Propis mesa koje se uvoze iz neislamskih država

Posted: 14 Decembra, 2013 in fikh

Tema: Fikh

Islamske države uvoze danas iz neislamkih država mesa životinja (goveda, bravi, peradi) čija legitimnost ovisi o ispunjavanju šerijatskih normi pri njihovom klanju. Ovo je izazvalo zbunjenost kod muslimana u pogledu ovih uvezenih mesa, da li su dozvoljena ili ne?
Bez sumnje da pitanje poput ovog ima veoma značajnu ulogu u životu muslimana, jer ishrana je važan faktor koji ima utjicaja na ponašanje čovjeka. Uzimajući u obzir činjenicu da islam pridaje važnost ovome, on je za zabranjenu hranu od mesa i drugog postavio odrednice i granice i upozorio je muslimane na njeno korištenje da bi se sačuvali njenih negativnih posljedica i velikih opasnosti.
 
Mi, i pored žurbe u kojoj se nalazimo, spomenut ćemo, ako Bog da, mišljenja islamskih učenjaka o ovom pitanju, prodiskutovati u granicama naših mogućnosti, a zatim, iskazat ćemo naše mišljenje, tj. rezultat ovog naučnog rada. Na osnovu ovoga uslijedile su mnogobrojne polemike oko ovih uvezenih mesa, da li su haram ili halal. Različiti odgovori onih koji su odgovarali, po mome mišljenju, povećali su složenost ovog problema tako da je on ostao neriješen.

Na početku kažemo da je Allah Onaj Koji daje uspjeh, i Onaj Koji upućuje na Pravi put.

Već smo spomenuli da postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka da je meso životinje koju zakolje sljedbenik Knjige dozvoljeno, kao što takođe, postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka da meso životinje koju zakolje neki drugi nevjernik, a ne sljedbenik Knjige, nije dozvoljeno. Postoji veoma slabo mišljenje da su mesa vatropoklonika dozvoljena, međutim, budući da se radi o slabom mišljenju ne zaslužuje da mu se posveti velika pažnja.
Ovi propisi se odnose i na mesa koja se uvoze iz neislamskih zemalja, kao što slijedi: 1) Mesa koja se uvoze iz neislamskih država čiji stanovnici nisu od sljedbenika Knjige, ili ono što zakolje nevjernik koji nije od sljedbenika Knjige na bilo kojem mjestu je haram,
2) Mesa koja se uvoze iz neislamskih država a čiji stanovnici su od sljedbenika Knjige, ili životinja koju je zaklao sljedbenik Knjige na bilo kojem mjestu je halal,
3) Mesa koja se uvoze iz neislamskih država čiji su stanovnici od sljedbenika Knjige, ali mnogo se govori o tome da oni ne kolju na šerijatski način što izaziva nejasnoću kada je u pitanje njihov propis.
Navest ćemo sada nekoliko primjera od onoga što je kazano o načinu njihovog klanja. Ispred mene se nalazi knjiga ” El-luhum, ebhasun muhtelifetun fi ez-zeba'ih ve es-sajd ve el-luhumil el-mahfuza”. Njen autor je poštovani Abdullah Alijj Husejjin, jedan od učenjaka El-Azhara koji posjeduje licencu u pravu. Završio je ovo djelo riječima:” Allaha Jedinog uzimam za svjedoka da nisam štedio truda prilikom ovog rada i temeljitog istraživanja korisnih podataka. Njega Uzvišenog uzimam za svjedoka, a Allah je najbolji svjedok.”

Autor u ovome djelu kaže:
“Što se tiče konzerviranih mesa poput (بول بيف ), goveđih juha kao što je (كيف أكسو), kokošijih juha sa šehrijom i drugih mesnih proizvoda, bez obzira o kojoj se vrsti radilo, koje se u Misir (Egipat) uvoze iz Evrope, Australije i Amerike, njihovo korištenje nipošto nije dozvoljeno, jer su to mesa životinja koje se ubijaju udarcem do uginuća. Način klanja, koji se koristi u tim državama sastoji se od udarca u mozak nakon kojeg životinja pada mrtva i nepomična. Nakon toga, strv se guli a zatim prenosi u preradu gdje se od nje proizvode sve vrste mesnih proizvoda, od konzerviranih mesa i drugog …. Želio sam da se uvjerim, zvaničnim putem, koji ne ostavlja prostora za eventualne mogućnosti niti diskusije, da li njihov način klanja ispunjava šerijatske norme. Napisao sam pismo i poslao po jedan primjerak konzulatima sljedećih četrnaest država: Velike Britanije, Francuske, Španije, Holandije, Italije, Turske, Južne Afrike, Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Australije, Rusije, Danske, Švicarske i Rumunije.
Pismo je sadržavalo tri pitanja:
1) Koji su to načini klanja u vašoj državi, ili ubijanja životinja kod vas?
2) Na koje mjesto na tijelu prvo se udara životinja radi njenog usmrćivanja u vašoj državi?
3) Koje su to vrste konzerviranog mesa koje se prozvode u vašoj državi i izvoze iz nje?”

