Arhiva za Decembar, 2012

KO SU ROBOVI MILOSTIVOG ?

Posted: 25 Decembra, 2012 in Uncategorized

priredio: mr. Halil Mehtic   

 

Kraj sure El-Furkan, Milostivi je ostavio za kazivanjem o svojim robovima. Tu su pobrojana neka svojstva iskrenih Allahovih vjernika, zbog čega ih je On, subhanehu ve teala, nazvao ibadur – rahman i zbog čega im je pripremio džennetske odaje u kojima će vječno boraviti. Spomenut ćemo ajete koji govore o Allahovim, dž.š, robovima i ukratko se osvrnuti na njihovo značenje.

” A robovi Milostivog su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove; odgovaraju: – Mir vama” !

Robovi Milostivog su oni koji dostojanstveno, skrušeno i mirno hode zemljom. U njihovim pokretima se ne primjećuje nadmenost, raskalašenost i oholost koju je Allah dž.š, u negativnom kontekstu, u drugom ajetu spomenuo rekavši: “I iz oholosti, ne okreći lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.”


Skrušeno hodanje mora imati mjeru. Ne smije izgledati poput hodanja bolesnog i nemoćnog. Hazreti Omer, r.a, ukorio je mladića koji je iz pobožnosti imao pokrete oronulog starca. Hodanje Allahova poslanika, s.a.v.s, izgledalo je kao da se spuštao niz strminu. Pojam hevnen, spomenut u ajetu, ima značenje smirenosti i staloženosti.

Govor pravih mu’mina je takođe dostojanstven, umjeren i odmjeren. Kada sa bestidnicima i raskalašnicima razgovaraju, ne uzvraćaju istom mjerom, nego tok razgovora nastoje usmjeriti ka pozitivnom ishodu; u protivnom, sustežu se od daljnjeg polemisanja. Na kraju reknu, “mir vama” ili dovu učine. Imam Ahmed prenosi od Nu’mana bin Mukrina el-Muzenija, koji kaže da je neki čovjek opsovao i izgrdio drugog čovjeka, a onaj što je bio vrijeđan reče mu: “Neka je mir s tobom!” Poslanik, s.a.v.s, to je popratio riječima: “Što se ovog tiče, melek koji je između vas, štititi će te od njega, kad god te tako opsuje.”

“I oni koji provode noć pred Gospodarem svojim na tle padajući i stojeći.”

Zatim je Milostivi spomenuo kako Njegovi iskreni robovi noći provode. Njihove noćI su najodabranije i najbolje jer ih provode u pokornosti i pobožnosti Allahu dž.š. 


To je molitva poniznosti, unatoč njihovim dobrim djelima i pokornosti Njihovom Stvoritelju. Njihovo služenje Allahu Uzvišenome nije ih učinilo ponosnim i oholim pa da umišljaju kako su oni Njegovi miljenici i po tom osnovu daleko od Allahove kazne u Džehennemu. Dapače, iako su pokorni, oni se boje kazne i najvećim stepenom poniznosti, u gluho doba noći, mole svoga Gospodara da ih od toga spasi, jer ovise samo o Njegovoj milosti. Uzvišeni ih opisuje u drugom ajetu kao one koji “noću samo malo spavaju, i u praskozorje oprost od grijeha mole”. O njima Uzvišeni kaže i ovo : “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju”. Bdijući noćima oni Uzvišenoga mole: “Gospodaru naš, poštedi nas patnje u džehennemu, jer je patnja u njemu doista, propast neminovna, on je ružno prebivalište i boravište”.

Uvjereni u džehennemske patnje koje Svevišnji opisuje u Svojoj knjizi, oni se umiljavaju Gospodaru, u nadi da će On preći preko hrđavih postupaka njihovih i da će ih poštedjeti patnje u Džehennemu koja je neprolazna i nesnosna. Iako poslušni Allahu, dž.š, oni su brižni za svoj konačni ishod. Prožeti su osjećanjem straha i nade pa zato mole Uzvišenog da ih poštedi boravka u Džehennemu.

“I oni koji kada udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine”.

Znači, nisu rasipnici, prekomjerno ne troše i ne dijele iznad stvarnih mogućnosti. Ne škrtare prema drugima niti prema svojoj čeljadi, tako im uskraćujući njihovo pravo. Oni pravedno postupaju držeći se sredine. Upravo onako kako se kaže u 29. ajetu sure El-Isra’. “Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao.” Umjerenost u trošenju je garancija imućstva. Abdullah bin Mes’ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Nema siromaštva za onoga ko umjereno troši”. Ebu Bekr prenosi od Huzejfe (a Huzejfa jedini ovo kazuje) i kaže: “Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: Divna li je umjerenost u bogatstvu, divna li je umjerenost u siromaštvu i divna li je umjerenost u ibadetima.”

“I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kad pravda zahtjeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu.”

U citiranom ajetu Uzvišeni je istaknuo tri velika grijeha od kojih se sustežu ibadur-rahman robovi Milostivog, a to su: robovanje nekom drugom mimo Allaha, ubistvo nedužne osobe i blud. Muhammed, s.a.v.s, je jednom bio upitan: “Koji je grijeh najveći?” a on je odgovorio: “Da pripišeš Allahu druga, a On te je stvorio, da ubiješ svoje dijete bojeći se da će ono jesti tvoju hranu i nafaku i da učiniš blud sa ženom svoga komšije.” Abdullah bin Mes’ud, r.a, navodi da je Allah, dž.š, kao potvrdu tim riječima objavio ajet: “I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju”…

Stavivši blud u isti kontekst i ravan sa širkom i bespravnim ubistvom, Allah, subhanehu ve teala, želi ukazati na pogubnost tog grijeha i njegove štetne posljedice na ovom i budućem svijetu. U komentaru ovog ajeta Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, upravo apostrofira dio koji govori o bludu (zinaluku). Tako on navodi predaju Ebu Bekr bin ebi ed-Dun’ja, a on od Hejsema bin Malika et-Taija da je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “ Nakon širka, kao najvećeg grijeha, nema većeg grijeha kod Allaha, nego da čovjek stavi spermu u maternicu žene koja mu nije dozvoljena.” Mudri Lukman ovako je savjetovao svoga sina: “Sine moj, čuvaj se bluda, početak mu je bojažljivost, a kraj kajanje.”  Allahov poslanik, s.a.v.s, jedanput je upitao ashabe, r.a: «Šta velite za zinaluk?” Rekli su – Allah i Njegov poslanik, s.a.v.s, su to zabranili do Sudnjeg dana. Poslanik, s.a.v.s, je dodao: «Da jedan od vas učini blud sa deset žena lakše je nego da učini blud sa ženom komšije. A šta kažete za krađu?» upitao je ashabe. Odgovorili su: «Allah i Poslanik su je zabranili i o tome nema dileme.» Vjerovjesnik je dodao: «Kad bi čovjek pokrao kuće deseterice lakše je nego da pokrade kuću svoga komšije.” 


Za sklad i slogu uže i šire muslimanske zajednice neophodni su dobri i čvrsti komšijski odnosi. Pojavom krađe i bluda, a posebno ubistava, taj sklad se narušava, što se negativno odražava na džematski život muslimana. Stoga su šerijatom te pojave strogo zabranjene i neprimjerene su onima koji se žele svrstati u red pravih i iskrenih Allahovih robova.  Istaknuvši tri katastrofalna grijeha Allah, dž.š, završavajući ajet veli: “A ko to radi, iskusit će kaznu.” Odmah u nastavku Svemogući govori o vrsti i trajanju kazne rekavši: “Patnja će mu se na onom svijetu umnogostručiti, i u njoj će prezren vječno ostati.”

Po imami Mevdudijevom mišljenju, to može imati dvojako značenje: 1. njegova kazna neće imati kraja, nego će ponavljati; 2. onaj ko osim svog bezvjerja i idolopoklonstva čini i dalje prekršaje, za svaki prekršAj biće kažnjen pojedinačno; on je kriv za svaki od svojih pojedinačnih grijeha.

Ono što daje nadu i lišava i najtežeg grešnika patnji u Džehenemu jeste iskrena tevba o kojoj se govori u nastavku kazivanja o ibadur-rahman robovima Milostivog. Uzvišeni veli: “ A oni koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i milostiv je. A onaj koji se bude pokajao i dobra djela činio, on se, uistinu, Allahu iskreno vratio.”

Spomenuti ajeti slikovito govore o bezgraničnosti Allahove, dž.š, milosti. Nakon učinjenih teških grijeha, ukoliko se čovjek pokaje i zatraži oprost još na ovom svijetu, Allah, dž.š, će mu, ima nade, oprostiti. Ali, u ajetima se navode uvjeti koji su pokazatelj iskrenog preobraćenja. Na početku se ističe kajanje i odbacivanje neposlušnosti a na kraju je okretanje prema vrlinama i dobrim djelima kao dokaz iskrenog vraćanja Allahu, dž.š.U vezi sa zamjenom loših u dobra djela postoje dva mišljenja. Izdvajamo stav Seid bin Džubejra koji kaže da se pod zamjenom loših u dobra djela, poslije tevbe, misli na obožavanje Allaha, dž.š, poslije obožavanja kipova, na borbu s mušricima poslije borbe s muslimanima, na ženidbu s vjernicama poslije ženidbe s ženama višebožaca. Drugo mišljenje je da će Allah, dž.š, nakon iskrene tevbe i dobročinstva, loše postupke prestupnika, Svojom svemilošću pretvoriti u dobra djela. Kao potvrda tome navodi se hadis kojeg prenosi Džabir od Mekhula da je jedan starac došao pred Resulullaha, s.a.v.s, govoreći o svojim grijesima koji, «kada bi se razdjelili na sve stanovnike zemlje, upropastili bi ih», nakon čega je Allahov Poslanik upitao: – Jesi li musliman? a ovaj je posvjedočio da je samo Allah bog koji nema sudruga i da je Muhammed, s.a.v.s, Njegov rob i poslanik. Vjerovjesnik, a.s, je rekao: “Allah ti je oprostio bez obzira što si takav, promijenio ti je zla djela u dobra.» čovjek je priupitao da se uvjeri: «Allahov Poslaniče, zar moje vjerolomstvo i razvrat?» Nakon toga je čovjek otišao veličajući Allaha i učeći, La ilahe illallah. Potvrđujući Svoju svemilost prema robovima koji se istinski pokaju, On im oprašta grijehe bez obzira na brojnost i težinu, rekavši u drugom ajetu: “Reci: O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.”

“I oni koji ne svjedoče lažno, i koji prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno.”

