vjernici postati, a neki među njima su Allahove riječi slušali, pa su ih, nakon što su mislili da su ih shvatili (svojim razumom) svjesno izvrnuli.” (Prijevod značenja – El-Bekare, 75.) Jedan od najjasnijih dokaza da se vjera ne može dokučiti (obuhvatiti) razumom jeste to da su najpametniji ljudi među nevjernicima, pogotovo Kurejšijama, umrli kao nevjernici. Kaže Imam Asbehan u knjizi “El-hudždžetu fi bejani-l-mehadždžeti” 2/504, 505 str.: “Allah, dž.š., se ne opisuje imenom akil (razuman), nego se opisuje imenom Alim (onaj koji sve zna), što je dokaz da je znanje jače od razuma.”

 

Na kraju ove cjeline bitno je spomenuti da se razum i Objava međusobno ne isključuju i da ne može nikada doći do proturječnosti između zdravog razuma i bilo kojeg od kur'anskih ili hadiskih tekstova. Međutim, ako se Objavi i razumu ne dadne mjesto koje zaslužuju, tj. razum se uzme za sudiju u stvarima koje ne može dokučiti kao što su stvari gajba (nevidljivog) ili mudrosti propisivanja određenog propisa, nužno je da dođe do proturječnosti i isključivanja jednog od njih.

 

 

Semir Imamović

Rija – pretvaranje II dio


Najbolji put da izbjegnemo rija jeste da pribjegnemo Allahu dž.š., kod Njega zatražimo utočište i zamolimo Ga da nas spasi od rijaa i podari nam iskrenost.

 

Kaže šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin u svojoj knjizi: “El-Kavlul-mufid ala kitabit-tevhid”: Rijaa (pretvaranje) se sa stanovišta uticaja na djela može podijeliti u dvije vrste:

 

1. Rijaa koji se nalazi u osnovi ibadeta tj. čovjek ne radi taj ibadet ni zbog čega drugog do radi rijaa. Takav ibadet je nevažeći i vraća se onome koji ga je uradio za što je dokaz hadis Ebu Hurejre r.a. u kojem kaže Poslanik s.a.v.s.: “Rekao je Allah: Ja sam najnepotrebniji za time da Mi se drug pripiše. Onaj koji uradi djelo i u njemu Mi nekoga kao druga pripiše, ostaviću ga zajedno sa onim koga Mi je pripisao.”

 

2. Rija koji dolazi u toku djela, tj. ibadet, u osnovi je posvećen Allahu dž.š., međutim tokom djela pojavi se rija. Ovdje razlikujemo dvije situacije:

 

a.) Da čovjek odbije riju u trenutku kada se ona pojavi. U tom slučaju neće mu naškoditi.

 

b.) Ako rija ostane pri njemu i ostatak njegovog djela postane rija (pretvaranje), onda sve to biva ništavnim, samo je pitanje da li cijelo djelo propada ili ne?

 

Ovdje razlikujemo dvije situacije:

 

a.) Ako je prvi dio djela čvrsto vezan za drugi dio tako što neispravnost prvog djela čini i drugi dio neispravanim. U tom slučaju propada kompletno djelo. Takav je primjer namaza u kojem je nemoguće da jedan dio bude neispravan, a drugi ostane ispravan. Znači, ako bi se pojavio rija u toku namaza i čovjek ga ne bude odbijao, njegov namaz će biti ništavan.

 

b.) A ako je prvi dio djela odvojen od drugog tako da njegovo propadanje ne utiče na ispravnost drugog dijela. U tom slučaju onaj dio koji je urađen bez rijaa je ispravan, a dio u kojem je bilo rijaa, biva ništavnim. Npr.: čovjek ima 100 dinara, 50 podijeli sa iskrenim nijetom, a 50 sa nijetom rijaa. U tom slučaju prvih 50 dinara biće primljeni kod Allaha dž.š. (kao sadaka) a drugih 50 neće.

 

Liječenje rijaa

 

1. Traženje pomoći od Allaha dž.š. u postizanju iskrenosti i utjecanja od rijaa

 

Kaže Allah dž.š.: “Zato požurite Allahu, ja sam od Njega da vas javno upozorim.” (Prijevod značenja, Zarijat, 50.)

 

Najbolji put da izbjegnemo rija jeste da pribjegnemo Allahu, dž.š., kod Njega zatražimo utočište i zamolimo Ga da nas spasi od rijaa i podari nam iskrenost. Ibrahim a.s. nam je najbolji primjer u tome kada je rekao svome Gospodaru: “I sačuvaj mene i sinove moje da se kumirima klanjamo.” (Prijevod značenja, Ibrahim, 35.) Pored toga trebamo se puno utjecati Allahu dž.š. od ove opake bolesti i to dovama koje je Poslanik s.a.v.s. učio, kao što je dova: “Allahumme inna neuzu bike en nušrike bike šejen na'lemuhu ve nestagfiruke lima la na'lemuhu.” “Gospodaru naš, utječemo Ti se da Ti nekoga kao druga pripišemo, a svjesni smo toga, a od Tebe oprosta tražimo za ono što nesvjesno uradimo.”

 

2. Upoznavanje sa rijaom

 

Govorili smo o opasnosti rijaa i njegovoj skrivenosti što bi trebalo podstaći svakog od nas da dobro upozna rijaa i njegove uzroke, kako bi bio oprezan prema njemu. Čovjek upada u rija ili zbog neznanja ili zbog neopreznosti.