Autor dalje spominje da su na ovo pismo odgovorile sljedeće zemlje: Turska, Holandija, Španija i Danska. Iz odgovora Holandije i Danske jasno se vidi oprečnost šerijatskim normama, zato ćemo ih navesti ovdje:

Način klanja u Holandiji, stoji u odgovoru:

“Životinje se ubijaju odmah nakon podjarmljivanja, koliko je to moguće brže, prolijevanjem krvi. Samo podjarmljivanje se ostvaruje pomoću aparata kojim, djelujući na mozak, životinja momentalno gubi svijest.”( Sječenje glave ili vrata u Holandiji, kraljevskom naredbom, nije dozvoljeno.)- Dakle, životinja se ubija specijalnim aparatom koji u sebi sadrži iglu. Ovaj aparat se puni barutom uz pomoć kojeg se ispaljuje igla prodirući do unutrašnjosti mozga, nakon čega se ista vraća na svoje mjesto prije pada životinje.”

Način klanja u Danskoj, stoji u odgovoru:

“Konji, bikovi i krupna telad ubijaju se udarcem, i to ispaljivanjem posebnog zrna, specijalno namijenjenog za ove svrhe, u glavu, u predjelu mozga, ili se to obavlja pištoljem koji izbacuje prodiruću iglu…. Mala telad i bravi kolju se udarcem, ispaljivanjem specijalnog zrna ili žestokim udarcem čekićem sprijeda u čelo životinje…. Što se kokoši tiče, kao uslov za njihovo klanje postavlja se da bude brzim, surovim udarcem čekića u glavu ili brzim ubijanjem obezglavljivanjem. Kod klanja konja, bikova i krupne teladi, na već spomenuti način, pušta se krv životinje zabijanjem noža u donji dio vrata, u veliku arteriju, koja se nalazi na početku prsa odozgo, u ovu svrhu koriste se obični noževi.
Puštanje krvi kod male teladi i bravi vrši se uvlačenjem noža sa donje strane i presjecanjem velike arterije, koja se nalazi na vratu.”- komentarišući ovo, Autor kaže-: “Sve ovo su jasni, zvanični, nepobitni dokazi naše tvrdnje, da je životinja koju oni zakolju udarom strv, nečistoća i strogo zabranjena, i muslimanu nije dozvoljeno njeno korištenje, nošenje, kao i njena kupoprodaja.….
Meni je bilo dovoljno ono što sam lično saznao tokom svog petogodišnjeg boravka kao student u Evropi da je način koji se koristi u klaonicama ubijanje udarom u glavu, u predjelu mozga s prednjeg dijela glave u čelo, između rogova. To je jedan udar specijalnim aparatom nakon kojeg životinja pada mrtva. Međutim, bojeći se propagiranja onoga što dovoljno ne poznajem, argumentirao sam svoje mišljenje pismenim putem svjedočanstvima tih država i to sada objelodanjujem ljudima kako bi znali…..”
-Autor dalje nastavlja:-
“Posjetio sam poštovanog i cijenjenog učenjaka prof. dr. Ebu-Bekra Halifu. Tokom našeg razgovora dotakli smo se onoga što je on vidio na sajmovima posvećenim klanju životinja, kojima je prisustvovao obnašajući funkciju predstavnika Misira (Egipta) u Evropi i Americi. Rekao je: ‘Oni usmrćuju životinju udarom u glavu i govore da se životinja tako ne muči.’-Profesor dalje nastavlja- ‘Pitao sam uvaženog muftiju o ubijanju životinje na ovaj način, na što je odgovorio riječima: ‘Ako se utvrdi da je životinja nakon udara živa i odmah se zakolje biva dozvoljena.’ -Pitao sam profesora da li je tačno da životinja poslije udara ostaje živa kako bi se mogla zaklati? -Rekao je: ‘Ne samo da je udarcem život takve životinje doveden u pitanje, već smrt prije klanja u ovom slučaju biva sigurna.'”
Kaže (dr. Abdullah Alij): “Poslao sam pismo uvaženom učenjaku prof. dr. Abdul-Hamidu Mustafi Feregliji, specijalisti za funkcije životinjskih organa u Sjedinjenim Američkim Državama na Univerzitetu Jones Hopkins u Baltimoru, pitajući ga o načinu ubijanja životinja, čije se meso koristi u ishrani, u Americi. Njegov odgovor je uslijedio i u njemu stoji: ‘Pitao sam o načinu klanja. On se sastoji od udarca životinje zaoštrenim čekićem u mozak čime se i ubija. Poslije toga, siječe se vrat, međutim, to ne rade onako kakva je praksa kod muslimana ili židova. Ovaj postupak se primjenjuje na sve životinje.'”

