Hvala i zahvala pripadaju Allahu Gospodaru svjetova, neka je salavat i selam na Njegovog posljednjeg poslanika Muhammeda -sallallahu alejhi ve selleme-, na njegovu časnu porodicu i vjerne drugove – ashabe.
Uzvišeni je rekao: “Redovno namaz klanjajte, naročito onaj krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte” (Kur'an; El-Bekare, 238), “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji svoj namaz ponizno obavljaju” (Kur'an; El-Mu'minun, 1 i 2), “A teško onima koji, kad namaz svoj klanjaju, namaz svoj kako treba ne obavljaju” (Kur'an; El-Ma'un,4-6).
Uzvišeni Allah nam naređuje poniznost i skrušenost u našem namazu i upozorava nas na kaznu koja čeka one koji svoj namaz kako treba ne obavljaju. Međutim, malo ko danas vodi računa o svome namazu. Ebu-d-Derda’ –radijallahu anhu- je još za svoga života govorio: “Samo što nije nastupilo vrijeme kada ćeš ući u džamiju a u njoj nećeš naći skoro nikoga”. Od Ebu-d-Derdaa –radijallahu anhu- se prenosi da je jedne prilike ušao s Allahovim Poslanikom –sallallahu alejhi ve selleme- u mesdžid (džamiju) i u njoj su zatekli čovjeka uperenih očiju ka nebu dok je stajao u namazu. Tada je Allahov Poslanik –alejhissalatu vesselam- rekao: “Ovo je znak da se približio vakat kada će se znanje povući od ljudi toliko da od njega neće imati ništa.” – Pa reče Zijad ibn Lubejd: “Allahov Poslaniče, kako će se znanje povući od nas a mi učimo Kur-an? I, tako mi Allaha, učićemo ga i poučavaćemo naše žene i djecu Kur-anu?” A Allahov Poslanik –sallallahu alejhi ve selleme- mu s čuđenjem reče: “Zijade, čudiš me – a ja te smatram jednim od učenih ljudi iz Medine! Eno ti za primjer Tevrat i Indžil kod židova i kršćana, a vidi šta danas rade!” (hadis je vjerodostojan, bilježi ga El-Hakim).
Zar danas ne osjetimo da je taj vakat davno došao i da je još uvijek prisutan? Zapitajmo se koliko smo skrušeni u svome namazu? Znamo li gdje su naša srca? Jesmo li u svome namazu prisutni pred Gospodarem ili mislima lutamo po Dunjaluku? Osjećamo li se drugačije dok smo u namazu ili nam je to kao izgubljenih petnaestak minuta? Do kada ćemo, draga braćo i sestre, lutati u zabludi i grijehu?
Danas je čovjek zauzet i zanima se svačim samo ne onim zbog čega je stvoren. Uzvišeni je rekao: “Ljude i džinne sam stvorio samo da Mi robuju” (Kur-an). Osnovu robovanja Allahu predstavlja upravo namaz. Čovjek će na Sudnjem danu biti upitan prvo za svoj namaz, pa ako bude ispravan biće pitan za ostala djela, a ako mu on ne bude ispravan propala su mu i ostala djela. A, pogledajmo kakvo je naše stanje danas! Uzvišeni je rekao da neće promijeniti stanje jednoga naroda dok on ne izmijeni sebe, odnosno svoj odnos prema Allahu (kako to tumače mufessiri), a danas srljamo i za dunjalukom hitamo a namaz je postao zadnja “formalnost” koju treba uraditi – ako se nađe vremena. Koliko naše omladine pada svome Gospodaru na sedždu? Koliko naše omladine zna šta znači skrušenost u namazu? A, oni koji i obavljaju svoj namaz, obično ih šejtan uspješno vodi dunjalučkim krajolicima dok su u namazu. Iblis je najveći Allahov neprijatelj i želi čovjeka učiniti pokornim bilokome ili biločemu drugome mimo Allahu. A zar nismo danas pokorni dunjaluku više nego svome Gospodaru? Kad nas mujezin na namaz zove, mirno u kući sjedimo bez pomišljanja da odemo u džamiju, ali ako telefon zazvoni istog trena smo se “nacrtali” pred njim i odgovaramo mu; “halo”, “molim”… I nestrpljivo sjedimo i čekamo kada će početi “Dnevnik” ili neka emisija na televiziji, a koliko smo puta sjedili i nestrpljivo čekali da nastupi novi namaski vakat pa da se spustimo na sedždu pred Njegovom veličinom i zamolimo Ga za onaj svijet zaboravljajući dunjalučke sreće i nesreće koje ionako imaju svoj kraj ma koliko trajale. Koliko vremena provedemo prateći svjetsko prvenstvo gledajući one koji, u velikoj većini, Allahu otvoreno širk čine i svoj život su potpuno posvetili udaranju lopte po zelenoj travi… uzvikujemo na svaki novi gol i radosni smo jer pobjeđuje onaj za kojeg navijamo… A, koliko vremena provedemo u dovi Uzvišenome da olakša stanje muslimana čija krv neprestano lije dok se mi radujemo što je Brazil ili Manchester uspio zaglaviti komad lopte između dva željezna stuba…. Subhanallah! Kada ćemo doći sebi? Kome robujemo?
