Velikani hadiskih znanosti – IMAM ET-TIRMIZI

Posted: 13 Februara, 2013 in ulema

Poznati učenjak i Imam u hadisu, Ebu Isa Muhammed ibn Isa ibn Sevre Et–Tirmizi, rođen je u jednom selu nedaleko od Tirmiza u Horasanu. Rođen je u vrijeme kada su sve grane islamske nauke doživljavale procvat. Kao i mnogi učenjaci prije njega, Tirmizi se rano počeo baviti naukom, a poseban interes pokazuje za hadis. Iz te oblasti će uglavnom napisati sva svoja djela. Još kao dječak isticao se izuzetnom bistrinom i oštroumnošću. Tada, u to vrijeme, ako su za nekog željeli da kažu da je izuzetno bistar i oštrouman govorili bi: “Bistar kao Tirmizi.” Ta njegova nadarenost naročito je došla do izražaja kod pamćenja hadisa.

Ahmed ibn Abdullah ibn Davud kaže da mu je Tirmizi ispričao sljedeće: “Jednom prilikom dok sam bio na putu za Mekku, naišao je jedan šejh. Upitao sam prisutne ko je on, i kada su mi kazali ko je, ja sam ga zamolio da me presluša hadise koje su mi ljudi od njega prenijeli. Od njega sam imao napisana dva djela i obično sam ih nosio sa sobom. Pošto je pristao, ja sam izvadio ta dva djela da mu pročitam hadise. Kad sam ih izvadio, vidio sam da nisu ti, nego drugi hadisi. Tada sam počeo da ih citiram napamet. Kada sam sve hadise citirao, on me je upitao da li sam ja te hadise pred polazak obnovio. Kako sam rekao da ih od prije pamtim, on se zadivio. Saopćio mi je zatim 40 hadisa, i kada sam ih poslije toga sve ponovio, rekao je: “Sličnog tebi još nisam vidio.”

Tragajući za hadisom, Tirmizi je obišao sve značajne znanstvene centre. Boravio je u Hidžazu, Iraku, Šamu i Horasanu. Na tom putu je došao u kontakt sa brojnim istaknutim poznavaocima hadisa. Hadis je slušao od Kutejbe ibn Seida, Ebu Mus’aba, Ibrahima ibn Abdullaha el-Herevija, Ismaila ibn Musa’a, Suvejda ibn Nasra, Alija ibn Hadžera, Muhammeda ibn Abdulmelika, Ebu Davuda, Buharija i dr.

Nema sumnje da je Tirmizi najviše naučio od Buharija. Buhari je izuzetno cijenio Tirmizija, jer je u njemu vidio veliki dar i sklonost hadisu. Jednom prilikom je rekao: “Više sam ja naučio od Tirmizija, nego što je Tirmizi od mene.” Da bi mu iskazao poštovanje, on od njega prenosi dva hadisa. To zbog toga što je u hadiskoj nauci važilo pravilo: ”Ako od nekog prihvatiš hadis, on ti je učitelj”, pa je on time, uvjerivši se u učenost Tirmizija, želio da ga prizna ko svog učitelja.

Tirmizi je dobro poznavao sve grane hadiske nauke, a posebno se istakao otkrivanju mahana u hadisima. Kasnije je i sam dugo predavao hadis. Od njega su učili mnogi, kasnije poznati učenjaci. Smatrali su ga Imamom hadisa. Bio je veoma pošten i pobožan čovjek. Živio je 70 godina, a pred kraj života je oslijepio.

Umro je u rodnom mjestu 279. godine po Hidžri, dok neki kažu da je umro u Tirmizi 277. godine po Hidžri. Tirmizi je cijeli svoj život posvetio hadisima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Napisao je desetak djela i uglavnom su sva iz oblasti hadisa. Najznačajnija su: “KITABUL DŽAMI”, “KITABUL–ŠEMAILUL MUHAMMEDIJJE”, “KITABUT–TARIH”, “KITABUZ–ZUHD” itd.

