Arhiva za Januar, 2013

U svetom mjesecu ramazanu dogodila se prva i najznačajnija bitka u historiji islama, Bitka na Bedru. U njoj je sudjelovao i sam poslanik Muhammed, s. a. v. s. Allah, dž.š., tu je bitku u Kur'anu nazvao:”Dan razdvajanja (rastavljanja)”, jer je u njoj razdvojena istina od laži i Pravi put od šejtanskog puta

 

Piše: Semir Imamović, dipl.islamski pravnik


Povod Bitke na Bedru je izlazak Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, sa grupom ashaba radi presretanja kurejšijske karavane koja se kretala iz Šama prema Mekki. Nema nikakve sumnje u opravdanost ovog postupka, jer su Kurejšije bile u ratu sa Poslanikom, salallahu alejhi ve selem. Između njih nije bilo nikakvog ugovora. Osim toga, oni su protjerali muslimane iz Mekke, oduzeli im sav imetak i žestoko se suprotstavili Poslanikovom pozivu na obožavanje Allaha Jedinog.

 

Poslanikova vojska je brojala malo više od 300 boraca, koji su se ravnomjerno smjenjivali na dva konja i 70 deva. Muslimani nisu krenuli radi bitke. Međutim, Allah, subhanehu ve teala, htio je da dođe do okršaja između njega i njegovih neprijatelja i da se ispuni ono što je On već odredio.

 

“Gospodaru, ispuni ono što si i obećao!”

 

Kada je Ebu-Sufjan, koji je i upravljao karavanom,  saznao da se muslimani u Mekki pripremaju za presretanje njegove karavane, promijenio je uobičajeni pravac kretanja i poslao poruku Kurejšijama da mu pošalju pomoć. Kurejšije su pripremile 1.000 dobro opremljenih i naoružanih boraca i uputili ih u pravcu karavane. Poslanik, salallahu alejhi ve selem, nakon vijesti o pokretu velikog broja kurejšijskih vojnika, zatražio je mišljenje ensarija i muhadžira o nastavljanju putovanja, na što su oni odgovorili: “Nećemo ti reći ono što su Israelćani rekli Musau: ‘Idite ti i tvoj Gospodar pa se borite, a mi ćemo ovdje čekati’, nego ćemo se boriti sa tvoje desne i lijeve strane, ispred i iza tebe. Tako nam Allaha, kad bi krenuo preko mora, i mi bismo krenuli sa tobom”.

 

Ebu-Sufjan je, mijenjajući pravac kretanja, uspio izbjeći zasjedu, što ga je navelo da pošalje novu poruku Kurejšijama, u kojoj ih je savjetovao da se vrate u Mekku. Ovi bi to i učinili, ali je Ebu-Džehl, mekanski poglavar, čvrsto odlučio otići na Bedr i tu ostati tri dana, kako bi se, po svaku cijenu, sukobio sa muslimanima.

 

Do sukoba je došlo 17. ramazana druge godine po Hidžri, kod vode koja se nalazila na Bedru. Muslimani su prvi došli do te vode i kod nje sagradili bunar. Poslaniku, salallahu alejhi ve selem, napravljen je položaj sa kojeg je mogao posmatrati odvijanje Bitke. Kad je počela Bitka, Poslanik, salallahu alejhi ve selem, digao je ruke prema nebu i uputio sljedeću dovu: “Gospodaru! Evo Kurejšija. Došli su ispunjeni ohološću i nadmenošću, da bi Ti se suprotstavili i Tvoga Poslanika u laž utjerali. Gospodaru, ispuni ono što si i obećao”. Ashabi su, kao i Poslanik, potpuno okrenuli svoja srca Allahu i predano i skrušeno Ga molili da ih pomogne i ponizi njihovog neprijatelja.

 

“Mislim na Džennet koji je prostran kao nebesa i Zemlja”

 

Bitka je započela dvobojem Utbe i Šejbe ibn-Rebie i Velida ibn-Utbe, sa kurejšijske strane, i Alije, Hamze i Ubejde ibn el-Harisa, sa muslimanske strane. Alija, r. a., ubio je Velida, a Hamza, r. a., Utbu. Ubejda i Šejbe su razmijenili nekoliko udaraca i nije se znalo ko će od njih dvojice izići kao pobjednik sve dok Alija i Hamza nisu priskočili u pomoć i prosto isjekli Šejbu. Ubejde, r. a., poslije je umro od zadobijenih rana. Nakon toga se rasplamsala borba. Poslanik  je bodrio ashabe, govoreći im: “Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, onaj ko se danas strpi u borbi i bude ubijen okrenut svojim licem ka neprijatelju, Allah će ga uvesti u Džennet”.

 

Te riječi su privukle pažnju Umejra ibn el-Himama el-Ensarija, koji se ustao i rekao: “Allahov poslaniče! Misliš li na Džennet koji je prostran kao Nebesa i Zemlja?” 

 

“Da. Mislim na Džennet koji je prostran kao Nebesa i Zemlja”, odgovorio je Poslanik, salallahu alejhi ve selem.

 

“Ako je tako, onda između mene i Dženneta stoji samo pogibija. Ako budem živio toliko da mogu pojesti ovih nekoliko datula, to će uistinu biti predug život”, odgovorio je ovaj ashab.

 

Odmah nakon tih riječi je bacio datule i borio se dok nije bio ubijen.

 

Primjer ovog ashaba je samo jedan u nizu mnogobrojnih primjera žrtvovanja i zalaga-nja, a takvi primjeri su odigrali odlučujuću ulogu u pobjedi na Bedru i savladavanju mnogo jačeg i pripremljenijeg neprijatelja. 

 

“…i oni će se u bijeg dati”

 

Kad je Poslanik, salallahu alejhi ve selem, izdao naredbu za direktan napad, neprijateljski borbeni duh je počeo jenjavati, a želja za borbom opadati. Ovakav mudar potez Poslanika, salallahu alejhi ve selem, imao je velikog uticaja na poboljšanje stanja muslimana. Kad su dobili naredbu da svom žestinom navale na neprijatelja – a vladali su vrlo malim ratnim iskustvom – krenuše svom žestinom i silinom, na sve ili ništa. Rušili su pred sobom neprijateljske redove, odsijecali glave, a još veću volju su dobili kad su vidjeli Poslanika, salallahu alejhi ve selem, da udara o štit i da iz sveg glasa ponavlja kur'anske riječi: “Skup će sigurno poražen biti, i oni će se u bijeg dati” (Kur'an: El-Kamer, 45.).

 

U jednom trenutku borbe, Poslanik, salallahu alejhi ve selem, uzeo je prašine u ruke i bacio je u lice mušricima, uzrokujući pometnju u njihovim redovima, a zatim i kolektivni bijeg. Muslimanima nije ostalo ništa drugo do da se natječu u njihovom ubijanju i zarobljavanju.

 

To je bio samo jedan od Allahovih ajeta, znakova kojima je On pomogao Svoga Poslanika. Poslanik, salallahu alejhi ve selem, zajedno sa svojim ashabima je pokazao neviđenu hrabrost, odlučnost i ustrajnost. 

 

“Loša li ste družba bili Allahovom Poslaniku…”

 

Ubistvo nekih najistaknutijih kurejšijskih prvaka, poput Ebu-Džehla, Šejbeta ibn-Rebie, Utbeta ibn-Rebie, Velida ibn-Utbeta i drugih, pored poraza Kurejšija, obilježilo je ovu bitku. Bilježi imam Buharija u svom “Sahihu” od Abdullaha ibn-Mesuda, da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi vesellem, okrenuo se prema Ka'bi (prije protjerivanja iz Meke, op. ured.) i uputio dovu protiv ove četverice. Rekao je: ‘Kunem se Allahom da sam vidio njihova mrtva tijela kako su se promijenila od sunca, jer je toga dana bila velika vrućina”.

 

U jednoj od predaja se navodi da je Poslanik, salallahu alejhi ve selem, stao iznad ubijenih mušrika i rekao: “Loša li ste družba bili Allahovom Poslaniku. Utjerali ste me u laž onda kad su mi drugi povjerovali. Izdali ste me onda kad su mi drugi pomogli. Istjerali ste me iz mog doma dok su mi drugi ukazali gostoprimstvo”. Zatim je naredio da se njihova tijela bace u bunar. Počeo je dozivati: “O Utbe ibn-Rebia! O Šejbe ibn-Rebia! O (taj i taj)! Jeste li se uvjerili da je istina ono što je vaš Gospodar obećao? Ja sam se uvjerio”.

 

Kad je Omer vidio taj Poslanikov postupak, zovnuo ga je i rekao: “Kako to da se obraćaš leševima?” “Tako mi Allaha, vi me ništa bolje ne čujete od njih, samo što mi oni ne mogu odgovoriti”, uzvratio je Poslanik, salallahu alejhi ve selem. 

 

Šta možemo naučiti iz Bitke na Bedru

 

Najznačajnija i najkorisnija lekcija koju današnji muslimani mogu naučiti iz ove slavne bitke jeste, čvrsto ubjeđenje vjernika i sigurnost u Allahovu pomoć, bez obzira na snagu, spremnost i složnost neprijatelja ove vjere. Kaže Allah dželle šanuhu,opisujući Poslanika i ashabe:”One kojima je, kada su im ljudi rekli: “Neprijatelji se okupljaju zbog vas,treba da ih se pričuvate!”-to je samo povećalo vjerovanje, pa su rekli: “Dovoljan nam je Allah i divan je On oslonac”.(Ali Imran,173.)

 

Naravno, uz to ubjeđenje i sigurnost, nužno je ispuniti još niz uslova kako bi se došlo do sigurne i jasne pobjede. Nimalo slučajno ti uslovi su upravo spomenuti u suri El-Enfal, koja je objavljena povodom Bitke na Bedru.

 

Radi se,ukratko, o sljedećim uslovima:

 

Iskrenost

 

Kaže Allah dželle šanuhu: “I ne budite kao oni koji su, da se pokažu svijetu, nadmeno iz grada svoga izišli da bi od Allahova puta odvraćali. Allah zna ono što oni rade.” (El-Enfal, 47.)  

 

Iskrenost je, kako kažu neki učenjaci, izjednačavanje unutrine i vanjštine, a vrhunac iskrenosti je da unutrina bude bolja od vanjštine. Nažalost, nerijetko se iz usta onih koji rade za Allahovu vjeru može čuti: “Ja radim, a taj i taj ne radi. Ja prenosim istinu, a taj i taj je skriva. Ja pomažem muslimane, a taj i taj ih ostavio na cjedilu…, itd., što jasno ukazuje na pomanjkanje ili potpuni gubitak iskrenosti (da nas Allah sačuva od toga)

 

Kaže Imam Ibnu-l-Kajjim: “Nužno je se čuvati izraza kao što su: “Ja”, “Imam” ili “Kod mene” jer su njima iskušani Iblis, Faraon i Karun.”  Iblis je rekao: “Ja sam bolji od njega (Adema, a. s.).

 

Faraon je rekao: “Imam vlast u cijelom Egiptu.”Karun je rekao: “Ovo što imam stekao sam znanjem koje posjedujem.”

 

Najbolje mjesto na koje je stavljeno “Ja” jesu riječi čovjeka: “Ja sam griješni Allahov rob koji priznaje grijeh i traži od Allaha oprost.”

 

Najbolje mjesto na koje je stavljeno “imam” jesu riječi čovjeka: “Imam puno grijeha, imam puno pogrešaka.”

 

Najbolje mjesto na koje stavljeno “kod mene” jesu riječi Poslanika, salallahu alejhi ve selem, u hadisu kojeg bilježi Imam Buhari: “Oprosti mi i onda kada sam ozbiljan i kada nisam, kada nešto iz pogreške ili namjerno uradim. Sve to nalazi se kod mene.” (Zadu-l-Mead:2/37).

