Arhiva za Juni, 2013

Šejh AbdurRahman ibn Hasan

أَفَأَمِنُواْ مَكْرَ اللّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ

Riječi Allaha Uzvišenog: “Zar oni mogu biti sigurni od Allahove zamke? Allahove zamke se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (El-Araf: 99)

قَالَ وَمَن يَقْنَطُ مِن رَّحْمَةِ رَبِّهِ إِلاَّ الضَّآلُّونَ

I Njegove su riječi: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr: 56)

Od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o velikim grijesima, pa je on rekao: “Pridruživanje (širk) Allahu, gubljenje nade da će Allah dati ono što se želi i nestrahovanje od Allahove zamke.” (1)

Riječi Uzvišenog: أَفَأَمِنُواْ مَكْرَ اللّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ
 
“Zar oni mogu biti sigurni od Allahove zamke? Allahove zamke se ne boji samo narod kome propast predstoji.”
Autor, Allah mu se smilovao, htio je (reći) da nestrahovanje od Allahove kazne upućuje na slabost vjerovanja (imana), tako da takva osoba ne razmišlja o propuštenim obavezama i učinjenim grijesima, zbog toga što se ne boji Allaha u pogledu onog što je uradila ili izostavila, a ovo je jedan od najvećih grijeha i najobuhvatnija mahana. Ajet ukazuje da je Allah Uzvišeni, nakon što je naveo stanje stanovnika naselja koji su utjerivali u laž poslanike, objasnio da ono što ih je navelo na to jeste nepostojanje straha od Allaha, dž.š., i Njegove zamke. Oni su se prestali bojati Allahove zamke nakon što im je On postavio zamku u vidu radosti i blagodati. Oni nisu vjerovali da to može biti zamka. Hasan je rekao: “Onaj kome je On otvorio blagodati, pa on u tome ne vidi da mu On time pravi zamku, taj ne zna razmišljati.” Katade je rekao: “Narod je zanemario Allahove naredbe. Narod je, uistinu, bio uništavan samo onda kad bi utonuo u mir, uživanje i nepažnju. Zato, nemojte biti zavedeni Allahovim (blagodatima).” Ismail b. Rafi rekao je: “Nestrahovanje od Allahove zamke jeste kad čovjek ustrajava u grijehu, a želi da mu Allah oprosti.” Zabilježio Ibn-Ebu-Hatim.

Njegove su riječi: وَمَن يَقْنَطُ مِن رَّحْمَةِ رَبِّهِ إِلاَّ الضَّآلُّونَ
 
“Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” Kunut znači vjerovanje da su izlaz i rješenje daleko i gubljenje nade u to. To je nasuprot sigurnosti od Allahove zamke. Obje su ove stvari veliki grijeh, zbog toga što je u gubljenju nade loše mišljenje o Allahu. Njegove su riječi: إِلاَّ الضَّآلُّونَ “…samo oni koji su zabludjeli.” Tj. sa Pravog puta (skrenuli).

Njegove su riječi: “Od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o velikim grijesima, pa je on rekao: “Pridruživanje (širk) Allahu, gubljenje nade da će Allah dati ono što se želi i nestrahovanje od Allahove zamke.” Ovaj hadis zabilježio je Bezzar i Ibn-Ebu-Hatim od Šebiba b. Bišra. Ibn-Mein je rekao: “On je povjerljiv.” Ibn-Ebu-Hatim je rekao da je nejak. Ibn-Kesir je rekao: “Njegov sened zahtjeva provjeru. Najvjerovatnije je da je on mevkuf.”

Njegove su riječi: “Pridruživanje (širk) Allahu.” To je najveći veliki grijeh i zbog toga je prvo njega spomenuo. Rekao je Ibnul-Kajjim, da mu se Allah Uzvišeni smiluje: “Pridruživanje (širk) jeste rušenje rububijjeta i postepeno umanjivanje uluhijjeta te loše mišljenje o Gospodaru svih svjetova.”

Njegove su riječi: “…gubljenje nade da će Allah dati ono što se želi,” tj. prekidanje upućivanja dove i nade u Allaha Uzvišenog u pogledu onoga čega se (čovjek) boji ili što želi, a to je loše mišljenje o Allahu, nepoznavanje Njega, širine Njegove milosti, darežljivosti i opraštanja.

Njegove su riječi: “…i nestrahovanje od Allahove zamke,” tj. nestrahovanje od toga da ga On zavede i oduzme mu vjerovanje (iman) koje mu je dao. Utječemo se Allahu i od Njega tražimo zaštitu od toga. To je nepoznavanje Allaha i Njegove moći, te samouvjerenje i umišljenost, a ove tri stvari su od najvećih grijeha. One su jako velike. Molimo Allaha da se toga klonimo. On je spomenuo ovo troje jer oni sadrže sve zlo i daleko su od svakog dobra. U ovo su upali mnogi u prošlosti i u naše vrijeme. Molimo od Allaha spas na dunjaluku i ahiretu.


1. Naveo ga je Hejsemi u Medžmeuz-zevaidu, 1/104, od Abdullaha b. Abbasa, r.a., da bi na kraju rekao: “Zabilježio ga je Bezzar, Taberani, a njegovi prenosioci su povjerljivi.”

