Arhiva za Januar, 2013

Prva skripta iz predmeta fikh

Bismillahir-rahmanir-rahim

Uvod – Šerijat

Allah dželleša'nuhu je poslao Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem sa kompletnim Šeri'atom kao što kaže Allah dželleša'nuhu: ”Mi smo te poslali svim ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna”. (Saba, 28. ajet)

1. U njemu (Šeri'atu) nema ništa što je teško za povjerovati ili što je teško za sprovesti u praksu, jer Allah dželleša'nuhu kaže: ”Allah ne opterećuje nikoga preko njegovih mogućnosti”. (El–Bekara, 286.ajet)

2. Postoje ibadeti i vjerovanja koja su došla razjašnjena i postoje pravila koja se razlikuju sa vremenom i sa mjestom, poput građanskih koristi, ta pravila su došla u globalu i koriste svim ljudima. Sve što je došlo u vjeri je korisno. Normalno je da su ove stvari u skladu sa prirodom i razumom. Cilj ove risale je čišćenje duša, kroz obožavanje Allaha dželleša'nuhu. Cilj Šeri'ata je čuvanje vjere, života, časti, imetka i porijekla.

Cilj risale

1. Čišćenje duša kroz obožavanje Allaha dželleša'nuhu.

2. Učvršćivanje ljudskog društva kroz jednakost, pravdu, ljubav, milost i ovo je uzrok uspjeha i sreće na dunjaluku i Ahiretu. Dokaz za ovo su riječi Uzvišenog Allaha: ”On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.” (El – Džumu'a, 2.)

Islamsko propisivanje ‘FIKH’

On predstavlja akcijski dio islamske risale. Propisivanje ne može biti osim kroz vahj (objavu), a što se tiče propisivanja za dunjalučke stvari, Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem je bilo naređeno da se dogovara sa ljudima.

Opšta pravila koja je postavio Fikh da njime idu muslimani

1. Zabrana istraživanja događaja prije nego se dogode.

Kaže Allah dželleša'nuhu: ”O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; a ako budete pitali za to dok se Kur'an objavljuje, objasniće vam se, ono ranije Allah vam je već oprostio. – A Allah prašta i blag je.” (El – Ma'ida, 101.ajet)

2. Izbjegavanje pretjeranog zapitkivanja.

Bilježi Muslim od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Allah kod vas mrzi; rekla- kazala, mnoštvo zapitkivanja i rasipništvo.”

3. Izbjegavanje razlika i razmimoilaženja u vjeri.

Kaže Allah dželleša'nuhu: ”Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam Gospodar vaš, pa Me se pričuvajte!” A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda.” (El – Mu'minun, 52,-53.ajeta)

4. Ona pitanja po kojima smo se razišli vraćaju se Kur'anu i Sunnetu.

Kaže Allah dželleša'nuhu: ”O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.” (En – Nisa, 59.ajet)

I na osnovu ovih pravila ashabi su hodili putem Islama i između njih nije bilo razlike, osim po sitnim pitanjima. A imami mezheba koji su došli poslije, oni su slijedili praksu onih prije njih, s tim da su neki od njih bili bliže sunnetu, kao među stanovnicima Hidžaza, a drugi su opet bili bliži mišljenjima poput stanovnika Iraka među kojima je bilo malo onih koji su poznavali hadis, zbog daljine od mjesta gdje je sišla Objava (vahj).

Ovi imami su žrtvovali ono najvrednije da bi ljude upoznali sa ovom vjerom. Ljudima su zabranjivali da ih slijede i govorili su da nije dozvoljeno nikome da navede neki naš stav ako nema dokaz, ali ljudima nakon njih je oslabio entuzijazam, te su ušli u slijepo slijeđenje (taklid). Svaka grupa se prihvatila jednog mezheba i fanatično ga se držala i svim silama težila ka pomaganju tog mezheba. I tako ovim ulaskom u slijepo slijeđenje i fanatično držanje određenih likova, ljudi, određenih stavova, ummet je izgubio uputu Kur'ana i Sunneta, zatvorena su vrata idžtihada, te je ummet upao u velika iskušenja.

‘Razlozi razmimoilaženja među ulemom’

Prije svega mora da znamo da nijedan od imama koji je prihvaćen od ehli sunneta, nije namjerno uradio nešto suprotno riječima Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i svi se oni slažu da je obavezno slijeđenje Sunneta i složni su da mišljenja i stavovi svakog od njih mogu da se prihvate ili odbiju.

‘Povodi razmimoilaženja’

1. Da hadis nije došao do njega, a do koga nije došao neki hadis taj nije dužan da radi ono što hadis propisuje.

Ovo je najčešći povod, jer poznavanje svih hadisa nema niko. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je govorio, izdavao fetve, presuđivao ili radio nešto, te su ga ljudi koji su bili u njegovoj sallallahu alejhi ve sellem blizini slušali. Među njima ima onih koji su čuli i onih koji nisu čuli i onda su se jedan od drugih razlikovali: npr. Ebu Bekr radijallahu anhu koji se nije odvajao od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem ni na putu ni kod kuće, pa kad je Ebu Bekr radijallahu anhu upitan o nasljedstvu nene rekao je: ”Ti nemaš nikakvog dijela ni po Kur'anu ni po Sunnetu, ali ipak sačekaj da upitam ljude, pa su ustali ljudi koji su posvjedočili da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem neni dao šestinu ostavštine.” (Ebu Davud) Što se tiče onih koji su posvjedočili nijedan od njih nije dostigao Ebu Bekra, a uprkos tome su znali nešto što on nije.

Ili npr.: Umer radijallahu anhu nije znao za propis ulaska u kuću sve dok ga nije obavjestio Musa el Eš'ari radijallahu anhu o tome. Ebu Se'id radijallahu anhu prenosi, pa kaže: ”Sjedio sam u sijelu ensarija,” pa dođe Ebu Musa i reče: ”Tražio sam od Umera dozvolu tri puta, ali me je on odbio,” a čuo sam Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kako kaže: ”Kada neko od vas traži dozvolu za ulazak tri puta, pa mu se ne dozvoli, neka se vrati,” pa je Umer radijallahu anhu čuvši to rekao: ”Donijet ćeš mi dokaz za ovo ili će te boliti i leđa i stomak od udaraca” te je rekao: ”Ima li neko među vama da je čuo ovo?” – pa je Ubejj ibn Ka'b radijallahu anhu rekao: ”Uz tebe neće biti osim najmlađi u grupi, a ja sam bio najmlađi.” Kaže Ebu Se'id: Pa sam otišao sa njim i obavjestio Umera da je Resul to rekao, a Umer je kazao: ”Ja tebe ne optužujem, nego ne želim da ljudi olahko prihvataju prenošenje hadisa.”

2. Da je do određenog čovjeka (alima) dospio hadis, međutim, on ga nije smatrao ispravnim, bilo da mu je sened prekinut ili da je jedan od prenosioca nepoznat ili je optužen da ima mahana ili da ima loše pamćenje.

3. Da je hadis došao do njega, međutim on ga je zaboravio.

Bilježi Muslim da je Umer radijallahu anhu upitan o čovjeku koji se odžunupi na putovanju, pa je Umer rekao: ”Neka ne klanja dok ne nađe vode, pa je Ammar ibn Jasir rekao: ”Vladaru pravovjernih, zar se ne sjećaš da smo bili kod deva, pa smo se odžunupili, pa sam se ja uvaljao u pjesak, a ti nisi klanjao, pa smo to spomenuli Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa je tada rekao: ”Dovoljno je bilo ovo (uzeo je tejemum, udarajući rukama pjesak),” pa je Umer rekao: ”Boj se Allaha o Ammare,” pa Ammar reče: ”Neću govoriti ako ne želiš,” pa reče Umer: ”Ti ćeš snositi odgovornost za ovo.”

4. Nepoznavanje pojedinih izraza, termina koji se nalaze u hadisu, pa ih učenjaci različito prihvataju zbog toga.

5. Kontradikcija u vanjskom viđenju sa nekim drugim dokazom, što ukazuje na slabost tog hadisa, derogaciju ili tumačenje na jedan drugi način.

Vode i njene vrste

1. Čista voda

To je voda koja je čista u svojoj osnovi i čisteća je, a pod nju potpadaju sljedeće vrste:

a) Kišnica ili snijeg.

Bilježe Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kada bi počinjao namaz, donio početni tekbir i učio dovu početka namaza… ”Gospodaru moj, očisti me od grijeha snijegom, vodom i susnježicom.”

b) Morska voda.

Bilježe pisci ”Sunena” od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je došao čovjek kod Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i pitao ga: ”Allahov Poslaniče, mi plovimo morem, pa sa sobom nosimao malo vode, pa ako budemo abdestili njome, ožednit ćemo, pa možemo li abdestiti morskom vodom?” – pa reče Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Njegova voda je čista, a umrlo iz njega je halal.”

c) Voda zem-zem.

Od Alije radijallahu anhu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem tražio posudu sa zem-zemom, napio se iz nje i abdestio. Bilježi Ahmed

d) Voda koja se promijenila zbog dugotrajnog stajanja, pa čak i ako je bila pomiješana sa lišćem i mahovinom.

2. Korištena voda – voda koja je upotrebljavana za abdest i gusul.

Bilježe Ahmed i Ebu Davud hadis kojeg prenosi Rubejja bint Mu'avviz da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem potrao svoju glavu vodom koja mu je ostala na rukama nakon abdesta.

Bilježe Buhari, Muslim i ashabu sunen da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem sreo Ebu Hurejru radijallahu anhu na ulicama Medine, koji je bio džunub, pa se Ebu Hurejre sakrio da se okupa, a nakon toga se vratio Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa ga je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem upitao: ”Gdje si bio?” – pa reče: ”Bio sam džunub, pa nisam htio da budem sa tobom kad sam nečist, pa reče Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Subhanallah, vjernik ne može biti nečist.”

Dakle ako je vjernik čist, onda voda koju on koristi ne prlja se njime (čovjekom).

Bilježi se u ”Sahihajnu” (Buhari i Muslim) od Aiše radijallahu anha da su ona i Poslanik sallallahu alejhi ve sellem uzimali gusul iz jedne posude, u isto vrijeme, a u drugom rivajetu, da je rekla: ”Ostavi mi malo vode (zbog male količine),” a u drugom hadisu (sahihu) se navodi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ovo isto radio i sa drugim ženama, sa Mejmunom bintu Haris i Ummu Seleme. Bilježi se u ”'Sahihu” od Ibn Umera radijallahu anhu da je rekao: ”Muškarci i žene su u doba Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem abdestili iz jedne posude.”

Mes'ela: Među ulemom postoji razilaženje po pitanju ostatka vode kada se samo jedna žena njome očisti, kao što bilježe ashabu sunnen, Ahmed, Bejheki sa sahih senedom od Hakema ibn Amra da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem zabranio da se čovjek abdesti ostatkom vode iza jedne žene. Odgovor na ovo pitanje je da je zabrana ovdje tenzihom, a ne haramom, jer bilježe ashabu sunen, Darekutni i Ibni Madže da je Ibni Abbas radijallahu anhu rekao: ”Neke od žena Poslanika sallallahu alejhi ve sellem su se okupale iz posude,” pa je došao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem da se abdesti ili okupa iz te posude, pa mu je jedna od žena rekla: ”Allahov Poslaniče bila sam džunub, pa reče Poslanik sallallahu alejhi ve sellem voda nije džunub.” Hadis je sahih, kažu Tirmizi, Hakim i Zehebi.

3. Voda pomiješana sa nečim što je čisto.

Ta voda je čista sve dok zadržava svoja svojstva (boju, okus i miris), a ako promijeni jedno od ova tri svojstva ona više nije čista voda. Hadis kojeg bilježe Buhari i Muslim od Ummu Atijje radijallahu anha: ”Ušao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kod nas kad mu je preselila kći Zejneb,” pa reče: ”Operite je tri ili pet puta, a u zadnjem pranju stavite kamfor.” Bilježe Ahmed i Nesa'i da su Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i Mejmuna radijallahu anha uzeli gusul iz jedne posude u kojoj je bilo tragova tijesta.”

4. Voda pomiješana sa nečistoćom.

Postoje dvije situacije ove vode:

a) Idžmaom uleme je kazano da ona voda koja promijeni jedno od tri svojstva biva nečistom. (boja, miris i okus)

b) Voda ostaje čista ako nije promijenila nijedno od ova tri svojstva.

Bilježe ashabu sunen od Ebu Se'ida radijallahu anhu da je rečeno Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem: ”Ti uzimaš abdest iz bunara ”Buda'a,” a u taj bunar bacaju se krpe žena sa hajzom, psi i ostalo smeće,” pa reče: ”Čistu vodu ništa ne prlja.” Kaže Ahmed da je hadis sahih (bunar Buda'a nije tekao, nego je bio stajaća voda).

SUR

Sur je ono što je ostalo u posudi nakon pijenja.

Vrste sura

1. Čovječiji sur.

Čist je bilo da se radi o muslimanu, kafiru, džunubu ili ženi sa hajzom. Što se tiče 28. ajeta iz sure Et-Tevbe: ”O vjernici, mnogobošci su sama nečist (pogan),” – podrazumijeva apstraktnu nečist sa aspekta njihove prljave akide. Oni (mušrici) su živjeli sa muslimanima, a njihove delegacije su dolazile Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i ulazile u njegov mesdžid, a on sallallahu alejhi ve sellem nije naredio da se opere išta od onoga što su dodirivali. Bilježi Muslim od Aiše radijallahu anha da je rekla: ”Pila sam iz posude dok sam imala hajz, pa sam je dala Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, te je on sallallahu alejhi ve sellem stavio svoje usne na mjesto gdje su bile moje.”

2. Sur životinje čije se meso jede.

On je čist po većini uleme i dozvoljeno je da se pije i da se uzima abdest iz te posude.

3. Sur mazge,magarca, zvijeri i ptica grabljivica.

Čist je, jer u hadisu od Džabira radijallahu anhu se navodi: ”Upitan je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Hoćemo li abdestiti sa ostatkom vode iza magarca?” – pa reče sallallahu alejhi ve sellem: ”Da i sa ostatkom iza svih zvijeri.” Bilježe Darekutni, Bejheki i Šafi'i sa senedima koji jedan drugog učvršćuju.

4. Sur mačke

Čist je, jer u hadisu od Kebše bintu Ka'b radijallahu anha se navodi da je svome mužu Katadi stavila posudu da se napije iz nje, pa je on vidjevši mačku nageo posudu te je napojio zbog čega se njegova žena začudila, na što joj on reče.” Da li se to čudiš, o rodice?” – ona reče: ”Da!” – pa on reče: ”Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem da ona (mačka) nije nečista.” (Ashabu sunen)

5. Sur psa i svinje

Nečist je i treba ga izbjegavati. Bilježe Buhari i Muslim od Ebu Hurejre radijallahu anhu, da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ako pas pije iz posude nekog od vas, neka je opere sedam puta, a u drugom rivajetu: ”Prvo pranje neka bude zemljom.” Drugi rivajet bilježe Ahmed i Muslim.

Nečistoće


Definicija nečistoća – to su prljave stvari koje musliman treba izbjegavati, a u slučaju da ga nešto od njih zakači, svoje tijelo treba da opere. Kaže Allah dželleša'nuhu u 4.ajetu sure El-Muddessir: ”I odijelo svoje očisti.”

Kaže Allah dželleša'nuhu u 222. ajetu sure El-Bekara: ”Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.”

Vrste nečistoća

1. Mrljina

To je životinja koja je umrla bez šerijatskog klanja. Životinja čije je meso u osnovi halal (dozvoljeno) jesti, može biti mrljina, ukoliko ista umre bez šerijatskog klanja. Uz ovo se dodaje i sve što je otkinuto dok je bila živa. Iz ovog se izuzima mrljina riba i skakavaca koji su čisti. Od Ibn Umera radijallahu anhu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Dozvoljene su vam dvije mrljine i dvije krvi; mrljine su ribe i skakavci, a krvi su jetra i slezena.” Bilježe Ahmed, Šafi'i, ibn Madže, Bejheki i Darekutni. U ovome hadisu ima slabost, ali ga je imam Ahmed proglasio sahihom, mevkuf, i uzima propis merfu’ hadisa.

Također se izuzima: mrljina životinja koje nemaju krvi, poput mrava, pčela i slično i ako ove životinje padnu u hranu ili bilo šta drugo, ne prljaju to.

Stvari od kojih se možemo okoristiti od mrljine

To su: kosti, rogovi, papci, dlake, nokti, perje i koža. Ibn Abbas radijallahu anhu je rekao: ”Mejmuna je imala robinju kojoj je data ovca kao sadaka, pa je zatim krepala,” pa je prošao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i rekao:” Zar niste uzeli njenu kožu, uštavili je i okoristili se njome,” pa rekoše: ”Ona je krepala,” pa reče: ”Zabranjeno je da se jede.” (El-Džema'a)

Napomena: sirište i mlijeko mrljine su čisti, jer su ashabi kad su oslobodili Irak jeli sir medžusija (vatropoklonika), a on se pravi uz pomoć maje (sirište iz utrobe), uprkos tome što meso koje zakolju vatropoklonici, pa makar bilo i na halal način, nije dozvoljeno muslimanu da jede. Kada je Selman el Farisi upitan o siru i maslu, kazao je: ”Halal je ono što je Allah dželleša'nuhu ohalalio u Svojoj Knjizi, a haram je ono što je oharamio, a ono što je prešutio je oprošteno.”

2. Krv

Bilo da se radi o menstruaciji ili velikoj količini prilikom klanja, a mala količina (sitne kapi koje se rasprše) se zanemaruje.

Kaže Allah dželleša'nuhu: ”Reci; ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranjeno jesti ma šta drugo osim strvi ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa, – to je doista pogano – ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime. A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da glad utoli, Gospodar tvoj će doista oprostiti i milostiv biti.” (El-An'am, 145.)

Zabilježeno je da su ashabi klanjali sa ranama. Bilježi Buhari od Hassana da je rekao: ”Muslimani su klanjali sa ranama.” Krv prouzrokovana krpeljom ne smeta.

3. Svinjsko meso

Ono je kompletno nečisto. Mes'ela po pitanju uštavljene kože ima osam stavova, ali je najbolje da to izbjegavamo.

4. Povraćanje, mokraća i izmet čovjeka

Nečisti su izuzev ako se radi o jako maloj količini onoga što je povraćeno, te mokraće muškog djeteta koje osim dojenja ne jede drugu hranu i dovoljno je da se mjesto na koje ona padne poprska vodom.

U hadisu kojeg bilježe Buhari i Muslim se kaže: ”Da je Ummu Kajs došla Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem noseći dijete koje nije jelo drugu hranu osim dojenja, pa se dijete pomokrilo u krilo Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem tražio da mu se donese voda, zatim je poprskao mjesto gdje je bila mokraća i nije oprao odjeću.”

Od Alije radijallahu anhu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Mokraća muškog djeteta se poprska vodom, a ženskog se pere.” Kaže Katade da je ovo ako ne jede ništa osim dojenja. Bilježe Ahmed i ashabu sunen osim Nesa'ie.

5. El-Vedijj

To je bijela, gusta tekućina koja izlazi nakon mokrenja i nečista je. Kaže Aiša radijallahu anha: ”Vedijj je tekućina koja izađe nakon mokrenja, i treba da se opere spolni organ, abdesti i nema potrebe da se kupa.” Bilježi Ibn Munzir

6. El-Mezijj

To je rijetka bijela tekućina koja izlazi pri razmišljanju o polnom aktu ili igranju supružnika pri čemu čovjek možda i ne osjeća njegov izlazak. Iz žene izlazi više nego iz muškarca. Oko njegove nečistoće sva se ulema slaže, a ako dospije na odjeću, dovoljno je da se poprska vodom. Alija radijallahu anhu kaže: ”Bio sam čovjek kojem je puno izlazio mezij,” te sam naredio jednom čovjeku da pita Poslanika sallallahu alejhi ve sellem o tome, jer je njegova kći bila moja žena, pa mu je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem odgovorio: ”Abdesti se i operi spolni organ.” Bilježi Buhari

Od Sehla ibn Hunejfa se prenosi da je rekao: ”Mezijj mi je zadavao mnoge muke, te sam se često zbog toga kupao,” zatim sam to spomenuo Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem pa mi je rekao:”Dovoljno je da abdestiš,” pa sam opet upitao: ”A šta ako padne na odjeću?” – pa reče sallallahu alejhi ve sellem: ”Dovoljno je da uzmeš vode u šaku i da pospeš po tom mjestu.” Ebu Davud, Ibn Madže i Tirmizi koji kaže da je hasenun sahih.

