Arhive za ‘fikh’ kategoriju

Učionica: Usuli dawa – prvi dio

Posted: 14 Decembra, 2013 in fikh

Tema: Fikh

Bismillahir-rahmanir-rahim

Definicija i vrijednost da've

Jezička definicija je od glagola DEA’ – JEDU’ koji znači poziv i traženje da se nešto uradi (bez obzira ko je taj koji traži i poziva). Kaže Uzvišeni: ”A on poziva svoju stranku da budu od stanovnika vatre.”

Terminološki (šeri'atski ) da’va je definisana na dva načina:

1. Islam u globalnom značenju.

2. Akcija širenja Islama među ljudima (ova definicija je ona koja se nas tiče na ovim časovima).

Da'va je žrtvovanje našeg vremena, imetka, truda i života na putu dostavljanja istine svim ljudima, te njihov odgoj na ispravnim vjerovanjima, plemenitim vrlinama i načelima i težnja ka sprovođenju Allahovih dželleša'nuhu zakona i Šeri'ata na Zemlji. Da'va na Allahovom dželleša'nuhu putu u svom globalnom značenju podrazumijeva nekoliko stvari: lijepu riječ, prijatan savjet, jezgrovitu hutbu, naređivanje dobra, a odvraćanje od zla, blagi savjet nasamo, davanje fetve ljudima, podučavanje Allahovoj Knjizi i ostalim šeri'atskim znanostima, pisanje tekstova, članaka, knjiga i sl., odgoj lijepim primjerom, pomaganje siromašnih i ubogih, pomaganje da'ija imetkom, džihad na Allahovom dželleša'nuhu putu.

Vrijednost da’ve

Kaže Allah dželleša'nuhu u suri Fussilet, 33. ajet: ”Ko bolje govori od onoga koji poziva Allahu i radi dobra djela i kaže ja sam musliman.”

Kaže imam Ševkani komentarišući ovaj ajet: ”Svako ko objedini između pozivanja ljudi ka onome što je Allah dželleša'nuhu propisao i činjenje dobrih djela, učinio je nešto nedostižno, niko ga ne može dostići niti postoji put jasniji od njegovog niti neko ima više sevaba od njega.” Da'ija zavrjeđuje veliku nagradu kod Allaha dželleša'nuhu zato što vrši zadaću Allahovih poslanika, a ne postoji veći stepen od stepena poslanika. Kaže Allah dželleša'nuhu u suri Ali Imran, 104. ajetu: ”I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni će šta žele postići.”

Kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Ko ukaže na kakvo dobro djelo ima nagradu kao i onaj ko ga čini.” Bilježi Muslim.

A u drugom hadisu od Ebu Hurejre radijallahu anhu se prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ko poziva u dobro ima nagradu kao i oni koji ga slijede bez da se od njihove nagrade išta oduzme…” Bilježi Muslim.

Izrečeni hadis nas upućuje da se trudimo na polju da've. Ovo je od veličine Allahove dželleša'nuhu dobrote i Njegove milosti, On je Milostivi i Samilosni, koji robove nagrađuje velikom nagradom za mala djela. Npr.: ako pozoveš čovjeka na duha-namaz i on počne da obavlja, ti od svakog njegovog namaza imaš nagradu bez oduzimanja njemu. Upravo ovo odlikuje Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i uzdiže ga nad nama, iako je u Islamu proveo samo 23 godine, obavio samo jedan hadždž, ispostio 9-10 ramazana. Ima ljudi koji su obavili više ibadeta, ali ne mogu dostići Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, jer on ima nagradu da've od ostalih ljudi.

Zato Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Bojte se Allaha po pitanju mojih ashaba, nemojte ih vrijeđati poslije mene. Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, kada bi neko podijelio zlata koliko je brdo Uhud, ne bi dostigao ashaba koji je dao mudd (pregršt) ili pola mudda zlata.” Ovo je suštinski razlog zašto trebamo činiti da'vu, jer kada čovjek umre prekidaju se djela osim troje: ”Dijete koje čini dovu, nauka i trajna sadaka.”Kaže Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem Aliji radijallahu anhu na dan Hajbera: “Da Allah tvojim sebebom uputi jednog čovjeka bolje ti je od crvenih deva.” Mutefekun alejhi. U današnje vrijeme crvena deva bi bila adekvatna kvalitetnom automobilu.

Od Ebu Umame radijallahu anhu se prenosi da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Zaista Allah i Njegovi meleci, stanovnici nebesa i Zemlje, čak i mrav u mravinjaku, čak i kit u moru donose salavat na onoga ko ljude uči dobru.” Bilježi Tirmizi.

Zašto se spominje mrav i kit? Male i velike životinje vole sljedbenike Kur'ana, jer oni upoznaju stvorenja sa pravima Stvoritelja, jer oni sprječavaju fesad i griješenje čije posljedice osjećaju i životinje i biljke, jer im biva uskraćena hrana i kiša, zbog ljudskih grijeha, a učenjaci podučavaju da se nasilje ne smije činiti niti sitnim životinjama. Poznata je priča o prostitutki iz Benu Israila, koja je napojila psa svojom obućom.

Kakva je onda situacija sa onim koji napoji čovjeka ili ga spasi, a šta je tek s onim ko spasi čovjeka od Džehennema. Ako izvedeš čovjeka iz mraka ti si ga oživio, a onaj ko oživi čovjeka, kao da je sve ljude oživio.

Kaže Imam Ahmed: “Nisam obavio nijedan namaz, a da nisam dovio Allahu dželleša'nuhu za imama Šafiju.” A šta je imam Šafija učinio za Ahmeda? Pomagao mu je u traženju nauke, pomagao mu je u nekim stvarima usuli fikha. Trebamo se truditi da nas ljudi spominju po dobru, nakon naše smrti i da se trudimo da nešto od svog ilma ostavimo.
 
Islamska Omladina Bec – Mesdzid Tewhid

Tema: Fikh

Islamske države uvoze danas iz neislamkih država mesa životinja (goveda, bravi, peradi) čija legitimnost ovisi o ispunjavanju šerijatskih normi pri njihovom klanju. Ovo je izazvalo zbunjenost kod muslimana u pogledu ovih uvezenih mesa, da li su dozvoljena ili ne?
Bez sumnje da pitanje poput ovog ima veoma značajnu ulogu u životu muslimana, jer ishrana je važan faktor koji ima utjicaja na ponašanje čovjeka. Uzimajući u obzir činjenicu da islam pridaje važnost ovome, on je za zabranjenu hranu od mesa i drugog postavio odrednice i granice i upozorio je muslimane na njeno korištenje da bi se sačuvali njenih negativnih posljedica i velikih opasnosti.
 
Mi, i pored žurbe u kojoj se nalazimo, spomenut ćemo, ako Bog da, mišljenja islamskih učenjaka o ovom pitanju, prodiskutovati u granicama naših mogućnosti, a zatim, iskazat ćemo naše mišljenje, tj. rezultat ovog naučnog rada. Na osnovu ovoga uslijedile su mnogobrojne polemike oko ovih uvezenih mesa, da li su haram ili halal. Različiti odgovori onih koji su odgovarali, po mome mišljenju, povećali su složenost ovog problema tako da je on ostao neriješen.

Na početku kažemo da je Allah Onaj Koji daje uspjeh, i Onaj Koji upućuje na Pravi put.

Već smo spomenuli da postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka da je meso životinje koju zakolje sljedbenik Knjige dozvoljeno, kao što takođe, postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka da meso životinje koju zakolje neki drugi nevjernik, a ne sljedbenik Knjige, nije dozvoljeno. Postoji veoma slabo mišljenje da su mesa vatropoklonika dozvoljena, međutim, budući da se radi o slabom mišljenju ne zaslužuje da mu se posveti velika pažnja.
Ovi propisi se odnose i na mesa koja se uvoze iz neislamskih zemalja, kao što slijedi: 1) Mesa koja se uvoze iz neislamskih država čiji stanovnici nisu od sljedbenika Knjige, ili ono što zakolje nevjernik koji nije od sljedbenika Knjige na bilo kojem mjestu je haram,
2) Mesa koja se uvoze iz neislamskih država a čiji stanovnici su od sljedbenika Knjige, ili životinja koju je zaklao sljedbenik Knjige na bilo kojem mjestu je halal,
3) Mesa koja se uvoze iz neislamskih država čiji su stanovnici od sljedbenika Knjige, ali mnogo se govori o tome da oni ne kolju na šerijatski način što izaziva nejasnoću kada je u pitanje njihov propis.
Navest ćemo sada nekoliko primjera od onoga što je kazano o načinu njihovog klanja. Ispred mene se nalazi knjiga ” El-luhum, ebhasun muhtelifetun fi ez-zeba'ih ve es-sajd ve el-luhumil el-mahfuza”. Njen autor je poštovani Abdullah Alijj Husejjin, jedan od učenjaka El-Azhara koji posjeduje licencu u pravu. Završio je ovo djelo riječima:” Allaha Jedinog uzimam za svjedoka da nisam štedio truda prilikom ovog rada i temeljitog istraživanja korisnih podataka. Njega Uzvišenog uzimam za svjedoka, a Allah je najbolji svjedok.”

Autor u ovome djelu kaže:
“Što se tiče konzerviranih mesa poput (بول بيف ), goveđih juha kao što je (كيف أكسو), kokošijih juha sa šehrijom i drugih mesnih proizvoda, bez obzira o kojoj se vrsti radilo, koje se u Misir (Egipat) uvoze iz Evrope, Australije i Amerike, njihovo korištenje nipošto nije dozvoljeno, jer su to mesa životinja koje se ubijaju udarcem do uginuća. Način klanja, koji se koristi u tim državama sastoji se od udarca u mozak nakon kojeg životinja pada mrtva i nepomična. Nakon toga, strv se guli a zatim prenosi u preradu gdje se od nje proizvode sve vrste mesnih proizvoda, od konzerviranih mesa i drugog …. Želio sam da se uvjerim, zvaničnim putem, koji ne ostavlja prostora za eventualne mogućnosti niti diskusije, da li njihov način klanja ispunjava šerijatske norme. Napisao sam pismo i poslao po jedan primjerak konzulatima sljedećih četrnaest država: Velike Britanije, Francuske, Španije, Holandije, Italije, Turske, Južne Afrike, Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Australije, Rusije, Danske, Švicarske i Rumunije.
Pismo je sadržavalo tri pitanja:
1) Koji su to načini klanja u vašoj državi, ili ubijanja životinja kod vas?
2) Na koje mjesto na tijelu prvo se udara životinja radi njenog usmrćivanja u vašoj državi?
3) Koje su to vrste konzerviranog mesa koje se prozvode u vašoj državi i izvoze iz nje?”

Autor dalje spominje da su na ovo pismo odgovorile sljedeće zemlje: Turska, Holandija, Španija i Danska. Iz odgovora Holandije i Danske jasno se vidi oprečnost šerijatskim normama, zato ćemo ih navesti ovdje:

Način klanja u Holandiji, stoji u odgovoru:

“Životinje se ubijaju odmah nakon podjarmljivanja, koliko je to moguće brže, prolijevanjem krvi. Samo podjarmljivanje se ostvaruje pomoću aparata kojim, djelujući na mozak, životinja momentalno gubi svijest.”( Sječenje glave ili vrata u Holandiji, kraljevskom naredbom, nije dozvoljeno.)- Dakle, životinja se ubija specijalnim aparatom koji u sebi sadrži iglu. Ovaj aparat se puni barutom uz pomoć kojeg se ispaljuje igla prodirući do unutrašnjosti mozga, nakon čega se ista vraća na svoje mjesto prije pada životinje.”

