Arhiva za Maj, 2013

Pitanje br. 114
 
Ako te neko pita da proučiš Jasin za umrlu mu rodbinu i ako ti daje pare za to, da li je grijeh te pare uzeti?
 
 Odgovor br. 114
 
Nije dozvoljeno učiti Kur'an za pare, bez razilaženja među islamskim učenjacima. Rekao je Ibn Ebil-Izz el-hanefi u “Komentaru Tahavijine poslanice o akidi”: “Niko od prvih generacija nije plaćao učenje Kur'ana, niti je takvo nešto odobrio ili naredio. Nema razilaženja među islamskim učenjacima, oko zabrane učenja Kur'ana za pare.” (Pogledaj: “Teshilu fehmi šerhi-t-tahavijje”, 519). Prenosi Tirmizi od Imrana ibn Husejna da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko bude učio Kur'an neka traži od Allaha, dželle šenuhu, njime. Bit će u mom ummetu ljudi koji će učiti Kur'an i tražiti od ljudi da im daju nadoknadu za to”. Prenose Ahmed, Taberani, Bejheki od Abdurahmana ibn Šibla da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Učite Kur'an i radite po njemu. Ne budite nemarni prema njemu i ne pretjerujte. Ne stičite i ne zgrćite imetak putem njega.” (Šejh El-Albani je ocijenio ove hadise vjerodostojnim u “Sahihu-l-džamiu-s-sagiru ve zijadetihi”, 1/258 str., hadisi: 1168, 1169). Zabrana je općeg karaktera i podjednako obuhvata učenje uz traženje nadoknade i dobrovoljno davanje od tražioca usluge. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 141
 
U zadnje vrijeme susrećem mnogo braće koji praktikuju islam, koji slijede Kur'an i Sunnet, ali čini mi se da od Sunneta ono najvažnije izostavljaju: klanjanje sunnet namaza. Braća nose duge brade, oblače se propisno, što i treba da rade, ali čuo sam da je Allahu draža 1 sedžda od 40 godina nošenja brade. Možete li mi ovo objasniti.  Da vas Allah nagradi.
 
 Odgovor br. 141
 
Dragi moj brate, trebaš znati da se sunneti, s obzirom na njihovu obaveznost (neobaveznost), djele u dvije vrste: 

1. dobrovoljni sunneti, poput: klanjanja dva reketa prije sabahskog farza, četiri rekeata prije podnevskog farza, misvaka, duha-namaza i sl.

2. obavezni sunneti, kao što je puštanje brade, obrezivanje i sl.

Puštanje brade je obaveza, a klanjanje sunneta prije i poslije farzova je dobrovoljno, i za njih je pripremljena velika nagrada. Onaj ko ih ostavi nije grješan, ali ga sigurno prolazi veliko dobro i nagrada. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem : «Ko bude čuvao četiri rekeata prije podnevskog farza i četiri rekeata poslije, Allah će zabraniti džehennemskoj vatri da ga prži.» Što se tiče predaje koju si spomenuo nikada nisam čuo za nju i vjerovatno je lažna. Zatim, da je ispravna, ne upućuje na to da nije obaveza nositi bradu, nego na to da je bolje klanjati nego bradu nositi. Međutim, nisam čuo za ovakvu predaju.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 112
 
Kao dječaka roditelji me nisu sunetili. Sad sam spoznao vjeru i obavljam vjerske dužnosti. U ovim godinama bi mi sunećenje izazvalo neprijatnosti, pa me stoga interesuje da li sam dužan da se podvrgnem tom pothvatu.
 