Šejh Muhammed ibn AbdulVehab, je rekao: “Znaj, Allah ti se smilovao, da je prvo ono što je Allah naredio ljudima bilo nevjerovanje u Taguta i vjerovanje u Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولاً أَنِ اعْبُدُواْ اللّهَ وَاجْتَنِبُواْ الطَّاغُوتَ

“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu Ibadet činite, a taguta se klonite!” (En-Nahl: 36)

Što se tiče načina nevjerovanja u taguta – to je da budeš ubijeđen da je neispravno ibadetiti bilo kome mimo Allahu i da se toga kloniš, mrziš ga i da proglasiš kafirima njegove pristalice, te da se prema njima neprijateljski odnosiš.

Što se tice značenja vjerovanja u Allaha, to je da budeš ubijeđen da je samo Allah jedini koji se obožava bez ikoga drugoga. Zatim iskreno ispoljavanje svih vrsta ibadeta samo Allahu, te da ih negiraš bilo kojem drugom božanstvu mimo Njega. Da voliš iskrene i da sa njima prijateljuješ, da mrziš mušrike i da se prema njima odnosiš neprijateljski.

Tagut općenito je sve ono što se obožava mimo Allaha, uz postojanje njegovog zadovoljstva sa onim koji njega obožava, slijedi ili mu se pokorava mimo Allaha i Njegovog poslanika. On je dakle tagut. Taguta ima mnogo a glavnih je pet:

Prvi: Šejtan, koji poziva na obožavanje nekog drugog mimo Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَن لَّا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ

“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni.” (Jasin: 60)

Drugi: Nepravedni vladar koji je izmijenio Allahove zakone. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّهُمْ آمَنُواْ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْكَ وَمَا أُنزِلَ مِن قَبْلِكَ يُرِيدُونَ أَن يَتَحَاكَمُواْ إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُواْ أَن يَكْفُرُواْ بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُضِلَّهُمْ ضَلاَلاً بَعِيدًا

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, kako žele da im se pred Tagutom sudi, iako mi je naređeno da u njega ne vjeruju?! A šejtan želi da ih samo u veliku zabludu navede!” (En-Nisa: 60)

Treći: Onaj ko sudi po onome što Allah nije objavio. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ

“A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (El-Maide: 44)

Četvrti: Onaj ko tvrdi da poznaje gajb mimo Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

عَالِمُ الْغَيْبِ فَلَا يُظْهِرُ عَلَى غَيْبِهِ أَحَدًا
إِلَّا مَنِ ارْتَضَى مِن رَّسُولٍ فَإِنَّهُ يَسْلُكُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ رَصَدًا

“On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onoga koga On zna poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati.” (El-Džinn: 26-27)

Peti: Onaj ko je obožavan mimo Allaha, te se zadovolji tim obožavanjem. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

وَمَن يَقُلْ مِنْهُمْ إِنِّي إِلَهٌ مِّن دُونِهِ فَذَلِكَ نَجْزِيهِ جَهَنَّمَ كَذَلِكَ نَجْزِي الظَّالِمِينَ

“A onoga od njih koji bi rekao: ‘Ja sam doista, pored Njega, bog!’, kaznili bismo Džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo zulumćare.” (El-Enbija: 29)

Znaj da čovjek neće postati vjernikom u Allaha sve dok ne zanegira taguta. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!” (El-Baqara: 256) (1)

Allah, s.v.t., je pojasnio da onaj ko ne vjeruje u taguta, da se taj drži najčvršću vezu. Nevjerovanje u njega je stavio ispred vjerovanja u Allaha jer se neko može pozvati na to da vjeruje u Allaha ali se ne kloni taguta, tako da će njegova tvrdnja biti lažna.

Kada se kaže, ‘kloni se od taguta,’ misli se na mržnju prema njemu, neprijateljstvo srcem, njegovo ponižavanje i izrugivanje jezikom, te ako je moguće njegovo uklanjanje sa rukom i odvajanje od njega. Onaj ko tvrdi da se kloni taguta a ne čini ovo, onda ne govori istinu.

Što se tiče suštine i onoga što se misli pod pojmom tagut selef se o tome izrazio na više načina. Najljepše što je rečeno je u riječima Ibnul-Kajjima, rahimehullahu teala, kada kaže: “Tagut je ono čime rob pređe granicu u pogledu onoga što obožava, ili slijedi ili mu se pokorava. Tagut je svako pred kim se sudi mimo Allaha i Poslanika, ili ga obožavaju mimo Allaha, ili da ga slijede bez upute od Allaha, ili da mu se pokoravaju u onome za šta ne znaju da je to pokornost Allahu. Ovo su svi taguti svijeta. Ako razmisliš o njima i razmisliš o stanjima ljudi prema njima, vidjet ćeš da je većina njih od onih koji su odstupili od robovanja Allahu ka robovanju tagutima, i od pokornosti Allahu i slijeđenju Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ka pokornosti tagutima i njihovom slijeđenju.”