7. El-Menijj

Pojedini učenjaci kažu da je nečist iako je ispravnije da je čist. Kaže Aiša radijallahu anha: ”Ako bi na odjeći Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem bilo menijja koji je suh, istrljala bi ga, a ako bi bio vlažan, oprala bih ga.” Bilježe Darekutni, Ebu Avvane i El-Bezzar.

Menijj je sperma koja izlazi prilikom polnog općenja. Međutim, ono što izađe iz žene se zove ženska voda i dužna se okupati poslije sna kao i muškarac, također i samozadovoljavanje (mastrubacija) koje je haram.

8. Mokraća i izmet životinja čije se meso ne jede su nečisti.

Prenosi Abdullah ibn Mes'ud da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem otišao da obavi nuždu, pa mi je rekao: ”Daj mi tri kamena,” pa sam našao dva kamena, a treće je bilo osušeni izmet neke životinje, pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ‘Ovo je nečisto, pa je to bacio.” Bilježe Buhari, Ibn Madže i Ibn Huzejme.

9. El-Džellala

To je životinja čije je meso dozvoljeno jesti, međutim, kada ona počne jesti nečistu hranu (tj. ako većina njene hrane bude nečista) time biva zabranjeno jedenje njena mesa, i pijenje njena mlijeka. Ibn Abbas radijallahu anhu prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem zabranio da se pije mlijeko džellale. Bilježe ashabu sunen. U drugom rivajetu od Ebu Davuda stoji da je zabranio da se koristi kao jahalica, a u rivajetu od imama Ahmeda stoji da je zabranio da se jede njeno meso.

Džellala može biti krava, kokoš, ovca, koza, patka i slično, a to se ispoljava u boji njenog mesa i u mirisu. Ako tu životinju izolujemo od mjesta gdje je jela tu nečistu hranu i ostavimo je izvjesno vrijeme hraneći je čistom hranom, ona tada postaje čista. Što se tiče kokoške i patke ovaj period je tri dana, a za kravu, devu i slično je 40 dana, a za ovce i koze je period nešto duži od kokoške.

10. Alkohol

On je nečist kod džumhura (većine) uleme, međutim, da li je njegova nečistoća apstraktna ili konkretna, tu se razilaze učenjaci.

11. Pas

Nečist je i ono što dotakne njegova pljuvačka treba oprati sedam puta, a prvi put zemljom.

Čišćenje nečistoća

Odjeća ili tijelo na koje padne nečistoća pere se vodom i nije potrebno da se pere kompletno tijelo ili kompletna odjeća. Mjesto koje je nečisto pere se dok se ne ukloni trag, a ako nakon pranja ostane trag preko njega se prelazi. A što se tiče odjeće na koju je pala nečistoća, a ne zna se mjesto,onda se odjeća kompletna pere.

Čišćenje zemlje od nečistoće

Ukoliko je na zemlju pala nečistoća čisti se posipanjem vode na nju. Bilježi džema'at osim Muslima od Ebu Hurejre radijallahu anhu da kaže: ”Jedan beduin je izvršio malu nuždu u mesdžidu, pa su ljudi ustali da ga udaraju,” pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ostavite ga, a na to mjesto pospite lonac vode, poslani ste da olakšate, a ne da otežate.”

Čišćenje masla i onog što mu sliči

Bilježi Muslim od Mejmune da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem upitan za miša koji padne u maslo, pa je rekao: ”Bacite ga (miša) i dio oko njega, i jedite vaše maslo.”

Čišćenje kože mrljine štavljenjem

Bilježe Buhari i Muslim od Ibn Abbasa radijallahu anhu, da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ako se koža uštavi, čista je.”

Čišćenje tvrdih stvari

Poput noža, sablje, stakla i slično. Ove stvari se čiste brisanjem.

Čišćenje obuće

Obuća se čisti brisanjem od zemlju. Bilježi Ebu Davud od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ako neko od vas nagazi obućom na nečistoću, zemlja mu je čista.”

Vino

Vino postaje čisto kada prirodno, Allahovom voljom, pređe u sirće. A ako je to urađeno na vještački način ulema se razišla, a najbolje je da se izbjegava.

Korisne napomene

– Štrik, ako se na njega objesi nečista odjeća, te nakon što se skine on ostane izložen suncu i vjetrovima, nema smetnje da se na njega okači čista odjeća.

– Ako na tebe padne neka tekućina, a ne znaš da li je voda ili nešto drugo, nećeš istraživati.

– Zemlja na ulicama u osnovi je čista.

– Ako čovjek završi namaz, a zatim otkrije da mu je na odjeći bilo nečistoće, nije dužan obnoviti namaz za razliku od situacije kada se sjeti da nije abdestio ili da je bio džunub, tada treba obnoviti namaz.

– Ako ne zna na kojem je djelu odjeće nečistoća, treba da opere kompletnu odjeću.

– U situaciji da se njegova odjeća koja je nečista pomiješa sa drugom odjećom u ormaru, u tom slučaju on će probrati onu majicu za koju preovladava mišljenje da je čista, te će u njoj klanjati.

Adabi obavljanja nužde

Napomena: Nalaze se u knjizi “Minhadžul Muslim” (Put pravog muslimana I dio na strani 261)

Dodatak

O pravilima pristojnosti pri obavljanju nužde

1. Da se ne obavlja mala nužda stojeći, jer je to suprotno poniznosti i zato što postoji mogućnost da budemo isprskani nečistoćom. Kaže Aiša radijallahu anha: ”Ko vam kaže da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem vršio malu nuždu stojeći, ne vjerujte mu.” Bilježe petorica osim Ebu Davuda (hadis sahih)

Prenosi Huzejfe: Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je otišao na mjesto gdje se baca smeće, pa je obavio malu nuždu stojeći, pa sam se ja okrenuo. Poslije me je zovnuo da mu pomognem pri uzimanju abdesta, pa je potrao po mestvama.” Bilježi džema'at (hadis sahih)

Ovo nije kontradikcija, jer ima mišljenje da Aiša radijallahu anha nije vidjela Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da to radi, i to je mišljenje jednog učenjaka.

Međutim pravilo koje je od pravila usuli fikha glasi: ”Onaj ko nešto potvrđuje ima prednost nad onim koji negira.”

Dodatak: Bolje da čovjek obavlja malu nuždu sjedeći.

Na što treba paziti prilikom potiranja i pranja nakon obavljene nužde?

1. Nakon obavljene nužde odjeću treba poprskati vodom da bi se odagnala vesvesa, pa kada osjeti da je mokro, da zna da je to zbog ovog prskanja. Sufjan ibn Hakem kaže: ”Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je kad bi mokrio, abdestio, poprskao veš vodom.” (Dodatak)

O odnosu prema lijepim urođenim osobinama (str. 196)

Dodatak

1. Ostavljanje sijedih dlaka, bilo da se nalaze u bradi ili u kosi, isto važi za žene i za muškarce. Prenosi Amr ibn Šu'ajb od svog oca, a on od svog oca da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ne čupajte sijede, jer su one svijetlost muslimana. Nema nijednog muslimana kojem će osijediti jedna dlaka u Islamu, a da mu Allah za nju na Sudnjem danu neće upisati jedno dobro djelo, podići ga za jedan stepen i oprostiti mu jednu grešku.” Bilježe petorica.

Abdest

O propisanosti i vrijednosti abdesta

Propisi abdesta

Napomena: Muslimani su se složili da je abdest obavezan od vremena Poslanika sallallahu alejhi ve sellem do danas. Propisan je i idžmaom.

– vrijednosti abdesta – farzovima, sunnetima, mekruhima, kako se uzima abdest, šta kvari abdest, mustehabima abdesta, možete pogledati u novom izdanju knjige Ebu Bekra Džabira el-Džezaira ‘Minhadžul Muslim’ (Put pravog muslimana br. I dio), na strani 264 – 270.

Sunneti abdesta (Nalaze se na strani 266)

Napomene:

Tačka 1. Zaborav bismille ne utiče na valjanost abdesta.

Tačka 11. Vezano za sunnete abdesta – riječ Resula: ”Rukama i nogama,” su kraj hadisa, a ostalo je govor Ebu Hurejre radijallahu anhu.

Tački 13. Dova poslije uzetog abdesta (Allahummedža'lni minet-tevvabine ve dža'lni mine-l-mutetahhirin!) – njena predaja je daif.

Dodatak koji nema u knjizi:

Tačka 14. Štednja na vodi, pa makar abdestio iz mora. Od Abdullaha ibn Mugafela se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”U mom ummetu (narodu) će biti ljudi koji pretjeruju u čišćenju i u dovi.” Bilježe Ahmed, Ibn Madže i Ebu Davud.

Tačka 15. Što se tiče učenja dove prilikom uzimanja abdesta ne prenosi se da je Poslanik to činio, osim u jednom hadisu. Prenosi se od Ebu Muse el Eš'aria radijallahu anhu da je rekao: ”Došao sam Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i donio mu posudu sa vodom, pa je abdestio, a ja sam ga čuo kako govori: ”Allahumme gfirli zenbi ve vesi’ li fi dari ve barik li fi rizki,” pa sam rekao: ”Allahov Poslaniče, čuo sam te kako doviš tu i tu dovu!” – pa reče: ”A jesam li šta izostavio.” Bilježe Nesa'i i Ibn Sunni, hadis sahih. U Nesaijevoj predaji se navodi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ovu dovu učio nakon abdesta.

Tačka 16. Klanjanje dva rekata nakon abdesta. Prenosi se od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao Bilalu: ”Bilale, kaži mi najvrednije djelo koje radiš u Islamu, jer sam ja uistinu čuo zvuk tvojih papuča u Džennetu,” pa Bilal reče: ”Nisam učinio djelo koje smatram vrednijim od toga, osim da kad god abdestim, klanjam ono što mi je propisano.” Od Ukbeta ibn Amira radijallahu anhu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Niko ne abdesti, te upotpuni abdest, klanja dva rekata, te se srcem i licem okrene prema njima, a da mu Džennet ne postane obaveza.” Bilježi Muslim.

Šta kvari abdest?

Tačka 2. (str. 269.) Minhadžul Muslim:

Komentar: Duboki san u sjedećem položaju ne kvari abdest, jer nema mogućnosti da izađe vjetar. Bilježi Muslim od Ibn Abbasa radijallahu anhu da kaže: ”Klanjao sam sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem jedne noći, pa kada bi mi glava klonula, uhvatio bi me za mehki dio uha.”

Bilježi ibn Munzir od Ibn Abbasa radijallahu anhu da kaže: ”Obavezan je abdest svakome ko zaspi, izuzev ako mu glave klone jedan ili dva puta.”

Buhari navodi poglavlje koje naziva ”Poglavlje abdesta nakon sna, i oni koji ne smatraju da je potrebno abdestiti nakon jednog ili dva klonuća glave.”

Tačka 4. (str. 269.)

Komentar:

I) Od Jusre bint Safvan se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ko dodirne polni organ, neka ne klanja dok ne abdesti.” Bilježe petorica (ashabu sunen i Ahmed) i drugi. Ovaj dokaz uzimaju za obaveznost abdesta, nakon što čovjek dodirne spolni organ.

II) Ostali uzimaju kao dokaz hadis od Talka ibn Alijja radijallahu anhu da je upitao Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ”Čovjek dotakne svoj spolni organ, da li će abdestiti?’ pa reče Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”On je dio tebe (tj. nije potrebno da se abdesti).” Bilježe petorica i Darekutni – hadis je sahih. Po ovome dokazu rade Hanefije i drugi.

Učenjaci fikha preferiraju prvi hadis nad drugim i to iz sljedeći razloga:

a) Kaže Bejheki: ”Što se tiče predaje od Talka, dovoljno nam je to što Buhari i Muslim iz njegovog seneda nisu uzeli ni jednog čovjeka kao prenosioca hadisa.”

b) Mišljenje da je Jusrin hadis derogirao Talkov hadis s obzirom da je Jusra primila Islam kasnije (učenjaci usulu fikha ne uzimaju ovo kao relevantnu činjenicu).

c) Postoji pravilo koje glasi: ”Ono što mijenja osnovu ima prednost.”

d) Jusrin hadis ima više puteva predaje i više ga učenjaka proglašava sahihom, ali zato što je Jusra govorila ovaj hadis u prisustvu muhadžira i ensarija, a bio ih je veliki broj.

e) Sam Talk prenosi hadis kojeg bilježi Taberani, za kojeg kaže da je sahih, da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ko dotakne svoj spolni organ neka abdesti.” Kao da je čuo prvi hadis prije, a potom čuo ovaj koji se slaže sa Jusrinim hadisom.

f) U senedu Talkovog hadisa nalazi se čovjek po imenu Kajs, za kojeg Šafija kaže: ”Nemamo nikoga ko ga poznaje.”

Tačka 7 (str. 270)

Komentar:

Da li dodirivanje žene kvari abdest je mes'ela koja ima tri mišljenja:

a) Da ne kvari abdest ni u kom slučaju, to je stav Ebu Hanife i drugih.

b) Kvari se kada se dodirne sa strašću, a bez strasti ne kvari, ovo je stav Malika i stanovnika Medine.

c) Da se u svakoj situaciji kvari, to je stav Šafije i drugih, tj. što se tiče dodira žene bez zastora (direktan dodir tijela).

Prenosi se od Aiše radijallahu anha da ju je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poljubio dok je postio i rekao: ”Poljubac ne kvari abdest, a niti post.” Bilježe Ishak ibn Rahavi i Bezzar sa sahih senedom. Također se od Aiše radijallahu anha prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poljubio neke svoje žene, pa je izašao na namaz i nije abdestio. Bilježe petorica.

Zaključak: Da je drugo mišljenje (mišljenje imama Malika i stanovnika Medine) najispravnije.

Kratka napomena: Izlazak krvi iz rana, usta, kao i povraćanje ne kvari abdest.

Sumnja čovjeka koji je pod abdestom da li je izgubio abdest, ne kvari abdest

Osnova je da čovjek ima abdest, a pravilo kaže: Sumnja ne potiskuje ubjeđenje. Od Abbada ibn Temima, a on od svog amidže, se prenosi, da se neki čovjek požalio Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem ovim riječima: ”Čovjek posumnja da mu nešto izađe u namazu (vjetar),” pa reče Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Neka ne napušta namaz dok ne čuje zvuk i ne osjeti miris.” Bilježi džema'at, osim Tirmizije.

Mustehab je promijeniti abdest

Dodatak na tačku 1 (str. 270.)

Mustehab je samo kod imama Malika.

Dodatak na tačku 2 (str.270.)

Ovo je stav imama Malika, a jači je stav džumhura uleme da je vadžib ponoviti abdest za svaki namaz.

Tačka 4.- Pri spavanju – Bilježe Buhari, Ahmed i Tirmizi od Bera'a ibn Aziba da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Kada htjedneš u postelju, abdesti kao za namaz, zatim lezi na desni bok i reci:” Gospodaru moj, predajem ti svoju dušu i okrećem svoje lice Tebi, prepuštam svoje stanje Tebi, i oslanjam se na Tebe, iz želje i iz čežnje prema Tebi, nema spasa niti izlaza od Tebe osim kod Tebe! Gospodaru moj, vjerujem u Knjigu koju Si objavio i u Vjerovjesnika kojeg Si poslao,” pa ako umreš u toj noći – umrijećeš u fitri, i nek ti ove riječi budu zadnje što ćeš reći, pa sam ponavljao ove riječi Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa dok sam ponavljao umjesto riječi ‘Vjerovjesnika kojeg Si poslao’, rekao sam’ i Poslanika kojeg Si poslao’, pa mi je rekao:” Ne, nego Vjerovjesnika kojeg Si poslao.” (dodatak)

Tačka 5. Džunub – ako želi da jede, pije ili da ponovo ima spolni odnos ili da spava, mustehab mu je da abdesti. Bilježe Ahmed i Tirmizi od Ammara ibn Jasira da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, dao olakšicu džunubu, ako želi da pije, jede, spava, da samo abdesti.

Od Ebu Se'ida se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ako neko od vas bude sa svojom ženom, pa htjedne ponovo općiti, neka abdesti.” Bilježi džema'at osim Buharije, a jedan rivajet kaže: ”Bit će aktivniji”. (dodatak)

Napomene za onoga koji ima abdest

a) Dozvoljeni govor je i pod abdestom dozvoljen i u Sunnetu nema ništa što ga zabranjuje.

b) Ako posumnja koliko je puta oprao neki dio, uzimat će ono u što je ubijeđen.

c) Postojanje neke zapreke, poput laka za nokte, voska i slično na dijelovima tijela, sprječava uzimanje abdesta, dok boja poput kane ne smeta.

d) Dozvoljeno je da nam neko pomaže pri uzimanju abdesta.

e) Dozvoljeno je da se posušimo nakon abdesta, zimi ili ljeti.

f) Dozvoljeno je ugrijati vodu za abdest.

Napomene za gusul

1. Ako sperma izađe bez strasti (npr. na zimi) ne treba se kupati.

2. Jedan gusul je dovoljan i za pranje od džunupluka i za džumu.

3. Ako se okupa od džunupluka, ali se ne abdesti, kupanje biva zamjena za abdest. Ovo je stav 4 imama, a kod Ahmeda i Ebu Hanife dodaje se da treba da izapere usta i nos, a bolje je da se abdesti prije gusula.

4. Džunupu i ženi koja ima menstraciju dozvoljeno je brijanje i odsijecanje noktiju, izlazak na pijacu i hidžama (puštanje krvi).

Napomene za tejemum

Tačka 3. (str. 277.) Dovoljno je samo jedanput udariti o zemlju i potrati ruke samo do iza šaka.Hadis je sahih, a hadis koji govori o udaranju o zemlju dva puta je daif.

I. Propis mesha po obući i zavoju

Nalazi se na 280. strani

Hadis: ”Bilo mu je dovoljno da uzme tejemum, ranu zamota zavojem i preko zavoja učini mesh.”

Mes'ela: Ako čovjek ima dio tijela koji ne smije oprati, npr. čovjek ima bolest očiju zbog koje ne smije oprati oči, ni hladnom ni toplom vodom, a džunub je, onda će vodom oprati ono što smije od svoga tijela. Po Šafiji i Ahmedu obavezno je da uzme tejemum zbog ovog dijela tijela (bolesnog), a po Ebu Hanifi ne treba.

Napomene za uvjete mesha

Tačka br. 3. (str. 281.), nema nijedan dokaz koji ovo potvrđuje.

Komentar: Dozvoljeno je uzeti mesh u poderanim čarapama.

Mes'ela: Kad čovjek ima gips ili zavoj i uzme abdest, te potare mesh, pa skine gips ili zavoj, da li je izgubio abdest? Ulema se po ovom pitanju razišla, a ispravnije je da se abdest ne gubi, kao što ne treba obnoviti ni gusul, jer je gips ili zavoj kao dio tijela, ali može ako želi oprati i taj dio tijela.

Napomene za hajz i nifas

Oni koji kažu da je najduži period hajza 15 dana, a najkraći 1 dan, su Šafija i Ahmed. Međutim, niti od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, niti od ashaba ne postoji nikakva predaja i ova stvar se u osnovi računa po običaju, kao što kaže imam Malik: ”Ne postoji određena granica”.

