Arhiva za Januar, 2013

Može li se abdest uzeti morskom vodom ?

Posted: 27 Januara, 2013 in fikh
Prva vrsta vode:

Obična voda (prirodna bez primjesa)

Ova vrsta vode je čista i čisteća, tj. čista sama po sebi i čisteća za druge. Ova vrsta vode sadrži u sebi podvrste, a one su:

Kiša, snijeg, led. Dokaz za njih su Allahove riječi: «…I s neba vam kišu spustio, da bi vas njome očistio…» (El-Enfal, 11)

Također na to ukazuje i hadis kojeg bilježe imam Buharija, Muslim, Ebu Hind, Nesaija i ibn Madže u svojim zbirkama, gdje kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  u dovi za otpočinjanje namaza: «…Allahu moj, speri sa mene grijehe moje snijegom, vodom i ledom…»

Morska voda, je čista za što postoji dokaz da morska voda ulazi u vrstu obične ili prirodne vode koja je čista i čisteća je hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre, r.a., u kojem kaže, pitao je čovjek Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: «Allahov Poslaniče mi plovimo na moru i nosimo malo vode (pitke, slatke) ako se abdestimo njome, ožednjet ćemo.  Da li se možemo abdestit morskom vodom?» Na ovo mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: «More je čisto i čisteće i mrtvo iz njega je halal. (tj. morske životinje koje umru u njemu su halal, dozvoljene za jesti)» Bilježe ga u svojim zbirkama četvorica autor asunena, Malik, Ahmed, i dr. Hadis je vjerodostojan.

Zem-Zem voda spada u čistu i čisteću vodu za šta je dokaz hadis kojeg prenosi Alija, r.a., gdje kaže: «Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je zatražio posudu sa zem-zem vodom, popio je malo i abdestio se ostatkom.»

Voda koja se promjenila zbog dugog stajanja, mjesta gdje se nalazi ili zbog mješanja sa nečim što se u većini slučajeva ne može razdvojiti od nje, kao što su alge, opali listovi… Ova voda spada u čiste i čisteće po mišljenju svih učenjaka.

Osnova u ovom poglavlju (obične vode) je da sve što se naziva vodom (prirodnom) bez nekih dodataka i opisa može se koristiti za čišćenje. (gusul, abdest i dr.) Kaže Allah Uzvišeni (prijevod): «…Ako ne nađete vode…» (El-Maide, 6) U ovom ajetu je rečeno vode uopšteno, bez dodatka i ograničenja tako da sve što je voda može koristiti za čišćenje.
___________________________________________
Upitan je Šejh ibn Baz
Da li se žena može računati ženi mahremom na putovanju ili ne (tj. može li putovati u društvu žena)?!
Na što je odgovorio: 
Ne može žena biti mahrem drugoj ženi, mahrem isključivo može biti muškarac koji joj je zabranjen po krvnom srodstvu, kao otac, brat ili druga punovažna veza poput bračne: muža, svekra, pastorka ili poput oca po mlijeku ili brata po mlijeku i sl.
A nije dozvoljeno čovjeku (strancu)  da se osamljuje sa ženom (koja mu nije ništa u rodu, niti dozvoljenoj vezi)  niti da putuje s njom, zbog riječi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: “Ne smije putovati žena osim u društvu mahrema.” (Buharija i Muslim i drugi) i zbog riječi:”Nikad se ne osami čovjek sa ženom, a da šejtan nije treći.”
Bilježi ga Imam Ahmed i dr. od hadisa Omera, r.a sa vjerodostojnim senedom.
Da nas Allah sve pomogne!!! 
Izvor: Fetve za ženu muslimanku: 1-373-374, str.
Napomena: Na ovom stanovištu je većina učenjaka Hanefije, Hanbelije, a od savremenika  – Salih bin Fevzan, Salih bin Usejmin, Muhammed Nasiruddin Albani, Abdul Aziz  ibn Baz, Saudijski savez za fetve i dr.
Pogledati: Fetve za ženu muslimanku, Islamske fetve i dr.
____________________________________

Adabi sijela

Posted: 27 Januara, 2013 in Uncategorized
Jedna od stvari za kojom imamo potrebu da govorimo i da pišemo jeste upravo ova tema o adabima sijela, koju smo izabrali da bismo opomenuli i posavjetovali prvo sebe, a onda i ostale kako treba da se ponaša jedan musliman u društvu ili pak na nekim mjestima gdje se ljudi okupljaju i pričaju o raznim stvarima.
Kao što imamo običaj navest ćemo neke hadise na ovu temu i kako su generacije ashaba i generacije prije nas pristupale sijelima i kako su se ponašali na tim sijelima i skupovima.Za primjer ćemo navesti hadis kojeg prenosi Ibn Omer, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka nipošto neko od vas ne podigne čovjeka s njegovog mjesta, kako bi on na njega sjeo, nego se razmaknite i mjesta jedni drugima načinite.” (Muttefekun alejhi).

Stoga je poznato da, kada bi Ibn Omeru neki čovjek ustao sa svoga mjesta, on ne bi na njega sjeo.

Također, ono što treba da znamo jeste da kada dolazimo na neki skup ili sijelo treba da nazovemo selam kako to kaže Allahov poslanik sallallahu alejhi ve sellem :”Nećete ući u Džennet sve dok  ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli. Želite li da vas uputim šta da činite pa da se međusobno volite: širite selam među sobom!” (Muslim).

Prethodno smo spomenuli adabe ustupanja mjesta i naveli smo hadis koji govori o tome. Slijedeća stvar na koju bi trebalo obratiti pažnju jeste da ukoliko se razgovara o nekim stvarima (bilo vjereskim ili dunjalučkim) da ne ulazimo drugome u riječ ili da ne prekidamo nikoga kada govori bez izuna (dozvole) za to. 
Slijedeća stvar na koju bi trebalo pripaziti jeste i to da ukoliko se u društvu ili na sijelu nalaze trojica ljudi onda ne bi trebalo da dvojica pričaju nasamo ostavljajući trećeg u nezgodnom položaju i u sumnji o njihovom govoru. Također od stvari koje bi se trebale čuvati i paziti jesu i prazne priče i beskoristan govor kao što je korištenje pogrdnih izraza i termina, pričanje viceva, priča ili događaja o kojima se ne zna prava autentičnost i ispravnost, a to su stvari koje nam neće koristiti ni na dunjaluku ni na ahiretu pa zbog toga Allah Uzvišeni kaže (prevod): “On ne izusti nijednu riječ, a da pored njega nije prisutan onaj koji bdije.” (Kaf, 18)

Ovaj ajet neka nam je uvijek na umu bilo gdje da se nalazimo.  

Sa razmišljanjem o ovom ajetu ćemo uvijek imati u podsvijesti da neko na nas motri i da zna šta radimo i da ćemo jednog dana biti pitani za sve što uradimo ili izgovorimo. 

Kao što smo rekli treba da pazimo šta ćemo govoriti i pričati i kako ćemo se ponašati u svakoj situaciji. Od stvari na koju bi trebalo obratiti pažnju jeste i ostavljanje ogovaranja ili javnog iznošenja zavisti ili zlobe prema nekom od muslimana. Ovo su stvari na koje bi trebali strogo pripaziti i čuvati ih se na bilo kojem mjestu, skupu ili sastanku se nalazili. Za kraj ćemo spomenuti još samo učenje dove nakon sijela, a dova se uči zbog učinjenog nekog od mogućih prijestupa koje smo naveli i učenjem ove dove opraštaju se manji grijesi učinjeni na tom sijelu. Onaj ko ne zna ovu dovu može je prepisati ili naučiti napamet. 

“Subhaneke llahumme ve bihamdike. Ešhedu en la ilahe illa ente estagfiruke ve etubu ilejke.”

Molimo Allaha subhanehu ve teala da se okoristimo sa ovim nasihatom i predavanjem prvo mi koji pišemo, a onda i svi ostali. 

Molimo Ga također, da nam oprosti grijehe, da nam se smiluje i da nas uvede u Džennet.

Vidjesmo iz priče o Sevdi kako je Havle bint Hakim potakla Resulullaha da zaprosi udovicu Sevdu i djevojku Aišu, kćerku njegovog vjernog druga Ebu Bekra, i kako je Božiji Poslanik poslao da vidi mišljenje njihovih roditelja.