To znači, da su tri vrste taguta: tagut u vlasti, tagut u ibadetu i tagut u pokornosti i slijeđenju. Ono na šta se odnosi govor na ovom listu je tagut u vlasti. Jer mnogi od onih koji se pripisuju Islamu su se posvetili vladanju po onome što su im ostavili njihovi očevi. To pravo zovu društvenim zakonom. Kao npr. zakon Adžmana, zakon Kahtana i tome slično. Ovo je taj ciljani tagut za kojeg je Allah naredio da se kloni od njega.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje u svom Minhadžu, kao i Ibn-Kesir u svom Tefsiru, su spomenuli da onaj ko to učini biva kafirom u Allaha. Dok je Ibn-Kesir dodao da se mora povesti borba protiv njega, sve dok se ne povrati Allahovom sudu i sudu Njegovog Poslanika.”(2)

Šejh Abdur-Rahman es-Sa’di, rahimehullah, kaže: “Svako ko vlada po onome što Allah nije propisao – on je tagut.” (3)
______________________________________________________________
 
1. Medžmuatu tevhid, str. 329–330 i Ed-Durerus-Senijje (1/161–163)
2. Ed-Durerus-Senijje (10/502–505)
3. Tejsirul kerimi Rahman (1/363)

Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab kaže: “Znaj da se Ibadet ne može nazvati ibadetom osim sa tevhidom. Isto kao što se namaz ne može nazvati namazom osim sa abdestom. Pa ako se širk uvuče u ibadet on će ga pokvariti, isto kao što puštanje vjetra ili slično kvare abdest. Kao što Uzvišeni kaže:

مَا كَانَ لِلْمُشْرِكِينَ أَن يَعْمُرُواْ مَسَاجِدَ الله شَاهِدِينَ عَلَى أَنفُسِهِمْ بِالْكُفْرِ أُوْلَئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ وَفِي النَّارِ هُمْ خَالِدُونَ

“Mnogobošci nisu dostojni Allahove džamije održavati kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova će se poništiti i u Vatri će vječno ostati.” (Et-Tewbe: 17)

Ako znaš da širk kvari ibadet kada se pomiješa sa njim i da poništava djela, te da je onome ko to učini vječni boravak među stanovnicima Vatre, znat ćeš da ti je to najbitnije spoznati – ne bi li te Allah spasio iz ove mreže – a to je od činjena širka Njemu.”(1)

Takođe u Kitabu tevhid, rahimehullahu teala, kaže:
“Sedmo pitanje je veliko pitanje, a to je da ibadet Allahu, s.v.t., se neće postići osim kufrom u Taguta. U tome je značenje riječi Uzvišenog:

لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Nema prisile u vjeru. Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!” (El-Beqare: 256)

AbdurRahman ibn Hasan kaže: “U poglavlju, tj. prvom poglavlju Kitabu tevhida, je podsticanje na iskrenost u robovanju Allahu, te da ne koristi sa širkom, niti se naziva ibadetom.”(2)

Sulejman ibn Abdullah kaže: “Odvajanje od širka je nešto nužno u ibadetu, jer u protivnom rob neće doći sa ibadetom Allahu, nego kao mušrik.”(3)

Ebu Battin kaže: “Što se tiče definicije ibadeta, naš šejh Muhammed b. Abdul-Vehab, rahimehullah, ga je definisao u svojim korisnim spisima u djelu Kitabu tevhid, jer je sukob oko toga, a onaj ko ne dođe sa njime nije došao sa ibadetom Allahu. Tako da ukazuje da odvajanje od širka mora postojati u samom ibadetu, jer se u suprotnom neće zvati ibadetom.” (4)

AbdurRahman ibn Hasan je rekao: “Riječi Uzvišenog Allaha:

وَاعْبُدُواْ اللّهَ وَلاَ تُشْرِكُواْ بِهِ شَيْئًا

“I Allahu ibadet činite i ništa Mu ne pridružujte.” (En-Nisa: 36)

Ovaj ajet pojašnjava da je ibadet ono radi čega su stvoreni, te da je Allah, s.v.t., spojio imperativ sa ibadetom, kojeg je naredio, i zabranu širka, kojeg je zabranio, a to je širk u ibadetu. Tako da je ovaj ajet ukazao kako je ograđivanje od širka uslov valjanosti ibadeta, te da bez toga neće biti valjan, kao što Uzvišeni kaže:

ذَلِكَ هُدَى اللّهِ يَهْدِي بِهِ مَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ وَلَوْ أَشْرَكُواْ لَحَبِطَ عَنْهُم مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ

“To je Allahova uputa kojom On upućuje koga hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili.” (El-En’am: 88) (5)
_________________________________________________________________
 
1. Ed-Durerus-Senijje (2/23)
2. Fethul medžid, str. 33
3. Tejsirul azizil hamid, str. 34
4. Ed-Durerus-Senijje (2/303)
5. Kuretu ujun muvvehidin, str. 6

Vjerovanje u tevhid jeste veoma osjetljiva, čista, bistra i jasna stvar. Svaka sitnica može ga potresti, raniti, ukaljati i ostaviti traga na njemu. Vjerovanje je poput izrazito bijele odjeće na kojoj se primjeti i najmanja nečistoća, ili kao blistavo čisto ogledalo na kojem i najblaži dodir ostavlja mrlju. Zbog toga vjerovanje u Allahovu jednoću može biti okaljano u jednom trenu, jednom riječju ili jednom prikrivenom strašću. Pa ukoliko se rob prene i požuri s dobrom koje će izbrisati biljeg grijeha s vjerovanja – dobro i jeste, u suprotnom trag će se urezati i postati biljeg, a kasnije će ga biti mnogo teže odstraniti.