Bilježe Ahmed, Darekutni, Ibn Hibban i Hakim da je Amr ibn el As radijallahu anhu u bici ”Zatu-s-selasil” rekao: ”Odžunupio sam se u snu u veoma hladnoj noći, pa sam se pobojao da ću se razboliti ako se okupam, pa sam uzeo tejemum i klanjao sa prijateljima kao imam sabah namaz. Kad smo došli kod Poslanika sallallahu alejhi ve sellem spomenuli smo mu to, pa mi je rekao: ”Amre, klanjao si sa svojim prijateljima, a bio si džunup,” pa sam se sjetio 29. ajeta iz sure En-Nisa u kojem Allah dželleša'nuhu kaže: ”I ne ubijajte sami sebe, Allah je prema vama milostiv.” – pa sam uzeo tejemum i klanjao. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem se nasmijao i nije mi ništa rekao.” Ovo je prećutno odobravanje.

Namaz

Vrijednost namaza

Tačka 7. (str 290.)

Bilježi Taberani od Abdullaha ibn Kirta da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Prvo zašto će čovjek biti pitan na Sudnjem danu je namaz, pa ako on bude ispravan, ispravna će biti i ostala djela, a ako namaz ne bude ispravan neće biti ispravna ni ostala djela.”

Namaz je posljednje što će se izgubiti od vjere i ako se on izgubi, izgubljena je sva vjera.

Bilježi Ibn Hibban od Ebu Umame da je Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Spone Islama će se gubiti jedna po jedna, pa svaki put kad se izgubi jedna, ljudi će se uhvatiti za drugu. Prva koja će se izgubiti je vladanje po Šerijatu, a posljednja namaz.”

Dodatak: Islam se dobro pozabavio namazom, i naredio da se on praktikuje u svim situacijama: kod kuće, na putu, u sigurnosti, u strahu, te bolesti i niko nema opravdanja da ga ispusti.

Napomene za propis ostavljanja namaza

Ostavljanje namaza negirajući njegovu obavezu je kufr koji izvodi iz Islama po idžmau učenjaka. Ko priznaje i vjeruje obaveznost namaza, međutim, ispušta ga iz lijenosti, nemara ili zauzetosti, hadisi jasno ukazuju da je počinio kufr i da se ubija.

Hadis br. 2. (str. 290.). Muslim i ashabu sunnen osim Nesa'ie.

Prenosi se od Burejde radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Granica koja je između nas i njih (kafira) je namaz, pa ko ga ostavi učinio je kufr.” Bilježi Ahmed, ashabu sunen. Od Abdullaha ibn Amra ibn el Asa radijallahu anhu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem spomenuo jedan dan namaz i rekao: ”Ko ga bude čuvao (misli se na namaz), bit će mu svjetlost, dokaz i spas na Sudnjem danu, a ko ga ne bude čuvao neće mu biti ni svjetlost, ni dokaz, ni spas. Na Sudnjem danu bit će sa Karunom, sa faraonom, Hamanom i Ubejj ibn Halefom.” Bilježe Ahmed, Taberani i ibn Hibban

Kaže ibn Kajjim komentarišući ovaj hadis: ”Onaj ko ostavlja namaz zato što ga je zaposlio njegov imetak, vlast, vođstvo i trgovina; pa koga imetak zaposli od namaza on će bit sa Karunom, koga zaposli vlast on će biti sa Faraonom, koga zaposli vođstvo biti će sa Hamanom, a koga zaposli trgovina bit će sa Ubejj ibn Halefom.”

Od Abdullaha ibn Šekikija el-Akilija se prenosi da je rekao: ”Ashabi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem ostavljanje ičeg nisu smatrali kufrom, osim namaza.” Bilježe Tirmizi i Hakim, hadis je sahih po šartovima Šejhana.

Ashabi koji su smatrali da je onaj ko ostavi namaz kafir su: Omer, Abdullah ibn Mes'ud, Mu'az ibn Džebel i drugi radijallahu anhum.

Od učenjaka koji su tog stava su: Ahmed ibn Hambel, Ishak ibn Rahawi, Abdullah ibn Mubarek i drugi.

Trojica imama: Malik, Šafija i Ebu Hanife ne smatraju ovakvu osobu kafirom.

Hadise koji govore o kufru onoga koji ostavi namaz su shvatili kao kufr koji ne izvodi iz Islama, jer postoji mnoštvo dokaza koji ukazuju da se riječ kufr koristi i u situacijama kad ne znači izlazak iz Islama.

Srednje mišljenje

Ko ostavi namaz u potpunosti, uz znanje da je on obavezan je kafir, i njegov kufr je očit, a onaj ko neredovno klanja namaz na njega odnose propisi muslimana.

Muslimani su u historiji takvima klanjali džennazu, što je dokaz da su ih smatrali muslimanima.

Kome je namaz obaveza

Namaz je obavezan pametnom i punoljetnom muslimanu. Hadis od Aiše radijallahu anha se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Pera su dignuta sa trojice: od spavača dok se ne probudi, od djeteta dok ne bude punoljetno i od luđaka dok ne ozdravi.” Bilježi Ahmed i ashabu sunnen, a Tirmizi kaže da je sahih. Normalno, to što dijete nije zaduženo namazom ne znači da ga nećemo tjerati na namaz.

Prenosi Amr ibn Šu'ajb od oca, a on od oca da Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: ”Naređujte djeci da klanjaju namaz kada napune sedam (godina), a istucite ih zbog njega kada napune deset i razdvojite ih u postelji (tj. muško od ženska).” Bilježe Ahmed, Ebu Davud i Hakim.

Uvjeti za namaz

Tačka 4. (str.292.)

Dodatak na tačku 4.

Mustehab je što ranije klanjati sabah namaz

Od Ebu Mes'uda el-Ensaria se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem klanjao sabah-namaz u galesu (prvi početak zore), pa je potom klanjao drugi put kad je nastupio sefer (tj. kad se pojavi dnevna svjetlost, međutim, sunce još nije izašlo), a potom je namaz klanjao u galesu sve dok nije preselio na Ahiret i nije više nikako u seferu. Bilježe Ebu Davud i Bejheki sa sahih senedom.

Bilježi džema'at od Aiše radijallahu anha da je rekla: ”Žene vjernika su prisustvovale sabah namazu sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem zamotane u svoja platna, vraćale bi se svojim kućama i niko ih ne bi prepoznavao zbog galesa.”

Hanefije kao dokaz koriste hadis kojeg bilježe petorica od Rafia ibn Hudejdža da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Klanjajte sabah namaz u seferu, jer je u tome veća nagrada.” Tirmizi ga ocjenjuje kao sahih.

– Kad se kaže, klanjajte namaz u seferu, misli se na dužinu namaza, tj. da se stupi u namaz u galesu, a završi u seferu, jer se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem klanjao sabah sa 60–100. ajeta, dakle njegova sallallahu alejhi ve sellem praksa je bila da dugo klanja sabah namaz.

– Što se tiče situacije u Bosni s obzirom da ezan uči u seferu na čovjeku je da se pridržava džemata da ga ne bi prošao sevab, jer je to bolje nego da klanja sam na početku namaskog vremena.

– Što se tiče hadisa od Ibn Mes'uda radijallahu anhu da će doći vrijeme kada će namjesnici odgađati namaz i da onda trebamo klanjati namaz u njegovo vrijeme, a zatim ponovo klanjati sa njima, odnosi se na ikindiju namaz.

Napomena: Tačka 2. (str. 293.)

Namaz nije ispravan ako se klanja u potkošulji i neophodno je da se pokriju ramena.

Mustehab je jaciju namaz malo odgoditi od njenog vremena

Ovaj mustehab se veže za kompletan džemat ili za pojedinca koji ne klanja u džematu, a ne za onog koji ostavi džemat i klanja sam, pod izgovorom da on želi nagradu.

Prenosi se od Aiše radijallahu anha da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem odgodio jaciju do prolaska polovine noći. Ljudi u mesdžidu su zaspali, zatim je izašao, klanjao i rekao: ”To je njeno vrijeme, ali se bojim da ću otežati ummetu.” Bilježe Muslim i Nesai.

Dakle braćo, ne može se sad ovo uzeti za dokaz da npr. sjediš sa braćom na sijelu i kažeš im da ćete odgoditi jaciju zbog sijela a i sunnet je, a džemat tamo klanja u mesdžidu nedaleko od tebe. Dakle, ovo se veže za kompletan džemat ili za pojedinca koji iz opravdanih razloga ne prisustvuje džematu, recimo u blizini nema nigdje džemata i druge stvari koje opravdavaju da ne prisustvuje džematu.

Mekruh je spavati prije jacije i sijeliti poslije nje

Bilježi džema'at od Ebu Berze el-Eslemija radijallahu anhu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem volio da odgodi jaciju, mrzio je spavanje prije nje i priču nakon nje. Pod ovim da se ne priča nakon jacije se podrazumijeva beskorisna priča i gubljenje vremena, pa da onda ne možemo ustati na sabah namaz, a ako imamo nekog ko će nas probuditi ili je, pak, naša priča hairli onda nema mekruha.

Ahmed i Tirmizi koji kažu da je hasen, od Abdullaha ibn Umera radijallahu anhuma bilježe da je rekao: ”Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je sjelio u Ebu Bekrovoj kući i govorio o muslimanskim važnim pitanjima, ja sam sjedio sa njim.”

Od Abdullaha ibn Abbasa radijallahu anhu se prenosi da je rekao: ”Prenoćio sam jednu noć kod Mejmune radijallahu anha, a Resul sallallahu alejhi ve sellem je bio kod nje, da bi vidio kakav je noćni namaz Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u jednoj noći, pa je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem razgovarao sa svojom ženom jedan sahat, zatim je legao da spava.”

Dakle čovjek može razgovarati sa svojom ženom, djecom itd. Međutim, sijela sa praznim govorom, šupljim pričama, ne treba se to prakticirati.

Klanjanje jednog rekata prije isteka vremena

Ko klanja jedan rekat u određenom namaskom vremenu stigao je da klanja taj namaz. Potvrdu za ovo bilježi džema'at od Ebu Hurejre radijallahu anhu. Dakle, kada kažemo ko stigne klanjati rekat znači da stigne na ruk’u, dakle da uspije obaviti ruk'u i ako uđe u novo namasko vrijeme uspio je klanjati taj namaz.

Zaboravljanje ili prespavanje namaza

Od Ebu Katade radijallahu anhu se prenosi: ”Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem spomenuto je da neki ljudi prespavaju namaz, pa je rekao: ”U spavanju nema pretjerivanja, nego je pretjerivanje u nespavanju, pa ako neko od vas zaboravi ili prespava namaz neka ga klanja čim se sjeti.”

Mes’ela: Čovjek propusti ikindiju namaz, bilo da zaboravi ili prespava, i dođe u mesdžid, a za akšam već proučen ikamet, šta će uraditi? Klanjat će akšam za imamom, a zatim klanjati ikindiju, što je stav četvorice imama.

Da li će ponoviti akšam? Imaju dva stava:

Jedan stav je da ponovi akšam namaz, to je stav Ibn Umera, Malika, Ebu Hanife i jedan rivajet imama Ahmeda.

Drugi stav je da neće obnoviti namaz što je stav Ibn Abbasa, Šafije i drugi stav imama Ahmeda. I ovo mišljenje je jače zato što Allah nije naredio Svome robu da obavi namaz dva puta.

Bilježi Ahmed od Imrana ibn Husejna radijallahu anhu da je rekao: ”Išli smo noću sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, pa u zadnjem djelu noći smo zaspali i nismo ustali dok nas nije probudila vrućina sunca, pa smo uznemireni požurili da se abdestimo. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nas je smirio i naredio da se pokrenemo sa tog mjesta (u drugom rivajetu se kaže da u toj dolini ima šejtan) pa smo išli sve dok sunce nije odmaklo, abdestio je i naredio Bilalu radijallahu anhu da prouči ezan, klanjao je dva rekata sunneta, proučen je ikamet i najzad klanjali smo, pa smo rekli: ”Allahov Poslaniče, hoćemo li ga ponoviti u njegovo vrijeme sutra?” Pa je rekao: ”Zar vam vaš Gospodar ne zabranjuje kamatu, pa kako da je uzme od vas.”

Mes’ela: Čovjek zatekne džemat kako klanja podne namaz i htjedne da klanja sa njima sabah, pa kad imam ustane da klanja treći rekat on preda selam, je li mu namaz ispravan?

Odgovor: Ovaj namaz nije ispravan u mezhebu imama Ebu Hanife, Malika i Ahmeda u jednom rivajetu, a ispravan je kod Šafije i u drugom rivajetu Ahmeda.

Istraživanje kraja jacijskog vremena

Ulazak jacijskog vremena je sa nestankom crvenila na nebu. Bilježi Buhari od Aiše radijallahu anha da je rekla: ”Klanjali smo jaciju od nestanka crvenila do kraja prve trećine noći.”

Bilježe Ahmed, Ibn Madže i Tirmizi od Ebu Hurejre radijallahu anhu, da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Da se ne bojim da ću otežati ummetu naredio bi im da klanjaju jaciju do trećine noći ili do polovine.” (Ovo je vrijeme slobodnog izbora)

Napomena: Svaki namaski vakat ima svoj period vrijednosti, period slobodnog izbora (vremena) i period nužnosti. Što se tiče perioda nužnosti kod jacije namaza on je do sabaha.

Bilježi Muslim od Ebu Katade, da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Nije pretjerivanje u spavanju, nego je pretjerivanje u onome ko ostavlja klanjanje namaza sve dok ne dođe vrijeme novog namaza.”

Ovdje se izuzima sabah namaz, jer se ulema složila (idžma’) da on prestaje sa izlaskom sunca, a ne do podne.

Namaski Sunneti (str. 296.)

Šta kvari namaz?

Tačka 2. (str.303.)

Napomena: Ako je čovjek iftario neka ne proguta ono što mu se nađe od hrane u ustima, kao mrvica ili slično.

Šta je u namazu dozvoljeno?

Tačka 6. (str.305.)

Komentar: Zaustaviti i ne dati da prođe ispred njega ako ima sutru, ako nema sutre ostaviti prostora onoliko koliko sedždu može napraviti. Sutra je potrebna da stoji samo ispred imama, a ispred klanjača (muktedije) se može nesmetano prolaziti. 
 
Nastaviće se inša'Allah

akademija.cjb.net
_____________________________________________________________
___________________________________________________________________________________
prva skripta iz predmeta CIVILIZACIJA I KULTURA
 
Bismillahir-rahmanir-rahim
Jevrejstvo – Jehudije
Definicija: Jevrejstvo je vjera u koju vjeruju jevreji, a oni su ummet Musa alejhi selam.
Osnov jevrejstva
Akida jevrejstva prije nego je iskrivljena bila je izgrađena na tevhidu i ispravnom imanu objavljena od Allaha dželleša'nuhu Musau alejhi selam. Međutim, oni su je iskrivili i zamijenili i izmislili ono što Allah dželleša'nuhu nije objavio Musau alejhi selam. Od tada, pa do dana današnjeg oni su ummet koji se neprijateljski odnosi prema Allahu dželleša'nuhu i Njegovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, a dokaz je sura El-Maide, 82 ajet: “Ti ćeš sigurno naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mnogobošci, i svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: ‘Mi smo kršćani, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.”
Živi kur'anski primjeri o njihovom krivom vjerovanju
1. Širk Allahu dželleša'nuhu u ibadetu.
Uzeli su tele za božanstvo i Allahu dželleša'nuhu pripisali druga, te ga počeli obožavati uprkos tome što su među njima bili Musa i Harun alejhi selam. Allah dželleša'nuhu ovo spominje u suri Ta–Ha, 88-91. ajeta: “Pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, i oni su onda rekli. ‘Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!’ Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist može pribaviti? A njima je Harun još prije govorio: ‘O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni, Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!”
Zato što su oni znali da je životinja nerazumna, da je zovnu ne bi im se mogla odazvati kao što ne može da im pribavi kakvu korist ili otkloni kakvu štetu.
2. Pripisivanje sina Allahu dželleša'nuhu, neka je Uzvišen Allah od onoga što oni govore. Kaže Uzvišeni u suri Et-Tevbe 30-om ajetu: “Jevreji govore: ‘Uzejr je  Allahov sin.”
Uzejr je bio jedan od poslanika koji su poslani jevrejima. Jevreji su čak ustvrdili da su oni Allahovi dželleša'nuhu miljenici i odabranici. U suri El-Maide, 18. ajet, kaže Uzvišeni: “I jevreji i kršćani kažu: ‘Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi.’ Reci: ‘Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?”
3. Riječi njihove ‘Allah je siromašan, a mi smo bogati.’ Zaista su ovo teške riječi i ne može ih kazati osim nevjernik. Kaže Allah dželleša'nuhu u suri Ali’ Imran, 181.ajet: “Allah je čuo riječi onih koji su rekli: ”Allah je siromašan, a mi smo bogati!” Pa im Allah dželleša'nuhu, odgovara: “Naredit ćemo Mi da se pribilježi ono što su oni rekli, kao i što su, ni krive ni dužne, vjerovjesnike ubijali, i reći ćemo: ‘Iskusite patnju u ognju zbog djela ruku vaših!’ – a Allah nije nepravedan prema robovima Svojim.”
4. Poricanje poslanstva Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem
Uprkos tome što su znali da je on Allahov Poslanik i imaju dokaze za to, kao što kaže Uzvišeni u suri El-Bekare, 146.ajet: “Oni kojima smo dali Knjigu znaju Poslanika, kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno istinu prikrivaju.”
Svete jevrejske knjige
Jevreji se po vjerskim pitanjima oslanjaju na dvije knjige: Tevrat i Talmud.
a) Tevrat je, ustvari, Stari zavjet koji kod kršćana predstavlja prvi dio Biblije. On se sastoji od 39 dijelova, od kojih je 5 najbitnijih.
– Stvaranje
– Izlazak
– Leviti
– Brojevi
– Pohvala
1. Stvaranje – tu se govori o početku stvaranja i o grešci, zatim, govori se Ademu, Nuhu, Ibrahimu, Ishaku alejhimu selam itd.
2. Izlazak – govori o životu i tlačenju jevreja u Egiptu sa Musaom alejhi selam o njihovom izlazu i o tome kako su na Sinaju obožavali tele.
3. Leviti – govori o propisima, čistoći, praznicima i sl.
4. Brojevi – govori o jevrejima, o porijeklu, precima i sl.
5. Pohvala – govori o nadopunjavanju Musaovog alejhi selam šeri'ata  i o njegovoj oporuci da ga naslijedi Jošua alejhi selam.
Dokazi da Stari zavjet nije original
Veliki dio dokaza je od samih jevreja, neki su od evropskih učenjaka, ali prvo ćemo navesti Kur'anske dokaze:
Kaže Uzvišeni u suri En-Nisa, 46. ajet: “Ima jevreja koji izvrću smisao riječima i govore uvijajući jezicima svojim i huleći pravu vjeru: ‘Čujemo, ali se ne pokoravamo!’ i ‘Čuj, ne čuli te!’ i ‘Ra’ina!’ A da oni kažu: ‘Čujemo i pokoravamo se!’ i ‘Čuj’ i ‘Pogledaj na nas!’ – bilo bi za njih bolje i ispravnije, ali, Allah je njih zbog nevjerovanja njihova prokleo, jer malo ko od njih vjeruje.”
Zatim u suri Ali’ Imran, 78. ajet: “Neki od njih uvijaju jezike svoje čitajući Knjigu da biste vi pomislili da je to iz Knjige, a to nije iz Knjige, i govore: ‘To je od Allaha’ – a to nije od Allaha i o  Allahu svjesno govore laži.”
Kao i u suri El-Maide, 15. ajet: “O sljedbenici Knjige, došao vam je Poslanik Naš da vam ukaže na mnogo šta, što vi iz Knjige krijete, i preko mnogo čega će i preći. A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna.”