To su takođe odlike robova Milostivog. Oni ne lažu namjerno, jer strahuju od nanošenja nepravde drugome, a to se ubraja u velike grijehe. U vezi s lažnim govorom i lažnim svjedočenjem Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: “Hoćete li da vam kažem koji su najveći grijesi?” Ashabi su potvrdno odgovorili a on je dodao: “Širk, pripisivanje Allahu druga, i neposlušnost roditeljima.” Poslank, s.a.v.s, bio je na nešto naslonjen, uspravio se i potom nastavio: “Svakako, još lažan govor i lažno svjedočenje, lažan govor i lažno svjedočenje… «'To je toliko ponavljao da smo mi počeli u sebi govoriti: Da hoće prestati.” Uz lažan govor i lažno svjedočenje u ajetu se navodi i beskorisan govor, lagv. Robovi Milostivog, ne bave se štetnim i beskorisnim govorom, niti prisustvuju sjelima gdje se takav govor može čuti. Oni su poput pčele kad naiđe na strvinu ili nešto s neprijatnim mirisom, hitro ga zaobiđu, produžavajući ka svom cilju. Izrazom, lagv u navedenom ajetu, želi se ukazati na nedoličnost sudjelovanja u besmislenom brbljanju, nepristojnim dosjetkama, praznom hvalisanju i slično. Ibn ebi Hatim, u sahih-predaji, prenosi od Ibrahim bin Mejsera: “Ibn Mes'ud je jednom prilikom prolazio pored mjesta gdje je bila neka zabava i nije se zaustavljao, pa je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao: “Ibn Mes'ud osvanuo je i omrknuo plemenit.”

“I oni koji kada budu opomenuti ajetima Gospodara svoga, ni gluhi ni slijepi ne ostanu.”

Pravi mu'mini nisu ravnodušni na dokaze Milostivog, naprotiv, “njihova srca se strahom ispune kada se Allah spomene, a kada im se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im učvršćuje i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.”  Pravi robovi Allahovi, kako veli imam Mevdudi, ne ponašaju se prema Objavi kao da su slijepi ili gluhi i ne zatvaraju namjerno pred tim oči, nego ih se to duboko doima. Oni slijede i provode ono na što su pozvani i drže se daleko od svega što im je zabranjeno. Nisu kao nevjernici koji u svome neznanju, griješenju, zabludi i nepokornosti ustrajavaju. Svi dokazi su uzaludni i oni se zbog toga doimaju kao i gluhi i slijepi. U objašnjenju uz ovaj ajet Zamahšeri primjećuje da se prosječni slušaoci Svete knjige susreću s vanjskim prividom revnosti, i da takoreći, zbog privida, formalno padaju ničice, dok u stvarnosti ni najmanje ne pokušavaju razumjeti Objavu…, te tako u odnosu na sadržaj ostaju gluhi i slijepi. Suprotno tome, oni koji se stvarno boje Allaha, usmjereni su na to da je shvate slušajući je otvorenim ušima i gledajući je otvorenim očima. Hasan Basri, rahmetullahi alejhi, kaže: “Koliko i među onima koji čitaju Allahove ajete ima i gluhih i slijepih, ravnodušnih prema istini koja im se ukazuje. Pravi vjernici su razboriti prema Allahovoj knjizi jer se okoriste onim što vide i čuju iz nje.

I oni koji govore: “Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost i učini da se čestiti na nas ugledaju.”

Robovi Milostivog ponizno mole Allaha, dž.š, da im daruje potomstvo koje će samo Njemu Jedinome služiti i koje će činiti dobra djela, baš kao što je molio Zekerijja, a.s, rekavši: “Gospodaru moj, podari mi od Sebe čestita potomka.” Oni nisu zadovoljni time da oni budu Allahu pokorni robovi. Njihova je briga da se broj Allahovih robova povećava, počevši od njihovih potomaka i njihovih supruga. Oni znaju da samo potomstvo kojemu je Allah konačni cilj može biti radost srca i najveći užitak na ovom svijetu i društvo u Džennetu. Allahovi robovi mole da budu predvodnici bogobojaznima, to jeste uzorom i vođama drugim ljudima, za kojima će se povoditi u čestitosti i odanosti Allahu, dž.š. A da bi mogli biti uzorom u čestitosti i sami moraju biti čestiti. Oni mole da budu prvi među vjernicima u širenju pravednosti i činjenju ibadeta na ovom svijetu.

“Oni će biti, za ono što su trpjeli, odajama džennetskim nagrađeni i u njima će pozdravom i blagoslovom biti susretani. U njemu će vječno ostati, a kako su one divno prebivalište i boravište !”

Da bi se postigla nabrojana svojstva s kojima Milostivi opisuje svoje odane i iskrene robove, neizbježna je izdržljivost i strpljenje (sabur) na Njegovom putu. Istinski robovi Allahovi, strpljivo i hrabro podnose sve progone kojima su izloženi od neprijarelja istine i ostaju postojani i dosljedni u svojim nastojanjima da Allahov zakon ostvare. Oni revnosno ispunjavaju svoje obaveze prema Allahu, dž.š, iskreno i bez straha i odolijevaju svim iskušenjima. Zbog postignutih vrlina i pokazane strpljivosti, On Uzvišeni, nagrađuje ih odajama džennnetskim u kojima će pozdravom i blagoslovom biti susretani i čašćeni u izobilju i raskoši Gospodara njihovog. Kao što Uzvišeni u drugom ajetu kaže: “Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše prebivalište.” “U njemu će vječno boraviti, o kako su one divno prebivalište i boravište,” to jest, divne li su te odaje za gledanje i udobne za stanovanje.
 

U nizu spomenutih ajeta navodi se jedanaest vrlina: skromnost, blagost, provođenje noći u namazu i molitvi, strahopoštovanje pred Allahom, izbjegavanje rasipanja i škrtosti, distanciranje od idolopoklonstva, od vanbračnih odnosa i ubistava, od grijeha, te prihvaćanje opomena i, konačno, poniznost pred Allahom.Želimo li biti s robovima Milostivog, spomenuti ajeti sure El-Furkan treba da nam budu podstrek i putokaz. 
Gospodaru naš, svrstaj nas među ibadur-Rahman, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost srca naših i učini nas istinskim predvodnicima bogobojaznih, jer Ti si neizmjerno plemenit i dobar prema robovima svojim. 
A m i n !

SUNNETI ZA VRIJEME JELA I PIĆA

Posted: 25 Decembra, 2012 in Uncategorized
 KULTURA PONAŠANJA ZA VRIJEME JELA I PIĆA
priredio: dr. Sefik Kurdic
Krajnji cilj našeg boravka na Zemlji je spoznaja i približavanje Gospodaru svjetova. To se postiže znanjem i djelovanjem. Taj cilj ne može se ostvariti, uz ostale pretpostavke, bez fizičkog zdravlja i tjelesne sposobnosti, a to se postiže konzumiranjem hrane i pića.

Otuda su neki pripadnici Zdrave tradicije/Selefu-s-salih tvrdili da je hrana dio vjere i to, opet, na temelju kur'anskog teksta: dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela činite! Naravno, ovdje se podrazumijeva da osoba jede da bi time poboljšala svoje intelektualne i fizičke sposobnosti na putu približavanja svome Gospodaru. Ako to bude činila iz tih razloga, onda će svaki zalogaj konzumiran na dozvoljen način biti nagrađen i vrednovan na Sudnjem danu. Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu koji prenosi Sa'd b. ebi Vekkas, r.a, jasno to potcrtava: Čovjek će, uistinu, biti nagrađen čak i za zalogaj koji stavi u svoja i u usta svoje žene! 


Budući da se čak i za uzimanje jela i pića predviđa nagrada od strane Gospodara, potrebno je znati šta konzumirati, kako i na koji način. Sljedeća uputstva, na temelju sunneta Allahovog poslanika, s.a.v.s, na najbolji način će nam pomoći da, uz uživanje u halal ishrani, dođemo i do obećane nagrade.

Naše ponašanje može se podijeliti u tri dijela: prije, za vrijeme jela i nakon jela.

1. Kultura ponašanja prije jela


Ukoliko želimo da naše konzumiranje hrane bude blisko konzumiranju Poslanika islama, s.a.v.s, onda bi trebalo ispunuti sljedeće uvjete:

1. Voditi računa da hrana koju konzumiramo bude sigurna od svih primjesa harama i da način sticanja zarade mora biti u skladu s islamskim propisima, kako se ističe u kur'anskom ajetu: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način!

2. Pranje ruku prije jela: Allahov Poslanik, s.a.v.s, prakticirao je pranje ruku prije jela, što vidimo u hadisu koji prenosi njegova časna supruga, Aiša, r.a, a u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi bio džunub, a htio bi spavati – okupao bi se, a kada je namjeravao jesti – oprao bi ruke! Pranje ruku posebno je preporučljivo kada neko dira nešto što bi moglo ugroziti njegovu higijenu. Međutim, veliki broj islamskih učenjaka prao je ruke prije jela čak i ako su već bili abdestili. Očito se time željelo biti što bliže praksi Poslanika islama, s.a.v.s. Tako Ebu Bekr el-Meruzi kaže: Vidio sam kako imam Ahmed, iako pod abdestom, pere ruke i prije i poslije jela!
 

3. Serviranje hrane na zemlju ili sofru, a ne na sto, što je bliže sunnetu. U jednoj mursel-predaji koju prenosi Hasan el-Basri, spominje se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi se hrana donijela, postavio je na zemlju!, što je, po mnogima, bliže skromnosti. S druge strane, jesti na zemlji, odnosno tlu, znači prisjećati se zemlje u koju treba leći, a jesti na sofri, aludira na sefer tj. putovanje i napuštanje ovog svijeta. Otuda je, jelo za stolom, kako čine drugi narodi, jedna od novotarija koje su nastale nakon Poslanika, s.a.v.s.Međutim, iako je jelo na zemlji bliže sunnetu, ipak, mnogi učenjaci ne drže da je zabranjeno jesti za stolom ili nečim drugim odignutim od zemlje, ako se ima za cilj što veća higijena prilikom uzimanja hrane.
 
4. Ne jesti naslonjen: Zna se da Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije jeo naslonjen ni na jednu stranu. Ebu Džuhajfe, r.a, prenosi hadis u kojem stoji da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako kaže: Ja, doista, ne jedem naslonjen!  Ibnu-l-Kajjim pojašnjava da naslanjanja prilikom jela ima tri vrste: a) naslanjanje na stranu, b) sjesti podvijenih i prekrštenih nogu i c) naslanjanje na jednu nogu.

U predaji Abdullaha b. Jusra, r.a, navodi se da je Poslaniku, s.a.v.s, poklonjena ovca koju je jeo sjedeći na koljenima, pa na upit ashaba zašto tako sjedi, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Allah me je učinio plemenitim robom a ne nepokornim silnikom! Ibn Bettal, komentarišući taj hadis, smatra da je to Allahov Poslanik, s.a.v.s, učinio iz pokornosti svome Gospodaru, velike zahvalnosti i vanredne skromnosti. Iako jedna grupa islamskih autora smatra da se može čovjek naslanjati i prilikom jela i da u tome nema nikakve zabrane, ipak Ibn-l-Esir smatra da je zdravstveno ispravnije ne naslanjati se prilikom jela, kako bi hrana bez problema mogla normalno ići svojim tokom, dok Ibrahim en-Nehai, predstavnik druge generacije muslimana, tvrdi da su oni smatrali pokuđenim jesti naslonjeni plašeći se velikih trbuha ! Očito je, ukoliko bi se slijedila praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, sjedenja na koljenima ili sjedenja na lijevoj sa podrvnutom desnom nogom, čime se dobrano pritisne trbuh, ne bi se mogli prejesti, te bi nakon ustajanja od trpeze, imali sasvim dovoljno prostora za vazduh, što je kudikamo zdravstveno ispravnije, nego kada u mehkim i udobnim stolicama i za stolom pretrpamo trbuhe i ne nađemo, nakon ukusnih jela, nimalo prostora za disanje! 