Vidim da sam oduljio sa navodima iz spomenute knjige, ali mislim da je to potrebno s obzirom da se radi o činjenicama koje su od velike važnosti za nas kada je u pitanju ova tema. Ako neko kaže da je ova knjiga napisana prije izvjesnog vremena te da postoji mogućnost da se stanje promijenilo od onog koje je spomenuto, odgovaramo im, da posljednja saznanja ukazuju da je situacija još gora od spomenute, i da se način klanja pogoršao, zato je spomenuta mogućnost neprihvatljiva.
Od argumenata koji jasno ukazuju na ovo jeste i članak koji je objavio časopis “El-Mudžtme'a El-Kuvejtijje” u svom ramazanskom izdanju 1398 h.g. broj: 364, str.br. 46-48, u izvještaju zastupnika organizacije “Rabitatu El-Alem El-Islami”, i imama Islamskog centra, u Brazilu. Rezime ovog članka slijedi: “Podnosim vam sljedeće: Odredbom Uzvišenog Allaha dobio sam radno mjestu u Islamskom centru u Brazilu, gdje se od skora i nalazim, čime mi se pružila pogodna prilika da sprovedem neka istraživanja vezana za klanje i njegove metode koje se ovdje koriste. Ovo je inače tema o kojoj se puno raspravljalo, i iznesena su mnoga različita mišljenja o njoj. Radi ovoga, posjetio sam neke klaonice, jedna: gdje se kolju samo goveda; druga: gdje se kolju samo bravi i uz njih, da oprostite, klaonica za svinje; i treća u kojoj se kolju kokoši. Ovim sam prekinuo sve nejasnoće i nedoumice u pogledu ove mnogo polemisane teme. Uvjerio sam se da se način klanja sastoji od surovog udarca teškim čekićem u glavu životinje, u predjelu mozga između rogova bika, što ga odmah baca na tlo, ispruženog i mlitavog jezika ne pokazujući nikakve znake života. Odmah nakon usmrćivanja, životinja se guli i prerađuje, a zatim se njeno meso transportuje u trgovine.
Ostaje da spomenem, za nas bitan detalj vezan za klanje kokoši, imajući u vidu da neke islamske zemlje kao što su Kuvajt i Saudijska Arabija, uvoze kokošije meso iz Brazila. Izvoznici u ovoj zemlji obraćaju se nekim predsjednicima islamskih organizacija ovdje, i traže od njih potvrdu da je način klanja koji oni koriste islamski i šerijatski. Ovi siromasi i pored toga što ne poznaju ni osnovne obaveze svakog muslimana, a da ne govorimo o preciznim šerijatskim pitanjima kao što je ovo, usuđuju se izdati ove potvrde, uz novčanu nadoknadu za sve to. Otkrio sam tokom svog obilaska ovu metodu klanja, koja se po njihovom mišljenju smatra islamskom, a u stvarnosti ona je sasvim oprečna islamu, s obzirom da se kroz kljun kokoši uvuku polukružne makaze u unutrašnjost, zatim se na donjem dijelu glave siječe vratna kost i samim tim kičma. Na ovaj način kao da je vrat kokoši presječen straga jer je kičmena moždina koja se nalazi u kičmi presječena bez efektivnosti šerijatskog klanja pri kojem se pruža prilika da se krv ispumpa…… Dohvatio sam nekoliko mrtvih kokoši koje su bili potčinjene ovoj metodi i pažljivo rasporio svaku od njih na vratu nožem. Ustanovio sam da su obje vratne vene, jednjak i dušnik čitavi i netaknuti, a već sam pojasnio da je pravac sječenja usmjeren na vratnu kost iznutra….. Skidajući obavezu sa sebe pred Uzvišenim Allahom, zahtijevam da se o ovome obavijeste svi nadležni organi u islamskim zemljama koje uvoze meso iz vana, a posebno iz Brazila, kako bi se ostvarilo pravedno rješenje ispravljanjem ovih grešaka, obavezivanjem odgovornih za uvoz ovih mesa sa pravnim šerijatskim rješenjima i posebnim potvrdama izdatim od pouzdanih i provjerenih institucija u čijoj se to nadležnosti nalazi. Naši narodi su amanet na vratovima njihovih pastira.”
