Međusobni odnos četvorice halifa radijallahu anhum

Časni Kur’an, opisujući plemenite ashabe kaže da su oni: “…strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (El-Feth, 29). Ovaj ajet potvrđuje njihov život, uzajamne veze, bratsko ophođenje, međusobnu ljubav i poštovanje jedni drugih. Emir Alijj kaže: “Čvrstina Poslanikovih s.a.w.s. ashaba u vjeri je  najveći dokaz iskrenosti Poslanika s.a.w.s. i njegove vjernosti cilju zbog kojeg je poslan.” (Amir Ali, The Short of Islam 1922 str. 22)

I sve što ljudi prenose i govore o njima, a u suprotnosti je sa ovim svjedočenjem, ravno je dovođenju Kur’ana u laž, i sumnji u odgoj Poslanika s.a.w.s.  

 

Alija r.a. se međusobno pomagao sa trojicom halifa, a posebno sa Ebu Bekrom i Omerom. Savjetovao ih je u najkritičnijim situacijama. Oni su ga izuzetno poštovali i hvalili. Zaista osjećaji koje je pokazao Alija r.a. prilikom smrti Ebu Bekra i šehadeta Omera, jasno upućuju na njegovu iskrenu vezu sa njima. Emir Alijj je između ostalog napisao i ovo: “Nakon smrti Poslanika s.a.w.s., Alija r.a. i članovi Poslanikove s.a.w.s. porodice su se velikodušno složili sa hilafetom Ebu Bekra.” (A Short History of the Saracens, op. cit, str. 21)

Kada su ljudi opkolili Osmana r.a. i zabranili mu vodu, on se izdignu iznad ljudi i reče: “Je li među vama Alija?” “Ne,” – odgovoriše. “Je li među vama Sa’d?”- ponovo će on. “Ne,” – odgovoriše. On ućuta, a zatim reče: “Ima li iko ko bi o ovome obavijestio Aliju pa da nas napoji vodom?” Kada je to stiglo do Alije r.a. on posla tri zdjele pune vode. Voda je jedva stigla do Osmana r.a. Ranjeno je nekoliko robova Beni Hašima i Beni Umejje sve dok voda nije stigla do njega. Aliji je došla vijest da žele ubiti Osmana , pa reče sinovima Hasanu i Husejnu: “Idite sa vašim sabljama sve dok ne stanete na Osmanova vrata i ne dozvolite nikome da dođe do njega!” Kada ljudi opkoliše Osmanovu kuću, Alija posla Hasana i svog slugu Kanbera i naredi im da spriječe ulazak ljudi kod Osmana. Ljudi su gađali strijelama sve dok Hasan krvlju ne oboji vrata, a Kanber bi ranjen u glavu. Nisu uspjeli ući kroz vrata na kojima je bio Hasan. Popeše se na zidove sa njegove zadnje strane i upadoše kod njega. Ubili su ga dok je učio Kur’an. (“Tarihul Hulefa” , biografija Osman ibn Affana r.a. str. 159-160)

Rekao je Ibn Abbas .r.a.: “ Omer je bio položen na svoj krevet i ljudi su se stiskali oko njega, za njega upućivali dove, izražavali mu zahvalnost i blagosiljali ga prije nego što preseli. Ugledao sam Aliju r.a., predao je rahmet Omeru i rekao: “Nisi iza sebe ostavio nikoga s čijim bi djelima volio sresti Allaha, onako kako bih Ga volio susresti sa tvojim djelima. A tako mi Allaha, ja čvrsto vjerujem da će te Allah pridružiti dvojici tvojih prijatelja, jer toliko puta sam čuo Božijega Poslanika s.a.w.s. kako kaže: “Došao sam ja, Ebu Bekr i Omer… Ušao sam ja, Ebu Bekr i Omer…Izašao sam ja, Ebu Bekr i Omer…”, i ja se doista nadam i vjerujem da će te Allah pridružiti njima dvojici.” (Muslim)

El-Bezzar u svom „Musnedu“ bilježi da je Alija r.a. jedanput upitao: „Recite mi ko je najhrabriji čovjek !?“ „Ti si najhrabriji!“, odgovorili su prisutni. „Što se mene tiče“, rekao je on, „ja nikome nisam izašao na megdan, a da mu se za nešto nisam svetio ! No, recite mi ko je najhrabriji čovjek ?!“ „Ne znamo !“ odgovorili su oni. „Deder nam ti reci ko je taj !?“ „To je Ebu Bekr!“, rekao je Alija i nastavio: „Kad je bila bitka na Bedru, mi smo Božijem Poslaniku s.a.w.s. bili sačinili jednu kolibu od pruća, a onda smo pitali ko će ostati tu sa njim, kako se na njega ne bi obrušio ko od idolopoklonika. Tako mi Boga, niko se nakon toga ni od nas nije primakao, a da nije vidio Ebu Bekra kao stoji iznad Poslanika sa svojom isukanom sabljom, i niko nije pošao prema Poslaniku, a da mu on nije krenuo u susret. Najhrabriji čovjek je Ebu Bekr r.a.!“
 

El-Buhari bilježi predaju od Muhammeda, sina Alije b. Ebi Taliba r.a., koji kaže: „Upitao sam svog oca ko je, poslije Božijeg Poslanika s.a.w.s. najbolji čovjek, i on mi je rekao: ’Ebu Bekr’. ’Pa onda?’, upitao sam i on je rekao:’Omer’, a ja sam se pobojao da neće reći: Osman. ’A zatim si ti?!, upitao sam, a on je rekao: ’Ja sam samo jedan od muslimana!“-reče Alija r.a. 

 

Ahmed i drugi autoriteti bilježe predaju od Alije koji kaže: “Najbolji dio ummeta, osim njegova Vjerovjesnika s.a.w.s, predstavljaju Ebu Bekr i Omer!“ Zehebi kaže: „Ovaj Alijin r.a. iskaz prenijet je potpuno vjerodostojno (mutevatir), a Bog prokleo rafidije – kako su samo neuki!“

Ibn Asakir još bilježi predaju od Ibn Ebi Lejle koji kaže: „Alija je rekao: ’Ko god ustvrdi da sam ja bolji od Ebu Bekra i Omera, ja ću ga bičevati, onako kako se bičuje klevetnik !“

Ibn Asakir bilježi predaju od Alije r.a. koji kaže da je ušao kod Ebu Bekra dok je on mrtav ležao pokriven ćefinom (musedždžen), te da je tad rekao: “Od svih koji su otišli pred Allaha sa knjigom svojih djela, najdraži mi je ovaj pokriveni!“ 

 

Taberani u svom „Evsat“-u bilježi predaju od Alije, koji kaže: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nikada se nismo potekli oko kakva dobročinstva, a da nas u tome nije pretekao Ebu Bekr!“ 

 

Taberani u istom djelu bilježi i predaju od Džuhajfeta, koji kaže: „Alija r.a. je rekao: ’Najbolji ljudi poslije Božijega Poslanika s.a.w.s. jesu Ebu Bekr r.a. i Omer r.a. i stoga se ljubav prema meni i mržnja prema Ebu Bekru r.a. i Omeru r.a. ne mogu naći istovremeno u vjernikovom srcu!“

El-Hakim takođe bilježi: „Ebu Sufjan b. Harb je došao kod Alije r.a. i upitao ga: ’Kako to da ovako značajna stvar (hilafet) dopadne najmalobrojnijem i najskromnijem Kurejšiji?!’ – tj. Ebu Bekru – ’Bogami, samo da sam htio, ja sam protiv njega mogao dići konjicu i ljudstvo!’ Na to mu je Alija r.a. odgovorio: ’Koliko god si dugo izražavao svoje neprijateljstvo prema islamu i muslimanima, Ebu Sufjane, njemu to ništa nije štetilo. Mi smo smatrali da je Ebu Bekr dostojan hilafeta!“

Ebu Ja’la bilježi Alijinu izjavu u kojoj on kaže: „Najveću nagradu za mushafe će imati Ebu Bekr, jer je on prvi koji je kompletan Kur’an stavio među korice!“

Bilježi Buharija od Ukbe ibn Harisa r.a. da je rekao: “Klanjao je Ebu Bekr ikindiju. Zatim je izašao i idući vidio je Hasana (sina Alijinog) gdje se igra sa djecom. Uze ga u svoje naručje i reče: “Iskupio bih te za oca, sličan si Poslaniku s.a.w.s., a nisi sličan Aliji. A Alija se nasmijao.” (Sahihul-Buhari, knjiga “El-Menakib, poglavlje : “Sifetun- Nebijj”s.a.w.s.)

Od Ebu Dža’fera se prenosi da je Omer r.a., kad je htio razdijeliti plijen nakon što mu je Allah s.w.t.a. dao pobjedu, okupio ljude od Poslanikovih s.a.w.s. ashaba. Abdurahman ibn Awf r.a. reče: “Počni od sebe.” On reče: “Ne vallahi, već od najbližih Poslaniku s.a.w.s., a to je skupina od Hašimovića.” Podijelio je Abbasu, zatim Aliji, te je nastavio na pet plemena sve dok nije stigao do Beni Adijja b. Ka’ba. Zatim je propisao učesnicima Bedra od Hašimovica i Umejjevića, zatim bližem pa bližem. Propisao je i dio Hasanu i Husejnu zbog njihovog položaja kod Poslanika s.a.w.s.” (Od Ebu Jusufa, Kitabul-haradž, str. 24-25)

Omer r.a. ne bi prenoćio s mišljenjem o važnim stvarima, a da se ne bi posavjetovao sa Alijom r.a. koji ga je mudro upućivao. Omer je pokušao da ga postavi za vojskovođu u bici Nehavend, ali se Alija s tim nije složio. Kada je Omer otputovao u Bejtul-Makdis postavio ga je za svog namjesnika u svim pitanjima hilafeta u Medini. Odnos između njih dvojice se najbolje pokazuje u činjenici da ga je Alija r.a. oženio časnom Ummi Kulsum koja je bila kćer Fatime r.a. “Nema boljeg dokaza o iskrenoj i čvrstoj vezi između Alije i Omera, od Alijine ženidbe Omera s Ummi Kulsum, uprkos njegovim predhodnim ženama i poodmaklim godinama, kao i davanje imena njegovim sinovima po imenima trojice halifa prije njega: Ebu Bekr, Omer i Osman.” (Od Abbasa Mahmuda Ukada Misrija, El-abkarijjat, Abkarijetul-imam, str. 95)

Alija r.a. se ženio mnogo puta. Prvom sinu koji mu se rodio poslije Hasana i Husejna dao je ime Muhammed. Sina nakon njega je nazvao – Ebu Bekr. Zatim sljedećeg – Omer. Pa sljedećeg – Osman. Alijin sin Hasan, svoje sinove je takođe nazvao Ebu Bekr, Omer i Osman. I Husejn r.a. je svoje sinove nazvao Ebu Bekr, Omer i Osman. Pa zar ovo nije dokaz ljubavi i poštovanja prema pravednim halifama? Zar bi tako nazivali svoju djecu da su ih mrzjeli ? Zablude rafidija – šija su očigledne.

Na Kerbeli je prvi poginuo braneći Husejna r.a. – Ebu Bekr, sin Alijin. Zatim – Omer, sin Alijin. Pa onda – Ebu Bekr, sin Husejnov. Pa onda – Omer, sin Husejnov.

