PROPIS ISLAMA O ONOME KO PRETJERUJE PREMA ALLAHOVOM POSLANIKU

Posted: 22 Februara, 2013 in islamske teme
mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Propisi Šerijata potvrđuju ljudskost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je čovjek u okvirima zakona ljudskosti koji je odlikovan specifičnostima koje odgovaraju njegovom vjerovjesništvu i poslanstvu. O ovome je došla posebna potvrda kako se pretjerivanje ne bi vezalo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su židovi učinili sa Uzejrom,a kršćani sa Isaom sinom Merjeminim, alejhisselam. Allah, Azze ve Dželle, zabranio je sljedbenicima Knjige, a posebno kršćanima, pretjerivanje i upozorio ih na loše posljedice takvog čina. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„ Reci: “O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravog puta skrenuli!”(Maide, 77)

-„ O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik,“ (En-Nisa, 171)
Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio pretjerivanje u Vjeri, općenito, a posebno u pogledu njega, i to u mnogim hadisima, a jedan od njih prenose En-Nesai i Ibn Madže od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao:„Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ujutro, na dan Akabe, dok je bio na svojoj devi:„Nakupi mi kamenečića!“ Sabrao sam mu sedam kamenčića. To su bili kamenčići za gađanje. Prevrtao ih je u svojoj ruci govoreći:„Istim ovakvim gađajte!“ Potom je rekao:„O ljudi, čuvajte se pretjerivanja u Vjeri, jer je one prije vas uništilo pretjerivanje u Vjeri.“
Ibn Tejmijje u komentaru ovog hadisa kaže: „Njegove riječi: „Čuvajte se pretjerivanja u Vjeri.“, općenite su za sve vrste pretjerivanja u uvjerenjima i djelima. Pretjerivanje označava prelazak granice tako što se poveća hvala nečega ili se kudi kako ne zaslužuje i sl.. Kršćani najviše od ostalih grupacija pretjeruju u uvjerenima i djelima. Njima je Allah zabranio pretjerivanje u Kur’anu kada kaže: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju…“ (En-Nisa, 171) Povod izricanja ovog termina (pretjerivanja) je generalan, a bacanje kamenčića na džemreta ulazi pod ovaj termin. Pretjerivanje u tome se ogleda u gađanju velikim kamenjem i sl., jer je takvo gađanje uspješnije od gađanja malim kamenjem. Zatim je pojasnio da je one prije nas isključivo uništilo pretjerivanje u vjeri, kao što vidimo kršćane. To iziskuje da je apsolutno izbjegavanje njihove vjere razlog da se ne zapadne u ono zbog čega su oni propali, te da za onoga ko učestvuje u njihovoj vjeri i obredima postoji bojazan da će propasti.“ (Iqtidaus- siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/289)
El-Buhari prenosi od Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: „Ne uzdižite me kao što su kršćani uzdigli sina Merjeminog. Ja sam Njegov rob. Zato govorite: Allahov rob i Njegov Poslanik!“
U ovom hadisu je jasna opomena ovome Ummetu da ne preteruje u pohvali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako to ne bi odvelo u pretjeriva-nje kao što su pretjerali kršćani prije u pogledu Isaa sina Merjeminog.
Zabrana uzdizanja u ovom hadisu podrazumijeva dvije stvari: apsolutnu zabranu pohvale i ograničavanje na njegov opis da je Allahov rob i Njegov poslanik ili zabranu pretjerivanja u pohvali, kako to ne bi odve-lo u opis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojstvima božanstva. Oba ova mišljenja imaju potporu u hadisima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu je pojasnio ovaj položaj na koji ga je Allah stavio, a to je polo-žaj njegovog robovanja Allahu, Azze ve Dželle, a zatim položaj poslanstva za koji ga je Allah odabrao. Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svome Ummetu naredio da ga opišu osobinama robovanja i poslanstva i da to ne prelazi u druge opise koji sadrže zabranjeno uzdizanje. 