Način klanja u Danskoj, stoji u odgovoru:

“Konji, bikovi i krupna telad ubijaju se udarcem, i to ispaljivanjem posebnog zrna, specijalno namijenjenog za ove svrhe, u glavu, u predjelu mozga, ili se to obavlja pištoljem koji izbacuje prodiruću iglu…. Mala telad i bravi kolju se udarcem, ispaljivanjem specijalnog zrna ili žestokim udarcem čekićem sprijeda u čelo životinje…. Što se kokoši tiče, kao uslov za njihovo klanje postavlja se da bude brzim, surovim udarcem čekića u glavu ili brzim ubijanjem obezglavljivanjem. Kod klanja konja, bikova i krupne teladi, na već spomenuti način, pušta se krv životinje zabijanjem noža u donji dio vrata, u veliku arteriju, koja se nalazi na početku prsa odozgo, u ovu svrhu koriste se obični noževi.
Puštanje krvi kod male teladi i bravi vrši se uvlačenjem noža sa donje strane i presjecanjem velike arterije, koja se nalazi na vratu.”- komentarišući ovo, Autor kaže-: “Sve ovo su jasni, zvanični, nepobitni dokazi naše tvrdnje, da je životinja koju oni zakolju udarom strv, nečistoća i strogo zabranjena, i muslimanu nije dozvoljeno njeno korištenje, nošenje, kao i njena kupoprodaja.….
Meni je bilo dovoljno ono što sam lično saznao tokom svog petogodišnjeg boravka kao student u Evropi da je način koji se koristi u klaonicama ubijanje udarom u glavu, u predjelu mozga s prednjeg dijela glave u čelo, između rogova. To je jedan udar specijalnim aparatom nakon kojeg životinja pada mrtva. Međutim, bojeći se propagiranja onoga što dovoljno ne poznajem, argumentirao sam svoje mišljenje pismenim putem svjedočanstvima tih država i to sada objelodanjujem ljudima kako bi znali…..”
-Autor dalje nastavlja:-
“Posjetio sam poštovanog i cijenjenog učenjaka prof. dr. Ebu-Bekra Halifu. Tokom našeg razgovora dotakli smo se onoga što je on vidio na sajmovima posvećenim klanju životinja, kojima je prisustvovao obnašajući funkciju predstavnika Misira (Egipta) u Evropi i Americi. Rekao je: ‘Oni usmrćuju životinju udarom u glavu i govore da se životinja tako ne muči.’-Profesor dalje nastavlja- ‘Pitao sam uvaženog muftiju o ubijanju životinje na ovaj način, na što je odgovorio riječima: ‘Ako se utvrdi da je životinja nakon udara živa i odmah se zakolje biva dozvoljena.’ -Pitao sam profesora da li je tačno da životinja poslije udara ostaje živa kako bi se mogla zaklati? -Rekao je: ‘Ne samo da je udarcem život takve životinje doveden u pitanje, već smrt prije klanja u ovom slučaju biva sigurna.'”
Kaže (dr. Abdullah Alij): “Poslao sam pismo uvaženom učenjaku prof. dr. Abdul-Hamidu Mustafi Feregliji, specijalisti za funkcije životinjskih organa u Sjedinjenim Američkim Državama na Univerzitetu Jones Hopkins u Baltimoru, pitajući ga o načinu ubijanja životinja, čije se meso koristi u ishrani, u Americi. Njegov odgovor je uslijedio i u njemu stoji: ‘Pitao sam o načinu klanja. On se sastoji od udarca životinje zaoštrenim čekićem u mozak čime se i ubija. Poslije toga, siječe se vrat, međutim, to ne rade onako kakva je praksa kod muslimana ili židova. Ovaj postupak se primjenjuje na sve životinje.'”

Vidim da sam oduljio sa navodima iz spomenute knjige, ali mislim da je to potrebno s obzirom da se radi o činjenicama koje su od velike važnosti za nas kada je u pitanju ova tema. Ako neko kaže da je ova knjiga napisana prije izvjesnog vremena te da postoji mogućnost da se stanje promijenilo od onog koje je spomenuto, odgovaramo im, da posljednja saznanja ukazuju da je situacija još gora od spomenute, i da se način klanja pogoršao, zato je spomenuta mogućnost neprihvatljiva.
Od argumenata koji jasno ukazuju na ovo jeste i članak koji je objavio časopis “El-Mudžtme'a El-Kuvejtijje” u svom ramazanskom izdanju 1398 h.g. broj: 364, str.br. 46-48, u izvještaju zastupnika organizacije “Rabitatu El-Alem El-Islami”, i imama Islamskog centra, u Brazilu. Rezime ovog članka slijedi: “Podnosim vam sljedeće: Odredbom Uzvišenog Allaha dobio sam radno mjestu u Islamskom centru u Brazilu, gdje se od skora i nalazim, čime mi se pružila pogodna prilika da sprovedem neka istraživanja vezana za klanje i njegove metode koje se ovdje koriste. Ovo je inače tema o kojoj se puno raspravljalo, i iznesena su mnoga različita mišljenja o njoj. Radi ovoga, posjetio sam neke klaonice, jedna: gdje se kolju samo goveda; druga: gdje se kolju samo bravi i uz njih, da oprostite, klaonica za svinje; i treća u kojoj se kolju kokoši. Ovim sam prekinuo sve nejasnoće i nedoumice u pogledu ove mnogo polemisane teme. Uvjerio sam se da se način klanja sastoji od surovog udarca teškim čekićem u glavu životinje, u predjelu mozga između rogova bika, što ga odmah baca na tlo, ispruženog i mlitavog jezika ne pokazujući nikakve znake života. Odmah nakon usmrćivanja, životinja se guli i prerađuje, a zatim se njeno meso transportuje u trgovine.
Ostaje da spomenem, za nas bitan detalj vezan za klanje kokoši, imajući u vidu da neke islamske zemlje kao što su Kuvajt i Saudijska Arabija, uvoze kokošije meso iz Brazila. Izvoznici u ovoj zemlji obraćaju se nekim predsjednicima islamskih organizacija ovdje, i traže od njih potvrdu da je način klanja koji oni koriste islamski i šerijatski. Ovi siromasi i pored toga što ne poznaju ni osnovne obaveze svakog muslimana, a da ne govorimo o preciznim šerijatskim pitanjima kao što je ovo, usuđuju se izdati ove potvrde, uz novčanu nadoknadu za sve to. Otkrio sam tokom svog obilaska ovu metodu klanja, koja se po njihovom mišljenju smatra islamskom, a u stvarnosti ona je sasvim oprečna islamu, s obzirom da se kroz kljun kokoši uvuku polukružne makaze u unutrašnjost, zatim se na donjem dijelu glave siječe vratna kost i samim tim kičma. Na ovaj način kao da je vrat kokoši presječen straga jer je kičmena moždina koja se nalazi u kičmi presječena bez efektivnosti šerijatskog klanja pri kojem se pruža prilika da se krv ispumpa…… Dohvatio sam nekoliko mrtvih kokoši koje su bili potčinjene ovoj metodi i pažljivo rasporio svaku od njih na vratu nožem. Ustanovio sam da su obje vratne vene, jednjak i dušnik čitavi i netaknuti, a već sam pojasnio da je pravac sječenja usmjeren na vratnu kost iznutra….. Skidajući obavezu sa sebe pred Uzvišenim Allahom, zahtijevam da se o ovome obavijeste svi nadležni organi u islamskim zemljama koje uvoze meso iz vana, a posebno iz Brazila, kako bi se ostvarilo pravedno rješenje ispravljanjem ovih grešaka, obavezivanjem odgovornih za uvoz ovih mesa sa pravnim šerijatskim rješenjima i posebnim potvrdama izdatim od pouzdanih i provjerenih institucija u čijoj se to nadležnosti nalazi. Naši narodi su amanet na vratovima njihovih pastira.”
Ovo je jasan i očit dokaz da se metode klanja nisu promijenile, svjedočenjem onoga ko je to vidio vlastitim očima, a onaj koji je samo čuo nije isti kao onaj koji je vidio. Ovi izvještaji daju nam jasnu sliku o korištenoj metodi pri klanju u nekim državama izvoznicama mesa. Najmanje što ovo povlači za sobom jeste nepovjerenje u ostale izvoznike, jer preovladavajuće mišljenje je da se ova metoda koristi u svim tim državama.
Prof. Abdullah Abdurrahim El-Abadi u svojoj magistarskoj disertaciji “Ez-zeba'ih fi eš-šerijati el-islamijjeh” navodi štete ove metode nakon što je spomenuo prednosti islamskog načina klanja, on kaže: “A ono što oni nazivaju sredstvima za bezbolno klanje samo su mašinske forme uvedene kao garancija za ubijanje što većeg broja životinja kako bi se to uskladilo sa automatskim pakovanjem mesa… Zato tvrdimo, ovi aparati za ubijanje, takozvani uređaji za humano ubijanje, su samo mašinske forme oštrog oružja kojima se onesvješćuje životinja ili podjarmljuje na isti način kao što se to čini sa običnim čekićem. Razlog njihovog uvođenja jeste mogućnost ubijanja većeg broja životinja u kraćem vremenskom periodu u odnosu na ubijanje sa običnim čekićem…..
Fiziolozi procjenjuju da klanje uzrokuje naglo šok krvarenje, time se privlači krv ka krvotoku i izlijeva se na presječenim venama, dok je efekat suprotan ako se životinja prvo onesvijesti… Uz to što je podjarmljivanje bolna metoda ona takođe sprječava odlijevanje krvi. Kod metode podjarmljivanja otežano je puštanje krvi životinje ako se ona ne stavi pod kontrolu, a tada je već moguće da je životinja mrtva (prestankom rada srca) nekon čega je puštanje krvi beskorisno……. Za razliku od malih životinja koje se kolju bez podjarmljivanja, krupna stoka kao bikovi podjarmljuje se udarom u glavu čekićem, ne zbog toga što je to bezbolno već što se na taj način može kontrolisati životinja a bez toga bi to bilo otežano……Nakon otprilike jedanaest godina upotrebe pištolja isti je zamijenjen elektronskim podjarmljivanjem 1933 g…
Elektronsko podjarmljivanje ubrzava u početku kvarenje mesa kao što utiče na njegov okus. Ovo je bio jedan od razloga žalbe koju su uputili proizvođači mesa u Danskoj vladi te države tražeći ukidanje zakona o podjarmljivanju.
Jedna promjena koja je uvedena u elektronsko podjarmljivanje za ptice i kokoši od 1970 g. je elektro-automatski podjarmljivač koji je zasnovan na utapanju u vodu, što ustvari predstavlja spoj između utapanja i elektro udara.
Od negativnosti električnog podjarmljivanja jeste da on uzrokuje paralizu prije gubljenja svijesti. Njegov problem je da ako napon bude nizak neće prouzrokovati gubljenje svijesti već paralizu životinje, ostavljajući je da se pati osjetivši sav taj bol. S druge strane postoji mogućnost da prejak napon ubije životinju, izazivajući srčani udar što sprječava izljev krvi iz nje.
Neosporiva činjenica sa kojom izlazimo iz istorije aparata za podjarmljivanje je da nakon više od pola vijeka iskustva ne postoji nijedan pouzdan i siguran podjarmljivač. Iz prethodno navedenih tekstova možemo uzeti sliku o načinu klanja životinja čije se meso uvozi i prodaje po našim trgovinama. Moguće je da je ova slika opšta ili preovladavajuća kod uvoznika, što nas s pravom dovodi u sumnju i nesigurnost u pogledu svih tih mesa i samim tim biva razlogom da ih musliman izbjegava. Temeljeći se na ovome, uslijedile su mnoge polemike u pogledu njegove dozvole i zabrane.
Ovdje prenosimo fetve, mišljenja islamskih učenjaka, na ovu temu sa diskusijom onoga o čemu se da prodiskutovati s ciljem utvrđivanja istine u svemu tome, ako Allah da, i molimo Ga da nam da uspjeha i upute.

Uvozna mesa možemo podijeliti na tri vrste:
1) Meso životinje za koju se zna da je zaklana šerijatskom metodom klanja, postoji jednoglasan stav islamskih učenjaka da je ova vrsta dozvoljena.
2) Meso životinje za koju se zna da je zaklana nešerijatskom metodom.
3) Meso životinje za koju se ne zna kako je zaklana.

Prva vrsta: kako je već spomenuto dozvoljena je konsenzusom islamskih učenjaka.