Pa zašto ih šiije ni ne spomenu kada dođu na Kerbelu da se šibaju i da nariču za Husejnom? Zašto ne kažu ko je poginuo braneći ga? Zato što je to onda nespojivo sa njihovim lažima. 

 

Princ Muhsinud-deule Muhsinul – Melik Munir Newaz Jang Sejjid Damin Alijj Husejnijj (1253-1325 g. po H.), koji je rođen u šiitskoj kući, da bi se kasnije prihvatio ehlis-sunetskog pravca, kaže:

“ Ono što zastupaju šiije spram plemenitih ashaba uzrokuje usmjerenje sumnje prema Poslaniku s.a.w.s., i raspiruje sumnje oko Islama u dušama onih koji upoznaju ova uvjerenja. Jer ako su njegovi ashabi, osim nekoliko njih, bili munafici i murtedi u onome što tvrde, pa ko je ispovijedao Islam ? Ko se okoristio učenjem Poslanika s.a.w.s. i njegovim odgojem?” (Muhsinul-Melik, El-ajatul-bejjinat, 1870)

_________________________________________________________________________

Kur'ansko-sunnetski stav o ashabima

Muslim u svom Sahihu prenosi od Ebu Seida el-Hudrija radijallahu anhu da je rekao: ” Došlo je do nesporazuma između Halida ibn Velida i Abdurrahmana ibn Avfa, pa ga je Halid uvrijedio, te je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ” Ne vrijeđajte nikog od mojih ashaba! Kada bi neko od vas podijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi postigao ono što bi neko od njih postigao (kada bi udijelio) pregršt ili pola pregršta (zlata) !”

Abdurrahman ibn Avf je bio jedan od prvih muslimana, a Halid ibn Velid je primio islam tek poslije potpisivanja ugovora na Hudejbiji. Dakle, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je zabranio da ashabi koji su kasnije primili islam vrijeđaju one koji su ga ranije primili, zbog toga što su se oni mnogo duže družili sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem i potpomagali ga, pa su stekli tolike zasluge, tako da ovi drugi, kada bi podijelili zlata koliko je brdo Uhud, ne bi postigli ono što bi postigli oni prvi kada bi podijelili pregršt ili pola pregršti zlata. Kad je ovakav odnos između pojedinih generacija ashaba, pa kakav je tek odnos između kasnijih generacija i ashaba. Tabi'ini su bili svjesni činjenice da su ashabi svojim imecima i životima potpomagali i štitili najdraže Allahovo stvorenje, Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, pa su ih veoma poštovali i ponosili se svojim druženjem s njima. Pogledajmo samo sa kolikim divljenjem Kajs ibn Ebu Hazim kaže: “Vidio sam Talhinu ruku, kojom je on štitio Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem, već se osušila!” Naime, u bitci na Uhudu, kada su se mušrici okomili na Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem nekoliko ashaba ga je štitilo svojim tijelima. Među njima je bio i Talha ibn Ubejdullah, koji je tom prilikom zadobio više od sedamdeset rana, a od njih mu se kasnije osušila ruka. Generacija ashaba, općenito uzevši, najbolja je generacija muslimana. Imran ibn Husejn radijallahu anhu kaže da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Najbolji dio moga Ummeta je moja generacija, zatim ona koja dolazi iza nje, a potom ona koja slijedi iza njih!” Ljubav prema ashabima je rezultat ljubavi prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Tirmizi prenosi od Abdullaha ibn Mugaffela radijallahu anhu da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Zaklinjem vas Allahom u pogledu svojih ashaba! Nemojte se, poslije mene, okomiti na njih. Ko ih zavoli, zavolio ih je iz ljubavi prema meni. Ko njih uznemiri, uznemirio je i mene, a ko uznemiri mene, taj je uznemirio i Allaha, a ko Allaha subhanehu ve te'ala uznemiri, On će ga ubrzo kazniti!” Shodno navedenim ajetima i hadisima, Ebu Dža'fer Et-Tahavi u svom čuvenom akaidskom djelu, čiji je jedan od komentatora i naš Hasan Kafi Pruščak, kaže: “Volimo drugove Resulullaha sallallahu alejhi ve sellem. Ne pretjerujemo u ljubavi prema ikom od njih. Ne odričemo se nijednog od njih, napuštamo svakoga ko ih mrzi i ko ih loše spominje. Samo ih s dobrim spominjemo. Ljubav prema njima je vjera, vjerovanje i dobročinstvo. Mržnja prema njima je nevjerstvo, licemjerstvo i nasilje.”

Nesumnjivo je da se ashabi razlikuju u pitanju fadileta (koristi), shodno vremenu primanja islama, zalaganju, sposobnostima i drugim osobinama, ali to ne znači da možemo neke od njih napadati i omalovažavati. Ovdje bi posebno spomenuli slučaj Muavije, prema kojem mnogi imaju neobjektivan stav. Zanemaruje se činjenica da je on bio jedan od pisara Objave, da ga je Omer radijallahu anhu postavio za namjesnika Sirije i da su muslimani, uglavnom, bili zadovoljni njegovom vladavinom, nakon što mu je Hasan radijallahu anhu prepustio hilafet. Povod negodovanja prema Muaviji je njegovo nepriznavanje Alije halifom i kasnije, oružani sukob između njih dvojice. Iako je Alija radijallahu anhu u ovom slučaju bio u pravu, to ne znači da Muavija nije imao opravdanje za svoje postupke. Naime, obojica su postupili po svom vlastitom idžtihadu. Poput Muavije radijallahu anhu, i njegova majka Hinda kći Utbeta ibn Rebia, neopravdano je omržena od mnogih muslimana. Činjenica je da je ona bodrila mušrike u borbi protiv muslimana prilikom bitke na Uhudu i iznajmila Vahšija da ubije Hamzu radijallahu anhu, Muhammedovog sallallahu alejhi ve sellem amidžu, koji je predhodno, u bitci na Bedru, ubio njenog amidžu Šejbu. Međutim, prilikom osvajanja Mekke, ona je iskreno prihvatila Islam i Muhammed sallallahu alejhi ve sellem joj je oprostio. Zato je sasvim logično što Buharija u svom Sahihu, u knjizi o vrlinama ashaba, jedno poglavlje posvećuje Hindi i u njemu navodi hadis koji je prenjela Aiša radijallahu anha rekavši: “Došla je Hinda, kći Utbeta i rekla: -Allahov Poslaniče, na cijeloj Zemlji nije bilo čeljadi za koju bi mi bilo draže da budu ponižena od tvoje čeljadi, a danas je postalo tako da na cijeloj Zemlji nema čeljadi za koje bi mi bilo draže da budu časnija od tvoje čeljadi!” Aiša dalje kaže: “Tako mi onog u čijoj je ruci moj život, ona je također rekla: – Allahov Poslaniče, Ebu Sufjan je škrt čovjek, pa da li je meni grijeh, da od onog što on ima, nahranim svoju porodicu? – Nije, odgovorio je on, ali samo u granicama uobičajenog!” Iz ovog slučaja jasno se vidi da je Hinda iskreno prihvatila Islam, jer nije htjela dati prisegu da neće krasti dok ne sazna jeli joj dozvoljeno da od svog supruga tajno uzima više nego što joj on daje za izdržavanje porodice. A da je njeno priznanje islama bilo formalno i neiskreno, ona se ne bi raspitivala o posljedicama tajnog uzimanja muževog imetka, niti bi o tome razmišljala. Prema tome, kad je Hinda iskreno prihvatila islam i Muhammed sallallahu alejhi ve sellem joj oprostio, zar i mi nismo dužni da se u pogledu nje, ugledamo na Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i oprostimo joj ono što je radila prije nego što je primila islam.

Kao zaključak svemu što smo naveli, neka posluže riježi Tahavije u njegovom već spomenutom akaidu: “Svjedočimo džennet desetorici koje je imenovao Muhammed sallallahu alejhi ve sellem i obradovao ih njime. Njegova riječ je istina. Oni su: Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Talha, Zubejr, Sa'd, Seid, Abdurrahman ibn Avf i Ebu Ubejde el-Džerrah, a on je povjerenik ovog ummeta. Allah je njima bio zadovoljan. Ko lijepo govori o drugovima Poslanika i njegovim čestitim ženama i njegovom čestitom potomstvu bez i najsitnije mrlje, udaljio se od licemjerstva!”

MUS'AB IBN UMEJR – Prvi misionar islama na Zemaljskoj kugli

Kada je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem započeo svoju poslaničku misiju, oni kojima je Allah subhanehu ve te'ala raširio njihove grudi postadoše prvi ashabi, drugovi Poslanikovi, a oni čija je srca Allah zapečatio počeše odvraćati od nove vjere i postadoše njeni neprijatelji. 

 

Među onima na koje se Allah smilovao i u srca im iman usadio bijaše mladić iz bogate kurejšijske porodice, lijepo odgojen, učtiv, a blage naravi, po imenu Mus'ab ibn Umejr. Jednoga dana ovaj mladić se pojavi pred kućom Ibn Erkama, dok se od njega širio ugodan miris, njegovo lice bijaše vedro i prijatno, odjeća mu bijaše nova i čista, a sama njegova pojava bijaše naročita. Mladić tiho pokuca na vrata koja mu se odmah otvoriše i on stidljivo uđe u kuću, uljudno pozdravi prisutne i sjede u sami kraj grupe ashaba. Prisutni upraviše svoje poglede prema njemu, a sami sebi nisu mogli vjerovati, pa poželješe da Allah subhanehu ve te'ala ovog lijepog mladića uputi na put na koji je njih uputio, i da ga tako zakloni i sačuva od kaburskog azaba i džehennemske vatre. Za to vrijeme Vjerovjesnik je ashabima govorio o vjeri, čas bi ih opominjao, a čas bi ih obveseljavao. Kada bi ih opominjao srca prisutnih bi drhtala pri pomisli na strahote džehennema, kada bi im upućivao radosne vijesti i obveseljivao ih, njihova srca bi lebdila od zanosa slušajući opise dženneta i njegovih blagodati. Časni Vjerovjesnik bi s vremena na vrijeme učio nešto od Allahovih riječi, dok bi prisutni to pomno slušali, uzbuđenih čula uzdrhtala tijela i očiju punih suza. Čim je Allahov Poslanik završio sa govorom, mladić skoči i brzo mu priđe, skrušeno sjede pored njega i izgovori: “Ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu!” – Iskreno vjerujem i izjavljujem da je samo Allah Bog, i vjerujem i izjavljujem da je Muhammed Njegov rob i Poslanik!” Tada pruži ruku Vjerovjesniku i učini prisegu, tj. dade mu svetu obavezu na pokornost i poslušnost. 