I pored toga što je ovaj hadis kategorički dokaz zabrane uzdizanja i preventiva za pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ipak su ekstremisti pokušali protumačiti ovaj hadis tumačenjem koje kvari njegovo značenje i odvodi u kontradiktornost. Tvrdili su da je ‘zabranjeno uzdizanje’ u ovom hadisu uzdizanje slično uzdizanju Isaa kod kršćana, jer su mu dali osobine božanstvenosti i gospodaratva i rekli da je on bog i božiji sin. Sve ostale vrste uzdizanja kod njih nisu pokuđene, nego su čak i pohvalne. (El-Dževherul-Munezzam, Ibn Hadžer el-Hejtemi, 61)
Tako su dozvolili uzdizanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po osobinama koje nisu na stepenu božanstvenosti i gospodarstva, misleći da je to jedna vrsta respekta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
El-Buvejsiri u svojoj ‘El-Burdi’, kaže:
Ostavi ono što tvrde kršćani o svome vjerovjesniku Pohvali ga kako želiš Njegovoj ličnosti pripiši bilo koju počast koju želiš Njegovom ugledu pripiši bilo koje veličanje koje želiš Vrijednost Allahovog Poslanika nema granica Da bi to mogao neko izreći svojim ustima. (Divanul-Buvejsiri, 193)
Ovo je jasno neznanje o značenju hadisa i onome što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njime htio reći. Njegovo značenje je zabrana pohvale u osnovi ili zabrana pretjerivanja. Zatim, veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva samo onim što ga je propisao. Njegovo opisivanje i pohvala bez okvira spada u jednu vrstu širka, kao što je traženje pomoći od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u nedaćama, traženje potreba od njega kao i druge vrste pretjerivanja koje vode u širk, a kojeg su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranili.
Kamo sreće da su ovi ekstremisti zastali na uzdizanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ovim granicama i da mu nisu pridodali opise božanstvenosti i gospodarstva kao što su učinili i kršćani. Njihovo pretjerivanje je došlo na stepen izjednačavanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa Allahom.
Pisac knjige, ‘En-Nefehat el-akdesije’, kaže: „Muhammedov status u svim postupcima je kao Allahov status. Muhammed nema ništa za sebe, zato je on zatijski nur proizašao iz Allahovog bića.“
Ovaj govor sadrži jasno nevjerstvo i u kontradiktornosti je sa onim s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vidu realizacije tevhida i preventive da se ne počini širk.
Od hadisa koji se navode o zabrani uzdizanja i pohvali jeste i hadis koji prenosi imam Ahmed od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: „Neki čovjek je rekao: „Muhammede, naš gospodine, sine našeg gospodina! Ti si najbolji od nas i sin najboljeg od nas.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Pripazite se šta govorite i neka vas šejtan ne obuzima! Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Allahov rob i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tako mi Allaha, ne volim da me podignete iznad moga stepena na kojeg me Allah, Azze ve Dželle, postavio.“ (Sunenu Ebi Davud, Kitabul-edeb, 3/228)
Ebu Davud od Abdullaha ibn Eš-Šehira, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: „Krenuo sam sa izaslanstvom plemena Benu Amir do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa smo rekli: ‘Ti si naš gospodin’. Rekao je: „Gospodar je samo Allah, Tebareke ve Te’ala.“ Rekli smo: „Ti si od nas najvrijedniji i najdarežljiviji.“ Tada je rekao: „Govorite kako već inače govorite i neka vas šejtan ne zavodi.“ (Ebi Davud, Sunen, Kitabul- edeb, 5/154 ; Sahihul-džami’is- sagir, 3/226)
El-Hattabi kaže: „Zabranio im je, kako vidimo, da ga nazivaju gospodinom, iako je govorio: „Ja sam predvodnik (sejjid) Ademovog potomstva.“ Govorio je i Hazredžu: „Ustanite prema vašem predvodniku (gospodinu)“, misleći na Sa’da ibn Muaza, zato što su oni bili narod koji je tek bio prihvatio Islam. Mislili su da se gospodstvo i predvodništvo zadobijaju poslanstvom kao što se pridobija dunjalukom. Imali su svoje velikane koje su veličali i podređivali se njihovim naredbama. Nazivali su ih gospodom. Podučio ih je pohvali i uputio na način ponašanja govoreći: „Recite kako već inače govorite“, misleći: ‘Govorite kako govore pripadnici vaše vjere. Zovite me Vjerovjesnikom i Poslanikom, kao što me je Allah nazvao u Svojoj Knjizi rekavši: „O Vjerovjesniče, o Poslaniče!“ Nemojte me nazivati gospodinom, kao što nazivate svoje poglavare i velikane i ne činite me njima sličnim. Ja nisam kao ni jedan od njih, zato što su postali kao gospoda nad vama sa dunjalučkim povodima, a ja sam predvodnik vaš zbog poslanstva i vjerovjesništva. Zovite me Vjerovjesnikom i Poslanikom.“ (Me’alimus-sunen, 5/155)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mrzio je da mu njegovi ashabi upućuju pohvalu kako to ne bi odvelo u pretjerivanje. Obavijestio ih je da onaj koji hvali, makar pohvaljeni imao te osobine, čini šejtanovo djelo koje uzrokuje samopohvalu, uzdizanje i samoveličanje pohvaljenog, a to je u suprotnosti sa tevhidom. Tako veličanje u dušu uvodi oholost i samoopčinjenost koji uništavaju uvjerenja i djela.