 

Sloga i jedinstvo

 

Kaže Allah, dželle šanuhu: “O vjernici, kada se sa kakvom skupinom sukobite… “(El- Enfal, 45.) “I on je sjedinio srca njihova. Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio,- On je, zaista, silan i mudar”.(El Enfal,63)

 

Interesantno je primjetiti da Allah, dželle šanuhu, u Kur'anu nikada ne doziva pojedinca, radi naredbe ili zabrane, nego doziva kolektiv; “O vjernici”, “O ljudi”, kako bi, prema mišljenju nekih učenjaka, ukazao na bitnost zajednice i kolektivnog rada i upozorio na to da je dijelo, onoga koji djeli i frakcioniše muslimane, manjakavo, slabo i neznatno.

 

Pokoravanje Allahu i Njegovom Poslaniku

 

Kaže Allah, dželle šanuhu: “Pokoravajte se Allahu i njegovom Poslaniku”(El-Enfal, 46.) “O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozovu u ono što će vam život dati”(El-Enfal, 24.). U radu za Allahovu vjeru nije bitna količina i mnoštvo, nego je bitno da ono što bude urađeno, bude u skladu sa Kur'anom i sunnetom Allahovog Poslanika, salallahu alejhi ve seleme. Rekao je Poslanik trojici ashaba, koji su se se zavjetovali da će neprestano ibadetiti i da će potpuno odbaciti ovosvjetske užitke: “Ja sam najbogobojazniji među vama a i pored toga i postim i ostavljam post, klanjam i spavam i ženim se. Onaj ko odstupi od moga sunneta nije od mene (tj. nije na mojoj uputi). (Bilježe ga Buharija i Muslim)

 

Izbjegavanje rasprave i svađe

 

Kaže Allah, dželle šanuhu: “i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali”(El-Enfal, 46.) Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve seleme : “Nijednom narodu nije data rasprava a da nije zalutao.”

 

Naravno, ovdje mislimo na raspravu koja nezadovoljava kriterije islamske rasprave (što je danas osnova u raspravi) kao što su:temeljno poznavanje pitanja oko kojeg se vodi rasprava, međusobno po-štovanje i uvažavanje učesnika u raspravi, čuvanje časti i ugleda i lijepo mišljenje o bratu, iako se u toku rasprave ne složi sa nama i sl. Svjedoci smo na našim prostorima mnogih rasprava koje donose štetne rezultate, udaljavaju i tako udaljene muslimane jedne od drugih, stvaraju pogrešnu predstavu o islamu kod onih koji ga slabo poznaju, tako da misle da islam razjedinjuje a ne da spaja. Time otvaraju vrata neznalicama da prčaju o stvarima oko kojih zasjedaju najveći učenjaci ummeta i dr.

 

Kaže Allah, dželle šanuhu: “I protiv njih pripremite koliko god možete  snage i konja za boj, da bi ste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje..”(El-Enfal, 60.)

 

Kaže šejh Sa'di u komentaru ovog ajeta: “Tj. pripremite protiv vaših neprijatelja, koji ulažu maksimalne napore na putu vašeg uništenja i zatiranju vaše vjere, sve što ste u mogućnosti. Pripremite se fizički, psihički i ma-terijalno. Pripremite sve vrste kopnenog, zračnog i morskog oružja koje će vam pomoći u borbi protiv njih. Koristite se idejama i politikom koja će muslimane povesti naprijed i udaljiti od njih zlo nevjernika. Naučite se gađanju i odvažnosti. U vrijeme Poslanika, salallahu alejhi ve seleme, najjača snaga kojom je mogao biti zastrašen neprijatelj jeste jaka konjica i precizni strijelci, tako da je njemu i njegovim ashabima upravo takva vrsta pripreme bila naređena. Na osnovu šerijatskog pravila koje glasi: “Propis važi kada za njega postoji povod”, možemo reći da smo mi obavezni pripremiti ono što u današnjem vremenu najviše plaši naše neprijatelje. Ako takvo nešto nije moguće osim izučavanjem određenih disciplina, vještina i zanata, sve to postaje obavezom, na što upućuje šerijatsko pravilo: “Ono bez čega se ne može ispuniti vadžib (obaveza) i samo postaje vadžibom.” (Tefsir Sa'di, 285., 286. str.)

 

Na kraju možemo konstatovati, da ako muslimani žele ostvariti ono što su ostvarili muslimani Bedra moraju ispuniti uslove o kojima govori sura El-Enfal (posvećena Bitci na Bedru) koje smo mi ukratko izložili.

 

Molim Allaha, dželle šanuhu, da nam Bedr bude vodilja u shvatanju vjere, podstrek na rad i zalaganje, snaga  u trenutcima slabosti i utjeha i smiraj u trenutcima iskušenja. Amin!

 

Vrijednost noćnog namaza

Posted: Januar 6, 2013 in Uncategorized

Veličaj Gospodara svoga noću i kad se zvijezde gube 

 

Približava se zadnja trećina mubarek mjeseca ramazana. Uistinu, ramazan prolazi tako brzo kao da traje samo jedan dan ili dio dana; uostalom, kao i cijeli ljudski život. I radi toga da nam ramazan ne bi prošao a da ne osjetimo njegove blagodati, u ovoj hutbi bit će riječ o vrijednosti noćnog namaza, a  posebno u posljednjih deset noći ovog mjeseca 

 

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić 

 

Rekao je Resulullah, s. a. v. s.: “Najbolji namaz nakon fard-namaza je namaz u tmini noći” (Muslim). Noćni namaz je, dakle, jedan od najboljih znakova pokornosti Allahu, s. v. t., nakon izvršenja fardova, tj. obaveza. Noćni namaz i bdijenje noću radi ibadeta doživ-ljavaju i osjećaju samo istinski vjernici, oni koji osjećaju najveći užitak i slast u zikru, tj. spominjanju Allaha, s. v. t. Kaže Uzvišeni Gospodar svih svjetova: “I veličaj Ga noću i poslije obavljenih molitvi” (Kaf, 40.).

 

Značaj sehura

 

“…I veličaj Ga i hvali Gospodara svoga kad ustaješ i noću Ga veličaj, i kad se zvijezde gube” (Tur, 48.-49.).

 

Tumačeći ovaj ajet,  El-Kasimij je rekao: “To znači, spominji Ga i obožavaj kroz učenje Kur’ ana u noćnom namazu”. Arapski izraz za vrijeme i trenutak neposredno pred zoru jest sehar (sehur). To je vrijeme utihnuća noći i vrijeme okupljanja vjerničkih srca i tihog šapata u dovi. To je  najbolje vrijeme otvaranja nebeskih kapija, primanja dove, iznošenja potreba pred Allaha, s. v. t. To je vrijeme spuštanja milosti i prisustva meleka. “Zaista molitvi u zoru prisustvuju mnogi (meleci)”.

 

Ebu-Malik el-Ešari prenosi da je Resul, s. a. v. s., rekao: “U Džennetu imaju sobe čija se vanjština vidi iznutra i unutrašnjost izvana. Allah ih je pripremio za one koji dijele hranu drugima, šire međusobno selam i klanjaju dok drugi ljudi spavaju”. Ibn-Hibban i Albani kažu da je hadis sahih. Ahmed ibn-Hanbel navodi u knjizi o zuhdu da je Davud, a. s., pitao Džibrila, a. s.: “Koja je noć najbolja?”, a Džibril mu je odgovorio: “Ne znam, osim što znam da se Arš, Allahov prijesto, zatresa u zoru”. U jednoj predaji stoji da je Jakub, a. s., nakon što su mu sinovi, koji su učinili nasilje Jusufu, a. s., rekli: “Moli Allaha da nam oprosti”, odgodio to do zore i rekao: “Molit ću svog Gospodara za vas”.

 

Veličanstvenost sedžde

 

Najveličanstveniji trenutak u namazu je sedžda, jer je to stanje kad je čovjek najbliži Allahu. Stanje srca na sedždi ne da se opisati ljudskim riječima, jer to čovjek samo treba i može osjetiti i doživjeti. 

 

Poslanik, s. a. v. s., na sedždi u toku noćnog namaza bi učio dovu: “Gospodaru moj, sedždu Ti čini moje lice, i vjeruje u Tebe moje srce, opskrbi me znanjem koje će mi koristiti i djelom koje će me uzvisiti”.

 

Opisujući to stanje bogobojaznih, Allah, s. v. t., kaže: “Noću su malo spavali i u praskozorje za oprost od grijeha molili”.

 

Razmislite o ovim ajetima koji govore o onima koji noću malo spavaju i bdiju u ibadetu i mnogo traže oprost kao da su najveći griješnici. Međutim, oni to čine radi lijepog odnosa prema Allahu. U drugom ajetu Allah dž.š. veli: “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju. (Es-Sedžde, 16.)

 

Važnost noćnog namaza

 

Prenosi se od Vehba ibn-Verda, da je rekao: “Obavješteni smo da je Iblis došao Jahjau, a. s., i rekao mu: ‘Hoćeš li da te posavjetujem?’ Jahja mu reče: ‘Ti si lažac i od tebe ne primam savjet, nego me obavijesti o stanju sinova Ademovih?’ Iblis mu reče: ‘Oni su kod nas podijeljeni na tri skupine.

 

-           Prva skupina je za nas najteža i najgora, a to su oni koje mi zavodimo na razne načine i koji radi toga upadaju u grijeh, ali se poslije toga brzo pokaju i pribjegnu tevbi i istigfaru i pokvare nam sve što smo radili.

 

-           Druga skupina je u našim rukama na stepenu igrački u rukama vaše djece, i mi se sa njima igramo kako hoćemo

 

-           Treća skupina su oni poput tebe, mi nemamo mogućnost da vam priđemo.’

 

‘A jesi li ikada uspio?’, upita Jahja, a. s. ‘Jesam jedanput, kad si se malo više prejeo i nisi ustao na noćni namaz’.

 

‘E ja se više nikad neću prejesti’, reče Jahja, a. s. ‘A ja tebe više nikad neću savjetovati’, reče Iblis, l. a.” (Mervezi – o noćnom namazu).

 

Muhammed, s. a. v. s., bdio je i klanjao noću toliko da su mu noge oticale. Posebno je to činio u zadnjoj trećini ramazana. Prenosi se od Aiše, r. a., da je rekla: “Resul, s. a. v. s., provodio je zadnjih deset noći ramazana u ibadetu više nego u drugim noćima” (Muslim). “Kada bi nastupila posljednja trećina ramazana, Resul, s. a. v. s., provodio bi noći u ibadetu. Budio bi se sa svojom porodicom i posebno bi se pripremao za taj period” (Mutefekun alejhi).

 

Poputnina za Ahiret

 

Noćni namaz je posebno u ramazanu istinski lijek za tvrda srca i poputnina za Ahiret.

 

Rekao je Abdullah ibn-Vehb: “Svaki užitak ima jednu slast osim ibadeta. Ibadet ima tri slasti:

 

- Slast dok si u ibadetu,

 

- Slast kad se sjetiš Allaha, s. v. t.,

 

- Slast kad dobiješ nagradu za ibadet”.

 

I uistinu je stanje kod vjernika takvo. A što se tiče robova strasti, kod njih je potpuno obrnuto. Njihov život je u znaku stalnih iskušenja i tjeskoba. Oni su nesigurni i dezorijentirani. Njihova istinska briga je kako udovoljiti strastima. Njihova tijela u toku noći govore kad će svanuti da jedemo i pijemo i igramo, a u toku dana govore kad će doći noć da zaspimo. A zar je radi toga čovjek stvoren? I zar se tako traži i zarađuje Džennet? Nikako! Slast života i istinski užitak ni na ovom ni na budućem svijetu neće osjetiti niko osim iskreni vjernici.

 

Kaže Uzvišeni: “A oni koji su se Gospodara svoga bojali, u povorkama će u Džennet biti povedeni i kad do njega dođe kapije njegove već širom otvorene, čuvari njegovi će im reći: ‘Mir vama. Od grijeha ste čisti – uđite u nj. U njemu ćete vječno boraviti”.  (Ez-Zumer, 73.)