Ovo je jasan i očit dokaz da se metode klanja nisu promijenile, svjedočenjem onoga ko je to vidio vlastitim očima, a onaj koji je samo čuo nije isti kao onaj koji je vidio. Ovi izvještaji daju nam jasnu sliku o korištenoj metodi pri klanju u nekim državama izvoznicama mesa. Najmanje što ovo povlači za sobom jeste nepovjerenje u ostale izvoznike, jer preovladavajuće mišljenje je da se ova metoda koristi u svim tim državama.
Prof. Abdullah Abdurrahim El-Abadi u svojoj magistarskoj disertaciji “Ez-zeba'ih fi eš-šerijati el-islamijjeh” navodi štete ove metode nakon što je spomenuo prednosti islamskog načina klanja, on kaže: “A ono što oni nazivaju sredstvima za bezbolno klanje samo su mašinske forme uvedene kao garancija za ubijanje što većeg broja životinja kako bi se to uskladilo sa automatskim pakovanjem mesa… Zato tvrdimo, ovi aparati za ubijanje, takozvani uređaji za humano ubijanje, su samo mašinske forme oštrog oružja kojima se onesvješćuje životinja ili podjarmljuje na isti način kao što se to čini sa običnim čekićem. Razlog njihovog uvođenja jeste mogućnost ubijanja većeg broja životinja u kraćem vremenskom periodu u odnosu na ubijanje sa običnim čekićem…..
Fiziolozi procjenjuju da klanje uzrokuje naglo šok krvarenje, time se privlači krv ka krvotoku i izlijeva se na presječenim venama, dok je efekat suprotan ako se životinja prvo onesvijesti… Uz to što je podjarmljivanje bolna metoda ona takođe sprječava odlijevanje krvi. Kod metode podjarmljivanja otežano je puštanje krvi životinje ako se ona ne stavi pod kontrolu, a tada je već moguće da je životinja mrtva (prestankom rada srca) nekon čega je puštanje krvi beskorisno……. Za razliku od malih životinja koje se kolju bez podjarmljivanja, krupna stoka kao bikovi podjarmljuje se udarom u glavu čekićem, ne zbog toga što je to bezbolno već što se na taj način može kontrolisati životinja a bez toga bi to bilo otežano……Nakon otprilike jedanaest godina upotrebe pištolja isti je zamijenjen elektronskim podjarmljivanjem 1933 g…
Elektronsko podjarmljivanje ubrzava u početku kvarenje mesa kao što utiče na njegov okus. Ovo je bio jedan od razloga žalbe koju su uputili proizvođači mesa u Danskoj vladi te države tražeći ukidanje zakona o podjarmljivanju.
Jedna promjena koja je uvedena u elektronsko podjarmljivanje za ptice i kokoši od 1970 g. je elektro-automatski podjarmljivač koji je zasnovan na utapanju u vodu, što ustvari predstavlja spoj između utapanja i elektro udara.
Od negativnosti električnog podjarmljivanja jeste da on uzrokuje paralizu prije gubljenja svijesti. Njegov problem je da ako napon bude nizak neće prouzrokovati gubljenje svijesti već paralizu životinje, ostavljajući je da se pati osjetivši sav taj bol. S druge strane postoji mogućnost da prejak napon ubije životinju, izazivajući srčani udar što sprječava izljev krvi iz nje.
Neosporiva činjenica sa kojom izlazimo iz istorije aparata za podjarmljivanje je da nakon više od pola vijeka iskustva ne postoji nijedan pouzdan i siguran podjarmljivač. Iz prethodno navedenih tekstova možemo uzeti sliku o načinu klanja životinja čije se meso uvozi i prodaje po našim trgovinama. Moguće je da je ova slika opšta ili preovladavajuća kod uvoznika, što nas s pravom dovodi u sumnju i nesigurnost u pogledu svih tih mesa i samim tim biva razlogom da ih musliman izbjegava. Temeljeći se na ovome, uslijedile su mnoge polemike u pogledu njegove dozvole i zabrane.
Ovdje prenosimo fetve, mišljenja islamskih učenjaka, na ovu temu sa diskusijom onoga o čemu se da prodiskutovati s ciljem utvrđivanja istine u svemu tome, ako Allah da, i molimo Ga da nam da uspjeha i upute.