Ode Havle Ebu Bekrovoj kući i nađe tamo suprugu mu Umm Ruman, majku Aišinu, te joj reče:

-Umm Ruman, da znaš što ti Allah posla od hajra i bereketa! Poslao me Resulullah da mu zaprosim tvoju Aišu!

Ummu Ruman se zapita:

-Zar mu je dozvoljena? Resulullah i otac Aišin su se pobratili. Sačekaj Ebu Bekra, sada će on doći.

Kada dođe Ebu Bekr zapita se isto što i Ummi Ruman, pa se povrati Havla Resulullahu, a on joj odgovori:

-Vrati se Ebu Bekru i reci mu da smo braća u islamu i da mi je njegova kćerka dozvoljena.

Kad sasluša Havlu, reče majka Aišina:

-Mutam, sin Adijjov je spominjao Aišu za njegova sina Džubejra, pa mu je obeća Ebu Bekr, a on, Allaha mi, nikada ne prekrši obećanja.

Ode Ebu Bekr Mutamovoj kući i tamo ga zateče sa ženom mu Umm Džubejr.

-Šta mislite u pogledu moje kćerke Aiše? -upita ih.

-Šta veliš ženo? -upita Mutam.

-Bojim se, ako oženim našeg sina tvojom kćerkom, da ga ne uvedeš u svoju vjeru, – reče žena Mutamova.

-A šta ti kažeš? – reče Ebu Bekr Mutamu.

-Čuo si šta ti je rekla, -odvrati mu Mutam.

Na to pozva Ebu Bekr Havlu i reče joj:

-Pozovi mi Resulullaha!

Tako vjenča Poslanik Aišu u mjesecu ševalu desete godine po Poslanstvu, a bješe tek u svojoj sedmoj godini, pa ostade kod roditelja dok ne odraste.

Nakon što preseli Resulullah u Medinu, i napravi mesdžid i uz njeg sobe, posla Zejda, sina Harisova i Ebu Rafiu da mu dovedu kćeri i suprugu Sevdu i posla Ebu Bekr s njim Abdullaha, sina Urejkitova s dvije deve i pismom sinu Abdullahu da mu povede porodicu.

Po njihovom dolasku upita Ebu Bekr Božijeg Poslanika:

-O Allahov Poslaniče, šta te sprječava da uzmeš moju kćer sebi?

-Mehr, – na to će Resulullah.

Dade mu Ebu Bekr Siddik dvanaest i po oka srebra, a Poslanik to ponudi kao mehr Aiši i privede je sebi u mjesecu ševalu, tri godine nakon vjenčanja u Mekki.

Jednom prilikom reče Resulullah Aiši:

-Pokazana si mi tri puta u snu. Jednom mi te dovede melek zavijenu u bijelu svilu pa mi reče:

-Ovo ti je žena.

Otkrih joj lice, kad ono ti, pa rekoh: Ako je ovo od Allaha, neka bude tako.

Jednom bješe Resulullah sa Aišom u sobi, kad mu dođe čovjek na konju, pa mu se diže Božiji Poslanik i stavivši ruku na grivu konja tiho s njim razgovaraše. Kad ode konjanik, upita Aiša:

-Ko je onaj s kojim si se došaptavao?

-Vidjela si nekoga? -upita je Božiji Poslanik.

-Jesam vidjela sam čovjeka na konju. -odgovori Aiša.

-Na koga ti liči? -na to će Resulullah.

-Na Dihjeta Kelbija, -reče Aiša.

-To je Džibril, a ti vidje hajr, -potom će Resulullah.

Bio je Bajram i uđe Resulullah kod Aiše, a kod nje dvije robinje popjevaju o ratovima Arapa, pa se nasloni na postelju i okrenu im se leđima. U to uđe Ebu Bekr, pa zaruži kćer:

-Svirale šejtanove kod Božijeg Poslanika?

-Pustih ih, -reče Resulullah. Svaki Ummet ima svoj praznik, a ovo je naš praznik.

Kad joj bi dosta, namignu Aiša robinjama i one odeše.

Poklonio je Poslanik Aiši devu crne boje još nenaviklu na nošenje jahača, pa je pogladi i zadovi Allaha za bereket u njoj, a onda reče Aiši: “Zajaši je i budi blaga s njom, jer blagost čini svaki posao lijepim, a odsustvo blagosti čini ga ružnim.”

Priliskom odlaska Allahova Poslanika na put ili vojni pohod,njegove bi supruge kockom odredile koja će ga od njih pratiti. Saznao je jednom kako pleme Benu Mustalik namjerava pod vođstvom Haris ibn Ebi Dirare napasti muslimane, pa odluči da ih iznenadi prije Medine. Za njegovu pratnju izađe Aišino ime, te se zaputi u svojoj zastrtoj nosiljci.

Poraziše muslimani pleme Benu Mustalik i zarobiše im ženskinje, te se okrenuše nazad za Medinu. Na tom putu zaustaviše se odmoriti, pa se Aiša udalji radi potrebe, a kad se vrati primjeti da joj se ogrlica prekide negdje u međuvremenu, pa se povrati ne bi li je našla. Napokon je pronađe, ali kad dođe do mjesta karavane, shvati da su krenuli ne primjetivši njeno odsustvo.

Vidje Aiša da je sama, pa ostade na istom mjestu, kako bi je mogli lakše naći i tako sjedeći savlada je san.

Safvan ibn Mu'tal bio je zadužen da ide iza vojske da bi pokupio ako bi se štogod zagubilo. Ugleda nekog u crnom gdje spava, te se približi i prepozna Aišu, jer je bješe znao prije nego je sišla Kur'anska Objava o pokrivanju lica. Ona se probudi, a Safvan reče:

-Mi smo Allahovi i Njemu je povratak… Mi smo Allahovi i Njemu je povratak.

Onda približi svoju devu Aiši govoreći:

-Majko vjernika, uzjaši devu.

Sjede Aiša na devu, a Safvan ibn Mu'tal je za uzdu povede.

U svitaj zore ušla je karavana u Medinu. Devu Aišinu povedoše njenoj kući, ali kad spustiše nosiljku vidješe da je prazna. Začudi se Allahov Poslanik i ashabi, a neki od njih se povratiše tražeći majku vjernika Aišu.

U to stiže Safvan ibn Mu'tal sa devom. Primiri se Resulullah kad vidje Aišu u dobrom stanju i sasluša šta se desilo. Međutim, Aiša se razbolje, a to iskoristi Abdullah ibn Ubejj ibn Selul, vođa munafika, da počne pričati: “Allaha mi, niti se spasio od nje, niti ona od njeg.”

Počeše i neki od muslimana prepričavati ovaj slučaj, među njima i Hassan ibn Sabit, pjesnik Resulullahov i Mustah ibn Usase, i rođak Ebu Bekra kojeg je ovaj bio izdržavao, i Hamne bint Džehš, kćerka tetke Božijeg Poslanika, a sestra Poslanikove supruge Zejneb.

Stiže ova priča do Resulullaha i Ebu Bekra, ali nijedan ne mogaše to reči Aiši. O ovom događaju nam pripovjeda majka vjernika Aiša:

“Onaj koji potpiri potvoru bio je Abdullah ibn Ubejj ibn Selul. Pošto dođosmo u Medinu, razboljeh se mjesec dana, a svijet širiše lažnu vijest o meni, a da ja i ne osjetih išta. Ono što me čudilo bilo je odsustvo posebne pažnje Resulullahove koju sam imala svaki put u bolesti. Jedino što bi mi rekao bilo je: Kako si? -pa bi otišao.

To me je mučilo, a ne znadoh razloga, sve dok jednom ne odoh sa Umm Mustah radi potrebe noću, a to je bilo prije nego sagradismo nužnike blizu kuća, pa pri povratku zape za svoj ogrtač, te se obrecnu:

-Da Bog da propao Mustah!

Ja joj rekoh:

-Šta to govoriš, zar psuješ borca sa Bedra?

-Za ne znaš šta on priča? -odgovori mi mati njegova, pa mi ispriča kako me potvaraju ljudi.

Na to se pogorša stanje moje bolesti, pa mi dođe Resulullah i reče:

-Kako si? -a ja ga na to upitah:

-Dopuštaš li mi da odem kući svojih roditelja?