5. Svaka osoba bi, prije nego počne jesti, trebalo bi da ima namjeru da jede iz razloga što želi ojačati kako bi mogla sasvim normalno izvršavati Allahova naređenja, a ne zato da bi se uživalo u određenoj hrani. U tome nam mogu pomoći prve generacije muslimana, koje su jele da bi mogle izdržati napore ibadeta.
 
Imam Šafija veli: Nisam se najeo punih šesnaest godina!, navodeći razlog za to: jer sitost čini tijelo tromim i teškim, umanjuje pronicljivost, povećava san i čini osobu manje otpornom na ibadet! Tako Ibrahim b. Šejban kaže: Punih osamdeset godina nisam ništa pojeo radi svoje pohote i gurmanluka! Zanimljiva je izjava Abdullaha b. Omera, r.a, koji kaže: Nisam se najeo otkako sam islam primio!  Praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prve generacije muslimana bila je da ne jedu dok ne izgladne, a kada izgladne ne jedu do sitosti. To je, priznaćemo, najbolja preventiva protiv mnogih bolesti, od čega pati savremeni čovjek. Analizirajmo Poslanikov, s.a.v.s, hadis pa ćemo otkriti neslućene mudrosti u njemu. Mikdam b. Ma'dikerib, r.a, kaže da je čuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako veli: Čovjek neće napuniti posudu goru od svog stomaka. Dosta mu je nekoliko zalogaja da ojača svoja leđa, a ako već moradne malo više da jede, onda neka trećinu stomaka napuni hranom, drugu vodom a treću neka ostavi da može nesmetano disati! Koliko su prve generacije vodile računa o tome, vidi se iz pisma Sufjana es-Sevrija koje je uputio Osmanu b. Zaidi, u kojem mu, između ostalog, piše: Ako želiš da očuvaš svoje tijelo zdravim i da smanjiš san i lijenost, onda smanji hranu !

6. Da bude zadovoljan onim što ima za jelo i što je servirano. Uz to se traži od svake osobe da ne traži mahanu u jelu. Ako može jesti će, a ako ne može – ostaviće! Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da Resulullah, s.a.v.s, nikada hranu nije kudio, ako bi mu se dopala jeo bi, a ako ne bi, ostavio bi je!
 

7. Da se trudi da jelu prisustvuje što više osoba, jer je u tome bereket. Vahši b. Harb prenosi od svog oca a on od djeda da su ashabi pitali Vjerovjesnika, s.a.v.s: Allahov Poslaniče, mi jedemo ali se ne možemo zasititi?! Odgovorio je: Očito je da jedete odvojeno! Nakon njihovog prizananja da je tako, rekao je: Jedite zajedno i spomenite Allahovo ime pri tome, pa će vam Allah spustiti svoj bereket u hrani!

2. Kultura ponašanja za vrijeme jela

Za vrijeme jela treba obratiti pažnju na sljedeće elemente:

1. Proučiti Bismillu
 

Kako svaki posao treba početi Bismillom, tako i objedovanje treba početi Allahovim imenom. Omer b. ebi Seleme, r.a, prenosi, da je još kao dječak jeo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, kada mu je napomenuo: Dječače, prouči Bismillu, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe! Imam Nevevi kaže da je samo izgovaranje: bismillahi, dovoljno i da se time ispunjava sunnet. Međutim, on tvrdi da je još bolje i vrednije izgovoriti: Bismillahir-rahmanir-rahim. Uz to je mustehab glasno proučiti Bismillu radi podsjećanja drugih. Ukoliko bi se zaboravilo proučiti Bismillu na početku jela, onda će se to učiniti čim se sjetimo u toku jela. Ovo se temelji na hadisu, koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi njegova supruga Aiša, r.a: Kada neko od vas jede neka prouči Bismillu na početku, a ako to zaboravi, neka, kada se sjeti, kaže: Bismillahi evvelehu ve ahirehu/U ime Allaha, na početku i na kraju! Koliko je značajno proučiti Bismillu za vrijeme jela najbolje će ilustrirati hadis koji od Poslanika, s.a.v.s, prenosi njegov vjerni ashab Džabir, r.a: Kada neko od vas uđe u svoju kuću, pa spomene ime Allaha Uzvišenog, pri ulasku i prilikom jela, šejtan kaže (svojim prijateljima): Nema vam konaka niti večere!, a kada uđe a ne spomene Allaha Uzvišenog, šejtan kaže: Našli ste konak!, a ako ne spomene Allaha Uzvišenog kada počne jesti, tada kaže: Našli ste konak i večeru!

2. Jesti desnom rukom
 

Poslanik islama, s.a.v.s, je u svemu, časnom i dostojanstvenom, preferirao desnu stranu. Posebno je to naglašavao kada su u pitanju hrana i piće. Kategorički je zabranio prinositi hranu ili tekućinu ustima lijevom rukom. U hadisu koji prenosi Džabir, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, upozorava: Ne jedite lijevom rukom, jer, doista, šejtan jede lijevom rukom!  U predaji Abdullaha b. Omera, r.a, Allahov Poslanik, s.a.v.s, ističe: Kada neko od vas jede, neka jede desnom rukom, a kada pije neka pije desnom rukom, jer, uistinu, šejtan i jede i pije lijevom rukom! Na žalost, brojne se osobe, koje slijedeći zapadne manire i običaje, odbacuju tu kategoričku naredbu Poslanika, s.a.v.s, i jedu ili piju lijevom rukom. Posebno je to opasno za one koji znaju ovo islamsko pravilo, ali ga se ne pridržavaju. Bojim se da se takvima, zbog neposlušnosti Poslaniku, s.a.v.s, ne desi ono što se desilo onom čovjeku koji je oponirao Poslaniku islama, s.a.v.s, pa mu je ruka osušila. Naime, Seleme b. el-Ekve’, r.a, prenosi da je neki čovjek jeo u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s, lijevom rukom, na što ga je on upozorio: Jedi desnom! Taj čovjek je odgovorio: Ne mogu! Poslanik, s.a.v.s, mu reče: I ne mogao?! A on nije htio, ustvari, poslušati zbog oholosti. Prenosilac, dalje kaže: Nije nikada više mogao ruku podići do svojih usta! Zna se da je znatan broj osoba koje su, po rođenju, tzv. ljevaci, tj. sve što rade čine lijevom rukom i to daleko ljepše i bolje. Treba naglasiti da takve osobe treba postepeno da vježbaju da to čine desnom rukom, obzirom da ju je Poslanik, s.a.v.s, preferirao, a posebno je to potcrtao prilikom prinošenja hrane ili tekućine ustima. Ibnu-l-‘Arebi, poznati islamski pravnik, smatra da je prinošenje hrane ili pića lijevom rukom grijeh i naglašava da je svako poistovjećivanje sa šejtanom haram!

3. Jesti ispred sebe
 

Musliman će jesti ispred sebe, a posebno kada to čini u društvu. To smo već spomenuli u citiranoj predaji Omera b. ebi Seleme, r.a, koju bilježi imam Buhari u Sahihu. Pod tim se podrazumijeva, takođe, da čovjek jede ispred sebe a ne sa sredine posude. Ibn Abbas, r.a, prenosi hadis Poslanika, s.a.v.s, u kojem se kaže: Bereket se spušta na sredinu posude, pa jedite s njenih krajeva a ne sa sredine! U predaji Abdullaha b. Busra, r.a, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Jedite s krajeva posude, a ostavite sredinu, pa će vam hrana biti berićetna.

4. Jesti s tri prsta i oblizati ih nakon jela
 

Praksa Poslanika islama, s.a.v.s, bila je da jede s tri prsta desne ruke i to: palcem, kažiprstom i srednjim prstom a nakon jela, oblizao bi prste, prije nego ih je oprao. Ka'b b. Malik, r.a, kaže: Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako jede s tri prsta, pa kada je završio, oblizao ih je. Ibn Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Kada neko od vas završi sa jelom, neka prste ne briše, dok ih ne obliže. Vjerovjesnik, s.a.v.s, to povezuje s bereketom u hrani, pa u predaji Džabira, r.a, stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, naredio oblizivanje prsta i potiranje posude iz koje smo jeli, potcrtavši: Vi ne znate u čemu je bereket!

5. Ukoliko ispadne zalogaj, ne bacati ga, već pojesti
 

Musliman će, cijeneći hranu kao Allahovu blagodat, ukoliko ispadne zalogaj, otresti sa njega ono što se eventualno nakupilo i pojesti ga. On neće pokazati svoju nezahvalnost, oholost i rasipništvo pa ga bacati, kao što to mnogi, nažalost, čine. Džabir, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kada nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka je podigne i otkloni ono što mu smeta a onda neka ga pojede, ne ostavljajući ga šejtanu!

6. Ne puhati u hranu
 

Ukoliko je hrana ili napitak vreo nije dozvoljeno puhati u hranu ili piće kako bi ih, na taj način ohladili, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio puhati u hranu ili piće. Ebu Se'id el-Hudri, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio da se puše u piće, pa je neki čovjek upitao: A šta sa trunkom koju ugledam u posudi?! Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Prospi je! Taj čovjek će ponovo: Ja ne mogu da se napijem u jednom dahu. Poslanik, s.a.v.s, mu je savjetovao: Onda udalji posudu od usta (za vrijeme predaha).
  1. Priča o Lutovom narodu- ” Vi ste narod koji sve granice zla prelazi ”

    Ta abnormalna pojava (homosekusalizam) danas je raširena u svijetu više nego ikada. Štaviše, ta pervertirana svijest savremenog čovjeka legalizirala je to neprirodno djelo koje se ne praktikuje, u normalnim okolnostima, čak ni među životinjskim vrstama… Istinu je rekao onaj što je izjavio: “Bojim se da ne uvrijedim životinju ako je uporedim s nekim ljudima.” (Komentar 80.-84. ajeta sure El-E'araf)

     “I (spomeni) Luta – kad reče narodu svome: Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi! A odgovor naroda njegova glasio je: Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi – čistunci! I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili. I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.” (Prijevod značenja KUrana sura El-E'araf, 80-84.)

    Allah, dž.š., u svojoj časnoj Knjizi, slučaj Luta alejhisselam, i njegovog naroda, spominje u sedam kur'anskih sura. Uz navođenje istovjetnog događaja s nekoliko drukčijih detalja, u tim surama navodi se Lutov narod kao primjer pervertirane ljudske svijesti čije su efekti, do tada bili nepoznati u povijesti ljudskog roda. To odvratno i ružno djelo, općenje muškarca s muškarcem, što su oni činili, predstavlja krajnji oblik izopačenja i degradaciju prirode čovjeka. To je čin kojim muškarci uranjaju u kaljužu bestidnosti i prljavštine, obezvređuju i osramoćuju muževnost i istovremeno degradiraju ulogu u očuvanju ljudske vrste. Ostavljali su žene, a okretali se muškarcima, suprotstavljajući se prirodi u kojoj se ogleda mudrost stvaranja svih živih bića u parovima, kako bi se život produžavao razmnožavanjem.