Dokazi za prenošenje Starog zavjeta
1. Nepoznavanje imena onih koji su zapisali Tevrat (Stari zavjet)
2. Nepoznavanje datuma pisanja Starog zavjeta i
3. Nepostojanje orginala.
Dokazi vezani za sadržaj
1. Razlike u sadržaju između verzija Starog zavjeta.
2. Samirijski primjerak Starog zavjeta sastoji se od 5 psalmi i po njoj rade jevreji Samirije.
3. Hebrejski primjerak sadrži ovih 5 plus 34 u koji vjeruju Hebrejski jevreji i Protestanti.
4. Grčki primjerak sadrži ovih 5 + 14 u koji vjeruju katolici i ortodoksi.
Komentar: Ove razlike jasno ukazuju na iskrivljenost Starog zavjeta i ukazuju da mu je pripisano mnoštvo stvari koje su dodavali jevreji poput Petra.
U jednoj od psalmi se govori o ženi koja je pojela svog sina, te o djetetu koje je starije od oca (Ahzije ibn Jehruma kad mu je umro otac imao 40 god., a on imao 42 god.)
Šta Talmud kaže o nejevrejima ?
Talmud na hebrejskom jeziku znači komentar tj. Talmud je komentar Starog zavjeta.
1. Nejevrejske duše su šejtanske i sliče životinjskim.
2. Jevreju je dozvoljeno da nahrani psa, ali ne i nejevreja.
3. Nejevreji i oni koji napuste jevrejstvo su prljave svinje. Bog je stvorio nejevreje u ljudskom obliku da jevrejima ne bi bilo neprijatno.
4. Krađa od nejevreja nije krađa nego je to uzimanje svog imetka, pa život nejevreja je u rukama jevreja, pa šta je onda sa imetkom.
5. Nije dozvoljeno jevreju da posudi nejevreju novac bez kamate.
6. Zinaluk sa nejevrejom ne podliježe sankcionisanju, jer su nejevreji u osnovi životinje.
Svojstva jevreja spomenuta u Kur'anu
1. Prevara i obmana.
Kaže Allah dželleša'nuhu u suri El-Bekare, 100. ajet: ”Zar svaki put kada neku obavezu preuzmu neki od njih je odbace, jer ih većina ne vjeruje.” Prevarili su Musa alejhi selam i počeli obožavati tele, pokušali ubiti Isaa alejhi selam, a pobili su mnogo poslanika kao Jahja alejhi selam, nakon čega su se žene igrale njegovom glavom. Prevarili su Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u Medini u bitci na Hendeku i htjeli su da ga ubiju.
2. Širenje fesada na zemlji i posticanje ratova.
Kaže Allah dželleša'nuhu u suri El-Maide, 64. ajet: ”Kad god pokušaju da potpale ratnu vatru, Allah je ugasi. Oni nastoje da na Zemlji smutnju prave, a Allah ne voli smutljivce.”
3. Mržnja i omalovažavanje muslimana.
Kaže Allah dželleša'nuhu u suri El-Maide, 82 ajet: ”Ti ćeš sigurno naći da su vjernicima najljući neprijatelji jevreji i mušrici…”
Jedna židovska izreka kaže: ”Nejevreji su stado ovaca, a mi smo vukovi, a znate li šta rade vukovi sa ovcama u polju.”
Iz naših srca moramo izbaciti bilo kakvu samilost prema jevrejima. Treba da ih sramotimo pred ljudima i da obznanjujemo njihove ideje.

Jevreji u historiji islama
Jevreji su shvatili da ne mogu nauditi Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i ashabima radijallahu anhum otvoreno, pa su počeli da koriste tajne metode. Oni stoje iza podsticanja plemena da se bore protiv Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kao u primjeru  bitke na Hendeku.
Koliko su puta pokušali da ubiju Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kao npr. žena koja je otrovala hranu Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem.
Kada pogledamo u islamsku historiju primjetit ćemo slijedeće:
1. Oni stoje iza batinijskih sekti koje se bore protiv islama poput: Rafidija, Mu'tezila, Ismailija, Nusajrija itd.
2. Oni stoje iza širenja novotarija kuburija i sufijskih tarikata.
3. Oni su prvi finansirali Kadijanije i Behaije.
4. Stoje iza širenja ideja sekularizma, komunizma, Frojdovih ideja itd.
Jevreji u moderno vrijeme
Ciljevi jevreja
1. Formiranje kraljevine Izrael sa glavnim gradom Noršalim, koja se prostire od Eufrata do Nila.
2. Vladanje i upravljanje svim ljudima i njihovo činjenje potlačenim za službu jevrejima.
3. Uništavanje muslimana na koje gledaju kao na otimače poslanstva.
Metode i sredstva za ostvarenje ovih ciljeva
1. Korištenje terorizma, žestine i sile u upravljanju svijetom. U knjizi Protokoli Sionskih Mudraca kažu: ”Najbolji rezultati u upravljanju svijetom proizilaze iz terora i žestine.”
2. Kontrola ekonomije i medija, a to ostvaruju posjedovanjem svjetskih TV, radio i novinskih kuća i kontrolom nad najvećim svjetskim biznis-agencijama.
3. Širenje upropaštavajućih teorija i štetnih načela kroz organizacije, pokrete i sl. koje nazivaju revolucionarnim.
Stav islama spram jevreja
Jevreji su kafiri, nije im dozvoljeno da žive u muslimanskim sredinama, osim kao zimije, ponizne, koje plaćaju džiziju i povinuju se islamskim propisima. Nije dozvoljeno tražiti pomoć od njih niti da u islamskoj državi imaju ikakav položaj. Nije dozvoljeno družbovanje niti koaliziranje.
Masonstvo
Masonstvo je tajna jevrejska organizacija, koja tajno radi na ostvarenju velikih jevrejskih ciljeva i koja priprema formiranje velike države Izrael.
Riječ mason je blef kojim žele da izblefiraju da se pomisli da je to velika organizovana organizacija.
Na engleskom Mason znači zidar, tj. slobodni zidari. Smatraju da će oni izgraditi Sulejmanov alejhi selam hram.
Simbol masonstva
– Simbol  masonstva je bratstvo, jedinstvo, sloboda.
– Pod simbolom slobode bore se protiv svih drugih vjera mimo jevrejstva.
– Pod simbolom bratstva jevreji žele da umanje mržnju drugih prema njima.
– Pod simbolom jednakost šire ekonomsku zbrku i političke nerede.
Suština masonstva
Istražitelji i pisci su se složili da je masonstvo u suštini jevrejska organizacija, kako u svojoj osnovi tako i u formiranju, ciljevima i metodama koje koriste.
Dokaz ovoga je priznanje samih jevreja da je to tako. U protokolima se kaže: ”Masonske organizacije širom svijeta služe kao maska za rad na ostvarenju naših ciljeva.”
Formiranje i ciljevi masonstva kroz historiju
Masonstvo su osnovali veliki mislioci i idejne vođe jevreja. Na njihovom čelu je kralj Herodus II. Cilj formiranja je bio sprječavanje širenja kršćanstva koje se brzo počelo širiti.
Masonstvo je radilo na iskrivljavanju Indžila i kršćanskih propisa. U vrijeme pojave islama masonstvo nije imalo neki poseban značaj i radilo je uglavnom tajno. Obzirom da nisu mogli nauditi islamu radili su na razjedinjavanju muslimana i formiranju sekti i frakcija kao rafidija i batinijskih sekti. U novije vrijeme, kad su neprijatelji ojačali, a muslimani izgubili slavu i moć 1770 god. pojavilo se moderno masonstvo. Od te godine jevreji su počeli da planiraju.
Vrste masonstva
Tri su vrste masonstva:
1. Javno opće masonstvo
Deklariše se kao humanitarna organizacija i poziva u bratstvo. Članovi ovog masonstva podijeljeni su u 33 stepena shodno zaslugama. Do 33 stepena mora se proći mnoštvo teških i preciznih ispita. Simbol ovog masonstva je troglava zmija. Ovo masonstvo radi na pridobijanju velikih i vodećih ličnosti u svijetu.
2. Kraljevsko masonstvo
Specijalizirano je i u njega mogu pristupiti samo jevreji i oni koji izravno i jasno rade za njih. Direktni cilj mu je formiranje države Izrael i gradnja Sulejmanovog alejhi selam hrama.
3. Svemirsko masonstvo
U njega mogu ući samo odabrani jevreji. Ima samo jedan klub u New York-u i za njega znaju samo posebni jevreji. Cilj ovog masonstva je ateizam.
Masonska tajna zakletva
Masonstvo ima tajnu zakletvu kojom se mora zakleti svaki mason prilikom stupanja koja glasi:
”Kunem se velikim upraviteljem svemira da ja neću otkrivati tajne masonstva niti riječi učenja ili običaje masonstva i da ću ih kriti u svojim prsima vječno. Kunem se velikim upraviteljem svemira da neću prevariti ugovor sa organizacijom, znakom ili riječju i ako to uradim slažem se da mi se spale usne užarenim željezom i da mi se odsijeku  ruke i vrat i da se moje tijelo okači u masonski klub da bi bio primjer drugima.”
Javne masonske organizacije
1. Rotari klubovi
Klubovi formirani 1905. god. od strane jevrejskog advokata Pola Herza u Chikagu da bi se kasnije rasprostranili po čitavom svijetu. Cilj kluba je da uništi aktivnu masu u cijelom svijetu.
2. Lions klubovi (lions-lavovi)
Također masonski klubovi, centar im je u Americi. Radnici za ovaj klub su tajni i ima ih u cijelom svijetu.
3. Organizacija b'nai birth (Sinovi Zavjeta)
Formirana 1484. god. Cilj organizacije je pomoć ugroženim i potlačenim jevrejima, međutim, u suštini cilj je borba protiv vjere i morala.
Ciljevi masonstva u savremenom dobu
1770. godine jedna jevrejska grupa uspostavila je kontakt sa kršćanskim svećenikom (Adam Vojzhamedet) koji je napustio kršćanstvo i primio jevrejstvo. Bio je profesor na univerzitetu Ongol Stadt u Njemačkoj. Od njega su tražili da pregleda protokole sionskih mudraca i da ih prepravi. Nakon 6 godina završio je zadatak i donio sljedeći program:
1. Formiranje svjetskih ateističkih država kojima će upravljati jevreji da bi bilo lahko da ih unište kad se bude formirao veliki Izrael.
2. Borba protiv svih drugih vjera i podsticanje na formiranje ateističkih uređenja.
3. Ubacivanje otrova razjedinjavanja i rasparčavanja unutar naroda.
4. Posljednji cilj je formiranje velike države Izrael. Njihov vođa treba da bude iz Davudove alejhi selam  loze, a zatim potpuno preuzimanje i kontrola kompletnog svijeta od strane ”Allahovog odabranog naroda jevreja.”
Metode i sredstva koje koriste
1. Okupljanje omladine cijelog svijeta za ostvarenje jevrejskih nakana.
2. Ovo kroz širenje muzičkih i sportskih udruženja i kroz korištenje sredstava za mass-medije, širenje droge, prostitucije i sl.
3. Ulazak u političke stranke da bi jevreji imali lične koristi od politike.
4. Formiranje organizacija koje pozivaju u slobodu morala kao i širenje ekonomskih teorija tipa kapitalizma ili socijalizma s ciljem totalnog uništenja ekonomije.
Cionizam
Definicija: Cionizam je jevrejska organizacija za sprovedbu. Cilj ove organizacije je sprovedba planova zacrtanih za povratak ponosa i dostojanstva jevrejima. Nazvana je ovako po brdu nedaleko od Kudsa kojeg jevreji smatraju svetim.
Historija formiranja cionizma
Kao i masonstvo i cionizam nije formiran u ovom stoljeću, nego njegovi se korijeni vuku iz ranije historije identično masonstvu. Savremeni cionizam je svoje prve korake napravio 1806 god. kad se veliki jevrejski koncil okupio na saziv Napoleona. Zvanično formiranje cionizma desilo se 1770. god. na inicijativu jevreja u Švicarskoj. Na ovom skupu napravljeni su protokoli.
Razlika između masonstva i cionizma
Cionizam je čisto jevrejski pokret. Svi njegovi ljudi, kompletna hijerarhija čine cionizam. Ispoljava opšte ljudske parole i unutar njega samim tim se nalaze, a prevareni tim parolama i nejevreji. Cionizam je vjerski, politički pokret koji direktno pomaže jevrejima.
On predstavlja sprovedbeni organ politike jevreja u svijetu za razliku od masonstva koji je ateističko i sekularističko. Predstavlja tajnu snagu koja priprema uvjete za jevreje. Radi jako organizovano i planirano. Jedno drugo nadopunjuje.
Ciljevi cionizma
Dijele se u dva smjera: vjerske i političke.
1. Vjerski ciljevi:
a) Buđenje vjerskog entuzijazma za povratkom u domovinu.
b) Podsticanje jevreja na pridržavanje vjere i vjerskih učenja.
2. Politički ciljevi:
a) Ohrabrivanje jevreja diljem svijeta da presele u Palestinu i pomaganje u osamostaljivanju kroz zapošljavanje, da'wu i sl. To kroz formiranje naselja za nove doseljenike.
b) Povezivanje vjerskog faktora u Izraelu sa istim u drugim zemljama svijeta i pritiske na druge zemlje da priznaju Izrael. Zato danas najveće i najjače zemlje štite Izrael.
Sekularizam
Sekularizam je engleska riječ i znači nevjerstvo. On je poziv u život bez vjere i razdvajanje vjere od države.
Povodi nastanka sekularizma
Crkveno nasilje
Nasilje je u osnovi bolest, počne opakim sredstvom, a završi bolešću, nema mu lijeka do smrti. Kad nasilje dođe od strane vladara ili kakvog dunjalučara ne čudimo se, međutim, kada nasilje dođe od ljudi koje ljudi smatraju svetim i poslanicima mira onda je to za svakog čuđenja. Ovo se posebno izražava u situaciji kad ti isti zagovaraju parolu ko te udari po desnom, okreni mu lijevi obraz i ko ti zatraži jedno od dva odijela daj mu oba (Jevanđelje po Mateju 40. str.)
Allah dželleša'nuhu je nakon Musaa alejhi selam izraelćanima poslao Isaa alejhi selam kojima su vladali rimljani. Mesih Isa alejhi selam je počeo svoju da'wu tajno, međutim, ubrzo su ga izraelćani izdali rimskom kralju, ovaj je naredio da se ubije i razapne. Međutim, Allah dželleša'nuhu ga je uzdigao Sebi. Nakon toga počelo je iskušenje sljedbenicima Mesiha koje su jevreji i rimljani zajedno proganjali. 325 god. koja se smatra godinom pobjede crkve nad njihovim neprijateljima. U vrijeme Konstantina crkva je napravila koncil koji je nazvan “Kanonski koncil”. Glavna odluka ovog koncila bila je razdvajanje između vjere i države, između života i šeri'ata.
Rekli su dunjalučki dio života je u ingerenciji kralja i njegov zakon sadrži političke, ekonomske i društvene norme, a vjerske stvari su u ingerenciji Boga, čije propise sprovode vjerski ljudi. Sadržaj vjere sveden je na propovjedi i jednostavne propise koji ne prelaze granice jedne osobe. Ovo je prouzrokovalo pojavu crkvenog nasilja kroz:
a) Ispovijedi indulgencije (oproštajnice) koje su značile to da ljudi imaju prava opraštanja grijeha i da su zato ovlašteni od Allaha dželleša'nuhu. Ova pojava je vjerskim ljudima dala veću vlast i mogućnost manipulisanja od kralja, takođe prouzrokovalo je enormno bogaćenje vjerskih ljudi i zavist od strane siromaha koji su morali plaćati ove oproštajnice.
b) Vjerski ljudi su imali pravo da proglase koga hoće svetim, pa su onda neke ljude proglašavali svetim i bliskim Bogu, a neke prokletim i udaljenim od Božije milosti, slijedeći svoje strasti i naravno ko više plati.
Sukob između crkve i nauke
Crkva je preuzela kontrolu nad ljudskim razmišljanjem i omalovažila nauku, suprotstavljala se svim naučnim dostignućima i to je dovelo do toga da su naučnici počeli tražiti zajedničko između naučnih dostignuća i onoga što kaže crkva.
Dio Europljana odlazi u fakultete u Španiji (Andalusu) i Siciliji, gdje su se oslobodili okova crkvenog učenja. Ubrzo crkva reaguje po pitanju ovih ljudi koji su učili i naučili u Španiji i na drugim mjestima. Prva teorija koja je 1593 god. poljuljala crkvu je Kopernikova teorija koja je tvrdila da Zemlja kruži i okreće se. Reakcija je bila brza, efikasna  i rigorozna; Kopernik, Galilej i drugi bili su zatvarani, spaljivani, ubijani itd. Obični narod je povjerovao naučnicima, a ne crkvi. Ljudi su crkvu vidjeli preprekom u prosperitetu i napredku.
Darvinova teorija evolucije 1859. god. Darvin izdaje knjigu koja se zove Osnova vrsta, a koja se bavi prirodnim zakonima tj. zakonom evolucije. Ova teorija tvrdi da je pradjed čovječanstva ameba jednoćelijski organizam koji je živio u vlažnoj sredini prije milione godina. Majmun je jedna faza kroz koje je prošao čovjek. Ova teorija je u potpunosti izbrisala vjersku svijest u Europi i dovela do širenja ateizma. Europsko društvo se pripremalo da zada posljednji udarac vjeri i crkvi, ovome su pomogle raznorazne teorije poput Marxove (Karl Marx je bio jevrej) koji je historiju protumačio materijalistički, vjeru je smatrao narodnim izišljotinama, zatim Frojdova (takođe jevrej) teorija koji historiju tumači kroz sexualnost, čak tvrdi da prvi dodir sexualnosti kad djete prvi put bude dojeno dodirujući svoju majku. Zatim Ničeova teorija koja tvrdi da je Bog umro, a da ga superman (superčovjek) treba naslijediti.
Sekularizam u Europi
Dijeli se na tri dijela:
a) Sekularizam u vlasti.
b) Sekularizam u moralu.
c) Sekularizam u književnosti.
Sistem vlasti u Europi bio je zasnovan na crkvenim pravilima koja su proizišla iz tkz. Isusovog kraljevstva. Isusovo kraljevstvo je uređivalo državu kroz dva dijela:
1. Duhovni dio kojim su se bavili crkva i crkveni ljudi.
2. Tjelesni dio koji se bavi dunjalučkim problemima, vojskom, ratovima, ekonomijom i sličnim. Prvi koji je negirao ovaj sistem je Makeveli u svojoj knjizi Vladalac:
a) Potpuno se mora razdvojiti vjera, politika i moral.
b) Cilj opravdava sredstva.
c) Demokratija; narodi vladaju sami sobom, a crkva i vjerski ljudi u to nemaju nikakva uvida.
net

__________________________________________________________________

Prva skripta iz predmeta Akaid
 
Bismillahir-rahmanir-rahim
Hvala i zahvala pripada Allahu dželleša’nuhu, salavat i selam na Resula Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, a zatim:
Prije svega na samom početku ove naše akademije mi vam srdačno želimo toplu dobrodošlicu, jer je to od sunneta Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, što možemo vidjeti iz slučaja kada mu je došao Safvan radijallahu anhu i rekao da želi da uči i da studira šeri'atsko znanje. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: ”Dobro došao, o ti koji tražiš znanje!” Dakle, od sunneta je da se poželi dobrodošlica, te vam je mi želimo uz molbu Allahu dželleša’nuhu da nam dadne bereket u ovome našem projektu i da se kasnije širi i uzdiže čisto i ispravno šeri'atsko znanje, a zatim čestitamo vam na odabiru ovoga puta i želimo da budete nasljednici Allahovih poslanika, jer kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Učenjaci su nasljednici Allahovih poslanika.”
Nasljednici Allahovih poslanika su sa dva aspekta: sa aspekta traženja znanja i sa aspekta prenošenja tog znanja, jer su to radili Allahovi poslanici. Dakle, suštinska zadaća Allahovih poslanika je bila prenošenje, dostavljanje i objašnjavanje ljudima Allahove dželleša’nuhu Objave. Ova stvar povlači za sobom velike sevabe i nagrade, međutim, da bi se do njih došlo postoje određeni uvjeti kao i određeni adabi koji se moraju naći pri onome ko uči šeri'atsko znanje da bi ga prenosio i da bi dobio te nagrade i sevabe. Ako se ti uvjeti ne nađu pri nama ovo sjedenje ovdje ili drugdje može biti gubljenje vremena i umjesto da dobijemo nagradu i sevabe za ono što sjedimo ovdje i boravimo i trudimo se, to može da nas košta i da zato dobijemo neke grijehe.
uvjeti za sticanje znanja