Time sam htjela da se uvjerim od njih u glasine što su kružile. Dobih dozvolu od Allahova Poslanika, te odoh kući očevoj i upitah majku:

-Šta to pričaju ljudi? -a ona mi odgovori:

-Moja kćeri, smiri se, nema žene da je čovjek voli, a uz nju ima još žena, a da ne pričaju o njoj.

Ja ću na to:

-Slava je Allahu, znači svijet priča o tome?

Plakala sam čitavu noć ne zaspavši i osvanuh tako, pa pozva Resulullah Alija ibn Ebi Taliba i Usame ibn Zejda da se posavjetuje s njima prije nego siđe Objava. Usame upozori na moje poštenje i Poslanikovu ljubav prema meni, dok Ali ibn Ebi Talib predloži da se upita moja robinja Berira.

Resulullah je pozva i upita:

-O Berira, je si li primjetila išta čudno?

Na to će Berira:

-Ništa, tako mi Onog što te posla s istinom, ne vidjeh kod nje ikakve mahane, osim što je mlađahna, pa zaspi čuvajući brašno u roditelja, pa dođu kokoši i pojedu ga.

Jednog dana dok bješe na minberu zatraži Allahov Poslanik od ljudi da ga ispričaju ako se osveti Abdullahu bin Ubejju, rekavši: “O skupe muslimanski, ko će me ispričati ako se osvetim čovjeku koji mi naudi potvarajući mi porodicu? Tako mi Allaha, nisam vidio od nje osim hajra, kao i kod čovjeka kojeg spominju, i nije ušao u moju kuću osim sa mnom!”

Diže se Sa'd ibn Muaz, prvak plemena Evs, pa reče: “Ja Resulallah, ja ću te ispričati. Ako bude od Evsa, odrubismo mu glavu, a ako bude od naše braće Hazredž, uradismo što nam kažeš.”

Kad to ču prvak Hazredža Sa'd ibn Ubade, obuze ga džahilijetska plemenska sujeta što prvak Evsa veli da će ubiti čovjeka iz njegova plemena. Naime, Abdullah ibn Ubejje, na koga je mislio Poslanik u svom obraćanju ljudima bješe od plemena Hazredž. Zato se ljutito obrati prvaku Evsa, Sa'du bin Muazu:

“Slagao si, tako mi Allaha, nit ćeš ga ubiti, nit si moćan da ga ubiješ!”

Na to se diže Usejd ibn Hudejr, tetić Sa'da bin Muaza i povika n Sa'da ibn Ubadeta:

“Ti si slagao, tako mi Allaha, i sam si munafik kad braniš munafike!”

Uspališe se obje strane, i da ne bi Resulullaha izbio bi rat između dva plemena.

Ne mogoh zaustaviti suze toga dana, niti noći prije njega, niti noći nakon njega, pa pomisliše roditelji da će mi se jetra raspukniti. Dok sjeđahu tako sa mnom, najavi mi se žena od Ensarija, pa joj rekoh da uđe. Sjede kod mene i stade plakati skupa sa mnom, a u to uđe Allahov Poslanik i poselami, pa sjede, a ne sjede sa mnom otkad počeše priče. Već mu mjesec dana ne siđe Objava u vezi mene. Onda otpoče: O Aiša, čuo sam o tebi tako i tako, pa ako si nevina od toga, opravdaće te Allah, a ako si zgriješila, išći od Allaha oprosta, jer rob ako prizna svoj grijeh, a potom se pokaje Allahu, Oprosti mu Allah.”

Nakon što okonča Allahov Poslanik svoje kazivanje, presušiše mi suze i rekoh ocu:

-Odgovori Allahovu Poslaniku!

Reče Ebu Bekr:

-Allaha mi, ne znam šta da kažem Allahovu Poslaniku. Ne znam ni jedne kuće arapske da je snađe što me snađe! Allaha mi, ne bi rečeno na nas u džahilijetu, dok se nije robovalo Allahu, ono što nam se govori u islamu…?

Onda rekoh majci:

-Odgovori Allahovu Poslaniku!

Odgovori Umm Ruman:

-Ne znam šta da kažem Allahovu Poslaniku!

Potom rekoh:

-Ja sam djevojka sitnih godina, i ne znam puno od Kur'ana. Znam da vam se ova priča ugnijezdila u duše i da ste povjerovali. Ako vam reknem da sam nedužna, a Allah zna da sam nedužna, nećete mi povjerovati, a ako vam priznam krivnju, a Allah zna da sam od toga čista, povjerovat ćete mi. Tako mi Allaha, ne mogu vam reći više od riječi oca Jusufova: “Lijepo je srpljenje. A Allahu se obraćam za ono što kazujete.”

Potom se okrenuh i legoh na krevet, znajući da sam nedužna i da će me Allah opravdati, ali, tako mi Allaha, nisam vjerovala da će moje opravdanje postati dijelom Objave koja se uči. Nadah se da će Allahov Poslanik vidjeti san koji će me opravdati.

Zatim dođe Objava, a Allahov Poslanik bude kad mu ona silazi kao u groznici, kaplje znoj poput bisera rose mu čelo u danu studenom.

Kad dođe sebi, osmjehnu se, i prvo što reče bi:

-O Aiša, Opravda te Allah Uzvišeni!

Mati mi kaza:

-Ustani pred njim!

A ja odgovorih:

-Allaha mi neću ustati pred njim, niti pred ikim, osim Allahom Uzvišenim!

Objavi Uzvišeni: “Uistinu su oni što učiniše potvoru grupa od vas. Ne smatraj to zlom po vas. Svakom je od njih ono što zaradi od grijeha, a onom koji s potvorom započe, njemu je kazna golema.”

Tako opravda Uzvišeni iznad sedam nebesa Aišu, u Kur'anu koji se uči do Dana Proživljenja.

Druge Poslanikove supruge bile su udavane ranije, pa su imale nadimke po prvom dijetetu, tako je Hindin nadimak bio Umm Seleme (Majka Selemova), Ramlin Umm Habiba (Majka Habibina) itd.

Aiša je jedina bila djevojka kad se udala za Resulullaha, ali nije imala djece, pa reče jednom:

-Allahov Poslaniče, sve moje druge imaju nadimke…

-Nek tvoj nadimak bude po Abdullahu sinu Zubejrovom, -na to će Resulullah. (Abdullah je bio sin Aišine sestre Esme i Zubejra ibn Awama.)

Tako Aiša bi prozvana: “Umm Abdillah…”

Jednom se sporječkaše Aiša i Božiji Poslanik, pa odoše Aišinom ocu Ebu Bekru da im presudi.

-Budi pravedan, Allahov Poslaniče, -obrati se Aiša mužu.

Ebu Bekr se naljuti čuvši ovo i udari kćerku po obrazu govoreći joj:

-Zar Božijem Poslaniku kažeš da bude pravedan?

Stade brisati Resulullah krv što joj poteče iz nosa i opra ju svojom rukom s Aišine odjeće rekavši:

-Nije nam ovo bila namjera, nije nam ovo bila namjera…

Upita jednom Amr ibnul As:

-O Allahov Poslaniče, koga najviše voliš na svijetu?

-Aišu, -odgovori Resulullah.

A od muškinja? -upita Amr.

-Oca njena, odvrati Božiji Poslanik.

Reče jedne prilike Allahov Poslanik Aiši:

-Znam te kad si zadovoljna sa mnom, i znam kad si ljuta!

-Kako znaš? -upita Aiša.

-Kad si zadovoljna rekneš: “Ne, tako mi Gospodara Muhammedova!; a kad si ljuta rekneš: “Ne tako mi Gospodara Ibrahimova!”

Na to će Aiša:

-Baš tako! Allaha mi, Božiji Poslaniče, ne mogu da tebe izbjegavam, pa izbjegavam ime!

Pitala bi Aiša Allahova Poslanika:

-O Božiji Poslaniče, kakva je tvoja ljubav prema meni? -a Resulullah bi joj odvratio:

-Poput čvora od užeta!

Pa bi opet upitala:

-O Poslaniče Allahov, a kakv je čvor? -a Poslanik bi odgovorio:

-Kakav je, takav je!

Nije bilo samilosnijeg od Božijeg Poslanika prema svojim suprugama.

“Najbolja je vjera u onoga koji je najbolje ćudi, a najbolji su od vas oni koji su najbolji prema svojim ženama,” -govorio bi.

Priča Aiša: “Utrkivasmo se ja i Allahov Poslanik, pa ga pretekoh. Kasnije se ugojih, pa me preteče.”