I u ovako žalosnom stanju kada čovjeku u namazu na pamet dolaze svakakve stvari samo ne ono o čemu bi trebao da misli, zazvoni mu u džepu mali mobitel koji mu ni u džamiji neda da dihne! Danas nisu rijetkost na našim džamijama plakati s upozorenjima da se ugasi mobitel pri ulasku jer ometa one koji se trude da budu u svome namazu skrušeni. Hoćemo li reći da je sviranje mobitela u džamijama otjerala skrušenost? Mislim da je bolje reći da su oni otjerali onaj mali trun skrušenosti kojeg smo imali. Koliko neko može biti skrušen ako sluša muziku s mobitela i imama koji se trudi da bude glasniji od mobitela? Jedne prilike sam bio krajnje zaprepašćen kad sam klanjao akšam iza imama čije učenje nisam uspio razumjeti jer je nečiji mobitel svirao nekakvu orijentalnu muziku cijela dva rekata! I nije mi se jednom desilo da vidim čovjeka koji je već stupio u namaz i na sviranje mobitela vadi ga iz džepa i čita sa njega poruku ili ime onog ko ga zove. A, nisu rijetki ni slučajevi da čovjek “otvori” mobitel u namazu i lijepo kaže: “klanjam” ili “nazovi za koji minut”!? Subhanallah! Od svog Gospodara prosiš hurije u džennetu i igraš se?! Prenosi se da je Hasan El-Basri jednom u mesdžidu zatekao čovjeka koji se igrao svojom bradom dok je klanjao, a kad je bio na sedždi govorio je: “Gospodaru moj, oženi me hurijama u džennetu” pa mu Hasan reče: “Još ne vidjeh prosca hurija s manje stida od tebe! Prosiš od Allaha hurije i igraš se u svom namazu?!”
A, gdje smo mi? Šta bi Hasan El-Basri rekao da vidi čovjeka kako premeće džepove u namazu tražeći mobitel kojeg ne zna ni gdje je ostavio dok on uporno svira svoje melodije? Čudni su, vallahi, ljudi koji se igraju sa svojim namazom a u dovama svojim traže možda nešto što je obećano samo čestitim Allahovim vjerovjesnicima i govore; “Ma, Allah je milostiv i mnogo daje.” Ne zaboravimo, draga braćo i sestre, kako god je Allah gafuurun rahiim – Milostivi Koji mnogo prašta dobrim vjernicima i pokajnicima, tako je i šediidu-l-‘ikaab – Koji strašno kažnjava one koji se opuste u činjenju grijeha!
Amir ibn Abdullah je upitan razmišlja li šta o dunjaluku dok je u namazu, pa reče: “Draže mi je da bez zuba ostanem nego da mi bilo šta od dunjaluka na um pane dok sam u namazu!” Koliko smo mi daleko od onih koji se u svome namazu ne pretvaraju i koji ga ispravno obavljaju?! Sufjan Es-Sevri –rahimehullah- kaže da je bilo ljudi, iskrenih vjernika, koji bi se prilikom ulaska u mesdžid promijenili i zaboravili bi sve što se na Dunjaluku nalazi od straha pred Onim Kome je došao sedždu činiti i od Njega oprost tražiti. Zar nam ovo nije dovoljan primjer? Zar nam nije dovoljno da razmislimo pred Koga dolazimo? Ti ljudi su zaboravljali i potpuno zanemarivali dunjaluk jer su znali da dolaze pred Vladara svih vladara. Znali su da stoje pred Onim Koji zaista sve može i sve će biti onako kako je On rekao. Njemu je dovoljno da kaže: “Budi!” i to biva,… oni su to znali i svjesni su toga bili, pa čemu onda briga za Dunjalukom?