    Homoseksualizam je protivan životu

    Allahova je volja da se ova vrsta produžava rađanjem i da do rađanja dolazi sjedinjavanjem muška i ženska. Stoga je On konstituirao njihova tijela tako da budu privlačna međusobno, pripravna za rađenje potomstva i očuvanje ljudske vrste. Njihovo spajanje prožeto je dubokim emotivnim doživljajima i užicima koji su neiscrpna motivacija za opetovanim naslađivanjem, ali i nadoknada za teškoće s kojima će se kasnije susretati poput trudnoće, rađanja, dojenja, podizanja i zaštite. Ta zajednička briga o potomstvu, čije podizanje traje duže nego u slučaju mladunčadi životinja, je osmišljavanje i dodatno učvršćivanje njihove bračne zajednice.

    Tjelesna građa žene – kao i njena psihička građa – jesu ono što ostvaruje pravi prirodni užitak muškarcu pri njihovom susretu, koji ne podrazumijeva puku strast. Ovaj užitak prati Allahova milost i blagodat, jer se na taj način ostvaruje Njegov zakon i Njegovo htijenje za produžetkom života, što je praćeno zadovoljstvom koje je izjednačeno s teškoćom obaveza![1]

    Homoseksualizam kao seksualna nastranost protivan je samom životu i uništava ga, jer stavlja sjeme života u nevaljalo zemljište koje nije pripremljeno da ga primi i oživi, umjesto njegovog stavljanja u zemljište pripremljeno za njegov prijem i razvoj. Stoga zdrava i ispravna priroda instiktivno – a ne samo iz etičkih razloga – bježi i gnuša se od čina naroda Lutova (homoseksualizma). Jer, ona je regulirana Allahovim, dž.š., zakonom o životu, koji je učinio zdravi prirodni užitak u onome što pomaže razvoju života, a ne onome što mu je protivno i što ga blokira.[2]

    Nije teško zamisliti šta bi se desilo kada bi naklonost muškarca prema muškarcima dosegla toliku razinu i nadvladala prirodnu naklonost muškaraca prema ženama? Ljudski rod bi neminovno bio suočen sa svojim nestankom.

    Ustrajavanje u grijehu preobražava se u tradiciju

    Riječi Uzvišenog, izrečene kroz Lutovo korenje razvratnika: “Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi” imaju značenje pretjerivanja u kršenju Allahovog, dž.š., zakona i poretka na Zemlji (fitretullah), predstavljenog u ispravnoj ljudskoj prirodi. To je, ustvari, rasipanje snage koju im je Uzvišeni dao kako bi odigrali svoju ulogu u razvoju života. Zato, kada se zadovoljstvo iznalazi u onome što kontrira Allahovom, dž.š., zakonu, onda je to nastranost, prirodna pokvarenost, obijest i prelaženje svih granica zla. To prelaženje granica svakog zla ogleda se u riječima Lutova naroda, kada su mu na njegove savjete, molbe i upozorenja odgovorili: “Istjerajte ih iz grada vašega, oni su ljudi čistunci!” Lutov narod je već toliko bio žrtvom moralne propasti da više nije mogao podnijeti prisustvo čestitih i bogobojaznih ljudi. Stoga su ih željeli protjerati. Upotrijebljeni sarkazam okorjelih grešnika prema čestitim vjernicima prate nepravedna djela s namjerom povređivanja časti čestitih.

    Zaista, grijesi koji upropaštavaju narode usađeni su u duši i ne mogu iščeznuti! Ti se grijesi ustale u njoj pa postanu njen dio – da bi kasnije postali dio velike cjeline, te se onda preobrazili u tradiciju koja se slijedi ili u ustanovljenu pravnu normu, zbog čega udaljavanje od njih postane čudnovato, a njihovo zabranjivanje kriminalan čin. Razmisli o riječima koje su Lutovi savremenici upućivali tom vjerovjesniku: “Nije bilo drukčijeg odgovora u naroda njegova osim riječi: ‘Prognajte ih iz grada vašega! To su ljudi koji sebe čistim drže” kako je samo čistoća pokuđena, a prljavština popularna![3]

    Homoseksualci su najgori ljudi

    Kulminaciju tog nevjerstva, arogancije i pokvarenosti ilustruju ajeti iz sure Hud u kojima Uzvišeni kaže:

    “I kad izaslanici Naši dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško u duši, pa reče: ‘Ovo je mučan dan!’ I narod njegov pohrli njemu, – a prije su radili sramotna djela. ‘O, narode moj’, – reče on – ‘eto mojih kćeri, one su vam čistije!’ Bojte se Allaha i pred gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?’ ‘Ti znaš da nama nisu potrebne tvoje kćeri’ – rekoše oni, – ‘ti doista znaš šta mi hoćemo’. ‘Ah da ja samo imam moć’ – reče on – ‘ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!’ A meleki rekoše: ‘O, Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga, oni tebi ne mogu nauditi.” (Hud, 77-81)

    Izaslanici koji se u ajetima spominju su ustvari meleki koji su se našli uz Luta, alejhisselam, po odobrenju Gospodara svjetova, da navijeste kraj tim bestidnicima. Lut nije znao da se radi o melekima i bojeći se da ne budu napastovani, išaretio im je da se nekako izvuku, govoreći im: “Tako mi Allaha, ne znam da na svijetu ima gorih ljudi od njih.” U komentaru 33-39. ajeta sure El-Kamer, Ibn Kesir slučaj Luta, alejhisselam, i njegovog naroda opisuje ovako:

    Navještenje njihove propasti


    Te noći njemu su došli meleki: Džibril, Mikail i Israfil u liku mladića vanredne ljepote, a što je bila kušnja od Allaha, dž.š., za taj narod. Lut, alejhisselam, ugosti ih. Međutim, Lutova žena, stara i pokvarena, posla do naroda vijest o gostima koji su došli Lutu, alejhisselam, zaključa vrata pred njima, dok su oni navaljivali pokušavajući ih razvaliti. Poslanik se odupirao i sprečavao ih da uđu, rekavši: “haulai benati” (Eto vam kćeri mojih) tj. ženskinje naše, (pa se ženite njima). Ali kada su toliko navalili da uđu, izašao je Džibril, a.s., i udario ih po očima krajem svoga krila, tako da su zaslijepljeni bili. Vratili su se nazad oslanjajući se na ograde i zidove. Zaprijetili su Lutu da će se vidjeti u zoru.[4]

    Da su bestidnici i siledžije iz Lutova naroda doista bili oslijepljeni prije konačnog uništenja, potvrđuju riječi Uzvišenog: “Oni su od njega goste njegove tražili, pa smo ih Mi oslijepili; Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!” (El-Kamer, 37.) Nakon te intervencije meleki su detaljno izvijestili Luta o skoroj propasti njegova naroda pa su, donoseći mu radosnu vijest, rekli: “Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje, nju će zadesiti isto što i njih, i neka se niko od vas ne obazire! Rok im je praskozorje, a zar praskozorje nije blizu?” (Hud, 81.)

    Pošto Lut, alejhisselam, izvrši naredbu Gospodara svoga i iseli se s ostatkom porodice, naredi im da se ne obaziru kada čuju zvuke kazne koja će zadesiti nevaljace. “I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore – bi dolje, i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno padalo, obilježeno od Gospodara tvoga, a ovo nije daleko od nasilnika.” (Hud, 82, 83.)

    Kazna neviđena u povijesti čovječanstva

    Taj narod, u ljudskoj povjesti jedinstven po zlu, bio je doista kažnjen kako niko ni prije ni poslije nije bio kažnjen. Allah Uzvišeni ih je prvo oslijepio, pa je njihova lica učinio crnim, zatim je naredio Džibrilu, a.s., da iščupa njihova naselja iz temelja i da ih prevrne, zatim je učinio da propadnu u zemlju i najzad im je poslao kamenu kišu s nebesa. Taj način višestrukog kažnjavanja istovremeno ukazuje na ogavnost i ružnoću grijeha u kojem su ustrajavali, kao i strahotu Allahove srdžbe prema počiniocima tog grijeha.[5]

    U vezi s načinom kažnjavanja Lutovog naroda poznati mufessir iz reda druge generacije (tabi'ina) Mudžahid kaže: “Džibril je uzeo Lutov narod i zajedno s njihovom stokom i imovinom podigao ga uvis, tako da su stanovnici neba čuli lavež njihovih pasa. Zatim ih je izvrnuo.” A Katade i drugi kažu: “Saznali smo da je Džibril, a.s., pošto se rasvanulo, raširio svoje krilo i rasturio sve što su imali na Zemlji – kuće, stoku, kamenje, drveće, zatim je sve smotao u svoje krilo i popeo se na ovosvjetsko nebo, tako da su stanovnici čuli glasove ljudi i pasa. Potom je to izvrnuo i poslao na zemlju, pa je jedno drugo smrvilo i ono što je bilo gore, došlo je dolje”. Muhammed bin Ka'b kaže: “Lutov je narod živio u pet naselja, i to su: Sodoma, koje je bilo najveće, zatim Sa'ba, Sa'ud, Gomora i Doha! Sva ih je Džibril digao, izvrnuo i uništio.”[6]

    Komentatori Kur'ana novijeg doba “padanje kamene kiše” razumijevaju drukčije. Jusuf ‘Ali i Darjabadi “kamenu kišu” razumijevaju kao “kišu od sumpornog kamenja”, [7] a Muhamed Gazali navodi da neki istraživači kažu kako je taj grad zadesila atomska eksplozija koja je sve ispreturala naopačke, a oni, koji su to gledali, ostali su slijepi.[8]

    Sejid Kutb kažnjavanje Lutovog naroda objašnjava na sljedeći način: “I kad je došlo vrijeme izvršenje naredbe, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore – bi dolje”. To je slika potpunog uništenja koje sve pretura, mijenja obilježja i briše ih. Preturanje i prevrtanje, tako da je ono što je bilo gore sada dolje, najviše sliči izvrnutoj prirodi koja je pala i sunovratila se s vrhunca do kojeg je došao čovjek, u dno, na stepen životinje, štaviše, i niže od stepena životinje, jer se životinja zadržava u granicama životinjske prirode.[9]

    Tragovi te katastrofe vidljivi su do danas !!!