U hadisi-kudsijji stoji (tj., Allah, Azze ve Dželle, kaže): „Uzvišenost je Moj gornji ogrtač, a veličanstvo Moj donji ogrtač. Ko se sa mnom u bilo čemu od njih dvoje bude sporio bacit ću ga u Vatru.“ (Ebi Davud, Sunen, 4/350)
U hadisu stoji: „U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trunka oholosti.“ (Muslim, Kitabul- iman, 1/93)
Razlog ovih duševnih mahana jeste pohvala. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mrzio da mu njegovi ashabi upućuju pohvalu i uzdizanje kako to ne bi bilo u suprotnosti sa njegovim čistim robovanjem Gospodaru, Azze ve Dželle. Stepen robovanja iziskuje pokuđenost pohvale u osnovi. Kada je Allah Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, upotpunio stepen robovanja, prezirao je da bude hvaljen štiteći i čuvajući taj stepen. Uputio je Ummet da to ostave savjetujući ih i štiteći stepen tevhida kako u njega ne bi ušla neka vrsta upropaštavajućeg mnogoboštva ili ono što njemu vodi. „ Onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom Riječ koja im je bila rečena…“ (El-Bekare, 59)
Ashabi su vidjeli da je ono što im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabrani jedan od najboljih vidova približavanja Allahu, Azze ve Dželle, i jedno od najboljih djela. (Tejsirul-Azizil-Hamid, 731)
U riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,: „Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Allahov rob i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tako mi Allaha, ne volim da me podignete iznad moga stepena na kojeg me Allah, Azze ve Dželle, postavio.“, kategorički je dokaz pokuđenosti pohvale Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim po robovanju i poslanstvu. Obavijestio je da je to njegov stvarni stepen na koji ga je Allah, Azze ve Dželle, stavio i to nam pojašnjava da su ekstremisti u svome pretjerivanju krenuli putem kojeg ne voli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je njime zadovoljan. Zapravo, on ga je zabranio u mnogim okolnostima.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kritizirao je čovjeka koji mu je rekao „Ono što Allah hoće i ti.“, Tada mu je rekao: „Zar si me učinio ravnim Allahu?! Zapravo, reci: ‘ono što hoće Allah Jedini’.“
Također, negirao je i Mu’azov postupak kada mu je htio učiniti sedždu. Mu’az je time htio izraziti veličanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prekorio ga je, jer padanje licem na tlo se čini samo Allahu, Azze ve Dželle, Jedinome. Svaki onaj ko veliča Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa onim što nije propisao, prema njemu je pretjerao, makar mislio da ga time respektuje.
U ovom smislu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se njegov kabur uzima za svetkovinu i mjesto obavljanja namaza kako Ummet ne bi zapao u širk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio je svom Ummetu tevhid i spriječio svaki put širka presijecajući njegove povode, a najveći povod jeste pretjerivanje prema njemu. Zato je pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjeno, jer vodi u širk i kufr, i podrazumijeva umanjivanje stepena Allahove božanstvenosti i Allahovu jednoće u svojstvima Njegovog Gospodarstva.