 

Mladić je krio svoj prelazak na islam, ne toliko iz straha, nego iz želje da ne uznemirava svoju majku zbog napuštanja vjere njihovih očeva i djedova. Dobro je poznavao njezin inat i tvrdoglavu upornost u slijeđenju mušrika i širka. Isto tako nije želio da ostale Kurejšije stanu na put njegovom prelasku u islam, jer je dobro znao njihovu čvrstu riješenost da svakog onoga koji napusti njihovu vjeru spriječe po bilo koju cijenu. Posebno su bili kivni i grubi kada bi bio u pitanju neko poput Mus'aba koji je potjecao iz jedne od najbogatijih porodica čiji su roditelji uživali veliki ugled i poštovanje. Mladić je svakog dana u tajnosti dolazio kod Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem, sve dok ga jednog dana Osman ibn Talhane vidje kako klanja, pa odmah raširi vijest među ljudima o Mus'abovom prelasku na islam. Od tog dana počeše velika iskušenja za Mus'aba ibn Umejra radijallahu anhu. 

 

Njegovi roditelji se nikako nisu mogli pomiriti s tim da on napusti vjeru svojih predaka, pa pošto ne uspješe da ga odvrate od toga, oni ga zamrziše i potpuno ga se odrekoše. Mus'ab posta siromašniji od najvećeg siromaha i bijedniji od najgoreg bijednika! Kurejšije se ne zadovoljiše s tim, nego ga svezaše i strpaše u zatvor, gdje ga izložiše teškim mukama, gladi, žeđi, i bičevanju. Mislili su da će ga na taj način odvratiti od njegove vjere, ali kako da im to uspije kada je mladić okusio slast i ljepotu imana. Kada su muslimani vršili hidžru u Abesiniju, bježeći od uznemiravanja mekkanskih mušrika, među muhadžirima bijaše i Mus'ab ibn Umejr radijallahu anhu. Dakle, mladić iz uglednog plemena Kurejš, bježao je sa svojom vjerom ostavljajući mjesto gdje je proveo svoje djetinjstvo i mladost, ostavio je svu raskoš i bogatstvo, poznanstvo i čast koju je uživao sa svojom porodicom. Sve je to žrtvovao i ostavio, a krenuo u tuđinu, među nepoznate ljude, gdje je trebao živjeti kao siromašni stranac. Ali sve to nije za njega bilo ništa u poređenju sa Allahovim subhanehu ve te'ala zadovoljstvom i zadovoljstvom Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Kada se Mus'ab radijallahu anhu vratio iz Abesinije, ljudi su ga toliko omaložavali i postupali s njim kao da ga niko ne pozna. Nekada lijepi i ugledni mladić posta tako jadan i bijedan. Odjeća mu se gotovo raspadala u zakrpama, a nekada bijaše skupocjena i nova. Njegova koža prosto ogrubi u takvim životnim uvjetima, nakon što bijaše nježna i glatka. Lice mu potamni, a ranije bijaše tako vedro i prijatno. Ugledavši ga jednom kako ide ogrnut ovčijom kožom koja se gotovo raspadala, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem reče svojim ashabima radijallahu anhum: “Gledajte ovog čovjeka čije je srce Allah osvijetlio Svojim nurom! Ja se dobro sjećam kad sam ga gledao, a on među svojim roditeljima koji ga hrane i pitaju najljepšom hranom i pićem, pa ga je ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku dovelo u ovo stanje u kom ga vidite sada!”

Za muslimane zemlja ponovo postade pretjesna u Mekki. Kurejšije nastaviše sa napadima, uznemiravanjima i mučenjima, da se to više nije moglo izdržati. Po drugi put muslimani učiniše hidžru u Abesiniju, a među muhadžirima se opet nađe Mus'ab ibn Umejr radijallahu anhu. Ovoga puta on ne imade dovoljno sabura za duže odsustvovanje od Mekke, nego se opredjeli za povratak izabravši društvo Vjerovjesnikovo sallallahu alejhi ve sellem makar i po cijenu svih iskušenja sa mušricima. Od tada je Mus'ab radijallahu anhu pratio Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kao što sjena prati čovjeka. Prosto je upijao sve što je Allah subhanehu ve te'ala htio od Poslanikova učenja, te posta jedan od najučenijih ashaba u hifzu-učenju Kur'ana napamet, u fikhu-primjeni islamskih propisa, i u hadisu-riječima i djelu Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. 

 

Dani su prolazili… Obavljen je i prvi ugovor na Akabi između Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i predstavnika plemena Evs i Hazredž iz Jesriba – Medine. Odatle se Medinelije vratiše kući pozivajući druge u novu istinitu vjeru u Jednog Boga – Allaha. Ali, nakon malo vremena oni uvidješe da im je pomoć neophodna. Trebao im je neko od njih ko bolje poznaje Allahovu knjigu, Kur'an i sunnet, hadis Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Trebao im je neko ko će ih sviju tome podučavati i svojim primjerom im to pokazivati. Oni onda poručiše Vjerovjesniku sallallahu alejhi ve sellem da im odmah pošalje čovjeka koji bi ih podučavao njihovoj vjeri. Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem im posla Mus'aba ibn Umejra radijallahu anhu, i tako on posta prvi misionar vjere islama na kugli zemaljskoj. Mus'ab radijallahu anhu otputova u Medinu i poče ljude podučavati vjeri i njenim propisima, a nove ljude pozivati da im se priključe. Bio je neumoran, uporan u ubjeđivanju, tako da veliki broj ljudi primi islam zahvaljujući njemu. U Jesribu ne osta gotovo nijedna kuća u kojoj ne bijaše bar jedan musliman ili muslimanka. Mus'ab radijallahu anhu je sa svojim džema'atom obavio i prvi džuma-namaz u Medini, prije nego je tamo došao Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem. Kada je došao period hodočašća Ka'be, Mus'ab se sa još sedamnaest muslimana zaputi u pravcu Mekke. Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem se sa njima sastade ponovo na Akabi i tu sklopiše poznati ugovor između Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i njegovih pristalica iz Medine. Davši Vjerovjesniku obavezu na pokornost Medinelije se vratiše kući, a Mus'ab osta u Mekki sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem. Tako bijaše sve dok Allah ne dozvoli svome Poslaniku da svi muslimani učine hidžru u Medinu, pa Mus'ab, uz Abdullaha ibn ummi Mektuma, bijaše prvi muhadžir.

Kada se Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem dvije godine nakon Hidžre, odlučio suprotstaviti Kurejšijama na Bedru, postroji svoju vojsku, razvrsta ih po formacijama i svakom odredi njegovo mjesto i zadatak. Za zapovjednika muhadžira odredio je Aliju ibn Ebi Taliba radijallahu anhu, a za emira ensarija Sa'd ibn Muaza radijallahu anhu. Desnim krilom je komandovao Zubejr ibn Avvam radijallahu anhu, a lijevim Mikdad el-Kindi radijallahu anhu. Svoju bijelu zastavu Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem povjeri i svojim časnim rukama predade Mus'abu ibn Umejru radijallahu anhu, koji je prihvati i s njom se zaputi na čelo vojske. Bijaše Mus'ab radijallahu anhu veoma ponosan zbog ukazane mu časti, gordo i uzdignute glave nosio je Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem bajrak tokom cijele bitke u kojoj se pokaza kao i pravi i istinski mudžahid – borac na Allahovom putu. Dok se Mus'ab radijallahu anhu vraćao sa Bedra, ugleda svoga brata Ebu Uzejra kao zarobljenika u rukama jednog od ensarija, koji je upravo namjeravao da svom zarobljeniku sveže ruke. Mus'ab radijallahu anhu doviknu ensariji: “Dobro mu sveži ruke i čuvaj ga, jer njegova majka je veoma bogata i sve će učiniti i dati samo da ga otkupi iz zarobljeništva!” Tada Ebu Uzejr reče bratu Mus'abu radijallahu anhu: “Jel’ se ti tako ophodiš prema svome bratu?” Mus'ab radijallahu anhu mu odgovori: “On je moj brat, a ne ti! On je musliman, a ti si mušrik!”

A na Uhudu, Allahov Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem svoju zastavu ponovo povjeri Mus'ab ibn Umejru radijallahu anhu, kao što je i činio na dan Bedra. Uzeo je Mus'ab Resulullahov sallallahu alejhi ve sellem bajrak i nosio ga ispred muslimanskih boraca tako da se bajrak viorio visoko u zraku. Mušrici, koji u prvi mah bijahu gotovo pobijeđeni, navališe ponovo na muslimane i raspršiše njihov borbeni poredak. Više gotovo niko od muslimana nije gledao gdje je njihov bajrak, ali je Mus'ab radijallahu anhu čvrsto gazio uz sami bok Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem ne skrećući ni desno ni lijevo. Odjednom se prema Mus'abu radijallahu anhu zaputi ibn Kamie, jedan od junaka iz redova mušrika, udari ga sabljom tako da mu odsiječe ruku, te padoše na zemlju i ruka i bajrak. Mus'ab radijallahu anhu zgrabi drugom rukom bajrak, ali nesretni mušrik ponovo napade na sretnog mudžahida i ponovo ga udari sabljom udarcem koji mu odsiječe i drugu ruku. U prašinu opet pade ruka bajraktara, a s njom i bajrak Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Sada Mus'ab radijallahu anhu dohvati bajrak dijelovima odsječenih ruku, prigrli ga čvrsto uza se tako da i dalje osta visoko vihoreći se. Ibn Kamie i po treći put napade Mus'aba. Ovaj put ga probode kopljem nakon čega se Mus'ab radijallahu anhu mrtav sruši na zemlju. Bajrak prihvati njegov brat Ebu Revm, visoko ga podignu, i tako ga je nosio sve dok se nisu vratili nazad u Medinu. 

 

Nakon bitke Kurejšije pobjedonosno napustiše bojište na Uhudu. Iza toga muslimani ponovo dođoše na bojište da pokopaju šehide Uhuda, a među njima, s licem u prašini i bez ruku, bijaše Mus'b ibn Umejr radijallahu anhu. Kada su ashabi ukopavali šehide, nastojali su da ih umotaju u bilo kakvo platno, jer bijahu isječeni od strane mušrika, a sem toga izmasakrirani od strane mušričkih žena. Za Mus'aba radijallahu anhu nađoše jedan mali komad platna, ako bi ga pokrili po licu, noge bi mu ostajale otkrivene, a ako bi mu pokrili noge, lice bi mu ostalo otkriveno. Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem naredi ashabima da postupe kao kod Hamze radijallahu anhu, tj. da mu pokriju lice, a na noge da mu stave lišća od palme. Onda Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem stade pored svog mrtvog bajraktara i prouči Allahove subhanehu ve te'ala riječi: ” IMA VJERNIKA KOJI ISPUNJAVAJU ZAVJET DAT ALLAHU, IMA IH KOJI SU POGINULI, A IMA IH KOJI TO OČEKUJU – NISU NIŠTA IZMIJENILI- DA ALLAH NAGRADI ISKRENE ZA NJIHOVU ISKRENOST…” Istinu je rekao Uzvišeni Allah!

 

islambih.org 

_________________________________________________________________

EBU ZERR radijallahu anhu – ASHABI –

Ashabi Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem – Ebu Zerr El-Gifari radijallahu anhu.