-Ko ima najveći hakk kod žene? -upita Aiša.

-Muž! -odvrati Poslanik.

-A ko ima najveći hakk kod čovjeka?

-Mati!

-A koji su ljudi najbolji? -nastavi Aiša zapitkivati.

-Pokoljenje u kojem živim, potom ono koje ga slijedi, -reče Resulullah.

Aiša je imala tu čast da u njenoj sobi silazi Objava: “Vidjela sam kako silazi Objava u danu žestoke hladnoće, a čelo Poslanikovo obliveno znojem.”

Pitala bi Aiša Resulullaha o značenju Kur'anskih ajeta, pa zapita jednom za Kur'ansko aje: “Dana kad se zamjene zemlja i nebesa drugima…:

-Allahov Poslaniče, gdje će biti ljudi toga dana!

-Na mostu, (nad vatrom) -odgovori Poslanik.

Drugom prilikom upita:

-Ko su ti supruge u Džennetu?

-Ti si među njima, -reče joj.

Aiša bi posredovala ako bi se Božiji poslanik naljutio na neku od svojih supruga. Jednom to zatraži od nje Safijja, a za uzvrat joj pokloni dan koji njoj pripada po redu kod Poslanika.

Uze Aiša svoj ogrtač koji je bio obojen za'faranom i pošprica ga vodom kako bi za'faran pustio miris i sjede pored Resulullaha.

-O Aiša, danas nije tvoj red? -reče joj Allahov Poslanik.

-To je Allahova Blagodat koju daje kome hoće, -odgovori Aiša Kuranskim ajetom, te mu ispriča zbog čega joj je dan poklonjen, a Resulullah se odljuti od Safijje.

Zatraži Aiša jedne noći od Božijeg Poslanika da je posavjetuje.

“Ako mi se želiš pridružiti na Ahiretu nek ti bude dosta od dunjaluka koliko je dosta putniku što ponese na put. Kloni se druženja s bogatašima, i ne mijenjaj odjeće dok se ne podere,” -uzvrati Resulullah.

I postupi Aiša po Poslanikovom savjetu, ne mareći za dunjaluk i radosti njegove. Po povratku Allahova Poslanika sa oprosnog hadža požali se Aiši: “I dalje ćutim bol od jela što ga pojedoh u Hajberu, osjećam da mi otrov izjede srčanu žilu.” (Otrov je postavila u nogu od ovce Židovka iz Hajbera. Poslanik uze zalogaj, ali ga Džibril obavijesti, pa povrati što pojede. Nešto otrova ipak uđe u tijelo. Sahabija Bišr ibnul Bera umrije otrovan.)

Kad se bol pojača i bolest oteža reče Resulullah:

-Naredite Ebu Bekru da predvodi ljude u namazu!

Aiša će na to:

-O Božiji Poslaniče, Ebu Bekr je osjetljiva srca pa ga ljudi neće ćuti u namazu, da si to naložio Omeru?

Ali Poslanik ponovi:

-Naredite Ebu Bekru da klanja ljudima!

Svoje posljednje dane Allahov je Poslanik proveo u Aišinoj kući-sobi, uz pristanak ostalih supruga. Aiša je tada imala osamnaest godina, a Poslanik preseli u njenom krilu.

Otac joj Ebu Bekr preuze vođstvo muslimanske zajednice i pokori plemena što se odmetnuše poslije Poslanikove smrti.

Nakon dvije godine i on preseli na Ahiret, bivši ukopan u Aišinoj sobi pored Resulullaha. Vođstvo zajednice preuze Omer.

Aiša je bila izvor znanja ostalog od Allahova Poslanika, pa bi ashabi dolazili pitati je iza zastora, ako bi iskrslo kakvo nejasno pitanje. Tako se jednom, ne mogavši se složiti oko toga da li se trebaju kupati muž i žena poslije odnosa bez izlijevanja sjemena, odluče poslati Musu el Ensarija da upita Aišu. Zatraži Musa dozvolu za ulazak i reče:

-O majko vjernika, htio bih te nešto upitati, ali me stid.

Aiša odgovori:

-Pitaj me što bi pitao svoju majku, jer sam ti ja majka.

(Kur'an je supruge Poslanika nazvao majkama vjernika). Potom mu navede riječi Allahova Poslanika: “Kad se smjesti među njene četiri grane, i dotaknu se dva obrezana mjesta, treba se okupati.” (žensko obrezivanje (vrha dražice) je takođe preporučeno od strane Božijeg Poslanika.)

Drugom prilikom podjelio se halifa Omer sa drugim ashabima oko toga može li se onaj koji hoće da obavi umru ili hadždž namirisati prije nego uđe u ihram, pa reče Omer: “Volim više da hodočasnik miriše po katranu nego po mirisu.” Kad dođe ovo do Aiše, obavjesti ih da je namirisavala Božijeg Poslanika prije ulaska u ihram i nakon izlaska iz njega, i dodade: “I sad se sjećam tragova mirisa na Poslanikovom razdioku.”

Halifa Omer bi uvijek slao pitanja Aiši iz suneta. Kod sebe je imao devet zdjela za devet supruga Poslanikovih, u kojima bi im slao kad bi se god što zadesilo od voća i poslastica.

Perzijanci su bili kivni na Omera što im pokori carstvo, pa mu poslaše ubicu koji ga zbode zatrovanim bodežom dok je predvodio ljude u sabahskom namazu. Hilafet preuze Osman. U njegovo doba počeše spletke bolesnih duša željnih vlasti, koji su u udaljenim krajevima islamske države, koja se daleko protegla, podsticali neuke mase, tek ušle u Islam, da traže pravde od halife. Pri tom su se služili krivotvorenim pismima za koje su govorili da stižu od ashaba. Zavjernici se dogovore da povedu mase iz Egipta i Iraka u Medinu dok ashabi budu na hadždžu, i ubiše halifu. Aiša se vraćala sa hadždža kad je čula za tu vijest, pa se povrati u Mekku pozivajući na izručivanje Osmanovih ubica. U Medini je par dana bilo bezvlašće, dok se ne vratiše ashabi i natjeraše Alija da se prihvati hilafeta. Kada je vijest o halifinoj smrti stigla u Damask, i krvava halifina košulja izložena u džamiji na mimberu, održa Osmanov rođak i ashab Allahova Poslanika Muavija, koji je bio zapisivač Objave kod Resulullaha, posmrtni govor u kojem izjavi da neće dati prisege novom halifi dok mu se ne izruče ubice Osmanove.Neki od ashaba napustiše Medinu i odoše u Siriju. Ubice su već bili pobjegli u svoja plemena u Basru u Irak. Ali uze Muavijin postupak kao pobunu, i htjede krenuti na njega, ali ga ashabi ne podržaše u tome, kao ni sin mu Hasan, unuk Allahova Poslanika.

Aiša, Talha i Zubejr u Mekki odluče da posreduju između Alija i Muavije i htjedoše krenuti kod Muavije u Damask. Međutim, Osmanov namjesnik u Basri Abdullah ibn Amr, koji je pobjegao iz Basre čuvši za halifino ubistvo bojivši se da i njega ne snađe isto, nagovori ih da idu u Basru da traže krvarinu od plemena ubica halifinih. Tako i učine a pred Basrom ih dočeka Alijev namjesnik Osman ibn Hunejf i odluče da skupa sačekaju dolazak Alijev iz Medine. Pobunjenici koji su učestovali u ubistvu Osmanovom pokušaše izazvati nerede, ali Talha i Zubejr zatražiše od plemena Basre da se izruče te im svima odbrubiše glave. U to stiže i Ali i dogovori se sa Aišom i ashabima da se mirno riješi spor s Muavijom. Međutim, preostali zavjernici se dogovaraše te noći šta da rade i odlučiše započeti borbu sa obje strane, kako bi svaka strana pomislila da je napadnuta. I zaista, tok događaja izađe iz ruku vođa, i borba se okonča hiljadama mrtvih, među njima Talha i Zubejr. Aiša je bila zaklonjena od svijeta u nosiljci na devi, zbog čega je ova bitka poznata po imenu “Džemel” (deva). Ona u toku borbr zatraži od Ka'ba el Ezdija kojeg je halifa Omer bio postavio za kadiju u Basri da podigne Kur'an i pozove ljude da prekinu borbu. Zavjernici ga, međutim, ustrijele i odapeše strijele i na Aišu. Ona na to povika: “O ljudi, proklinji te ubice Osmanove!” i poče i sama doviti od Allaha da ih prokune. Kad Ali ču žamor, upita o čemu se radi, pa poče i sam da dovi, i uzeše obje strane doviti. Ali otpremi Aišu s njenim bratom Muhammedom i čedrdeset žena iz Basre da je otprate u Medinu.