Do danas su štampana samo dva: “EL–DŽAMI” i “ŠEMAILUL MUHAMMEDIJJE”, a za ostale se ne zna gdje su im rukopisi.

“EL–DŽAMI”


Najpoznatije djelo, koje je Tirmizi ostavio iza sebe, je poznata zbirka hadisa koja mu je donijela ugled u cijelom svijetu. Učenjaci se razilaze oko naziva ove zbirke: El – Bagdadi je naziva “TIRMIZIJEVIM SAHIHOM”, Hakem “DŽAMIUS – SAHIH”, većina je naziva “DŽAMIOM”, a u narodu je poznata kao “TIRMIZIJEV SUNEN”. Nema sumnje, najadekvatniji naziv za ovu zbirku je “DŽAMI”, i toga je mišljenja većina učenjaka hadisa, a evo zašto: Sahihi su zbirke u kojima su isključivo vjerodostojni hadisi. U Tirmizijevoj zbirci nisu svi takvi.

Suneni su zbirke u kojima su hadisi, koji se odnose na fikhska pitanja i propise Islama, dok su Džami zbirke u kojima su, pored hadisa, fikhskih pitanja i propisa, zabilježeni i hadisi koji se tiču vjerovanja, lijepog ponašanja (ahlaka), tefsira, vrijednosti učenja Kur’ana, koji se odnose na Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, ashabe radijallahu anhum, i sl. Jednom riječi, hadisi koji tretiraju sva pitanja Islama.

Ovu zbirku napisao je iz ljubavi prema hadisu. Tirmizi nije nigdje naglasio kakve je uslove sebi postavio, ali se jasno, prilikom čitanja ovog djela, može zaključiti sljedeće:

1. Da se ne želi ograničiti isključivo na vjerodostojne, tako da u zbirku bilježi i dobre (hasen) i slabe (daif) hadise, za razliku od Ebu Davuda. On također u tu zbirku bilježi hadise koje nije čuo od svojih učitelja, nego su ih neki fikhski učenjaci uzeli kao argument u rješavanju pojedinih pitanja, svejedno da li su vjerodostojni ili ne, a povrh toga, on uz hadise bilježi i mišljenja učenjaka.

2. Ako jedan hadis ima više predaja, Tirmizi navodi sve predaje tog hadisa, a onda se jednom kritičkom analizom osvrće na ove predaje i ukazuje šta u njima nedostaje, a šta je u njima suvišno.

3. Ako neki hadisi imaju mutabe i ševahide, tj. ako je isti hadis, sa istim ili drugačijim senedom prenesen od drugog ashaba, on navodi i imena tih ashaba. Npr. “Na ovu temu sa istim ili sličnim značenjem prenosi se hadis i od tog i tog.”

4. Da pored hadisa bilježi i rasprave učenjaka o pojedinim pitanjima, za koje su ti hadisi važni.

5. Da Tirmizi ukazuje na stepen svakog hadisa kojeg je zabilježio. Ako je hadis slab, on ukazuje na uzroke slabosti tog hadisa kritički se osvrčući na ravije u njegovom senedu. Ukoliko je hadis slab zbog seneda, on ukazuje na nedostatke tog ravije. Pri tome navodi i mišljenje drugih učenjaka.

Kada se sagleda sve izloženo, da se zaključiti da je Tirmizi bilježio i slabe hadise u svoju zbirku, radi ukazivanja na njih, kao i otkrivanja uzroka slabosti tih hadisa i ravija. Zato se ovo ne može smatrati nedostatkom i manjkavošću Tirmizijevog “Džamia”. Naprotiv, to je ono što krasi ovu zbirku i što je zadivilo učenjake hadisa.