 

To je trenutak neizmjerne radosti, sreće, nakon teškog i mučnog polaganja  računa na Sudnjem danu. To je trenutak otvaranja dženetskih kapija, na kojima će meleki sa svih strana dočekivati muslimane sa osmijehom blistavim poput sjaja zvijezda, da ih obraduju Džennetom i njegovim užicima.Ovo su bili neki od plodova zore, plodova noćnog namaza i mirisi koje smo osjetili u toku ramazana. Zašto, onda, da ih propuštamo poslije ra-mazana? Zar da budemo poput one koja je rasplela svoju pređu nakon što je bila isplela?Molimo Allaha, s. v. t., da primi naš ibadet u ramazanu i naše dove i naša pokajanja. Molimo Ga da nam oprosti grijehe i da nas obraduje sretnim životom na dunjaluku i najljepšom nagradom na Ahiretu. Amin!

 

Allah, dž. š., iz Svoje neizmjerne milosti darovao je ljudima mubarek-dane neizmjernog dobra. U njima se dobra djela mnogostruko uvećavaju i nagrađuju, a brišu loša. U njima se povećavaju stepeni vjernicima i vjerničke duše se potpuno okreću Allahu, njihovom Gospodaru i Zaštitniku, znajući i shvatajući riječi Uzvišenog: ”Spašen je onaj ko svoju dušu očisti, a propao je onaj ko je upropasti”

 

Piše: Abdussamed Bušatlić


Allah, dž.š., stvorio je sva stvorenja da bi samo Njega obožavali i samo Njemu ibadet činili. Jedan od najvećih ibadeta je ramazanski post koji je Allah propisao ljudima objavivši: ”Propisuje vam se post, kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni”. On postiče ljude na post riječima: ”A bolje vam je da postite, ako znate”. Upućuje ih da Mu zahvaljuju što im je propisao ovaj ibadet: “Da biste Allaha veličali što vas je uputio i da biste zahvalni bili”.

 

Allah je omilio i olakšao ljudima ovaj ibadet radi toga što je ljudskoj duši teško ostaviti ono što je uobičajila i na što je navikla.

 

Govoreći o postu, Allah kaže: “To je određen broj dana”. A zatim iz Svoje milosti prema robovima kojima njihov Gospodar želi samo dobro, a otklanja od njih svaku štetu, kaže: “Ko od vas bude bolestan ili na putu isti broj drugih dana…” 

 

Propis posta

 

Pošto je značaj ramazanskog posta velik, potrebno je naučiti propise koji su vezani za ovaj mjesec kako bi svaki musliman i muslimanka znali šta je u tom mjesecu naređeno – da bi to izvršili i šta je zabranjeno – da bi se toga ostavili. 

 

Cjelokupan islamski ummet se složio da je post u ramazanu farz (obaveza) na osnovu jasnih dokaza iz Kur’ana i sunneta. Allah, dž. š., u Kur’anu za post kaže: “O vjernici, propisuje vam se post, kao što je bio propisan i onima prije vas, da biste bili bogobojazni”. U hadisu koji bilježi Buharija, Poslanik, a. s., kaže: “Islam se temelji na pet stvari…” Između ostalih, spomenuo je i ramazanski post. Onaj ko pokvari post u ramazanu bez opravdana razloga, počinio je veliki grijeh. Kaže Muhammed, a. s., govoreći o svom snu: “I kad sam se našao na vrhu brda, čuo sam jake glasove i povike. Upitao sam: ‘Kakvi su ovo glasovi?’ Rečeno mi je : ‘Ovo su krici stanovnika vatre’. Zatim sam krenuo dalje i vidio sam ljude obješene za pete, a usne im rasječene i iz njih teče krv. Upitao sam: ‘Ko su ovi?’ Rečeno mi je: ‘To su oni koji su jeli i pili prije iftara’ (“Sahihu tergib”, 1/420).

 

Rekao je hafiz Ez-Zehebi: “Potvđeno je kod muslimana da je onaj ko ne posti ramazan bez ikakvog razloga gori od onog ako čini zinaluk (blud) i onoga koji pije alkohol. I ne samo to, već se u njegov islam sumnja i smatra se zindikom” (bezbožnikom). 

 

Šejhu-l-islam ibn-Tejmije kaže: “Onaj ko ne posti u ramazanu smatrajući to dozvoljenim, a zna da je to zabranjeno, obavezno je njegovo ubistvo, a ako mrsi uz ramazan kao griješnik koji to ne smatra dozvoljenim, u tom slučaju se kažnjava” (“Medžmu-l-fetava”, 25/ 265). 

 

Vrijednost posta

 

Postoje mnogobrojne predaje o vrijednosti posta, kao što je sahih-predaja da je Allah, dž. š., odabrao za sebe post i da On za post nagrađuje bez računa: “Post je Moj i Ja ću za njega nagrađivati” (“Fethu-l-Bari”, 1904).

 

Zatim, hadis u kome se spominje da “postu nema ništa slično” (En-Nesai, 4/165 ), “Dova postača se ne odbija” (Bejheki 3/ 345), “Postač ima dvije radosti: radost iftara i radost radi posta pri susretu sa Gospodarom” (Muslim, 2/ 807).

 

Zatim, hadis o zauzimanju posta na Sudnjem danu za postača. “Post će reći na Sudnjem danu: ’Gospodaru, ja sam ga spriječio od jela i pića i spolnog odnosa u toku dana, pa primi moje zauzimanje za njega’” (Ahmed, 2/147).

 

“Zadah iz usta postača je kod Allaha ljepši od mirisa miska” (Muslim, 2/807). 

 

“Onaj ko posti jedan dan na Alalhovom putu bit će udaljen od vatre 70 godina” (Muslim, 2/807). 

 

A što se tiče samo ramazanskog posta, pa on je temelj islama, u njemu je počela objava Kur’ana, u njemu je noć vrednija od hiljadu mjeseci. 

 

Zatim, “Kad nastupi ramazan, otvore se vrata dženneta, a zatvore se vrata džehennema i šejtani bivaju okovani” (Buhari).

 

“Post u ramazanu vrijedi kao post deset mjeseci u drugim mjesecima” (Ahmed). 

 

“Allah, dž. š., prilikom svakog iftara oslobađa ljude od vatre” (Ahmed, 5/256). 

 

Korist posta

 

U postu se kriju mnogobrojne mudrosti i koristi čiji je osnov bogobojaznost koju je Allah spomenuo u ajetu: “Da biste bili bogobojazni”. Objašnjenje ovoga se krije u tome što je – ako se duša ljudska suzdržala od onoga što joj je dozvoljeno žudeći za Allahovim zadovoljstvom i strahujući od Njegove kazne – preče, onda, da se suzdrži od onoga što joj je Allah zabranio. 

 

Jedna od koristi posta je ta što se, kad ogladni stomak, potiskuje glad i žudnja mnogih čula. Kad je stomak sit i pun, onda dolazi do izražaja glad očiju, jezika i spolnog organa. Zato je post oružje kojim se uspješno pobjeđuje šejtan i sputavaju strasti i čuvaju organi i čula.

 

Kad postač okusi težinu gladi, onda razumije stanje siromašnih i kod njega se probudi samilost i spremnost da im pomogne kako bi utolili svoju glad, jer nije isto vidjeti okom i osjetiti to cijelim bićem. Čovjek koji putuje u udobnom autu ili autobusu ne razumije težinu pješačenja dok je i sam ne osjeti. 

 

Post odgaja ljudsku volju na udaljavanju od strasti i svake vrste grijeha. Postom se čovjek navikava na red i disciplinu, pa i preciznost u vremenu.

 

Ramazanski post predstavlja obznanu principa islamskog jedinstva jer cijeli islamski ummet posti u jednom mjesecu.

 

Pravila posta

 

Odgađanje sehura do zadnjeg vremena. Rekao je Allahov Poslanik, a. s.: “Ustajte na sehur jer je u sehuru bereket” (Buharija).To je blagoslovljen ručak i on simbolizira razlikovanje od židova i kršćana (koji ne ustaju na sehur).

 

Požurivanje sa iftarom, na osnovu riječi Resula, a.s., da će “ljudi biti na dobru dok god budu požurivali sa iftarom” ( Buharija).Iftariti treba prije namaza. Prenosi se od Enesa bin-Malika da je rekao: “Muhammed, a. s., iftario bi prije klanjanja akšam-namaza sa nekoliko svježih datula” (Tirmizi, hasenun-garib).

 

Nakon iftara  bi Resul, a. s., proučio dovu: “Zehebe zameu vebteletil uruku ve sebetel edžru inšallah” (Ebu-Davud). 

 

Ostavljanje ružna i bestidna govora.

 

“Kad neko od vas posti, neka ne govori ružne riječi” (Buharija).

 

Ostavljanje zabranjenih djela, kao što su ogovaranje, laž, bestidnost itd. jer se radi toga može u potpunosti izgubiti nagrada posta. Poslanik, a. s, rekao je: “Možda postač nema od svog posta ništa osim gladi”(Ibn-Madže).

 

Posebno treba skrenuti pažnju na – a što upropaštava dobra djela i za sobom povlači grijeh – besposličenje, beskorisna sijela na kojima se neće čuti, niti naučiti ništa dobro, tračenje vremena prateći kojekakve serije na TV, sijela nakon teravih-namaza, tako da mjesec zikira, ibadeta, noćnog namaza, učenja Kur’ana kod mnogih bude mjesec spavanja u toku dana da se ni malo ne bi osjetila glad. I, ono što je još gore od toga jest propuštanje namaza, a posebno namaza u džematu, a nakon svega toga provođenje noći u igri i zabavi.

 

Ostavljanje pretjerivanja u jelu, jer je Poslanik, a. s., rekao: “Ne može čovjek napuniti posudu goru od stomaka (Tirmizi, hasen-sahih). 

 

Pametan je onaj ko jede da bi živio, a ne onaj ko živi da bi jeo, i najbolja hrana je ona koja tebi služi, a najgora ona kojoj ti služiš.

 

Tokom ramazana mnogo vremena se potroši na spremanje raznovrsne hrane tako da žene ramazan provedu u kuhinji i na taj način bivaju umnogome uskraćene za ibadet i mnoštvo dobrih dijela. Ramazan je postao mjesec bogatih sofri, gojaznosti, jela i pića, a kad treba ići u mesdžid radi namaza – onda takve savlada lijenost i nemarnost, a mnogi ne mogu izdržati u namazu više od četiri rekata nafile.

 

Ramazan treba biti mjesec darežljivosti u ilmu i imetku. Rekao je ibni Abas: “Muhammed, a. s., bio je najdarežljiviji čovjek, a posebno je bio darežljiv u ramazanu kad bi se sretaao sa melekom Džibrilom, a Džibril mu je dolazio svake noći i poučavao ga Kur’anu”.

 

Rekao je Poslanik,a.s.,: “ U džennetu postoje odaje čija se spoljašnjost vidi iznutra, a unutrašnjost izvana. Allah ih je pripremio za one koji budu davali hranu drugima, koji budu blago govorili, koji budu postili i koji budu klanjali noću dok drugi spavaju ( Ahmed 5/ 343)

Rekao je Poslanik,a.s., : “ Ko pripremi iftar postaču imat će nagradu kao i on, s tim da se od nagrade postača ništa neće umanjiti” (Tirmizi, 3/171).

Suretul Fatiha


Ova sura je objavljena u Mekki (što je stav Ibn-Abbasa, Katade i Ebu-l-Alije), iako ima mišljenja da je objavljena u Medini ili da je pola objavljeno u Mekki, a pola u Medini

 

Piše: Mirza Kasumović

 

Buharija u svome sahihu prenosi da od Ebi-Se'ida el-Mu'alla, Allah bio njime zadovoljan, da je rekao:“Klanjao sam u mesdžidu, pa me je zovnuo Allahov Poslanik, s. a. v. s., ali mu se nisam odazvao dok nisam završio namaz. Zatim sam mu došao, pa me upita: ’Šta te je spriječilo da dođeš?’ Odgovorih: ’Allahov Poslaniče, bio sam u namazu’. On mi reče: ’Zar Allah nije rekao: Vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozovu ka onome što će vam život osigurati?’ Zatim reče: ’Uistinu, podučit ću te najveličanstvenijoj suri u Kur'anu prije nego što iziđeš iz mesdžida. Zatim me uzeo za ruku, pa kad je htio da iziđe, rekoh mu: ’Allahov Poslaniče, zar nisi rekao da ćeš me podučiti najveličanstvenijoj suri u Kur'anu?’ Reče: ’To je: Hvala Allahu,  Gospodaru svjetova, sedam ajeta koji se ponavljaju i veličanstveni Kur'an koji mi je dat’” (osim Buharije, hadis bilježe Ahmed, Ebu-Davud i Nesai).