Uvozna mesa možemo podijeliti na tri vrste:
1) Meso životinje za koju se zna da je zaklana šerijatskom metodom klanja, postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka da je ova vrsta dozvoljena.
2) Meso životinje za koju se zna da je zaklana nešerijatskom metodom.
3) Meso životinje za koju se ne zna kako je zaklana.

Prva vrsta: kako je već spomenuto dozvoljena je konsenzusom islamskih učenjaka.

Druga vrsta: Meso životinje za koju se zna da je zaklana nešerijatskom metodom.
Neki islamski učenjaci izdali su fetve da je ova vrsta mesa dozvoljena argumentirajući to sa riječima Uzvišenog Allaha: “… i dozvoljena su vam jela onih kojima je Knjiga data …”(Maida, 5). Komentarišući ovaj ajet Ibn El-Arabi El-Maliki u svome djelu “Ahkamu El-Kur'an” tvrdi: “Ovo je očit dokaz da su ulov i jela sljedbenika Knjige od lijepe hrane koju je Uzvišeni Allah dozvolio, i ono je bezuvjetno dozvoljeno… Upitan sam o kršćaninu koji zavrne vrat kokoši a zatim je skuha, dali je dozvoljeno da se to meso jede? Odgovorio sam: ‘Dozvoljeno je da se jede, jer je to hrana njihovih kaluđera i biskupa, iako to nije naš način klanja. Uzvišeni Allah nam je bezuvjetno dozvolio njihova jela i sve ono što oni imaju u svojoj vjeri osim onoga u čemu ih je Uzvišeni Allah demantovao.'”
Na ovoj fetvi Muhammed Abduhu zasnovao je svoje mišljenje i dozvolio ovu vrstu mesa u svojim fetvama kada kaže: “Moje mišljenje u pogledu zaklanih životinja jeste da muslimani u tome treba da rade po riječima Uzvišenog Allaha: ‘i dozvoljena su vam jela onih kojima je Knjiga data …’ (Maida, 5), i da se oslone na ono što je rekao veliki imam Ebu-Bekr b. El-Arabi El-Maliki da je osnova u tome ako je ono što se kolje jelo sljedbenika Knjige i da se ubraja u jelo svih njih, svećenika i običnih ljudi'”. Ova fetva je izazvala burne i različite reakcije u tom vremenu, između osude i podrške. Od onih koji su je sa revnošću podržali je njegov učenik Muhammed Rešid Rida, koji je u časopisu “El-Menar” i istoimenom tefsiru oduljio podržavajući i braneći ovu fetvu.
Slijedi odgovor na ovu fetvu iz više aspekata:
1) Ibn El-Arabi je demantovao svoju fetvu na drugom mjestu u istoj knjizi “Ahkamu El-Kur'an”, kada kaže: “Ako neko upita šta je sa onim što oni jedu, tj. sljedbenici Knjige, od mesa životinje koja nije zaklana već je udavljena ili ubijena udarom u glavu, odgovor je da je to strv, a strv je haram, strogo zabranjena kur'anskim ajetom, pa čak i da je oni jedu mi je nećemo jesti jer je to poput svinje i od njihovih je jela a nama je strogo zabranjena.” Ovaj njegov govor jasan je pokazatelj da on smatra haramom ono što zakolju sljedbenici Knjige nešerijatskom metodom kao što je davljenje ili ubijanje udarom u glavu. Nesumnjivo, da je i zavrćanje vrata davljenje, te da je on mišljenja da je sve to zabranjeno iako oni (sljedbenici Knjige) to budu jeli i smatrali ga svojom hranom.
2) Ono što se u kur'anskom ajetu misli sa jelom sljedbenika Knjige je što bude zaklano od životinja na propisani šerijatski način. Ovo znači ako bi sljedbenik Knjige zaklao životinju na mjestu na kojem se ona šerijatski ne kolje ne biva sa njegovim klanjem dozvoljena. Krajnja korist u dozvoli jela sljedbenika Knjige u kur'anskom ajetu jeste pojašnjenje da je meso životinje koju je on zaklao dozvoljeno ako njegovo klanje bude kao klanje muslimana, tj. šerijatsko klanje. Kada bi musliman zaklao na nešerijatski način meso životinje koju je zaklao ne biva dozvoljeno, pa kako da bude dozvoljeno ono što je zaklao sljedbenik Knjige nešerijatskom metodom? Kako je moguće da se muslimanu ne toleriše a nevjerniku sljedbeniku Knjige toleriše kada je u pitanju klanje, kada je musliman na višem stepenu od nevjernika?
3) Iz dozvole koja obuhvata jela sljedbenika Knjige se izuzimaju neka jela koja su oni sebi dozvolili kao što je svinja, isto tako iz nje se izuzima ono što je zaklano nešerijatskom metodom.
4) Ono što je usmrćeno zavrtanjem vrata ulazi u ono što je udavljeno, a ono što je usmrćeno udarom kamena i sl. ulazi u ono što je ubijeno. Ove dvije vrste strogo su zabranjene kur'anskim tekstom: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali …” (Maida, 3) Ovaj ajet ograničava i pojašnjava dozvolu šta je dozvoljeno od jela nevjernika sljedbenika Knjige koja je spomenuta u riječima Uzvišenog: “i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data.” (Maida, 5).
5) Ono što se zakolje nešerijatskom metodom gubi prednosti šerijatskog klanja od isteka krvi i činjenja mesa kvalitetnijim. Na ovo dodajemo da se kod šerijatskog klanja ne uslovljava samo da onaj koji obavlja klanje bude musliman ili sljedbenik Knjige nego se postavljaju i drugi uslovi, od njih je i da sam način klanja bude islamski. Kada bismo ispred sebe imali dvije zaklane životinje na nešerijatski način, jednu je zaklao musliman, a drugu sljedbenik Knjige, kako je u ovome slučaju moguće da zabranimo ono što je zaklao musliman, a ne zabranimo ono što je zaklao sljedbenik Knjige? Ako bismo to učinili, stavili bismo nevjernika na viši stepen od muslimana.