Druga vrsta: Meso životinje za koju se zna da je zaklana nešerijatskom metodom.
Neki islamski učenjaci izdali su fetve da je ova vrsta mesa dozvoljena argumentirajući to sa riječima Uzvišenog Allaha: “… i dozvoljena su vam jela onih kojima je Knjiga data …”(Maida, 5). Komentarišući ovaj ajet Ibn El-Arabi El-Maliki u svome djelu “Ahkamu El-Kur'an” tvrdi: “Ovo je očit dokaz da su ulov i jela sljedbenika Knjige od lijepe hrane koju je Uzvišeni Allah dozvolio, i ono je bezuvjetno dozvoljeno… Upitan sam o kršćaninu koji zavrne vrat kokoši a zatim je skuha, dali je dozvoljeno da se to meso jede? Odgovorio sam: ‘Dozvoljeno je da se jede, jer je to hrana njihovih kaluđera i biskupa, iako to nije naš način klanja. Uzvišeni Allah nam je bezuvjetno dozvolio njihova jela i sve ono što oni imaju u svojoj vjeri osim onoga u čemu ih je Uzvišeni Allah demantovao.'”
Na ovoj fetvi Muhammed Abduhu zasnovao je svoje mišljenje i dozvolio ovu vrstu mesa u svojim fetvama kada kaže: “Moje mišljenje u pogledu zaklanih životinja jeste da muslimani u tome treba da rade po riječima Uzvišenog Allaha: ‘i dozvoljena su vam jela onih kojima je Knjiga data …’ (Maida, 5), i da se oslone na ono što je rekao veliki imam Ebu-Bekr b. El-Arabi El-Maliki da je osnova u tome ako je ono što se kolje jelo sljedbenika Knjige i da se ubraja u jelo svih njih, svećenika i običnih ljudi'”. Ova fetva je izazvala burne i različite reakcije u tom vremenu, između osude i podrške. Od onih koji su je sa revnošću podržali je njegov učenik Muhammed Rešid Rida, koji je u časopisu “El-Menar” i istoimenom tefsiru oduljio podržavajući i braneći ovu fetvu.
Slijedi odgovor na ovu fetvu iz više aspekata:
1) Ibn El-Arabi je demantovao svoju fetvu na drugom mjestu u istoj knjizi “Ahkamu El-Kur'an”, kada kaže: “Ako neko upita šta je sa onim što oni jedu, tj. sljedbenici Knjige, od mesa životinje koja nije zaklana već je udavljena ili ubijena udarom u glavu, odgovor je da je to strv, a strv je haram, strogo zabranjena kur'anskim ajetom, pa čak i da je oni jedu mi je nećemo jesti jer je to poput svinje i od njihovih je jela a nama je strogo zabranjena.” Ovaj njegov govor jasan je pokazatelj da on smatra haramom ono što zakolju sljedbenici Knjige nešerijatskom metodom kao što je davljenje ili ubijanje udarom u glavu. Nesumnjivo, da je i zavrćanje vrata davljenje, te da je on mišljenja da je sve to zabranjeno iako oni (sljedbenici Knjige) to budu jeli i smatrali ga svojom hranom.
2) Ono što se u kur'anskom ajetu misli sa jelom sljedbenika Knjige je što bude zaklano od životinja na propisani šerijatski način. Ovo znači ako bi sljedbenik Knjige zaklao životinju na mjestu na kojem se ona šerijatski ne kolje ne biva sa njegovim klanjem dozvoljena. Krajnja korist u dozvoli jela sljedbenika Knjige u kur'anskom ajetu jeste pojašnjenje da je meso životinje koju je on zaklao dozvoljeno ako njegovo klanje bude kao klanje muslimana, tj. šerijatsko klanje. Kada bi musliman zaklao na nešerijatski način meso životinje koju je zaklao ne biva dozvoljeno, pa kako da bude dozvoljeno ono što je zaklao sljedbenik Knjige nešerijatskom metodom? Kako je moguće da se muslimanu ne toleriše a nevjerniku sljedbeniku Knjige toleriše kada je u pitanju klanje, kada je musliman na višem stepenu od nevjernika?
3) Iz dozvole koja obuhvata jela sljedbenika Knjige se izuzimaju neka jela koja su oni sebi dozvolili kao što je svinja, isto tako iz nje se izuzima ono što je zaklano nešerijatskom metodom.
4) Ono što je usmrćeno zavrtanjem vrata ulazi u ono što je udavljeno, a ono što je usmrćeno udarom kamena i sl. ulazi u ono što je ubijeno. Ove dvije vrste strogo su zabranjene kur'anskim tekstom: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklali …” (Maida, 3) Ovaj ajet ograničava i pojašnjava dozvolu šta je dozvoljeno od jela nevjernika sljedbenika Knjige koja je spomenuta u riječima Uzvišenog: “i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data.” (Maida, 5).
5) Ono što se zakolje nešerijatskom metodom gubi prednosti šerijatskog klanja od isteka krvi i činjenja mesa kvalitetnijim. Na ovo dodajemo da se kod šerijatskog klanja ne uslovljava samo da onaj koji obavlja klanje bude musliman ili sljedbenik Knjige nego se postavljaju i drugi uslovi, od njih je i da sam način klanja bude islamski. Kada bismo ispred sebe imali dvije zaklane životinje na nešerijatski način, jednu je zaklao musliman, a drugu sljedbenik Knjige, kako je u ovome slučaju moguće da zabranimo ono što je zaklao musliman, a ne zabranimo ono što je zaklao sljedbenik Knjige? Ako bismo to učinili, stavili bismo nevjernika na viši stepen od muslimana.

Treća vrsta: Meso životinje za koju se ne zna kako je zaklana. U ovu vrstu ulaze i mesa koja se uvoze, jer ne zna se da li su te životinje bile podvrgnute šerijatskoj metodi klanja ili ne. Postoji razilažanje islamskih učenjaka u propisu ove vrste na dva mišljenja.
Prvo mišljenje: Ova vrsta mesa je dozvoljena s dokazom riječi Uzvišenog Allaha:
“i dozvoljena su vam jela onih kojima je Knjiga data,” (Maida, 5). Dakle, osnova u ovoj vrsti mesa jeste da je ona dozvoljena osim onoga što smo saznali da su zaklali nešerijatskom metodom. U časopisu Islamskog univerziteta u Medini prenesena je fetva od šejha Abdul-Aziza b. Baza na ovu temu gdje doslovno stoji: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Od sada vam se dozvoljavaju sva lijepa jela; i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data; i vaša jela su njima dozvoljena’ (Maida, 5). U ovom kur'anskom ajetu je pojašnjenje da su nam jela sljedbenika Knjige dozvoljena, tj. jela židova i kršćana, osim kada saznamo da su dozvoljenu životinju zaklali nešerijatskom metodom, kao da je ubiju davljenjem, ili električnom energijom, ili udarcem u glavu i sl. U tom slučaju takvo meso biva zabranjeno jer je ona udavljena ili ubijena kao što nam je zabranjena udavljena ili ubijena životinja koju je nešerijatskom metodom musliman zaklao. Međutim, kada ne znamo kako je zaklana, tada biva dozvoljena.”
U azharovom časopisu “Nurul-islam” prenesena je fetva slična ovoj, u kojoj se kaže: “Konzervirana mesa su kao mesa na suncu osušena, i poznato je da su i ashabi jeli ovu vrstu. I sve dok se konzervirano meso ne pokvari ili ne dobije neugodan miris biva dozvoljeno, a to što vodi porijeklo iz Evrope ili Amerike nije razlog da bude zabranjeno, Allah dž.š. kaže: ‘i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data, i vaša jela su njima dozvoljena.’ (Maida, 5). Samo istraživanje kako je obavljeno klanje, od nas se šerijatski ne traži.”

Drugo mišljenje: Meso ove vrste je zabranjeno, jer je osnova kada su u pitanju životinje, njihova dozvola i zabrana, da su one zabranjene. I meso nijedne životinje nije dozvoljeno osim kada sa sigurnošću znamo da je zaklana šerijatskom metodom, tada se njen propis mijenja iz zabrane u dozvoljeno. Kod ove vrste mesa postoji sumnja da li su te životinje zaklane šerijatskom metodom ili ne, i zato se njen propis ne mijenja već ostaje na osnovi, a to je zabrana.
Ovdje ćemo navesti fetvu napisanu na ovu temu od poštovanog i uvaženog predsjednika Vijeća visokog sudstva u Saudijskoj Arabiji šejha Abdullaha b. Muhammeda b. Humejda koja je uslijedila kao odgovor na pitanje koje ovdje navodimo: “Kakav je propis mesa uvezenih iz vana, konzerviranih i nekonzerviranih, čija se upotreba raširila po gradovima i selima i postala su od opšte potrebe da skoro nema kuće u kojoj se ono ne koristi, da li je osnova u ovim mesima dozvola ili zabrana? Molimo vas da nam ovo detaljno pojasnite, imajući za to nagradu kod Uzvišenog Allaha?”
U odgovoru na ovo pitanje stoji: “Osnova u snošaju i životinjama jeste zabrana. Snošaj ne biva dozvoljen osim kada se sklopi bračni ugovor kod kojeg su ispunjeni svi njegovi uslovi koji se postavljaju za njega i koji obuhvata sve svoje temelje. Takođe jedenje mesa životinje nije dozvoljeno osim kada utvrdimo njeno šerijatsko klanje, koje je obavljeno od strane onoga čije se klanje u Šerijatu uzima u obzir. Uzvišeni Allah je zabranio strv, krv, meso svinje i ono što je u nečije drugo, a ne Allahovo ime zaklano. I zabranio je udavljeno i ubijeno, i što je strmoglavljeno , i rogom ubodeno, i ono što je zvijer načela, osim ono što je preklano. Ovo ukazuje da je osnova u životinjama zabrana osim ono što je zaklao musliman ili sljedbenik Knjige, i to presijecanjem dušnika, jednjaka i dvije vratne žile, po mišljenju jednog dijela islamskih učenjaka. Ako je zemlja iz koje se uvoze ova konzervirana mesa islamska, ili zemlja sljedbenika Knjige ili su oni većina u njoj, i u običaju im je da kolju šerijatskom metodom, nema sumnje da su ova mesa dozvoljena. Ali ako su izvoznice tih mesa zemlje u kojima je običaj da kolju davljenjem ili udarcem u glavu ili elektro-udarom i sl., nesumnjivo je da su ona zabranjena. Također ono što zakolje nemusliman, onaj koji nije od sljedbenika Knjige, poput idolopoklonika, vatropoklonika, kadijanija, komunista i dr. nije dozvoljeno. To zbog toga što se za klanje koje dozvoljava upotrebu mesa uslovljava da onaj koji kolje bude musliman ili sljedbenik Knjige, da bude pri pameti, tj. da posjeduje odluku i namjeru. Meso životinje koju zakolju svi drugi mimo ovih nije dozvoljeno. Ako se ne zna stvarnost mesa, da li je zaklano šerijatskom metodom ili ne, niti stanje države iz koje se uvozi, i ne zna se ko su ljudi koji su obavili klanje, tada nema sumnje u zabranu tog mesa, radeći po pravilu islamskog zakonodavstva prevladavanjem strane zabrane, koje glasi: ‘Kada se pomiješa dozvoljeno sa zabranjenim prevladava strana zabranjenog’, što važi za zaklane životinje, ulov, kao i za bračni ugovor. Ovo pravilo konstatirali su veliki islamski učenjaci, od kojih su i šejhu-islam Ibn Tejmijje, istaknuti učenjak Ibnul-Kajjim, el-hafiz Ibn Redžeb i dr., također el-hafiz Ibn Hadžer El-Askalani, imam En-Nevevi, i mnogi drugi. Svoj stav argumentiraju predajom koju bilježe Buharija i Muslim u svojim vjerodostojnim zbirkama hadisa i dr. učenjaci, u hadisu od Adijja b. Hatima da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, rekao: ‘Kada ka divljači šalješ svoga lovačkog psa i spomeneš Allahovo ime pri tome, jedi. Ako sa njim kod ulova nađeš drugog psa, nemoj da jedeš.’ Ovaj hadis ukazuje da ako kod žrtve nađe sa svojim psom drugog psa, nije mu dozvoljeno da je jede, prevladavajući stranu zabrane. Pri ovom ulovu spojilo se dozvoljeno sa zabranjenim. Dozvoljeno jer je poslao psa za lov, i zabranjeno jer je strani pas učestvovao u tome, zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, ovdje zabranio jedenje žrtve. U drugom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, kaže: ‘Ako divljač pogodiš sa svojom strijelom a zatim padne u vodu, nemoj da je jedeš.'(Muttefekun alejh) A u predaji kod Tirmizije navodi se: ‘Ako budeš znao da ju je tvoja strijela ubila i ne nađeš na njoj tragove zvijeri, dozvoljeno ti je da je jedeš.’ Tirmizi za ovu predaju kaže da je hasen-sahih, tj. vjerodostojna.
Ibn Hadžer u poglavlju o lovu pojašnjava:
‘Trag koji se nađe pri žrtvi, osim pogotka strijele obuhvata trag od strijele drugog lovca i druge uzroke smrti divljači, pa nije dozvoljena zbog neznanja šta ju je usmrtilo’ – a kod njegovih riječi, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme: ‘A zatim padne u vodu, nemoj da je jedeš’ – Ibn Hadžer kaže: ‘Jer u tom slučaju postoji nedoumica šta ju je ubilo, strijela ili se utopila u vodi. Ako bi se ustanovilo da ju je strijela ubila i da nije pala u vodu osim nakon toga, bila bi dozvoljena.’ Nevevi u komentaru Muslimove zbirke, kod ovog hadisa kaže: ‘Ako lovac pogođeni ulov nađe u vodi, on je tada zabranjen po mišljenju većinskog dijela islamskih učenjaka.’ Er-Rafi'j pojašnjava: ‘Ako se pogođeni ulov nađe prije nego što taj pogodak kod njega prouzrokuje pokrete kao pokrete zaklane životinje, i prikolje je, biva dozvoljena.’ Ovo ukazuje da ako bi znali da ju je strijela ubila bila bi dozvoljena. (u skraćenoj formi prenešeno iz Fethul-Barija)
El-Hattabi kometarišući prethodni hadis kaže: ‘Zabranio mu je da jede ako je nađe u vodi zbog mogućnosti da se utopila u njoj i da je to razlog smrti a ne od lovačkog psa koji je šerijatsko sredstvo za lov. Isto tako ako na ulovu nađe trag strijele drugog lovca.’
Pravilo je da se u olakšicama moraju ispuniti njeni uslovi zbog kojih bi bila dozvoljena, i ukoliko neki od tih uslova izostane vraća se propis u svoje prvobitno stanje zabrane.”
Iz navedenog se ogleda zabrana uvoznih mesa iz vana na način koji je već pojašnjen. Pravila islamskog zakonodavstva ukazuju na njenu zabranu kao što se to razumije iz hadisa Adijja i drugih hadisa kada prilikom lova sudjeluje uz lovačkog psa i drugi pas, i kada lovac pogodi divljač svojom strijelom, a ona potom padne u vodu, zbog mogućnosti da se utopila. Predaja koju prenosi Tirmizi za koju on kaže da je vjerodostojna: “Ako znaš da ju je tvoja strijela ubila i ne nađeš na njoj tragove zvijeri dozvoljeno ti je da je jedeš”, iz nje se podrazumijeva ako bi našao trag zvijeri ne bi mu bila dozvoljena. Iz ovoga možeš zaključiti da kada se pri jednoj stvari nađe ono što je čini dozvoljenom i ono što je čini zabranjenom preteže strana zabranjenog.
Što se hadisa A'iše, radijallahu te'ala anha, tiče kojeg prenose Buharija i Muslim i dr. u kojem ona pita Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme, pa kaže: “Donose nam meso ljudi koji su skoro primili islam, a ne znamo dali su spomenuli Allahovo ime? – odgovorio je, sallallahu alejhi ve ala alihi ve selleme: “Spomenite vi i jedite.” Ovaj hadis nije dokaz da su ova uvezena mesa dozvoljena jer govori o ljudima muslimanima koji su skoro primili islam za razliku od ovih ljudi koji su zaklali životinje čije se meso uvozi, oni nisu ni muslimani niti sljedbenici Knjige, nego je njihovo stanje za nas nepoznato.
I kao što smo to ranije pojasnili, ako stanovnici neke države ili njihova većina kolju šerijatskom metodom, a muslimani su ili sljedbenici Knjige, dozvoljeno je ono što zakolju. Dok ako to rade nešerijatskom metodom kao npr. da to obavljaju davljenjem ili udarcem u glavu ili električnim udarom, tada su ta mesa zabranjena. U slučaju da se ne zna koju su metodu upotrijebili pri klanju, to meso je zabranjeno prevladavajući strana zabrane. To što većina ljudi, da je Allah na pomoći, jede ovu vrstu mesa, bez osvrta da li je zaklana šerijatskom metodom ili ne, ništa ne znači.
Razmatrajući ova dva mišljenja postaje jasna ispravnost drugog, da je ova vrsta mesa haram, strogo zabranjena. To zato što pravila islamskog zakonodavstva i jasni argumenti koji su u pogledu njega spomenuti ukazuju na to.
Pojašnjenje ovoga u sljedećim tačkama:
1) Uzvišeni Allah zabranio je mesa životinja koje uginu bez šerijatskog klanja u ajetu: “Zabranjuje vam se strv … osim ono što ste preklali.” (Maida, 5). Po ovoj osnovi meso životinje kod koje nije ostvareno šerijatsko klanje je strogo zabranjeno.
2) Šerijatski tekstovi, koje je istaknuti učenjak Abdullah spomenuo u svojoj fetvi, pojašnjavaju da kada se pri jednoj stvari spoji halal i haram preteže strana harama. Kod ovih mesa postoji sumnja na kakav su način te životinje zaklane, da li šerijatskom metodom pa da budu dozvoljene ili nešerijatskom pa da budu zabranjene, i u tome prevladava strana zabranjenog kako su to konstatovali veliki islamski učenjaci od kojih je istaknuti učenjak neke imenovao u Fetvi.
3) Prosto je nemoguće uz ove ogromne količine mesa, kokošijeg i drugog, kojim se snabdijeva svjetsko tržište da je svaka životinja pojedinačno zaklana šerijatskom metodom ispunjavajući pri tome sve što se za to uslovljava.
4) Raširenost ateizma, udaljenost od vjere i šerijatskih propisa preteže u ovom vremenu kod većine ljudi. Malo je onih koji su iskreni i koji zaslužuju povjerenje. Zbog toga se ne treba oslanjati na tvrdnje izvoznika mesa niti pečate na njihovim ambalažama da je ono halal i da je životinja bila podvrgnuta šerijatskoj metodi klanja, pogotovo kada znamo da su nađene kokoši u tim pakovanjima sa čitavim, neprerezanim vratom, kao što nalazimo te pečate na ambalažama životinja za koje se ne uslovljava šerijatsko klanje, poput ribe. Ovo pokazuje da je ovaj pečat samo lažna reklama kojoj je prvenstveni cilj unaprjeđivanje prometa ovih mesa i grabež novca na nepraveden način.
5) Oni koji su dozvolili ovu vrstu mesa oslanjaju se na opšte značenje kur'anskog ajeta: “i dozvoljavaju vam se jela onih kojima je Knjiga data”. Ovaj ajet je opšteg i bezuvjetnog značenja kojeg su ograničili i pojasnili drugi šerijatski tekstovi kao što su riječi Svevišnjeg Allaha: “Zabranjuje vam se strv, i krv, i svinjsko meso, i ono što je zaklano u nečije drugo, a ne Allahovo ime, i što je udavljeno i ubijeno; i što je strmoglavljeno, i rogom ubodeno, ili od zvijeri načeto – osim ako ste ga preklal – i šta je na žrtvenicima žrtvovano” (Maida, 3) i sa tekstovima koji ukazuju na to da ako se pri jednoj stvari nađe halal i haram da preteže strana harama.
A Uzvišeni Allah najbolje zna!!! Prevedeno iz knjige “El-‘At'ime ve ahkamu es-sajdi ve ez-zeba'ih” cijenjenog autora dr. Saliha b. Fewzana b. Abdullaha El-Fewzana, člana Stalne komisije za fetve i naučna istraživanja u Saudiskoj Arabiji i drugih naučno islamskih institucija.
 