    Navedena kur'anska kazivanja o Lutu i njegovom narodu opomena su ljudima do Sudnjeg dana. U njihovom primjeru, kao i primjeru drugih drevnih naroda, krije se odgovor za sve one koji se hvališu porokom i njegovim javnim i bestidnim isticanjem. Kur'ansko skretanje pažnje na kraj Lutovog naroda inicira nas na razmišljanje o toj nastranoj pojavi koja razara i unazađuje ljudsku zajednicu. Svemogući Allah je do danas ostavio tragove te katastrofe, upravo zato, da bismo bili daleko od te devijantne pojave. On, subhanehu ve teala, podsjeća nas u svojoj Knjizi na to, rekavši: “Kad Mi njega i njegovu porodicu spasismo cijelu, osim starice, ona je nastradala sa onima koji su nastradali, a ostale smo uništili, i pored nastambi njihovih prolazite i danju i noću, pa zašto se ne urazumite?” (Es-Saffat, 133.-138.) “A od njega smo ostavili vidljive ostatke ljudima koji budu pameti imali.” (El-‘Ankebut, 35.) Ti vidljivi ostaci su ostaci grada Sodome na obali Mrtvog mora u Palestini.

    Homoseksualizam u riječima Allahova Posalnika, s.a.v.s.

    Pored kur'anskih skica tog razornog grijeha, i Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je okarakterizirao katastrofalnim. U predaji koju prenosi Abdullah bin Abbas, radijallahu anhuma, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

    “Između ostalog, ono čega se najviše bojim za vas jeste homoseksualizam. Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je činio Lutov narod, Allah je prokleo onog ko bude činio ono što je činio Lutov narod i Allah je prokleo onog ko bude činio ono što je činio Lutov narod.”[10]

    U predaji koju prenosi Ebu Hurejre navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

    “Allah Uzvišeni je iznad sedam nebesa prokleo sedam vrsta ljudi: jednu od tih vrsta prokleo je tri puta a za ostale dovoljno je jedno proklestvo. Proklet je onaj ko čini ono što je činio Lutov narod (tri puta), proklet je onaj ko zakolje nešto u ime nekog drugog mimo Allaha, proklet je onaj ko spolno opći sa životinjom, proklet je onaj ko je neposlušan roditeljima, proklet je onaj ko u braku sastavi ženu i njenu kćerku (pastorku), proklet je onaj ko bude mijenjao međe na imanju, i proklet je onaj ko se odrekne svoga porijekla.”[11]

    Od Enesa bin Malika, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

    “Ko od mog ummeta umre a bude radio ono što je radio Lutov, a.s., narod, Allah, dž.š., će ga pridružiti Lutovom narodu pa će biti zajedno s njima proživljen.”[12]

    Homoseksualizam u savremenim društvima

    Ovo su saznanja koja nisu nepoznata savremenom čovjeku. I pored toga, nevjerovatno je kako savremena zapadna civilizacija ignoriše povijesne činjenice i ustrajava na kampanjama u kojima sistemski kvari svijest cjelokupnog čovječanstva. Ta abnormalna pojava danas je raširena u svijetu više nego ikada. Štaviše, ta pervertirana svijest savremenog čovjeka legalizirala je to neprirodno djelo koje se ne praktikuje, u normalnim okolnostima, čak ni među životinjskim vrstama. Ko je to mogao vidjeti da pas opći sa psom ili konj s konjem? Istinu je rekao onaj što je izjavio: “Bojim se da ne uvrijedim životinju ako je uporedim s nekim ljudima.” Uzvišeni je za te razvratnike rekao: “Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su još dalje s puta pravog skrenuli.” (El-Furkan, 44.)

    Sredstva informiranja, satelitske TV-stanice, brojne web-stranice, erotski časopisi, filmska produkcija itd., reklamiraju razuzdane muškarce i žene koji demonstriraju istospolnu ljubav, rušeći tako humani koncept života, a uspostavljajući moralnu anarhiju. Posljedice toga su stravični efekti side (AIDS), rastrojstvo porodice, drastično smanjenje nataliteta, sve veći broj mladih koji ne žele brak itd. Umjesto da se radi na suzbijanju bezgranične liberalizacije seksualnih sloboda i zaštite zdravlja, svjesno se propagira seksualna anarhija koja za sobom nužno povlači i najteža oboljenja savremenog čovjeka.

    Homoseksualizam je odlika posebno razvijenih društava na Zapadu. Ta anomalija dobila je svoj legalitet u mogućnosti zaključivanja brakova, kroz registriranje asocijacija, klubova, parada, kandidiranje za rukovodna mjesta, pa čak i predsjednička i sl. U Parizu je registrirano više od tri stotine hiljada homoseksualaca. Unazad nekoliko godina u Engleskoj su se homoseksualci izborili za mogućnost usvajanja djece bez roditelja. Šta se može drugo očekivati od onih koji su zaboravili na Allaha, dž.š., pa je On učinio da oni zaborave sami sebe.

    Homoseksualizam kuca i na naša vrata

    Val te bestijalnosti dobrano kuca i na naša vrata. Po uzoru na “civiliziranije” i naši “umovi” koji doprinose podizanju mladog čovjeka, predano rade na profiliranju Bosanca i Bosanke po modelu zapadnog čovjeka. Nažalost, u tome postižu zapažene rezultate. U socijalističkom sistemu homoseksualizam je tretiran kao krivično djelo, dolaskom “demokratije” on to više nije. Dapače, homoseksualizam se zagovara na vrlo perfidan način u udarnim terminima i najgledanijim emisijama naših TV-kuća. U svojoj ograničenosti ili plaćenosti misle da ćemo se lakše pridružiti onima kod kojih vladaju napredak i blagostanje.

    Niko ko u sebi ima i koliko trun prirodne čistote, ne smije biti ravnodušan prema toj pojavi. Bez obzira na religijsku i nacionalnu pripadnost, moramo graditi front otpora protiv razvratničkih nakana kako zlo ne bi dominiralo i kako iskonski božanski zakon ne bi bio nadvladan. U tom smislu molim Uzvišenog da nas sačuva tog gnusnog djela, da nam pomogne u našim nastojanjima za dobrobit svih moralnih i čestitih ljudi. Amin!

    __________________________________________________ _

    [1] Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana 8/242.

    [2] Isto, 12/130

    [3] Šejh Muhammed El-Gazali, Tematski tefsir kur'anskih sura, Obzorja, Sarajevo, 1424/2003. str. 237.

    [4] Tefsir Ibn Kesir, str. 1318.

    [5] Fuad Sedić, Veliki grijesi, Islamska pedagoška akademija u Bihaću, Bihać, 2004, str. 90.

    [6] Opširnije vidjeti: Tefsir ibn Kesir, str. 629.

    [7] Ramo Atajić, Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanskom jeziku, 3/557.

    [8] Gazali, Tematski tefsir kur'anskih sura, str. 589.

    [9] Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana, 12/133.

    [10] Bilježe: En-Nesai i Ibn Hibban

    [11] Bilježe: Et-Taberani i El-Hakim.

    [12] Navodi ga Hatib El-Bagdadi u Tarihul-Bagdad

    [13] Opširnije o tome vidjeti: Šemsuddin Ez-Zehebi, El-Kebair, Bez mjesta i godine izdanja, str. 55-61

  1. Priča o Lutovom narodu- ” Vi ste narod koji sve granice zla prelazi ”

    Ta abnormalna pojava (homosekusalizam) danas je raširena u svijetu više nego ikada. Štaviše, ta pervertirana svijest savremenog čovjeka legalizirala je to neprirodno djelo koje se ne praktikuje, u normalnim okolnostima, čak ni među životinjskim vrstama… Istinu je rekao onaj što je izjavio: “Bojim se da ne uvrijedim životinju ako je uporedim s nekim ljudima.” (Komentar 80.-84. ajeta sure El-E'araf)

     “I (spomeni) Luta – kad reče narodu svome: Zašto činite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije činio? Vi sa strašću prilazite muškarcima, umjesto ženama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi! A odgovor naroda njegova glasio je: Istjerajte ih iz grada vašeg, oni su ljudi – čistunci! I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim žene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili. I na njih smo kišu spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skončali.” (Prijevod značenja KUrana sura El-E'araf, 80-84.)

    Allah, dž.š., u svojoj časnoj Knjizi, slučaj Luta alejhisselam, i njegovog naroda, spominje u sedam kur'anskih sura. Uz navođenje istovjetnog događaja s nekoliko drukčijih detalja, u tim surama navodi se Lutov narod kao primjer pervertirane ljudske svijesti čije su efekti, do tada bili nepoznati u povijesti ljudskog roda. To odvratno i ružno djelo, općenje muškarca s muškarcem, što su oni činili, predstavlja krajnji oblik izopačenja i degradaciju prirode čovjeka. To je čin kojim muškarci uranjaju u kaljužu bestidnosti i prljavštine, obezvređuju i osramoćuju muževnost i istovremeno degradiraju ulogu u očuvanju ljudske vrste. Ostavljali su žene, a okretali se muškarcima, suprotstavljajući se prirodi u kojoj se ogleda mudrost stvaranja svih živih bića u parovima, kako bi se život produžavao razmnožavanjem.

    Homoseksualizam je protivan životu

    Allahova je volja da se ova vrsta produžava rađanjem i da do rađanja dolazi sjedinjavanjem muška i ženska. Stoga je On konstituirao njihova tijela tako da budu privlačna međusobno, pripravna za rađenje potomstva i očuvanje ljudske vrste. Njihovo spajanje prožeto je dubokim emotivnim doživljajima i užicima koji su neiscrpna motivacija za opetovanim naslađivanjem, ali i nadoknada za teškoće s kojima će se kasnije susretati poput trudnoće, rađanja, dojenja, podizanja i zaštite. Ta zajednička briga o potomstvu, čije podizanje traje duže nego u slučaju mladunčadi životinja, je osmišljavanje i dodatno učvršćivanje njihove bračne zajednice.

    Tjelesna građa žene – kao i njena psihička građa – jesu ono što ostvaruje pravi prirodni užitak muškarcu pri njihovom susretu, koji ne podrazumijeva puku strast. Ovaj užitak prati Allahova milost i blagodat, jer se na taj način ostvaruje Njegov zakon i Njegovo htijenje za produžetkom života, što je praćeno zadovoljstvom koje je izjednačeno s teškoćom obaveza![1]

    Homoseksualizam kao seksualna nastranost protivan je samom životu i uništava ga, jer stavlja sjeme života u nevaljalo zemljište koje nije pripremljeno da ga primi i oživi, umjesto njegovog stavljanja u zemljište pripremljeno za njegov prijem i razvoj. Stoga zdrava i ispravna priroda instiktivno – a ne samo iz etičkih razloga – bježi i gnuša se od čina naroda Lutova (homoseksualizma). Jer, ona je regulirana Allahovim, dž.š., zakonom o životu, koji je učinio zdravi prirodni užitak u onome što pomaže razvoju života, a ne onome što mu je protivno i što ga blokira.[2]

    Nije teško zamisliti šta bi se desilo kada bi naklonost muškarca prema muškarcima dosegla toliku razinu i nadvladala prirodnu naklonost muškaraca prema ženama? Ljudski rod bi neminovno bio suočen sa svojim nestankom.