” Zemlja nije nosila i nebo nije pružalo hlad iskrenijem čovjeku od Ebu Zerra. ” (Allahov Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem)

U dolini Veddan koja spaja Mekku sa vanjskim svijetom smjestilo se pleme Gifar. To pleme je živjelo od onog najminimalnijeg što su mu ostavljale kurejšijske karavane koje su odlazile u trgovinu u Siriju ili se vraćale iz Sirije. Nekad je pleme bilo primorano i da napada ove karavane, ako im one nisu davale ono što bi ih zadovoljilo. Džundub ibn Džunade, poznatiji kao Ebu Zerr, je bio jedan od sinova ovog plemena, ali se on od ostalih isticao čistoćom srca, bistrim umom i dubokom pronicljivošću. Najteže mu je padalo to što njegov narod obožava kipove mimo jednog Boga – Allaha. Osuđivao je pokvarenost i zabludjelost koja je vladala među Arapima. Stalno je išćekivao pojavu novog Vjerovjesnika koji bi ljudima vratio razum i smirio im srca, te ih izveo iz tmine na svjetlo. 

 

Do Ebu Zerra, koji tada još živješe u pustinji, dopriješe vijesti o novom Vjerovjesniku koji se pojavio u Mekki. On reče svom bratu Enisu:-Idi u Mekku i raspitaj se o tom čovjeku koji tvrdi da je Vjerovjesnik i da mu dolazi Objava sa nebesa. Zapamti nešto od njegovog govora, pa ćeš mi to ispričati. Enis ode u Mekku i sastade se sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem. Kada se vrati u pustinju, Ebu Zerr radijallahu anhu ga dočeka s nestrpljenjem i zapita šta je saznao o novom Vjerovjesniku. Ovaj reče: – Allaha mi, sreo sam čovjeka koji poziva lijepom ponašanju, a govori riječi koje nisu nikakvi stihovi. A šta ljudi govore o njemu? – upita Ebu Zerr radijallahu anhu. – Govore da je vračar, mađioničar i pjesnik. – Boga mi, nisi mi moju žeđ ugasio, niti si moju potrebu zadovoljio. Nego, bi li se ti postarao za moju porodicu, a da ja odem i vidim o čemu se to radi? – Bih, ali dobro se čuvaj stanovnika Mekke – odgovori Enis. Ebu Zerr radijallahu anhu se opremi za put, ponese sa sobom malu posudu za vodu i uputi se u pravcu Mekke, kako bi se susreo sa Vjerovjesnikom i nešto više o njemu saznao. 

 

On stiže u Mekku strahujući od njenih stanovnika, jer je čuo kako su Kurejšije ljute zbog svojih idola, i kako su spremni da se osvete svakom ko bi samo pomislio da slijedi Muhammeda sallallahu alejhi ve selem. Zbog toga nikog nije htio pitati za Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem, jer nije mogao znati da li bi taj upitani bio njegov sljedbenik ili neprijatelj. Kada nastupi noć on se pruži u Hramu (Kabi) da tu prenoći. Pokraj njega naiđe Ali ibn Ebi Talib radijallahu anhu, pa vidjevši da je on stranac reče mu: – Hajde kod nas, čovječe! On ode i prenoći tu noć kod Alija radijallahu anhu, a ujutro uze svoj prtljag i posudu s vodom, pa se vrati u Hram, a da jedan drugog ništa ne upitaše. Ebu Zerr radijallahu anhu provede i drugi dan, a da se ne upozna sa Vjerovjesnikom. Kada se smrknu on opet leže u Hramu, a Ali radijallahu anhu ponovo naiđe, pa mu reče: – Pa zar čovjek još nije saznao za svoje boravište? Onda ga povede sa sobom, pa on i drugu noć prenoći kod njega i opet jedan drugog ne zapita ništa. Treće noći, Ali radijallahu anhu reče svome gostu: – Hoćeš li mi reći šta te je dovelo u Mekku? Ebu Zerr radijallahu anhu reče: – Ako mi daš obećanje da ćeš me uputiti na ono što tražim, reći ću ti. Ali radijallahu anhu mu dade obećanje koje je tražio, pa Ebu Zerr radijallahu anhu reče: – Došao sam u Mekku iz dalekih krajeva iz želje da se susretnem sa novim Vjerovjesnikom i da čujem šta govori. Lice Alija radijallahu anhu se ozari srećom dok je govorio: – Bogami, on je uistinu Allahov Poslanik! – pa mu ispriča još mnogo toga o njemu. Ujutro kada ustanemo, slijedi me kud god budem išao; ako ja primijetim nešto sumnjivo, onda ću zastati. A kada produžim, slijedi me dok god ne udeš tamo gdje ja uđem. Te noći Ebu Zerr radijallahu anhu nikako nije mogao zaspati iz žudnje da što prije vidi Vjerovjesnika sallallahu alejhi ve sellem i čuje nešto od onoga što mu se objavljuje.

A ujutro Ali radijallahu anhu krenu sa svojim gostom kući časnog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ebu Zerr radijallahu anhu ga je neupadljivo slijedio dok je on išao ne osvrčuči se nikuda, sve dok ne uđoše kod Vjerovjesnika. Ebu Zerr radijallahu anhu reče: – Es-Selamu alejke ja Resulullah! (neka je na tebe spas i mir, o Allahov Poslaniče!) Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem odgovori: -‘Ve alejke selamullahi ve rahmetuhu ve berekatuhu – (I na tebe neka je Allahov spas, milost i bereket!) Ebu Zerr radijallahu anhu bijaše prvi koji je Vjerovjesnika poselamio sa islamskim pozdravom (selamom), a onda se taj selam raširio i udomaćio. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poče pozivati u Islam i poučavati ga Kur'anu. Za kratko vrijeme on izgovori riječi istine i uđe u novu vjeru prije nego je napustio to mjesto. Tako postade četvrti ili peti musliman uopšte.

Dajmo riječ Ebu Zerru radijallahu anhu lično, neka nam on dalje ispriča šta je bilo.

– Ostao sam iza toga u Mekki sa Vjerovjesnikom sallallahu alejhi ve sellem koji me je poučavao Islamu, učio me poglavlja iz Kur'ana, a onda mi reče: – Nemoj nikome u Mekki spomenuti da si prešao na Islam, jer bojim se da te ne ubiju! Ja mu rekoh: – Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša neću napustiti Mekku sve dok ne odem u mesdžid i pred svim Kurejšijama ne uzviknem riječi istine. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem na to ne reče ništa. Ja odoh u Harem, a tamo bijahu okupljene Kurejšije koji su sjedili u krugu. Stadoh u samu sredinu njih i na sav glas povikah: – O skupino Kurejšija, zaista ja svjedočim da je samo Allah Bog, a da je Muhammed Njegov Poslanik! I samo što moje riječi dopriješe do njihovih ušiju, oni se zaprepastiše i poskakaše govoreći: – Držite tog otpadnika od vjere! Onda navališe na mene i počeše me tako tući kako bi me usmrtili. Potom me zgrabi Abbas ibn Abdulmuttalib, amidža Vjerovjesnikov, pa me zaštiti od njih govoreći im: – Teško vama! Hoćete li da ubijete čovjeka iz plemena Gifar, a vaše karavane uvijek prolaze pored njih?! Oni me onda ostaviše.

Kada sam došao sebi odoh Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, pa vidjevši me, on upita: Zar ti nisam zabranio da obznanjuješ svoj prelazak na Islam? Ja mu rekoh: – O Vjerovjesniče, imao sam neku potrebu u duši, a sada sam je zadovoljio. On mi reče: – Idi svome narodu, i ispričaj im o svemu što si vidio i čuo. Pozivaj ih Allahu, jer možda če Allah dati da im ti budeš od koristi, a i ti bi, u tom slučaju, imao veliku nagradu. Kada čuješ da sam ja ojačao, onda mi dođi. Ja odoh i stigoh u područje svoga plemena. Srete me moj brat Enis koji me upita: – Šta si uradio? Ja mu odgovorih: – Uradio sam to što sam primio Islam i posvjedočio istinitost Vjerovjesnika. Allah dade da i njegove grudi prihvate istinu pa on reče: – Nemam ni ja ništa protiv tvoje vjere, jer i ja primam Islam i svjedočim šta i ti! Onda odosmo našoj majci, pa je pozvasmo u Islam našto ona odgovori: – Nemam ništa protiv vaše vjere, – pa i ona pređe na Islam.”

Od tog dana vjernička porodica poče pozivati svoje saplemenike iz plemena Gifar u vjeru u Allaha, ne posustajući i ne gubeći nadu. Na Islam pređe veliki broj ljudi iz plemena Gifar, tako da su namaz obavljali zajednički, tj. u džematu. Jedni od njih rekoše: – Ostaćemo u našoj vjeri dok Vjerovjesnik ne preseli u Medinu, a onda cemo priznati Islam. I stvarno kada Vjerovjesnik dođe u Medinu, oni prihvatiše Islam, tako da je Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem govorio: “Neka Allah oprosti plemenu Gifar, i neka spasi pleme Eslem.” Ebu Zerr radijallahu anhu osta u svojoj pustinji tako da prođe i Bedr, Uhud i Hendek. Onda on dođe u Medinu i ponudi se Vjerovjesniku da ga služi i zatraži dozvolu za to. Vjerovjesnik sallallahu alejhi ve sellem mu to dozvoli i bi zadovoljan s njegovim društvom i sretan zbog njegove službe. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bi mu stalno ukazivao počast i davao mu prednost u odnosu na druge. Nikad ga nije sreo, a da se nije s njim rukovao i toplo mu se nasmiješio. Kada se Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio u najviše društvo, Ebu Zerr radijallahu anhu ne iznade sabura za dalji boravak u svijetloj Medini nakon što je napustio njen najveći uglednik, i što je ostala bez njegovih uputa i sijela. Ebu Zerr radijallahu anhu tada otputova u Sirijsku pustinju, gdje osta za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i Omera El-Faruka, radijallahu anhuma.

U vrijeme vladavine halife Osmana radijallahu anhu pređe u Damask, gdje vidje trku ljudi za dunjalukom i njihovo nastojanje za ovosvjetskim uživanjima. To ga veoma začudi i nikako nije mogao s tim da se pomiri. Onda ga Osman ibn Affan radijallahu anhu pozva u Medinu. Kada dođe, i tu osjeti neku tjeskobu zbog žudnje ljudi za dunjalukom, a ljudi se osjetiše pogođeni zhog njegove oštre kritike i prijetnji koje im je redom upućivao. Onda mu halifa Osman radijallahu anhu naredi da se preseli u Rebzu, jedno malo selo nedaleko od Medine. On ode tamo i tu ostade daleko od ljudi, neobračajući pažnju na ono što su ljudi imali od dunjaluka, a čvrsto se držeći onog na čemu su bili Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i njegova dva najbolja ashaba. Bilo je to davanje prednosti onom što je vječno – tj. Ahiretu, u odnosu na ono što je prolazno – tj. dunjaluk.

Jedanput neki čovjek dođe kod Ebu Zerra radijallahu anhu, pa poče da razgleda na sve strane ne vidjevši u kući nikakve hrane niti pokućstva. On upita: – O Ebu Zerre, gdje su vam stvari i hrana. Imamo mi drugu kuću odgovori Ebu Zerr radijallahu anhu, misleći na Ahiret – pa tamo šaljemo ono što nam je najvrjednije; čovjek shvati na šta cilja Ebu Zerr radijallahu anhu, pa reče: – Ali ipak moraš imati nešto dok si u ovoj kući! – misleći na dunjaluk. Ebu Zerr radijallahu anhu mu odgovori: – Gospodar ove kuće nas neće dugo u njoj ostaviti!