Također, time se umanjuje Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, vrijednost, jer se njegova potpunost ogleda u njegovom robovanju Gospodaru, Azze ve Dželle. Isto tako, podrazumijeva i laž na njega, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljude isključivo pozivao da se ibadet izvršava samo jednom Gospodaru. Nije ih pozivao da mu robuju ili da mu daju epitete Gospodara. Isto tako, za sebe nije tvrdio da je stvoren od svjetlosti, ili da on u kosmosu nešto uređuje, ili da poznaje skriveni svijet, te ostala uvjerenja koja zastupaju ekstremisti. Zapravo, to je uvrstio u stvari koje se suprostavljaju Vjeri s kojom je on došao. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„ Reci: “Ja vam ne kažem: ’U mene su Allahove riznice’ , niti: ’Meni je poznat nevidljivi svijet’ , niti vam kažem: ’Ja sam melek’ – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.”“ (El-En’am, 50)
-„ Reci: “Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga njemu ravnim ne smatram.” Reci: “Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim.” Reci: “Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći .“ (El-Džinn, 20-22)
-„ Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: “Klanjajte se meni, a ne Allahu!” – nego: “Budite Božiji jer vi Knjigu znate i nju proučavate!”“ (Ali Imran, 79)
-„ On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani?“ (Ali Imran, 80)
Ashabi, radijallahu anhum, bili su najučenija Allahova stvorenja poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Vjeri, najviše su voljeli i veličali Allaha i respektovali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poznavajući sva njegova prava. Sa njim su sarađivali isključivo kao sa čovjekom poput njih koji je poslan, a ne kao sa čovjekom u kome se Bog utjelovio, ili da je on božiji duh, da je stvoren od svjetlosti i slično tome što zastupaju ekstremisti. Ljude nisu pozivali ka tome, nego su ih pozivali da ispoljavaju jednoću Allahu i da isključivo Njemu čine ibadet, govoreći da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob, kojeg je Allah odabrao za Svoje poslanstvo.
Ovo su zastupali prethodnici ovog Ummeta sve dok otpadnici od Vjere (heretici) nisu podigli svoje glave, pa su se u Ummetu pojavile različite vrste pretjerivanja koje su u suprotnosti sa Allahovim zakonom.
Ove izjave su izašle u javnost i izumljene su od strane otpadnika od Vjere (heretika) i munafika, kao što su bili El-Halladž, Ibn Arebi, El-Džejli i Ibnul-Farid, te drugih ekstremisti čijim je putem krenula većina sufija do današnjeg dana.
Ove izjave koje su izumili su nevjerstvo i skriveno otpadništvo umotano u tvrdnju njihove ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog veličanja. Na vagi Šerijata njihove riječi su otvoreni kufr ili vode u kufr. Ko je u njih uvjeren, ko ih izgovara i zastupa, znaju-ći to, postao je nevjernik.
U to spadaju mišljenja poput onog mišljenja o ‘praiskonu muha-medanskog nura’, da je on ‘materija ovog svijeta’, ili da je ‘Poslanik svojim hakikatom postojao prije nego što je stvoren Adem’, ili ‘da je on čovjek nastao iz Božijeg Bića’. U to spada izjava da je on ‘božanski hakikat u postojanju’, ili da je ‘muhamedanski hakikat cjelokupni ratio (razum) koji povezuje apsolutno postojanje’, tj. Allaha sa svijetom prirode (stvorenja).
Tu su i tvrdnje da je ‘muhamedanski hakikat’ Allahov duh udahnut u Adema, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, po vanjštini stvorenje, a po nutrini stvoritelj, te da su stvorenja samo likovi ‘muhamedanskog hakikata’, a da je taj hakikat ustvari Allah Koji Se postavio u Svom prvom postavljenju, a ono je najveće Allahovo ime, kao i druga neispravna uvjerenja.
Ko vjeruje u ove stvari, nema sumnje, da je nevjernik i otpadnik, kao što je veliki dio učenjaka Ibn Arebija i njegove sljedbenike u uvjerenju osudio za nevjerstvo. I pored ovog jasnog kufra, ovi zalutali otpadnici su taj kufr preoblikovali i iznijeli ga u obliku ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sprječavajući ljude da preuzimaju činjenice Šerijata i znanja o Vjeri kako se istim ljudima ne bi otkrila njihova nastranost i zabluda.
Podsticaj u tome im je bila proširenost neznanja među većinom muslimana, pa su tako ovi zalutali svrstani među vjersku ulemu i dobre Allahove evlije. Njihovo neznanje se tako proširilo, a neznalice su ga prihvatale misleći da je to vjera kojom se približavaju Allahu, a ustvari su zapali u veliki širk postajući robljem ovih zalutalih koji su se poigrali njihovim razumima kao što se djeca igraju loptom.
Sačuvan je onaj koga Allah sačuva, prosvijetli mu razum i njegovo srce i razum otvori ka Istini.
_________________________________________________________________

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.