1. Ihlas (iskrenost u nijjetu)
Prvi i najvažniji od uvjeta je ihlas (iskrenost) u nijetu i nemiješanje tog nijeta s bilo čim što bi ga moglo narušiti bilo da se radi o rija'u ili o želji za kakvim eksponiranjem ili oholosti, bilo da se radi o bilo kojoj bolesti koja narušava čovjekove nijete. Kao što kaže Allah dželleša’nuhu: ”I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan, 23.ajet)
Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem u poznatom hadisu kaže: ”Da je prvi čovjek sa kojim će biti potpaljena džehennemska vatra između ostalih i učenjak koji je tražio znanje, pa će doći pred Allaha dželleša’nuhu, a On će ga upitati: ‘Zbog koga si tražio to znanje?, – a on će reći: ‘Zbog Tebe moj Gospodaru.’,- a On zna njegove nijjete i šta je želio sa tim znanjem, pa će mu reći Allah s.v.t.: “Slagao si, tražio si to znanje da bi se reklo da si učen, te će biti, utječemo se Allahu od toga, na licu odvučen do Džehennema i bačen u njega.”
Kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko bude tražio znanje kojim se traži Allahovo zadovoljstvo, a bude ga tražio radi neke dunjalučke koristi na Sudnjem danu neće osjetiti ni miris Dženneta.”
Ovo bi bila kratka napomena prvo nama, a onda i vama radeći po ajetu u kojem kaže Uzvišeni: ”Opominji, opomena će koristiti vjernicima.” (Ed-Dariat, 55. ajet) Učenjaci su knjige uglavnom počinjali hadisom: “Doista se djela vrednuju prema nijjetu…” Muttefekun alejhi
2. Takvaluk (bogobojaznost)
Drugi uvjet koji je također bitan, je bogobojaznost kroz činjenje onoga što je Allah dželleša’nuhu naredio i ostavljanje onoga što je On zabranio. Kaže Allah dželleša’nuhu: ”…bojte se Allaha i Allah će vas podučiti.” (El-Bekara, 282. ajet), također kaže Allah dželleša’nuhu: ”O vjernici, ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti i preko ružnih postupaka vaših će preći i oprostiti vam. – A Allahova dobrota je neizmjerna.” (El-Anfal, 29.ajet), odnosno dat će vam svjetlo kojim ćete moći jasno rastavljati istinu od zablude.
Traženje znanja, ukoliko ne bude protkano bogobojaznošću i radom, te ostavljanjem onoga što se nauči da je loše, u najmanjem slučaju je gubljenje vremena, a može biti puno gore od toga, tj. može biti činjenje onoga što će čovjeka odvesti u vatru. Mi u našem svakodnevnom životu viđamo one za koje se tvrdi da su učenjaci, međutim, oni u suštini sliku islama samo ocrnjuju, samo je pred ljudima prikazuju lošom i za njih se ne može reći da su učenjaci. Neke najosnovnije stvari iz islama jednostavno preskaču i zaobilaze, pa kako onda da  putem njih dođe do prosperiteta islama, a oni drže mjesta odakle se govori o islamu itd. Dakle, ovo znanje i bereket od čovjeka neminovno odstranjuju grijehe i griješenje, a ovo znanje ne može dobiti onaj ko griješi, kao što reče imam Vaki’ ibn Džerrah imamu Šafiji kad je upitao zašto ne može da uči, na što mu je odgovorio: ”Nauka je Allahovo svjetlo, a Allahovo svjetlo ne može dobiti grješnik.” Dakle, mi kao učenici i tražitelji Allahova dželleša’nuhu svjetla ne smijemo sebi dozvoliti ni najmanje, ni najsitnije grijehe i ne smijemo te grijehe omalovažavati, jer kažu selefi: ”Ne gledaj u to koliko je mali grijeh koji činiš, nego gledaj u to koliko je velik Onaj prema Kome činiš taj grijeh.” Pa se pripazimo grijeha koji su mali, a koji čovjeka mogu odvesti u veliku fitnu, pa da onda padne na njemu.
3. Sabur (strpljenje)
Treći uvjet je strpljenje (sabur). A šta je to sabur? Sabur je neminovnost za svakog onog koji nešto želi, bilo da se radi o dunjalučkim ili ahiretskim stvarima, pa kako je tek onda za čovjeka vjernika koji želi da nauči Allahovu dželleša’nuhu vjeru. Dakle, put traženja znanja potrebuje za velikim saburom, jer on nije nimalo jednostavan, naprotiv taj put je težak i potrebuje za saburom i samosavladavanjem u lijenostima, teškoćama i situacijama kad je čovjek umoran itd. I sigurno na ovom putu čovjek mora založiti velika djela; svoje vrijeme, novac, živce, zdravlje, sve to čovjek mora založiti da bi postigao cilj. Ako budemo iščitavali životopise naših predhodnika koji su nas pretekli u dobru, vidjet ćemo lijepe primjere po ovom pitanju. Neki od njih čak nisu imali novca da putuju da bi naučili, nego bi pješke prelazili stotine kilometara kako bi se sreli sa nekim učenjakom da bi im on prenio samo jedan hadis. Imam Buhari, Muslim, Ahmed i drugi imami su prelazili hiljade kilometara da bi našli jednog učenjaka koji zna jedan hadis od Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, da bi ga čuli od njega,  zapamtili, a taj put nije bio nimalo jednostavan i taj put su koristili u osvježavanju onoga što znaju. Spominju učenici imama Buharije da je znao ustajati naveče po petnaest puta, upaliti svijeću i zapisati nešto što mu na um padne u snu od hadisa, čak i dok je spavao razmišljao je o nauci i hadisima i onom čime se bavi.
A o čemu mi to razmišljamo u našim danima i noćima, a imamo sve uvjete: svjetlo, grijanje, sveske, stolove itd. Pojedini od učenjaka spominju da su godišnje trošili desetak dirhema, kao sada kad bi mi rekli da smo za godinu dana potrošili desetak maraka. Znači nešto simbolično, jako malo, a mi trošimo hiljade i opet nismo zadovoljni.
Navest ćemo vam jedan primjer; imam Hafiz Bakijj ibn Mahled koji je bio ”Hafiz Španije” i koji je napisao knjigu ”Musned” veću od istoimene knjige imama Ahmeda, dok je tražio znanje godinama je jeo listove kupusa koji se bace na pijaci. Kad je preselio iz Španije u Irak da se sretne sa imamom Ahmedom i da od njega uči, našao je imama Ahmeda u iskušenju. Tadašnji vladar je zabranio imamu Ahmedu da priča o islamu i odredio mu je kućni pritvor, no Hafiz se dosjetio jedne varke kako da iskoristi znanje imama Ahmeda. Oblačio bi se u odjeću prosjaka i svaki dan je išao i kucao na vrata imama Ahmeda, pa kad bi on izašao on bi zatražio hadis ili šta od znanja i tako je radio svakodnevno, te je na taj način naučio puno od imama Ahmeda.
Dakle, uprkos tome što imamo idealne uvjete za učenje i traženje znanja mi se ne okorištavamo od tog, nego trošimo svoje vrijeme uzalud.
Molimo Allaha dželleša’nuhu da nas opskrbi ihlasom, saburom i bogobojaznošću, te da u nas ubaci veliku brigu kako da pristupimo ovom velikom djelu kojeg smo počeli, te da nas nauči onom što će nam koristiti, On je kadar da to učini, On je Taj koji se odaziva našim dovama i nema snage niti moći bez Njega.
Nastavićemo sa ovim kratkim napomenama o učenju znanja i zašto učeniku treba sabur. Prije svega, jer je traženje znanja veliki ibadet, a svaki ibadet potrebuje za saburom. Svaki ibadet u sebi sadrži tegobu, poteškoću i neku vrstu obaveze (koju čovjek može izdržati). Duša čovjekova teži ka rahatluku, odmoru, opuštanju itd., a ibadet je suprotan od toga. Dakle, čovjekova ga duša sprječava da bude saburljiv. Sve što je ibadet vredniji i na većem stepenu kod Allaha dželleša’nuhu i više ga vrednuje i veću nagradu daje za njega, sve je teže dušu nagovoriti na njega, sve se više otima, odbija itd. Traženje znanja je jedan od najvećih ibadeta, jedna od stvari koja najviše približava Allahu dželleša’nuhu, i iz tog razloga čovjekova duša bježi od njega. Traženje znanja koje ne slijedi djelo, je poput drveta koje ne daje plodove ili poput onoga koji kopa rupu u vodi. Svaki ajet, hadis, svaka stvar koja se nauči treba da se sprovede u praksu, u protivnom ima grijeh povodom toga. Pa ako se čovjek boji Allaha dželleša’nuhu, neće dozvoliti da nauči nešto, a da se zatim okrene od toga. Ako to uradi onda se nalazi u velikoj opasnosti i bolje mu je da ostavi ovaj put i da ne uči.
Aiša radijallahu anha je vidjela jednog čovjeka kako traži znanje, uči, trudi se itd., međutim, njegov ibadet nije potpun, imao je propusta, kao npr. ima ružan ahlak, pa mu je rekla: ”Šta je s tobom? Skupljaš dokaze protiv sebe kod Allaha dželleša’nuhu!” Dakle, onaj ko skuplja šeri'atsko znanje, uči ga, ako ga ne sprovodi u praksu skuplja dokaze protiv sebe na Sudnjem danu.
I ne samo to, nego to znanje potrebuje i za trošenjem, tako što ćemo podučiti onog ko ne zna ili što ćemo odvratiti onoga ko je skrenuo, upozoriti onoga ko je u nemaru, tako što ćemo ljude podučavati onome što ne znaju. Iz svih ovih razloga zaključujemo da traženje znanja nije nimalo jednostavno, da traženje znanja nije stvar koju može raditi svako, jer rekli smo da je nephodno da čovjek bude jak, odlučan, čvrst, da se pri njemu nalaze mnoge osobine kako bi mogao da se nosi sa iskušenjima koja ga čekaju na putu traženja znanja.
Obzirom da je vrijednost znanja neprocjenjiva, kako za jedinku, tako i za komplet zajednicu, kroz to što ta jedinka utiče na sve, šejtan ne ostavlja čovjeka koji traži znanje nego, koristi sve metode kako bi čovjeka odvratio od ovoga puta, kako bi mu ga omrzio i sl., jer je znanje svjetlost i vatra. Svjetlost koja osvjetljava tmine šejtanovih spletki i vatra za njegove šubhe i lukavstva koja priprema čovjeku. Razlog je taj što je znanje jako opasno po šejtana, pa ne dozvoljava da se ono širi i tjera ljude od toga i sl. U jednoj predaji stoji da je jedan učenjak teži šejtanu od hiljadu pobožnjaka. Ova predaja ima svoju sliku u našem životu, jer je mnoštvo pobožnjaka koji su u zabludi i druge odvode za sobom. To možemo vidjeti u poznatom hadisu kad je ubica devedeset devet ljudi došao kod pobožnjaka da ga pita šta da radi i da li za njega i njegovu situaciju postoji rješenje, pa mu je ovaj u svom neznanju odgovorio da ne postoji rješenje, te je i njega ubio, a zatim otišao do učenjaka i pitao ga isto pitanje, a on mu je odgovorio znanjem, rekavši mu da ide u tu i tu zemlju, gdje su dobri ljudi i tamo učini tewbu, i time mu dao rješenje za njegov problem.
Mnoštvo je hadisa koji govore o vrijednosti učenjaka nad pobožnjakom. U jednom od njih se kaže da je prednost alima nad pobožnjakom, kao prednost Poslanika sallallahu alejhi ve sellem nad najslabijim ashabima, a u hadisu kojeg bilježi Tirmizi se kaže: ”Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao prednost Sunca nad ostalim zvjezdama.” Kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko se uputi putem traženja znanja, Allah će mu olakšati put do Dženneta.”
Ovim što smo kazali nije nam bio cilj da vas preplašimo i da vas rastjeramo pa da kažete ovo je teško, naprotiv, željeli smo da vam predstavimo realnu sliku i da vas upoznamo kako to izgleda, te da ovo sjedenje ne bude gubljenje vremena.
Molimo Allaha dželleša’nuhu da se okoristimo od ovoga i da ovo bude dokaz za nas, a ne protiv nas na Sudnjem danu.
Opšti uvod u Akidu
1. Definicija akide
Akida je vjerovanje u skup gajb stvari, koje su nam naređene da vjerujemo u njih, čvrsto i bezrezervno, kao što je vjerovanje u Allaha, meleke, poslanike, Sudnji dan itd. Riječ akida znači nešto što se u srcu prihvata bez sumnje, sa potpunim ubjeđenjem. Nauka o akidi bavi se dokazivanjem vjerskih ubjeđenja kroz šeri'atske i razumske dokaze. Šeri'atski dokazi su osnov na kojima se ona gradi, a potom se ona učvršćuje na razumskim dokazima. Međutim, sljedbenici novotarija su promijenili ovaj raspored i zapali u mnoštvo zabluda. Njihova osnova bila je nauka ilmul-kelam.
2. Druga imena ove nauke
a) Iman
To je zbog toga što akida jeste iman. ”Oni koji vjeruju u gajb.” (El-Bekare, 3. ajet)
Osnova ove nauke je predanost, pokornost i bezrezervno prihvatanje onoga što je vezano za vjeru.
b) Tevhid
Zato što je tevhid suština (najvažniji dio) i izvor ostatka akide. Jer su riječi tevhida (la ilahe illallah) kao drvo, a iz njega rastu ostale grane.
c) Usulud-Din (temelji vjere).
d) Es-Sunne
Ova riječ se koristi u mnogim kontekstima i značenjima. Opšte značenje Sunneta je život i praksa Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem do najsitnijih detalja. Dakle, sve ono i tajno i javno. Najbitniji dio je onaj unutarnji, tj. da čovjek bude na onome na čemu je bio Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem Novotari akidu nazivaju ilmul-kelam (nauka o govoru ). Oni sami za sebe kažu da izučavaju govor ili nauku o govoru. Ona je kod selefa bila nepoznata, a kada se pojavila svi su je imami, a i kasniji ispravni učenjaci kritikovali, zato što je ona otvorila vrata novotarijama, zabludama i iskrivljenjima u akidi. Ovi naučnici (ilmul-kelama) su pokušavali da ujedine čisti vahj i izmišljotine i razmišljanja filozofa. Tako je došlo do miješanja istine i zablude. A nakon istine nema ništa drugo osim zablude. U istu grešku zapadaju i naši savremenici, koji pokušavaju da objedine islam i demokratiju, ili kao što je to bilo 50.-60.-tih god. kad se govorilo: ‘Islam je isto što i komunizam,’ i sl., što je svakako zabluda. To je išlo dotle da neki čak kažu da je islam sekularizam.
3. Propis učenja akide
Obaveza svakog mukellefa (šeri'atski punoljetna i sposobna osoba) je da spozna akidu i da spozna Allaha dželleša’nuhu.
Kaže Allah dželleša’nuhu: ”Znaj da nema boga osim Allaha…” (Muhammed, 19. ajet), a zatim da poznaje Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i da vjeruje u njega i njegovu iskrenost po pitanju poslanstva i da zna mudrost njegova (svog) stvaranja na ovom svijetu, da zna gdje će završiti nakon smrti itd.
Ova nauka ima neke stvari koje su fardi-ajn svakom muslimanu (to je da svaki musliman poznaje akidu u njenim okvirima da bi time izgradio ispravno vjerovanje u kojem nema grešaka i zabluda), a ima stvari koje su fardi-kifaje, tj. ako ih poznaju neki sa ostalih spada obaveza, a to su detalji pitanja koja nisu opštepoznata i sl. (Npr. ko nema uslove za obavljanje hadždža, ne mora učiti propise obavljanja hadždža, ali mora vjerovati da je obavezan.)
4. Važnost i ugled ove nauke.
Ova nauka je najuglednija islamska nauka uopšteno, to zbog važnosti tema i pitanja kojima se bavi, veže se za Allaha dželleša’nuhu, Njegova imena i svojstva, i za poslanike, Njegov govor, Knjige, meleke, Sudnji dan, kada i kader.
Ne postoje važnija  pitanja od ovih pitanja. Važnost ove nauke se očituje i u koristima koja proizilaze iz nje. Između ostalih su:
a) Spoznaja Allaha dželleša’nuhu i Njegovih imena, svojstava, prava itd.
b) Ispunjenje tevhida i apsolutne pokornosti Allahu i izbjegavanje širka i ostalih zabluda od kojih su najopasnije novotarije.
c) Povećanje jekina u čovjekovom srcu, straha od Allaha dželleša’nuhu, ljubavi i sl.
d) Ispravljanje pogrešnih ubjeđenja i vjerovanja koja su se uvukla u naš razum.
e) Odbrana Allahove dželleša’nuhu vjere i borba protiv Njegovih neprijatelja među kojima su mušrici, ateisti, munafici i dr.
f) Ostvarenje sreće na dunjaluku, jer iman ima slast i onaj ko je nije iskusio veliko ga je dobro prošlo, i uspjeha i spasa na Ahiretu.
Kao što kaže jedan od selefa: ”Kad bi kraljevi i njihovi sinovi znali kakvu slast osjećamo u ibadetu, borili bi se protiv nas sabljama da nam to oduzmu.”
Kaže ibn Tejmijje: ”Allah ima Džennet na dunjaluku, ko ne uđe u njega neće ući ni na Ahiretu.”  Džennet na dunjaluku je slast imana.
5. Izvori islamske akide
Akida je izdefinisana i nema mjesta idžtihadu niti mišljenjima, a jedini izvor je vahj (Objava). Objava kao što znamo svodi se na Kur'an i Sunnet. Ovo je zbog toga što o Allahu dželleša’nuhu niko ne zna više od Njega Samog. Kaže Allah dželleša’nuhu u suri El-Bekare, 139. ajet: ”Reci: ‘Znate li bolje vi ili Allah?”
Isto tako o Allahu dželleša’nuhu, poslije Njega, ne zna niko bolje od Njegovih poslanika. Iz tog razloga ih Allah dželleša’nuhu hvali i kaže u suri Es-Saffat, 180.-182. ajeta: ”Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako Ga predstavljaju oni! I mir poslanicima i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!”
To je zbog toga što poslanici najdostojanstvenije obožavaju Allaha i što su najbogobojazniji. Najbolje znanje o Allahu dželleša’nuhu od svih Allahovih poslanika imao je Muhammed ibn Abdullah.
Akida se bavi gajbom, a gajb ne poznaje niko osim Allaha, a On je neke od Svojih robova upoznao sa nekim od dijelova gajba (to su bliski meleci i poslanici).
Mi razumijemo tekstove Kur'ana i Sunneta onako kako su ih shvatili ispravni prethodnici (selefu-salih, ashabi, tabi'ini i oni koji ih slijede do Sudnjeg dana).
Kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Moj ummet se neće složiti na zabludi.”
Neophodno je da akidu shvatimo na spomenuti način iz navedenih razloga:
a) Jer su oni generacija koja je najupoznatija sa Objavom,  povodima objavljivanja, derogiranim i derogirajućim ajetima itd.
b) Zato što su oni generacija koja je najupoznatija sa arapskim jezikom.
c) Zato što su oni (selefus-salih) bili najbogobojazniji ljudi nakon Resula sallallahu alejhi ve sellem Ova bogobojaznost ih sprječava da iskrive Allahovu dželleša’nuhu vjeru, ili da sakriju neke tekstove, ili da se poigraju sa njihovim značenjima, ili da ih protumače neadekvatno. Novotari nemaju ovu bogobojaznost.
d) Ispravni prethodnici su bili originalni i čisti od neislamskih gledišta i stavova. Oni nisu bili uprljani raznim teorijama i stavovima itd.
Ko su Ehli sunnet vel džemat?
1. Sunnet
Jezički, znači način, put bilo da je pozitivan ili negativan. Sunnet u ovom slučaju ima jako velik spektar značenja, a Šeri'at to sužava na praksu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem Sunnet u šeri'atskim definicijama je u zavisnosti od oblasti kojom se bavi:
a) Kod učenjaka hadisa Sunnet je sve što je pripisano Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem od riječi, djela, potvrda ili svojstava.
b) Kod učenjaka fikha to je ono što je preneseno od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a što nije fard.
c) Kod učenjaka usuli fikha Sunnet je izvor pored Kur'ana.
d) Kod učenjaka akide (to je ono što se nas tiče), to je uputa na kojoj su bili Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi znanjem i djelom, javno i tajno, tj. akida u koju je vjerovao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i ashabi, a iz koje proizilaze propisi, adabi, ahlak i sve ostale stvari.
2. Džemat
Jezički, džemat znači skup, zajednicu suprotno od razbijenost i sl.
U Šeri'atu znači skupina ispravnih prethodnika, ashaba i tabi'ina koji su se okupili na jasnoj istini iz Kurana i Sunneta, i svako ko je došao nakon njih, povodeći se za njima i za njihovim ostavštinama, pripada džematu, bilo ih puno ili malo, čak jedna osoba može predstavljati džemat. Kaže Imam Šafija u knjizi ”Novotarije”: “Kad je došla naredba obaveznosti džemata u Kur'anu i Sunnetu, pod njom se podrazumijevala obaveznost istine i njeno slijeđenje”, iako je broj sljedbenika istine mali, a sljedbenika zablude veliki. Zato što je istina ono na čemu je bila prva skupina, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi, i ne gleda se na mnoštvo sljedbenika zablude nakon njih. Kada je Abdullah ibn Mubarek upitan za džemat, rekao je: “Ebu Bekr i Omer.”  Rečeno mu je: ”Oni su umrli.” Pa je rekao: ”Taj i taj, (i spomenu imena dva velika učenjaka u njegovo vrijeme).”
Kaže Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu: ”Džemat je ono što je u skladu sa istinom, pa makar bio sam.” Ima učenjaka, poput Buharije, koji smatraju da je džemat skupina učenjaka fikha i hadisa.
Nema kontradikcije između ova dva stava, jer su učenjaci dokaz protiv ljudi, ako budu iskreno tražili znanje. Između ostalih značenja džemata je i kad se muslimani slože oko odabira šeri'atskog vođe koji sprovodi šeri'atske kazne, pokreće džihad i sl.
Slijeđenje tog džemata u toj situaciji je vadžib, i haram je borba protiv tog vođe i odbijanje pokornosti njemu je razbijanje jedinstva ummeta.
Ehli sunnet vel džemat su sljedbenici onog na čemu su bili Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i ashabi, oni koji slijede Sunnet i koji su ustrajni na istini, koji izbjegavaju izmišljene novotarije i rasturanje muslimanskog jedinstva, ima ih na svakom mjestu i u svako vrijeme i tako će biti do Sudnjeg dana.
Kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”U mom ummetu će uvijek biti skupina koja će biti jasno na istini, neće im nauditi ko im se suprostavi, sve dok ne dođe Allahova naredba, a oni na tom.” Hadis sahih, bilježe ashabu sunnen i ostali
3. Zašto je ovako nazvan?
Nazvani su ovako zato što pripadaju Sunnetu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, i zato što ga poznaju, i što vode računa o njemu, i zato što ga žestoko štite, i zato što su objedinjeni u njegovom prakticiranju i javno i tajno, i zbog njihove brige o zajednici muslimana. Zbog straha da se ne razbije saff, da ne propadnu žrtve, i zbog brige o džihadu zajedno sa imamima i pokornost istima, dok su ovi pokorni Allahu dželleša’nuhu
4. Drugi nazivi ehli sunneta vel džemata
a) Selefus-Salih
To su imami upute iz tri prva stoljeća islama: ashabi, tabi'ini i tabi-tabi'ini koji su spomenuti u riječima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: ”Najbolje je ovo moje stoljeće, zatim ono koje ga slijedi.” Bilježi Buhari
Svako ko ih slijedi spada u selefus-salih, bez obzira koliko bio vremenski udaljen od njih. Dok onaj ko se ne slaže s njima u akidi i shvatanjima, nije od njih, pa makar živio s njima.
b) Spašena grupa
Spašena je od zla novotarija i zabluda na  dunjaluku i vatre na Ahiretu. To zato što slijede Sunnet Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i rade po islamu u potpunosti.
U poznatom sahih hadisu se kaže: ”Jevreji su se podijelili na 71 skupinu, kršćani na 72 skupine,  a muslimani će se podijeliti na 73 skupine, i sve će u vatru izuzev jedne.’ Upitan je: ”A ko su oni?” – pa je odgovorio: ”To su oni na čemu sam danas ja i moji ashabi.”
c) Pomognuta skupina
Skupina hadisa govori da ima u sklopu ehlu sunneta vel džemata posebna grupica ljudi koja izvršava obavezu džihada na Allahovom putu. Kod te skupine se nalaze povodi za pomoć od Allaha dželleša’nuhu, i konkretni i apstraktni, kao ispravno vjerovanje, zuhd, ahlak, veliko znanje uz snagu i pripremu oružja, obuku, sakupljanje informacija o neprijatelju itd.
d) Ehlul hadis (sljedbenici hadisa)
Ulažu trud u izučavanju hadisa i esera i u prakticiranju istih u njihovom životu te izbjegavaju suprotno od poruka koje se nalaze u njima.
Karakteristike Akide Selefa
1. Da je ona od Allaha, i u sebi nema primjesa ljudskih, razumskih rezona.
Ona je svim svojim kako temeljima, tako i granama od Gospodara. Iz tog razloga je bila, a i danas je, jedina ispravna akida, spašena od iskrivljenja, zabluda i novotarija.
2. Čvrstoća i vječnost
To je akida čvrsta, postojana, ne prihvata dodavanja niti oduzimanja, potpuna i savršena, ne treba je mijenjati niti ispravljati, a kako da potrebuje za tim kad je od Mudrog i o svemu Obavještenog.
3. Jasnoća
Zahvaljujući Allahu dželleša’nuhu, to je akida koja je veoma jasna jednostavna za shvatanje svakome, jer u sebi nema komplikacija i nejasnoća, i nema tajnih stvari koje ne poznaju izuzev ”određeni veliki ljudi.
4. Njeno slaganje sa fitrom (prirodnom vjerom na kojoj je Allah stvorio čovjeka), kao što se slaže i sa zdravim razumom čistim od bolesti i sumnjičenja.
Islamska akida se slaže sa zdravim razumom, koji je čist od bolesti, šubhi i sl. Bolestan razum je kontradiktoran islamskoj akidi.
5. Ona je izgrađena na potpunoj predanosti Allahu dželleša’nuhu i Njegovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem
Kaže Allah dželleša’nuhu: ”Tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti pravi vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete, i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa’, 65.)
Dakle, mora se pokoriti prvenstveno onome što kaže Allah dželleša’nuhu i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, što je zapravo značenje riječi islam. Bez ove norme islam jednog insana nije potpun i ispravan. Uprkos tome što je izgrađena na pokornosti i predanosti ona ima dokaze za sva pitanja, počev od vjerovanja u Allaha, Njegovu jednoću, pravo na obožavanje preko vjerovanja u poslanike, Knjige, kader i u Sudnji dan. Možda ima nekih stvari koje zbunjuju razum koji je ograničen, poput pojedinih predznaka Sudnjeg dana, kaburskih iskušenja (azaba) i naslada, Sirata i drugih gajb stvari. Međutim, u razumu ne postoji ništa što bi te stvari apsolutno negirale. Mi kroz hiljade dokaza putem tog istog razuma vjerujemo u postojanje Allaha dželleša’nuhu, te da je On slao poslanike, zatim u iskrenost Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i samim tim mi se povinujemo onome o čemu nas obavještava On dželleša’nuhu, bez obzira što nam to zabranjuje razum.
6. Sredina u kojoj nema odlaska ni u jednu krajnost niti pretjerivanja.
Kaže Ibn Tejmijje šejhu-l-islam: ”Sunnet je uvijek između dvije krajnosti (novotarije).” Ehli sunnet vel džemat najbolje predstavlja sredinu u svim poglavljima akide. U pitanju imana oni su sredina između murdžija koji djela ne svrstavaju u iman, i haridžija koji za činjenje velikih grijeha čovjeka proglašavaju kafirom. Po pitanju Allahovih svojstava ehlu sunnet vel džemat su u sredini između onih koji su pretjerali po pitanju svojstava Allaha dželleša’nuhu, pa Ga poistovjetili sa stvorenjima, to su mušebbihe i onih koji su pretjerali s druge strane i Allahu dželleša’nuhu negirali neka svojstva, ovo su mua'ttile.
7. Zaštićenost od kontradiktornosti
Ona je od o svemu Obaviještenog, kao što kaže: ”A da je on (Kur'an) od nekog drugog mimo Allaha, u njemu bi našli mnoštvo razilaženja.” (En-Nisa, 82.ajet)
8. Ona je povod pomoći i nadmoći na dunjaluku i spasa i uspjeha na Ahiretu.
9. Povezanost njenog lanca prenosilaca sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, plemenitim ashabima radijallahu anhum i onima koji ih slijede u dobru, poput imama mudžtehida.
Menhedž (metod) selefa u prihvatanju Akide
1. Allahova Knjiga je izvor izvora, temelj temelja, a sahih Sunnet je slijedi i pojašnjava, razlaže njene cjeline.
Čak i ahad predaje prihvatljive su kao šeri'atski dokaz i niko ih ne može osporiti.
2. Sve što se slaže sa Kur'anom i Sunnetom, ehlu sunnet vel džemat prihvata, a sve što se ne slaže ne prihvataju i odbijaju bez obzira ko to rekao.
Dakle, Ehlu sunnet vel džemat se najviše boje izlaska i davanja prednosti nečemu nad Allahom dželleša’nuhu i Njegovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, jer znaju da suprotstavljanje Allahu i Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem znači nifak ili kufr.
3. Nema bezgrješna čovjeka pored Poslanika sallallahu alejhi ve sellem
Imami, učenjaci od vremena ashaba pa do današnjih dana nisu bezgrješni. Kao što kaže imam Malik: “Svačije riječi se prihvataju i odbijaju izuzev riječi onog ko leži u ovom kaburu”, pokazao je na kabur Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem Dakle, mišljenja, stavovi, idžtihadi učenjaka, ni u kom slučaju ne mogu biti ispred Kur'ana i Sunneta, nego moraju biti podložni istim.
4. Idžma’ selefus-saliha (konsenzus–složnost), kod njih je šeri'atski dokaz obavezujući i za druge, jer su oni nakon Resula sallallahu alejhi ve sellem najupoznatiji sa Allahovom dželleša’nuhu vjerom i najbogobojazniji.
Iz tog razloga ono oko čega su se složili po pitanjima vjere, akide itd. je bez greške i niko im se ne može suprotstaviti.
5. Pojašnjenje akaidskih činjenica u potpunosti izbjegavajući kompliciranja i nejasnoće, te mogućnosti iskrivljenja tumačenja.
Zato u mnogo situacija pojašnjenje akide se svodi na ajet ili hadis. Ukoliko ima njihovih riječi, onda ih je veoma malo. Ajeti u Kur'anu su jednostavni i jezgroviti.
6. U njihovoj akidi sve se svodi na šeri'atske termine spomenute u Kur'anu i Sunnetu.
Odbijaju sve vrste termina koji mogu nositi više značenja. Izbjegavaju korištenje izmišljenih filozofskih termina npr. Allahovo ime El-Evvel znači Prvi. U jednom od ajeta se kaže: “On je Prvi i Zadnji!” (El-Hadid, 3.ajet), a u Sunnetu se kaže: “On je Prvi i poslije Njega nema ništa!” Pa su sljedbenici ilmul-kelama umjesto riječi El-Evvel stavili riječ El-Kadim (Stari) i nisu upotrijebili šeri'atski, nego filozofski termin, jer kada se kaže El-Evvel, to znači da je On uvijek Prvi ili apsolutno Prvi, a kada dođe riječ El-Kadim, to ne znači da je On dželleša’nuhu Prvi.
7. Uzimanje ispravnih dokaza (sahih) za akaidska pitanja.
Počinju sa Allahovom Knjigom, zatim jasnim Sunnetom, te konsenzusom selefus-salih (idžmaom), zatim eserima od ashaba i imama, velikana ummeta, potom zdravih razumskih dokaza (postoje razumske šubhe, za koje čovjek misli da su dokazi).
U globalu filozofi su upravo te šubhe prihvatili kao osnovu i s njima se suprotstavljali Kur'anu i Sunnetu. Zatim zdrava fitra koja nije izmijenjena, zatim osjetilni realni dokazi. Ovdje vidimo da je osnov Kur'an i Sunnet.
Karakteristike Ehli sunneta vel džemata
1. Žestina u slijeđenju tekstova i esera, u slijeđenju selefa i izbjegavanje svih novotarija, te upozoravanje ljudi na njih, njene nosioce i sljedbenike.
2. Žestina vođenja brige o poznavanju Sunneta Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i briga o poznavanju njegovih djela, stanja, osobina i sl. Iz tog razloga ga najviše vole, povode za njim i njegovim Sunnetom.
3. Ehlu sunnet su sljedbenici sredine, ne zalaze u bilo koju od krajnosti u svemu; akidi, ahlaku, adabu, ibadetu i sl.
4. Ehlu sunnet objedinjuje kompletan islam i znanjem i djelom, tajno i javno. Iz tog razloga se drže čistog, bijelog i jasnog pravca, čija je noć jasna kao dan, i iz kojeg ne skreće izuzev onaj kome propast predstoji. Uzimaju šeri'atske naredbe i zabrane bezrezervno u rahatluku, kao i u teškoj situaciji, zadovoljstvu i srdžbi i sl.
5. Okupljaju sve šeri'atske dokaze vezane za jednu mes'elu i samim tim jednostavno dolaze do istine, za razliku od raznih sekti, koje na tekstove gledaju zatvorenog oka, pa prihvataju dio a dio odbijaju, što je opasan izvor zablude.
6. Ehlu sunnet vel džemat objedinjuje nauku i ibadet, strah i nadu, oslonac na Allaha dželleša’nuhu i uzimanje za povode, objedinjuje rad na dunjaluku i zuhd prema njegovim nasladama. U svim ovim stvarima dolazi do pretjerivanja u jednu ili drugu krajnost. Onda sekte uzimaju jednu ili drugu krajnost istovremeno zabranjujući onu koju nisu uzeli.
7. Nerazmimoilaženje u temeljima vjerovanja. Zbog toga su njihova vjerovanja po pitanjima temelja vjere jednaka, što ih je zaštitilo od međusobnog proglašavanja kafirima, novotarima, velikim griješnicima za razliku od sljedbenika strasti i novotara koji se unutar jedne sekte tekfire i proglašavaju novotarima.
8. Izbjegavanje nepotrebne rasprave i razmimoilaženja u vjeri. Izbjegavaju novotare i odriču se pozivača i tvoraca novotarija. Izbjegavaju također čula – kazala, te mnoštvo zapitkivanja kao i raspravu o onome što se čovjeka ne tiče, od vjerskih ili dunjalučkih pitanja provodeći hadis: “Od lijepog islama jednog čovjeka je da ostavi ono što ga se ne tiče.”
9. Boje se izdavanja fetvi da ne bi rekli nešto bez znanja na Allaha dželleša’nuhu, što je jedan od najvećih grijeha. U suštini ovo je jako blisko širku, ili se može kazati da je širk dio govora o Allahu bez znanja. Ashabi i imami selefa su izbjegavali izdavanja fetvi, jer su se bojali odgovornosti za to.
Od karakteristika Ehli sunneta vel džemata je i žestoko provjeravanje vijesti (habera) prilikom prihvatanja i prenošenja dalje, veliki emanet kod rada sa šeri'atskim tekstovima i riječima učenjaka i njihovim stavovima, kao i riječi onih koji su im se suprotstavili od novotara i sl. Iskrenost, emanet i pravda moraju postojati i sa prijateljima i sa neprijateljima, kao što kaže Allah dželleša’nuhu: ”O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite, nikako ne navede da nepravedni budete!…” (El-Ma'ide, 8.ajet)
Od metoda nevjernika je da dodaju i lažu, izvrću i potpuno mijenjaju riječi, bilo da se radi o riječima našeg Poslanika r, ashaba, učenjaka i ovako također postupaju i novotari, za razliku od ehli sunneta koji pravedno prenose vijesti.
10. Ne žure u donošenju stavova, kao i proglašavanju određenih ljudi kafirima ili novotarima i optuživanju ljudi na osnovu mišljenja.
11. Vode veliku brigu o stvarima muslimana, jer znaju da onaj ko ne vodi brigu o stvarima muslimana nije od njih. Isto tako objedinjavaju muslimane na dobru.
12. Imaju potpuni el-vela samo na osnovima istine, to znači ljubav, privrženost, pomaganje itd. Oni nemaju el-vela ni prema kome osim na osnovima vjere i ne drže se fanatično nijedne grupe, mezheba, džemata i sl., nego se fanatično drže istine i džemata muslimana u njegovom izvornom značenju.To je džemat koji diže zastave Kur'ana i Sunneta, drži se upute selefus-saliha, i bori se na tom putu daleko od imena i praznih deviza.
13. Vode računa o čistoći duše i zdravlju srca od bolesti. Rade na zadovoljavanju Allaha U u svakom vremenu, šta god to vrijeme tražilo i sadržavalo. U vrijeme džihada oni su ratnici, u noćima oni su pobožnjaci, ako postoji potreba za njegovim znanjem i njegovim širenjem oni su učenjaci i daije. Ako se prošire grijesi, novotarije, razvrat i sl. oni rade na njihovom sprečavanju.
14. Ehlu sunnet su najkorisniji  ljudima, najmilostiviji ljudima, kao što kažu učenjaci; poznaju istinu i milostivi su prema stvorenjima (najviše čine dobročinstva ljudima), najviše vode brigu o tome da okoriste ljude bilo dunjalučki, bilo ahiretski, najviše podnose ezijećenja od ljudi i najstrpljiviji su u pozivanju istini.
Opasnost novotarije u vjeri