 

3. Osvrtanje na dunjalučke posljedice rijaa. Ono čime se odbija rija jeste znanje da čovjek rijaom (pretvaranjem) neće dobiti ništa od ljudi, niti će se zaštititi od njihovog zla. Nasuprot tome može da navuče na sebe njihovu srdžbu i srdžbu Allaha dž.š. tako da izgubi i ovaj i onaj svijet. Prenosi se od Omera ibn Hattaba, r.a. da je rekao: “Onaj ko se okiti onim što nije pri njemu, Allah, dž.š. će ga učiniti prezrenim – mrskim (u ljudskim srcima)”. (Ovo je dio pisma koje je Omer ibn Hattab poslao Ebu Musau el-Ešariju. Zabilježili su ga Darekutni i Bejheki). Rekao je Ibnul-Kajjim osvrćući se na riječi Omera ibn Hattaba: “Allah   dž.š. se prema onome koji ispoljava ono što nije pri njemu i koji je sušta suprotnost iskrenome jer ljudima pokazuje jedno, a u svojim prsima krije drugo, odnosi prema njegovoj namjeri. Kako god Allah, dž.š. nagrađuje iskrene još na dunjaluku tako što ih učini dragim i omiljenim u ljudskim srcima, isto tako kažnjava one koji se pretvaraju na taj način što ih učini prezrenim i mrskim među ljudima. To zbog toga što su sami bili uzrokom da Allah, dž.š. zamrzi njihovu unutrinu … ” (I'lamul-muvekkiin 2/159 str.) Rijaa može osramotiti čovjeka i učiniti ga predmetom ismijavanja. Islamski učenjaci spominju u svojim knjigama slučajeve koji su se dogodili pretvaračima. Prenosi Asmei slučaj beduina koji je klanjao namaz i oduljio u njemu pa su ljudi koji su bili iza njega u mesdžidu rekli: “Kako je samo lijep tvoj namaz!” Reče beduin: “Uz to i postim.” (Edebud-dunja ved-din 95 str., Tefsir Kurtubi 2/71.). Koliko je samo ovaj beduin daleko od sunneta Omera r.a. koji je, dok je bio na minberu, pustio vjetar, a zatim se obratio ljudima slijedećim riječima: “O, ljudi, vagao sam između dvije stvari; straha od vas i straha od Allaha, pa sam dao prednost strahu od Allaha. Neka znate da sam pustio vjetar i da sada silazim sa minbera da obnovim abdest.” (Edebud-dunja ved-din 95. Str.).

 

4. Osvrtanje na ahiretske posljedice rijaa. Ono što pomaže u pobjeđivanju rijaa jeste razmišljanje o težini grijeha koji se počini njime i o kazni koja za njega slijedi na ahiretu. Svima nam je dobro poznat hadis od Ebu Hurejre r.a. u kojem se govori da će prva trojica kojima će biti potpaljena džehennemska vatra biti: mudžahid, alim i bogataš, koji nisu bili iskreni u svojim djelima nego su se pretvarali pred ljudima i htjeli su dunjalučka dobra kao nagradu.

 

5. Činjenje dobrih djela u tajnosti i njihovo skrivanje. Velikani ovoga ummeta (njegov najbolji dio) davali su prednost činjenju dobrih dijela u tajnosti, kako ne bi imali problema sa rijaom i kako bi šejtanu zapriječili svaki prilaz koji vodi njihovim srcima i nijetima (namjerama). Poslanik s.a.v.s. je ubrojao onoga koji udjeljuje sadaku tajno tako da njegova ljevica ne zna šta je udijelila desnica, među sedmoricom koji će na Sudnjem danu biti u Allahovom hladu, kada neće biti drugog hlada do toga. U istom hadisu Poslanik, s.a.v.s. spominje i čovjeka koji spomene Allaha, dž.š. u samoći i natopi svoje oči suzama. Neki islamski učenjaci smatraju da ono što treba skrivati od djela i činiti u tajnosti jesu nafile (dobrovoljni ibadeti). Neki izdvajaju iz ovog pravila one za kojima se ljudi povode (koje ljudi slijede) i čiji postupci ostavljaju traga kod ljudi i kažu da je poželjno da takvi ne skrivaju svoja djela, nego da ih rade javno, pod uslovom da su sigurni od rijaa. Najbolji odgovor na pitanje: “Da li je skrivanje djela bolje od njihovog javnog ispoljavanja?” – dao je El-Izz ibn Abdusselam u svojoj knjizi: “Tefavutu fadlil-Israri vel-i'lan bit-taati” kada je rekao: “Postoje tri vrste djela:

 

1) Djela koja su propisana da se rade javno, kao što je ezan, ikamet, tekbir, učenje (Kur'ana) naglas u namazu, hutbe, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, obavljanje džume namaza i namaza u džematu, praznici (Bajrami), džihad, posjećivanje bolesnih. Sva ova djela nemoguće je skriveno (tajno) raditi. Onaj koji se boji rijaa, uložit će maksimalan trud da ga odbije od sebe sve dok ne postigne ihlas (iskrenost) i obavi djelo sa iskrenošću kako je i propisano. U tom slučaju postići će nagradu za dato djelo i nagradu za uloženi trud (u suprotstavljanju rijau).

 

2) Djela koja je bolje raditi tajno nego javno, kao što je učenje Kur'ana u sebi u namazu (u slučajevima kad je propisan da se uči u sebi), zatim zikrovi koji se uče u namazu. U ovom slučaju skrivanje djela bolje je od njegovog javnog ispoljavanja.