 Odgovor br. 112
 
Obrezivanje je prema ispravnijem mišljenju islamskih učenjaka – šafijski i hanbelijski mezheb – vadžib, bez obzira na starosnu dob – Ibrahim, alejhi selam, je obrezan nakon što je napunio osamdeset godina. Najjači dokaz obaveznosti nalazimo u činjenici da se ostaci mokraće nakupljaju u koži koja prekriva glavić, što se može izbjeći samo obrezivanjem. Čistoća tijela je uvjet za ispravnost namaza, a nema čistoće tijela bez čistoće svih njegovih dijelova, između ostalog polnog organa. Šerijatsko pravilo kaže: “Ono bez čega se ne može upotpuniti vadžib, samo postaje vadžibom.” Obaveze obrezivanja biva oslobođen samo onaj kome obrezivanje može prouzrokovati velike tjelesne ozljede i bolest. (Pogledaj opširnije u “Medžmuu-l-fetava”, šejha Ibn Usejmina, 4/117, “El-Fetava-
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 140
 
Esselamu alejkum. Ukoliko bi se moj muž oženio sa još jednom ženom, da li onda imam pravo tražiti da nemam kontakta sa njegovom drugom suprugom ili sutra inša'Allah i familijom, i isto tako što je možda i puno bitnije da mi ne prepričava ništa jednostavno da ćuti. Ovo pitam, jer sam prirodno puno osjetljiva i ljubomorna, mada znam da to nije pohvalno kada je u pitanju žena, ali kod mene je to tako da me ljubomora pravi puno nesretnom i natura mi jedno duševno stanje bez kojeg bi volila da živim. Smatram ukoliko ne bi ništa znala da bi bilo puno lakše, jer poznajući sebe od pretpostavka i nagađanja se mogu i znam odbraniti, ali stvarnost bi mi puno teže pala. Da vas Allah nagradi najljepšom nagradom.
 
 Odgovor br. 140
 
Uvažena sestro, tvoja ljubomora je prirodna stvar, i nije ti zbog toga zamjeriti. Svaka žena bi voljela da njen muž ne oženi drugu i da ona bude jedina. Ljubomore nisu bile sačuvane ni najbolje žene – majke pravovjernih, kao što se navodi u mnogobrojnim hadisima. Jedne prilike, dok je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio kod Aiše, Zejneb mu je poslala hranu. Kada je njen sluga donio hranu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Aiša ga je udarila po ruci i razbila posudu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uradio ništa više od toga da je pokupio hranu i rekao ashabima: «Jedite! Vašu majku je uhvatila ljubomora.» Zamjeriti ti se može onda kada te ljubomora natjera da učiniš nešto što Allah ne voli i odbiješ nešto što Allah voli. Allah, dželle šenuhu, je znao za ljubomoru žene, ali je i pored toga iz svoje prevelike mudrosti, propisao višeženstvo, čak ga je spomenuo u Kur'anu prije monogamije – jednoženstva. U višeženstvu leže mnogostruke koristi, među kojima su najvažnije: rješavanje problema neudatih (žena, kao što ti je poznato ima više nego muškaraca), čuvanje islamskog društva od nemorala, mnoštvo poroda kojim će se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponositi na Sudnjem danu, zadovoljavanje prirodne potrebe kod čovjeka za vrijeme hajza i nifasa, i sl. U slučaju da se prva žena strpi i ostane sa čovjekom, ona je prema svojoj inoči obavezna sve ono što je obavezna prema sestri muslimanki: obići je kada se razboli, odazvati se na njen poziv, ne prezirati je, ne nanositi štetu, ne ogovarati i ostale stvari koje se smatraju obavezom muslimana prema muslimanu. Dokaz za to su uopćeni ajeti i hadisi koji govore o odnosu muslimana prema muslimanu. Nije obavezna da se druži sa njom, mada je to poželjno, a ako bude izbjegavala njeno društvo iz straha da joj ne nanese neku neugodnost, onda čini dobro djelo zbog kojeg će biti nagrađena. Ako se ti lično bojiš da bi mogla uraditi nešto što je Šerijatom zabranjeno, dozvoljeno ti je od čovjeka zahtjevati da se ne viđaš sa drugom ženom i da živiš negdje gdje nećeš morati kontaktirati sa njom, i da ti ništa ne priča o njoj, mada je bolje da se paziš sa njom i pomognete jedna drugu, jer je to tvoja sestra u islamu.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 138
 
Ako sam ja počeo klanjati sunnet namaz, a mujezin dok sam ja već na prvom rekatu prouči ikamet i počne se klanjati farz namaz da li ću ja prekinuti sunnet namaz i priključiti se džematu ili ću preklanjati sunnet namaz, pa poslije pristupiti namazu u džematu i poslije nego što imam preda selam da ja ustanem i naklanjam ono što mi je prošlo od farz namaza dok sam ja klanjao sunnet? Da vas Allah nagradi.
 