Definicija: Novotarija je novouvedena stvar u vjeru, suprotna istini koja nam je došla od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, bilo da je znanjem ili djelom, kao produkt šubhe ili sviđanja određene stvari.
Vrste Novotarija
Dijele se na dvije velike vrste:
1. Novotarije u običnim dunjalučkim stvarima (auto, telefon, oružje, mikrofon i sl.).
Osnova kod ovih novotarija je da su halal, osim ako ima nešto što vodi u zabludu, šubhu ili slično (TV i sl.)
2. Novotarije u vjeri
One su opasne i u Šeri'atu su jako nepoželjne i haram su, jer osnova u vjeri je da se ne improvizuje i da je vjera upotpunjena i usavršena.
Ove novotarije se dijele na dvije vrste:
a) novotarija u ubjeđenju (akidi) poput irdža’, ši'izma, haridžija i sl.
b) novotarije u djelima poput namaza želja, mevluda, posta na suncu i stojeći i slično.
Sve ove novotarije su haram. Međutim, postoji velika razlika među njima. Ima novotarija koje su kufr i koje izvode iz islama, poput nekih sekti među ši'jama koje pretjeruju, idu u krajnost. Među ši'jama ima nekih koji obožavaju Aliju radijallahu anhu, ili novotarija panteizma (jednoća postojanja) koju zagovaraju neke sufije, dakle ekstremni dio sufija. Postoje novotarije koje vode ka širku: poput građenja kubeta nad kaburovima mauzoleja i njihovo veličanje, obavljanje namaza u takvim mjestima. Postoje novotarije koje su zabluda u akidi i opasna iskrivljenja poput novotarije irdža’a, zatim ilmul-kelama. I ima novotarija koje su veliki grijeh, poput novotarija u djelima, zikru i slično. Naravno, ne mogu se poistovjetiti oni koji slijede te novotarije sa onima koji su ih izmislili. Postoji velika razlika u davanju hukma o novotarima. Postoje novotari koji su u svojoj novotariji munafici i otpadnici, a postoje također oni koji su jednostavno pogriješili (o ovome ćemo govoriti kasnije).
Opasnost novotarije po Islam
a) Novotarija je glavni razlog širka.
U Buharijevom Sahihu od Ibn Abbasa radijallahu anhu se prenosi, – komentarišući riječi Uzvišenog u suri Nuh, 23. ajet: “I rekoše: ‘Nikako božanstva svoja ne ostavljajte i nikako ni Vedda, ni Suvaa, ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra ne napuštajte.”, da je rekao: “Ovo su imena dobrih ljudi iz Nuhova alejhi selam naroda. Kad su ovi ljudi umrli šejtan je nagovarao Nuhov alejhi selam narod da na mjestima gdje su se oni okupljali izgrade (nisu to bili klasični kipovi) kipove koji će ih na njih podsjećati, da ih zovu imenima ovih ljudi, pa su tako i uradili. Ovi se kipovi u početku nisu obožavali, pa kad su ovi prvi umrli (oni koje je šejtan nagovarao) i kad je ovo zaboravljeno, ovi su se kipovi počeli obožavati.”
Kaže imam Ibnul Kajjim: “Šejtan uvijek obožavaocima kaburova objavljuje da izgrađivanje nad kaburovima i njihovo posjećivanje ulazi u dio ljubavi prema dotičnim umrlim osobama, poslanicima ili dobrim ljudima, i da je dova kod ovih kaburova primljena kod Allaha.” Zatim ih vodi u drugi stepen, tj. učenje dove na ovim kaburovima, a zatim ih počnu obožavati, potom ih uzimaju kao kipove u pravom smislu, na njih stavljaju i pale svijeće, kite ih, čine tavaf oko njih, dodiruju ih, ljube, obavljaju hadždž kod njih, prinose žrtve itd. Ima ih koji hiljade kilometara pređu da obave “Hadždž,” te jedu zemlju oko kaburova, čine zinaluk itd.
b) Novotarija je povod mnogim zabludama, kao i ulasku u vatru.
Za to ima potvrda u hadisima, jer kaže Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: “Čuvajte se novih stvari, jer je svaka novotarija zabluda, a svaka zabluda vodi u vatru.” Ovo ne znači da svaka novotarija vodi vječno u vatru.
c) Novotarija je povod ne prilaska Havdu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i nemogućnost pijenja iz njega nakon kojeg nema žeđi.
Kaže Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: “I biće dovedeni pred mene narodi koje poznajem i koje ne poznajem, pa će biti razdvojeno između mene i njih, ja ću reći oni su moj ummet, a bit će rečeno ti ne znaš šta su oni uveli nakon tebe, pa ću reći teško, teško onom ko izmijeni nakon mene.”  Bilježi Muslim
d) U uvođenju novotarija je indirektna tvrdnja nepotpunosti Šeri'ata i indirektna potvora na Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da nije dostavio kompletnu vjeru i da je prevario.
Kaže Uzvišeni: “Danas Sam vam upotpunio vašu vjeru i blagodat Svoju prema vama ispunio, i zadovoljan Sam da vam islam bude vjera.” (El-Mai'de, 3.)
Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije ostavio nijedan hajr, a da nije ukazao na njega, ashabe je podučavao svemu, čak i kako će nuždu vršiti.
U Darimijevom ”Sunenu” se navodi da je Abdullah ibn Mes’ud radijallahu anhu kad je saznao za grupu ljudi koji su se izdvojili u mesdžid, formirali halke u čiju sredinu je stao čovjek koji im je govorio: “Recite 100 puta subhanallah, recite 100 puta elhamdulillahi, 100 puta Allahu ekber,” otrčao i rekao: ”Vi ili otvarate vrata zablude ili ste na putu boljem od puta Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem” Pa rekoše: “Mi smo htjeli samo dobro.” Pa je rekao: “Koliko je onih koji žele dobro, pa ga ne uspiju naći.” Kaže ravija tabi'in: ”Vidio sam većinu tih da se bore protiv nas na dan Naharavana.” (tj. postali su haridžije i borili se protiv ashaba).
e) U širenju novotarije krije se rušenje Sunneta i šeri'atskih propisa,
Kažu predhodnici: ‘Nije oživljena nijedna novotarija, a da nije umrtvljen jedan sunnet.’
f) Novotarija je suštinski razlog razmimoilaženja među muslimanima.
Istinski, ispravni islam je onaj kojeg se drži ehli sunnet vel džemat, pa ako se pojave novotarije, posebno u akidi, to prouzrokuje raspad jedinstva muslimana.
g) Novotarija je suštinski razlog narušavanja lijepe slike islama.
Naravno ovo vodi ka tjeranju ljudi od Allahove dželleša’nuhu vjere kroz bježanje ljudi od iskrivljenja, izopačenih vjerovanja, sujevjerja i sličnog.
Pravila u odgovoru novotarima
a) Šeri'at je potpun i dovoljan da bi se ostvarile koristi Allahovih dželleša'nuhu robova na dunjaluku i na Ahiretu.
b) Svako djelo na kojem nije ova naša stvar se odbija, kao što kaže Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, dakle ne prima se bez obzira koliko se trudio.
Kaže imam Malik: ”Ono što nije bilo vjera u prvom vremenu, nije ni u ovom današnjem”, a umro je rahimehullah 179. g.p.h., nakon njega su se pojavile raznorazne i mnogobrojne novotarije.
Kao što se u hadisima kaže da se držimo zubima kutnjacima Sunneta hulefair-rašiduna, jer njihovi postupci nisu izlazili iz okvira Sunneta.
c) Svaka novotarija je zabluda, čak iako je ljudi vide lijepom, kao što kaže Abdullah ibn Umer radijallahu anhu.
d) Allah dželleša'nuhu se ne obožava osim onim što je propisao, jezikom Svoga Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.
Ovo je značenje našeg šehadeta Muhammedur – Resulullah, a i drugi temelj primanja naših djela je dosljednost u slijeđenju Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.
e) Osnov kod korisnih stvari je da su dozvoljene (halal), a u ibadetima je suprotno i osnova kod njih je da su zabranjene (haram), osim ako postoji šeri’atski dokaz koji dozvoljava da se čine.
f) Lijepi nijjeti bez obzira koliko bili iskreni kod Allaha dželleša'nuhu ne koriste.
Kaže Abdullah ibn Mes’ud radijallahu anhu:  ”Koliko je onih koji žele istinu pa je ne pogode.”
g) Umjerenost u Sunnetu bolja je od velikog zalaganja u novotariji.
Neki od selefa kažu: ”Novotaru njegova novotarija prema Allahu dželleša'nuhu povećava samo udaljenost.”
Opšta svojstva novotara
Novotari se odlikuju određenim posebnim svojstvima koja su u globalu suprotna Ehli sunnetu vel džematu, između ostalih to su:
a) Nepoznavanje istine i slijeđenje strasti.
b) Ostavljanje jasnih dokaza, a slijeđenje sumnjivih dokaza.
Kaže Allah dželleša'nuhu u 7. ajetu sure Ali ‘Imran: ”On tebi objavljuje Knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su glavnina Knjige, a drugi su manje jasni. Oni čija su srca pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one  što su manje jasni. A tumačenje njihovo zna samo Allah. Oni koji su dobro u nauku upućeni govore: «Mi vjerujemo u njih, sve je od Gospodara našeg!» – A samo razumom obdareni shvaćaju.”
c) Tumače tekstove onako kako odgovara njihovim strastima.
d) Bore se protiv Sunneta i mrze njegove sljedbenike. Odbijaju sahih hadise koji su suprotni njihovim mišljenjima.     
e) Pretjeruju u vjeri u pojedinim dijelovima, a olakšavaju i umanjivaju u drugim. A ima ih koji samo pretjeruju u određenim dijelovima, kao što je to kod haridžija koji samo pretjeruju, za razliku od murdžija koji olakšavaju.
f) Njihova žestoka razmimoilaženja, međusobno neprijateljstvo jednih prema drugima, što onda vodi ka tekfirenju unutar iste sekte.
g) Žestoki fanatizam uz mržnju i neprijateljstvo prema svima koji suprotno misle, što ih normalno vodi u brzi tekfir.
h) Između sebe odaberu čovjeka kojeg proglase bezgriješnim imamom, vođom.
Njegov govor preferiraju nad govorom Allaha dželleša'nuhu i Njegovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a ako se suprotstaviš njihovom stavu odgovaraju: ‘je li ti to znaš bolje od tog šejha’? Svi novotari se svode na isto, srca su im slična kao što to kaže Allah dželleša'nuhu.
Osnov sekti proizašlih iz ehli sunneta
Kod većine učenjaka je pet:
a) Haridžije.
b) Rafidije.
c) Kaderije (pitanje kadera).
d) Murdžije (iman je dovoljan samo u srcu).
e) Džehmije (oni su u mnogim pitanjima akide otišli u zabludu).
Kaže Abdullah ibn Mubarek kad je upitan o osnovama sekti koje su proizašle, rekao je da su to ove prve četiri koje smo naveli, a upitali su za džehmije, a on je odgovorio, da to su kafiri.
Nastaviće se inša'Allah       
akademija.cjb.net