Ovaj članak dolazi sa Islamska Omladina Bec – Mesdzid Tewhid


Propisi o hajzu

Posted: 14 Decembra, 2013 in fikh
Hajz je krv koja mjesečno curi iz maternice. To je zapravo hrana koja je bila pripremljena za novorođenče. Kada ne dodje do začeća i kada nema potrebe za tom hranom, ona se jednostavno pokvari i kao takva i nečista izlazi vani. Pogledajmo samo Allahove mudrosti! Allah džellešanuhu je pripremio čovjeku mjesto da od nevidljive čestice ima gdje da se začne plod. Kao takav, skoro nevidljiv on se hrani i raste sve dok ne dobije sposobnosti da može živjeti van majčine utrobe. Ta sićušna čestica se zakači za zid maternice i na taj način crpi hranu sa zida maternice. Kasnije to mjesto, na kojem se zakačio plod, prerasta u pupčanu vrpcu. Dijete se u utrobi majke hrani pupčanom vrpcom, jer na početku nema usta, a ni želudca. Kada dijete naraste, ono i dalje koristi hranu preko pupčane vrpce. Kroz usta ne može, jer bi hranu koju na taj način unese u sebe, moralo i izbaciti pridrodnim putem…Krv iz maternice nije neprirodna pojava, nego odlika žena s kojom ih je Allah stvorio. Hajz ima svoju funkciju i ulogu. Kada je Aiša radijallahu anha za vrijeme hadždža dobila hajz, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem joj je rekao: “To je stvar koju je Allah propisao kćerima Ademovim.”


Postavlja se pitanje da li hajz ima granicu; u pogledu dobi žene koja ga dobiva mjesečno. Neki učenjaci su postavili granicu i kažu da devet godina predstavlja donju granicu, a pedeset gornju. Znači, ukoliko se krv pojavi prije devete godine, on one predstavlja hajz. Isto tako kada žena napuni pedeset godina, krv koja se pojavi nije hajz. Za ovo nema šerijatskog dokaza, tako da žene moraju znati da nema konkretne starosne dobi što se pojavljivanja hajza tiče. U vezi s pitanjem ograničenja same pojave krvi, dakle koliko dana traje hajz, reći ćemo sljedeće:. Neki su ograničili najmanje dva dana, a najviše petnaest dana, što je neispravno. Po njihovom mišljenju će žena dobiti ciklus, a zbog krvi koja se pojavljuje uzastopno petnaest dana ona ne može ni klanjati ni postiti. Šesnaesti dan ista krv ide, a po tim učenjacima ona može klanjati i spolno općiti s mužem…U šerijatu nema podloge za to.Gore navedeno mišljenje dovodi do velikih zabluda, pa žena ne može znati kada je počeo ciklus, a kada je prestao. Pogotovo danas, kada su učestali poremećaji mjesečnog pranja. Zato treba zapamtiti da nema ograničenja trajanja mjesečnog ciklusa. Pravilo je jednostavno: kada se ženi pojavi krv, ona je u hajzu. Kada krv prestane, prestaju i propisi hajza. Bez obzira koliko je taj hajz trajao. Ženi je u hajzu zabranjeno da klanja i da posti. Ne samo da namaz i post nisu ispravni, nego je haram klanjati i postiti u tom stanju. Post će nadoknaditi ukoliko se radi o Ramazanu, a namaze neće naklanjavati. Ženi se ne smije dati razvod dok je u mjesečnom ciklusu; mora se čekati stanje čistoće. A ni muž joj u postelji ne smije prilaziti. Kada su pitali Božijeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem šta čovjek smije raditi sa ženom kada je u hajzu,on je rekao: “Radite sve, osim spolnog odnosa.” Znači sve, osim općenja, je dozvoljeno. Jer se od strane židova su se proširila razna vjerovanja, tako da se žena u hajzu mora zatvoriti u posebnu prostoriju, da se s njom ne smije jesti i slično. A vjernici se od nevjernika trebaju razlikovati…Ukoliko se čovjek zabavlja sa svojom ženom, dok ona ima mjesečno panje, zatim se, iz neznanja ili zato što ga strast savlada, desi spolni odnos, onda je on, po hadisu Ebu Davuda (oko kojeg se vodi rasprava je li sahih ili ne) dužan da udijeli sadaku u vrijednosti od jednog dinara (jedan zlatnik koji odgovara vrijednosti zlata od 4g). Taj kefaret važi i za ženu, kao i u svim propisima u vezi s kefaretom. Ako npr. čovjek opći sa svojom ženom tokom dana u mjesecu Ramazanu mora postiti dva mjeseca uzastopno, a i žena ukoliko je pri svijesti i bez prisile muža općila s njim. Kada se prestane pojavljivati krv, čak i prije nego što se žena okupa – ona može biti puštena od muža. U takvom stanju, žena smije i zapostiti. To isto važi i kada je džunup. Mnogi smatraju da džunup ne može zapostiti, ali je to neispravno. Ako se kod žene pojavi krv koja bez prestanka teče i time nastanu problemi, šta će tada učiniti? Žena koja je imala redovan ciklus će računati da joj je ciklus i dalje redovan. Ako je npr. prije tog vanrednog stanja imala početkom mjeseca šest dana krvarenje, nastavit će se i dalje pridržavati kao što je do tada. Ostali dio mjeseca, bez obzira što krv izlazi, ona će se smatrati kao sahibi uzur (npr. kao čovjek koji ne može da drži mokraću). Uzimat će abdest za svaki namaz, ili će se kupati i spajati namaze. To je žena koja je imala prije redovan ciklus i koja ga poznaje kao takvog. Ženi kojoj se prvi put pojavi krv, a bez prestanka teče, pokušat će prvo da napravi razliku i tako da prepozna kada je krv od hajza, a kada je druga vrsta krvi (iz krvnih sudova ili zdrava krv). Zašto se kod žene koja je imala norlmalan ciklus vraća na prijašni ciklus? Kada je Fatima pitala Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, on joj kaže: „Sjedi onoliko koliko si sjedila u prijašnjim ciklusima!“ Kada kaže sjedi, onda misli na suzdržati se od zabranjenih stvari. Ako to žena ne zna ili je zaboravila, onda se vraća na prepoznavanje! Kako se razlikuje krv hajza od zdrave krvi? Krv od hajza je crna, a zdrava krv je crvena. Krv od hajza nije tečna, kruta je, dok zdrava krv teče. Krv od hajza ima posebnu nečistoću i neprijatan miris, dok kod čiste krvi to nije prisutno. Po tome žena može razlikovati krv mjesečnog pranja i zdrave krvi. Ukoliko žena ne može da razlikuje te dvije krvi, a ne sjeća se koliko joj je trajao mjesečni ciklus, odlazi svojim najbližim rodicama da ih pita i postupa po tim informacijama. Ukoliko ne zna kada ju je zadesio hajz, onda će odrediti sebi da bude na početku mjeseca; a ukoliko zna da je bilo otprilike sredinom mjeseca, ali ne zna kada tačno, uzet će da joj bude tačno u sredini mjeseca. Ukoliko kod žene varira period mjesečnog ciklusa, ona će postupati po trenutnom ciklusu, tj. koliko traje krv, toliko joj i traje mjesečni ciklus. Ukoliko žena ima šest dana menstruacije svaki mjesec, međutim nekada se desi da u toku tih šest dana jedan dan ne bude imala krv, tada ipak nije čista, jer je to u okviru njenog standardnog mjesečnog ciklusa.U šta se računa tzv.“žutilo“ i „crvenilo“ koje se često pojavljuje kod žena? Postoji hadis kojeg prenosi Aiša radijallahu anha: „Nismo računali kudru i sufru (žutilo i crvenilo) ni u šta.“ Iz ovog hadisa se zaključuje da se to ne računa u hajz, međutim rivajet kod Ebu Davuda kaže „Nismo računali kudru i sufru kod nas nakon što se očistimo ni u šta.“ Znači, ukoliko se ovo pojavljuje prije nego što joj prestane ciklus, to se računa u ciklus, međutim ukoliko prestane ciklus i žena se okupa i poslije dan ili dva se pojavi žutilo i crvenilo, to se ne broji ni u šta. Mustehada je svaka krv koja se pojavljuje i teče nakon hajza. Za vrijeme tog perioda ona je u pogledu namaza i posta kao sahibi uzur. Po ispravnom mišljenju smije općiti sa svojim mužem za to vrijeme. Za nifas (postporađajno krvarenje) su ista pravila kao i za hajz, izuzev iddeta. Žena kada bi se porodila dva sata nakon što joj muž umre, čim se porodi ona se smije udati. Ukoliko krvarenje počne prije porađaja, a ona osjeća porađajne bolove, onda se računa da je nifas, pa ne klanja, ne posti… Ukoliko joj počne krvarenje, a ne osjeća porađajne bolove ili bilo kakve druge promjene,onda je sahibi uzur, sve dok se ne porodi i ne osjeti porođajne bolove. Aiša radijallahu anha je rekla: „Žene su nakon porođaja sjedile za vrijeme Poslanika sallallahu alejhi ve sellem 40 dana.“ Ukoliko potraje i duže od 40 dana, važe isti propisi, jer u hadisu nije rečeno da nakon isteka tih 40 dana žena više nije u nifasu. Ukoliko krvarenje prestane prije 40 dana, ona postaje čista.