    Ustrajavanje u grijehu preobražava se u tradiciju

    Riječi Uzvišenog, izrečene kroz Lutovo korenje razvratnika: “Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi” imaju značenje pretjerivanja u kršenju Allahovog, dž.š., zakona i poretka na Zemlji (fitretullah), predstavljenog u ispravnoj ljudskoj prirodi. To je, ustvari, rasipanje snage koju im je Uzvišeni dao kako bi odigrali svoju ulogu u razvoju života. Zato, kada se zadovoljstvo iznalazi u onome što kontrira Allahovom, dž.š., zakonu, onda je to nastranost, prirodna pokvarenost, obijest i prelaženje svih granica zla. To prelaženje granica svakog zla ogleda se u riječima Lutova naroda, kada su mu na njegove savjete, molbe i upozorenja odgovorili: “Istjerajte ih iz grada vašega, oni su ljudi čistunci!” Lutov narod je već toliko bio žrtvom moralne propasti da više nije mogao podnijeti prisustvo čestitih i bogobojaznih ljudi. Stoga su ih željeli protjerati. Upotrijebljeni sarkazam okorjelih grešnika prema čestitim vjernicima prate nepravedna djela s namjerom povređivanja časti čestitih.

    Zaista, grijesi koji upropaštavaju narode usađeni su u duši i ne mogu iščeznuti! Ti se grijesi ustale u njoj pa postanu njen dio – da bi kasnije postali dio velike cjeline, te se onda preobrazili u tradiciju koja se slijedi ili u ustanovljenu pravnu normu, zbog čega udaljavanje od njih postane čudnovato, a njihovo zabranjivanje kriminalan čin. Razmisli o riječima koje su Lutovi savremenici upućivali tom vjerovjesniku: “Nije bilo drukčijeg odgovora u naroda njegova osim riječi: ‘Prognajte ih iz grada vašega! To su ljudi koji sebe čistim drže” kako je samo čistoća pokuđena, a prljavština popularna![3]

    Homoseksualci su najgori ljudi

    Kulminaciju tog nevjerstva, arogancije i pokvarenosti ilustruju ajeti iz sure Hud u kojima Uzvišeni kaže:

    “I kad izaslanici Naši dođoše Lutu, on se zbog njih nađe u neprilici i bi mu teško u duši, pa reče: ‘Ovo je mučan dan!’ I narod njegov pohrli njemu, – a prije su radili sramotna djela. ‘O, narode moj’, – reče on – ‘eto mojih kćeri, one su vam čistije!’ Bojte se Allaha i pred gostima mojim me ne sramotite! Zar među vama nema razumna čovjeka?’ ‘Ti znaš da nama nisu potrebne tvoje kćeri’ – rekoše oni, – ‘ti doista znaš šta mi hoćemo’. ‘Ah da ja samo imam moć’ – reče on – ‘ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!’ A meleki rekoše: ‘O, Lute, mi smo izaslanici Gospodara tvoga, oni tebi ne mogu nauditi.” (Hud, 77-81)

    Izaslanici koji se u ajetima spominju su ustvari meleki koji su se našli uz Luta, alejhisselam, po odobrenju Gospodara svjetova, da navijeste kraj tim bestidnicima. Lut nije znao da se radi o melekima i bojeći se da ne budu napastovani, išaretio im je da se nekako izvuku, govoreći im: “Tako mi Allaha, ne znam da na svijetu ima gorih ljudi od njih.” U komentaru 33-39. ajeta sure El-Kamer, Ibn Kesir slučaj Luta, alejhisselam, i njegovog naroda opisuje ovako:

    Navještenje njihove propasti


    Te noći njemu su došli meleki: Džibril, Mikail i Israfil u liku mladića vanredne ljepote, a što je bila kušnja od Allaha, dž.š., za taj narod. Lut, alejhisselam, ugosti ih. Međutim, Lutova žena, stara i pokvarena, posla do naroda vijest o gostima koji su došli Lutu, alejhisselam, zaključa vrata pred njima, dok su oni navaljivali pokušavajući ih razvaliti. Poslanik se odupirao i sprečavao ih da uđu, rekavši: “haulai benati” (Eto vam kćeri mojih) tj. ženskinje naše, (pa se ženite njima). Ali kada su toliko navalili da uđu, izašao je Džibril, a.s., i udario ih po očima krajem svoga krila, tako da su zaslijepljeni bili. Vratili su se nazad oslanjajući se na ograde i zidove. Zaprijetili su Lutu da će se vidjeti u zoru.[4]

    Da su bestidnici i siledžije iz Lutova naroda doista bili oslijepljeni prije konačnog uništenja, potvrđuju riječi Uzvišenog: “Oni su od njega goste njegove tražili, pa smo ih Mi oslijepili; Iskusite kaznu Moju i prijetnje Moje!” (El-Kamer, 37.) Nakon te intervencije meleki su detaljno izvijestili Luta o skoroj propasti njegova naroda pa su, donoseći mu radosnu vijest, rekli: “Ti kreni sa čeljadi svojom u gluho doba noći bez žene svoje, nju će zadesiti isto što i njih, i neka se niko od vas ne obazire! Rok im je praskozorje, a zar praskozorje nije blizu?” (Hud, 81.)

    Pošto Lut, alejhisselam, izvrši naredbu Gospodara svoga i iseli se s ostatkom porodice, naredi im da se ne obaziru kada čuju zvuke kazne koja će zadesiti nevaljace. “I kada pade naredba Naša, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore – bi dolje, i na njih kao kišu grumenje od pečena blata spustismo, koje je neprekidno padalo, obilježeno od Gospodara tvoga, a ovo nije daleko od nasilnika.” (Hud, 82, 83.)

    Kazna neviđena u povijesti čovječanstva

    Taj narod, u ljudskoj povjesti jedinstven po zlu, bio je doista kažnjen kako niko ni prije ni poslije nije bio kažnjen. Allah Uzvišeni ih je prvo oslijepio, pa je njihova lica učinio crnim, zatim je naredio Džibrilu, a.s., da iščupa njihova naselja iz temelja i da ih prevrne, zatim je učinio da propadnu u zemlju i najzad im je poslao kamenu kišu s nebesa. Taj način višestrukog kažnjavanja istovremeno ukazuje na ogavnost i ružnoću grijeha u kojem su ustrajavali, kao i strahotu Allahove srdžbe prema počiniocima tog grijeha.[5]

    U vezi s načinom kažnjavanja Lutovog naroda poznati mufessir iz reda druge generacije (tabi'ina) Mudžahid kaže: “Džibril je uzeo Lutov narod i zajedno s njihovom stokom i imovinom podigao ga uvis, tako da su stanovnici neba čuli lavež njihovih pasa. Zatim ih je izvrnuo.” A Katade i drugi kažu: “Saznali smo da je Džibril, a.s., pošto se rasvanulo, raširio svoje krilo i rasturio sve što su imali na Zemlji – kuće, stoku, kamenje, drveće, zatim je sve smotao u svoje krilo i popeo se na ovosvjetsko nebo, tako da su stanovnici čuli glasove ljudi i pasa. Potom je to izvrnuo i poslao na zemlju, pa je jedno drugo smrvilo i ono što je bilo gore, došlo je dolje”. Muhammed bin Ka'b kaže: “Lutov je narod živio u pet naselja, i to su: Sodoma, koje je bilo najveće, zatim Sa'ba, Sa'ud, Gomora i Doha! Sva ih je Džibril digao, izvrnuo i uništio.”[6]

    Komentatori Kur'ana novijeg doba “padanje kamene kiše” razumijevaju drukčije. Jusuf ‘Ali i Darjabadi “kamenu kišu” razumijevaju kao “kišu od sumpornog kamenja”, [7] a Muhamed Gazali navodi da neki istraživači kažu kako je taj grad zadesila atomska eksplozija koja je sve ispreturala naopačke, a oni, koji su to gledali, ostali su slijepi.[8]

    Sejid Kutb kažnjavanje Lutovog naroda objašnjava na sljedeći način: “I kad je došlo vrijeme izvršenje naredbe, Mi sve prevrnusmo, ono što je bilo gore – bi dolje”. To je slika potpunog uništenja koje sve pretura, mijenja obilježja i briše ih. Preturanje i prevrtanje, tako da je ono što je bilo gore sada dolje, najviše sliči izvrnutoj prirodi koja je pala i sunovratila se s vrhunca do kojeg je došao čovjek, u dno, na stepen životinje, štaviše, i niže od stepena životinje, jer se životinja zadržava u granicama životinjske prirode.[9]

    Tragovi te katastrofe vidljivi su do danas !!!

    Navedena kur'anska kazivanja o Lutu i njegovom narodu opomena su ljudima do Sudnjeg dana. U njihovom primjeru, kao i primjeru drugih drevnih naroda, krije se odgovor za sve one koji se hvališu porokom i njegovim javnim i bestidnim isticanjem. Kur'ansko skretanje pažnje na kraj Lutovog naroda inicira nas na razmišljanje o toj nastranoj pojavi koja razara i unazađuje ljudsku zajednicu. Svemogući Allah je do danas ostavio tragove te katastrofe, upravo zato, da bismo bili daleko od te devijantne pojave. On, subhanehu ve teala, podsjeća nas u svojoj Knjizi na to, rekavši: “Kad Mi njega i njegovu porodicu spasismo cijelu, osim starice, ona je nastradala sa onima koji su nastradali, a ostale smo uništili, i pored nastambi njihovih prolazite i danju i noću, pa zašto se ne urazumite?” (Es-Saffat, 133.-138.) “A od njega smo ostavili vidljive ostatke ljudima koji budu pameti imali.” (El-‘Ankebut, 35.) Ti vidljivi ostaci su ostaci grada Sodome na obali Mrtvog mora u Palestini.

    Homoseksualizam u riječima Allahova Posalnika, s.a.v.s.

    Pored kur'anskih skica tog razornog grijeha, i Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je okarakterizirao katastrofalnim. U predaji koju prenosi Abdullah bin Abbas, radijallahu anhuma, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

    “Između ostalog, ono čega se najviše bojim za vas jeste homoseksualizam. Allah je prokleo onoga ko bude činio ono što je činio Lutov narod, Allah je prokleo onog ko bude činio ono što je činio Lutov narod i Allah je prokleo onog ko bude činio ono što je činio Lutov narod.”[10]

    U predaji koju prenosi Ebu Hurejre navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

    “Allah Uzvišeni je iznad sedam nebesa prokleo sedam vrsta ljudi: jednu od tih vrsta prokleo je tri puta a za ostale dovoljno je jedno proklestvo. Proklet je onaj ko čini ono što je činio Lutov narod (tri puta), proklet je onaj ko zakolje nešto u ime nekog drugog mimo Allaha, proklet je onaj ko spolno opći sa životinjom, proklet je onaj ko je neposlušan roditeljima, proklet je onaj ko u braku sastavi ženu i njenu kćerku (pastorku), proklet je onaj ko bude mijenjao međe na imanju, i proklet je onaj ko se odrekne svoga porijekla.”[11]

    Od Enesa bin Malika, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:

    “Ko od mog ummeta umre a bude radio ono što je radio Lutov, a.s., narod, Allah, dž.š., će ga pridružiti Lutovom narodu pa će biti zajedno s njima proživljen.”[12]

    Homoseksualizam u savremenim društvima

    Ovo su saznanja koja nisu nepoznata savremenom čovjeku. I pored toga, nevjerovatno je kako savremena zapadna civilizacija ignoriše povijesne činjenice i ustrajava na kampanjama u kojima sistemski kvari svijest cjelokupnog čovječanstva. Ta abnormalna pojava danas je raširena u svijetu više nego ikada. Štaviše, ta pervertirana svijest savremenog čovjeka legalizirala je to neprirodno djelo koje se ne praktikuje, u normalnim okolnostima, čak ni među životinjskim vrstama. Ko je to mogao vidjeti da pas opći sa psom ili konj s konjem? Istinu je rekao onaj što je izjavio: “Bojim se da ne uvrijedim životinju ako je uporedim s nekim ljudima.” Uzvišeni je za te razvratnike rekao: “Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji da shvati? Kao stoka su oni, čak su još dalje s puta pravog skrenuli.” (El-Furkan, 44.)