 

Sedam ajeta koji se ponavljaju

 

Imam Ahmed u svome “Musnedu” i Tirmizi u “Sunenu” bilježe da je Ubejj bin-Ka'b pred Vjerovjesnikom, s. a. v. s., učio Ummu-l-Kur'an – Majku Kur'ana (Fatihu), pa je rekao Allahov Poslanik, s. a. v. s.: “Tako mi Onoga u Čijoj je ruci moja duša, ni u Tevratu, niti u Indžilu, niti u Zeburu, ni u Kur'anu nije objavljena sura slična njoj. Ona je sedam ajeta koji se ponavljaju i veličanstveni Kur'an koji mi je dat” (Tirmizi kaže da hadis hasenun sahih).

 

Ovo su neke od najvjerodostojnijih predaja o vrijednosti sure El-Fatiha, a ima i drugih predaja koje su vjerodostojne (sahih), hasen i daif (slabe).

 

Ova sura je objavljena u Mekki (što je stav i Ibn-Abbasa, Katade i Ebu-l-Alije), iako ima mišljenja da je objavljena u Medini ili da je pola objavljeno u Mekki, a pola u Medini. 

 

Tumačenje riječi  

 

Hvala Allahu (el-hamdu lillahi): Značenje ovih riječi je: Niko ne zaslužuje istinsku i potpunu zahvalu i pohvalu izuzev Allaha, dž. š., Koji ima savršena svojstva.

 

Allah, tj. Onaj Koji Jedini zaslužuje da mu se ibadet čini. 

 

Učenjaci su se razišli u tome je li riječ Allah izvedena iz neke druge riječi ili nije, a ispravan stav je da ovo ime nije izvedeno, kao što to navode Ebu-Hajjan i El-Kurtubi.

 

Gospodaru svjetova: riječ Rabb (Gospodar) izvedena je iz riječi et-terbije, što znači promijeniti stvari nabolje i držati ih pod kontrolom. Allahm, dž. š., je Rabb – Gospodar i Održavatelj svih svjetova.

 

Prenosi se od Ibn-Abbasa da je rekao u vezi s ajetom “Hvala Allahu, Gospodaru svjetova”: Hvala Allahu Koji je sve stvorio, nebesa i zemlju i ono što je na njima i ono što je između njih, ono što znamo i što ne znamo.

 

U predaji od Seida bin-Džubejra i Ikrime prenosi se od Ibn-Abbasa da je rekao: «Gospodaru svjetova», tj. “Gospodaru ljudi, džina i meleka.

 

Kaže Ez-Zedžadž: «Svjetovi su sve što je Allah stvorio i na ahiretu i na dunjaluku». Imam Kurtubi veli: «Ovo je ispravno jer obuhvata sve svjetove, kao što stoji u riječima Uzvišenog: ­’A šta je to Gospodar svjetova? – upita faraon. Reče (Musa): Gospodar nebesa i zemlje i onog što je između njih, ako čvrsto vjerujete!­’».

 

Riječ alemi (svjetovi) i genitiv množine riječi alem koja je izvedena iz riječi alame – znak. To je zato što svaki svijet predstavlja znak koji upućuje na postojanje njegovog Stvoritelja, Koji je jedan.

 

Neki učenjaci kažu: «Sve vrste stvorenja su svjetovi, pa su tako ljudi svijet, džini su svijet, meleki su svijet, ptice su svijet, biljke su svijet, minerali su svijet itd…” Zato se kaže «Gospodar svjetova» da bi se obuhvatile sve vrste ovih svjetova.  

 

Neizmjerna milost 

 

Svemilosni (er rahman) je atribut isključivo vezan za Allahovo ime. On se ne spominje ni uz koga drugog. Svemilosni znači: Onaj Koji ima svojstvo neizmjerne, široke milosti.

 

Kaže El-Hattabi: «Svemilosni ima značenje neizmjerne široke milosti koja obuhvata sva stvorenja u pogledu njihove opskrbe i potreba i obuhvata i vjernika i nevjernika«.

 

Samilosni je atribut koji obuhvata isključivo vjernike, kao što kaže Uzvišeni: «A prema vjernicima je samilostan.» 

 

Vladar Sudnjeg dana 

 

Vladar (malik, melik): to je Onaj Koji se odlikuje atributom vlasti, koji naređuje i zabranjuje, nagrađuje i kažnjava, i slobodno raspolaže u svojoj vlasti svime, onako kako On hoće. On je vladar Sudnjeg dana, Dana u kome će ljudi polagati račun za svoja djela, dobra ili loša. Toga dana će se stvorenjima jasno pokazati savršenstvo Njegove vlasti i pravde, a prestati će vladati na stvorenja, tako da će On, neka je uzvišen, toga dana izjednačiti vladare i podanike, robove i slobodne ljude, a rastaviti vjernike od nevjernika, mušrike i munafike. Svi će se poniziti i pokoriti pred Njegovom veličinom i snagom, iščekujući Njegovu presudu, nadajući se Njegovoj nagradi a strahajući od Njegove kazne.

 

Buharija i Muslim bilježe hadis od Ebu-Hurejre da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao:«Allah će u Svoju šaku uzeti zemlju, a nebesa će u desnici Njegovoj smotana ostati, pa će reći: ’Ja sam vladar, gdje su zemaljski vladari? Gdje su silnici? Gdje su oholnici?­’»

 

Priznavanje jedinog Gospodara  

 

Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo, tj. samo se Tebi u ibadetu i traženju pomoći obraćamo.

 

Ibn-Abbas, tumačeći ijjake na'budu (samo Tebi robujemo), rekao je da to znači: “Samo tebe, Gospodaru naš, kao jedinog Gospodara priznajemo, Tebe se bojimo, a ne nekog drugog, ve ijjake neste'in (i samo od Tebe pomoć tražimo): u pokornosti Tebi i u svim našim stvarima».

 

U ovom ajetu daje se prednost ibadetu u odnosu na traženje pomoći, jer ibadet je Allahovo pravo kod Njegovih stvorenja, a traženje pomoći je ljudska potreba u odnosu na Allaha, dž. š., pa se zato traženje pomoći (isti'ane) u ovom ajetu spominje poslije ibadeta. Ali, i pored toga, čovjek u svim svojim ibadetima potreban je Allahove pomoći. Jer, ako mu Allah ne bude na pomoći, on ne može postići ono što želi, a što je vezano za izvršavanje Allahovih naredbi i klonjenje onoga što je zabranjeno.

 

Učenjaci su dali više definicija ibadeta. Najsveobuhvatnija je ona šejhu-l-islama Ibn-Tejmije: «Ibadet je opći naziv za sve ono što Allah voli i čime je zadovoljan od riječi i djela, bilo da su javna ili tajna».

 

Muslim, u svom “Sahihu”, navodi hadis koji prenosi Ebu-Hurejre od Alahova Poslanika, s. a. v. s.: “Allah Uzvišeni kaže: ’Podijelio sam namaz između Sebe i Svoga roba na dva dijela podjednako. Pola Meni tog namaza, a pola Mojem robu. Mome robu pripada i sve ono što zatraži’. I kad kaže: ’Hvala Allahu, Gospodaru svjetova’, Allah kaže: ’Hvali me moj rob’, a kad kaže: ’Svemilosnog, Samilosnog’, Allah kaže: ’Visoko Me cijeni Moj rob’, a kad kaže: ’Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo’, Allah kaže: ’Ovo je između Mene i Mojega roba i Mojem robu pripada sve ono što traži’. A kada kaže: ’Uputi nas na pravi put, na put onih kojima si blagodati Svoje darovao, a ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali’, Allah kaže: ’Ovo pripada Mojem robu i Mojem robu pripada ono što on traži’».

 

Uputa na pravi put

 

Uputi nas na pravi put, tj. uputi nas i vodi nas,Gospodaru, pravim putem Tvojim i uputi nas na ispravnu vjeru Tvoju, učvrsti nas u islamu sa kojim si poslao Tvoje vjerovjesnike i poslanike i s kojim si poslao posljednjeg Poslanika, pečat vjerovjesnika, i učini nas od onih koji će ići putem Tebi bliskih robova (“Safvetu tefasir”, 1/12).

 

Šejh Abdurrahman Es-Sa'di, Allah mu se smilovao, tumačeći ovaj ajet, kaže: “Zatim Uzvišeni kaže: ’Uputi nas na pravi put’, tj. uputi nas i vodi nas pravim putem. To je jasna staza i put koji vodi Allahu i Njegovom džennetu. To je spoznaja istine i rad po njoj. Uputi nas na Put i vodi nas Putem. Uputa na pravi put podrazumijeva prihvatanje islama i ostavljanje svih drugih vjera mimo njega.  Vođenje pravim putem obuhvata uputu ka svim pojedinostima vjere, teorijskim i praktičnim. Ovo je najsveobuhvatnija dova i najkorisnija za čovjeka, i zato je dužnost čovjeku da moli Allaha ovom molbom na svakom rekatu u namazu, zbog njegove potrebe za tim» (»Tejsirul-kerimir-rahman»,1/28).

 

Ima još značenja riječi pravi put koje se prenose od selefa.

 

- Kur'an, prema hadisu koji bilježi Tirmizi, gdje je Allahov Poslanik, s. a.  v. s., rekao: «On (Kur'an) je čvrsto Allahovo uže, mudra opomena i pravi put».

 

- Islam, kako to kažu Ibn-Abbas i Ibn-Mes'ud.

 

- Neki kažu: To je put robovanja i ibadeta, kao i da je to: pokornost Allahu i Njegovom poslaniku.

 

U najljepšem društvu

 

Na put onih kojima Si blagodati Svoje darovao, tj. put vjerovjesnika, iskrenih (siddikina), šehida i dobrih ljudi. Kao što kaže Allah Uzvišeni u suri En-Ni'sa: «Oni koji su pokorni Alahu i Poslaniku, bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah Svoju milost darovao. A kako li je to lijepo društvo!» (4/69).

 

Tri vrste tevhida

 

A ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali, tj. onih koji su spoznali istinu i ostavili je, kao židovi i njima slični, niti onih koji su ostavili istinu iz neznanja i zablude, kao kršćani i njima slični. Allahov Polanik, s. a.  v. s., rekao je u vezi ovih riječi Uzvišenog: «Oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali, to su židovi; oni koji su zalutali, to su kršćani».

 

Ukratko, ova sura sadrži i obuhvata sve tri vrste tevhida: tevhid rububijje (potrvdu da je Allah Gospodar), što se čini razumnije iz riječi: Rabbil-alemin (Gospodaru svjetova), tevhid uluhijje, da je Allah jedini zaslužan da mu se čini ibadet, što se razumije iz riječi: Samo Tebi robujemo i od Tebe pomoć tražimo i tevhid esmai ve sifat – potvrdu Alahovih svojstava savršenstva.

 

Također, ova sura sadrži potvrdu risaleta i nubuvveta (poslanstva i vjerovjesništva), što se razumije iz ajeta: Uputi nas na pravi put, jer uputa nije moguća bez slanja poslanika.

 

Sadrži i potvrdu polaganja računa, nagrade i kazne za djela, što se razumije iz riječi: Vladaru Sudnjeg dana.

 

Ova sura, ujedno, sadrži i odgovor svim sljedbenicim novotarija i zabluda. To je sadržano u jaetu: Uputi nas na pravi put, jer pravi put je spoznaja istine i rad po njoj, a u suprotnosti su sa tim oni koji su u zabludi i novotari.

 

Isto tako, ova sura sadrži potvrdu iskrenosti u ispovijedanju vjere, što je dug prema Allahu Uzvišenom, iskrenost u ibadetu i traženju pomoći, što se razumije iz riječi: Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.