Jednom, namjesnik Sirije posla Ebu Zerru radijallahu anhu tri stotine dinara poručujući mu: – Pomogni se s ovim za svoje potrebe. On mu vrati pare govoreći: – Zar namjesnik Sirije nije našao nikog ko je za njega bjedniji od mene? A trideset druge godine po Hidžri ruka sudbine zadesi i pobožnog asketu za kojeg je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Niti je zemlja nosila, niti je nebo prekrivalo iskrenijeg čovjeka od Ebu Zerra.”

islambih.org

________________________________________________________________________________

Komentar ehli-sunnetskog stava po pitanju ashaba

Stav ehli-sunneta po pitanju ashaba da je Allah dž.š. zadovoljan njima, je stup-potporanj, u proučavanju njihove povjesti, a devijacije, desidencije i distarzije, po pitanju njihova historijata, moraju nastupiti ako se ona tj. povijest, proučava daleko od uticaja ‘akidetske nauke.

Zbog velike važnosti ove teme, primjetićemo da knjige ehli-sunneta, naročito one koje se bave akaidskom oblašću, u sebi uvjek sadrže ovu temu, s toga želim da, u ovome radu, ukažem na važnost ehli-sunnetskog stava i njegove raznolike aspekte, a takođe želim ukazati i na opasnost, koja može nastupiti uslijed nezdravog proučavanja ove oblasti tj. povijesti ashaba.

Svoj rad sam podijelio na sljedeća poglavlja:

1. Dokazi iz Kur'ana i Sunneta o pouzdanosti ashaba.
2. Stepenu ashaba, ništa ne može parirati.
3. Vrste lošeg govora i grđenja ashaba, te stav islama o tome.
4. Posljedice, odnosno rezultati loša govora, grđenja …
5. Sporni slučaj koji se desio među ashabima.

Na kraju, dragi brate, ne tvrdim da ću doći sa nečim novim, već sam probrao određene izjave imama i učenjaka, koje sam poredao određenim redosljedom, radi određena cilja, koji glasi – odbrana ashaba, drugova zadnjeg Božijeg Poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem, – i ovo je trud u odbrani ashaba, na polju ‘akide, povijesti, hadisa … 

Dokazi Kur'ana i Sunneta, o pouzdanosti i povjerljivosti ashaba! 

 

Pouzdanost i povjerljivost ashaba je neupitno pitanje, i odlučan stav ehli-sunneta, i ono je općte-poznata stvar u vjeri, a za ovu našu tvrdnju ćemo navesti niz kur'ansko-hadiskih citata! “Allah je zadovoljan vjernicima,koji su ti vjernost iskazali pod drvetom. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je smiraj spustio im, a nagradit će ih i skorom pobjedom.” (El-Feth: 18) Džabir ibn-Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, je rekao: “Bilo nas je hiljadu i četiri stotine (ashaba)!” (Buhari, Muslim)

Vanjsko značenje ovog ajeta nam jasno ukazuje na Allahovu dž.š. pohvalu i preporuku, koju niko nikada nije u stanju izreći, jer je to pohvala i preporuka nečije nutrine, i onoga što leži u srcima, i zbog toga je On njima zadovoljan, a onaj s kime je Allah dž.š. zadovoljan, nije moguće da umre kao nevjernik, jer je baš poenta u ostanku na islamu, a zadovoljstvo od strane Allaha dž.š. ne može steći, osim onaj za kojeg se zna da će na islamu i umrijeti, a što se tiče onoga, za koga se zna da će umrijeti na nevjerstvu–kufru, nemoguće je da nas Allah dž.š. obavijesti kako je On njime zadovoljan!? Ono što nam potvrđuje spomenuto je hadis, kojeg bilježi imam Muslim, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ako Allah bude htio, neće niko od onih koji su dali prisegu pod drvetom, ući u vatru.”

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijjeh rhm. kaže: “Allahovo dž.š. zadovoljstvo, je njegovo bespočetno i praiskonsko svojstvo, i On, dželle še'nuhu, nije zadovoljan osim onom osobom koju je unaprijed, svojim praiskonskim znanjem, poznavao, i znao da će ona postupati prema svim neophodnim uzrocima i sebebima Njegova dž.š. zadovoljstva. Tako da osoba, s kojom Allah dž.š. bude zadovoljan, biva potpuno sigurnom u to da se Allah dž.š. nikada neće na nju naljutiti … i to da je svaka osoba, po pitanju koje nas je Allah dž.š. obavijestio, i rekao da je On njome zadovoljan, od stanovnika Dženneta; ako Njegovo dž.š. zadovoljstvo uslijedi nakon pokazana imana, i učinjena dobra djela, On dž.š. to i napominje u toku spominjanja hvale, i pohvale o dotičnoj osobi, a ako bi znao da će ta osoba na kraju učiniti, i uraditi ono što bi izazvalo Njegovu dž.š. srdžbu, ne bi se o njemu Allah dž.š. tako izjasnio!”

Ibnu-Hazm izjavljuje: “Po pitanju koga nam se Allah dž.š. obrati, i obavijesti nas da On dž.š. zna šta je u njihovim srcima, i da je On zadovoljan njima, i da im je smiraj spustio– nije nikome dozvoljeno biti uzdržanim po njihovom pitanju, ili da, ne daj Bože, u njih sumnja!?” 

Hadisi koji nam pobliže pojašnjavaju, i ukazuju na povjerljivost i pouzdanost ashaba, su slijedeći: 

 

Od Ebu-Se'ida r.a. se prenosi: “Između Halida b. el-Velida i Abdur-rahmana b. ‘Avfa se nešto desilo, te ga je Halid r.a. grdio, a u tom Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, reče: Nemojte kuditi ikog od mojih ashaba, jer kad bi neko od vas podijelio zlata, u težini Uhuda, ne bi dostigao pregršt jednog od njih, niti pola od njega.” (Muslim)

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje u djelu “El-Sarim el-meslul”, izjavljuje: “… to isto smatra i imam Ahmed: Ko god se bude našao u društvu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, godinu, mjesec, dan ili ga samo bude na trenutak vidio, vjerujući u njega, i u ono sa čime je on došao– ta se osoba ubraja u skupinu ashaba, i on ima ‘suhbeta’ onoliko koliko je vremena proveo sa Muhammedom, sallallahu alejhi we sellem”.

Ebu-Musa el-Eš'ari r.a. prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Zvjezde su jamstvo nebesima, pa kada nestane zvijezda, stanovnike nebesa će snaći ono što im je obećano, a ja sam jamstvo mojim ashabima, tako da kada ja odem, mojim će ashabima doći ono što im je obećano.” (Muslim)

Stepenu ashaba, ništa ne može parirati! 

 

Nema sumnje da ashabe treba poštovati, i priznavati im vrijednost i stepen, pa makar bili veoma kratko vremena u Poslanikovom, sallallahu alejhi we sellem, društvu i blizini. Hafiz Ibnu-Hadžer el-‘Askelani kaže, navodeći dokaze koji na to upućuju: “… od toga je takođe i ono što sam pročitao, u djelu ‘Obavijesti o Haridžijama’, čiji je pisac Muhammed b. Kuddame el-Mervezi koji kaže: “Bili smo kod njega (tj. Ebu-Se'ida), a on bijaše naslonjen, te spomenusmo Aliju i Muaviju, pa jedan prozbori nešto o Muaviji, tada se Ebu-Se'id el-Hudri r.a. uspravi, i navede njegov slučaj, kada je bio (tj. Muavija), u društvu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a tu je bio i Ebu Bekr r.a. i jedan bedevija … sve dok (Ebu-Se'id) ne reče: ”Potom sam vidio tog beduina, s kojim, kasnije, dođe Omer b. el-Hattab r.a.; ensarije se u grohot nasmijaše, a Omer im reče: ”Da on nije jedan od Ashaba Resulullaha, sallallahu alejhi we sellem, – jer znam šta je time stekao – učinio bih ga na mjesto vas!” (El-Isabeh/1/12) El-Hafiz izjavljuje: ” svi prenosioci ovoga hadisa su pouzdani.”

Omer r.a. se uzdržao od iskazivanja prijekora prema njemu, a kamoli kakva njegova kažnjavanja, jer je znao da se ta osoba susrela sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem,– što je dokaz da su ashabi bili ubjeđeni u to da nečijem ‘suhbetu’ ništa ne može parirat!

Bezzar prenosi, u svome Musnedu, predaju, čiji su prenosioci svi pouzdani, od Se'ida b. el-Musejjeba, a on od Džabira r.a., da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Allah je odabrao moje ashabe nad svim ljudima i džinnima, izuzev poslanika i vjerovjesnika.” Pričao nam je Veki’ da je čuo Sufjana, kako po pitanju Allahovih dž.š. riječi: “Ti reci: Hvala Allahu, i selam, spas robovima Njegovim, koje On odabra! …” – kaže: To su ashabi, drugovi Muhammeda, sallallahu alejhi we sellem.

Ovo je pravi odabir i selekcija. Nešto što se ne da pojmiti, zamisliti, ili analogijom zaključiti, ili bilo kako drugačije dokazati, jeste to da neko može biti u ravni sa ashabima, ili pak da bude još i bolji od njih!?

Ibnu-Omer r.a. kaže: “Nemojte kuditi Poslanikove drugove – ashabe, jer je bolji jedan njihov časak i trenutak, od sva rada i truda vašega života.” U predaji kod Veki'a stoji: “… od ibadeta nekog od vas četrdeset godina.” Prenosi ga imam Ahmed, u Musnedu, Kitab: Fedailus-sahabe, Ibnu Madždže, Ibnu Ebi Asim. Šejh Nasirud-din el-Albani ocjenjuje ovu predaju kao sahih.

Na osnovu svega što se zbilo, desilo i spomenulo, većina islamskih učenjaka smatra da nijedno djelo ne može stati u ravan ‘suhbeta’, zbog ličnog svjedočenja Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a što se tiče onih koji su pohvaljeni od prije, ili su prije učinili hidžru, ili pomogli, ili su prenijeli korisno znanje na generacije poslije njih – ne mogu biti u istoj ravni sa onima koji su uslijedili kasnije i nisu to uradili, jer nagrada za svako lijepo svojstvo i osobinu pripada onome koji je prvi uvede u praksu, a koji ima takođe i nagradu svih onih koji budu isto djelo praktikovali, i toga se držali – tako da je vrijednost ashaba jasna! Imam Ahmed iznosi, u svome djelu “Akida”: “… tako da je onaj koji je bio najslabiji u suhbetu Resula, sallallahu alejhi we sellem, bolji od cijele generacije onih koji se nisu susreli sa Poslanikom, sallallahu alejhi we sellem, a budu došli pred Allahom dž.š. s potpunim djelom!” (Šerh Usuli I'atikadi Ehlis-sunne, El-Lalika'i)

Imam Nevevi rhm. kaže: “Vrijednost suhbeta, pa makar i na jedan tren – ne može se ravnati sa djelom, niti se ta deredža može ičim postići, i fadileti-vrijednosti se ne mogu dokučiti kijasom-analogijom, i to je Allahova dž.š. blagodat koju daje kome On hoće!” (Muslim bi šerh-Nevevi)

Allah dž.š. hvali, i spominje dobrotu njihovih prsa i srca, pa kaže: “… On je znao šta je u srcima njihovim …” (El-Feth:18) Allah dž.š. prihvata njihovu tevbu-pokajanje, pa kaže: “Allah je oprostio Vjerovjesniku, i muhadžirima i ensarijama, onima koji su ga, kad je teško bilo, slijedili; onda kada se srca skupine jedne zamalo nisu pokolebala. On je nakon toga i njima oprostio. On je doista prema njima Blag i Milostiv.” (El-Tevba:117) Allah dž.š. nas obaviještava da je On s njima zadovoljan, slijedećim riječima: “Allah je zadovoljan vjernicima koji su ti vjernost pod drvetom iskazali …” (El-Feth:18) Ovo su pozitivi Ashaba, i ono sa čime su oni specifični za razliku od ostalih – a gdje su ovakve tezkije – pohvale, onima koji su uslijedili nakon Ashaba!?