_____________________________________________________________

Prenosi se od Safvana ibn Usala radijallahu anhu da je rekao: “Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, došao sam u potrazi za znanjem’ – pa mi je odgovorio: ‘Dobro došao, tražitelju znanja! Onoga ko traži znanje, iz ljubavi prema onome što traži, okružuju ga meleki, svojim krilima mu prave hlad i uzdižu do nama najbližeg neba.'” Bilježe ga Ahmed i Taberani sa dobrim senedom, Ibn Hibban u Sahihu, i Hakim koji kaže: sahih sened, Ibn Madždže i Albani kažu hasen, a Tirmizi sahih.
________________________________________

Šejh Muhammed Ibn ‘Abdul-Wehab

Posted: 31 Januara, 2013 in ulema

– Muhammed el-‘Abde –

بسم الله الرحمن الرحيم

الحمد لله ربّ العلمين والصلاة والسلام على رسول الله

S početkom dvanaestog vijeka po Hidžretskom kalendaru – osamnestog vijeka po gregorijanskom – neznanje i nazadnost su bili zavladali islamskim svijetom. Svijetlo vjere je bilo isčezlo is srca mnogih muslimana, a šerijat je bio iskrivljen toliko da su mnogi Muslimani bili žrtve raznih vrsta širka ili mnogoboštva. Pripisivali su Allahu druga, zapali u džehilijet (stanje vjerskog neznanja) slično stanju koje je bilo prije pojave Islama. Mnogi Muslimani tog doba su vjerovali u svetost pojedinih osoba, koji su po njihovom krivom razumjevanju bili u stanju opskrbiti ih, dodjeliti im pobjedu, zdravlje itd. Sujevjerja, bajke i novotarije su bili u izobilju. Mnogo bogatstvo je potrošeno na građenju spomenika i nišana na mezarjima koje su obilazili, i gdje su prinosili žrtvu. Štoviše, veličali su i obožavali posebna kamenja i drveća. Težili su ka berićetu lažnih božanstava.

U tim danima, Arabijski polutok je bio u velikom stanju podjele. Čak bi i selo imalo svog emira (vođu), a odnosi između sela su bili neprijateljski, pa da onda ne napominjemo neprijateljstvo koje je karakteriziralo odnose između većih gradova. Pojedinci iz beduinskih plemena su koristili svaku priliku da opljačkaju i pokradu imetak stanovnika gradova. Putevi i putanje nisu bili sigurni tako da je putovanje bilo opasno.

Iz srca tog nereda, tame i zablude, čuo se glas, koji je pozivao ljude da se vrate čistoći i ljepoti akide (vjere), istinskom vjerovanju i potpunom robovanju samo Allahu s.w.t.- tewhidu.

Ovaj glas bio je glas Šejha Muhammeda ibn Abdul Wehaba (1115-1206 h.g./1791-1703 g). Pozivao je obnovljenju, i oživljenju istinskih aspekata i karakteristika Islama koji su u tom vremenu bili zatrpani lažnim vjerovanjem i običajima. Allah s.w.t. je blagoslovio njegov pokret i trud s uspjehom. Njegovo učenje se ubrzo proširi. Broj njegovih sljedbenika ubrzo poraste.

Muhammed Ibn Abdul Wehab je rođen u malom selu zvanom el-Ujne u regiji Nedžda na Arabijskom poluotoku. Nedžd je u to vrijeme bio siromašan predio Arabije sa manjkom prirodnih izvora, daleko od naseljenih gradova i velikih centara, te slobodan od bilo kakvog centralnog prestolja i vladavine.

Muhammed Ibn Abdul Wehab je naučio islamsko znanje od svoga oca koji je također bio kadija i veliki učenjak. Njegov apetit i želja za znanjem su ga doveli u Medinu, u regionu Hidžaza gdje je pokupio znanje od velikog broja učenjaka kao što je bio Muhammed es-Sindi. Nakon toga preselio se u Irak gdje je izučavao nauke Hadisa, Fikha i Arapskog jezika. Njegov prvi nijjet je bio da ode u Damask iz Iraka, ali zbog pojedinih razloga nije uspio. Zato je otišao nazad u svoje rodno mjesto, el Ujen, i počeo ispoljavati svoje učenje. Pozivao je svoj narod da se klone pogrešnih i lažnih običaja i da slijede ispravnu vjeru i šerijat onako kako su to radile prve,pravovjerne generacije Muslimana. Kritikovao je i odbijao monogobožačke običaje, obilježja i novotarije, ne samo govorom već je svoj govor slijedio sa djelima. Uništavao je spomenike sa grobova koje su bili podignuti iznad grobova poznatih ljudih iz njegovog naroda. Rušio je drveća koje je njegov narod veličao.

Uskoro se trud Abdul Wehaba i njegovih sljedbenika pokazao pozitivnim. Mnogi ljudi su mu dolazili da ih poduči vjeri i znanju. Vijest o šejhu se ubrzo proširi u obližnjim selima i gradovima. Vladari tih regija i plemena zabrinuše se i uplašiše se od opasnosti koja im je prijetila od njegovog učenja – učenja koje je pozivalo ka oslobođenu ljudi od mraka neznanja i opresija u koje su bili zapali iskrivljenjem vjere. I bili su u pravu što su strahovali, jer do sad im je bila jedina garancija za vlast neznanje i zabluda u kojim se nalazio njihov narod.

Uskoro su ovi vladari ujediniše u svojim namjerama da ga se riješe, te upitaše poglavara el Ujne da protjera šejha iz tog područja. Vladar el Ujne se naposljetku povinova njihovim željama te zatraži od Muhammed ibn Abdul Wehaba da napusti el Ujnu. Nakon progonstva iz el Ujne, šejh ode u selo ed-Darija, koje je u to vrijeme bilo pod vlasti Muhammeda Ibn Suad. Ne samo da je Ibn Suad prihvatio njegovo učenje, nego mu se i pridružio u poživljenju prave i istinite vjere Islama, i ispravnom šerijatu.

Nakon ovoga, šejh ibn Abdul Wehab poče kontaktirati i ostale vladare, kadije, imame mezdžida u Nedždu i upoznavati ih sa da'wom. Neki su se odazvali na njegov poziv, drugi su ga odbili, dok su mu neki čak napisali i pisma ispoljavajući svoje neprijateljstvo prema njegovom učenju. Šejh ibn Abdul Wehab im je odgovorio komentarišući i odbijajući njihove izjave. U međuveremenu, Ibn Suadova vojska je bila spremna da zaplaši one koji su se usuđivali zaprijetiti šejhu ili koji su pokušavali zaustaviti ili usporiti progres širenja njegovog učenja i oživljenja Islamske da'we. Za kratko vrijeme, cijeli Nedžd i susjedne istočne regije Arabijskog polutoka prihvatiše ovu da'wu i postadoše dio oživljenja novog pokreta Islama.

Šejh Muhammed ibn Abdul Wehab je poživio da vidi uspjeh svoje da'we – imao je devedest godina kada je preselio na ahiret. Kad mu je nastupila smrt 1218 godine, područja Hidžaza i veliki dio Arabijskog poluotoka su bili ujedinjeni pod zastavom tewhida, što je bio i cilj da'we šejha Abdul Wehaba.

Tewhid znači odbijanje svakog božanstva pored Allaha s.w.t. Tako da niko, ni poslanici, ni učenjaci a ni meleki, ne zaslužuju da budu obožavani. Sve se mora pokoriti samo Allahu s.w.t. Tewhid oslobađa ljude od uticaja i vladavine pobožnjaka ili bilo koga ko zloupotrijebi vjeru i koristi je da uzme vlast u svoje ruke. To je ‘ustanak’ protiv ropstva, i svakog pokušaja da se omalovaži čast ljudskog bića. Krši sve tragove psihičkog poraza kako bi ummet mogao nastaviti obnavljati se; čvrsto vjerujući u put koji je sam izabrao. Tewhid je suprotno slijepcu koji slijedi ono što odbija (usporava) oživljenje (obnovljenje). Vraća čovjeka na Allahove norme i zakone koji vladaju kosmosom. Ujedinjuje čovjekov um, te čini vidljivim balans između ibadeta i ovozemaljskih propasti.
___________________________________________________

RIJEČ ŽENAMA

Posted: 31 Januara, 2013 in Uncategorized

U Ime Allaha Milostivog, Samilosnog! 

Majka pravovjernih Aiša r.a. prenosi više od dvije hiljade hadisa. Bila je vjernicima njihova učiteljica u znanju, posebno fikhu. Ashabi su se njoj obraćali za savjet, pa čak i po pitanju najvećih problema.

Poslije objave 28. ajeta sure Ahzaab**, Allahov Poslanik s.a.v.s. je upitao Aišu da se konsultuje sa svojim ocem, Ebu Bekrom, i da odluči da li bi ona željela da ima ljepotu dunjaluka ili ahireta ? Majka pravovjernih Aiša r.a. je odgovorila: “Meni ne treba konsultovanje sa mojim roditeljima po ovom pitanju. Ja više volim ahiret, nego li ovaj svijet.“

Esma’ bint Umeis r.a., žena Ebu Bekra r.a. je bila veoma strpljiva žena. Kada je saznala o ubistvu njenog sina, Muhammeda bin Ebi Bekra r.a., umjesto plača i jaukanja, kontrolisala je svoju ljutnju, te tiho sjela u kraj mesdžida.

Tabi’ ijah, Ummus-Suhba’ je bila jedna od pobožnih i suzdržljivih žena. Dok je bila bolesna, ponuđeno joj je u jednoj čaši posebno opojno piće koje bi joj olakšalo stanje. Međutim, ona se obratila Allahu riječima: “O Allahu! Ti znaš da je Tvoj Poslanik s.a.v.s. zabranio ovo piće, pa zaštiti me od njega i izliječi me bez njegovog korištenja.” čaša se zatim razbila, piće prosulo, a Tabi´ijah je ozdravila. Ona se znala buditi tokom noći i govoriti samoj sebi da je njene oči iznenađuju, jer one znaju da će tako dugo spavati u kaburu a ipak žele da spavaju na dunjaluku !