Abdullah ibn Abbas jednom zatraži dozvolu da uđe kod Aiše, pa mu otvori njen bratić Abdullah sin Abdurrahmanov. Na to će ibn Abbas: “Raduj se majko, tako mi Allaha, ne dijeli te od susreta sa Muhammedom i onih koje voliš osim da napusti tvoja duša tijelo. Izgubi se tvoja ogrlica na putovanju s Allahovim Poslanikom, pa zastadoste tražiti je te ostaše ljudi bez vode, pa spusti Allah ajet o tejemumu, kojim se olakša ovom ummetu, a ti bješe uzrok tomu. I opravda te Allah iznad sedam nebesa od potvore, i nema mesdžida da se u njemu ne spominje tvoj događaj, danju i noću.” Aiša ga prekide riječima: “O sine Abbasov, kloni se hvaljenja moga tako mi Allaha voljela bih da niko ne zna za me.”

Kad joj se približi smrt, reče Aiša: “Ne pratite moj tabut s bakljama, i ne stavljajte pod mene crvenu kadifu. To se nije radilo u Poslanikovo doba. I pokopajte me pored supruga Allahova Poslanika…”

Aiša je bila ostavila sebi mjesto za kabura u svojoj sobi pored muža i oca, ali je halifa Omer zamoli da ga njemu pokloni kako bi bio ukopan pored svoja dva druga, pa mu udovolji. Preseli na ahiret u šezdeset i šestoj godini života, u ramadanu pedeset i sedme godine po Hidžri. Dženazu joj klanja Ebu Hurejre, a zatim je u gluho doba noći ukopaše u groblju Bekia, pored svojih druga…

Hadidža, kći Huvejlidova

U predislamsko doba zvali su Hadidžu “Čista”. Udavala se dva puta, obojica od uglednika Arapa. Prvi put za Hinda sina Nebašova, kojem je rodila dva sina, a poslije njega za Atika el-Mahzumija kojem je rodila kćerku Hind. Po njoj je bila poznata kao Ummu Hind (Hindina majka).

Hadidžin otac Huvejlid, sin Esedov bješe visoka položaja u svome rodu, kao i njegova kćerka koja se obogatila tragujući sa Sirijom preko ljudi koje bi slala u njeno ime.

Muhammed, sin Abdullahov napunio je dvadesetpet godina života i bješe poznat kao “Pouzdani” kad Hadidža htjede da ga pošalje da trguje za nju u Siriji, pa se obrati Ebu Talib svome bratiću:

-O sine brata moga, ja sam čovjek bez imetka, a nastale su i teške godine po nas; evo se sprema karavana za Siriju, a Hadidža bi htjela tebe poslati da trguješ njenim imetkom radi onog što je čula o tvojoj pouzdanosti, pa ako joj odeš, pretpostavit će te nad druge, premda mi nije drago da ideš u Siriju, a i bojim se za tebe od Židova.

Ponudi Hadidža Muhammedu dvostruku platu od one koju je bila uobičavala davati. Muhammed prihvati ponudu te odvede karavanu u grad Busru u Siriji. Tamo na busrijskoj čaršiji sjede u hladovinu drveta pored pobožnjaka Nestora koji upita Hadidžinog slugu Mejseru koji je pratio Muhammeda na putu:

-Ko je ovaj čovjek što sjede u hladovinu ovog drveta?

-Čovjek iz Kurejšija, iz porodice koja se brine o Svetom Hramu, – odvrati Mejsera.

-Ne sjeda pod ovo drvo niko osim poslanika, na to će Nestor.

Prodade Muhammed svoju robu i kupi drugu koju prodade u Mekki uz dvostruku dobit. Prilikom povratka u Mekku primjeti Mejsera kako dva meleka prave hladovinu Muhammedu dok su jahali po popodnevnoj žegi. Ispriča to Hadidži kao i događaj sa Nestorom, što podsjeti Hadidžu na ono što se zbilo u mjesecu redžebu, na dan svetkovine mekkanskih žena, kad progovori jedno od njihovih božanstava što ga pohodiše, poprimivši lik čovjeka i približivši im se:

-O žene mekkanske, pojavit će se u vašem mjestu poslanik po imenu Ahmed kojeg će Allah poslati sa Objavom, pa koja god od žena mu mogne biti suprugom, neka bude.

Muhammed je u početku gajio ovce, a onda deve, skupa sa ortakom i bjehu u poslovnom odnosu s Hadidžinom sestrom, a kad bi trebalo što ugovarati s njom, slao bi Muhammed svog ortaka, pa ga jednom prilikom upita sestra Hadidžina zbog čega Muhammed ne dolazi s njim, a ovaj odgovori:

-Govorio sam mu da dođe sa mnom, ali mi reče da ga je stid.

-Nisam vidjela stidljivijeg čovjeka ni kreposnijeg, -na to će Hadidžina sestra.

Osjeti Hadidža uznemirenost u srcu pri spomenu Muhammeda, dok ne posla jednom njenu vjernu drugu Nefisu da izvidi njegov stav prema ženidbi. Ova saznade da je ono što ga sprečava od toga samo nedostatak imetka, te mu reče:

-Kad bi ti bila ponuđena ljepota i imetak i ugled i odgovarajuće porijeklo, ne bi li prihvatio? Poručuje ti Hadidža kći Huvejlidova da si joj blizak srcu radi vašeg srodstva i tvoga ugleda među svijetom, i poštenja i lijepe ćudi i iskrenosti.

U to je doba Hadidža bila najuglednija od Kurejšijskih žena i najvećeg bogatstva, pa je svako priželjkivao oženiti je. Stoga Muhammed, kad sasluša Nefisine riječi, spomenu to svojim amidžama Hamzi i Ebu Talibu i ode skupa s njima kod Hadidžinog amidže Amra sina Esedova da je zatraže. Ovaj pristade i tako postade Hadidža prva supruga Muhammedova, u svojoj četrdesetoj godini i rodi mu sina Kasima, po kojem bi prozvana Umm Kasim (Majka Kasimova). Nakon Kasima rodiše se još četiri kćeri: Rukejja, Zejneb, Umm Kulsum i Fatima. Nakon toga umrije Kasim.

Počeše se Muhammedu ukazivati istinski snovi i poče voliti samoću. Jednom usni kako mu izvadiše stomak i opraše ga i očistiše, pa ga opet vratiše na njegovo mjesto. Hadidža ga umiri rekavši da je to dobar znak.

Kad napuni četrdesetu godinu, provodio bi Muhammed čitav mjesec ramazan u brdu Hira u pobožnosti. Jednom mu se ukaza melek koji siđe s neba, a u ruci mu posuda sa knjigom, te mu reče:

-Čitaj!

Muhammed odgovori da ne zna čitati, na što ga melek stegnu žestoko nekoliko puta, dok ne ponovi Muhammed za njim:

-Čitaj u Ime Gospodara tvoga Stvoritelja.

Stvori čovjeka od zakvačke.

Čitaj, a Gospodar tvoj je Najplemenitiji.

Koji poduči pismu.

Poduči čovjeka onome što ne znade.

Nakon što završi Muhammed sa učenjem ode melek, te napusti Muhammed pećinu i krenu kući, i kad bi na polovini brda začu glas s neba:

-O Muhammede, ti si Allahov Poslanik, a ja sam Džibril!

Prestraši se Muhammed od lika Džibrilovog koji zastra nebesa i dođe Hadidži dršćući, pa je obavjesti što se zbi, izrazivši svoje strahovanje da se radi o džinu.

Hadidža ga, međutim, umiri riječima:

-Nikako, amidžiću! Allah to ne bi dozvolio da se dogodi, jer ti paziš na rodbinske veze, i ne govoriš osim istinu, a povjereno ispuniš i plemenite si ćudi.

Na to ode Hadidža pobožnjaku Bahiri i upita ga za Džibrila, a ovaj odgovori:

-Sveti Duh, najčasnijo od žena Kurejšija, otkud znaš za to ime?

-Muž mi i amidžić Muhammed veli da mu dolazi, -odvrati Hadidža.