 

3) Djela koja se nekada rade tajno, a nekada javno, kao što je dijeljenje imetka. U ovom slučaju ako se čovjek boji rijaa bolje mu je da sakrije djelo nego da ga javno radi za što su dokaz riječi Allaha, dž.š.: “Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje ako je dajete siromasima kada niko ne vidi.” (Prijevod značenja, El-Bekare, 271.) One koji su sigurni od rijaa možemo podijeliti u dvije vrste:

 

a) Da budu od onih za kojima se ljudi ne povode i ne slijede ih. Takvima je bolje da skrivaju djela samo u slučaju kada se budu bojali rijaa.

 

b) Da budu od onih za kojima se ljudi povode i slijede ih. Takvima je bolje javno činjenje djela zbog toga što se time postižu dvije koristi: 

 

1) Ispunjavanje potrebe siromaha,        

 

2) Povođenje drugih za njima 

 

(Muhtesar minhadžil-kasidin 233. Str.) 

 

Molim Allaha, dž.š. da nas zaštiti od ove opake bolesti i da nas pomogne u njenom liječenju ako nas zahvati.

 

Semir Imamović

Tefsir IV dio

 

UČI, U IME GOSPODARA TVOGA KOJI STVARA …

 

(Prijevod značenja – Alek 1.)

 

 

Lahko se da zaključiti da pitanje akide-vjerovanja ima posebno mjesto u Islamu, a samim tim i u Allahovoj knjizi Kur'anu azimu šanu, kao njegovom glavnom izvoru. Sama činjenica da je Resulullah, salallahu alejhi ve selem, trinaest godina svoje poslaničke misije u mekkanskom periodu radio na poučavanju i učvršćivanju akide, dovoljno govori o njenoj važnosti. Nakon što su principi Allahove jednoće (tevhida) postali jasni, shvaćeni i prihvaćeni kod te zlatne generacije muslimana, lahko je bilo kasnije, u medinskom periodu kroz samo deset godina sve propise prihvatiti i primijeniti s jedne i odreći se svega lošeg i pokuđenog nakon zabrane istog s druge strane. Ljudska djela koliko god bila lijepa i korisna bezvrijedna su bez istinskog i ispravnog vjerovanja i namjere. Ovo je važan temelj na kome su zasnovani i islamska akida i Šerijat.

 

OBJAVA POČINJE AKIDOM

 

Na osnovu ovoga sasvim nam je jasno i razumljivo doticanje pitanja akide u prvom ajetu početka objave Kur'ana a.š. Prva riječ je “uči” što ukazuje da naša vjera i postupci treba i mora da budu iz saznanja i uvjerenja, a ne iz običaja i pukog slijeđenja svega onoga što je naslijeđeno od predaka bilo dobro ili loše. Ovo učenje i razumijevanje može biti samo sa čistog izvora, od Stvoritelja, Gospodara i Upučivaća ljudi, od Sveznajućeg, Svevišnjeg i Svemoćnog. Ovo učenje mora biti samo u ime tvog Gospodara koji stvara, da bi bilo plodonosno i svrsishodno. Ovakvo učenje i saznavanje je pokornost Uzvišenom Allahu a samim tim i ibadet (boguugodno djelo) kojim se Svevišnjem približavamo. To je ustvari tevhidul-uluhijjet koji je kruna vjerovanja. Pošto su mušrici činili širk upravo u ovom dijelu tevhida, Allahove jednoće, onda zaključujemo kolika je važnost potčinjanja prve objave ovakvim načinom i ovom porukom. To stoga što je na početku najvažnije zacrtati cilj i trasirati put, jasno naznačiti svrhu rada i djelovanja da bi se obezbjedila ustrajnost i ostanak na Pravom putu. Saznati istinu je nešto uzvišeno i vrijedno, a ustrajnost na istini je još važnije i vrijednije. Kaže Uzvišeni: “Onima koji kažu: “Naš Gospodar je Allah,” a zatim ustraju na tome dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite i radujte se Džennetu koji vam je obećan.”  (Prijevod značenja Fussilet, 30.) Ovo učenje sa pravog i čistog izvora i u ime Uzvišenog je, sa Allahovom pomoću, garancija ispravnosti puta kojim čovjek ide svome Stvoritelju.

 

IBADET UZVIŠENOM

 

Cilj ljudskog života je ibadet Allahu dž.š. tj. biti Mu u pokornosti što obuhvata uvjerenje, rad i riječi sa kojima je On Uzvišeni zadovoljan  jedne i klonjenje svega što je zabranio i pokudio Sveznajući s  druge strane. To potvrđuje jasni ajet: “Samo sam džine i ljude stvorio da Mi ibadet čine.” (Prijevod značenja, Zarijat 56.)

 

Tako je cijeli život jednog mu'mina u pokornosti Stvoritelju i u Njegovoj službi i ibadetu. Upravo čista i ispravna namjera izrečena u Allahovim riječima “U ime tvoga Gospodara” čini učenje ibadetom i garantira traženi rezultat. Kada se tome pridoda čistoća i sigurnost izvora sa kojeg se crpi znanje te milost i želja Odgajatelja da uputi čovjeka (” u ime tvoga Gospodara”) i Njegova mogućnost da to učini (Gospodar), onda to ukazuje na čvrsto uvjerenje koje ništa ne može poljuljati, iz kojega proizilazi ogromna pokretačka snaga ne samo onome ko se njom ojača već i drugim oko njega. Svaka žrtva, na tom putu je lahka. Tako mu'min sebe svrstava u red Allahovih dobrih robova koji riječima iskazuju a djelima potvrđuju: “Moj namaz, i obredi moji, i život  moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, Koji nema saučesnika, to mi je naređeno i ja sam prvi musliman.” (Prijevod značenja, El-En'am, 162.-163.) 