Kada je Tirmizi napisao “Džami” dao ga je na uvid učenjacima Hidžaza, Iraka i Horasana, te su se najpohvalnije izrazili o njemu. Sam Tirmizi kaže: “Pošto sam završio svoj “Džami”, dao sam učenjacima Hidžaza, Iraka i Horasana, da ga pogledaju i iznesu svoje primjedbe, pa su svi bili oduševljeni i zadovoljni. Zato ko ima ovu zbirku u svojoj kući, kao da ima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem koji mu govori.

HADISI TIRMIZIJEVOG “DŽAMIA”


U ovoj zbirci ima ukupno oko 4000 hadisa. Tirmizi se nije ograničio isključivo na vjerodostojne hadise, nego je pored njih bilježio i dobre i slabe hadise. Što se tiče apokrifnih hadisa, u ovoj zbirci ih nema, iako je Ibn Dževzi u svom djelu “EL–MEVDUALUL KUBRA” iz Tirmizijevog “Džamia” zabilježio 23 hadisa, smatrajući ih apokrifnim. Međutim, učenjaci su jasno i argumentirano pobili Ibn Dževzija, dokazavši da nije u pravu i da takvih hadisa u ovoj zbirci nema. Hadiski teoretičari hadise iz Tirmizijeve zbirke svrstavaju u četiri kategorije:

1. vjerodostojni, koji ispunjavaju uvjete Buharija i Muslima,

2. vjerodostojni, koji ispunjavaju uvjete Ebu Davuda, Nesa’ija i ostalih,

3. hasen hadisi, koji nemaju mahane i

4. slabi hadisi, u kojima su vidljivi uzroci slabosti.

Tirmizi je ukazao na stepen svakog hadisa, a kod ocjene istog koristi se terminima koji prije njega nisu bili poznati. Za njega kažu da je prvi počeo hadise da ocjenjuje sa hasen, iako se u tome ne slažu svi. Neki kažu da je tu ocjenu za hadise prvi uveo Alija ibn Medini inače Buharijev učitelj.

Tirmizi hadis ocjenjuje riječima sahih – hasen, hasen – sahih, sahih – hasen – garib. On nije objasnio šta je time mislio, pa su učenjaci pokušali da objasne smisao tih termina. Ibn Salah, Nevevi, Sujuti i dr. kažu da, kad Tirmizi ocijeni hadis jednim od spomenutih termina, onda ta ocjena ima jedno od sljedećih značenja:

1. da je hadis došao u više predaja, pa su neke sahih, neke hasen,

2. da je sened hadisa sahih, a metn hasen, i obrnuto,

3. da se sam Tirmizi dvoumi da li je hadis sahih ili hasen,

4. da je hadis različito ocijenjen od učenjaka, pa ga neki smatraju sahihom, a neki hasenom,

5. da je hadis po stepenu iznad hasena, a ispod sahiha.

Ako hadis ocijeni riječima: sahih – hasen – garib, onda to može značiti:

a) da mu je sened sahih, a da ga iz jedne generacije prenosi samo jedan ravija,

b) da ga prenosi jedan ravija, a različito je ocijenjen. Neki ga smatraju sahihom, a neki hasenom,

c) da je došao pojedinačnom predajom, i Tirmizi se dvoumi da li je sahih, ili hasen,

d) da je sened hadisa sahih, metn hasen, a značenje mu čudno i tome sl.

Tirmizijeva zbirka je više puta komentarisana, a najznačajniji komentari su:

– “ARIDATUL–AHVERZI ALET–TIRMIZI” od Hafiza Ebu Bekra Ibnul Arebija (534.), štampan uz Tirmizijev “Džami” u Egiptu 1350.–1352. godine po Hidžri.

– “TUHVETUL-AHVERZI ALET–TIRMIZI” od Abdurrahmana el-Mubarekfuria el–Hindija, štampan 1355. godine po Hidžri.

Muhammed ibn Muhammed Eš – Šafi (734.) je prokomentarisao dvije trećine u deset tomova, a upotpunio je njegov komentar Zejneddin Abdurrahim ibn Husejn el–Iraki (804.)

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.