 

 

Odlike daije


Daija kakvog želimo je onaj koji ima osjećaj za vrijeme u kome živi i sredinu u kojoj poziva, koji poznaje kulturu i običaje toga naroda. On sve ovo treba uklopiti u svoju islamsku misiju. Njegova svijest treba ga voditi ka podrobnijem proučavanju stvarnosti sredine onih koje treba pozivati

 

Piše: Mr. hfz. Senaid Hafizović 

 

Odabrani način poziva treba biti zasnovan na savjesno proučenim temeljima. Daija se mora okititi plemenitim islamskim moralnim osobinama. Ovdje ćemo navesti samo one najosnovnije

 

Iskrenost

 

Njeno mjesto je dubina srca i ne poznaje je niko osim Uzvišeni Allah. Međutim, njeni plodovi se vide u da’vi. Dvojica daija koriste iste metode i rade isti posao, a kod jednog ima uspjeha, kod drugog nema. Iskren daija teži isključivo Allahovom zadovoljstvu. Ne trudi se po svaku cijenu zadobiti naklonost, divljenje, poštovanje niti pohvalu ljudi. On da’vu provodi na najprikladniji način tražeći isključivo Allahovo zadovoljstvo. Ne očekuje od svoje da’we profit. Najgori su oni koji vjeruju da pozivaju u ime Allaha, a u stvari, njihov cilj je materijalna korist. Jedan od pokazatelja iskrenosti daije jest i taj da se veseli uspjehu u da’vi svoga brata kao što se veseli i ličnom uspjehu. Iskrenost ima velikog uticaja na odziv ljudi  jer ona osobi koja je posjeduje pruža hrabrost  i snaži ga da se bori za ono što će mu koristiti. Divan primjer snage koju pruža iskrenost bilježi Ebu-Hamid el-Gazali u svom djelu “El-Ihja” .

 

’’U jednom od drevnih naroda živio je pobožnjak koji je danonoćno ibadetio. Došli su mu njegovi sunarodnjaci i rekli: ’U tom i tom mjestu ljudi obožavaju drvo’. Pobožnjak se naljuti, uze sjekiru i krenu da posječe drvo. Na put mu je stao Iblis prerušen u starca i upitao ga: ’Gdje ćeš, Allah ti se smilovao?’ ’Idem posjeći drvo’.’Kakve ti veze imaš sa njim?’ ’Ostavio si ibadet i svoje obaveze, a baviš se onim što te se ne tiče’.’I to je ibadet’, reče pobožnjak. ’Neću ti dozvoliti da ga posječeš!’, reče Iblis. Počeli su se hrvati i ubrzo ga je pobožnjak savladao, oborio ga na zemlju i sjeo mu na prsa. Iblis tada reče: ’Pusti me da ti nešto kažem’. Kad ga je pobožnjak pustio, Iblis mu reče: ’Čovječe, Allah te nije zadužio onim što ti hoćeš da učiniš. Ti za ovo nisi ništa manje odgovorniji od ostalih. Allah na Zemlji ima Svoje poslanike, i da je htio, poslao bi nekog ovom narodu i naredio mu da posječe drvo’ . Pobožnjak mu reče: ’Ja ću ga svakako posjeći!’ Ponovo su započeli borbu i pobožnjak ga je ponovo nathrvao i sjeo mu na prsa. Kad je Iblis osjetio svoju slabost, odluči se poslužiti lukavstvom. Bilo mu je jasno da, sve dok je ovaj čovjek iskren u svojoj namjeri, nema sile na Zemlji koja će ga spriječiti u njegovoj nakani. Odlučio mu je pokvariti nijet. Predložio mu je: ’Hoćeš li da ti i ja nađemo kompromis? To je za tebe bolje i korisnije’. ’Šta predlažeš?’, upita pobožnjak. ’Prvo me pusti da ustanem’. A kad ga je pustio, Iblis reče: ’Ti si siromašan, zavisiš od ljudi i njihove milostinje. Vjerovatno bi volio da budeš neovisan i njima ravan’. ’Jest, volio bih’. ’Ostavi to što si namjerio, a ja ću ti, zauzvrat, svaku noć pored glave ostaviti dva dinara. Kada se probudiš, uzmi ih i utroši na sebe i svoju porodicu i udijeli svojoj braći. To će biti korisnije i za tebe i za muslimane nego da posječeš drvo. Njegovo posjecanje ne koristi ni onim što ga obožavaju niti tvojoj braći vjernicima’. Pobožnjak razmisli i reče: ’Stari je u pravu, ja nisam poslanik pa da budem dužan posjeći drvo, a ni Allah mi nije naredio da ga posječem. Prema tome, neću biti griješan ako ga ostavim. A ono što je stari predložio svakako je korisnije’. Stavio je svoju ruku u starčevu i sklopili su ugovor. Iblis mu je obećao da će ispuniti obećanje i zakleo mu se. Pobožnjak se vratio u svoje prebivalište i legao. Kad je osvanuo, našao je dva zlatnika pored glave. Sutradan je također našao novac. Međutim, treći dan ne nađe ništa. To ga je razljutilo. Uzeo je sjekiru na rame i krenuo prema drvetu da ga posiječe. Ponovo ga je presreo Iblis u liku istog starca i upitao: ’Gdje ćeš?’ ’Idem posjeći drvo’. ’Lažeš! Allaha mi, ti to sad ne možeš učiniti. Ti ne možeš čak ni doći do njega’. Pobožnjak ga je uhvatio, kao i ranije, s namjerom da ga savlada. Ali ga ovaj put Iblis nathrva. A potom mu sjede na prsa i reče: ’Odustani od svoje namjere ili ću te ubiti’. Pobožnjak osjeti da nema snage boriti se protiv njega, te reče: ’Pobijedio si. Sad me pusti i reci mi kako to da sam te prije porazio, a sad ti porazi mene?’ ’Prvi puta si se razljutio radi Allaha, a tvoj cilj je bio ahiret, pa ti je Allah dao snage i ti si me savladao. Međutim, sad si se razljutio radi sebe i novca pa sam ja nadvladao tebe’.

 

Iskren daija je poštovan i cijenjen, jer svijet instiktivno razaznaje dobro od zla. Njegova iskrenost plijeni ljudska srca te se oni odazivaju njegovu pozivu. Ako je iskrenost najbitnija i najuticajnija komponenta poziva Allahu, na daiji je da sve svoje snage uloži u postizanju iskrenosti, da se preispitava i čuva skrivenog licemjerstva. On se treba čuvati šejtanovih zamki, ne povoditi se za strastima, izbjegavati samodopadljivost.

 

Strpljenje i nada

 

Put da’ve nimalo nije ugodan. On nije prostrt svilom i kadifom, niti je okićen cvijećem. Naprotiv, to je težak, mukotrpan i kamenit put, prepun prepreka i trnja. Uzvišeni Allah kaže: “Naređuj dobro, sprječavaj loše i strpi se na onome što te zadesi” (Lukman, 7). Naredba o širenju da’ve je popraćena imperativom na strpljenje, čime se hoće kazati da onaj ko se ne naoruža strpljenjem ne može podnijeti ni teret da’ve. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, biografija je prepuna primjera koji govore o strpljenju. U njoj možemo pročitati da je Poslanik pozivao Allahu, s. v. t., strpljivo, nadajući se Njegovoj nagradi i savjetujući svoj narod uprkos utjerivanju u laž, zlostavljanjima i ismijavanju. Bio je prinuđen postaviti kamen da se zakloni od njih dok je klanjao. Kad bi na njega bacili kakvu nečist, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio bi je na štapu ispred svoje kuće i govorio: “Sinovi Abdul-Muttalibovi, kakav je ovo komšiluk?” A potom bi nečist odložio na smetljište. Bio je prinuđen izići u Taif i tražiti pomoć od plemena Sekif. Tražio je od nih da prihvate poziv s kojim ga je Uzvišeni poslao. Međutim, oni su na njega nahuškali djecu, robove i maloumne, koji su mu psovali i vikali. Rulja ga je pritisla i natjerala da se skloni u vrt Utbe ibni-Rebi’e i njegovog brata Šejbe. Sjeo je u vrtu i dovom dočarao svoje stanje, riječima koje vrijeme ne može izbrisati, a koje nam odslikavaju njegov misionarski duh. Strpljivo i oslonivši se na Allaha, od Njega je tražio pomoć i podršku i čvrsto stajao u odbrani Njegova šerijata: “Gospodaru moj, molim Te da me fizički ojačaš i da me izvedeš iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazim. Molim Te da me sačuvaš od ljudskog poniženja. Najmilostiviji, Ti si Staratelj nejakih. Ti si moj Staratelj. Molim Te, ne ostavljaj me na milost i nemilost tuđincima koji me neprijateljski dočekaše! Gospodaru moj, ne prepuštaj me njima. Stvoritelju moj, ako ti nisi srdit na mene, onda za sve ove patnje ne marim. Tvoja briga o meni je prevelika, stoga se utječem svjetlu Tvoga lica, kojim si rastjerao tamu i uz pomoć kojeg upravljaš ovim i budućim svijetom, i molim Te, skini svoju srdžbu sa mene! Obdari me svojom milošću dok ne postignem Tvoje zadovoljstvo. Niko nema snage i moći osim Tebe!”

 

To je strpljenje. Strpljenje pod kojim izviru odlučnost i čvrstina, a ne beznadno strpljenje onoga koji je prinuđen da trpi. To strpljenje je okićeno veličanstvenom nadom. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem. Strpljivost je uočljiva i onda kad se nadao da će Allah pomoći Svoju vjeru osobom iz redova nevjernika koja će posvjedočiti da nema drugog boga pored Allaha.

 

Kad se strpljenju pridoda nada, ono postaje utočištem daiji, štiti ga od beznađa i predaje i hrabri ga na ostvarenje mnogih životnih ciljeva. 

 

Skromnost i zadovoljstvo

 

Od  Sehla ibni-Sa’dija se prenosi da je rekao: “Došao je čovjek Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ’Uputi me na dobro radi kojeg će me, ako ga budem činio, voljeti Allah i voljet će me ljudi’. Poslanik je rekao: ’Budi skroman na dunjaluku, voljet će te Allah, ne traži ništa od ljudi, voljet će te ljudi’. Neophodno je da daija bude omiljen među svijetom kako bi ostvario željeni cilj. Historija nam predstavlja brojne pokrete koji su našli svoje sljedbenike među svijetom, a čiji su vođe bili najskromniji ljudi. Njihova skromnost je bila jedan od razloga radi kojih su ih slijedili i oko njih se okupljali.

 

Amr ibni-Ubejd el-Kaderi se dopao El-Mensuru jer je odbio primiti poklon od njega. Pohvalio ga je kao nikoga dotad. Nažalost, postoji određena grupa ljudi koji u ulozi vaiza vide mogućnost dobre i lahke zarade. Otisnuli su se po svijetu pozivajući Allahu radi bogaćenja. Od ljudi traže novac za svoju misiju. Tako sebi priskrbljuju poniženje, a svom pozivu zagarantiran neuspjeh.

 

Jedan broj iskrenih daija, koji su obilazili sela, kazivali su mi da su kod ljudi iz tih mjesta nailazili na odbojnost i sumnju, jer su ih smatrali jednako pokvarenim kao i one koji su im dolazili prije i u ime poziva u vjeru kamčili novac. To je bio dovoljan razlog da se ove iskrene daije zakunu da neće okusiti hrane u mjestu u koje dođu. Takav postupak je u svijetu probudio poštovanje, a da’vi donio uspjeh i veliki odziv. Iskreni daija ne teži onome što je kod ljudi. Na taj način on stiče njihovu naklonost i povjerenje. 

 

Neophodno je ovaj dio završiti važnom porukom: Ako od daije tražimo da bude skroman i zadovoljan, onda smo mi dužni da zadovoljimo njegove potrebe, da mu osiguramo pristojan život i tako zaštitimo njegovo dostojanstvo. Jer, u dostojanstvu daije je dostojanstvo da’ve. Nipošto se ne smije dogoditi da oni koje je Allah obasuo blagodatima budu u izobilju, a daija u potrebi za elementarnim uvjetima života. Daija ne smije zaboraviti ovaj bitni dio lijepe ćudi – a to je skromnost prema onome što je kod ljudi, a na muslimanima je da sačuvaju obraz tako što će mu osigurati normalne uvjete za život i rad.