Neko će reći, poput imama Ibnu ‘Abdul-Berr-a rhm.: “Ali ima nekih predaja koje kontriraju ovim vašim stavovima, poput riječi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u hadisu Ebu-Sa'alebeh, gdje kaže: “Doći će dani, gdje će svaki trudbenik za svoj rad imati pedeset puta veću nagradu – neko reče: od njih ili od nas, o Allahov Poslaniče? Reče: Ne, nego od njih.” Prenosi ga Ebu-Davud, Tirmizi, Ibnu-Madždže, Ibnu-Hibban … Imam Tirmizi kaže: Hadis je hasen.

Ili hadis Ebu-Džum'ah kada je Ebu-Ubejde r.a. upitao: “O, Allahov Poslaniče, da li je iko bolji od nas? Primili smo islam pred tobom, borili smo se sa tobom … Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, reče: ”Ljudi koji će doći poslije vas, koji će u mene vjerovati– a nisu me vidjeli!” Prenose ga Ahmed, Darimi, Hakim i kaže za njega da je sahih. Ibnu-Hadžer kaže da mu je sened hasen.

Pa, kako je moguće uskladiti ajete koje smo prije naveli, i ostale citate i izjave imama, sa ovim hadisom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.” 

‘Ulema je odgovorila na ovo pitanje na slijedeći način: 

 

1. Hadis “… gdje će svaki trudbenik za svoj rad imati pedeset puta veću nagradu …” – ne ukazuje ne prednost, jer uvećanje nagrade na pedeset puta veću od obične, ne uslovljava utvrđivanje nečije prednosti nad nekim!

2. Onaj koji je nadmašen kad-kada može posjedovati posebne odlike i specifike koje istaknuti ne posjeduje, ali kada se sve ukupno sabere ne može stati u ravan sa njime!

3. Takođe se kaže: Prednost koja se nalazi među njima – može biti u stvarima u kojima su svi isti poput ibadeta koji je potpuno isti za sve vjernike, tako da se ne može poreći da neko neće možda biti bolji od ashaba na polju ibadeta, ali ono s čime su ashabi r.a. izuzeti od ostalih, i u čemu su ostale pretekli poput svjedočenja njegovom dolasku, sallallahu alejhi we sellem, te gledanja u njegovu plemenitu i mubarek ličnost, je stvar koja se ne može razumom dokučiti, jer niko ne može doći sa djelom koje će stati u ravan sa njihovim suhbetom da je Allah njima zadovoljan. (El-Sava'ik el-Muhrika)

4. Što se tiče hadisa Ebu-Džum'ah, njegovi prenosioci nisu saglasni po pitanju njegova teksta; neki od njih ga prenose riječima “… da li je iko bolji od nas …”, kao što je i spomenut, a neki ga prenose riječima: “Rekosmo: O Allahov Poslaniče, da li će biti ljudi koji će imati veću nagradu od nas? …” – prenosi ga Taberani.

El-Hafiz u Fethu kaže: Lanac prenosilaca ove predaje je jači od lanca prenosilaca prethodno navedene predaje, i ona se podudara sa hadisom Ebu-Sa'alebe, kojem je već dat odgovor! A Allah, dželle še'nuhu, najbolje zna.

Na kraju trebam napomenuti da ovo razilaženje između islamskih učenjaka ne obuhvata poznate ashabe poput: četvorice pravednih halifa, preostale šestorice kojima je obećan Džennet, učesnika ‘Akabe, učesnika Bedra, učesnika pohoda na Tebuk …

Razilaženje je u pitanju onih ashaba koji su samo jedanput, ili na kratko, vidjeli Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, te zbog toga Imam Ibnu-‘Abdul-Berr pravi izuzetak po pitanju učesnika Bedra, Hudejbijje … (El-Feth: 7./7.)

(nastaviće se…)

Preveo: Sead ef. Jasavić

Islamski Univerzitet, Medina

ISLAMSKI STAV PO PITANJU LOŠEG GOVORA I GRĐENJA ASHABA

Vrste lošeg govora i grđenja ashaba, te stav Islama o svakoj vrsti ponaosob!

Grđenje je govor kojim se želi neko potcjeniti, omalovažiti, poniziti, držati ga lahkoumnim, prezrijeti … jer se sve navedeno da nazrijeti u trenucima kada neko nekoga vrijeđa, bez obzira na njihova ubjeđenja, isto tako i proklinjanje, prekoravanje, kuđenje, osuđivanje, gnušati se nad nekim i sl. (El-Sarim El-Meslul) Grđenje i kuđenje ashaba je različitih stepena, gdje je jedan gori i ružniji od drugoga, tako neko ponižava i optužuje ashabe za nevjerstvo (kufr), i griješenje (fisk); neko ih optužuje i prekorava radi dunjalučkih stvari poput škrtosti, slabog razmišljanja i zaključivanja, i ovakvi stavovi prema njima od strane nekih pojedinaca ili grupa je upućeno većini ashaba, ili pak svima! Svoje omalovažavanje i proklinjanje upućuju čak i na adresu onih ashaba o čijim vrijednostima govore mutevatir hadisi ! 

Pojašnjenje svake vrste ponaosob

1. Ko optuži Ashabe ili veći dio njih, za nevjerstvo (kufr), odmetništvo (riddet), nemoral i griješenje (fisk), ne sumnjamo u to da je, osoba koja tako govori, postala nevjernikom, iz slijedećih razloga:

• Iz ovakvih riječi i stavova se da razumjeti da su oni, koji su nam prenijeli Kur'an i Sunnet, nevjernici (kafiri) ili nemoralne i griješne osobe (fasici), što može dovesti vjerodostojnost Kur'ana i Hadisa pod znak pitanja, i unijeti sumnju u srca, jer optužba usmjerena protivu prenosilaca, je ujedno optužba usmjerena i protivu onoga što oni prenose i govore.

• U ovakvim riječima i stavovima je samo vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, jer se radi o njegovim drugovima, i njegovoj ličnosti, jer bez sumnje znamo da kuđenje nečijih prijatelja i savjetnika, nije drago nikome, a vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je kufr – nevjerstvo, što je i poznato.

• U ovakvim stavovima se nalazi sušta laž i protivriječenje slovu Kur'ana i onome što on navodi od Allahova dž.š. zadovoljstva s njima, iznošenje Njegove dž.š. pohvale nad njima – tako da podaci i informacije koje nam Kur'an i sunnet iznose i daju po ovome pitanju su svi kategorični i definitivni (kat'ijj), a ko odbije ono što je kategorički jasno u vjeri postao je nevjernikom!!!

• Šejhul-islam Ibn-Tejmijjeh pojašnjavajući propis vezan za ovu vrstu, kaže: “… a ko pređe granicu i kaže da su se ashabi odmetnuli nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, osim malog broja njih oko desetak i nešto, ili da su svi u globalu postali nemoralnim i griješnicima (fasici), nema sumnje da osoba koja tako misli ili kaže je kafir – nevjernik, jer on se suprostavlja slovu Kur'ana, koji na više mjesta iznosi Allahovo dž.š. zadovoljstvo sa ashabima, izriče Njegove dž.š., pohvale prema njima, čak i onaj koji sumnja u nevjerstvo ove osobe i njegovih stavova sam je kafir – nevjernik …” Kasnije navodi: ”… a kufr – nevjerstvo osobe koja ovako govori i drži se ovih stavova, je opće poznata stvar u vjeri!” (Iz djela El-Sarim El-Meslul, Ibn-Tejmijje)

• El-Hejsemi izjavljuje: “… razilaženja može biti možda samo u kuđenju ili prigovaranju nekim ashabima, a što se tiče kuđenja i omalovažavanja svih njih, nema sumnje u to da onaj koji tako misli ili govori je kafir – nevjernik! (Iz djela ‘El-Sava'ik El-Muhrika’)

S obzirom na jasnoću općih dokaza, par učenjaka navodi i podrobnije dokaze, poput:

• Komentar ajeta od strane islamskih učenjaka, iz sure El-Feth: “Muhammed je Allahov Poslanik … kada Allah dž.š. dalje u ajetu navodi: ”… kako bi s njima najedio nevjernike…” Imam Malik komentarišući ovaj ajet iznosi da su oni koji se na njih srde – kafiri – nevjernici, jer ih ashabi nerviraju i ljute, a koga ashabi iznerviraju i naljute taj je kafir – nevjernik, u čemu se sa njime slaže i imam Šafija i ostali. (El-Sava'ik El-Mursele’, Tefsir ‘Ibn-Kesir’)

• Buharija i Muslim prenose od Enesa r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ljubav prema Ensarijama je dio imana-vjere, a znak nifaka–licemjerstva, je mržnja prema Ensarijama”. U drugoj predaji stoji: “Ne voli ih osim vjernik, i ne mrzi ih osim licemjer-munafik”. Imam Muslim prenosi hadis Ebu-Hurejre r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Čovjek koji vjeruje u Allaha, i u Sudnji Dan, ne mrzi Ensarije” – a onaj koji ih omalovažava, psuje i grdi je samo nadodao svojoj dozi mržnje, tako da je neminovno to da je ta osoba munafik – licemjer, koji ne vjeruje u Allaha dž.š. niti Sudnji Dan. (Iz djela ‘El-Sarim El-Meslul’, Ibnu Tejmijje)

• Potvrđena je predaja od emirul-muminina Omer ibn-el-Hattaba r.a. da je udarao štapom one koji su mu davali prednost nad Ebu Bekrom r.a.. Rekao bi: ”Ebu Bekr r.a. ja najbolji čovjek nakon Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u tome i tome …”, a potom reče: ”Ko bude suprotno ovome govorio biće kažnjen kaznom za potvoru”. (Iz djela ‘El-Sarim El-Meslul’)

• Ali b. Ebi Talib r.a. izjavljuje: “Ko god bude pričao da sam ja bolji od Ebu Bekra i Omera biće kažnjen kaznom za potvoru” (Iz djela ‘El-Sunneh, Ibnu Ebi ‘Asim) Pa, kada dvojica pravednih halifa, Omer i Alija r.a., bičuju one koji samo daju prednost Aliji nad Ebu Bekrom, ili Omeru nad Ebu Bekrom r.a., imajući u vidu da davanje prednosti nekome nad nekim nije i njegovo psovanje, kuđenje, grđenje i sl., možemo samo pretpostaviti i zamisliti kakva li bi kod njih bila kazna za prijestup – potcjenjivanja, omalovažavanja, kuđenja ili psovanja ashaba (Iz djela ‘El-sarim El-Meslul’, Ibn-Tejmijje)

2. Ko bude grdio i vrijeđao neke od ashaba, dirajući im u vjeru, optužujući ih za nevjerstvo, nemoral i sl., a u pogledu njihove vrijednosti postoji niz mutevatir predaja, poput Hulefaur-rašidina (Ebu-Bekr, Omer, Osman, ‘Ali), ta osoba je, po najispravnijem mišljenju, nevjernik – kafir, jer se u ovome slučaju nailazi na poricanje nečega što je mutevatir.