Abdu-l-Vehhab Eš-Ša'rani Eš-Šafi'i iz Egipta –rahimehullahu te'ala- priča: “Alijj El-Havvas bi, kada ulazi u mesdžid, obavezno ulazio ponizno iza nekoga drugog, a kada ne bi bilo nikoga, saburao bi čekajući da ko dođe kako bi ušao iza njega, ulazeći kao zločinac doveden pred sudiju.”
Se'id ibn Musejjeb kaže: “Onaj ko u mesdžidu sjedi, neka zna da je gost u kući svoga Gospodara, a doći će vrijeme kada će ljudi u mesdžidima sjediti u krugovima i pričati o Dunjaluku i dunjalučkim stvarima.” Šta bi Se'id rekao danas o stanju naših džamija i onih koji su u tim džamijama?
Zato, brate i sestro, kada stajete u svoj namaz budite svjesni da stojite pred Allahom kao što ćete stajati pred Njim na Sudnjem danu. On vas vidi i čuje. Između vas i vašeg Gospodara nema prevodioca niti tumača, obraćajte se Njemu na najljepši način kojim možete. Ostavite dunjaluk iza sebe već pri ulasku u Allahovu kuću. Ugasite mobitele i druge uređaje koji bi mogli ometati vas ili nekoga drugog. Ne dozvolimo sebi da i ono malo skrušenosti u namazu pretvorimo u igru. Jedan mi je čovjek rekao da mobitel ne gasi kako bi imao u vidu ko ga je sve zvao jer je poslovan čovjek. Subhanallah! Zar si zaboravio ko ti je dao nafaku? Zar ćeš Njega zapostaviti dajući prednost onome što ti je On dao da se vrlo kratko naslađuješ na Dunjaluku?! Nafaka ne dolazi od preduzeća ili firme, nafaku nam je On propisao i od nje pobjeći ne možemo! Zato, isključite svoje “poslovne partnere” na par minuta i posvetite se svome Gospodaru Koji vas je iz kapi sjemena stvorio. Allahovi smo i Njemu se vraćamo, bilo to kome drago ili ne! Na kraju ćemo biti opet samo ucrvali truhlež koji na onaj svijet neće sa sobom ni poderane čarape moći odnijeti!
Ibn Abbas –radijallahu anhu- je rekao: “Dva rekata s prisustvom srca u namazu su bolji od hiljadu drugih u kojima je čovjek mislima odsutan!”
Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put. Amin!
Nadarević O. Osman
Fakultet šerijatskog prava, Islamski Univerzitet u Medini
_______________________________________________________________
Uzvišeni je rekao: “Redovno namaz klanjajte, naročito onaj krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte” (Kur'an; El-Bekare, 238), “Ono što žele – vjernici će postići, oni koji svoj namaz ponizno obavljaju” (Kur'an; El-Mu'minun, 1 i 2), “A teško onima koji, kad namaz svoj klanjaju, namaz svoj kako treba ne obavljaju” (Kur'an; El-Ma'un,4-6).
Uzvišeni Allah nam naređuje poniznost i skrušenost u našem namazu i upozorava nas na kaznu koja čeka one koji svoj namaz kako treba ne obavljaju. Međutim, malo ko danas vodi računa o svome namazu. Ebu-d-Derda’ –radijallahu anhu- je još za svoga života govorio: “Samo što nije nastupilo vrijeme kada ćeš ući u džamiju a u njoj nećeš naći skoro nikoga”. Od Ebu-d-Derdaa –radijallahu anhu- se prenosi da je jedne prilike ušao s Allahovim Poslanikom –sallallahu alejhi ve selleme- u mesdžid (džamiju) i u njoj su zatekli čovjeka uperenih očiju ka nebu dok je stajao u namazu. Tada je Allahov Poslanik –alejhissalatu vesselam- rekao: “Ovo je znak da se približio vakat kada će se znanje povući od ljudi toliko da od njega neće imati ništa.” – Pa reče Zijad ibn Lubejd: “Allahov Poslaniče, kako će se znanje povući od nas a mi učimo Kur-an? I, tako mi Allaha, učićemo ga i poučavaćemo naše žene i djecu Kur-anu?” A Allahov Poslanik –sallallahu alejhi ve selleme- mu s čuđenjem reče: “Zijade, čudiš me – a ja te smatram jednim od učenih ljudi iz Medine! Eno ti za primjer Tevrat i Indžil kod židova i kršćana, a vidi šta danas rade!” (hadis je vjerodostojan, bilježi ga El-Hakim).
Zar danas ne osjetimo da je taj vakat davno došao i da je još uvijek prisutan? Zapitajmo se koliko smo skrušeni u svome namazu? Znamo li gdje su naša srca? Jesmo li u svome namazu prisutni pred Gospodarem ili mislima lutamo po Dunjaluku? Osjećamo li se drugačije dok smo u namazu ili nam je to kao izgubljenih petnaestak minuta? Do kada ćemo, draga braćo i sestre, lutati u zabludi i grijehu?