Umm Ed-Derdi bi rečeno da se neko kod halife Abdul Melika na nju žalio, na što je ona odgovorila da je to ne zanima i dodala: “Ako me neko bespravno optužio, onda mora da me je neko bespravno i pohvalio, pohvalom koju ja ne zaslužujem.”

Kada je Lejla, u doba halife Omera bin Abdul Aziza, bila mala, njena majka joj je rekla da u zadnjoj trećini noći u mlijeko doda vode, kako bi ujutro imali više za prodati. Kćerka joj je na to odgovorila riječima: “Kako mogu nasuti vodu u mlijeko kada je Emir El-Mu’minin, Omer r.a. to zabranio?!” Majka joj reče: “O kćeri, a da li nas Emir El-Mu’munin sada vidi?” Mlada djevojka odgovori: “Ne, ali me Allah vidi! Ja neću to učiniti.”

Postoji mnogo događaja iz kojih moje sestre mogu uzeti pouku. Ja bih zamolio moje sestre da umjesto drugih priča i knjiga uzmu učiti Kur´an i hadis. Tim učenjem one neće popraviti samo sebe nego i njihovu djecu, a u isto vrijeme imati puno druge koristi od toga. Allah s.v.t. je naredio Poslanikovim s.a.v.s. zenama da uče Kur´an i hadis u kući.***

Pa zaista, i vaše kuće bi trebale biti kao njihove, tako da se prihvatite učenja Kur´ana i hadisa kao i učenja njihova značenja.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~
*Ovo je dio hutbe od Allaamah Sejha Badiuddina Er-Rasida Es-Sindhija preuzeta iz hutbi Raasidijah. Strana 122-123. Naslov je odabran od prevodioca “Abu Ahmeda” 


**O Vjerovjesniče, reci ženama svojim: “Ako želite život na ovome svijetu i njegov sjaj, onda se odlučite, daću vam pristojnu otpremu i lijepo ću vas otpustiti.” (El-Ahzab, 28) 

*** Autor se služi sa ovim ajetom. “I pamtite Allahove ajete i mudrost, koja se kazuje u domovima vašim – Allah je, uistinu, dobar i sve zna.” (El-Ahzab, 34)

Izvor: RighteousPath.com

Prevela: ukht

POVODOM HIDŽRE – HUTBA

Posted: 31 Januara, 2013 in hutba
Braćo i sestre u islamu! Danas 27. zu-l-hiže 1423. godine po hidžri, u posljednjem petku u ovoj hidžretskoj godini, uz Allahovu dž.š. pomoć govorim o hidžri, a ona spada u red vrlo važnih događaja u historiji islama sa kojim počinje računanje muslimanskog kalendara.

Hidžra iz Meke u Medinu (Jesrib), 622. godine po Isa a.s. je bila veliki i težak zadatak i ispit za ashabe i Muhammeda s.a.v.s.. Bio je to ispit spremnosti na žrtvu na Allahovu dž.š. putu i provjera jačine njihova imana. Hidžra dolazi kao nužnost nakon stavljanja muslimana u totalnu izolaciju, nakon hidžre u Abesiniju, neuspjelih pokušaja da'we u Taifu i svakodnevnih napada na muslimane.

Hidžra se desila po Allahovoj dž.š. odredbi i Njegovu dopuštenju. Muslimani zajedno sa Poslanikom s.a.v.s. su bili prinuđeni da napuste svoje kuće, rodni kraj i svu imovinu, da bi dobili slobodu. O tome govori 100. ajet Sure Nisa: 

“Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj, radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna. – Allah mnogo prašta i milostiv je.”
(Suretun-Nisa’: 100) 
Sastanci na Akabi sa muslimanima Medine su bili priprema za hidžru. Prvom susretu na Akakbi, jedanaeste godine po poslanstvu, je prisustvovalo šest Jesribljana, sa kojima Muhammed s.a.v.s. šalje mladog ashaba Mus'aba ibn Umejra r.a. da Medinelije podučava islamu. Na drugom sastanku na Akabi je prisustvovalo 12 ljudi, kada su se prvi put zavjetovali Poslaniku s.a.v.s. na vjernost. Na trećem susteru, juna 622.g., kada se daje “Velika prisega” prisustvovala su 73 muškarca i dvije žene. Tom prilikom su se Jesribski muslimani zavjetovali na: 1) Poslušnost i pokornost u činjenu dobra. 2) Opskrbu u olakšici i poteškoći. 3) Naređivanje dobra i zabranjivanje zla. 4) Činjenje dobra u ime Allaha dž.š. i ne bojanje prigovora prijekornika. 5) Potpomaganje Poslanika s.a.v.s. kada od njih zatraži pomoć i pružanje mu zaštite kao što štite sami sebe, svoje žene i svoju djecu.

Nakon prihvaćene prisege, jedan od prisutnih muslimana iz Jesriba je upitao: “Znate li vi da to znači objavljivanje rata protiv crvenih i crnih ljudi (protiv cijelog svijet)?”, a oni su odgovorili potvrdno. Potom je uslijedilo bratsko rukovanje i izabrano je dvanaest poglavara (predstavnika: devet iz plemena Hazredž, a tri iz plemena Evs), sa zadatkom da oni budu odgovorni za provedbu članova prisege.

Prokleti šejtan nakon sklopljenog ugovora na Akabi sa jednog uzvišenja poziva mušrike da uhvate živog Muhammeda s.a.v.s. i njegove ashabe! Muhammed s.a.v.s. naređuje prisutnim muslimanima da se raziđu, a oni već pokazuju spremnost da se bore protiv Mekelija, što Muhammed s.a.v.s. odbija, jer za to nema dozvolu od Allaha dž.š..

Nakon ovog trećeg susreta na Akabi, Poslanik s.a.v.s. naređuje da ashabi počnu sa hidžrom u Medinu, a za oko dva mjeseca, mušrici Meke održavaju Parlament, na kojem se raspravljalo o konačnom i tajnom zadavanju udarca Poslaniku s.a.v.s.. Sastanku prisustvuje i prokleti šejtan u liku starca “iz Nedžda”. Tada je prihvaćen prijedlog Ebu Džehla, koji je podržao i prokleti Iblis: Da se iz svakog plemena odabere najsnažniji mladić, da im se podijele ubojite sablje i da svi zajedno odu i ubiju Muhammeda s.a.v.s., kako bi se na taj način izbjegla osveta Benu Abdu-l-Menafa, jer bi to u protivnom značio rat protiv svih Mekelija. Donose odluku da se odmah pristupi realizaciji plana.

Nakon toga dolazi Džibril, koji po vahju od Allaha dž.š. obavještava Poslanika s.a.v.s. o zavjeri mušrika i o Allahovoj dozvoli da napusti Meku. Džibril mu je odredio vrijeme hidžre, upozorivši ga da te noći ne spava u svojoj postelji. Po padu mraka, mušrički mladići su opkolili kuću, sa ciljem da ubiju Muhammeda a.s. u ponoć. O tome govori 30. ajet Sure Enfal: 

“I kada su ti nevjernici zamke pleli, da bi te u tamnicu bacili ili te ubili ili te protjerali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer to Allah najbolje zna!”
(Suretu-l-Enfal: 30)
Hidžra u Medinu je za razliku od hidžre u Abesiniju, bila fard svakom muslimanu, jer se u Medini trebala formirati jaka zajednica, koja će moći štititi interese islama i muslimana.

Muhammed s.a.v.s. je napustio Meku 27. noć mjeseca safera (12. septembar 622.g.). U njegovoj postelji ostaje amidžić Alija r.a., a on izlazi iz svoje kuće neprimjećen. Dalje je Poslanik s.a.v.s. nastavio sa Ebu Bekrom r.a., do pećine Sevr, gdje se zadržavaju tri dana. Mekelije organiziraju potjeru, koja hvala Allahu dž.š. ne uspijeva. Na putu do Medine, Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekra r.a. je vodio iskusni vodič Abdullah ibn Urejke El-Lejsi. U mjesto Kuba je Poslanik s.a.v.s. zajedno sa Ebu Bekrom r.a. stigao 8. rebiu-l-evela (23. septembra) 622. Muslimani su bili presretni dolaskom Poslanika s.a.v.s., koji je na putu hidžre proveo 11 dana, a taj put je dužine oko 400 kilometara. Muhammed s.a.v.s. je prolazeći kroz mjesto Kuba, u njemu izgradio mesdžid i obavio prvu džumu-namaz sa muslimanima. Po dolasku u Medinu je izgradio i prvu džamiju.

U Medini Ensarije (pomagači) bratski prihvataju muhadžire i sa njima dijele i dobro i zlo. Sa njima dijele svoje imetke i bratime se. O karakteru ensarija Allah dž.š. kaže: 

“I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje ne osjećaju i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se uščuvaju pohlepe, oni će sigurno uspjeti!” (Suretu-l-Hašr: 9) 
Hidžra je promijenila tok historije čovječanstva. U Medini, odredištu hidžre, pojačava se da'wa i usposatvlja islamska vlast. Tu se udaraju temelji velike islamske države koja je oslobađala ljude iz ropstva ljudima, robovanju Allahu dž.š., Gospodaru Svjetova.

Medinski period se može podijeliti u tri dijela:

1) Pozivanje u islam i odupiranje smutljivcima koji su sarađivali sa neprijateljima islama izvan Medine. Ovaj period se okončava primirjem na Hudejbiji, 6. godine po hidžri.

2) Period primirja sa vođama plemena koji traje do oslobađanja Mekke, u ramazanu, 8. godine po hidžri. U ovom periodu Muhammed s.a.v.s. poziva susjedne vladare u islam.

3) Period masovnih prelazaka na islam, koji traje sve do preseljenja Poslanika s.a.v.s..

Muhammed s.a.v.s. se sa muslimanima vratio u svoju rodnu Mekku, nakon 8 godina provedenih u Medini, izgovarajući: 

“Nema drugog gospodara mimo Allaha! Ispunio je Svoje obećanje! Pomogao je Svoga roba! Uzvisio je njegovu vojsku i porazio je neprijateljske skupine, On sam!”
 
Tako je završena Poslanikova s.a.v.s. hidžra, u kojoj nije bilo osvete, što ostaje sunnetom do Sudnjeg dana.

Sjećanje na hidžru, treba da bude prilika u kojoj ummet Poslanika s.a.v.s. svodi periodični račun sa sobom, jer to čini svaki narod koji se zanima za svoju budućnost i ne živi od prošlosti. Zato pozivam sebe i vas da preispitamo naše stanje i da pojačamo naša dobra djela!

Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, pomozi nam da se vratimo tamo odakle smo protjerani, ponizi one koji ponižavaju Tvoje robove, oprosti nam grijehe i uvedi nas u dženet! 

We-s-selamu ‘alejkum we rahmetullah!
Sarajevo: 27. zu-l-hidže 1423.h. / 28. februar 2003. g.

Hutba: Džamije “Kralj Fahd”
Hatib: Nezim Halilović – Muderris 

______________________________________________ 

Tevhid – Allahova jednoća

Posted: 31 Januara, 2013 in tewhid i širk
1. Riječ tevhid u arapskom jeziku znači jednoća ili jedinstvo.

2. U islamskoj terminologiji postoje tri kategorije tevhida.

3. Riječ tevhid u Kur'anu nije spomenuta niti jednom, mada je koncept tevhida, naravno, zasnovan na kur'anskim učenjima.

4. Kategorizacija tevhida koju mi danas koristimo jeste: tevhid-ul-rububije (tewhid u gospodarenju), tevhid-ul-uluhijje ili tevhid-ul-ibadah (tevhid u obožavanju) i tevhid-ul-esma’ ves-sifat (tevhid u osobinama/imenima). Ovu kategorizaciju su načinili učenjaci iz generacija koje su došle nakon ashaba.

5. Razlog za pravljenje gore pomenute kategorizacije jeste taj što su se ideologije Bizantije, Indije i Egipta pomiješale sa islamskim učenjem nakon što su muslimani došli u ova područja, te je bilo neophodno poraditi na klasifikaciji i očuvanju izvornih, čisto -monoteističkih islamskih načela.

6. Prva kategorija tevhida, tj. tevhid-ul-rububije (tevhid u gospodarenju), znači (podrazumijeva) da je Allah jedini Tvorac svega što postoji, da je On jedini koji u životu održava sve stvoreno, te da jedino On kontroliše sve ono što se u svemiru dešava.

7. Druga kategorija tevhida, tj. tevhid-ul-uluhijje ili tevhid-ul-ibadah (tevhid u obožavanju), znači (podrazumijeva) da je jedino Allah dostojan da mu se čini ibadet, da nikakva vrsta posredništva u molitvi (ibadetu) nije dozvoljena, te da se Allahovi zakoni moraju sprovoditi na Zemlji jer je vladanje Allahovim zakonom ibadet kojim smo obavezani.

8. Treća kategorija tevhida, tj. tewhid-ul-esma’ ves-sifat (tevhid u osobinama/imenima), znači (podrazumijeva) da Allaha oslovljavamo samo onim imenima kojima je On sam Sebe oslovio ili kojim ga je oslovio poslanik Muhammed s.a.w.s., zatim da se Allahova savršena imena (osobine) ne smiju pripisivati ljudima niti se ljudske (nesavršene) osobine smiju pripisivati Allahu, te da prirodu Allahovih imena/osobina ne smijemo nastojati objasniti jer njihovu bit zna sam On. Npr. kada Allah kaže da on sve vidi, musliman je dužan potvrditi ovu Allahovu osobinu, međutim, musliman se ne smije upuštati u objašnjavanje načina na koji Allah vidi govoreći da On ima dva oka kao i mi, ili pak opisujući njegove oči itd.. Ovo iz razloga što su ovi podaci gajb tj. dio nepoznatog, nama nedostupnog.

9. Poslanik Muhammed s.a.w.s. u hadisu kojeg prenosi Ibn Abbas a kojeg bilježi Tirmizi kaže: “Kada bi se svi ljudi sastali da ti kakvo dobro učine, ne bi mogli učiniti ništa više osim onoga što ti je Allah već propisao. Isto tako, ako bi se svi ljudi sastali u namjeri da ti naškode, neće biti u stanju učiniti ništa više od onoga što ti je Allah već propisao.” Aspekt tevhida koji se ogleda u ovom hadisu jeste tevhid-ul-rububije (tevhid u gospodarenju) jer se u njemu ističe da je jedino Allah taj koji kontroliše sve što se dešava.

10. Da bi se neki čovjek smatrao muslimanom, nužno je da on potvrdi vjerovanje u sve tri kategorije tevhida. Negacija bilo koje od ove tri kategorije predstavlja kufr. Npr. mušrici Mekke nisu negirali da je Allah tvorac i Gospodar svega što postoji. Dakle, oni su potvrđivali tevhid-ul-rububije (tevhid u gospodarenju). Međutim, istovremeno su negirali tevhid-ul-uluhijje ili tevhid-ul-ibadah (tevhid u obožavanju) time što su obožavali idole kojima su nastojali da se približe Allahu. U Kur'anu stoji da su mekkelije, upitani zašto obožavaju statue, odgovorili: 

“Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili!” (Prevod značenja Kur'ana, 39:3) 
Isto tako, Kur'an nas obavještava o mušricima: 
A ako ih zapitaš ko ih je stvorio, sigurno će reći: “Allah!” Pa kuda se onda odmeću ? (Prevod značenja Kur'ana, 43:87)

Upitaj: “Ko vas hrani s neba i iz zemlje, čije su djelo sluh i vid, ko stvara živo iz neživog, a pretvara živo u neživo, i ko upravlja svim”? – “Allah”! – reći će oni…  (Prevod značenja Kur'ana, 10:31) 

Ovakvih i sličnih ajeta je dosta, a svi onu potvrđuju da je mušrik svako onaj ko ne prihvata sva tri aspekta tevhida.

11. Posredništvo u ibadetu je haram. Nikome nije dozvoljeno da bude postavljen u ulogu posrednika između Allaha i Njegovog roba. Onaj ko se Allahu moli putem nekog posrednika, taj čini kufr.

12. Allah u Kur'anu, ajet 2:165, kaže: “Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha…”. Ovaj ajet ilustrira da je dio tevhida u obožavanju i sama ljubav prema Allahu, te da pravi vjernici Allaha vole više od svega i svakoga drugog.

13. Allah u Kur'anu kaže (ajet 9:31): “Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje i monahe svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju – nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju.” U Tirmizijinoj zbirci hadisa stoji da je ashab po imenu Adi Ibn Hatim, koji je ranije bio krišćan, prokomentarsao je ovaj ajet rekavši da krišćani svoje svećenike nisu smatrali bogovima. Na ovo ga je poslanik Muhammed s.a.w.s. upitao: “Nisu li vam oni haram činili halalom, a halal haramom, i vi ste to prihvaćali?” Kada je Adi Ibn Hatim odgovorio da jesu, Poslanik s.a.w.s mu je rekao: “To znači da ste ih obožavali.” Ovaj događaj nam kazuje da prihvatanje zakonika mimo Allahovog zakonika znači obožavanje onoga koji je taj zakonik uspostavio. Ovaj događaj također kazuje da muslimani ne smiju dozvoliti da se Allahov zakonik mijenja, te ukazuje da su muslimani dužni uspostaviti Allahov zakonik jer je njegovo uspostavljanje dio obožavanja Allaha.

14. Arapska riječ širk znači partnerstvo.

15. U islamskoj terminologiji, širk se odnosi na pripisivanje Allahu druga (partnera) i negaciju tevhida.

16.
Postoji nekoliko oblika širka, širk u “rubibijetu” tj. širk koji narušava tevhid-ul-rububije (tevhid u gospodarenju) predstavlja negiranje Allahovog postojanja i pripisivanje nekih Allahovih moći Njegovim stvorenjima.

17. Širk u “ibadetu” tj. širk koji narušava tevhid-ul-ibadah (tevhid u obožavanju) predstavlja obožavanje drugih mimo Allaha.

18. Širk koji narušava tevhid-ul-esma’ ves-sifat (tevhid u osobinama/imenima) predstavlja pripisivanje Allahu ljudskih (nesavršenih) osobina i pripisivanje ljudima Allahovih (savršenih) osobina.

19. Širk koji narušava tevhid-ul-rububije (tevhid u gospodarenju) predstavlja tvrdnja da duše mrtvih ljudi imaju udjela u onome što se dešava u svijetu živih.

20.
Širk koji narušava tevhid-ul-ibadah ili tevhid-ul-uluhijje (tevhid u obožavanju) predstavlja prinošenje žrtve idolu.

21. Širk koji narušava tevhid-ul-esma’ ves-sifat (tevhid u Allahovim osobinama) predstavlja tvrdnja “Moj šejh poznaje gajb!” jer se njome insanu pripisuje jedno Allahovo svojstvo.

22.
Širk koji narušava tevhid u ibadetu se dijeli na dvije kategorije: mali širk i veliki širk. Veliki širk predstavlja i klanjanje nekom drugom mimo Allaha i prinošenje žrtve nekom drugom mimo Allaha i ljubav prema nekome mimo Allaha, kada ta ljubav postane prepreka ispunjavanja Allahovih propisa.

23. Posljedica velikog širka jeste vječno boravište u vatri džehennemskoj, ukoliko se čovjek iskreno ne pokaje prije smrti. Iako je Allah Najmilostiviji, on u Kur'anu kaže: 

Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehove od toga kome On hoće. (Prevod značenja Kur'ana, 4:48) 
24. Mali širk predstavlja činjenje ibadeta kako bi nas neko od ljudi vidio. Više o ovome možete pročitati u tekstu Eš-Širk el-Asgar (mali širk).

25. Čovjek koji čini veliki širk prestaje biti musliman. 

Preuzeto iz knjige: The Fundamentals of Tawheed autora Abu Ameenah Bilal Philipsa. 
______________________________________