Propisi o hajzu
Datum: Wednesday, June 29 @ 00:00:00 CEST
Tema: Muslima

Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Možemo slobodno kazati da je to trajalo skoro sve do posljednjih godina u kojima su muslimani stagnirali potpadajući pod jak utjecaj stranih faktora. Najveći belaj u svemu tome jeste što su se neke stvari koje nemaju nikakve veze sa vjerom – stavile pod sami plašt vjere, dok su se neke stvari koje su baš bile od vjere – stavile van tog plašta.

Piše: hfz. Dževad Gološ

Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Takvo stanje potrajalo je skoro sve do unazad nekoliko decenija, kada se dogodio značajan zaokret u shvatanjima i kada su muslimani počeli potpadati pod jak utjecaj stranih faktora. Značajnim problemom postaje to što se stvarima koje nemaju nikakve veze sa vjerom daje publicitet i na njih se stavlja akcenat, dok stvari koje imaju jako uporište u vjeri padaju u zaborav. U skupinu zaboravljenih i zapostavljenih vjerskih stvari spada puštanje brade. Devijacijama u islamskoj misli ne bi bilo mjesta da se nisu pojavili razni kvaziučenjaci, koji su govorili i vazili o tzv. ”suštinskom shvatanju islama”. Govorili su, a i danas govore, da prepoznatljiva slika islama nije odjeća niti ovo ili ono obilježje, da mi ljudima ne trebamo pokazivati svoje ”dlake”, aludirajući vjerovatno na bradu, nego nešto drugo što je suština islama.

Mehmed Handžić, boreći se protiv ovakvog shvatanja, u svoje vrijeme kaže: ”Čitajući povijest muslimana u Španiji i Siciliji zapazio sam da su neprijatelji od ostataka muslimana u tim zemljama zahtijevali na prvom mjestu da odbace razlikovanje u nošnji i u nadijevanju imena. Ko ovo pomno pročita i kako treba promotri, vidjet će koliko kod nas griješe oni koji uklanjaju razlikovanje muslimana u nošnji od drugih, tvrdeći da islam nije vezan za neku uniformu, niti ovisi o ”komadiću krpe”. Takvi ljudi uistinu ne poznaju dubljeg prozrijevanja stvari, niti paze na ružne posljedice koje njihova djela mogu imati.” (Izabrana djela, 5/254)

U redovima koji slijede spomenut ću citate islamskih učenjaka koji su u svojim djelima tretirali propis puštanja brade, a među njima je bilo i onih koji su napisali posebna djela samo o ovom propisu. Prije nego što počnem sa navođenjem citata napomenuo bih da mi nije cilj ubjeđivati ”intelektualnu elitu” o propisu puštanja brade, nego mi je cilj dokazati da je puštanje brade poznata stvar u islamu, i da niko nema pravo odvraćati ljude od ovog propisa. Žalosna je činjenica to da se danas u mnogim medresama na području naše zemlje učenicima zabranjuje puštanje brade, i to od strane onih koji zagovaraju slijeđenje hanefijskog mezheba. Iz tog razloga, a kao što samo to praktikovao i u prethodnim tekstovima ovog feljtona, zadržat ću se samo na citatima učenjaka hanefijskog mezheba.
1. Kaže imam Muhammed ibnul-Hasan, učenik Ebu Hanife, u svom poznatom djelu El-Asar: ”Obavijestio me je Ebu Hanife, od Hejsema, od Ibn Omera, radijallahu anhu, da bi on (Ibn Omer) svojom šakom obuhvatio bradu i odrezao ono što bi prelazilo tu dužinu.” Kaže potom imam Muhammed: ”Mi radimo po ovome i to je mišljenje Ebu Hanife.” (2/857)
2. Kaže poznati hanefijski pravnik Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ”Strogo je zabranjeno (haram) muškarcu da brije bradu.” (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727) Također kaže: ”Sunnet (pohvalno) je da brada bude u dužini šake.” Komentirajući ovaj govor, Ibn Abidin kaže: ”Tj. da šakom obuhvati svoju bradu i da odreže ono što pređe preko šake.” (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727)
Iz pomenutih citata, koje smo prenijeli iz klasičnih djela hanefijske pravne škole, jasno se vidi da je obaveza muškarcu da pusti bradu i da je grješan onaj ko brije bradu.

Kada je u pitanju kraćenje brade, učenjaci hanefijskog mezheba dozvoljavaju da se od brade skrati dužina koja prelazi šaku. Kaže Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ”A što se tiče kraćenja brade više od toga, kao što čine ženskonje, to nije dozvolio niko od naših učenjaka”, tj. hanefijskih. (2/460)
Ibn Abidin u svojoj Hašiji spominje jedan događaj koji je vezan za kraćenje brade, i kaže: ”Preneseno je od Hišama ibn Kelbija da je rekao: ‘Zapamtio sam što drugi nisu i zaboravio sam što drugi nisu. Zapamtio sam Kur'an za tri dana i htio sam da potkratim od brade što je ispod šake, pa sam uzeo i potkratio iznad šake.”’ (6/727.)

Šejh Ali Mahfuz (umro 1942.), poznati profesor na Azharu, sljedbenik hanefijskog mezheba, napisao je knjigu koja se zove El-Iibda fi medarikil-ibtida, koja je mnogo godina bila udžbenik na ovom univerzitetu. U spomenutoj knjizi, govoreći o bradi, on kaže: ”Složili su se učenjaci četiri mezheba da je puštanje brade obavezno i da je haram njeno brijanje ili kraćenje koje je blisko brijanju.” Nakon što je spomenuo citate iz sva četiri mezheba koji jasno ukazuju da je brijanje brade haram, nastavlja i kaže: ”Iz ovoga što smo naveli saznajemo da zabrana brijanja brade ima uporište u Allahovoj vjeri i Njegovom šerijatu. Suprotstavljanje ovoj činjenici je maloumnost i zabluda, griješenje i neznanje!” Zatim je spomenuo hadise u kojima se naređuje puštanje brade i konstatovao: ”Hadisa koji govore o ovome (puštanju brade) ima mnogo i svi oni upućuju na obaveznost puštanja brade i na zabranu brijanja i kraćenja, koje ćemo pojasniti.” (El-Ibda, 408, 410)

Šejh Zekerija Kandehlevi jedan je od najpoznatijih učenjaka hanefijskog mezheba u našem vremenu. Iza sebe je ostavio mnoštvo djela, a od najpoznatijih je Evdžezul-mesalik, u 15 tomova. Ovaj učenjak napisao je posebno djelo o ovoj problematici, koje se zove Vudžubu i'fail-lihje / Obaveza puštanja brade. On u ovoj knjizi spominje hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim kaže: ”Briga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za puštanjem brade tokom čitavog njegovog života, i ista ta briga od strane ashaba, radijallahu anhum – niti od jednog od ashaba nije preneseno da je obrijao bradu ili je skratio u dužini ispod šake – jasan je dokaz koji upućuje na obaveznost puštanja brade.” (str. 39-41) Također je rekao: ”Puštanje brade je nešto što je naređeno u islamu, i to je praksa Allahovih poslanika. Nikada nije preneseno niti od jednog poslanika, niti pobožnog čovjeka, da je brijao bradu, niti da ju je kratio ispod dužine šake. Onaj koji brije bradu ili je krati ispod dužine šake čini nešto što je suprotno prirodi. Brijanje brade je slijeđenje puta grješnika i skretanje sa puta poslanika.” (str. 45)

Od hanefijskih učenjaka koji su spomenuli ovaj propis bio je i Ešref Ali et-Tehanevi. On u svom tefsiru Bejanul-Kur'an, u komentaru ajeta: …i sigurno ću im narediti (tj. šejtan) pa će stvorenja Allahova mijenjati, kaže: ”Pod izrazom mijenjanja stvorenja podrazumijeva se i brijanje brade.” (str. 46-47)

Iz spomenutih citata jasno možemo vidjeti koliku su pažnju učenjaci hanefijskog mezheba posvetili ovoj problematici. Sve je to bilo samo iz razloga što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim svojim hadisima naredio puštanje brade i kraćenje brkova, poput hadisa: ”Puštajte bradu i kratite brkove.” (Buharija i Muslim)

Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Možemo slobodno kazati da je to trajalo skoro sve do posljednjih godina u kojima su muslimani stagnirali potpadajući pod jak utjecaj stranih faktora. Najveći belaj u svemu tome jeste što su se neke stvari koje nemaju nikakve veze sa vjerom – stavile pod sami plašt vjere, dok su se neke stvari koje su baš bile od vjere – stavile van tog plašta.

Piše: hfz. Dževad Gološ

Jedno od obilježja po kojima su se poznavali muslimani u raznim sredinama bilo je puštanje brade. Takvo stanje potrajalo je skoro sve do unazad nekoliko decenija, kada se dogodio značajan zaokret u shvatanjima i kada su muslimani počeli potpadati pod jak utjecaj stranih faktora. Značajnim problemom postaje to što se stvarima koje nemaju nikakve veze sa vjerom daje publicitet i na njih se stavlja akcenat, dok stvari koje imaju jako uporište u vjeri padaju u zaborav. U skupinu zaboravljenih i zapostavljenih vjerskih stvari spada puštanje brade. Devijacijama u islamskoj misli ne bi bilo mjesta da se nisu pojavili razni kvaziučenjaci, koji su govorili i vazili o tzv. ”suštinskom shvatanju islama”. Govorili su, a i danas govore, da prepoznatljiva slika islama nije odjeća niti ovo ili ono obilježje, da mi ljudima ne trebamo pokazivati svoje ”dlake”, aludirajući vjerovatno na bradu, nego nešto drugo što je suština islama.