Danas je čovjek zauzet i zanima se svačim samo ne onim zbog čega je stvoren. Uzvišeni je rekao: “Ljude i džinne sam stvorio samo da Mi robuju” (Kur-an). Osnovu robovanja Allahu predstavlja upravo namaz. Čovjek će na Sudnjem danu biti upitan prvo za svoj namaz, pa ako bude ispravan biće pitan za ostala djela, a ako mu on ne bude ispravan propala su mu i ostala djela. A, pogledajmo kakvo je naše stanje danas! Uzvišeni je rekao da neće promijeniti stanje jednoga naroda dok on ne izmijeni sebe, odnosno svoj odnos prema Allahu (kako to tumače mufessiri), a danas srljamo i za dunjalukom hitamo a namaz je postao zadnja “formalnost” koju treba uraditi – ako se nađe vremena. Koliko naše omladine pada svome Gospodaru na sedždu? Koliko naše omladine zna šta znači skrušenost u namazu? A, oni koji i obavljaju svoj namaz, obično ih šejtan uspješno vodi dunjalučkim krajolicima dok su u namazu. Iblis je najveći Allahov neprijatelj i želi čovjeka učiniti pokornim bilokome ili biločemu drugome mimo Allahu. A zar nismo danas pokorni dunjaluku više nego svome Gospodaru? Kad nas mujezin na namaz zove, mirno u kući sjedimo bez pomišljanja da odemo u džamiju, ali ako telefon zazvoni istog trena smo se “nacrtali” pred njim i odgovaramo mu; “halo”, “molim”… I nestrpljivo sjedimo i čekamo kada će početi “Dnevnik” ili neka emisija na televiziji, a koliko smo puta sjedili i nestrpljivo čekali da nastupi novi namaski vakat pa da se spustimo na sedždu pred Njegovom veličinom i zamolimo Ga za onaj svijet zaboravljajući dunjalučke sreće i nesreće koje ionako imaju svoj kraj ma koliko trajale. Koliko vremena provedemo prateći svjetsko prvenstvo gledajući one koji, u velikoj većini, Allahu otvoreno širk čine i svoj život su potpuno posvetili udaranju lopte po zelenoj travi… uzvikujemo na svaki novi gol i radosni smo jer pobjeđuje onaj za kojeg navijamo… A, koliko vremena provedemo u dovi Uzvišenome da olakša stanje muslimana čija krv neprestano lije dok se mi radujemo što je Brazil ili Manchester uspio zaglaviti komad lopte između dva željezna stuba…. Subhanallah! Kada ćemo doći sebi? Kome robujemo?
I u ovako žalosnom stanju kada čovjeku u namazu na pamet dolaze svakakve stvari samo ne ono o čemu bi trebao da misli, zazvoni mu u džepu mali mobitel koji mu ni u džamiji neda da dihne! Danas nisu rijetkost na našim džamijama plakati s upozorenjima da se ugasi mobitel pri ulasku jer ometa one koji se trude da budu u svome namazu skrušeni. Hoćemo li reći da je sviranje mobitela u džamijama otjerala skrušenost? Mislim da je bolje reći da su oni otjerali onaj mali trun skrušenosti kojeg smo imali. Koliko neko može biti skrušen ako sluša muziku s mobitela i imama koji se trudi da bude glasniji od mobitela? Jedne prilike sam bio krajnje zaprepašćen kad sam klanjao akšam iza imama čije učenje nisam uspio razumjeti jer je nečiji mobitel svirao nekakvu orijentalnu muziku cijela dva rekata! I nije mi se jednom desilo da vidim čovjeka koji je već stupio u namaz i na sviranje mobitela vadi ga iz džepa i čita sa njega poruku ili ime onog ko ga zove. A, nisu rijetki ni slučajevi da čovjek “otvori” mobitel u namazu i lijepo kaže: “klanjam” ili “nazovi za koji minut”!? Subhanallah! Od svog Gospodara prosiš hurije u džennetu i igraš se?! Prenosi se da je Hasan El-Basri jednom u mesdžidu zatekao čovjeka koji se igrao svojom bradom dok je klanjao, a kad je bio na sedždi govorio je: “Gospodaru moj, oženi me hurijama u džennetu” pa mu Hasan reče: “Još ne vidjeh prosca hurija s manje stida od tebe! Prosiš od Allaha hurije i igraš se u svom namazu?!”