-Ne zna za njega niko osim poslanik Allahu blizak, jer je Džibril izaslanik između Allaha i Njegovih poslanika. [ejtan se ne usuđuje ukazati u njegovom liku, niti nazvati se njegovim imenom, -reče Bahira.

Požuri Hadidža Muhammedu i obavijesti ga šta reče Bahira, a zatim se uputi amidžiću Vereki, sinu Nevfelovom koji je bio u vjeri Isa alejhi-s-selam i bio podučen Tevratu i Indžilu. Nakon što sasluša Hadidžine riječi, Vereka joj kaza:

-Amidžić tvoj ne govori do istinu i to je početak poslanstva. Dolazit će mu Pouzdanik koji je dolazio Musau i on je Poslanik ovog ummeta, zato mu poruči da ustraje.

Međutim, Objava se prekinu neko vrijeme, što teško ožalosti Allahova Poslanika i poželi da se sunovrati s vrha brda, ali kad bi se god popeo ukazao bi mu se Džibril govoreći mu:

-Ti si Allahov Poslanik.

Jednog dana ugleda Resulullah Džibrila kako sjedi između neba i zemlje te požuri uznevjeren kući i zatraži od Hadidže da ga pokrije.

Primjeti Hadidža kako je nemirna sna i teškog disanja i kako mu znoj lije sa čela i kao da sluša nekog ko mu šapuće. Potom se primiri i pođe izgovarati kao da ponavlja što je čuo:

-O pokriveni!

Ustani i opominji!

A odjeću tvoju očisti!

I kumira se kloni!

Obazre se Allahov Poslanik prema svojoj ženi i reče:

-Okonča se doba sna i odmora, o Hadidža. Džibril mi naredi da opominjem ljude i pozivam ih Allahu i robovanju Njemu. Pa koga da pozovem i ko da se odazove?

-Ja sam prva koga ćeš pozvati i prva koja ću ti se odazvati, -reče mu Hadidža.

Tako bjaše Hadidža kći Huvejlidova prva osoba koja povjerova u Allaha i Njegova Poslanika i ono s čime je poslan… Za njom slijediše Ebu Bekr, Ali sin Ebi Taliba, Zejd sin Harisov…

Glavari Kurejšija, međutim, porekoše Muhammedovo poslanstvo, jer bi se u suprotnom morali njemu pokoriti i priznati mu vođstvo. Umjesto pokornosti, postadoše mu neprijatelji i naudiše mu.

U tim teškim danima Hadidža je bila ta kod koje je našao Poslanik utjehu i ohrabrenje. Jednom mu dođe Džibril i reče:

-Hadidža hoće da ti donese posudu s jelom ili pićem, pa joj prenesi selam od Gospodara njena i od mene i obraduj je kućom u Džennetu.

Kad to Hadidža ču, uzvrati:

-Uistinu je Allah Selam i neka je na Džibrila Selam i na tebe neka je Selam i Rahmet Allahov.

Jednom prilikom sjeđaše Resulullah sa svojim ashabima na zemlji, pa napravi četiri crte po tlu i upita ih:

-Znate li šta je ovo?

Odgovoriše ashabi:

-Allah bolje zna i Poslanik Njegov.

Na to će Resulullah:

-Najbolje su žene od stanovnika dženneta četiri: Hadidža kći Huvejlidova, Fatima, kći Muhammedova, Merjem kći Imranova i Asija kći Mezahimova, žena Faraonova.

Benu Hašim i Benu Abdul Mutlib, Poslanikov rod, stadoše u njegovu zaštitu od progona Kurejšija, zbog čega ovi proglasiše prekid svakih odnosa sa njima, trgovačkih ili ženidbenih i zabraniše im kretanje, sve dok im ne izruče Muhammeda da ga ubiju. Ovo je potrajalo pune tri godine u kojima je rod Muhammedov bio primoran hraniti se insektima i lišćem i vezivati kamenje za stomak od žestine gladi. Potom umrije Poslanikov amidža Ebu Talib a nakon tri dana i Hadidža, desetog ramazana desete godine po Objavi, u šesdeset petoj godini života, a Poslanik je sobom spusti u kabur. Ukopana je u mezarju Hudžun u Mekki.

Ovo je bio težak udarac za Allahovog Poslanika, jer izgubi utješitelja i ohrabritelja i vjernog druga.

Priča majka vjernika Aiša:

-Ne bi znao Resulullah sallallahu alejhi ve sellem izići iz kuće a da ne spomene Hadidžu, pa me jednom spopade ljubomora i nazvah je staricom, ali se Poslanik naljuti i reče: “Povjerovala je u me kad me porekoše ljudi i pomogla me imetkom kad me ljudi spriječiše od njeg i djecu mi izrodi…”, pa rekoh u sebi, nikad je više neću lošim spomenuti.
 
____________________________________

Zejneb – kćerka Huzejme

Posted: 27 Januara, 2013 in poslanikove supruge

Zvali su je majkom sirotinje po sadaci koju je djelila.


Bješe žena Ubejdeta, sina Harisova, unuka Abdul Muttaliba, koji je bio Poslanikov dedo. Bjehu među prvima koji primiše Islam, i među prvima koji okusiše mušrički gnjev, dok ne učiniše Hidžru u Medinu.

Ubejde pogibe na Bedru, pa je Poslanik Allahov zaprosi sebi od amidže joj Kubejsa, i dade mehr od 400 srebrenjaka. To je bilo 31. mjeseca po Hidžri.

Soba je Zejnebina bila pored Hafsine. Nakon samo osam mjeseci preseli Zejneb na Ahiret, u tridesetoj godini života. Bila je prva od Poslanikovih žena ukopanih u Bekii, a on joj klanja dženazu. 
_________________________________________

Hafsa – kćerka Omerova

Posted: 27 Januara, 2013 in poslanikove supruge

Hafsa, kćerka halife Omera ibn Hattaba i sestra Abdullaha, sina Omerova rodila se kada su Kurejšije popravaljale Ka’bu, prije poslanstva Resulullahova na pet godina.

Udala se za Hunejsa ibn Huzafeta koji primi Islam i dvaput učini Hidžru u Abesiniju skupa s Hafsom, dok konačno ne hidžretiše u Medinu.

Hunejs je učestvovao u bitki na Bedru i na Uhudu, gdje ga Allah podari šehadetom, a Allah najbolje zna ko je kod Njega šehid.

Omer ponudi Osmanu da uzme Hafsu, ali mu ovaj odvarati da ne razmišlja o ženidbi.

Onda sretne Ebu Bekra Siddika pa spomenu i njemu svoju kćer koja ostade hudovicom, ali mu ovaj ništa ne odgovori.

Požali se Omer Resulullahu na postupak dvojice najboljih mu drugova, ali se Poslanik nasmješi i zatraži je za sebe.

Kasnije se sretoše Omer i Ebu Bekr, pa mu ovaj reče:

-Nemoj da šta loše pomisliš o meni, Resulullah mi je ranije spominjao Hafsu, pa nisam htio da otkrivam tajne, a da je on ne uze , ja bih je uzeo za sebe.

Bješe ženidba Allahova Poslanika sa Hafsom treće godine po Hidžri.

Osman u isto vrijeme oženni Poslanikovu kćerku Umm Kulsum, nakon što umrije sestra joj Rukajja, koja isto tako bješe za njim.

Dođe do Omerovih ušiju da mu se kćerka prepiraše sa Resulullahom, pa ljut ode do nje i upita je:

-Je li tačno što čuh?

Hafsa podtvrdi, našta je Omer naruži riječima:

O kćeri, opominjem te kaznom Allahovom i srdžbom Resulullahovom. Ne budi ljubomorna na mladost i ljepotu Aišinu.

Jedne noći ode Resulullah kod Hafse, -a ona mu zatraži dozvolu da posjeti Aišu.

Posla Allahov Poslanik po robinju mu Mariju koju mu pokloni namjesnik Egipta Mukavkis, nakon što mu posla pismo s pozivom u Islam, i uvede je u sobu Hafsinu. Kada se ova vrati, zateče ga s Marijom, pa sačeka da ova izađe, a onda reče Resulullahu ljuta i uplakana:

-Vidjeh s kim si bio u mojoj sobi, i na mojoj postelji.

U želji da joj udovolji, Resulullah joj uzvrati:

-Ako hoćeš, neću joj se više nikad prikučiti.