Mehmed Handžić, boreći se protiv ovakvog shvatanja, u svoje vrijeme kaže: ”Čitajući povijest muslimana u Španiji i Siciliji zapazio sam da su neprijatelji od ostataka muslimana u tim zemljama zahtijevali na prvom mjestu da odbace razlikovanje u nošnji i u nadijevanju imena. Ko ovo pomno pročita i kako treba promotri, vidjet će koliko kod nas griješe oni koji uklanjaju razlikovanje muslimana u nošnji od drugih, tvrdeći da islam nije vezan za neku uniformu, niti ovisi o ”komadiću krpe”. Takvi ljudi uistinu ne poznaju dubljeg prozrijevanja stvari, niti paze na ružne posljedice koje njihova djela mogu imati.” (Izabrana djela, 5/254)

U redovima koji slijede spomenut ću citate islamskih učenjaka koji su u svojim djelima tretirali propis puštanja brade, a među njima je bilo i onih koji su napisali posebna djela samo o ovom propisu. Prije nego što počnem sa navođenjem citata napomenuo bih da mi nije cilj ubjeđivati ”intelektualnu elitu” o propisu puštanja brade, nego mi je cilj dokazati da je puštanje brade poznata stvar u islamu, i da niko nema pravo odvraćati ljude od ovog propisa. Žalosna je činjenica to da se danas u mnogim medresama na području naše zemlje učenicima zabranjuje puštanje brade, i to od strane onih koji zagovaraju slijeđenje hanefijskog mezheba. Iz tog razloga, a kao što samo to praktikovao i u prethodnim tekstovima ovog feljtona, zadržat ću se samo na citatima učenjaka hanefijskog mezheba.
1. Kaže imam Muhammed ibnul-Hasan, učenik Ebu Hanife, u svom poznatom djelu El-Asar: ”Obavijestio me je Ebu Hanife, od Hejsema, od Ibn Omera, radijallahu anhu, da bi on (Ibn Omer) svojom šakom obuhvatio bradu i odrezao ono što bi prelazilo tu dužinu.” Kaže potom imam Muhammed: ”Mi radimo po ovome i to je mišljenje Ebu Hanife.” (2/857)
2. Kaže poznati hanefijski pravnik Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ”Strogo je zabranjeno (haram) muškarcu da brije bradu.” (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727) Također kaže: ”Sunnet (pohvalno) je da brada bude u dužini šake.” Komentirajući ovaj govor, Ibn Abidin kaže: ”Tj. da šakom obuhvati svoju bradu i da odreže ono što pređe preko šake.” (Hašijetu Ibn Abidin, 6/727)
Iz pomenutih citata, koje smo prenijeli iz klasičnih djela hanefijske pravne škole, jasno se vidi da je obaveza muškarcu da pusti bradu i da je grješan onaj ko brije bradu.

Kada je u pitanju kraćenje brade, učenjaci hanefijskog mezheba dozvoljavaju da se od brade skrati dužina koja prelazi šaku. Kaže Muhammed Alauddin el-Haskefi u djelu Ed-Durrul-muhtar: ”A što se tiče kraćenja brade više od toga, kao što čine ženskonje, to nije dozvolio niko od naših učenjaka”, tj. hanefijskih. (2/460)
Ibn Abidin u svojoj Hašiji spominje jedan događaj koji je vezan za kraćenje brade, i kaže: ”Preneseno je od Hišama ibn Kelbija da je rekao: ‘Zapamtio sam što drugi nisu i zaboravio sam što drugi nisu. Zapamtio sam Kur'an za tri dana i htio sam da potkratim od brade što je ispod šake, pa sam uzeo i potkratio iznad šake.”’ (6/727.)

Šejh Ali Mahfuz (umro 1942.), poznati profesor na Azharu, sljedbenik hanefijskog mezheba, napisao je knjigu koja se zove El-Iibda fi medarikil-ibtida, koja je mnogo godina bila udžbenik na ovom univerzitetu. U spomenutoj knjizi, govoreći o bradi, on kaže: ”Složili su se učenjaci četiri mezheba da je puštanje brade obavezno i da je haram njeno brijanje ili kraćenje koje je blisko brijanju.” Nakon što je spomenuo citate iz sva četiri mezheba koji jasno ukazuju da je brijanje brade haram, nastavlja i kaže: ”Iz ovoga što smo naveli saznajemo da zabrana brijanja brade ima uporište u Allahovoj vjeri i Njegovom šerijatu. Suprotstavljanje ovoj činjenici je maloumnost i zabluda, griješenje i neznanje!” Zatim je spomenuo hadise u kojima se naređuje puštanje brade i konstatovao: ”Hadisa koji govore o ovome (puštanju brade) ima mnogo i svi oni upućuju na obaveznost puštanja brade i na zabranu brijanja i kraćenja, koje ćemo pojasniti.” (El-Ibda, 408, 410)

Šejh Zekerija Kandehlevi jedan je od najpoznatijih učenjaka hanefijskog mezheba u našem vremenu. Iza sebe je ostavio mnoštvo djela, a od najpoznatijih je Evdžezul-mesalik, u 15 tomova. Ovaj učenjak napisao je posebno djelo o ovoj problematici, koje se zove Vudžubu i'fail-lihje / Obaveza puštanja brade. On u ovoj knjizi spominje hadise Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim kaže: ”Briga Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za puštanjem brade tokom čitavog njegovog života, i ista ta briga od strane ashaba, radijallahu anhum – niti od jednog od ashaba nije preneseno da je obrijao bradu ili je skratio u dužini ispod šake – jasan je dokaz koji upućuje na obaveznost puštanja brade.” (str. 39-41) Također je rekao: ”Puštanje brade je nešto što je naređeno u islamu, i to je praksa Allahovih poslanika. Nikada nije preneseno niti od jednog poslanika, niti pobožnog čovjeka, da je brijao bradu, niti da ju je kratio ispod dužine šake. Onaj koji brije bradu ili je krati ispod dužine šake čini nešto što je suprotno prirodi. Brijanje brade je slijeđenje puta grješnika i skretanje sa puta poslanika.” (str. 45)

Od hanefijskih učenjaka koji su spomenuli ovaj propis bio je i Ešref Ali et-Tehanevi. On u svom tefsiru Bejanul-Kur'an, u komentaru ajeta: …i sigurno ću im narediti (tj. šejtan) pa će stvorenja Allahova mijenjati, kaže: ”Pod izrazom mijenjanja stvorenja podrazumijeva se i brijanje brade.” (str. 46-47)

Iz spomenutih citata jasno možemo vidjeti koliku su pažnju učenjaci hanefijskog mezheba posvetili ovoj problematici. Sve je to bilo samo iz razloga što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim svojim hadisima naredio puštanje brade i kraćenje brkova, poput hadisa: ”Puštajte bradu i kratite brkove.” (Buharija i Muslim)

ZEKAT NA NOVČANICE

PITANJE: Na koji način se izdvaja zekat na zlato i srebro, a analogno tome na današnje novčanice?

ODGOVOR: Na zlato i srebro se daje 2,5% (ili 1 od 40) na način na koji se to radi jeste da količinu zlata i srebra koju posjedujemo podijelimo sa 40 i što dobijemo to je zekat. Nisab zlata tj.količina nakon koje smo dužni dati zekat iznosi 85 grama dok nisab srebra iznosi 595 grama. Analogno zlatu i srebru zekat se daje i na današnje novčanice koje su platno sredstvo umjesto zlata i srebra. Ako vrijednost novca, kojeg čovjek posjeduje, dostigne vrijdnost nisaba (85 gr.) ili srebra (595 gr.), obaveza je davati zekat na njega., (drugim riječima rečeno pitat će koliko vrijedi 85 gr. Ili 595 gr. srebra i vrijednost koju dobije u markama smatraće se nisabom za tu novčanicu.)

odgovorio: ŠEJH IBN USEJMIN


ZEKAT NA NAKIT

PITANJE: Da li je ž‍ena obavezna davati zekjat na zlato kojeg koristi za ukras (nakit) i ne trguje s njime?

ODGOVOR: Postoje razilaž‍enja među islamskim učenjacima kada je pitanju davanje zekjata na ‍ženski nakit koji je dostigao vrijednost nisaba i ne koristi se u trgovini. Ispravnije mišljenje je da je ‍žena obavezna davati zekjat na nakit nakon što on dostigne vrijednost nisaba (U pitanju prije ovoga pojasnili smo vrijednost nisaba na zlato i srebro.)

Dokazi za to su sljedeći:

-Uopštene riječi Poslanika, savs: “Onaj ko bude posjedovao zlato ili srebro, i ne bude davao zekjat na njih, njegov bok, čelo i leđa bit će ž‍igosani vatrenim pločama”

1 -Hadis Abdullaha ibn Omera ibn Asa u kome se navodi da je ž‍ena ušla kod Allahovog Poslanika, savs, zajedno sa svojom kćerkom. Na ruci njene kćeri bile su dvije zlatne narukvice. “Daješ li zekjat na te narukvice?”–upita Poslanik savs. “Ne” odgovori ž‍ena. “Dali bi bila sretna da te Allah zbog toga zaodjene vatrenim narukvicama na Sudnjem danu?”-upita ponovo Poslanik savs. U tom trenutku ž‍ena baci narukvice i reče: “Odsada pripadaju Allahu i Njegovom Poslaniku”

2-Prenosi se da je Ummu Seleme oblačila narukvice od zlata i da je upitala Poslanika: “Da li se ovo mo‍že smatrati blagom?”. “Ako je dostiglo vrijednost nisaba, i izdvoji se zekjat na njega, ne smatra se blagom”- odgovori joj Poslanik savs.

odgovorila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE)

ZEKAT NA PLATU

PITANJE: Kako se daje zekjat na platu ?

ODGOVOR: Onaj ko stekne određenu količinu novca u vrijednosti nisaba (i više), zatim nakon toga stekne drugu količinu koja nije produkt prve, kao što su npr. mjesečne plate, nasljedstvo, poklon, najamnina, i sl. tome, dozvoljeno im je da daju zekjat na jedan od dva načina:

a) Ako je principijelan i ne želi dati, onima kojima pripada zekjat, osim onoliko koliko je obavezan, napravit će proračun (tabelu) zarade u kojoj će za svaku platu posebno bilježiti iste godine, tako što će početi sa danom prelaska tog novca u njegovo vlasništvo. Nakon što prođe godina nekoj od plata i bude dostizala vrijednost nisaba.

b) Ako hoće da slijedi lakši i milostiviji i pretpostavi vlastitu korist, korist siromaha i drugih kategorija, dat će zekjat na sav novac kojeg je stekao, nakon što prođe godina dana od prve plate. Na ovaj način će postici veču nagradu kod Allaha i više ukazati brigu prema pravima siromaha, ubogih i drugih kategorija.

odgovorila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE)

ZEKAT NA IZNAJMLJENI OBJEKAT

PITANJE: Čovjek koji iznajmljuje zgradu (kuću), da li će davati zekjat na njenu vrijednost ili na novac kojeg zaradi od iznajmljivanja?

ODGOVOR: Zekjat se daje na steknutu najamninu (zakupninu) nakon što prođe godina dana od njenog posjedovanja. Ako čovjek potroši tu najamninu prije isteka godine spada sa njega obaveza zekjata. Što se tiče vrijednosti zgrade na nju se ne daje zekjat, jer nije ponuđena na prodaju. Inače kada su u pitanju stvari koje se upotrebljavaju ili iznajmljuju, zekjat se daje na novac zarađen preko njih, a ne na njihovu vrijednost.

odgovorio: ŠEJH IBN DŽIBRIN

ZEKAT NA TRGOVAČKU ROBU

PITANJE: Kako se daje zekjat na trgovačku robu, kao što su platna, obuća, mirisi, i sl.?

ODGOVOR: Svako ko posjeduje trgovačku robu, bez obzira da li se radilo o platnima ili nečemu drugom, obavezan je dati zekjat nakon što pregodini, s tim da je obavezan dati zekjat i na novac kojeg posjeduje. Bilježi Ebu Davud od Semureta ibn Džunduba da je rekao: “Poslanik nam je naredio da dajemo zekjat na trgovačku robu.” Postoje drugi dokazi koje su spomenuli učenjaci u poglavlju “zekjat na trgovačku robu”

odgovorio: ŠEJH IBN BAZ

ZEKAT NA POZAJMLJENI NOVAC

PITANJE: Ako čovjek pozajmi drugom čovjeku novac u vrijednosti nisaba, da li je obavezan davati zekjat na taj novac?