 

Tako oni uspostavljaju Allahov Zakon na zemlji, šire istinsku pravdu i otklanjaju zulum (nepra-vdu) svake vrste, prvenstveno najveći njegov oblik a to je širk Uzvišenom Allahu koji kaže: “Zaista je širk velika nepravda.” (Prijevod značenja, Lukman, 13.) To pravo i ovlaštenje im je dao Sam Uzvišeni, jer On kaže: “U ime tvog Gospodara” i zato što pomažu pravu vjeru i zalažu se za njenu pobjedu. Iz ajeta se da razumjeti i da Allah dž.š. pomaže takvim Svojim robovima, jer nakon naredbe i obaveze te upute kako je izvršiti, dolazi olakšanje i osnaženje i nadzori isticanje počasti, ukazane čovjeku i sve to sadržano u riječi “Rabbik”-tvoj Gospodar. tj. Koji je moćan da ti pomogne, Koji te nadzire i prati izvršenje Njegove naredbe, Koji nagrađuje pokorne i kažnjava asije (neposlušne), Koji te je počastio Objavom pa ističe da je tvoj Gospodar. Upotreba riječi Rabbik ukazuje na drugi dio tevhida a to je tevhidurrububijjeh tj. priznanje da je Uzvišeni jedini istinski Gospodar, Opskrbitelj, Stvoritelj, Onaj Koji daje život i smrt, prima dovu…  Za veliko čudo mušrici su vjerovali u ovaj dio tevhida što nam i Časni Kur'ran potvrđuje: “Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni – ,a ti reci: “Pa zašto Ga se onda ne bojite ?”, “To vam je Allah, Gospodar vaš istinski! Zar poslije istine ima išta osim zablude ? Pa kuda se onda odmećete ?” “Tako će se obistiniti riječ Gospodara tvoga da vjerovati neće oni koji u grijehu žive.” (Prijevod značenja,  Junus, 31., 32., 33.) 

 

Ali im to nije bilo dovoljno da ih izvede iz kruga širka i nevjerovanja, pa se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, borio protiv njih i dozvolio njihovu krv i imetak. To zato što ih vjerovanje samo u Allahovo dž.š gospodarstvo nije spriječilo da drugima pored Njega ibadet čine i da traže posrednika u obraćanju i obožavanju Njega kao što kaže Uzvišeni: “Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru ! Iskreno ispovijedanje vjere dug je Allahu! A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: “Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili” – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili. Allah nikako neće uputiti na pravi put onoga ko je lažljivac i nevjernik.” (Prijevod značenja,Ez-Zumer, 2.-3.)

 

 

Piše: hfz. mr. Muhamed Porča

ZEKATUL-FITR

Posted: Januar 5, 2013 in Uncategorized

Islamski propis

 


Allahov Poslanik je naredio zekatul-fitr da očisti postača od ružna i nepristojna govora i da bude hrana siromasima.

 

MUDROST PROPISIVANJA

 

Zekatul fitr je jedan od šartova uspjeha na dunjaluku i ahiretu, kako to veli Svevišnji Allah u Kur'anu: “Uspjeće samo oni koji ga (imetak) očiste, često spominju svoga Gospodara i molitvu obavljaju.” (Prijevod značenja, El-E'ala, 14.-15.) Od Ebu Seida el-Hudrija, r.a. se prenosi da je rekao: “Resulullah, s.a.v.s. bi objašnjavajući ajet: “Uspjeće samo oni koji ga očiste, često spominju svoga Gospodara i molitvu obavljaju,” rekao: ”To su oni koji svoj zekatu-l-fitr podijele prije nego li dođu na musallu da klanjaju bajram-namaz.” (Bilježi Ibn Merdevijeh) Hafiz el-Bejheki  i Ibn Ebi Hatim prenose od Abdullaha ibn Omera, r.a. da je rekao:  “Ovaj ajet je objavljen u povodu davanja sadekatul-fitra prije nego li se klanja bajram -namaz.” Grupa tabi'ina je smatrala da nema bolje sadake od sadekatul-fitra i da se napoje  oni koji su mnogo žedni. 

 

Ova sadaka predstavlja sredstvo za čišćenje postača od ružnih i nevaljalih riječi koje je izgovorio prilikom posta. Od Ibn Abbasa r.a. se prenosi da je rekao: “Allahov Poslanik s.a.v.s., je naredio zekatul-fitr da očisti postača od ružna i nepristojna govora, i da bude hrana siromasima. Ko je udjeli prije bajram-namaza ubrojati će mu se kao primljeni zekat, a ko je udijeli poslije bajram-namaza, tada mu se ubraja u običnu sadaku.” (Bilježe Ebu Davud i Ibn Madže) Kao što je opće poznato bilježe se mnogi kur'anski ajeti i Resulullahovi hadisi koji ukazuju na vrijednost sadake bez obzira bila ona naređena ili pohvalna. 