Ima ljudi čije je vjerovanje čvrsto i veliko, pa kada takvog pogodi i mnoštvo sitnica koje kaljaju vjerovanje, njihov trag nestane u veličini vjerovanja, poput nečistoće koja se pomiješa s velikom količinom čiste vode, pa se i ne primijeti. (1) U takvog Allahovog roba ugleda se čovjek sa slabijim vjerovanjem, te pomiješa svoje slabo vjerovanje s onim što je pogodilo vjerovanje prvoga, pa mrlje i biljezi dođu do izražaja koji se nisu primijetili na većem i jačem vjerovanju.
Također, nositelj izrazito čistog vjerovanja primjeti na čistom svaki utjecaj i mrlju, te ih s lahkoćom odstrani, što neće uspjeti onaj čiji je iman slabiji, jer u zamućenosti mrlja neće se moći primijetiti, pa kako ih onda očistiti?!
Dodajmo ovome da ukoliko je snaga vjerovanja doista moćna, odstranjuje i savladava sve što je loše, što nije slučaj sa slabim imanom.

Zatim, vlasniku dobrih osobina oprostit će se nenamjerni grijeh, dok se tako neće postupiti prema onome koji učini isti prestup, ali ne posjeduje dobre osobine Pjesnik je rekao:

“Kad se desi da voljeni jedan grijeh učini,
Sto isprika za njega će dobročinstva naći!”

Uz to, iskren trud, snaga volje i potpuna vjerska predanost sve loše pojave i prepreke usmjeravaju ka snazi koja poziva ka vjerovanju u Allahovu jednoću, kao što laž, loša namjera i slaba vjerska predanost usmjeravaju dobra djela i lijepe riječi ka snazi koja poziva zabludi i lošem. Primjer toga jeste kao primjer izražene poremećenosti koja dobrom ishranom vraća čovjeka u prvobitno stanje.

(1.) Ibn Tejmijje je u kontekstu ovoga izjavio : “Mnoštvo grijeha uz ispravno vjerovanje bolje je od malo grijeha uz kvarno vjerovanje.”

Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab, rahimehullah, je rekao: “Osnovu vjere Islama i njegove temelje sačinjava dvoje:

Prvo: Naređivanje obožavanja jedino Allaha, Koji nema sudruga, i podsticanje na to.

Drugo: Upozoravanje na širk u obožavanju Allaha, neprijateljski odnos radi širka i proglašavanje nevjernikom onoga ko širk učini.

Protivnika u ovom pogledu će biti više vrsta:
Najžešći protivnici će biti oni koji se suprostave u svemu ovome.

– Od ljudi ima onih koji obožavaju samo Allaha, ali ne negiraju širk, niti se odnose neprijateljski prema počiniocima istoga.

– Od njih će biti onih koji će se neprijateljski odnositi prema njima ali ih neće proglasiti nevjernicima.

– Od njih će biti onih koji niti vole tewhid niti ga mrze.

– Od njih će biti onih koji će ih proglasiti nevjernicima i tvrdiće da je to omalovažavanje dobrih ljudi.

– Od njih će biti onih koji neće niti mrziti niti voljeti širk.

– Od njih će biti onih koji neće poznavati širk niti će ga negirati.

– Od njih će biti onih koji neće poznavati tewhid niti će ga negirati.

– Od njih će biti onih koji će predstavljati najžešću vrstu opasnosti; oni koji budu radili po tewhidu ali neće znati njegovu vrijednost, niti će mrziti one koji ga zapostave, niti će ih proglasiti nevjernicima.

– Od njih će biti onih koji će se kloniti širka i mrzit će ga ali neće znati njegovu opasnost, i neće se suprostaviti njegovim pripadnicima niti će ih proglasiti nevjernicima. Oni su se suprostavili onome sa čime su došli vjerovjesnici od Allahove, s.v.t., vjere, a Allah najbolje zna.”
_________________________________________________________________________________

Kada se mušrik uspije koncentrirati na to što želi, srce mu se isprazni od onoga što želi uputiti, šejtan mu se približi pa ubaci u njegovo srce ono što on želi, pa im se prikaže u obliku nekoga ili ispuni neke njihove potrebe. Filozofi, koji ne poznaju svijet džina, kažu da je sve ovo produkt duhovne snage. Ali, većina onih koji poznaju suštinu stvari i njenu istinu, znaju da šejtani mogu da učine ono što duša sigurno ne može. Oni, ponekad, spominju Allaha sa ciljem da se njihova duša koncentrira na sakupljanje duhovne snage i ispražnjavanje duše kao priprema za ono što će se u nju ubaciti, tako da nemaju za cilj obožavanje Allaha, s.v.t.

Ovo je slučaj sa velikim brojem ljudi u našem vremenu, kao što su neki ljudi imali običaj da kažu onome kome se obraćaju: “Obrati se svom srcu i reci ‘la ilahe illallah.’” Ali nije mu cilj zikr, nego mu je cilj sakupljanje srčane snage, a kada se njegovo srce pripremi onda se na njih spuštaju šejtani, pa im predočavaju kako se penju na nebesa i mnoge druge vrste laži. Neki od njih kažu: ‘Postići ćeš više nego je postigao Musa b. Imran ili Muhammed na Miradžu.” Jedan njihov velikan bi govorio: “Nema razlike između toga da kaže: “O kamenu, o kamenu” i da kažeš “O Samoopostojeći, o Živi!”, tj. želi reći da je cilj obje izreke koncentracija. Ovo, i slično ovome, predstavlja tzv. tajne ovih mušrika.