ODGOVOR: Ako su osobe kojima čovjek pozajmljuje novac bogate, i u mogučnosti da, kada god se od njih zatraži dug, vrate taj dug, onda je obavezan davati zekjat na njega na kraju svake godine. Taj novac se smatra njegovim vlasništvom, a oni koji su ga pozajmili dođu kao privremeni povjerenici nad tim imetkom. U slučaju da njegov novac pozajmi siromah koji ga ne može vratiti (onda kada on to bude htio) ili osoba koja nije siromašna, ali je nemarna u vračanju duga, po ispravnijem mišljenju isl. učenjaka, nije obavezan davati zekjat na taj dug. Nakon što uzme svoj novac od simomaha ili onog koji namjerno odugovlači s dugom, i prođe godina dana od tog trenutka, obavezan je dati zekjat na njega.

odgovrio: ŠEJH IBN BAZ

ZEKAT NA TROŠKOVE ŽENIDBE

PITANJE: Da li je dozvoljeno dati zekjat mladiću koji se namjerava ženiti a ne može sam iznijeti troškove ženidbe, znajući da se taj mladić pridržava vjere?

ODGOVOR: Dozvoljeno mu je dati zekjat, s namjerom da mu se pomogne u iznošenju troškova ženidbe ako on to nije u stanju.

odgovorio: ŠEJH IBN BAZ

DAVANJE ZEKATA U ODJEĆI I HRANI

PITANJE: Da li je dozvoljeno dati zekjat u hrani, odjeći i drugim stvarima?

ODGOVOR : Lijepo je da se zekjat na određeni imetak daje u toj vrsti imetka. Iz ovog pravila se izdvaja trgovačka roba, čija se vrijednost procjenjuje i daje zekjat na tu vrijednost u novcu. Ako čovjek koji je obavezan dati zekjat bude vidio za shodno da kupi neku stvar koja je nužno potrebna siromahu, kao što je odjeća, ili nešto slično, dozvoljeno mu je to učiniti, po ispravnijem mišljenju isl. uleme.

odgovorio: ŠEJH IBN DŽIBRIN

DAVANJE ZEKATA NA POVRĆE

PITANJE: Da li je obaveza davati zekat na povrće kao što je pradajz, krompir, luk i sl?

ODGOVOR: Obaveza je davati zekat na zrnevlje i na sve plodove voćki koje se vagaju i skladište. Što se tiče povrća na njega se ne daje zekat a dokaz za to su riječi Poslanika savs. u hadisu kojeg bilježi Darekutni od Alije r.a.: “Nema zekata na povrće”. Od Aiše r.a. se prenosi slična predaja.

odgovrila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE) 

DAVANJE ZEKATA RODBINI

PITANJE: Kakav je propis za davanje zekata potrebnoj rodbini?

ODGOVOR: Davanje zekata bližnjoj rodbini spada u neku od kategorija zekata, preče je od njegovog davanja drugima, jer se na taj način izvršava dužnost zekata a uz to održavaju rodbinske veze. Ako čovjek ima brata, amidžu, oca ili majku koji su potrebni za zekjatom preče je njima dati nego nekome drugom. Međutim, ako oni uzimaju zekat zato što im je nužno potreba (radi osnovnih potreba) a čovjek bude od onih kojima je obaveza starati se o njima, u tom slučaju nije im dozvoljeno da im se da zekat, jer na taj način on samo podupire već postojeći imetak i štiti se od obaveznog skrbljenja zekatom, (tj. On je obavezan, u slučaju da njegova rodbina nema sredstava za osnovne potrebe, trošiti na njih i skrbiti se o njima zato što mu je potrebna puno veća količina imetka od samog zekata. Ako bi dao zekat sačuvao bi imetak od obaveznog skrbljenja što u ovom slučaju nije dozvoljeno). Pretpostavimo da čovjek ima siromašnog brata. Tada je on obavezan brinuti se o njemu i trošiti na njega onoliko koliko potreba nalaže. Nije mu dozvoljeno da mu da zekat kako bi pokrio njegovo siromaštvo, jer on tim imetkom štiti vlastiti imetak od obaveznog skrbljenja i trošenja na svoga brata. Ako bi njegov brat napravio štetu ili počinio neko zlodjelo i bio obavezan nadoknaditi ih imetkom a nema mogučnosti za to, dozvoljeno mu je za taj dug dati zekat. U ovom slučaju dozvoljeno mu je dati zekat jer ispunjavanje duga nije obaveza za razliku od skrbljenja koje je obavezno.  

Iz ovoga zaključujemo: čovjeku nije dozvoljeno dati zekat za rodbinu za koju se on obavezan skrbiti (starati) ako mu je namjera pokriti njihovu potrebu. Dozvoljeno mu je dati im zekat za nešto što inače nije obavezan. Šta je dokaz da je rodbini dozvoljeno dati zekat ? Dokaz je opšti ajet koji govori o zekatu “Zekat pripada ubogima, siromašima…..” (Et-Tevbe 60.)

S time da smo zabranili davanje zekata rodbini sa namjerom pokrivanja njihovih osnovnih potreba (siromaštva) jer je to svojevrsno skidanje obaveze (vadžiba) pa čovjek putem lukavstva skida obavezu zekata, a lukavstvom se ne može izbjeći vadžib.

odgovorio: ŠEJH IBN USEJMIN

DAVANJE ZEKATA NA IMETAK JETIMA I LUĐAKA

PITANJE: Da li je obavezan zekat na imetak jetima i luđaka?

ODGOVOR: Da, obaveza je davati zekat na imetak jetima (jetim je onaj ko je ostao bez oca prije punoljetnosti, a nakon što postane punoljetan ne smatra se jetimom) i luđaka ako su spomenute osobe muslimani, slobodni i potpuni su vlasnici svog imetka.

Dokaz za to su riječi Poslanika, savs. u hadisu kojeg bilježi Darekutni: “Onaj ko preuzme staranje o siroćetu (jetimu) koje posjeduje imetak, neka trguje sa tim imetkom (neka ga umnožava), u suprotnom zekat neće ostaviti ništa”.

(Bilježi imam Malik u “Meweta” od Abdurahhmana ibn Kasima a ovaj do svoga oca da je rekao: “Aiša r.a. se starala o meni i mom bratu kao siroćadima i na naš imetak je izdvajala zekat.” Prenosi Ibnul – Munzir da su Alija, ibn Omer, Džabir, Aiša i Hasan ibn Ali bli r.a. bili stava da je obavezno davati zekat na imetak ovih dviju osoba.

odgovorila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE) 

__________________________________________________________

ZEKAT NA NOVČANICE
PITANJE: Na koji način se izdvaja zekat na zlato i srebro, a analogno tome na današnje novčanice?
ODGOVOR: Na zlato i srebro se daje 2,5% (ili 1 od 40) na način na koji se to radi jeste da količinu zlata i srebra koju posjedujemo podijelimo sa 40 i što dobijemo to je zekat. Nisab zlata tj.količina nakon koje smo dužni dati zekat iznosi 85 grama dok nisab srebra iznosi 595 grama. Analogno zlatu i srebru zekat se daje i na današnje novčanice koje su platno sredstvo umjesto zlata i srebra. Ako vrijednost novca, kojeg čovjek posjeduje, dostigne vrijdnost nisaba (85 gr.) ili srebra (595 gr.), obaveza je davati zekat na njega., (drugim riječima rečeno pitat će koliko vrijedi 85 gr. Ili 595 gr. srebra i vrijednost koju dobije u markama smatraće se nisabom za tu novčanicu.)
odgovorio: ŠEJH IBN USEJMIN

ZEKAT NA NAKIT
PITANJE: Da li je ž‍ena obavezna davati zekjat na zlato kojeg koristi za ukras (nakit) i ne trguje s njime?
ODGOVOR: Postoje razilaž‍enja među islamskim učenjacima kada je pitanju davanje zekjata na ‍ženski nakit koji je dostigao vrijednost nisaba i ne koristi se u trgovini. Ispravnije mišljenje je da je ‍žena obavezna davati zekjat na nakit nakon što on dostigne vrijednost nisaba (U pitanju prije ovoga pojasnili smo vrijednost nisaba na zlato i srebro.)
Dokazi za to su sljedeći:
-Uopštene riječi Poslanika, savs: “Onaj ko bude posjedovao zlato ili srebro, i ne bude davao zekjat na njih, njegov bok, čelo i leđa bit će ž‍igosani vatrenim pločama”
 
1 -Hadis Abdullaha ibn Omera ibn Asa u kome se navodi da je ž‍ena ušla kod Allahovog Poslanika, savs, zajedno sa svojom kćerkom. Na ruci njene kćeri bile su dvije zlatne narukvice. “Daješ li zekjat na te narukvice?”–upita Poslanik savs. “Ne” odgovori ž‍ena. “Dali bi bila sretna da te Allah zbog toga zaodjene vatrenim narukvicama na Sudnjem danu?”-upita ponovo Poslanik savs. U tom trenutku ž‍ena baci narukvice i reče: “Odsada pripadaju Allahu i Njegovom Poslaniku”
 
2-Prenosi se da je Ummu Seleme oblačila narukvice od zlata i da je upitala Poslanika: “Da li se ovo mo‍že smatrati blagom?”. “Ako je dostiglo vrijednost nisaba, i izdvoji se zekjat na njega, ne smatra se blagom”- odgovori joj Poslanik savs.
odgovorila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE)

ZEKAT NA PLATU
PITANJE: Kako se daje zekjat na platu ?
ODGOVOR: Onaj ko stekne određenu količinu novca u vrijednosti nisaba (i više), zatim nakon toga stekne drugu količinu koja nije produkt prve, kao što su npr. mjesečne plate, nasljedstvo, poklon, najamnina, i sl. tome, dozvoljeno im je da daju zekjat na jedan od dva načina:
a) Ako je principijelan i ne želi dati, onima kojima pripada zekjat, osim onoliko koliko je obavezan, napravit će proračun (tabelu) zarade u kojoj će za svaku platu posebno bilježiti iste godine, tako što će početi sa danom prelaska tog novca u njegovo vlasništvo. Nakon što prođe godina nekoj od plata i bude dostizala vrijednost nisaba.
b) Ako hoće da slijedi lakši i milostiviji i pretpostavi vlastitu korist, korist siromaha i drugih kategorija, dat će zekjat na sav novac kojeg je stekao, nakon što prođe godina dana od prve plate. Na ovaj način će postici veču nagradu kod Allaha i više ukazati brigu prema pravima siromaha, ubogih i drugih kategorija.
odgovorila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE)

ZEKAT NA IZNAJMLJENI OBJEKAT
PITANJE: Čovjek koji iznajmljuje zgradu (kuću), da li će davati zekjat na njenu vrijednost ili na novac kojeg zaradi od iznajmljivanja?
ODGOVOR: Zekjat se daje na steknutu najamninu (zakupninu) nakon što prođe godina dana od njenog posjedovanja. Ako čovjek potroši tu najamninu prije isteka godine spada sa njega obaveza zekjata. Što se tiče vrijednosti zgrade na nju se ne daje zekjat, jer nije ponuđena na prodaju. Inače kada su u pitanju stvari koje se upotrebljavaju ili iznajmljuju, zekjat se daje na novac zarađen preko njih, a ne na njihovu vrijednost.
odgovorio: ŠEJH IBN DŽIBRIN

ZEKAT NA TRGOVAČKU ROBU
PITANJE: Kako se daje zekjat na trgovačku robu, kao što su platna, obuća, mirisi, i sl.?
ODGOVOR: Svako ko posjeduje trgovačku robu, bez obzira da li se radilo o platnima ili nečemu drugom, obavezan je dati zekjat nakon što pregodini, s tim da je obavezan dati zekjat i na novac kojeg posjeduje. Bilježi Ebu Davud od Semureta ibn Džunduba da je rekao: “Poslanik nam je naredio da dajemo zekjat na trgovačku robu.” Postoje drugi dokazi koje su spomenuli učenjaci u poglavlju “zekjat na trgovačku robu”
odgovorio: ŠEJH IBN BAZ

ZEKAT NA POZAJMLJENI NOVAC
PITANJE: Ako čovjek pozajmi drugom čovjeku novac u vrijednosti nisaba, da li je obavezan davati zekjat na taj novac?
ODGOVOR: Ako su osobe kojima čovjek pozajmljuje novac bogate, i u mogučnosti da, kada god se od njih zatraži dug, vrate taj dug, onda je obavezan davati zekjat na njega na kraju svake godine. Taj novac se smatra njegovim vlasništvom, a oni koji su ga pozajmili dođu kao privremeni povjerenici nad tim imetkom. U slučaju da njegov novac pozajmi siromah koji ga ne može vratiti (onda kada on to bude htio) ili osoba koja nije siromašna, ali je nemarna u vračanju duga, po ispravnijem mišljenju isl. učenjaka, nije obavezan davati zekjat na taj dug. Nakon što uzme svoj novac od simomaha ili onog koji namjerno odugovlači s dugom, i prođe godina dana od tog trenutka, obavezan je dati zekjat na njega.
odgovrio: ŠEJH IBN BAZ

ZEKAT NA TROŠKOVE ŽENIDBE
PITANJE: Da li je dozvoljeno dati zekjat mladiću koji se namjerava ženiti a ne može sam iznijeti troškove ženidbe, znajući da se taj mladić pridržava vjere?
ODGOVOR: Dozvoljeno mu je dati zekjat, s namjerom da mu se pomogne u iznošenju troškova ženidbe ako on to nije u stanju.
odgovorio: ŠEJH IBN BAZ

DAVANJE ZEKATA U ODJEĆI I HRANI
PITANJE: Da li je dozvoljeno dati zekjat u hrani, odjeći i drugim stvarima?
 