 Odgovor br. 138
 
Bilježi imam Muslim, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nakon što počne obavezni namaz nije dozvoljeno klanjati neki drugi namaz.” Rahmetli Šejh Muhammed ibn salih el-Usejmin (jedan od najvećih islamskih pravnika današnjice) je, u svjetlu ovog hadisa, promatrao nekoliko važnih fikhskih pitanja, između ostalog i ovo tvoje pitanje.

1. Šta znače riječi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada počne namaz”

Ako znamo da je povod zabrane cijepanje džemata ili odvajanje od džemata (onaj ko klanja nafilu dok džemat klanja farz cijepa džemat), lahko nam je zaključiti da riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Kada počne namaz”, znače “Kada muezzin počne sa učenjem ikameta”, jer onaj ko tada počne klanjati nafilu, izvjesno je da će jedan njen dio klanjati za vrijeme obavljanja namaza u džematu. Znači kada počne ikamet obaveza je klanjati u džematu i zabranjeno je odvajati se radi nafile.

2. Da li se zabrana podjednako odnosi na počinjanje nafile u trenutku počinjanja ikameta i nafilu koju je čovjek počeo klanjati prije ikameta?

Neki učenjaci smatraju da se zabrana podjednako odnosi na nafilu koju čovjek počne klanjati kada zauči ikamet i nafilu koju je počeo klanjati prije ikameta. Po njima, onaj ko klanja nafilu, obavezan je istog trenutka kada čuje ikamet prekinuti namaz, pa makar mu od namaza preostalo samo predavanje selama. Šejh Ibn-Usejmin je napravio razliku između onoga ko je klanjao potpun rekat prije početka ikameta i onoga ko je klanjao manje od toga: prvi će nastaviti sa namazom i upotpuniti ga, a zatim se priključiti namazu, dok će drugi prekinuti namaz i odmah se priključiti džematu. Dokaz za to su mu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko stigne klanjati jedan rekat namaza, stigao je na čitav namaz”. Hadis, između ostalog, upućuje na to da je onaj ko klanja jedan rekat namaza i time dobije status onoga koji je obavio čitav namaz, prije nego počne ikamet, izbjegao zabranu i zbog toga treba nastaviti sa namazom i upotpuniti ga, a onaj ko to nije uspio prekinut će namaz kako bi izvršio naredbu i ostavio ono što je zabranjeno. 
 

Prema tome, dragi brate, onaj ko klanja jedan čitav rekat nafile prije početka ikameta, nastavlja sa njom i upotpunjava je, nastojeći pri tome da rekat koji mu je preostao skrati, a onaj ko ne uspije klanjat kompletan rekat prije ikameta, obavezan je prekinuti nafilu i priključiti se džematu.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 111
 
Da li je potrebna sehvi sedžda ako muktedija pogriješi u namazu u džematu? Da vas Allah nagradi.
 