    Sredstva informiranja, satelitske TV-stanice, brojne web-stranice, erotski časopisi, filmska produkcija itd., reklamiraju razuzdane muškarce i žene koji demonstriraju istospolnu ljubav, rušeći tako humani koncept života, a uspostavljajući moralnu anarhiju. Posljedice toga su stravični efekti side (AIDS), rastrojstvo porodice, drastično smanjenje nataliteta, sve veći broj mladih koji ne žele brak itd. Umjesto da se radi na suzbijanju bezgranične liberalizacije seksualnih sloboda i zaštite zdravlja, svjesno se propagira seksualna anarhija koja za sobom nužno povlači i najteža oboljenja savremenog čovjeka.

    Homoseksualizam je odlika posebno razvijenih društava na Zapadu. Ta anomalija dobila je svoj legalitet u mogućnosti zaključivanja brakova, kroz registriranje asocijacija, klubova, parada, kandidiranje za rukovodna mjesta, pa čak i predsjednička i sl. U Parizu je registrirano više od tri stotine hiljada homoseksualaca. Unazad nekoliko godina u Engleskoj su se homoseksualci izborili za mogućnost usvajanja djece bez roditelja. Šta se može drugo očekivati od onih koji su zaboravili na Allaha, dž.š., pa je On učinio da oni zaborave sami sebe.

    Homoseksualizam kuca i na naša vrata

    Val te bestijalnosti dobrano kuca i na naša vrata. Po uzoru na “civiliziranije” i naši “umovi” koji doprinose podizanju mladog čovjeka, predano rade na profiliranju Bosanca i Bosanke po modelu zapadnog čovjeka. Nažalost, u tome postižu zapažene rezultate. U socijalističkom sistemu homoseksualizam je tretiran kao krivično djelo, dolaskom “demokratije” on to više nije. Dapače, homoseksualizam se zagovara na vrlo perfidan način u udarnim terminima i najgledanijim emisijama naših TV-kuća. U svojoj ograničenosti ili plaćenosti misle da ćemo se lakše pridružiti onima kod kojih vladaju napredak i blagostanje.

    Niko ko u sebi ima i koliko trun prirodne čistote, ne smije biti ravnodušan prema toj pojavi. Bez obzira na religijsku i nacionalnu pripadnost, moramo graditi front otpora protiv razvratničkih nakana kako zlo ne bi dominiralo i kako iskonski božanski zakon ne bi bio nadvladan. U tom smislu molim Uzvišenog da nas sačuva tog gnusnog djela, da nam pomogne u našim nastojanjima za dobrobit svih moralnih i čestitih ljudi. Amin!

    __________________________________________________ _

    [1] Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana 8/242.

    [2] Isto, 12/130

    [3] Šejh Muhammed El-Gazali, Tematski tefsir kur'anskih sura, Obzorja, Sarajevo, 1424/2003. str. 237.

    [4] Tefsir Ibn Kesir, str. 1318.

    [5] Fuad Sedić, Veliki grijesi, Islamska pedagoška akademija u Bihaću, Bihać, 2004, str. 90.

    [6] Opširnije vidjeti: Tefsir ibn Kesir, str. 629.

    [7] Ramo Atajić, Prijevod Kur'ana sa tefsirom i komentarom na bosanskom jeziku, 3/557.

    [8] Gazali, Tematski tefsir kur'anskih sura, str. 589.

    [9] Sayyid Qutb, U okrilju Kur'ana, 12/133.

    [10] Bilježe: En-Nesai i Ibn Hibban

    [11] Bilježe: Et-Taberani i El-Hakim.

    [12] Navodi ga Hatib El-Bagdadi u Tarihul-Bagdad

    [13] Opširnije o tome vidjeti: Šemsuddin Ez-Zehebi, El-Kebair, Bez mjesta i godine izdanja, str. 55-61

HADIS DANA

Posted: 18 Decembra, 2012 in HADIS DANA

HADIS DANA

Posted: 18 Decembra, 2012 in HADIS DANA

– Ibn Redžeb el-Hanbeli –
Od El-Mikdama ibn Ma'dijekeriba pripovijeda se da je rekao:  
“Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kad je rekao: “Čovjek goru ‘posudu’ od stomaka ne može napuniti. Dovoljno mu je nekoliko zalogaja koji će mu kičmu ispraviti. A ako ga već mora puniti, neka trećinu napuni hranom, trećinu pićem a trećinu neka ostavi za disanje.”

Prenosi ga imam Ahmed, Tirmizi, Nesai i Ibn Madža. Tirmizi je rekao: “Ovaj hadis je hasen.”

Ovaj hadis s njegovim povodom bilježi Ebu Kasim el-Begavi u svom Mu'džemu od Abdurrahmana ibn el-Mureki'a, gdje stoji: 

” Poslanik, alejhis-selam, oslobodio je Hajber, a bio je sav u voćnjacima. Ljudi ‘navališe’ na voće i nakon nekog vremena obuze ih groznica. Požališe se Allahovu Poslaniku, alejhis-selam, pa im reče: ‘Temperatura je smrtni vjesnik i Božiji zatvor na Zemlji; ona je dio Vatre. Kada vas obuzme, ohladite vodu u vašim mješinama, a zatim je pospite po sebi između dva namaza (akšama i jacije).’ Tako su i uradili i prođe ih temperatura. Tada Allahov Poslanik, alejhis-selam, reče: ‘Allah nije stvorio goru ‘posudu’ od stomaka, kada se napuni. A ako se već mora napuniti, onda neka bude trećina za hranu, trećina za piće a trećina za vazduh.'”( Bejheki, 6/160-161.)

Ovaj hadis predstavlja opće načelo za sve osnove medicine.

Kada je poznati Ibn Masevejh pročitao ovaj hadis u knjizi Ebu Hajsema, izjavio je: “Kada bi se ljudi pridržavali ovih riječi, bili bi pošteđeni svih bolesti i bolova a ambulante i apoteke prestale bi raditi.”

On je ovo izjavio jer je poznato da je prejedanje izvor svih bolesti, isto kao što su i neki rekli da je prehlada izvor svake bolesti.

Haris ibn Keleda, arapski liječnik, rekao je: “Vrućica je glava svih lijekova a prejedanje je glava svih bolesti.”


Haris, rahimehulah, rekao je: “Ono što ubija ljude i upropaštava zvijeri u divljini jeste uzimanje hrane na hranu prije nego što se probavi.”

Ovo su samo neke koristi umjerenog objedovanja i savjet da se hrana ne “trpa” jer to škodi tijelu i zdravlju.

Umjerenost u uzimanju hrane ima također veliki utjecaj i na srce i njegovo zdravlje. Neznatno konzumiranje hrane ima za posljedicu da omekša srce, ojačava pronicljivost, u duši stvara poniznost, slabi strast i srdžbu. Prekomjerno uzimanje hrane ima suprotne posljedice.

Mirvezi pripovijeda da je imam Ahmed cijenio sustezanje od hrane, skromnost, i da ga je jednom upitao: “Zar će čovjek biti nagrađen samo zbog odricanja od strasti?” On odgovori: “Kako da ne bude nagrađen kada je Ibn Omer rekao: ‘Četiri se mjeseca nisam najeo!'Ja opet upitah Ahmeda: “Može li čovjek imati blago i nježno srce ako je gurman?” On odgovori: “Ja u to ne vjerujem.”

Neki je čovjek rekao Ibn Omeru, radijallahu anhuma: “Hoćeš li da ti donesem dževariš?” Ibn Omer upita: “Šta je to?” Ovaj reče: “To pomaže lakšem varenju hrane, kada se najedeš.” On mu reče: “Četiri se mjeseca nisam najeo, ali ne zato što nisam mogao, nego što sam vidio ljude koji su više gladovali nego što su bili siti.”


Neki je čovjek rekao Ibn Omeru: “Oče Abdurahmanov! Vilice su ti oslabile i ti si ostario a tvoji sagovornici, kako se čini, ne izražavaju dužno poštovanje prema tebi. Zašto ne narediš svojim ukućanima da ti nešto skuhaju kada im se vratiš.” On reče: “Šta ti je! Nisam se najeo već četrnaest godina! Šta će mi to sada kada mi je od godina ostaio koliko od žeđi do žeđi magarca! “

Muhammed ibn Vasia rekao je: “Ko malo jede, shvatat će, drugi će ga shvatati, očistit će srce i bit će blag. A prekomjerno uzimanje hrane otežava takvom mnogo čega što želi.”

Ebu Sulejman ed-Darani rekao je: “Kada duša ogladni i ožedni, srce se očisti i postane mehkim, a kada se najede i napoji, srce zaslijepi.”

On isto tako kaže: “Ključ dunjaluka je sitost. Ključ ahireta je glad. Osnova svakog dobra na dunjaluku i ahiretu jeste strah od Allaha Uzvišenog. Allah daje blagodati dunjaluka onome koga voli i ne voli. Međutim, glad je kod Njega pohranjena i ne da je nikom osim Svojim miljenicima. Draže mi je da se odreknem večere nego da je pojedem pa da cijelu noć ne provedem u ibadetu!”

Šafija, rahimehullah, veli: “Nisam se najeo već šesnaest godina jer prezasićenost otežava tijelo, odnosi pronicljivost, privlači san i slabi u čovjeku volju za ibadetom.”

Poslanik, alejhis-selam, preporučio je u tematskom hadisu umjereno konzumiranje hrane slijedećim riječima: “Čovjeku je dovoljno nekoliko zalogaja koji će mu kičmu uspravnom održati…”

Buhari i Muslim bilježe hadis: 

“Vjernik jede za jedna, a nevjernik za sedmera crijeva.” 
Ovim se htjelo reći da vjernik jede pristojno i u skladu s propisima vjere, pa mu je dovoljno i malo hrane, a da nevjernik jede strastveno i proždrljivo, pa mu je potrebno sedmerostruko više hrane negoli vjerniku.