Muhammed ibn-Ebi-Zejd prenosi od Sahnuna da je izjavio: “Ko bude rekao u vezi Ebu-Bekra, Omera, Osmana i Alije da su bili u nevjerstvu i zabludi – biće ubijen; ko bude psovao i kudio ostale mimo njih – biće egzemplarno kažnjen! (El-Šifa’, Kadi ‘Ijad)

Hišam ibn- ‘Ammar izjavljuje: Čuo sam Malika kako kaže: “Ko bude psovao i grdio Ebu-Bekra i Omera r.a. – biće ubijen, a ko bude psovao i kudio ‘Aišu r.a. – biće ubijen, jer Allah dž.š. u pogledu nje kaže: “Alah vas savjetuje da se nečem sličnom nikada više ne vratite, ako vjernici ste” (En-Nur: 17.) Tako da onaj koji bude loše govorio o ‘Aiši r.a., i iznosio potvore o njoj, suprostavio se slovu Kur'ana, a onaj koji protuslovi Kur'anu – biva ubijen! (Iz djela ‘El-Sava'ik El-Muhrikah’) U drugoj predaji od Imam Malika stoji: “Ko bude psovao i kudio Ebu-Bekra, biće bičevan, a ko bude psovao i kudio ‘Aišu, biće ubijen. Bi mu rečeno: Zašto tako? Zato što govor protivu ‘Aiše je protuslovljenje Kur'anu”. (Iz djela El-Šifa’, Kadi ‘Ijad)

Ono što se da primjetiti – a Allah najbolje zna – da je Imam Malik, u ovoj predaji imao za cilj optužbe vezane za Ebu-Bekra, koje nisu dosezale stepen nevjerstva, što nam pojašnjava preostali dio teksta vezan za ‘Aišu r.a., gdje je rekao: ”Ko je potvori i optuži, suprostavio se slovu Kur'ana”, tako da je ova vrsta omalovažavanja posebna u njenom slučaju, gdje, onaj koji to bude izgovorio, biva proglašen nevjernikom, i ne obuhvata svaku potvoru, jer se prenose od Imam Malika predaje o ubojstvu onih koji optužuju za kufr – nevjerstvo, i ostale mimo Ebu-Bekra r.a.. (El-Šifa, Kadi ‘Ijad)

El-Hejsemi ukazuje na slično kada govori o stavu prema onima koji kude i psuju Ebu-Bekra, pa kaže: “… ukratko, može se reći da je psovanje i kuđenje Ebu-Bekra kufr – nevjerstvo, po hanefijskoj pravnoj školi, jedan od dva stava u šafijskoj pravnoj školi, a poznato je, u malikijskoj pravnoj školi, da se takva osoba bičuje, tako da po njima taj postupak ne predstavlja kufr – nevjerstvo; da, ali od njega (Imam Malika), je tkđ. izdat proglas po pitanju Haridžija da je takav postupak kufr – nevjerstvo, tako da po ovom pitanju kod malikija postoje dva rješenja, ako je kuđenje i omalovažavanje na razini tekfira (proglasiti nekoga nevjernikom), onda se ta osoba proglašava kafirom, a ako se u prigovorima, psovkama, kuđenju ne primjete znaci tekfira, onda ta osoba nije kafir. (El-Sava'ik) Također dodaje: “… a što se tiče tekfira, odnosno proglašavanje nevjernicima Ebu-Bekra r.a. i njemu sličnim ashabima, kojima je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, posvjedočio i zagarantovao da će ući u Džennet – šafijska pravna škola se nije oglasila po ovome pitanju, a ono što ja mislim je da su osobe koje tako izraze svoje mišljenje – kategorički nevjernici! (El-Sava'ik El-Muhrikah)

El-Hareši kaže: “Ko optuži ‘Aišu r.a. za ono od čega je čista, a što nam je Allah dž.š. potvrdio, … ili bude negirao suhbet Ebu-Bekru, ili islam desetorice, ili islam svih ashaba, ili bude proglasio nevjernicima, jednog od četvorice, prvih pravednih halifa – postao je nevjernik, kafir! (El-Hareši ‘ala muhtesar Halil)

El-Bagdadi izjavljuje: “I rekli su da se proglašava nevjernikom – kafirom, svaki onaj koji proglasi nevjernikom makar i jednog od desetorice, kojima je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zagarantovao Džennet; i rekli su da je majčinska ljubav neophodna prema ženama Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i da se proglašava nevjernikom svaki onaj koji ih proglasi nevjernicama, ili pak neke od njih!” (El-Ferku bejnel-firek)

Po ovom pitanju, kao što vidite, postoji razilaženje među islamskim učenjacima, a najjače mišljenje je ono za koje smo navodili dokaze malo prije. Oni koji tvrde da osoba koja počini prijestup kuđenja i psovanja ashaba nije kafir – nevjernik, složni su u tome da je ta osoba veliki griješnik, zbog počinjena velika grijeha, radi kojeg zaslužuje ta'azir i primjerenu, vaspitno-odgojnu, kaznu, srazmjernu ashabu kojeg je uzeo kuditi, i vrsti omalovažavanja i psovki.

Bliže pojašnjenje:

El-Hejsemi rhm. izjavljuje: “Oni koji ne proglašavaju nevjernicima osobe koje kude i psuju ashabe, su složni na tome da su takve osobe veliki griješnici – fasici”. (El-Sava'ik El-Muhreka)

Ibnu Tejmijje rhm. kaže: “Ibrahim en-Neha'i je izjavio: ”Govorilo se da je psovanje Ebu-Bekra i Omera jedan od velikih grijeha.”

Slično njemu je izjavljivao i Ebu-Ishak el-Sebi'i: ”Psovanje Ebu-Bekra i Omera je veliki grijeh, o kojem Allah dž.š. kaže: “Ako se vi budete sačuvali grijeha velikih, onih vama zabranjenih …” – pa ako je ruženje, kuđenje i psovanje istih toliko teško onda se u najmanju ruku počinioc treba kazniti ta'azirom – ublaženom kaznom, jer je ona propisana za svaki grijeh i zločin za kojeg nema tačno određene kazne – hadd, niti otkupa – kaffaret.

Što se ovoga stava tiče, ne znamo da se iko od islamskih učenjaka razišao po ovome pitanju, bilo ashaba, Tabi'ina ili ostalih ‘alima Ehli-Sunneta vel-džema'ata, i svi su oni složni da je na nama vadžib hvaliti ashabe, činiti im istigfara, tražiti im milost od Allaha dž.š. … a i kazniti svakog onog koji o njima bude loše govorio!” (El-Sarim El-Meslul)

El-Kadi ‘Ijad izjavljuje: “Psovanje nekog od ashaba je veliki grijeh, a naš stav po tom pitanju je kao i stav većine islamskih učenjaka – kažnjava se ta'azirom tj. ne ubija se …” (Sahih Muslim bi šerh el-Nevevi)

‘Abdul-Melik ibn-Habib kaže: “Ko od šija ode u fanatizam, izrazi mržnju prema Osmanu r.a. i odrekne ga se, biće žestoko, vaspitno-odgojno, kažnjen, a ko svoju mržnju pojača mržnjom prema Ebu-Bekru i Omeru – njegova kazna je još teža, batinjanje nad njime će se nekoliko puta ponavljati, a zatvor mu se može produžiti i do smrti …” (El-Šifa, 2/1108)

A po pitanju grđenja, kuđenja i psovanja Ebu-Bekra se neće zadržati samo na bičevanju kao što je slučaj kod ostalih, jer je to bičevanje samo zbog diranja u suhbet, a ako se suhbetu Ebu Bekra r.a. doda i ostalo što zahtijeva poštovanje poput pomaganja ove vjere i muslimana, te osvajanja koja su se desila za vrijeme njegove vladavine, te hilafet – svaka od nabrojanih zasluga zahtijeva i povećanje kazne onome ko te zasluge ne bude znao cijeniti, ili pak na suprot, koji ih bude omalovažavao i nad njima se gnušao! (El-Sava'ik El-Muhrikah) Ta'azir koji se spominje u slučaju ovih osoba nije stavljen na dobrovoljnoj bazi imama ili emira zaduženog za izvršavanje i sprovođenje istih, već je ta'azir u njihovome slučaju vadžib – obavezan!

Imam Ahmed kaže: “Nije dozvoljeno nikome spominjati ashabe po ružnome, niti im iznalaziti mahane i manjkavosti, a ko to bude uradio, na vladaru je obavezno sprovođenje vaspitno-odgojne mjere, ili kazne, nad izvršiocem dotična grijeha, i vladar nema pravo oprostiti mu, već će ga kazniti, i tražiti od njega da se pokaje, pa ako se pokaje, pokajanje će mu biti primljeno, a ako se i dalje bude držao svojih stavova, kažnjavanje će se nastaviti, i ostavit će ga u zatvoru do smrti ili pokajanja!” (Tabekatul-Hanabile, 1/24)

Dakle, brate i sestro, vidi šta kaže jedan od imama Ehli-sunneta po pitanju iznalaženja mahani ili diranja u vjeru ijednog od ashaba, te i po pitanju obaveznosti njegova kažnjavanja, a s obzirom da se radi o velikom grijehu, njegov počinioc biti će tretiran kao i ostali veliki griješnici, a onaj koji učini dozvoljenim i ohalali ovaj veliki grijeh postaje nevjernikom tj. kafir!