 

Iz gore spomenutog hadisa Ibn Abbasa jasno se može zaključiti mudrost  propisivanja sadekatul-ifitr, a to je: čišćenje postača, briga za siromašnim na način da ne dolaze u situaciju da traže pomoć, nego bogati odlaze njima i pomažu im, unošenje sreće i radosti u srca siromašnih za vrijeme bajrama, na dan kada se svi muslimani raduju njegovu dolasku. Resulullah, s.a.v.s. je rekao: “Poštedite ih ovaj dan da obilaze druge i traže pomoć!” (Bilježe Ed-Darekutni i Bejheki) Pored ovoga islamska ulema je pridodala još neke mudrosti njegova propisivanja:

 

- Ona predstavlja zekat na tijelo, da ga Allah sačuva zdravim još jednu godinu,

 

- Odraz zahvalnosti Svevišnjem Allahu na blagodatima koje je dao postačima i što im je omogućio da u pokornosti Njemu provedu ovaj mubarek mjesec.

 

PROPIS U ŠERIJATU

 

Zekatul-fitr je vadžib-obavezan, kako se navodi u hadisu kojeg bilježe Buhari i Muslim od Ibn Omera, r.a. da je rekao: “Allahov Poslanik s.a.v.s je propisao zekatul-fitr u ramazanu ljudima  u visini jednog sa'a temri ili ječma za svakog slobodnog i roba, muško i žensko od muslimana.” U Buharijinoj predaji se bilježi:  “Mlađim i odraslim muslimanima.”

 

Ova institucija je vadžib za svakog muslimana lično i za one koje je dužan izdržavati kao što su: žena, djeca, roditelji ukoliko su stari, posluga koja radi kod njega, uz uvjet da posjeduje određenu količinu imetka.

 

OBVEZUJUĆA KOLIČINA HRANE

 

Ta količina je sa’ od temri, ječma, pšenice, grožđica, riže, kukuruza, ili drugih žitarica koje se koriste za kuhanje. Obavezno ju je izdvojiti ukoliko se posjeduje za sebe i svoju porodicu dovoljno hrane u toku bajramskih dana. Količina od jednog sa'a jeste 4 mudda, a mudd je mjera koja predstavlja napunjene dvije šake srednje veličine. A ko ne bude posjedovao dovoljnu količinu, neka izdvoji koliko može, shodno riječima Svevišnjeg Allaha: “Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se i milostinju udjeljujte- za svoje dobro. A oni koji budu sačuvani gramzljivosti, oni će biti od onih koji će uspjeti.” (Prijevod značenja, Et-Tegabun, 16.)

 

NOVČANA PROTUVRIJEDNOST

 

Većina islamske uleme stoji na stanovištu da nije dozvoljeno čovjeku da udijeli zekatul-fitr u novčanoj protuvrijednosti hrane, jer se to kosi sa naredbom Poslanika, s.a.v.s. i kosi se sa postupcima i praksom ashaba r.a. Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, r.a. da je rekao: “Mi smo zekatul-fitr davali u hrani ili sa’ ječma, pšenice, temri, ili grožđica.” (Muttefekun alejhi) A da je novčana protuvrijednost bolja, oni bi je zasigurno davali. Ono što potvrđuje ispravnost stava većine islamskih učenjaka jeste činjenica da kada se udjeljuje u količini, to je vidljiva sadaka, a kada se udjeljuje u novcu ,to je skrivena sadaka. Kada se udjeljuje sa’ hrane ili žitarica, to postaje javno i općte poznato među svim muslimanima, velikim i malim, i u udjeljivanju se ogleda i oblik međusobnog upoznavanja muslimana, dok se udjeljivanje u novcu svodi samo na poznavanje dviju osoba, onaj koji udjeljuje i onaj koji uzima. Zekatul-fitr je vidljiva obaveza i nije dozvoljeno je tajno udjeljivati, kao što nije dozvoljeno udjeljivati je u nekom drugom, osim propisanom, vremenu.

 

VRIJEME DAVANJA

 

Obaveza nastupa sa nastupanjem bajramske noći, a postoje tri vremena njegova izdvajanja:

 

1. Vrijeme kada je dozvoljeno, a to je izdvajanje prije bajrama na dan ili dva, jer se bilježi od Ibn Omera da je rekao: “Ashabi su izdvajali zekatul-fitr prije bajrama na dan ili dva.”

 

2. Najbolje vrijeme je od zore pa sve do početka klanjanja bajram-namaza, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s zabranio da se izdvaja poslije klanjanja bajram-namaza.

 

3. Vrijeme nadoknade je vrijeme poslije bajram-namaza pa dalje. Islamska ulema se složila da je čovjek dužan izdvojiti zekatu-l-fitr sve dok je živ i dok hoda dunjalukom i da nikada sa njega neće spasti ta obaveza.

 

ko daje i kome se daje

 

1. Dozvoljeno je udijeliti zekatul-fitr na bilo koju od osam kategorija spomenutih u ajetu o zekatu iz sure Et-Tewbe 60. ajet, a siromasi su najpreči da im se udijeli, kao što se jasno vidi iz spomentuog hadisa Ibn Abbasa r.a. u kome se kaže: “..i hrana siromasima.”

 

2. Spada obaveza zekatul-fitra sa onog koji sam ne posjeduje bajramsku dnevnu potrepštinu, jer: “Allah ne obavezuje čovjeka što nije u mogućnosti.”