 Odgovor br. 111
 
Ako muktedija pogriješi u namazu nije obavezan učiniti sehvi-sedždu prema većini islamskih učenjaka, kao što navodi Ibn Kudame u svom poznatom fikhskom dijelu “El-Mugniju”, 2/439. Muavija ibn el-Hakem je progovorio u namazu iza Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on mu nije naredio da učini sehvi-sedždu. Prenosi Darekutni od Abdullaha ibn Omera radijallahu anhuma da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Muktedija nije obavezan učiniti sehvi sedždu, a ako pogriješi imam obavezan je učiniti sa njim.” Ovaj propis se odnosi na muktediju koji klanja za imamom od početka namaza. Muktedija koji pogriješi u dijelu namaza kojeg nije klanjao za imamom, tj. kojeg je naklanjavao, nakon što je imam predao selam, obavezan je učiniti sehvi-sedždu bez razilaženja među učenjacima. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
 Pitanje br. 137
 
Zašto je mjesec i zvijezda simbol Islama, i  šta one predstavljaju?
 
 Odgovor br. 137
 
Bolje bi bilo reći da su muslimani uzeli sebi za simbol mjesec i zvijezdu, a ne da je to od islama. Nema vjerodostojnih tekstova koji mjesec i zvijezdu karakterišu kao simbol islama. Simbol islama su riječi La ilahe illallah, i samo pod tim simbolom (zastavom) je dozvoljeno ratovati i boriti se.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 136
 
Šta je obavezan uraditi onaj ko pronađe izgubljenu stvar?
 
 Odgovor br. 136
 
Izgubljene stvari se mogu podijeliti u pet vrsta:

1. Stvari o kojima ne razmišljaju, ne brinu se i nisu zaokupljeni srednje situirani ljudi, kao što je komad hljeba, olovka, voćka, i sl. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je dozvolio da se uzme i posjeduje pronađeni štap, uže i bič – ove stvari su bile bezvrijedne u njegovo vrijeme – a u naše vrijeme ima mnogo stvari koje nalikuju pomenutim stvarima, tako da imaju isti propis. (Hadis je zabilježio Ebu-Davud)

2. Životinje koje su, kada se izgube, sposobne da se brane od napasnika, poput deva, konja, pasa.

Njih je, ako se izgube, zabranjeno uzimati, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji ga pitao šta da uradi sa izgubljenom devom: “Šta hoćeš od nje? Ona ima svoje pojilo, pije vodu po izvorima i jede sa drveća, sve dok je ne nađe njen vlasnik.” (Buharija i Muslim). Analogno devi zabranjeno je uzimati bilo koju drugu izgubljenu životinju koja je u stanju da se brani i čuva dok je njen vlasnik ne nađe.

3. Male životinje koje nisu u stanju da se brane od napasnika, npr. ovce, koze, kokoši i sl.

Njih je dozvoljeno uzeti, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, čovjeku koji ga je pitao šta da uradi sa izgubljenom ovcom: “Uzet ćeš je ti ili tvoj brat ili vuk – nema četvrtog.” Onaj ko nađe ovcu, kokošku i neku drugu malu životinju, treba da uradi ono što je najbolje od tri stvari: prvo, da ih čuva i hrani sve dok ne nađe njihovog vlasnika – ako nađe njihovog vlasnika ima pravo naplatiti od njega sve troškove čuvanja – drugo, da ih proda i dobijeni novac čuva za njihovog vlasnika; treće, da ih zakolje i vlasniku da protuvrijednost. 

4. Hrana koja ne može dugo stajati ili koja se dužim stajanjem kvari.

Onaj ko nađe ovu vrstu hrane dozvoljeno mu je da uradi bolju od dvije stvari: prvo, da jede i da protuvrijednost vasniku hrane; drugo, da proda hranu i sačuva dobiveni novac za njenog vlasnika.

5. Ostale stvari: zlato, srebro, novac, posude itd. Njih je obavezan čuvati i oglašavati na mjestima na kojima se iskupljaju ljudi da ih je našao.