Neki od njih prizivaju zvijezde, ili mrtve od vjerovjesnika i dobrih ljudi, ili neke od meleka ili neke od idola; zatim takav vidi likove, poput ljudskih likova ili nečega drugoga, ili vide različite likove koji im se obraćaju i izvršavaju neke od njihovih potreba, pa kažu da su to duše zvijezda ili tajna nekog šejha, ili njegove voljene i slično tome.

To su, ustvari, šejtani koji ih zavode, kao što su zavodili zabludjele od idolopoklonika. Pa i do dan-danas, šejtani im se obraćaju ponekad u obliku likova, a nekada im se i pokažu. Abdullah b. Abbas kaže: “Svaki kip je imao svog šejtana koji se prikazivao umjesto njega njegovim slugama, pa bi razgovarali sa njim.”(1) Ubejj b. Ka’b, r.a., kaže: “Sa svakim kipom postoji džinkinja.”(2)

Ovo je veoma opširno poglavlje. Svako onaj ko poznaje ove stvari, ako zna sa čime su došli poslanici, i poznaje šta u Kur’anu stoji od veličanstvenog tewhida, i ogromne posvete tome, kao i pokuđenosti širka sa svim njegovim vrstama, spoznat će jedan dio onoga sa čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tako da će se pred njim predočiti mnoštvo širka prisutnog među ljudima.
________________________________________________________________________________
1. Bilježi ga Sujuti od Ibn-Abbasa, r.a., riječima: “Sa svakim kipom je šejtan.” Ali ga je pripisao Abdu b. Humejdu. v. Sujuti: “Durrul-mensur” (2/223).
2. Prenosi ga imam Ahmed u svom “Musnedu” (5/135).

Šejh AbdurRahman ibn Hasan

أَفَأَمِنُواْ مَكْرَ اللّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ

Riječi Allaha Uzvišenog: “Zar oni mogu biti sigurni od Allahove zamke? Allahove zamke se ne boji samo narod kome propast predstoji.” (El-Araf: 99)

قَالَ وَمَن يَقْنَطُ مِن رَّحْمَةِ رَبِّهِ إِلاَّ الضَّآلُّونَ

I Njegove su riječi: “Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” (El-Hidžr: 56)

Od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o velikim grijesima, pa je on rekao: “Pridruživanje (širk) Allahu, gubljenje nade da će Allah dati ono što se želi i nestrahovanje od Allahove zamke.” (1)

Riječi Uzvišenog: أَفَأَمِنُواْ مَكْرَ اللّهِ فَلاَ يَأْمَنُ مَكْرَ اللّهِ إِلاَّ الْقَوْمُ الْخَاسِرُونَ
 
“Zar oni mogu biti sigurni od Allahove zamke? Allahove zamke se ne boji samo narod kome propast predstoji.”
Autor, Allah mu se smilovao, htio je (reći) da nestrahovanje od Allahove kazne upućuje na slabost vjerovanja (imana), tako da takva osoba ne razmišlja o propuštenim obavezama i učinjenim grijesima, zbog toga što se ne boji Allaha u pogledu onog što je uradila ili izostavila, a ovo je jedan od najvećih grijeha i najobuhvatnija mahana. Ajet ukazuje da je Allah Uzvišeni, nakon što je naveo stanje stanovnika naselja koji su utjerivali u laž poslanike, objasnio da ono što ih je navelo na to jeste nepostojanje straha od Allaha, dž.š., i Njegove zamke. Oni su se prestali bojati Allahove zamke nakon što im je On postavio zamku u vidu radosti i blagodati. Oni nisu vjerovali da to može biti zamka. Hasan je rekao: “Onaj kome je On otvorio blagodati, pa on u tome ne vidi da mu On time pravi zamku, taj ne zna razmišljati.” Katade je rekao: “Narod je zanemario Allahove naredbe. Narod je, uistinu, bio uništavan samo onda kad bi utonuo u mir, uživanje i nepažnju. Zato, nemojte biti zavedeni Allahovim (blagodatima).” Ismail b. Rafi rekao je: “Nestrahovanje od Allahove zamke jeste kad čovjek ustrajava u grijehu, a želi da mu Allah oprosti.” Zabilježio Ibn-Ebu-Hatim.

Njegove su riječi: وَمَن يَقْنَطُ مِن رَّحْمَةِ رَبِّهِ إِلاَّ الضَّآلُّونَ
 
“Nadu u milost Gospodara svoga mogu gubiti samo oni koji su zabludjeli.” Kunut znači vjerovanje da su izlaz i rješenje daleko i gubljenje nade u to. To je nasuprot sigurnosti od Allahove zamke. Obje su ove stvari veliki grijeh, zbog toga što je u gubljenju nade loše mišljenje o Allahu. Njegove su riječi: إِلاَّ الضَّآلُّونَ “…samo oni koji su zabludjeli.” Tj. sa Pravog puta (skrenuli).

Njegove su riječi: “Od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan o velikim grijesima, pa je on rekao: “Pridruživanje (širk) Allahu, gubljenje nade da će Allah dati ono što se želi i nestrahovanje od Allahove zamke.” Ovaj hadis zabilježio je Bezzar i Ibn-Ebu-Hatim od Šebiba b. Bišra. Ibn-Mein je rekao: “On je povjerljiv.” Ibn-Ebu-Hatim je rekao da je nejak. Ibn-Kesir je rekao: “Njegov sened zahtjeva provjeru. Najvjerovatnije je da je on mevkuf.”