 

3. Dozvoljeno je da grupa da svoj zekatul-fitr jednoj osobi i da jedan udijeli grupi.

 

4. Lijepo je da se udijeli i za djecu koja su još u utrobi svojih majki, jer je tako prakticirao Osman ibn Affan, r.a. treći halifa.

 

Muhened T.

KOGA UZETI ZA PRIJATELJA ?

Posted: Januar 5, 2013 in Uncategorized

Odgoj mladih

 

KOGA UZETI ZA PRIJATELJA?

 

Jedan od problema s kojim se susreće islamska omladina jeste izbor prijatelja.  Ne kažemo da ova potreba dolazi do izražaja samo u mladosti. Naprotiv, ona je prisutna kod djece, pa i kod starijih. Međutim, ova potreba za prijateljem se najviše ističe kod omladine koja je naklonjena druženju sa svojim vršnjacima, i ovakva prijateljstva se najčešće odlikuju kontinuiranošću. Bilo da se radi o prijateljima iz škole, kvarta, biblioteke, mesdžida i slično. Omladinac osjeća smirenost kada se nalazi s njima. Oni mu pomažu u njegovim problemima, otklanjaju od njega tugu i žalost kada je tužan, te ga razgovaraju i savjetuju kada je to potrebno. 

 

On ne želi od njih da mu na silu naturaju svoja mišljenja, jer prezire takvu vezu, već želi prijatelje koji ga razumiju, koji ga vole i koji  istinski saosjećaju s njim. Također, omladina ne voli i prezire prijateljstva koja su im nametnuta. Teško je da otac izabere društvo u kojem će biti njegov sin. Naprotiv, mladić želi da samostalno izabere sebi prijatelje. Međutim, ovdje se javlja problem, a to je da mladić ne zna kako da izabere prijatelje, pa izabere društvo o kojem ima lijepo mišljenje, ali se nakon izvjesnog vremena razočara kada uvidi da oni nisu onakvi kakvim ih je  zamišljao. Jer, istinska ljubav nije u riječima: “Dobro došao? Kako si?”, kada djela ukazuju na nepostojanje istinskog prijateljstva i ljubavi. Koliko ljudi izabere sebi prijatelje zbog lijepog mišljenja o njima, a zatim se zbog toga kaje? 

 

Prilikom izbora prijatelja ispravno je da čovjek izabere pobožnu osobu, osobu čije prijateljstvo približava Allahu, dž.š., podsjeća na Njega, dž.š., povećava bogobojaznost i znanje. Koliko je samo omladine koji su lutali u zabludi, shvatilo istinu i prihvatilo je zbog druženja sa dobrim i iskrenim Allahovim robovima? A isto tako, koliko je omladine koji su nakon istine prihvatili laž zbog druženja sa lošim društvom ?

 

Problem islamske omladine jeste i (ne) iskorišćavanje sposobnosti. Kao što smo već spomenuli, omladina se odlikuje različitim sposobnostima. Omladinci postaju skloni čitanju i promatranju mnogih stvari. Sklonost čitanju i slušanju životnih priča, raznih zgoda i nezgoda je veoma izraženo u mladosti. Nažalost, većina današnje tematike ne poziva ka slijeđenju Istine, nego ka slijeđenju zablude. Takve stvari bude u čovjeku životinjske, nekontrolirane strasti. 


Zbog toga je bitno da omladina odabere literaturu koja će joj koristiti, poput tema o Allahovim poslanicima i civilizacijama u kojima su živjeli, tj. o prijašnjim narodima. Zatim teme iz sire Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, te onih koji su dolazili poslije njih. Također, na njima je da iz svakog područja islamskog znanja izaberu, samovoljno ili po savjetu svoga profesora, knjige koje će im povećati stepen njihovog islamskog obrazovanja. Međutim, njima se u ovom periodu javljaju određene vesvese i problemi koje jedan dio islamskih učenjaka naziva “sumnje u vjeri”.

 

Treba znati da to u stvari nisu prave sumnje nego jedne od “vesvesa” (spletki) koje šejtan ubacuje u čovjekovo srce. Lijek za ovaj problem je neobaziranje na iste. Kaže Poslanik, s.a.v.s. u hadisu, koji bilježi Muslim od Ebu Hurejre: “Doći će šejtan jednom od vas, pa će mu reći: “Ko je stvorio ovo, te ko je stvorio ovo?” Sve dok mu ne kaže: “Ko je stvorio Allaha, dž.š.?” Pa kada mu to kaže neka se utječe Allahu, dž.š. od šejtana i neka ne obraća pažnju na to.” Prema tome Poslanik, s.a.v.s., nas savjetuje da ne obraćamo pažnju na te šejtanove vesvese. 

 

Iskustvo je pokazalo da je najbolji lijek za vesvese nepridavanje velike pažnje tim stvarima te ne uveličavanje istih u svojoj duši – jer šejtan, ako vidi da to utječe na čovjeka i da ga uznemirava, nastoji povećati svoje djelovanje baš na tom polju. Međutim, ako vidi da to ne utiče na čovjeka, ostavlja tu vesvesu i pokušava djelovati na njega sa druge strane. Druga stvar koja je spomenuta u hadisu je “istiaza”, tj. utjecanje Allahu, dž.š., od prokletog šejtana. To utjecanje može biti učenjem jutarnjeg i večernjeg zikra, učenje dove kod ulaska i izlaska iz wc-a, te u prilikama kada čovjek osjeća da šejtan pokušava djelovati na njega.