Čovjek koji nađe izgubljenu stvar – mimo prve dvije pomenute vrste: bezvrijedne stvari i krupne životinje – obavezan je godinu dana tražiti njenog vlasnika, na mjestima na kojima se ljudi iskupljaju, oglasiti u novinama, ili na bilo koji drugi način, te ako se nakon godinu dana ne pojavi njen vlasnik ima pravo raspolagati njome. Ukoliko se javi vlasnik, tražit će od njega da stvar podrobno opiše: ako njegov opis bude ispravan, dat će mu je, u protivnom, nije mu dozvoljeno dati. Onaj ko nije siguran da će se sa ozbiljnošću prihvatiti obaveze traženja vlasnika izgubljene stvari, nije mu dozvoljeno uzeti je – ako to, ipak, uradi, njegov postupak će se tretirati otimačinom, jer je uzeo tuđi imetak na nedozvoljen način. Rekli smo da je nakon godinu dana traženja dozvoljeno raspolagati pronađenom stvari, međutim, ako i poslije toga dođe njen pravi vlasnik, obaveza je dati mu tu stvar ili protuvrijednost. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
Pitanje br. 135
 
Čovjek je klanjao u tami i ispred njega je prošla ženska osoba. Da li je to pokvarilo njegov namaz? I da li prolazak žene ispred klanjača kvari namaz?
 
 Odgovor br. 135
 
Prolazak žene ispred klanjača kvari namaz, na osnovu riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Pokvaren je namaz klanjaču, ako ispred njega prođe žena, magarac i crni pas, a nema perde – sutre, veličine konjskog repa (ovo je krajnja veličina perde, a najmanja može biti veličine linije), između njega i njih.” (Hadis je zabilježio Muslim).

Postavlja se pitanje šta znači “ispred klanjača”, tj. kolika udaljenost treba biti između klanjača i žene koja prolazi ispred njega da bi njen prolazak pokvario namaz?

Šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin je stava da prolazak između klanjača i sutre, i između klanjača i mjesta na kojem čini sedždu ili klanja (sedžada), kvari namaz, a sve više od toga ne kvari namaz. Znači, namaz je pokvaren samo u slučaju da žena prođe između klanjača i sutre, i između klanjača i mjesta na kojem on čini sedždu, dok prolazak ispred perde, ispred sedžade ili nečega drugog na čemu se klanja, ne kvari namaz.” (“Fetve šejha Ibn- Usejmina” , 13/321).

Na osnovu prethodno rečenog kažem: “Ako je žena prošla između čovjeka –  za kojeg se pitanje veže – i njegove perde, ili između njega i mjesta na kojem je činio sedždu, pokvarila mu je namaz, i obavezan je ponoviti taj namaz – u slučaju da je prošla ispred perde, ili ispred mjesta na kojem je činio sedždu, namaz je ispravan, a Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.
 
Pitanje br. 134
 
Da li je čovjeku dozvoljeno predvoditi džemat koji ga mrzi?
 
 Odgovor br. 134
 
Prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Tri osobe nemaju koristi od svog namaza: odbjegli rob sve dok se ne vrati svom gospodaru, žena koja legne, a čovjek je srdit na nju i imam koji predvodi džemat, a on ga prezire.” (Hadis je zabilježio Tirmizi). Šejhu El-Albani je ocijenio hadis slabim u “Daifu-l-džamiis-sagiri ve zijadetuhu”, 383. Kaže šejh Muhammed bin Salih el-Usejmin: “Ovaj hadis je slab, a da je vjerodostojan mogao bi se uzeti kao dokaz da je namaz pomenutih osoba neispravan. Spominje Ibn-Muflih u “En-Nuketu ale-l-muharreri”, da postupak za kojeg je došla zabrana u slabom hadisu, ima karakter mekruha – pokuđenog, pod uvjetom da taj hadis nije izrazito slab.” (“EŠ-Šerhu-l-mumtiu ala zadi-l-mustaknei”, 4/252). Iz govora šejha Ibn-Usejmina može se zaključiti da je čovjeku mekruh – pokuđeno, predvoditi džemat koji ga mrzi. Kao argument u takvom zaključku može nam poslužiti i činjenica da je jedan od najvećih ciljeva šerijata jedinstvo i međusobno zbližavanje muslimana. Allah najbolje zna.
Dipl. isl. pravnik – Semir Imamović – islambih.org 2000.-2001. god.