Treća vrsta: Meso životinje za koju se ne zna kako je zaklana. U ovu vrstu ulaze i mesa koja se uvoze, jer ne zna se da li su te životinje bile podvrgnute šerijatskoj metodi klanja ili ne. Postoji razilažanje islamskih učenjaka u propisu ove vrste na dva mišljenja.
Prvo mišljenje: Ova vrsta mesa je dozvoljena s dokazom riječi Uzvišenog Allaha:
“i dozvoljena su vam jela onih kojima je Knjiga data,” (Maida, 5). Dakle, osnova u ovoj vrsti mesa jeste da je ona dozvoljena osim onoga što smo saznali da su zaklali nešerijatskom metodom. U časopisu Islamskog univerziteta u Medini prenesena je fetva od šejha Abdul-Aziza b. Baza na ovu temu gdje doslovno stoji: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data; i vaša jela su njima dozvoljena’ (Maida, 5). U ovom kur'anskom ajetu je pojašnjenje da su nam jela sljedbenika Knjige dozvoljena, tj. jela židova i kršćana, osim kada saznamo da su dozvoljenu životinju zaklali nešerijatskom metodom, kao da je ubiju davljenjem, ili električnom energijom, ili udarcem u glavu i sl. U tom slučaju takvo meso biva zabranjeno jer je ona udavljena ili ubijena kao što nam je zabranjena udavljena ili ubijena životinja koju je nešerijatskom metodom musliman zaklao. Međutim, kada ne znamo kako je zaklana, tada biva dozvoljena.”
U azharovom časopisu “Nurul-islam” prenesena je fetva slična ovoj, u kojoj se kaže: “Konzervirana mesa su kao mesa na suncu osušena, i poznato je da su i ashabi jeli ovu vrstu. I sve dok se konzervirano meso ne pokvari ili ne dobije neugodan miris biva dozvoljeno, a to što vodi porijeklo iz Evrope ili Amerike nije razlog da bude zabranjeno, Allah dž.š. kaže: ‘i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data, i vaša jela su njima dozvoljena.’ (Maida, 5). Samo istraživanje kako je obavljeno klanje, od nas se šerijatski ne traži.”