A, gdje smo mi? Šta bi Hasan El-Basri rekao da vidi čovjeka kako premeće džepove u namazu tražeći mobitel kojeg ne zna ni gdje je ostavio dok on uporno svira svoje melodije? Čudni su, vallahi, ljudi koji se igraju sa svojim namazom a u dovama svojim traže možda nešto što je obećano samo čestitim Allahovim vjerovjesnicima i govore; “Ma, Allah je milostiv i mnogo daje.” Ne zaboravimo, draga braćo i sestre, kako god je Allah gafuurun rahiim – Milostivi Koji mnogo prašta dobrim vjernicima i pokajnicima, tako je i šediidu-l-‘ikaab – Koji strašno kažnjava one koji se opuste u činjenju grijeha!
Amir ibn Abdullah je upitan razmišlja li šta o dunjaluku dok je u namazu, pa reče: “Draže mi je da bez zuba ostanem nego da mi bilo šta od dunjaluka na um pane dok sam u namazu!” Koliko smo mi daleko od onih koji se u svome namazu ne pretvaraju i koji ga ispravno obavljaju?! Sufjan Es-Sevri –rahimehullah- kaže da je bilo ljudi, iskrenih vjernika, koji bi se prilikom ulaska u mesdžid promijenili i zaboravili bi sve što se na Dunjaluku nalazi od straha pred Onim Kome je došao sedždu činiti i od Njega oprost tražiti. Zar nam ovo nije dovoljan primjer? Zar nam nije dovoljno da razmislimo pred Koga dolazimo? Ti ljudi su zaboravljali i potpuno zanemarivali dunjaluk jer su znali da dolaze pred Vladara svih vladara. Znali su da stoje pred Onim Koji zaista sve može i sve će biti onako kako je On rekao. Njemu je dovoljno da kaže: “Budi!” i to biva,… oni su to znali i svjesni su toga bili, pa čemu onda briga za Dunjalukom?
Abdu-l-Vehhab Eš-Ša'rani Eš-Šafi'i iz Egipta –rahimehullahu te'ala- priča: “Alijj El-Havvas bi, kada ulazi u mesdžid, obavezno ulazio ponizno iza nekoga drugog, a kada ne bi bilo nikoga, saburao bi čekajući da ko dođe kako bi ušao iza njega, ulazeći kao zločinac doveden pred sudiju.”
Se'id ibn Musejjeb kaže: “Onaj ko u mesdžidu sjedi, neka zna da je gost u kući svoga Gospodara, a doći će vrijeme kada će ljudi u mesdžidima sjediti u krugovima i pričati o Dunjaluku i dunjalučkim stvarima.” Šta bi Se'id rekao danas o stanju naših džamija i onih koji su u tim džamijama?
Zato, brate i sestro, kada stajete u svoj namaz budite svjesni da stojite pred Allahom kao što ćete stajati pred Njim na Sudnjem danu. On vas vidi i čuje. Između vas i vašeg Gospodara nema prevodioca niti tumača, obraćajte se Njemu na najljepši način kojim možete. Ostavite dunjaluk iza sebe već pri ulasku u Allahovu kuću. Ugasite mobitele i druge uređaje koji bi mogli ometati vas ili nekoga drugog. Ne dozvolimo sebi da i ono malo skrušenosti u namazu pretvorimo u igru. Jedan mi je čovjek rekao da mobitel ne gasi kako bi imao u vidu ko ga je sve zvao jer je poslovan čovjek. Subhanallah! Zar si zaboravio ko ti je dao nafaku? Zar ćeš Njega zapostaviti dajući prednost onome što ti je On dao da se vrlo kratko naslađuješ na Dunjaluku?! Nafaka ne dolazi od preduzeća ili firme, nafaku nam je On propisao i od nje pobjeći ne možemo! Zato, isključite svoje “poslovne partnere” na par minuta i posvetite se svome Gospodaru Koji vas je iz kapi sjemena stvorio. Allahovi smo i Njemu se vraćamo, bilo to kome drago ili ne! Na kraju ćemo biti opet samo ucrvali truhlež koji na onaj svijet neće sa sobom ni poderane čarape moći odnijeti!
Ibn Abbas –radijallahu anhu- je rekao: “Dva rekata s prisustvom srca u namazu su bolji od hiljadu drugih u kojima je čovjek mislima odsutan!”
Molim Uzvišenog Allaha da nas uputi na pravi put. Amin!
Nadarević O. Osman
Fakultet šerijatskog prava, Islamski Univerzitet u Medini
_______________________________________________________________
Islamski Edukativni BLOG 