Hafsa reče da je tako zadovoljna, a Poslanik je upozori da to ostane tajnom među njima.

Ipak, ne izdrža Hafsa a da se ne povjeri svojoj najboljoj drugi Aiši:

-Olakša nas Allah od Marije, obaveza se Resulullah da joj se neće prikučiti.

Proširi se priča među Posolanikovim suprugaam, našto se on zakle da im se neće prikučivati mjesec dana.

Nastani se u čardaku do kojeg se peo preko drveta. Poslanikov momak Rabah čuvao mu je stražu.

Pođe se šaputati među muslimanima kako je Resulullah pustio svoje žene. One se povukoše u svoje kuće tužne i kajući se. Nisu mislile da će posljedice biti tako ozbiljne…

Saznade Omer od Hafse da je Poslanik istinski ljut, pa ga posjeti ne bi li ga razgovorio. Uspje Omer odobrovoljiti Resulullaha, pa se i osmjehnu.

Siđe Kur’ansko aje:

“O Poslaniče, reci suprugama svojim: “Ako hoćete život ovozemni i ukrase njegove, dođite da vas otpremim i otpustim otpustom lijepim”

Ponudi Allahov Poslanik svojim ženama da izaberu šta hoće, pa izabraše Allaha i Poslanika Njegova i Ahiret.

Veli majka vjernika Hafsa:

-Allahov bi Poslanik nakon sabahskog ezana klanjao dva kratka rekata prije nego bi otišao u džamiju da klanja sabahske farde.

Halifa Omer je uobičavao lutati po noći kroz Medinu želeći čuti o potrebama ljudi. Začu jednom kako jedna od časnih žena recituje iza zatvorenih vrata:

Odulji se ova noć

čije zvijezde putuju

znoj me muči

jer nikog pored mene

da se poigramo…

Omer je upita:

-Što je s tobom?

-Poslao si mi muža u boj ima mjeseci, pa ga poželih, -odvrati žena.

-Da nisi htjela da ga nadomjestiš? -upita Omer.

-Da Allah sačuva! -reče žena.

Na to će joj Omer:

-Strpi se , poslaću po njeg.

Tako i učini, onda ode kod kćerke mu Hafse, udovice Allahovog Poslanika, te je upita:

-Hoću da te upitam za nešto što me muči, pa mi olakšaj. Nakon koliko vremena zaželi žena muža?

Postidi se Hafsa i obori glavu, na šta će Omer:

-Allah se ne stidi od istine.

Hafsa pokaza prstima 3-4 mjeseca, našto Omer posla preporuku vojsci da niko ne smije odsustvovati od kuće više od četiri mjeseca.

Pripovjeda Zejd, sin Sabita od Ensarija:

-Ebu Bekr je naredio da sakupim Kur’an, pa sam ga ispisao na komadima kože, i kostima plećki i palminoj kori. Kad je Omer postao halifa, naredio je da se to sve popiše u jednu knjigu, a kad je preselio na Ahiret, ovaj je mushaf pohranjen kod Hafse.

Kad je Osman htio da pošalje po primjerak Kur’ana u svaku pokrajinu, zakle se Hafsi da će joj ga vratti nakon prepisivanja, pa mu ga dade i vrati joj ga kasnije.

U priči o Aiši spomenusmo kako su Aiša i Talha i Zubejr željeli posredovati između Muavije i Alija, i kako kako odoše u Basru da potražuju krvarinu za ubijenog Osmana od plemena iz kojih su poticale ubice. Hafsa je htjela pridružiti im se, ali joj brat Abdullah ne dozvoli, i odvede je u Medinu. Do kraja svoga života Hafsa je živjela u Medini posvetivši se ibadetu. Preselila je na Ahiret za vrijeme halife Muavije, a dženazu joj je klanjao namjesnik Medine Mervan ibn Hakem i ukopaše je u mezarje Bekia pored Poslanikovih supruga
_______________________________________
Sevda je bila supruga Sekrana u vrijeme Objave i skupa primiše Islam. Kada se pojačalo tlačenje Kurejšija prema ashabima Allahova Poslanika učini Hidžru Sekran sa svojom ženom u Abesiniju, napustivši rodbinu i imetak na Allahovom putu. Tamo se razbolje pa se vrati u Mekku sa Sevdom i ubrzo potom umrije.

Kada je umrla majka vjernika Hadidža otišla je Havla bint Hakar kod Poslanika i rekla mu:

-Spopala te usamljenost od kad si izgubio Hadidžu, o Božiji poslaniče?

-Tako je, pazila mi je kuću i podigla djecu, -odvrati Resulullah.

-Pa što se ne oženiš Božiji poslaniče? -upita ga Havla.

-A ko… poslije Hadidže? -reče Resulullah.

-Djevojka ili udovica? -upita Havla.

-Ko od djevojaka? -upita Resulullah.

-Kćerka onog ko ti je najpreči od svih Allahovih stvorenja, kćerka Ebu Bekra, prvog čovjeka koji ti je povjerovao i podržao te.

-A koja udovica? -na to će Resulullah.

-Sevda, povjerovala je u ono s čime si poslan i slijedila te na tome.

-Otiđi onda i spomeni me kod njih, -reče joj Božiji Poslanik.

Ode Havla kod Sevde i reče joj:

-Da znaš šta ti Allah posla od hajra i bereketa. Poslao me Božiji Poslanik da te zaprosim njemu!

-Nadala sam se potajno, -na to će Sevda.. Dođi, pa spomeni to mome ocu!

Bješe Sevdin otac stari dedo i kad ču razlog dolaska Havlinog pozva kćerku i reče joj:

-O kćeri, ova veli da je posla Božiji Poslanik da te zaprosi njemu, a on je prilika plemenita roda, pa jesi li suglasna da te udam za njega?

Sevda odvrati potvrdno i otac reče da se pozove Allahov Poslanik. Po svom dolasku zatraži Resulullah od Sevde da odredi čovjeka od njena roda koji će je udati, te odredi Sevda Hatiba sina Amrovog.

Mehr Sevdin je iznosio 400 dirhema. Nakon vjenčanja, povede je Božiji Poslanik svojoj kući.

Sevda je bila prva supruga Allahovog poslanika nakon Hadidžine smrti. Ovo se vjenčanje zbilo u Mekki, desete godine po Objavi. Nakon Resulullahove Hidžre u Medinu i nakon što se pobratiše Medinjani sa muhadžirima i podiže se mesdžid i sagradi Resulullah sebi dvije sobice, posla Zejda sina Harisova i Eba Rafiu u Mekku pa dopratiše Sevdu i kćeri Allahova Poslanika Um Kulsum i Fatimu i Zejdovu ženu Um Ejmen. Ebu Bekrov sin Abdullah povede porodicu svoga oca i sestru Aišu, koju je vjenčao Allahov Poslanik kad i Sevdu.

Poslanik je boravio dan u Sevdinoj, a dan u Aišinoj sobi. Sevda bješe presretna u kući Allahova poslanika, brinući se za njegove kćeri i premda bješe krupna žena, lahkoća njene duše unosila je radost u srce Resulullahovo. Reče mu jedne prilike:

-Klanjala sam iza tebe nočas Božiji poslaniče, pa si toliko stajao na rukuu da sam se uhvatila rukom za nos da mi ne bi krv potekla!

Na to se nasmješi Božiji Poslanik.

Kasnije je Resulullah oženio Omerovu kći Hafsu i Zejneb kći Huzejme koja umrije nakon osam mjeseci i bi prva koja se ukopa od majki vjernika. U njenu je sobu došla Um Seleme, koju je Poslanik oženio nakon Zejnebine smrti.

Sevda je znala koliko je Allahov Poslanik volio Aišu, a sama je već bila zašla u godine, pa mu reče jednog dana:

-O Allahov Poslaniče, neka moj dan pripadne Aiši, a ja ti halalim za to moje pravo, a nemoj me puštati, jer želim da budem među tvojim ženama na Ahiretu.

Kada je Resulullah otišao na oprosni hadž, poveo je i svoje supruge. Kad se jednom okupiše svi skupa, upitaše Božijeg poslanika:

-Koja će od nas prva za tobom?

On odgovori:

-Najduže ruke!

Supruge Allahova Poslanika uzeše mjeriti čija je najduža podlaktica, pa ispade Sevdina.