Drugo mišljenje: Meso ove vrste je zabranjeno, jer je osnova kada su u pitanju životinje, njihova dozvola i zabrana, da su one zabranjene. I meso nijedne životinje nije dozvoljeno osim kada sa sigurnošću znamo da je zaklana šerijatskom metodom, tada se njen propis mijenja iz zabrane u dozvoljeno. Kod ove vrste mesa postoji sumnja da li su te životinje zaklane šerijatskom metodom ili ne, i zato se njen propis ne mijenja već ostaje na osnovi, a to je zabrana.
Ovdje ćemo navesti fetvu napisanu na ovu temu od poštovanog i uvaženog predsjednika Vijeća visokog sudstva u Saudijskoj Arabiji šejha Abdullaha b. Muhammeda b. Humejda koja je uslijedila kao odgovor na pitanje koje ovdje navodimo: “Kakav je propis mesa uvezenih iz vana, konzerviranih i nekonzerviranih, čija se upotreba raširila po gradovima i selima i postala su od opšte potrebe da skoro nema kuće u kojoj se ono ne koristi, da li je osnova u ovim mesima dozvola ili zabrana? Molimo vas da nam ovo detaljno pojasnite, imajući za to nagradu kod Uzvišenog Allaha?”
U odgovoru na ovo pitanje stoji: “Osnova u snošaju i životinjama jeste zabrana. Snošaj ne biva dozvoljen osim kada se sklopi bračni ugovor kod kojeg su ispunjeni svi njegovi uslovi koji se postavljaju za njega i koji obuhvata sve svoje temelje. Takođe jedenje mesa životinje nije dozvoljeno osim kada utvrdimo njeno šerijatsko klanje, koje je obavljeno od strane onoga čije se klanje u Šerijatu uzima u obzir. Uzvišeni Allah je zabranio strv, krv, meso svinje i ono što je u nečije drugo, a ne Allahovo ime zaklano. I zabranio je udavljeno i ubijeno, i što je strmoglavljeno , i rogom ubodeno, i ono što je zvijer načela, osim ono što je preklano. Ovo ukazuje da je osnova u životinjama zabrana osim ono što je zaklao musliman ili sljedbenik Knjige, i to presijecanjem dušnika, jednjaka i dvije vratne žile, po mišljenju jednog dijela islamskih učenjaka. Ako je zemlja iz koje se uvoze ova konzervirana mesa islamska, ili zemlja sljedbenika Knjige ili su oni većina u njoj, i u običaju im je da kolju šerijatskom metodom, nema sumnje da su ova mesa dozvoljena. Ali ako su izvoznice tih mesa zemlje u kojima je običaj da kolju davljenjem ili udarcem u glavu ili elektro-udarom i sl., nesumnjivo je da su ona zabranjena. Također ono što zakolje nemusliman, onaj koji nije od sljedbenika Knjige, poput idolopoklonika, vatropoklonika, kadijanija, komunista i dr. nije dozvoljeno. To zbog toga što se za klanje koje dozvoljava upotrebu mesa uslovljava da onaj koji kolje bude musliman ili sljedbenik Knjige, da bude pri pameti, tj. da posjeduje odluku i namjeru. Meso životinje koju zakolju svi drugi mimo ovih nije dozvoljeno. Ako se ne zna stvarnost mesa, da li je zaklano šerijatskom metodom ili ne, niti stanje države iz koje se uvozi, i ne zna se ko su ljudi koji su obavili klanje, tada nema sumnje u zabranu tog mesa, radeći po pravilu islamskog zakonodavstva prevladavanjem strane zabrane, koje glasi: ‘Kada se pomiješa dozvoljeno sa zabranjenim prevladava strana zabranjenog’, što važi za zaklane životinje, ulov, kao i za bračni ugovor. Ovo pravilo konstatirali su veliki islamski učenjaci, od kojih su i šejhu-islam Ibn Tejmijje, istaknuti učenjak Ibnul-Kajjim, el-hafiz Ibn Redžeb i dr., također el-hafiz Ibn Hadžer El-Askalani, imam En-Nevevi, i mnogi drugi. Svoj stav argumentiraju predajom koju bilježe Buharija i Muslim u svojim vjerodostojnim zbirkama hadisa i dr. učenjaci, u hadisu od Adijja b. Hatima da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, rekao: ‘Kada ka divljači šalješ svoga lovačkog psa i spomeneš Allahovo ime pri tome, jedi. Ako sa njim kod ulova nađeš drugog psa, nemoj da jedeš.’ Ovaj hadis ukazuje da ako kod žrtve nađe sa svojim psom drugog psa, nije mu dozvoljeno da je jede, prevladavajući stranu zabrane. Pri ovom ulovu spojilo se dozvoljeno sa zabranjenim. Dozvoljeno jer je poslao psa za lov, i zabranjeno jer je strani pas učestvovao u tome, zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, ovdje zabranio jedenje žrtve. U drugom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, kaže: ‘Ako divljač pogodiš sa svojom strijelom a zatim padne u vodu, nemoj da je jedeš.'(Muttefekun alejh) A u predaji kod Tirmizije navodi se: ‘Ako budeš znao da ju je tvoja strijela ubila i ne nađeš na njoj tragove zvijeri, dozvoljeno ti je da je jedeš.’ Tirmizi za ovu predaju kaže da je hasen-sahih, tj. vjerodostojna.
Ibn Hadžer u poglavlju o lovu pojašnjava:
‘Trag koji se nađe pri žrtvi, osim pogotka strijele obuhvata trag od strijele drugog lovca i druge uzroke smrti divljači, pa nije dozvoljena zbog neznanja šta ju je usmrtilo’ – a kod njegovih riječi, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme: ‘A zatim padne u vodu, nemoj da je jedeš’ – Ibn Hadžer kaže: ‘Jer u tom slučaju postoji nedoumica šta ju je ubilo, strijela ili se utopila u vodi. Ako bi se ustanovilo da ju je strijela ubila i da nije pala u vodu osim nakon toga, bila bi dozvoljena.’ Nevevi u komentaru Muslimove zbirke, kod ovog hadisa kaže: ‘Ako lovac pogođeni ulov nađe u vodi, on je tada zabranjen po mišljenju većinskog dijela islamskih učenjaka.’ Er-Rafi'j pojašnjava: ‘Ako se pogođeni ulov nađe prije nego što taj pogodak kod njega prouzrokuje pokrete kao pokrete zaklane životinje, i prikolje je, biva dozvoljena.’ Ovo ukazuje da ako bi znali da ju je strijela ubila bila bi dozvoljena. (u skraćenoj formi prenešeno iz Fethul-Barija)