 

Hrabrost i postojanost

 

Kad daijino srce bude ispunjeno vjerom u uspjeh poziva i vjerom da se mora dogoditi sve ono što Allah određuje, te da je Allahova moć iznad svega i da joj nema ravne, a da su korist, šteta, smrt, život i opskrba od Allaha i da je njegova obaveza širiti Allahovu vjeru, tada on prestaje brinuti za bilo čim.

 

Danas smo, više nego ikad, u potrebi za hrabrim daijama. Za daijama koji ne prezaju pred postojećim sistemima vlasti, niti invazijom svakakvih kultura, niti vladarima nasilnicima. Oni hrabro obznanjuju svoju da’vu, javno i otvoreno, bez straha i kolebanja. Oni iznose istinu i pri tome se ne plaše ničijeg prijekora. Oni žele postići jedno od dva dobra: ili da im se pozvani odazovu, a što će im biti na mizanu njihovih dobrih djela, kako reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Da Allah tvojim sebebom uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego čitav dunjaluk”, ili da se pridruži prvaku svih šehida. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tome kaže: “Prvak svih šehida je Hamza ibni-Abdul-Muttalib i čovjek koji stane pred vladara nasilnika, pa mu naredi dobro, a odvraća ga od zla, pa ga ovaj zato ubije”.

 

Kad hrabar čovjek zapadne u iskušenje mora biti postojan i čvrst. U Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, biografiji ispisane su stranice i stranice o čvrstini i postojanosti Bilala, Ammara, Jasira, Osmana ibni-Mez’una, Abdullaha ibni-Mes’uda i brojnih drugih. Stoljećima duga historija da’ve i daija prepuna je pripovijesti o junacima koji se nisu bojali smrti, koji su istinu javno i u lice nasilniku govorili. Znaš da nema pokornosti stvorenju ako se time čini nepokornost Stvoritelju. Ibnu-Subki spominje da je prvi alim iskušan teorijom o stvaranju Kur’ana bio Osman ibnu-Affan ibni-Muslim el-Hafiz. Pozvali su ga da potvrdi da je Kur’an stvoren, a kad je odbio, rekli su mu: “Naredit ćemo da ti se prekine isplaćivati plaća (dobivao je hiljadu dinara mjesečno). On im je, umjesto odgovora, citirao ajet: “A na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećaje” (Ez-Zarijat, 22). Osman je imao veliku porodicu. Isti dan mu je došao nepoznat čovjek i rekao: “Uzmi ovih hiljadu dinara, a od mene ćeš imati svaki mjesec hiljadu. Allah te podržao kao što si ti podržao Njegovu vjeru”.

 


Ibnu-Kesir prenosi od El-Evzaija događaj sa Es-Sefahovim amidžom Abdullahom ibni-Alijem u Damasku. El-Evzai priča: “Ušao sam kod njega i zatekao ga kako sjedi na krevetu. U ruci je imao štap, a sa njegove desne i lijeve strane su stajali vojnici u crnini sa isukanim sabljama. Nazvao sam mu selam, na koji mi nije odgovorio. Mahnuo je štapom i rekao: ’Evzai, šta misliš o onome što smo učinili na preuzimanju vlasti od nasilnika koji su tlačili zemlju i robove? Je li to džihad?’ ’Emire, čuo sam Jahju ibni-Seida, koji prenosi od Alkame ibni-Vekkasa, a ovaj od Omera ibnil-Hattaba, koji prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ’Djela se vrednuju prema namjeri; svakoj osobi pripada ono što namjeri’. Udario je štapom jače nego prvi put, a vojnici su stisli sablje. Zatim je rekao: ’Evzai, a šta kažeš za umejevićku krv?’ ’Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao:“Nije dozvoljeno da se muslimanska krv prolijeva osim u tri slučaja: odmazda za ubistvo, kad oženjen ili udata učine zinaluk i kad se čovjek odmetne od svoje vjere.’ ’Šta kažeš za njihove imetke?’, upita emir. ’Ako su njihovi imeci stečeni na haram način, i tebi su onda haram, a ako su stečeni na dozvoljen način, tebi su dozvoljeni samo na dozvoljen način’, rekao sam. Tada je udario štapom tako jako da sam očekivao da mi glava padne među šake, tj. mislio sam da će mi je odsjeći), a onda mi je naredio da izađem”.

Naša vjera je vjera zajednice koja naređuje jedinstvo, a zabranjuje podjelu


Od Abdullaha ibn-Omera, r. a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s. a. v. s., rekao: “Musliman koji se miješa sa ljudima i strpljiv je u podnošenju njihovog uznemiravanja bolji je od muslimana koji se izdvaja od ljudi i nije strpljiv u podnošenju njihovog uznemiravanja” (prenose Ahmed, Tirmizi, Taberani, Buharija, Bejheki, sahih).

 

Piše: Muhened T.

 

Jedna od najvećih odlika islama jest da je to vjera zajednice koja naređuje jedinstvo, a zabranjuje podjelu. Većina božanskih odredbi i smjernica upućena je izrazom “vi koji vjerujete”, a to u sebi sadrži naredbu o zajedničkom obavljanju namaza te podsticaj na međusobno pomaganje u dobru, bogobojaznosti, solidarnosti i borbi protiv neprijatelja u safovima kao bedem čvrstim… Također, đerijat uređuje društvene odnose, uspotstavlja čvrstu građevinu islamskog bratstva zasnovanu na jakim temeljima te objašnjava prava pojedinaca i skupina i njihove dužnosti. U ovom kontekstu dolazi do izražaja vrijednost predaje Abdullaha ibn-Omera, r. a., da je Poslanik s. a. v. s., rekao: “Musliman koji se miješa sa ljudima i strpljiv je u podnošenju njihovog uznemiravanja bolji je od muslimana koji se izdvaja od ljudi i nije strpljiv u podnošenju njihovog uznemiravanja”. 

 

“Čovjek je društveno biće po svojoj prirodi”,  kaže u predgovoru svoje “Historije” Abdurrahman ibn-Haldun, utemeljivač društvenih nauka, veliki historičar i fakih malikijskog mezheba. Stoga čovjek ne može živjeti sam, niti sam ostvariti većinu svojih potreba, a najjednostavniji primjer za to jest obična vekna kruha koja, i pored svoje neznatne veličine, stiže do čovjeka trudom desetina ili stotina ljudi koji se međusobno pomažu na njegovom pripremanju kroz duge etape koje slijede jedna drugu. Ko tvrdi da on nije u potrebi za drugima, nego da se može osloniti samo na sebe u pripremanju ove vekne kruha, neće ništa postići osim što će možda umrijeti od gladi! 

 

Ako je ovakav slučaj sa takom malom stvari kao što je vekna kruha, kakav je slučaj sa u stvarima kojima nas je Allah, dž. š.. zadužio, kao što su odgajanje duše, pozivanje drugih ljudi u vjeru mudro i lijepim savjetom, borba protiv nevjernika i licemjera, uspotstavljenje države i vladavine šerijata? Nema sumnje da sve ove dužnosti zahtijevaju od muslimana da živi sa svojom braćom kako bi  se međusobno pomagali te da živi sa ostalim ljudima kako bi im dostavio vjerske upute i koristio im u dunjalučkim stvarima.

 

Navest ćemo šerijatske tekstove koji ukazuju na vrijednost zajedničkog življenja sa ljudima.

 

Kaže Allah, dž. š.: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok” (Kur'an: El-Bekare, 143). Također kaže : “Vi ste narod najbolji od svih koji se ikad pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete” (Kur'an: Ali-Imran, 110). I kaže: “Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava” (Kur'an: El-Maida, 2). Navodi se u Tirmizijinom “Sunenu” od Ebu-Hurejre, r. a.. da je jedan ashab prošao pored izvora pitke vode koji mu se dopao te rekao sebi: “Kad bih se izdvojio od ljudi i nastanio na ovom mjestu…, ali to neću učiniti dok ne zatražim dozvolu od Poslanika, s. a. v. s.” Pa mu je to spomenuo, a Poslanik, s. a. v. s., odgovori mu: “Nemoj to činiti, jer je položaj jednog od vas na Allhovom putu bolji od njegovog namaza u njegovoj kući sedamdeset godina. Zar ne biste voljeli da vam Allah oprosti i da vas uvede u Džennet? Borite se na Allahovom putu! (hadis je hasen).

 

U hadisi-kudsijju kaže naš Gospodar, dž. š.: “Moja ljubav je obavezna za one koji se vole radi Mene, za one koji se druže radi Mene, za one koji se posjećuju radi Mene te za one koji se natječu ko će više dati na Allahovom putu” (Malik, Ahmed, Taberani i drugi). 

 

Neke od koristi miješanja sa ljudima

 

1. Brzina u zadovoljenju osnovnih životnih potreba čovjeka i lahkoća u ostvarenju dunjalučkih koristi, što omogućava čovjeku da se  posveti ibadetu

 

 2. Sakupljanje sevapa odlaskom na džumu namaz i namaz u džema’atu, obilaskom bolesnih, prisustvovanjem dženazama, sudjelovanjem na skupovima na kojima se čini ibadet i stiče znanje, otklanjanjem nevolja od onih kojima je nepravda učinjena, pomaganjem siromašnih i nevoljnih…

 

3. Rad na učvršćenju Allahove vjere na zemlji kroz upućivanje neupućenih, savjetovanje nemarnih, izbavljanje utopljenika iz mora grijeha, novotarija i zabluda, borba protiv onih koji odvraćaju od Allahova, dž. š., puta… 

 

4. Izvlačenje lekcija i pouka te okorištavanje svakodnevnim praktičnim iskustvima u životu, a to se ne postiže drukčije osim životom među ljudima i posmatranjem njihovog stanja, morala, karakternih osobenosti i problema. Bez znanja ovih stvari i praktičnih iskustava, daije neće moći djelovato, niti ponuditi ispravan lijek.

 

5. Otklanjanje problema i negativnosti i čišćenje duše od ružnih osobina i grijeha koji je odvode u propast. Poznato je da čovjek ne zna koji je stepen postigao što se tiče plemenitih moralnih osobina, niti koliki je stepen postigao u otklanjanju pokuđenih osobina, osim ako ne bude živio sa ljudima i sa njima se družio i saobraćao u raznim poslovima. Time se pokaže veličina njegovog sabura, milosrđa, moralnih vrijednosti i lijepog ophođenja, ili se pokaže suprotno tome kao zlovolja, uznemirenost, srdžba, nedolično ponašanje i zloćudna narav. 

 

Ulema je postavila tri uslova za čovjekov život među ljudima koji se izvode iz šerijatskih dokaza navedenih oko toga. Ti uslovi su: 

 

Sačuvanost vjere muslimana od fitneta i od uticaja ljudi koji su zalutali i njihovih bolesti,

 

Da su ljudi sigurni od njegovog zla i ružnog ponašanja (ako on ima takvo ponašanje),

 

 3. Strpljenje na neprijatnostima koje čine drugi ljudi i na zlu koje od njih dolazi, jer život sa njima nužno iziskuje da čovjeka snađe kakva neprijatnost, bilo riječima ili djelom, i svejedno bila ona velika ili mala.

 

Vrijednost strpljenja pred neprijatnostima

 

Kaže Allah, dž. š., navodeći oporuku Lukmana svome sinu: “ Sine moj, obavljaj molitvu i traži da se čine dobra djela, a odvraćaj od hrđavih i strpljivo podnosi ono što te zadesi – dužnost je tako postupiti” (Kur'an: Lukman, 17). Također kaže Uzvišeni: “I koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine” (Ali-Imran, 134). A kaže Poslanik, s. a. v. s.: “Ko savlada srdžbu a u stanju je da je ispolji (provede), Allah, dž. š., na Sudnjem danu  će ga pozvati na čelo svih stvorenja da izabere od hurija koju on hoće” (Kur'an: Ebu-Davud, Tirmizi i Ibn-Madže).