Muhammed ibn-Abdul-Vehhab izjavljuje u povodu ohalaljivanja psovanja i grđenja Ashaba slijedeće: “… a ko svoje kuđenje, omalovažavanje, proklinjanje usmjeri na pojedine ashabe, pogotovu na one čija je cijena i vrijednost potvrđena mutevatir predajama poput Hulefair-rašidina: Ebu-Bekra, Omera, Osmana ili Alije, i bude stvarno namjeravao kuditi ih, psovati ili potcjenjivati, i bude dozvolio i ohalalio to djelo – postao je nevjernikom, zbog svog protuslovljenja onome što je kategorički potvrđeno od strane Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a onaj koji poriče Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je kafir – nevjernik; ko bude kudio, opsovao ili omalovažio bez prethodna ubjeđenja da treba tako radit, i ne bude to ohalalio i dozvolio – postao je velikim griješnikom, jer je psovanje i kuđenje muslimana veliki grijeh, a neki proglašavaju nevjernikom samo zbog općeg psovanja i proklinjanja Ebu-Bekra i Omera. (El-Red ‘alel-Rafidah)

Kadi Ebu-Ja'ala, dovezujući se na riječi imama Ahmeda, kada je bio upitan o osobama koje proklinju i psuju Ashabe, kaže: “Ne smatram ga muslimanom” – izjavljuje: “Njegove riječi je moguće razumjeti na slijedeći način: “Ne smatram ga muslimanom” – ako bude ohalalio grijeh psovanja, proklinjanja i kuđenja ashaba, i on postaje nevjernikom bez ikakva razilaženja među ulemom, iz čega se razumije da ne treba biti ubijen onaj koji to ne ohalali, a bude i dalje smatrao taj čin grijehom i haramom, kao što je slučaj i sa ostalim grijesima. (Iz djela El-Sarim El-Meslul, Ibn-Tejmije)

Rezime svega navedenog je da onaj koji bude ashabe proklinjao i kudio, u vjeru i povjerljivost im dirao, a o toj skupini ashaba i njihovoj vrijednosti, govori niz mutevatir predaja – taj postaje nevjernikom tj. kafirom, kao najpreferiranije mišljenje, zbog toga što je ustao i porekao ono što je utvrđeno mutevatirom, a što se tiče učenjaka koji ga ne proglašavaju nevjernikom, oni su složni na tome da je ta osoba veliki griješnik – fasik, koji zaslužuje egzemlarnu kaznu – ta'azir, i ukor, i imamu nije dozvoljeno oprostiti mu, a kazna će mu biti s obzirom na ashaba kojeg je uvrijedio, a po njima, takva osoba se ne proglašava nevjernikom, osim u slučaju kada taj grijeh ohalali i dozvoli; što se tiče onih koji pređu granicu ohalaljivanja tj. oni koji budu vjerovali da se tim psovanjem, proklinjanjem i kuđenjem ashaba samo približavaju Allahu dž.š. i ‘ibadet Mu čine – proglašavaju se nevjernicima bez ikakva razilaženja među islamskim učenjacima, a za dokaz nam služe prije navedeni citati i stavovi uleme.

Priredio: Sead ef. Jasavić

Islamski Univerzitet, Medina

KORISTI BOGOBOJAZNOSTI – Ibn Kajjim

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje

KORISTI BOGOBOJAZNOSTI – Ibn Kajjim

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje

SPREMAMO LI SE ZA RAMAZAN ?

O

d planiranja za Ahiret jeste i planiranje kako iskoristiti Ramazan u pokornosti i ibadetima prije njegova dolaska. Dobra priprema je pola posla. Kako kvalitetno dočekati Ramazan ako se počnemo pred njegov sam dolazak spremati ? 

 

PRIPREMIMO SE ZA RAMAZAN !!

Kako ga iskoristiti maksimalno kada nas preduhitri brzina vremena kojom on dođe i prođe? A mi ostanemo zatečeni jer nismo osjetili onoliko koliko smo se nadali i htjeli, ljepote Qur’ana, slast namaza, jačinu zikra, čvrstinu pokajanja i poseban miris Ramazana.

  
U ovom mjesecu se djela naša umnogostručavaju. Zato krenimo na vrijeme sa našim pripremama za ovaj mjesec milosti.

 

U hadisu Poslanika, sallallahu a'lejhi ve selleme, stoji da je rekao

 

” Došao vam je vaš mjesec zakletvom Allahovog Poslanika, ne dođe bolji mjesec muslimanima od ovoga mjeseca, niti dođe gori (lošiji) mjesec po munafike (licemjere) gori od njega. Doista Allah piše njegove sevabe i njegove nagrade prije nego i nastupi, a piše njegove grijehe (grijehove) prije nego i nastupi, stoga što vjernik priprema svoj imetak u njemu za snagu obavljanja ibadeta, dok munafik u njemu se priprema za ogovaranje vjernika i traženje njihovih manjkavosti (nedostataka, grešaka), pa je on (ramazan) dobitak za vjernike a šteta (propast) za pokvarenjake”. (Bilježi ga Ahmed i El-Bejheki od Ebu Hurejre)

Nekoliko načina koji nam mogu pomoći u našem spremanja za Ramazan su:

1. Dova Allahu subhanehu ve te ala da Ramazan dočekamo zdravi i jaki u našoj vjeri kako bi bili što bolji, što jači vjernici tokom ovog mjeseca milosti. Priča Enes, radijellahu anhu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi kada nastupi mjesec Redžep govorio: 

 

„ Allahu naš, daj nam bereketa u Redžepu i Šabanu, i daj da dočekamo Ramazan. “ (Ahmed i Taberani)

2. Radost ovom posebnom gostu koji na putu ka nama, jer u ovom mjesecu se zatvaraju vrata Džehennema a otvaraju Dženneta.

3.Planiranjem unaprijed kako da provedemo Ramazan gdje će najviše biti mjesta za ibadete a najmanje za besposlice. Planirajmo da što više:
 

– proučimo Kur'ana te primjenimo u svom životu Kur'anske upute,
– klanjamo nafile namaza pored obaveznih,
– zikrimo
– dovimo
– udjeljujemo sadaku
– kajemo se Allahu i zahvaljujemo Mu na svim blagodatima
– čitamo islamsku literaturu;

4. Naša jaka namjera da dočekamo i provedemo Ramazan u dubokoj pokornosti Allahu, u činjenju što više dobrih djela, ne smije izostati u našoj pripremi.

5. Doček Ramazana sa pokajanjem od naših grijeha i sa čvrstom odlukom da se nikada više na vratimo na njih. Kaže Allah Uzvišeni:

 

” I pokajte se Allahu svi vi, o vjernici, kako bi uspjeli. “ (Prevod značenja, En Nur, 31)

6. Čišćenjem naše duše i osvježavanjem našeg znanja o pitanjima Ramazana razumjevanjem ramazanskih propisa.

7. Ne zanemarivanjem da'we, pozivanjem u našu vjeru tewhida. U našem vremenu je od posebnog značaja pozivanje u tewhid, u vremenu kada je ovaj poziv pod plaštom žestokih napada Allahovi neprijatelja. U hadisu Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem se navodi: 

 

” Tako mi Allaha, da Allah uputi preko tebe samo jednog čovjeka, bolje ti je od najboljeg blaga. ” (Muttefekun alejhi)

8. Doček Ramazana sa novom stranicom u našem životu: sa tewbom, sa čvrstim slijeđenjem sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa dobročinstvom prema našim roditeljima i famliji, miskinima i siromašnima te sa jačanjem naše veze sa braćom i sestrama u islamu.

Spremajmo se sada (ako već nismo) za mjesec milosti. Ramazan bi trebali šest mjeseci ispraćati, a pet ostalih provesti u pripremi za slijedeći dolazak. Zato ne dozvolimo da naša srca nisu još očišćena i da su zaprljana svakodnevnim grijesima a gost samo što nije stigao.  Ako se sami ne pripremimo za njegov dolazak niko to za nas neće uraditi.

____________________________________________________________

 

SPREMAMO LI SE ZA RAMAZAN ?

O

d planiranja za Ahiret jeste i planiranje kako iskoristiti Ramazan u pokornosti i ibadetima prije njegova dolaska. Dobra priprema je pola posla. Kako kvalitetno dočekati Ramazan ako se počnemo pred njegov sam dolazak spremati ? 

 

PRIPREMIMO SE ZA RAMAZAN !!

Kako ga iskoristiti maksimalno kada nas preduhitri brzina vremena kojom on dođe i prođe? A mi ostanemo zatečeni jer nismo osjetili onoliko koliko smo se nadali i htjeli, ljepote Qur’ana, slast namaza, jačinu zikra, čvrstinu pokajanja i poseban miris Ramazana.

  
U ovom mjesecu se djela naša umnogostručavaju. Zato krenimo na vrijeme sa našim pripremama za ovaj mjesec milosti.

 

U hadisu Poslanika, sallallahu a'lejhi ve selleme, stoji da je rekao

 

” Došao vam je vaš mjesec zakletvom Allahovog Poslanika, ne dođe bolji mjesec muslimanima od ovoga mjeseca, niti dođe gori (lošiji) mjesec po munafike (licemjere) gori od njega. Doista Allah piše njegove sevabe i njegove nagrade prije nego i nastupi, a piše njegove grijehe (grijehove) prije nego i nastupi, stoga što vjernik priprema svoj imetak u njemu za snagu obavljanja ibadeta, dok munafik u njemu se priprema za ogovaranje vjernika i traženje njihovih manjkavosti (nedostataka, grešaka), pa je on (ramazan) dobitak za vjernike a šteta (propast) za pokvarenjake”. (Bilježi ga Ahmed i El-Bejheki od Ebu Hurejre)

Nekoliko načina koji nam mogu pomoći u našem spremanja za Ramazan su:

1. Dova Allahu subhanehu ve te ala da Ramazan dočekamo zdravi i jaki u našoj vjeri kako bi bili što bolji, što jači vjernici tokom ovog mjeseca milosti. Priča Enes, radijellahu anhu: Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi kada nastupi mjesec Redžep govorio: 

 

„ Allahu naš, daj nam bereketa u Redžepu i Šabanu, i daj da dočekamo Ramazan. “ (Ahmed i Taberani)

2. Radost ovom posebnom gostu koji na putu ka nama, jer u ovom mjesecu se zatvaraju vrata Džehennema a otvaraju Dženneta.

3.Planiranjem unaprijed kako da provedemo Ramazan gdje će najviše biti mjesta za ibadete a najmanje za besposlice. Planirajmo da što više:
 

– proučimo Kur'ana te primjenimo u svom životu Kur'anske upute,
– klanjamo nafile namaza pored obaveznih,
– zikrimo
– dovimo
– udjeljujemo sadaku
– kajemo se Allahu i zahvaljujemo Mu na svim blagodatima
– čitamo islamsku literaturu;

4. Naša jaka namjera da dočekamo i provedemo Ramazan u dubokoj pokornosti Allahu, u činjenju što više dobrih djela, ne smije izostati u našoj pripremi.

5. Doček Ramazana sa pokajanjem od naših grijeha i sa čvrstom odlukom da se nikada više na vratimo na njih. Kaže Allah Uzvišeni:

 

” I pokajte se Allahu svi vi, o vjernici, kako bi uspjeli. “ (Prevod značenja, En Nur, 31)

6. Čišćenjem naše duše i osvježavanjem našeg znanja o pitanjima Ramazana razumjevanjem ramazanskih propisa.

7. Ne zanemarivanjem da'we, pozivanjem u našu vjeru tewhida. U našem vremenu je od posebnog značaja pozivanje u tewhid, u vremenu kada je ovaj poziv pod plaštom žestokih napada Allahovi neprijatelja. U hadisu Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem se navodi: 

 

” Tako mi Allaha, da Allah uputi preko tebe samo jednog čovjeka, bolje ti je od najboljeg blaga. ” (Muttefekun alejhi)

8. Doček Ramazana sa novom stranicom u našem životu: sa tewbom, sa čvrstim slijeđenjem sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa dobročinstvom prema našim roditeljima i famliji, miskinima i siromašnima te sa jačanjem naše veze sa braćom i sestrama u islamu.

Spremajmo se sada (ako već nismo) za mjesec milosti. Ramazan bi trebali šest mjeseci ispraćati, a pet ostalih provesti u pripremi za slijedeći dolazak. Zato ne dozvolimo da naša srca nisu još očišćena i da su zaprljana svakodnevnim grijesima a gost samo što nije stigao.  Ako se sami ne pripremimo za njegov dolazak niko to za nas neće uraditi.

____________________________________________________________