El-Hattabi kometarišući prethodni hadis kaže: ‘Zabranio mu je da jede ako je nađe u vodi zbog mogućnosti da se utopila u njoj i da je to razlog smrti a ne od lovačkog psa koji je šerijatsko sredstvo za lov. Isto tako ako na ulovu nađe trag strijele drugog lovca.’
Pravilo je da se u olakšicama moraju ispuniti njeni uslovi zbog kojih bi bila dozvoljena, i ukoliko neki od tih uslova izostane vraća se propis u svoje prvobitno stanje zabrane.”
Iz navedenog se ogleda zabrana uvoznih mesa iz vana na način koji je već pojašnjen. Pravila islamskog zakonodavstva ukazuju na njenu zabranu kao što se to razumije iz hadisa Adijja i drugih hadisa kada prilikom lova sudjeluje uz lovačkog psa i drugi pas, i kada lovac pogodi divljač svojom strijelom, a ona potom padne u vodu, zbog mogućnosti da se utopila. Predaja koju prenosi Tirmizi za koju on kaže da je vjerodostojna: “Ako znaš da ju je tvoja strijela ubila i ne nađeš na njoj tragove zvijeri dozvoljeno ti je da je jedeš”, iz nje se podrazumijeva ako bi našao trag zvijeri ne bi mu bila dozvoljena. Iz ovoga možeš zaključiti da kada se pri jednoj stvari nađe ono što je čini dozvoljenom i ono što je čini zabranjenom preteže strana zabranjenog.
Što se hadisa A'iše, radijallahu te'ala anha, tiče kojeg prenose Buharija i Muslim i dr. u kojem ona pita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, pa kaže: “Donose nam meso ljudi koji su skoro primili islam, a ne znamo dali su spomenuli Allahovo ime? – odgovorio je, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme: “Spomenite vi i jedite.” Ovaj hadis nije dokaz da su ova uvezena mesa dozvoljena jer govori o ljudima muslimanima koji su skoro primili islam za razliku od ovih ljudi koji su zaklali životinje čije se meso uvozi, oni nisu ni muslimani niti sljedbenici Knjige, nego je njihovo stanje za nas nepoznato.
I kao što smo to ranije pojasnili, ako stanovnici neke države ili njihova većina kolju šerijatskom metodom, a muslimani su ili sljedbenici Knjige, dozvoljeno je ono što zakolju. Dok ako to rade nešerijatskom metodom kao npr. da to obavljaju davljenjem ili udarcem u glavu ili električnim udarom, tada su ta mesa zabranjena. U slučaju da se ne zna koju su metodu upotrijebili pri klanju, to meso je zabranjeno prevladavajući strana zabrane. To što većina ljudi, da je Allah na pomoći, jede ovu vrstu mesa, bez osvrta da li je zaklana šerijatskom metodom ili ne, ništa ne znači.
Razmatrajući ova dva mišljenja postaje jasna ispravnost drugog, da je ova vrsta mesa haram, strogo zabranjena. To zato što pravila islamskog zakonodavstva i jasni argumenti koji su u pogledu njega spomenuti ukazuju na to.
Pojašnjenje ovoga u sljedećim tačkama:
1) Uzvišeni Allah zabranio je mesa životinja koje uginu bez šerijatskog klanja u ajetu: “Zabranjuje vam se strv … osim ono što ste preklali.” (Maida, 5). Po ovoj osnovi meso životinje kod koje nije ostvareno šerijatsko klanje je strogo zabranjeno.
2) Šerijatski tekstovi, koje je istaknuti učenjak Abdullah spomenuo u svojoj fetvi, pojašnjavaju da kada se pri jednoj stvari spoji halal i haram preteže strana harama. Kod ovih mesa postoji sumnja na kakav su način te životinje zaklane, da li šerijatskom metodom pa da budu dozvoljene ili nešerijatskom pa da budu zabranjene, i u tome prevladava strana zabranjenog kako su to konstatovali veliki islamski učenjaci od kojih je istaknuti učenjak neke imenovao u Fetvi.
3) Prosto je nemoguće uz ove ogromne količine mesa, kokošijeg i drugog, kojim se snabdijeva svjetsko tržište da je svaka životinja pojedinačno zaklana šerijatskom metodom ispunjavajući pri tome sve što se za to uslovljava.
4) Raširenost ateizma, udaljenost od vjere i šerijatskih propisa preteže u ovom vremenu kod većine ljudi. Malo je onih koji su iskreni i koji zaslužuju povjerenje. Zbog toga se ne treba oslanjati na tvrdnje izvoznika mesa niti pečate na njihovim ambalažama da je ono halal i da je životinja bila podvrgnuta šerijatskoj metodi klanja, pogotovo kada znamo da su nađene kokoši u tim pakovanjima sa čitavim, neprerezanim vratom, kao što nalazimo te pečate na ambalažama životinja za koje se ne uslovljava šerijatsko klanje, poput ribe. Ovo pokazuje da je ovaj pečat samo lažna reklama kojoj je prvenstveni cilj unaprjeđivanje prometa ovih mesa i grabež novca na nepraveden način.
5) Oni koji su dozvolili ovu vrstu mesa oslanjaju se na opšte značenje kur'anskog ajeta: “i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data”. Ovaj ajet je opšteg i bezuvjetnog značenja kojeg su ograničili i pojasnili drugi šerijatski tekstovi kao što su riječi Svevišnjeg Allaha: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklal – i šta je na žrtvenicima žrtvovano” (Maida, 3) i sa tekstovima koji ukazuju na to da ako se pri jednoj stvari nađe halal i haram da preteže strana harama.
A Uzvišeni Allah najbolje zna!!! Prevedeno iz knjige “El-‘At'ime ve ahkamu es-sajdi ve ez-zeba'ih” cijenjenog autora dr. Saliha b. Fewzana b. Abdullaha El-Fewzana, člana Stalne komisije za fetve i naučna istraživanja u Saudiskoj Arabiji i drugih naučno islamskih institucija.
 
Ovaj članak dolazi sa Islamska Omladina Bec – Mesdzid Tewhid


Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.