 

Poslanik, s. a. v. s., u tome je dostigao najveći stepen i primjera iz njegovog životopisa ima više nego što se može pobrojati. Spominjemo divan primjer koji prenosi Enes  r. a., koji kaže: “Išao sam sa Poslanikom, s. a. v. s., a na njemu je bio ogrtač jakih rubova, pa ga sustiže jedan beduin te ga silovito povuče za ogrtač, što je ostavilo traga na koži Poslanika, s. a. v. s., a zatim reče: ‘Muhammede, naredi da mi se da iz Allahovog imetka koji je kod tebe!’, pa se okrenu Poslanik, s. a. v. s., prema njemu i nasmija se, a zatim naredi da mu se da što je tražio” (muttefekun alejhi).

 

Ko bi od nas bio u stanju sudržati se u slučaju poput ovoga? Štaviše, ko je od nas u stanju da se strpi pri znatno manjoj neugodnosti?

 

I pored velikih neprijatnosti koje su mušrici nanijeli Poslaniku, s. a. v. s., i njegovim plemenitim ashabima, on je, kad je ušao u Mekku kao osvajač, to učinio krajnje ponizno prema ljudima i potpuno skrušen prema svome Stvoritelju, a zatim je stao pred prvake Kurejša i upitao: “Šta mislite da ću učiniti s vama?” Oni rekoše: “Ti si plemenit i sin plemenitog!” Pa im reče: “Možete ići, slobodni ste!”

 

Ovakvim su primjerima i pohvalnim svojstvima Poslanik, s. a. v. s., i oni koji su došli poslije njega otvarali srca ljudi i osvajali ih, prije riječi i govora…

 

Odvojenost od ljudi

 

Neko može reći: Navedeni su mnogi hadisi koji podstiču na odvajanje od ljudi i izolaciju od njih, kao hadis Poslanika, s. a. v. s.: “Allah zaista voli bogobojaznog čovjeka, koji nije ovisan o ljudima i koji je neprimjetan”, tj. koji je nepoznat među ljudima radi svoje izoliranosti od njih (Muslim i Ahmed). I hadis Poslanika, s. a. v. s.: “Sputaj svoj jezik, drži se svoje kuće i plači nad svojim grijesima”. I također hadis: “Samo što nije došlo vrijeme kad će najbolji imetak muslimana biti stado ovaca koje će on čuvati po planinskim vrhovima, i kišovitim predjelima bježeći sa svojom vjerom od fitni” (Buharija, Ebu-Davud i En-Nesai). I drugi hadisi na tu temu, pa kako ih ulema komentara i kako povezuju između njih i onoga što smo mi utvrdili na početku? Odgovor na to je sa više aspekata:

 

Osnova kod muslimana jest život među ljudima i ophođenje sa njima na lijep način, jer je islam, kao što smo rekli, vjera zajednice. Imam En-Nevevi rekao je u knjizi “Rijadus-salihin”: “Znaj da je zajednički život sa ljudima odabrani način, kao što je to činio Allahov Poslanik, s. a. v. s., i ostali poslanici, a takođe r i prva četverica halifa i oni koji su bili poslije njih od ashaba i tabi’ina, i oni koji su bili poslije njih od uleme muslimana i pobožnjaka”.

 

Na osnovu ovog čvrstog temelja vidimo da je osnova u potpunoj i neograničenoj izoliranosti od ljudi – zabrana, jer iz toga proističe propuštanje džuma-namaza, namaza u džema’atu i drugih stvari te izostavljanje mnogih dužnosti (kao što su učenje i podučavanje, naređivanje dobra i odvraćanje od zla, obilazak rodbine), a to dovodi i do izlaganja šejtanskim spletkama, došaptavanjima i obmanama, jer on napada odbjeglu ovcu iz stada, kao što kaže Poslanik, s. a. v. s.: “Držite se zajednice, jer vuk jede ovcu koja je odvojena od stada” (Ebu-Davud, En-Nesai, Ibn-Huzejme i drugi). 

 

Ulema je protumačila ove hadise koji govore o vrijednosti izoliranosti i osame na sljedeći način:

 

“Ovi hadisi nisu uopćeni za svako stanje. Naprotiv, oni su ograničeni na vrijeme fitneta, građanskih ratova i kad se ljudi iskvare, kao što je jasno rečeno u spomenutom hadisu: ‘…bježeći sa svojom vjerom od fitne”, i kao što kaže Poslanik, s. a. v. s.: ‘Najbolji čovjek u vrijeme fitni jest onaj koji uzme za povodac svoga konja pred Allahovim neprijateljima unoseći strah među njih a i sam se bojeći njih, i čovjek usamljen u pustinji koji izvršava ono čime je obavezan” (El-Hakim, Abdurrezak i drugi).

 

Oni, također, nisu uopćeni za sve ljude, nego su ograničeni samo na neke od njih. Kaže šejh Selman el-Avde: “Ovo važi za osobe koji nisu u stanju sudjelovati u džihadu, niti u naređivanju dobra, a odvraćanju od zla, i kad bi se pomiješali s ljudima to bi im samo štetilo, a i oni bi nanijeli štetu drugima. Jer, među ljudima ima onih koji nisu u stanju odvratiti svoju neprijatnost prema drugima osim ako se izoliraju od njih. To je kao onaj koji vidi kakvo pokuđeno djelo pa se razbjesni i otkloni ga na nepropisan način. I ne samo to, nego može doći do napada i brzopletih postupaka, što dovodi do još pokuđenijeg djela, pa možda on bude uzrokom odustajanja od naređivanja dobra i odvraćanja od zla, i može dovesti do nanošenja neprilika muslimanima. Ili kao onaj koji poznaje svoju slabost i koga privlače loša djela ako se pomiješa sa onima koji ih čine. 

 

Što se tiče ovih vrsta ljudi, oni su ti kojima je propisana izolacija kako bi se spriječilo njihovo zlo prema ljudima ili kako bi se oni zaštitili od zla ljudi”.

 

U prilog ovakvom tumačenju ide i ono što je navedeno u ranije spomenutom hadisu: “… vjernik koji živi u planini bojeći se Allaha i štedeći ljude od svog zla”. 

 

Nužna je umjerenost


Preostaje da ukažemo na to da je pri miješanju sa ljudima nužna umjerenost te da se ono ograniči samo na stvari koje se moraju izvršiti, kao što su poslovi vezani za životne potrebe, izvršavanje obaveza kakve su namaz, sticanje znanja i podučavanje, pozivanje u vjeru, održavanje rodbinskih veza… To je stoga da na muslimana ne bi uticalo njihovo ružno ponašanje ili njihove mnogobrojne izopačenosti i bolesti. Kao što je i vrlo važno da se vodi računa o povremenoj i djelimičnoj osami radi razmišljanja o Allahovoj, dž. š., veličini i Njegovim mnogobrojnim blagodatima te radi odgoja duše i svođenja računa sa samim sobom i radi obavljanja nafila… Jer, Poslaniku, s. a. v. s., prije njegovog poslanstva bila je omiljena osama u pećini Hira, gdje je noćima činio ibadet, kako je spomenuto u “Siri”. Tako je ova privremena osama ostala propisana njegovom ummetu, a to je i’tikaf u džamiji. Naši prethodnici, da je Allah zadovoljan njima, podsticali su svoje učenike na osamljivanje s vremena na vrijeme, te se prenose mnoge njihove izreke o tome. Takve su riječi El-Faruka (Omera, r.a.): “Uzmite svoj udio u usamljenosti”. Također riječi poznatog tabi’ina Mesruka, r.a.: “Čovjek mora imati trenutke u kojima će se osamiti, kad će se podsjećati na svoje grijehe i tražiti oprost za njih”.
 

Nagrade su prema djelima !!!

Posted: Januar 6, 2013 in Uncategorized

Prirodna i pravedna formula koju pojašnjava Poslanik, a. s.


Ljudi će prelaziti preko Sirat ćuprije, jedni brzinom munje, drugi brzinom vjetra, treći brzinom ptice u letu. Kaže Abdullah ibni Mesud: “Neki će preći žureći, neki običnim hodom, neki će preći puzeći na stomaku, pa će reći: ‘Gospodaru, zašto si me ovako usporio?’ Reći će mu se: ‘Nisam te usporio ja nego tvoja djela’

 

Piše: Muhened T.

Ebu Hurejre, r. a., prenosi da je Poslanik, a. s., rekao: “Ko otkloni vjerniku jednu  od njegovih dunjalučkih nevolja, Allah će otkloniti jednu od njegovih nedaća na Sudnjem danu. Ko olakša svome dužniku (pomjerivši rok ili oprostivši mu dug), Allah će njemu olakšati i na dunjaluku i na ahiretu. Ko pokrije (nevaljalštine ) jednog muslimana, Allah će njega pokriti na ovom i budućen svijetu. Allah pomaže svome robu sve dok on pomaže svom bratu. Ko krene na put tražeći nauku, Allah će mu olakšati put ka džennetu. Kad se ljudi sakupe u Allahovoj kući (mesdžidu ) radi učenja Kur'ana i njegovog zajedničkog proučavanja, Allah na njih spusti smirenost i prekrije ih svojim rahmetom, meleki ih okruže i Allah ih spominje, ponoseći se njima među svojim najbližim (najobdarenijim) stvorenjima.  A onoga koji zakaže u svojim djelima neće spasiti njegovo porijeklo” (prenose: Muslim, Ahmed, Tirmizi).

 

U ovom hadisu  ističe se veličina Allahove, dž. š., pravde, Njegova velika dobrota, plemenitost i milost. 

 

On, slavljen neka je i uzvišen, nagrađuje ljude prema djelima koja rade na ovom svijetu. Pa ko čini dobro – nagradi ga još većim dobrom, a ko čini zlo – kazni ga shodno učinjenom zlu. 

 

“Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti” (Kur'an: El-Kehf, 49).

 

“A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima svojim” (Kur'an: Fusilet, 46).

 

“Zar nagrada za dobro učinjeno djelo može biti nešto drugo do dobro?” (Kur'an: Er-Rahman, 60). 

 

Poslanik, a. s., rekao je: “Milostivima će se smilovati Milostivi. Budite milostivi prema onima koji su na i, smilovat će vam se oni koji su na nebesima”. I rekao je: “Allah će, zaista, kazniti one koji kažnjavaju ljude na dunjaluku” (prenose: Muslim i Ebu-Davud).

 

“Nagrade su prema djelima”, to je prirodna i pravedna formula koju i ovim hadisom pojašnjava Poslanik, a. s. Hadis ćemo pojasniti pomoću pet teza. 

 

1.Otklanjanje nevolja od ljudi 

 

 U to spadaju velike poteškoće i iskušenja koja ih pogađaju, kao što su bolest, glad, neimaština, nepravedna vlast, gubitak imetka, uništenje kuće i tome slično. Pa, onaj ko im, bilo kojom vrstom pomoći,  pomogne da se iz tih iskušenja izbave potpuno ili djelomično, on kao nagradu i zaslužuje otklanjanje ahiretskih iskušenja. 

 

Od Ebu-Seida, r. a., prenosi se da je Allahov poslanik, a. s., rekao: “Ako vjernik nahrani gladna vjernika, Allah, dž. š., njega će na Sudnjem danu nahraniti dženetskim plodovoma. Ako vjernik napoji žedna vjernika, Allah, dž. š., na Sudnjem danu  će ga napojiti iz Zapečaćenog napitka. Ako vjernik odjene golog vjernika, Allah, dž. š., njega  će odjenuti dženetskom svilom” (prenose: Ahmed i Tirmizi). 

 

Bilježe Ibn-Madže, Bejheki i drugi  od Poslanika da je jedan od stanovnika dženneta došao kod džehenemlija, pa ga pozva jedan od njih po imenu i upita: 

 

“Poznaješ li me?” 

 

“Ne, tako mi Allaha. Ko si ti?” 

 

“Ja sam onaj  pored kojeg si prošao u jednoj od dunjalučkih dolina, pa si tražio da ti dam gutljaj vode i ja te napojih.” 

 

“Sad te se sjećam”, reče ovaj. 

 

“Zauzmi se, onda, za mene kod Gospodara”. 

 

Molio je Allaha, dž. š., i govorio: “Primi moj šefaat”. 

 

Pa je Allah, dž. š., uslišio molbu i izbavio ovoga iz vatre”. 