Pored podsticanja na umjerenost u hrani i zadovoljavanja neznatnim njenim količinama, Vjerovjesnik, alejhis-selam, podsticao je da se višak hrane ponudi drugima, pa je rekao: 

“Hrana za jednoga dovoljna je za dvojicu, hrana za dvojicu dovoljna je za trojicu, a hrana za trojicu dovoljna je za četvericu.”( Buhari, 9/536, Muslim, 2062.) 
Prema tome, najbolji raspored koji vjernik u jelu može napraviti jeste da trećinu odredi za hranu, trećinu za piće i trećinu ostavi za disanje kao što je spomenuto u tematskom hadisu.

Vjerovjesnik, alejhis-selam, i njegovi ashabi često su gladovali i nisu mnogo pili tečnosti. Sputavali su svoje gurmanske prohtjeve. Pa ako je to i bilo zbog nestašice hrane, ne smije se ipak zanemariti ni to da je Allah Svome Poslaniku odabirao najbolja i najsavršenija stanja. Zato ga je u tome, iako je u izobilju mogao živjeti, oponašao i Ibn Omer kao i, prije njega, njegov otac.

Buhari i Muslim bilježe predanje od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: 

“Otkako je došao u Medinu pa sve do svoje smrti Poslanik, alejhis-selam, i njegova porodica tri noći se uzastopno nikada nisu najeli pšenična hljeba.”
 
Kod Muslima stoji dodatak: “Nikada se Poslanik, alejhis-selam, nije najeo dva dana uzastopce pšeničnog hljeba sve do svoje smrti.”( Muslim, 2970.)

Ebu Hurejra rekao je: “Napustio je Vjerovjesnik, alejhis-selam, ovaj svijet a da se nije najeo ječmena hljeba.”

Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik osudili su one koji slijede strasti. Uzvišeni je rekao:

“A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći, osim onih koji su se pokajali…” (Merjem, 59.-60.)

Poslanik, alejhis-selam, je rekao: 

“Najbolja je generacija moja, zatim ona koja će doći nakon nje, a zatim ona koja će doći nakon nje. Potom će doći ljudi koji će svjedočiti, ali neće tražiti da se svjedoči, zavjetovat će se, ali te zavjete neće ispunjavati i među njima će se pojaviti gojaznost.” Bilježi ga Ibn Hadžer 1/12 u poznatom djelu El-Isabe.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, pripovijeda: 

“Neki je čovjek podrignuo u društvu Poslanika, alejhis-selam, pa mu on reče: “Poštedi nas tvojeg podrigivanja. Najzasićeniji na dunjaluku bit će najduže gladni na ahiretu.” Tirmizi, 2478.
 
– Ibn Redžeb el-Hanbeli –
– Ibn Redžeb el-Hanbeli –
Od El-Mikdama ibn Ma'dijekeriba pripovijeda se da je rekao:  
“Čuo sam Allahovog Poslanika, alejhis-selam, kad je rekao: “Čovjek goru ‘posudu’ od stomaka ne može napuniti. Dovoljno mu je nekoliko zalogaja koji će mu kičmu ispraviti. A ako ga već mora puniti, neka trećinu napuni hranom, trećinu pićem a trećinu neka ostavi za disanje.”

Prenosi ga imam Ahmed, Tirmizi, Nesai i Ibn Madža. Tirmizi je rekao: “Ovaj hadis je hasen.”

Ovaj hadis s njegovim povodom bilježi Ebu Kasim el-Begavi u svom Mu'džemu od Abdurrahmana ibn el-Mureki'a, gdje stoji: 

” Poslanik, alejhis-selam, oslobodio je Hajber, a bio je sav u voćnjacima. Ljudi ‘navališe’ na voće i nakon nekog vremena obuze ih groznica. Požališe se Allahovu Poslaniku, alejhis-selam, pa im reče: ‘Temperatura je smrtni vjesnik i Božiji zatvor na Zemlji; ona je dio Vatre. Kada vas obuzme, ohladite vodu u vašim mješinama, a zatim je pospite po sebi između dva namaza (akšama i jacije).’ Tako su i uradili i prođe ih temperatura. Tada Allahov Poslanik, alejhis-selam, reče: ‘Allah nije stvorio goru ‘posudu’ od stomaka, kada se napuni. A ako se već mora napuniti, onda neka bude trećina za hranu, trećina za piće a trećina za vazduh.'”( Bejheki, 6/160-161.)

Ovaj hadis predstavlja opće načelo za sve osnove medicine.

Kada je poznati Ibn Masevejh pročitao ovaj hadis u knjizi Ebu Hajsema, izjavio je: “Kada bi se ljudi pridržavali ovih riječi, bili bi pošteđeni svih bolesti i bolova a ambulante i apoteke prestale bi raditi.”

On je ovo izjavio jer je poznato da je prejedanje izvor svih bolesti, isto kao što su i neki rekli da je prehlada izvor svake bolesti.

Haris ibn Keleda, arapski liječnik, rekao je: “Vrućica je glava svih lijekova a prejedanje je glava svih bolesti.”


Haris, rahimehulah, rekao je: “Ono što ubija ljude i upropaštava zvijeri u divljini jeste uzimanje hrane na hranu prije nego što se probavi.”

Ovo su samo neke koristi umjerenog objedovanja i savjet da se hrana ne “trpa” jer to škodi tijelu i zdravlju.

Umjerenost u uzimanju hrane ima također veliki utjecaj i na srce i njegovo zdravlje. Neznatno konzumiranje hrane ima za posljedicu da omekša srce, ojačava pronicljivost, u duši stvara poniznost, slabi strast i srdžbu. Prekomjerno uzimanje hrane ima suprotne posljedice.

Mirvezi pripovijeda da je imam Ahmed cijenio sustezanje od hrane, skromnost, i da ga je jednom upitao: “Zar će čovjek biti nagrađen samo zbog odricanja od strasti?” On odgovori: “Kako da ne bude nagrađen kada je Ibn Omer rekao: ‘Četiri se mjeseca nisam najeo!'Ja opet upitah Ahmeda: “Može li čovjek imati blago i nježno srce ako je gurman?” On odgovori: “Ja u to ne vjerujem.”

Neki je čovjek rekao Ibn Omeru, radijallahu anhuma: “Hoćeš li da ti donesem dževariš?” Ibn Omer upita: “Šta je to?” Ovaj reče: “To pomaže lakšem varenju hrane, kada se najedeš.” On mu reče: “Četiri se mjeseca nisam najeo, ali ne zato što nisam mogao, nego što sam vidio ljude koji su više gladovali nego što su bili siti.”


Neki je čovjek rekao Ibn Omeru: “Oče Abdurahmanov! Vilice su ti oslabile i ti si ostario a tvoji sagovornici, kako se čini, ne izražavaju dužno poštovanje prema tebi. Zašto ne narediš svojim ukućanima da ti nešto skuhaju kada im se vratiš.” On reče: “Šta ti je! Nisam se najeo već četrnaest godina! Šta će mi to sada kada mi je od godina ostaio koliko od žeđi do žeđi magarca! “

Muhammed ibn Vasia rekao je: “Ko malo jede, shvatat će, drugi će ga shvatati, očistit će srce i bit će blag. A prekomjerno uzimanje hrane otežava takvom mnogo čega što želi.”

Ebu Sulejman ed-Darani rekao je: “Kada duša ogladni i ožedni, srce se očisti i postane mehkim, a kada se najede i napoji, srce zaslijepi.”

On isto tako kaže: “Ključ dunjaluka je sitost. Ključ ahireta je glad. Osnova svakog dobra na dunjaluku i ahiretu jeste strah od Allaha Uzvišenog. Allah daje blagodati dunjaluka onome koga voli i ne voli. Međutim, glad je kod Njega pohranjena i ne da je nikom osim Svojim miljenicima. Draže mi je da se odreknem večere nego da je pojedem pa da cijelu noć ne provedem u ibadetu!”

Šafija, rahimehullah, veli: “Nisam se najeo već šesnaest godina jer prezasićenost otežava tijelo, odnosi pronicljivost, privlači san i slabi u čovjeku volju za ibadetom.”

Poslanik, alejhis-selam, preporučio je u tematskom hadisu umjereno konzumiranje hrane slijedećim riječima: “Čovjeku je dovoljno nekoliko zalogaja koji će mu kičmu uspravnom održati…”

Buhari i Muslim bilježe hadis: 

“Vjernik jede za jedna, a nevjernik za sedmera crijeva.” 
Ovim se htjelo reći da vjernik jede pristojno i u skladu s propisima vjere, pa mu je dovoljno i malo hrane, a da nevjernik jede strastveno i proždrljivo, pa mu je potrebno sedmerostruko više hrane negoli vjerniku.

Pored podsticanja na umjerenost u hrani i zadovoljavanja neznatnim njenim količinama, Vjerovjesnik, alejhis-selam, podsticao je da se višak hrane ponudi drugima, pa je rekao: 

“Hrana za jednoga dovoljna je za dvojicu, hrana za dvojicu dovoljna je za trojicu, a hrana za trojicu dovoljna je za četvericu.”( Buhari, 9/536, Muslim, 2062.) 
Prema tome, najbolji raspored koji vjernik u jelu može napraviti jeste da trećinu odredi za hranu, trećinu za piće i trećinu ostavi za disanje kao što je spomenuto u tematskom hadisu.

Vjerovjesnik, alejhis-selam, i njegovi ashabi često su gladovali i nisu mnogo pili tečnosti. Sputavali su svoje gurmanske prohtjeve. Pa ako je to i bilo zbog nestašice hrane, ne smije se ipak zanemariti ni to da je Allah Svome Poslaniku odabirao najbolja i najsavršenija stanja. Zato ga je u tome, iako je u izobilju mogao živjeti, oponašao i Ibn Omer kao i, prije njega, njegov otac.

Buhari i Muslim bilježe predanje od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: 

“Otkako je došao u Medinu pa sve do svoje smrti Poslanik, alejhis-selam, i njegova porodica tri noći se uzastopno nikada nisu najeli pšenična hljeba.”
 
Kod Muslima stoji dodatak: “Nikada se Poslanik, alejhis-selam, nije najeo dva dana uzastopce pšeničnog hljeba sve do svoje smrti.”( Muslim, 2970.)

Ebu Hurejra rekao je: “Napustio je Vjerovjesnik, alejhis-selam, ovaj svijet a da se nije najeo ječmena hljeba.”

Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik osudili su one koji slijede strasti. Uzvišeni je rekao:

“A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći, osim onih koji su se pokajali…” (Merjem, 59.-60.)

Poslanik, alejhis-selam, je rekao: 

“Najbolja je generacija moja, zatim ona koja će doći nakon nje, a zatim ona koja će doći nakon nje. Potom će doći ljudi koji će svjedočiti, ali neće tražiti da se svjedoči, zavjetovat će se, ali te zavjete neće ispunjavati i među njima će se pojaviti gojaznost.” Bilježi ga Ibn Hadžer 1/12 u poznatom djelu El-Isabe.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, pripovijeda: 

“Neki je čovjek podrignuo u društvu Poslanika, alejhis-selam, pa mu on reče: “Poštedi nas tvojeg podrigivanja. Najzasićeniji na dunjaluku bit će najduže gladni na ahiretu.” Tirmizi, 2478.
 
– Ibn Redžeb el-Hanbeli –