Njegove su riječi: “Pridruživanje (širk) Allahu.” To je najveći veliki grijeh i zbog toga je prvo njega spomenuo. Rekao je Ibnul-Kajjim, da mu se Allah Uzvišeni smiluje: “Pridruživanje (širk) jeste rušenje rububijjeta i postepeno umanjivanje uluhijjeta te loše mišljenje o Gospodaru svih svjetova.”

Njegove su riječi: “…gubljenje nade da će Allah dati ono što se želi,” tj. prekidanje upućivanja dove i nade u Allaha Uzvišenog u pogledu onoga čega se (čovjek) boji ili što želi, a to je loše mišljenje o Allahu, nepoznavanje Njega, širine Njegove milosti, darežljivosti i opraštanja.

Njegove su riječi: “…i nestrahovanje od Allahove zamke,” tj. nestrahovanje od toga da ga On zavede i oduzme mu vjerovanje (iman) koje mu je dao. Utječemo se Allahu i od Njega tražimo zaštitu od toga. To je nepoznavanje Allaha i Njegove moći, te samouvjerenje i umišljenost, a ove tri stvari su od najvećih grijeha. One su jako velike. Molimo Allaha da se toga klonimo. On je spomenuo ovo troje jer oni sadrže sve zlo i daleko su od svakog dobra. U ovo su upali mnogi u prošlosti i u naše vrijeme. Molimo od Allaha spas na dunjaluku i ahiretu.


1. Naveo ga je Hejsemi u Medžmeuz-zevaidu, 1/104, od Abdullaha b. Abbasa, r.a., da bi na kraju rekao: “Zabilježio ga je Bezzar, Taberani, a njegovi prenosioci su povjerljivi.”

Šejh Muhammed ibn AbdulVehab, je rekao: “Znaj, Allah ti se smilovao, da je prvo ono što je Allah naredio ljudima bilo nevjerovanje u Taguta i vjerovanje u Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

وَلَقَدْ بَعَثْنَا فِي كُلِّ أُمَّةٍ رَّسُولاً أَنِ اعْبُدُواْ اللّهَ وَاجْتَنِبُواْ الطَّاغُوتَ

“Mi smo svakom narodu poslanika poslali: Allahu Ibadet činite, a taguta se klonite!” (En-Nahl: 36)

Što se tiče načina nevjerovanja u taguta – to je da budeš ubijeđen da je neispravno ibadetiti bilo kome mimo Allahu i da se toga kloniš, mrziš ga i da proglasiš kafirima njegove pristalice, te da se prema njima neprijateljski odnosiš.

Što se tice značenja vjerovanja u Allaha, to je da budeš ubijeđen da je samo Allah jedini koji se obožava bez ikoga drugoga. Zatim iskreno ispoljavanje svih vrsta ibadeta samo Allahu, te da ih negiraš bilo kojem drugom božanstvu mimo Njega. Da voliš iskrene i da sa njima prijateljuješ, da mrziš mušrike i da se prema njima odnosiš neprijateljski.

Tagut općenito je sve ono što se obožava mimo Allaha, uz postojanje njegovog zadovoljstva sa onim koji njega obožava, slijedi ili mu se pokorava mimo Allaha i Njegovog poslanika. On je dakle tagut. Taguta ima mnogo a glavnih je pet:

Prvi: Šejtan, koji poziva na obožavanje nekog drugog mimo Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

أَلَمْ أَعْهَدْ إِلَيْكُمْ يَا بَنِي آدَمَ أَن لَّا تَعْبُدُوا الشَّيْطَانَ إِنَّهُ لَكُمْ عَدُوٌّ مُّبِينٌ

“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: “Ne obožavajte šejtana, on vam je neprijatelj otvoreni.” (Jasin: 60)

Drugi: Nepravedni vladar koji je izmijenio Allahove zakone. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

أَلَمْ تَرَ إِلَى الَّذِينَ يَزْعُمُونَ أَنَّهُمْ آمَنُواْ بِمَا أُنزِلَ إِلَيْكَ وَمَا أُنزِلَ مِن قَبْلِكَ يُرِيدُونَ أَن يَتَحَاكَمُواْ إِلَى الطَّاغُوتِ وَقَدْ أُمِرُواْ أَن يَكْفُرُواْ بِهِ وَيُرِيدُ الشَّيْطَانُ أَن يُضِلَّهُمْ ضَلاَلاً بَعِيدًا

“Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što je objavljeno tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, kako žele da im se pred Tagutom sudi, iako mi je naređeno da u njega ne vjeruju?! A šejtan želi da ih samo u veliku zabludu navede!” (En-Nisa: 60)

Treći: Onaj ko sudi po onome što Allah nije objavio. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

وَمَن لَّمْ يَحْكُم بِمَا أَنزَلَ اللّهُ فَأُوْلَـئِكَ هُمُ الْكَافِرُونَ

“A oni što ne sude prema onom što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici.” (El-Maide: 44)

Četvrti: Onaj ko tvrdi da poznaje gajb mimo Allaha. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

عَالِمُ الْغَيْبِ فَلَا يُظْهِرُ عَلَى غَيْبِهِ أَحَدًا
إِلَّا مَنِ ارْتَضَى مِن رَّسُولٍ فَإِنَّهُ يَسْلُكُ مِن بَيْنِ يَدَيْهِ وَمِنْ خَلْفِهِ رَصَدًا