 

Treća stvar koja nam pomaže kod pojave ovih vesvesa je čitanje knjiga koje jačaju akidu (islamsko vjerovanje) u čovjekovom srcu. Naprimjer, ako je vesvesa vezana za Allahovo dž.š. biće, na čovjeku je da čita knjige koje govore o postojanju Allaha, dž.š., navodeći razumske dokaze, dokaze iz svemirskih prostranstava i slično, a sve to iz razloga kako bi se učvrstio i ojačao iman u čovjekovom srcu.

 

Četvrta stvar je da čovjek izabere osobu uz koju nalazi duševni smiraj ili koju uzima sebi za uzor, bilo da se radi o prijatelju ili učenjaku. To bi trebala biti osoba kojoj  može povjeriti svoje probleme ili šejtanove vesvese koje ga opterećuju, kako bi mu pomogao da izađe iz stanja u kojem se nalazi.

 

Adnan Maglić

Uloga uleme 


Ovo je jasna karakteristika i obilježje da've (poziva) svih Allahovih poslanika. Sveobuhvatni poziv koji je zahtijevao potpunu promjenu u svim segmentima ljudskog života, kako političkog, tako i ekonomskog, socijalnog i kulturnog, da bi cjelokupna vjera bila samo Allahu, tj. u ime Allaha. Nijedan Allahov poslanik nije bio odvojen i izoliran od životne stvarnosti svoga naroda.

 

Svako onaj ko malo bolje upozna Allahov zakon (Sunetullah) kod prijašnjih naroda i ko čita historiju ovog ummeta, doći će do jednog zaključka, a to je – da, kada god je jedan narod zalutao od istine i udaljio se od upute i kada su njegovi predvodnici bili sljedbenici zablude i skretanja, i kada su njima vladali pokvarenjaci, od Allahovog sunneta (Zakona) je bilo to da je takvom narodu slao jednog od svojih poslanika da bi ljudima objasnio Istinu i otkrio zabludu i laž i njene nosioce, te uzdigao zastavu obnove (reforme) i džihada strpljivo podnoseći sve nedaće i uvrede od nevjernika i munafika.

 

Svi poslanici su pozivali svoj narod istini i zahtijevali su od njihovih vođa da se pokore Allahovoj naredbi i Njegovom Zakonu i da sude po Njemu u svim sferama života, a u isto vrijeme su ljudima otkrivali postojeću laž i zabludu.

 

ULEMA-NASLJEDNICI BOŽIJIH POSLANIKA

 

Kao primjer za to uzećemo kur'ansku priču o Šuajbu a.s. i njegovom narodu u kojoj nam Allah dž.š. spominje da je Šuajb, a.s., pozivao svoj narod na pokornost Allahovom Zakonu, a zabranjivao im nasilje i nered: “I Medjenu, brata njihova Šuajba – “O, narode moj”,- govorio je on, – “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate i krivo ni na litru ni na kantaru ne mjerite. Vidim da u obilju živite i bojim se da vas jednog dana ne zadesi kazna, pa da svi nastradate. O, narode moj! Pravo mjerite i na litru i na kantaru i ne zakidajte ljudima stvari njihove i ne činite zlo po zemlji praveći nered!” (Prijevod značenja Hud; 84 – 85)

 

Dakle, Šuajb, a.s., je spojio u svojoj da'vi naređivanje dobra i zabranjivanje zla i nije se ograničio samo na pojedine, niti pojedinačne ibadete, već ih je pozivao u promjenu i popravljanje kompletnog stanja, društvenog i ekonomskog. Nisu bili zaokupljeni samo slučajem pojedinca, pa da ih to odvrati od brige o stanju vladara, vođa i od društvene nepravde i nasilja koji su bili prisutni u tom narodu.

 

Allah dž.š. je poslao Muhammeda, a.s., i objavio mu Kur'an da bude knjiga upute i životnog programa koji donosi sreću i smirenost. I onaj ko čita Kur'an vidjeće da on sadrži cjelovit program koji usmjerava i uređuje ljudski život u svim njegovim segmentima. Muhammed, a.s., je vjerno ispunio emanet koji mu je povjerio Allah, dž.š., pozivao je ljude svakom dobru i napretku, a zabranjivao im svako zlo i nevaljalštinu.

 

Poznato je da je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik i da poslije njega nema poslanika, međutim, odgovornost u nošenju da've i prenošenju istine poslije njega preuzimaju iskreni istinski učenjaci (alimi) kako je zabilježeno u mnogim hadisima: “Zaista za alima oprost traže i mole i oni na nebesima i oni na zemlji, pa čak i ribe u vodi.”

 

“Prednost učenjaka nad običnim ljudima je kao prednost mjeseca nad ostalim zvijezdama, učenjaci su nasljednici Allahovih poslanika.” “Allahovi poslanici nisu ostavljali u nasljeđe dinare, niti dirheme, nego su ostavljali znanje, pa ko ga uzme, uzeo je veliko dobro.”

 

Ova odgovornost koju su ponijeli i nosili istaknuti alimi ovog Ummeta, kroz dugu islamsku historiju, bila je u svojstvu zaštitnog zida koji je štitio islamski ummet od olujnih vjetrova, cijepanja, slabosti i nereda, i nema sumnje da su ljudi bez alima obične neznalice, koje su lahak plijen šejtanima u ljudskom i džinskom obliku, koji vrebaju na svakoj uzvisini i udolini želeći ih odvesti u zabludu i slijeđenje strasti, te ih tako potpuno uništiti.