 

Poznata je i priča o prostitutki iz Benu-Israila koja je napojila psa dok je krepavao od žeđi, pa joj je Allah, dž. š., oprostio. 

 

Primjećujemo da Poslanik, a. s., na početku hadisa kaže: “Nedaće na Sudnjem danu…”, a nije rekao: “Nevolje dunjaluka i ahireta”, kao što je to učinio u drugom i trećem slučaju. To je zato što se dunjalučke nevolje ni po kom osnovu ne mogu porediti sa ahiretskim. Allah, dž. š., kaže: “Na Dan kad će čovjek od brata svoga pobjeći i od majke svoje i od oca svoga i od druge svoje i sinova svojih. Toga Dana će se svaki čovjek o sebi brinuti “(Kur'an: Abasa, 34-37). I rekao je: “Zaista će potres kad Smak svijeta nastupi, veliki događaj biti! Na dan kad ga doživite svaka dojilja će ono što doji zaboraviti, a svaka trudnica će svoj plod pobaciti, i ti ćeš vidjeti ljude pijane, a oni neće  pijani biti, već će tako izgledati zato što će Allahova kazna strašna biti” (Kur'an: Al-Hadždž, 1-2). Poremetit će se red u svemiru. Nebesa će se rascijepiti. Zvijezde i planete će se raspasti. a će se u komadiće zdrobiti, brda će se sa om sravniti. Sunce će se spustiti iznad glava ljudima. Kaže Uzvišeni: “Na Dan kad ljudi ustanu pred Gospodarom svjetova”, a  Poslanik, a. s., kaže: “Toga dana jedan od njih će biti u svom znoju do pola ušiju” (mutefekun alejhi). Također je rekao, u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim: “Ljudi će se na Sudnjem danu znojiti toliko da će njihov znoj sedamdeset laktova otići u u i potonut će u njega do ušiju”. Od ovih iskušenja bit će sačuvani poslanici, šehidi, iskreni, dobri i sedmerica koja će biti u Allahovom hladu kad drugog hlada osim Njegova ne bude. 

 

2. Olakšanje onima koji olakšavaju dužnicima 

 

Olakšanje pri vraćanju duga onome ko je u nevolji može biti: 

 

ili odgađanjem vraćanja duga  čovjeku u nevolji dok ne bude u mogućnosti isplatiti svoj dug, i to je obaveza muslimanu shodno riječima Uzvišenog: “A ako je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite” (Kur'an: El-Bekara, 280);       

 

ili opraštanjem dijela ili cijelog duga. 

 

Oboje je pohvaljeno, i ko to uradi – imat će nagradu i veliko dobro, ali je, nažalost, mali broj onih koji to praktikuju. 

 

Poslanik, a. s., rekao je: “Ko želi da ga Allah spasi od nevolja na Sudnjem danu, neka olakša dužniku ili neka mu oprosti dug” (prenosi Muslim). 

 

Buharija i Muslim bilježe da je Poslanik, a.s., rekao: “Bio je jedan trgovac koji je narodu davao novac u zajam, pa kad vidi da je neko od dužnika u nevolji, kaži bi slugama: ‘Oprostite mu, neće li i nama Allah oprosti’. I, Allah mu je oprostio”. 

 

U drugom rivajetu stoji da je Allah, dž. š., na te njegove riječi rekao: “Mi smo preči da to uradimo. Oprostite mu!” 

 

Od Ibni-Omera, r. a., prenosi se da je Poslanik, a. s., rekao: “Ko želi da mu se dova primi i otkloni nesreća, neka olakša dužniku” (prenosi Ahmed). 

 

3.Zaštita i pokrivanje nedostataka i nepristojnih djela muslimana 

 

Ovo je obaveza u svakoj situaciji, a neizvršavanje je haram. Mnogi dokazi to potvrđuju. Jedan od njih je i ono što je rekao Allahov Poslanik, a. s.:” Ko pokrije nedostatke brata muslimana, Allah će pokriti njegove nedostatke na Sudnjem danu. A ko otkrije nedostatke svoga brata, Allah će otkriti njegove i obrukat će ga u vlastitoj kući” (prenose: Ibn-Madže, Ahmed i Ebu-Davud). 

 

Zastrašujući munafike, Poslanik, a. s., rekao je: “O vi koji ste povjerovali samo jezicima, a iman još nije ušao u vaša srca, ne prigovarajte muslimanima i ne otkrivajte njihove nedostatke. Zaista, onome ko otkriva tuđe nedostatke, Allah će otkriti njegove. A čije Allah nedostatke otkriva, bit će obrukan u vlastitoj kući” (prenose: Ahmed i Ebu-Davud). 

 

Jedan od naših dobrih prethodnika je rekao: “Poznavao sam ljude koji nisu imali  nepristojnih djela, ali su  prepričavali tuđu sramotu, pa je i njima narod našao sramotu. A poznavao sam druge koji su pri sebi imali nedostataka, ali su se ustručavali od iznošenja tuđe sramote, pa je narod i njihovu zaboravio”. 

 

Jedno od Allahovih lijepih imena je Es-Setir, onaj ko pokriva nedostatke. 

 

Obaveza je pokrivati i sprječavati širenje glasina o nečijem lošem moralu i tuđoj sramoti. To nema nikakve koristi, a može donijeti samo štetu. Allah, dž. š., rekao je: “O vjernici, ako vam kakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete” (Kur'an: El-Hudžurat, 6). 

 

4. Pomaganje bratu i pomoć u otklanjanju nevolja od njega 

 

Poslanik, a. s., rekao je: “Allah pomaže svom robu sve dok on pomaže svom bratu”. 

 

Bilježi se da je Omer, r. a., upitao Poslanika o najboljem djelu, pa mu je odgovorio: “Da obraduješ vjernika tako što ćeš pokriti njegov nedostatak, nahraniti ga ili udovoljiti nekoj njegovoj potrebi”(Kur'an: Et-Taberani). Ibn-Hiban i Ebu-Jeala bilježe da je Allahov Poslanik, a. s., rekao: “Draže mi je ići sa svojim bratom i udovoljiti njegovoj potrebi nego mjesec dana boraviti u itikafu u mesdžidu”. 

 

Pomaganje bratu ako je slab, dostavljanje hrane ako je gladan, olakšanje ako je u nevolji, to su najbolji ibadeti, ali je malo onih koji to izvršavaju. Neki ljudi, da bi se opravdali, kažu: “Ova djela nas odvraćaju od zikra, od učenja vjere i od dave” (pozivanja u islam). Takvima treba obrazložiti. Prvo, ovo su veliki ibadeti Dokazi i nagrade su, kako smo naveli, mnogobrojni. Drugo, kako su nam naređeni namaz, traženje znanja i dava, isto tako nam je naređeno lijepo ophođenje s ljudima. Allah Uzvišeni je rekao: “O vjernici, molitvu obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite” (Kur'an: El-Hadždž, 77). Treće, ovo je praktična dava i znatno je jača od teoretske. 

 

Omer, r. a., uvijek je pomagao starcima i slabima. Čak im je i hranu spremao. Prije njega, i Ebu-Bekr je činio isto. Oni su prve halife. Prije njih je to radio i Poslanik, a. s. Znao je djevojčicu uzeti za ruku i ići s njom da bi udovoljio njenim potrebama. Bilježe Buharija i Muslim od Enesa, r. a., da je rekao: “Bili smo jednom sa Poslanikom, a. s., na putu. Neki su toga dana postili, a neki nisu. Bio je to težak dan. Postači su od umora posjedali, a prišli su im u pomoć oni koji nisu postili. Tada je Poslanik, a. s., rekao: “Nepostači odoše sa nagradama”. 

 

Tabiin Mudžahid bin-Džebr kaže: “Pratio sam jednom bin-Omera na putu kako bih mu služio, ali je on služio mene”. 

 

5.Traženje znanja 

 

Rekao je Poslanik, a. s.: “Ko krene na put tražeći nauku, Allah, dž. š., olakšat će mu put do dženneta”. Onaj ko traži islamsko znanje, iskreno radi Allaha, dž. š., nadajući se nagradi i sevabu od Allaha, dž. š., s ciljem pomaganja i podučavanja ljudi, Allah, dž. š., takvima će povećati uputu i olakšat će im put do dženneta. Zašto? Zato što takav nauči Allahova, dž. š., lijepa imena i svojstva, načine obavljanja ibadeta i nauči koje su to stranputice što odvode od pravoga puta. Nauči koji su  šejtanovi prilazi, pa mu sve to olakša put do dženneta. Uzvišeni je rekao: “I Allah će pomoći onima koji su na pravom putu” (Kur'an: Merjem, 76), I rekao je: “One koji se budu zbog nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti” (Kur'an: El-Ankebut, 69). S druge, na Sudnjem danu  nauka olakšava prelazak preko Sirat ćuprije koja stoji između dženneta i vatre. Ona je svjetlo kojim Allah, Gospodar nebesa i zemlje, otklanja sumnje i osvaja tamu. Kaže Uzvišeni: “Došao vam je poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta što vi iz Knjige krijete i preko mnogo čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna, kojom Allah upućuje na puteve spasa one koji nastoje da steknu zadovoljstvo Njegovo i izvodi ih, po volji Svojoj, iz tmina na svjetlo i pravi put im ukazuje” (Kur'an: El-Maida, 15-16). 

 

Poslanik, a. s., rekao je: “Kad se ljudi sakupe u Allahovoj kući radi učenja Kur'ana i njegovog zajedničkog proučavanja, Allah na njih spusti smirenist i prekrije ih svojim rahmetom, maleki ih okruže i Allah ih, ponoseći se, spomene među svojim najbližim i najodabranijim stvorenjima”. U hadisi kudsiji, Allah, dž.š., kaže: “Ja sam tamo gdje me moj rob zamišlja. Uz njega sam kad me se sjeti. Pa ako me spomene u samoći, i ja njega spomenem u samoći. Ako me spomene u društvu, ja ga spomenem u još boljem društvu” (mutafekun alejhi). 

 

Nema sumnje da je to uzvišeno društvo bolje od društva na zemlji. Ali, na veliku žalost, većina nas je nemarna prema druženju sa Kur'anom i znanjem. Mnogima je preče druženje uz kahvu, šuplju priču, ogovaranje i gubljenje vremena na druge načine. Ako nas neko pozove na ders, naći ćemo mnogo opravdanja da odsustvujemo, a i ako dođemo – bit će to iz stida od daije ili iz nekog drugog razloga. A ako nas pozovu na sijelo koje nama odgovara, obavezno se odazivamo. Sve ovo samo potvrđuje slabost našega imana i nemar u izvršavanju ibadeta. 

 

I, na kraju hadisa, Poslanik, a. s., kaže: “A onoga koji zakaže u svojim djelima, neće spasiti njegovo porijeklo”. Nagrada  na ahiretu je prema djelima, a ne prema  porijeklu, niti prema visini imetka kojim se raspolaže, niti prema ljepoti, ni po vezama. Ništa od nabrojanog neće koristriti kod Allaha Uzvišenog ukoliko se rob ne bude trudio da na vrijeme izvršava svoje obaveze i što više čini dobra djela. Uzvišeni je rekao: “Pa kad se u rog puhne, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati” (Kur'an: El-Muminun, 101). I rekao je: “I nastojte zaslužiti oprost Gospodara svoga i džennet prostran kao nebesa i zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine” (Kur'an, Ali-Imran, 133 – 134). 

 

Kao što znamo, ljudi će prelaziti preko Sirat ćuprije, jedni brzinom munje, drugi brzinom vjetra, treći brzinom ptice u letu. Kaže Abdullah ibni Mesud: “Neki će preći žureći, neki običnim hodom, neki će preći puzeći na stomaku, pa će reći: ‘Gospodaru, zašto si me ovako usporio?’ Reći će mu se: ‘Nisam te usporio ja nego tvoja djela'” (ova predaja je merfu). 

 

Molimo Allaha da nas učini od onih koji će otklanjati tegobe od ljudi, koji će olakšavati dužnicima,  sakrivati sramote vjernika, iskreno tražiti znanje i ustrajavati na pravom putu.