Nakon što preseli Resulullah na Ahiret, Sevda više nije htjela ići na hadž rekavši:

-Ne želim drugog hadža nakon Oprosnog.

U vrijeme halife Omera posla halifa Sevdi vreću srebrenjaka. Kad Sevda vidje vreću nasmješi se:

-U vreći ? Kao da su hurme !

Potom naredi da se podjele siromasima Medine.

Bješe Sevda uistinu prva od Resulullahovih supruga koja preseli za njim, u hilafetu Omerovom.

Tada reče Aiša, kći Ebu Bekra:

-Tad saznadosmo da je dužina njene ruke značila mnoštvo sadake…. 

 
___________________________________

Husejn ibn Mes`ud el-Begavi

Posted: 27 Januara, 2013 in ulema
Puno ime mu je: Husejn ibn Mes`ud ibn Muhammed el-Ferra el-Begavi. Rođen je 436/1044 god. u Horosanu u mjestu Bega po kojem je nazvan Begavi između Herata i Merva. Umro je 510/1117 god. u Merveruzu gdje je  i ukopan, pored svoga glavnog šejha i učitelja Kadi Husejna. Pored njega, sticao je znanje i pred: Ebu Omerom el-Melihijem, Ebul Hasanom Eš-šejrezijem, Ebul Hasanom el-Duvejnijem, Ahmed ibn Ebu Nasr el-Kufanijem i drugim. Od njega su mnogi prihvatali znanje među kojima se posebno ističu: Ebu Mensur Muhammed bin Es`ad El-Attari, Ebul Futuh Muhammed bin Muhammed et-Tai i drugi.

Begavi kao učenjak:

Husejn bin Mes`ud el-Begavi bio je jedan od najučenijih ljudi svog vremena. Istakao se u raznim islamskim disciplinama. Bio je hafiz Kur`ana i dobro je poznavao njegova učenja. Autor je čuvenog tefsira koji spada u grupu tradicionalnih. Bio je stručan i u fikhu, što pokazuju i napisana djela iz te oblasti.

Također se isticao i u hadisu. S pravom je dobio naziv : “Onaj koji oživljava sunnet. “ Bio je poznat po izuzetnoj skromnosti, asketizmu, pobožnosti i iskrenom i odanom radu. Koliko je bio skroman, vidi se i po tome što je jedno vrijeme jeo samo hljeb, koji je nakon mnogih dobronamjernih prigovora počeo umakati u masnoću. Nosio je skromnu i grubu odjeću, a u pogledu na dobre učenjake, prethodnike, nosio je i mali turban na glavi. Navodi se da nijedan ders ne bi održao bez abdesta. Odrastao je u sredini gdje je vladao šafijski mezheb, a i većina učenjaka od kojih je učio bili su šafije. Pozivao je Kur`anu i sunnetu, kao glavnim izvorima šerijata, te tražio da se stručnjak u islamskom pravu ne ograničava na jedan mezheb nego da, nakon što postigne određeni stepen znanja, onda je sposoban da bude mudžtehid, bez obzira na pripadnost određenom mezhebu. 

Djela su  mu inače nailazila na dobar prijem što mnogi pripisuju njegovoj iskrenosti i lijepom nijjetu. 

Napisao je veliki broj djela, od kojih su, pored tefsira najpoznatija: 

1. Šerhu sunne; tio je veliko hadisko djelo, štampano u četrnaest tomova koje se i dan danas koristi. U tom djelu vidi se Begavijino dobro poznavanje hadisa i hadiskih znanosti, te predaja ashaba i tabi`ina. 

2. Mesabihu sunne; to je djelo u kojem je Begavi sakupio hadise koje su prethodni učenjaci navodili bez lanca prenosilaca. Hadise je podijelio na sahih i hasen podrazumijevajući da su sahih hadisi oni koje navode Buharija i Muslim ili jedan od njih, a hasen hadisi oni koji navode autori sunena.

3. El-Džem`u Bejne-Sahihajn; ovim djelom, poput još nekolicine islamskih učenjaka, Begavi je analizirao hadise koje navode Buhari i Muslim u svojim sahihima posebno obraćajući pažnju na one koje prenose obojica, jer su takvi najvjerodostojniji.

4. Et-Tehzib; to je fikhsko djelo, koje šafije i danas u dobroj mjeri koriste. Imam Nevevi se puno potpomogao tim djelom pri pisanju nekih svojih dostignuća, prije svega Reudatu Talibin.

5. El-Erbe`une hadisen; kroz njega je Begavi doprinjeo populisanju četrdeset odabranih hadisa koji su izuzetno važni i obuhvataju mnoge islamske teme.
_______________________________

Imam Ebu I'sa Et-Tirmizi

Posted: 27 Januara, 2013 in ulema
Istaknuti učenjak, imam u hadisu, Ebu I'sa Muhammed b. I'sa b. Sewre et-Tirmizi. Rođen je u mjestu Bewdž, u okolini grada Tirmiza, u Horosanu, 209 godine po hidžri. Neki tvrde da je rođen u Tirmizu 200 godine.

Živio je u vrijeme najvećeg procvata islamskih i drugih nauka. Veoma rano, počeo se interesovati za nauku. Gotovo sva djela je napisao iz oblasti hadisa.

Bistrina uma i pamćenje hadisa

Još kao dječak, Tirmizija se među svojim vršnjacima isticao izuzetnom oštroumnošću i bistrinom. Ako su za nekoga željeli u to vrijeme da kažu bistar i oštrouman, govorili bi: “Bistar kao Tirmizija”.

Taj njegov kvalitet, naročito je došao do izražaja u pamćenju hadisa.

Ahmed b. Abdullah b. Davud veli da mu je Tirmizija ispričao slijedeće: “Dok sam jednom prilikom putovao u Mekku, sreo sam jednog šejha. Upitao sam prisutne ko je on i kada su mi rekli koje, zamolih ga, da me presluša hadise, koje su mi od njega prnijeli. Imao sam napisane dvije njegove omanje zbirke i obično sam ih nosio sa sobom. Pošto je pristao da me presluša, ja sam te dvije zbirke i izvadio, kako bih mu pročitao hadise koje sam u njih zabilježio. Kad sam ih izvadio zapazih da to nisu bile njegove  dvije zbirke, nego druge. Tada počeh njegove hadise citirati napamet. Na kraju on me zapita da li sam te hadise pred polazak obnovio. Kad mu rekoh da nisam, nego da ih od ranije pamtim, on se zadivi. Tom prilikom mi je saopštio još 40 i kada sam, ih za njim sve ponovio, on reče: “Sličnog tebi, još nisam vidio.”

Tragajući za hadisom, Tirmizija je obišao sve znantstvene centre tog vtremena. Boravio je u Šamu, Hidžazu, Iraku, i Horosanu. Na tom putu je sreo brojne znamenite učenjake. Slušao je od Kutejbe b. Seida, Ebu Musa'a, Suvejda b. Nasra, Ebu Davuda, Buharije i mnogih drugih. Najviše je naučio od imama Buharije, uz kojeg je proveo dosta vremena. Buharija ga je izuzetno cijenio. Jednom prilikom je rekao: “Ja sam više naučio od Tirmizije, nego što je on od mene. “  Da bi mu priznao učenost, Buharija je od Tirmizije prenio dva hadisa, priznajući ga time za svog učitelja.

Svestranost u poznavanju hadiske nauke

Tirmizija je svestrano pozunavao hadisku nauku. Posebno se istakao u poznavanju skrivenih nedostataka i mahana u hadisu, odnosno u njegovim predanjima. U toj oblasti je prema mnogima, nadmašio i svog učitelja Buhariju. Od njega su hadis učili mnogi, čija će imena ostati trajno zapisana u hadiskoj nauci, kao što su: Ahmed b. Abdullah el-Mirvezi, Ahmed b. Jusuf en-Nesefi, Davud b. Nasr i drugi.

Imam Ebu I'sa Et-Tirmizi živio je sedamdeset godina. Pred kraj života je oslijepio. Neki vele da je osljepio plačući za Buharijom. Umro je u rodnom mjestu 279 godine po hidžri. Neki drže da je umro 277 godine u Tirmizu.

Najznačajnija dostignuća su mu: Džami’-Sunen, Eš-Šemailu-l-Muhammedije, Et-Tarih, Ez-Zuhd, Kitabu-‘ilel, Kitabu el-Esmau vel Kuna.
__________________________________