 

Stoga su učenjaci, alimi, Allahova blagodat za stanovnike zemlje, jer su oni svjetiljke u tami i nosioci upute.

 

Pod učenjacima, o kojima ovdje govorimo, mislimo na istinske učenjake koji poznaju istinu i rade po njoj. Oni koji govore samo istinu i žele Ummetu samo dobro. To su oni koji naređuju dobro, a zabranjuju zlo. Oni koji upozoravaju vladare na odgovornost i koji su njihova savjest, savjetuju ih i podstiču na istinu. To su oni koji zulumćaru kažu u oči: “Učinio si nasilje”, – a grješniku: – “Pogriješio si”, – ne bojeći se u ime Allaha ničijeg prijekora. Ne prešućuju istinu koju je obaveza javno kazati. Ne prikrivaju šerijatski propis kod bilo kakvog problema i slučaja, svejedno, radilo se o stvarima naroda ili države i njenog vođstva. Jednom riječju, prosperitet naroda i dobro stanje direktno su vezani za ulemu i njihovu čestitost i bogobojaznost i ustrajnost u izvršavanju povjerenog emaneta.

 

OSOBINE OVE ULEME

 

Ova ulema (učenjaci) posjeduju svojstva i osobine po kojima se odlikuju i prepoznaju u društvu. U ovom broju ćemo navesti sljedeće tri osobine;

 

1. Iskrenost u riječi i djelu

 

To znači da alim svojim znanjem želi samo Allahovo lice i kuću ahiretsku. Rekao je Resul a.s.: “Ne učite nauku da biste se nadmetali sa učenjacima, ni da bi se raspravljali i svađali sa maloumnicima, niti da bi se dokazivali na skupovima i sijelima, jer onaj ko radi toga uči nauku pa vatra mu, vatra mu.”. (Bejhekji, ibn Madže, Hakim)

 

U drugom hadisu Poslanik, a.s., kaže: “Prvi s kojim će biti potpaljena vatra na Sudnjem danu jeste čovjek koji je učio nauku i učio Kur'an u ime nekog drugog, a ne u ime Allaha.”

 

“Ko proučava nauku s kojom se postiže Allahova nagrada, ali time ne želi nešto osim dunjaluka, taj neće vidjeti Džennet na Sudnjem danu.” (Ebu Davud)

 

2. Rad po onome što zna i pozivanje drugih tome

 

Uistinu nema nikakve vrijednosti u znanju koje ne prati djelo. Znanje kod istinskih alima se prepoznaje i odražava u svakom njihovom pokretu ili mirovanju, ćutnji ili govoru.

 

Rekao je Alija r.a.: “O nosioci znanja, radite po njemu. Zaista je učen i znan onaj koji radi po onome što zna i čija su djela sukladna znanju. Uistinu će biti ljudi koji će nositi znanje, ali ono neće prelaziti dalje od njihovih jezika. Njihovo znanje biće u potpunoj suprotnosti sa njihovim djelima, a njihova vanjština biće različita njihovoj unutrašnjosti. Sjediće u naučnim halkama i nadmetati se jedni s drugima, tako da će jedan od njih mrziti svog sagovornika ako ode kod drugog i ostavi ga. Djela ovih ljudi nikada se neće dići Allahu” (ovakva djela Allah ne prima). A u hadisu kojeg prenosi Ibn Mes'ud, Resul, a.s.,kaže: “Neće se pomjeriti stopalo sina Ademovog na Sudnjem danu dok ne odgovori na četvero: – za život, kako mu je prošao, – mladost kako ju je proveo, – imetak kako ga je zaradio i u šta ga je utrošio, – znanje, šta je s njim uradio.” (Tirmizi)

 

3. Govoriti istinu i obznanjivati je

 

Među najvažnije zadatke uleme spada odgovaranje na sumnje sljedbenika zablude i skretanja i zabranjivanje svake vrste vidljivog zla, te objašnjenje opasnosti od njega i upoznavanje ljudi s time.

 

Ulema ne smije obmanjivati narod u tom pogledu, jer ljudi uzimaju prešućivanje zla od strane uleme kao dokaz, s ubjeđenjem da je to istina, a posebno kad su u pitanju mes'ele vezane za akidu (vjerovanje) kao što su: suđenje po nekom drugom a ne po Allahovom zakonu, ohalaljivanje onoga što je Allah zabranio (oharamio) i obavezivanje ljudi na to, ljubav i prijateljstvo sa mušricima, “pomaganje” njih protiv muslimana.

 

Prešućivanje istine od strane uleme ima za posljedicu pogrešno shvatanje vjere i njenih načela, izvrtanje istine i predstavljanje istine lažnom, a laži istinom u očima ljudi. Objašnjenje i obznanjivanje istine je ugovor koji je Allah dž.š. uzeo od učenih ljudi kada je objavio:

 

“A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je data Knjiga da će je sigurno ljudima objašnjavati, da neće iz nje ništa kriti, oni su je poslije za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili, a kako je ružno to što su u zamjenu dobili.” (Prijevod značenja Ali Imran – 187.) Učenjaci imaju najviše mogućnosti da kažu istinu i da je objasne, posebno ono što je vezano za djela vladara i državnika u kojima se krije opasnost i šteta za cijeli Ummet.

 

Prevedeno iz časopisa El-Bejan

 

Nasuf Abdusamed Bušatlić