“On tajne zna i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onoga koga On zna poslanika odabere; zato On i ispred njega i iza njega postavlja one koji će ga čuvati.” (El-Džinn: 26-27)

Peti: Onaj ko je obožavan mimo Allaha, te se zadovolji tim obožavanjem. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

وَمَن يَقُلْ مِنْهُمْ إِنِّي إِلَهٌ مِّن دُونِهِ فَذَلِكَ نَجْزِيهِ جَهَنَّمَ كَذَلِكَ نَجْزِي الظَّالِمِينَ

“A onoga od njih koji bi rekao: ‘Ja sam doista, pored Njega, bog!’, kaznili bismo Džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo zulumćare.” (El-Enbija: 29)

Znaj da čovjek neće postati vjernikom u Allaha sve dok ne zanegira taguta. Dokaz tome su riječi Uzvišenog:

فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!” (El-Baqara: 256) (1)

Allah, s.v.t., je pojasnio da onaj ko ne vjeruje u taguta, da se taj drži najčvršću vezu. Nevjerovanje u njega je stavio ispred vjerovanja u Allaha jer se neko može pozvati na to da vjeruje u Allaha ali se ne kloni taguta, tako da će njegova tvrdnja biti lažna.

Kada se kaže, ‘kloni se od taguta,’ misli se na mržnju prema njemu, neprijateljstvo srcem, njegovo ponižavanje i izrugivanje jezikom, te ako je moguće njegovo uklanjanje sa rukom i odvajanje od njega. Onaj ko tvrdi da se kloni taguta a ne čini ovo, onda ne govori istinu.

Što se tiče suštine i onoga što se misli pod pojmom tagut selef se o tome izrazio na više načina. Najljepše što je rečeno je u riječima Ibnul-Kajjima, rahimehullahu teala, kada kaže: “Tagut je ono čime rob pređe granicu u pogledu onoga što obožava, ili slijedi ili mu se pokorava. Tagut je svako pred kim se sudi mimo Allaha i Poslanika, ili ga obožavaju mimo Allaha, ili da ga slijede bez upute od Allaha, ili da mu se pokoravaju u onome za šta ne znaju da je to pokornost Allahu. Ovo su svi taguti svijeta. Ako razmisliš o njima i razmisliš o stanjima ljudi prema njima, vidjet ćeš da je većina njih od onih koji su odstupili od robovanja Allahu ka robovanju tagutima, i od pokornosti Allahu i slijeđenju Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ka pokornosti tagutima i njihovom slijeđenju.”

To znači, da su tri vrste taguta: tagut u vlasti, tagut u ibadetu i tagut u pokornosti i slijeđenju. Ono na šta se odnosi govor na ovom listu je tagut u vlasti. Jer mnogi od onih koji se pripisuju Islamu su se posvetili vladanju po onome što su im ostavili njihovi očevi. To pravo zovu društvenim zakonom. Kao npr. zakon Adžmana, zakon Kahtana i tome slično. Ovo je taj ciljani tagut za kojeg je Allah naredio da se kloni od njega.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje u svom Minhadžu, kao i Ibn-Kesir u svom Tefsiru, su spomenuli da onaj ko to učini biva kafirom u Allaha. Dok je Ibn-Kesir dodao da se mora povesti borba protiv njega, sve dok se ne povrati Allahovom sudu i sudu Njegovog Poslanika.”(2)

Šejh Abdur-Rahman es-Sa’di, rahimehullah, kaže: “Svako ko vlada po onome što Allah nije propisao – on je tagut.” (3)
______________________________________________________________
 
1. Medžmuatu tevhid, str. 329–330 i Ed-Durerus-Senijje (1/161–163)
2. Ed-Durerus-Senijje (10/502–505)
3. Tejsirul kerimi Rahman (1/363)

Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab kaže: “Znaj da se Ibadet ne može nazvati ibadetom osim sa tevhidom. Isto kao što se namaz ne može nazvati namazom osim sa abdestom. Pa ako se širk uvuče u ibadet on će ga pokvariti, isto kao što puštanje vjetra ili slično kvare abdest. Kao što Uzvišeni kaže:

مَا كَانَ لِلْمُشْرِكِينَ أَن يَعْمُرُواْ مَسَاجِدَ الله شَاهِدِينَ عَلَى أَنفُسِهِمْ بِالْكُفْرِ أُوْلَئِكَ حَبِطَتْ أَعْمَالُهُمْ وَفِي النَّارِ هُمْ خَالِدُونَ

“Mnogobošci nisu dostojni Allahove džamije održavati kad sami priznaju da su nevjernici. Djela njihova će se poništiti i u Vatri će vječno ostati.” (Et-Tewbe: 17)

Ako znaš da širk kvari ibadet kada se pomiješa sa njim i da poništava djela, te da je onome ko to učini vječni boravak među stanovnicima Vatre, znat ćeš da ti je to najbitnije spoznati – ne bi li te Allah spasio iz ove mreže – a to je od činjena širka Njemu.”(1)

Takođe u Kitabu tevhid, rahimehullahu teala, kaže:
“Sedmo pitanje je veliko pitanje, a to je da ibadet Allahu, s.v.t., se neće postići osim kufrom u Taguta. U tome je značenje riječi Uzvišenog:

لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

“Nema prisile u vjeru. Pravi put se jasno razlikuje od zablude! Onaj ko ne vjeruje u Taguta, a vjeruje u Allaha, drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti! A Allah sve čuje i zna!” (El-Beqare: 256)

AbdurRahman ibn Hasan kaže: “U poglavlju, tj. prvom poglavlju Kitabu tevhida, je podsticanje na iskrenost u robovanju Allahu, te da ne koristi sa širkom, niti se naziva ibadetom.”(2)

Sulejman ibn Abdullah kaže: “Odvajanje od širka je nešto nužno u ibadetu, jer u protivnom rob neće doći sa ibadetom Allahu, nego kao mušrik.”(3)

Ebu Battin kaže: “Što se tiče definicije ibadeta, naš šejh Muhammed b. Abdul-Vehab, rahimehullah, ga je definisao u svojim korisnim spisima u djelu Kitabu tevhid, jer je sukob oko toga, a onaj ko ne dođe sa njime nije došao sa ibadetom Allahu. Tako da ukazuje da odvajanje od širka mora postojati u samom ibadetu, jer se u suprotnom neće zvati ibadetom.” (4)

AbdurRahman ibn Hasan je rekao: “Riječi Uzvišenog Allaha:

وَاعْبُدُواْ اللّهَ وَلاَ تُشْرِكُواْ بِهِ شَيْئًا

“I Allahu ibadet činite i ništa Mu ne pridružujte.” (En-Nisa: 36)

Ovaj ajet pojašnjava da je ibadet ono radi čega su stvoreni, te da je Allah, s.v.t., spojio imperativ sa ibadetom, kojeg je naredio, i zabranu širka, kojeg je zabranio, a to je širk u ibadetu. Tako da je ovaj ajet ukazao kako je ograđivanje od širka uslov valjanosti ibadeta, te da bez toga neće biti valjan, kao što Uzvišeni kaže:

ذَلِكَ هُدَى اللّهِ يَهْدِي بِهِ مَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ وَلَوْ أَشْرَكُواْ لَحَبِطَ عَنْهُم مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ

“To je Allahova uputa kojom On upućuje koga hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili.” (El-En’am: 88) (5)
_________________________________________________________________
 
1. Ed-Durerus-Senijje (2/23)
2. Fethul medžid, str. 33
3. Tejsirul azizil hamid, str. 34
4. Ed-Durerus-Senijje (2/303)
5. Kuretu ujun muvvehidin, str. 6

Vjerovanje u tevhid jeste veoma osjetljiva, čista, bistra i jasna stvar. Svaka sitnica može ga potresti, raniti, ukaljati i ostaviti traga na njemu. Vjerovanje je poput izrazito bijele odjeće na kojoj se primjeti i najmanja nečistoća, ili kao blistavo čisto ogledalo na kojem i najblaži dodir ostavlja mrlju. Zbog toga vjerovanje u Allahovu jednoću može biti okaljano u jednom trenu, jednom riječju ili jednom prikrivenom strašću. Pa ukoliko se rob prene i požuri s dobrom koje će izbrisati biljeg grijeha s vjerovanja – dobro i jeste, u suprotnom trag će se urezati i postati biljeg, a kasnije će ga biti mnogo teže odstraniti.

Ima ljudi čije je vjerovanje čvrsto i veliko, pa kada takvog pogodi i mnoštvo sitnica koje kaljaju vjerovanje, njihov trag nestane u veličini vjerovanja, poput nečistoće koja se pomiješa s velikom količinom čiste vode, pa se i ne primijeti. (1) U takvog Allahovog roba ugleda se čovjek sa slabijim vjerovanjem, te pomiješa svoje slabo vjerovanje s onim što je pogodilo vjerovanje prvoga, pa mrlje i biljezi dođu do izražaja koji se nisu primijetili na većem i jačem vjerovanju.
Također, nositelj izrazito čistog vjerovanja primjeti na čistom svaki utjecaj i mrlju, te ih s lahkoćom odstrani, što neće uspjeti onaj čiji je iman slabiji, jer u zamućenosti mrlja neće se moći primijetiti, pa kako ih onda očistiti?!
Dodajmo ovome da ukoliko je snaga vjerovanja doista moćna, odstranjuje i savladava sve što je loše, što nije slučaj sa slabim imanom.

Zatim, vlasniku dobrih osobina oprostit će se nenamjerni grijeh, dok se tako neće postupiti prema onome koji učini isti prestup, ali ne posjeduje dobre osobine Pjesnik je rekao:

“Kad se desi da voljeni jedan grijeh učini,
Sto isprika za njega će dobročinstva naći!”

Uz to, iskren trud, snaga volje i potpuna vjerska predanost sve loše pojave i prepreke usmjeravaju ka snazi koja poziva ka vjerovanju u Allahovu jednoću, kao što laž, loša namjera i slaba vjerska predanost usmjeravaju dobra djela i lijepe riječi ka snazi koja poziva zabludi i lošem. Primjer toga jeste kao primjer izražene poremećenosti koja dobrom ishranom vraća čovjeka u prvobitno stanje.

(1.) Ibn Tejmijje je u kontekstu ovoga izjavio : “Mnoštvo grijeha uz ispravno vjerovanje bolje je od malo grijeha uz kvarno vjerovanje.”