ODGOVOR : Lijepo je da se zekjat na određeni imetak daje u toj vrsti imetka. Iz ovog pravila se izdvaja trgovačka roba, čija se vrijednost procjenjuje i daje zekjat na tu vrijednost u novcu. Ako čovjek koji je obavezan dati zekjat bude vidio za shodno da kupi neku stvar koja je nužno potrebna siromahu, kao što je odjeća, ili nešto slično, dozvoljeno mu je to učiniti, po ispravnijem mišljenju isl. uleme.
odgovorio: ŠEJH IBN DŽIBRIN

DAVANJE ZEKATA NA POVRĆE
PITANJE: Da li je obaveza davati zekat na povrće kao što je pradajz, krompir, luk i sl?
ODGOVOR: Obaveza je davati zekat na zrnevlje i na sve plodove voćki koje se vagaju i skladište. Što se tiče povrća na njega se ne daje zekat a dokaz za to su riječi Poslanika savs. u hadisu kojeg bilježi Darekutni od Alije r.a.: “Nema zekata na povrće”. Od Aiše r.a. se prenosi slična predaja.
odgovrila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE) 
 
DAVANJE ZEKATA RODBINI
PITANJE: Kakav je propis za davanje zekata potrebnoj rodbini?
ODGOVOR: Davanje zekata bližnjoj rodbini spada u neku od kategorija zekata, preče je od njegovog davanja drugima, jer se na taj način izvršava dužnost zekata a uz to održavaju rodbinske veze. Ako čovjek ima brata, amidžu, oca ili majku koji su potrebni za zekjatom preče je njima dati nego nekome drugom. Međutim, ako oni uzimaju zekat zato što im je nužno potreba (radi osnovnih potreba) a čovjek bude od onih kojima je obaveza starati se o njima, u tom slučaju nije im dozvoljeno da im se da zekat, jer na taj način on samo podupire već postojeći imetak i štiti se od obaveznog skrbljenja zekatom, (tj. On je obavezan, u slučaju da njegova rodbina nema sredstava za osnovne potrebe, trošiti na njih i skrbiti se o njima zato što mu je potrebna puno veća količina imetka od samog zekata. Ako bi dao zekat sačuvao bi imetak od obaveznog skrbljenja što u ovom slučaju nije dozvoljeno). Pretpostavimo da čovjek ima siromašnog brata. Tada je on obavezan brinuti se o njemu i trošiti na njega onoliko koliko potreba nalaže. Nije mu dozvoljeno da mu da zekat kako bi pokrio njegovo siromaštvo, jer on tim imetkom štiti vlastiti imetak od obaveznog skrbljenja i trošenja na svoga brata. Ako bi njegov brat napravio štetu ili počinio neko zlodjelo i bio obavezan nadoknaditi ih imetkom a nema mogučnosti za to, dozvoljeno mu je za taj dug dati zekat. U ovom slučaju dozvoljeno mu je dati zekat jer ispunjavanje duga nije obaveza za razliku od skrbljenja koje je obavezno.  
 
Iz ovoga zaključujemo: čovjeku nije dozvoljeno dati zekat za rodbinu za koju se on obavezan skrbiti (starati) ako mu je namjera pokriti njihovu potrebu. Dozvoljeno mu je dati im zekat za nešto što inače nije obavezan. Šta je dokaz da je rodbini dozvoljeno dati zekat ? Dokaz je opšti ajet koji govori o zekatu “Zekat pripada ubogima, siromašima…..” (Et-Tevbe 60.)
S time da smo zabranili davanje zekata rodbini sa namjerom pokrivanja njihovih osnovnih potreba (siromaštva) jer je to svojevrsno skidanje obaveze (vadžiba) pa čovjek putem lukavstva skida obavezu zekata, a lukavstvom se ne može izbjeći vadžib.
odgovorio: ŠEJH IBN USEJMIN

DAVANJE ZEKATA NA IMETAK JETIMA I LUĐAKA
PITANJE: Da li je obavezan zekat na imetak jetima i luđaka?
ODGOVOR: Da, obaveza je davati zekat na imetak jetima (jetim je onaj ko je ostao bez oca prije punoljetnosti, a nakon što postane punoljetan ne smatra se jetimom) i luđaka ako su spomenute osobe muslimani, slobodni i potpuni su vlasnici svog imetka.
Dokaz za to su riječi Poslanika, savs. u hadisu kojeg bilježi Darekutni: “Onaj ko preuzme staranje o siroćetu (jetimu) koje posjeduje imetak, neka trguje sa tim imetkom (neka ga umnožava), u suprotnom zekat neće ostaviti ništa”.
(Bilježi imam Malik u “Meweta” od Abdurahhmana ibn Kasima a ovaj do svoga oca da je rekao: “Aiša r.a. se starala o meni i mom bratu kao siroćadima i na naš imetak je izdvajala zekat.” Prenosi Ibnul – Munzir da su Alija, ibn Omer, Džabir, Aiša i Hasan ibn Ali bli r.a. bili stava da je obavezno davati zekat na imetak ovih dviju osoba.
odgovorila: STALNA KOMISIJA ZA ŠERIJATSKA PITANJA (FETVE) 
__________________________________________________________

Pitanje:

Je li dopušteno koristiti “nikotinski flaster” da mi pomogne u odvikavanju od zle navike pušenja duhana ? Da li će “nikotinski flaster” pokvariti moj namaz ? Da li će nikotinski flaster pokvariti moj post ?.

Odgovor:

Zahvala pripada Allahu.

Prvo:

Nikotin je prirodna tvar koja je alkalna i otrovna. On se smatra jednim od najopasnijih štetnih tvari koje se nalaze u duhanu, i to je tvar koja izaziva ovisnost kod pušača. Stoga su znanstvenici pokušali pronaći alternativu koje će pomoći pušaču da se oslobodi štetnih ovisnosti o nikotinu sa proizvodnjom “blažih” verzija nikotina u obliku tableta, žvakaće gume štapića poput cigareta, ili flastera koji sadrže različite količine nikotina, nudeći pušaču postupne alternative, tako da se pušač odvikava od pušenja u najdužem mogućem roku, bez potrebe sa suočavanjem teških simptoma odvikavanja koje proizilaze iz prestanka pušenja odjednom, što obično čini da se pušač vrati pušenju da bi se oslobodio tih simptoma odvikavanja.

Drugo:

Nikotinski flaster je poput naljepnice koja oslobađa nikotin u obliku gela koji se apsorbira u kožu, a nikotin zatim prolazi kroz kapilare u krvotok, te pomaže pušaču kako bi se izbjegli teži simptomi odvikavanja. Postoje tri vrste nikotinskih flastera, na temelju snage njihovih učinaka, 5 mg, 10 mg i 15 mg. Flaster se obično primjenjuje na nadlaktici, gdje ostaje 16 sati na dan, i ne koristi se pri spavanju. Postoji mogućnost da izazove i neke štetne nuspojave kao što su nepravilan rad srca, mučnina i sveukupnu slabost organizma.

Treće:

S obzirom na nijjet tj. ako ga osoba koristi radi trajnog ostavljanja pušenja duhana, to je dopušteno in ša Allah, ali ako to dovodi do štetnih učinaka onda nije dopustivo u tom slučaju. To ovisi o savjetu pouzdanog liječnika muslimana.

Ako ih osoba koristi dok posti, to ne utječe na njegov post.

Kaže se u priopćenju Islamskog vijeća za fikh (br. 93):

Sljedeće stvari se ne smatraju da kvare post … među kojima su navedeni:

…. ” što god ulazi u tijelo kroz kožu, kao što su kreme, masti i kožni flasteri koji sadrže lijekove ili kemikalije” …. kraj citata.

Šejh Muhammed ibn al-Saalih Usejmin ( Allah mu se smilovao) je bio upitan:

U nekim ljekarnama se prodaju medicinski flasteri koje se lijepe po tijelu te tako unose u tijelo pušača ono što mu treba od nikotina za dvadeset i četiri sata, kao olakšavajući korak ka prestanku pušenja. Moje pitanje je: Ako se stavi u noći za dvadeset i četiri sata, a zatim još jedan, da li je osoba prekinula post ako koristi to ?

Šejh je odgovorio:

Takva osoba nije prekinula ramazanski post , i može ih koristiti. U stvari, to može biti i obavezno za njega da ih koristi, ako je to put do prestanka pušenja. Nije pogrešio taj pušač ako je odlučio da odustaje od tog harama postepeno, jer kada je Allah htio zabraniti alkohol, On ga nije zabranio odjednom, nego je to učinio postepeno. Alkohol je bio dopušten u početku, a zatim je On naglasio da je njegova šteta veća (od bilo kakve koristi), onda je to zabranio u određenim vremenima, a zatim ga je Allah s.w.t.a. zabranio trajno. Ove četiri faze su kako slijedi:

1 – On je to dopustio u Kur'anskom ajetu (tumačenje značenja):

” I od plodova palmi i grožđa – uzimate iz toga opojno sredstvo i opskrbu lijepu.”[Al-Nahl 16:67 – prijevod značenja – M.Mlivo ]

Ovo je u smislu podsjećanja na Njegove blagodati, tako da je tada bilo dopušteno.

2 – On nam je dao naslutiti da je alkohol zabranjen u Kur'anskom ajetu:

” Pitaju te o alkoholu i kocki. Reci: “U njima dvoma je grijeh veliki i korist za ljude, a grijeh njihov je veći od koristi njihove. “ [ Al-Bekare 2:219 – prijevod značenja – M.Mlivo ]

3 – On je to zatim zabranio, na određeno vrijeme u Kur'anskom ajetu:

” O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte “ [ Al-Nisa ‘04:43 – prijevod značenja B.Korkut ]

To znači da ne treba piti alkohol kada se namaz obavlja.

4 – On nam je opojna sredstva zabranio u potpunosti u Kur'anskom ajetu:

“O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” [Al-Maa'idah 5:90 – prijevod značenja B.Korkut ].

Kada je objavljen ovaj ajet o potpunoj zabrani opojnih sredstava (svih vrsta alkoholnih pića), posude kod Ashaba su bila puna vina, ali su ih oni iznijeli na trg te ih ispraznili. Slavljen neka je Allah, koja je razlika između nas i njih ? Razlika između nas i njih je u slijeđenju naredbi. Oni nisu oklijevali, oni nisu rekli da će prvo popiti ono što je preostalo u posudama. Ne, naprotiv. Pili su zajedno, a onda prekinuli piti, ustali i otišli izlijevati vino na trgovima. Prestali su piti svi zajedno, i nisu rekli: Mi smo navikli na to, ili tražili bilo kakav izgovor. Ne, oni su svi zajedno odustali od tog harama, jer su imali odlučnost da je to lahko za njih te da se suoče sa teškoćom.

Al-Jalasaat al-Ramadaaniyyah (1415 HG, 1/ pitanje broj. 10).

Četvrto:

Ispravan je namaz čovjeka sa nikotinskim flasterom na tijelu, jer ne sadrži nikakvu nečistoću (nedžaset) koja bi mogla utjecati na valjanost njegovog namaza. Također flaster je stavljen na nadlaktici, koja je dio tijela koji ne treba prati kada se uzima abdest.

Ali, flaster mora biti uklonjen ako se želi učiniti gusul od džunupluka.

Molimo Allaha da vam pomogne da napustite ovu prljavu haram naviku.

A Allah najbolje zna.

Islam Q & A

izvor: http://islamqa.info/en/ref/103523

prijevod i obrada: Islamski Edukativni Blog – 07. Ramadan 1434 /15.07.2013 –

_____________________________________________________________________________

Pitanje:
 
Je li dopušteno koristiti “nikotinski flaster” da mi pomogne u odvikavanju od zle navike pušenja duhana ? Da li će “nikotinski flaster” pokvariti moj namaz ? Da li će nikotinski flaster pokvariti moj post ?.
Odgovor:
 
Zahvala pripada Allahu.
Prvo:
Nikotin je prirodna tvar koja je alkalna i otrovna. On se smatra jednim od najopasnijih štetnih tvari koje se nalaze u duhanu, i to je tvar koja izaziva ovisnost kod pušača. Stoga su znanstvenici pokušali pronaći alternativu koje će pomoći pušaču da se oslobodi štetnih ovisnosti o nikotinu sa proizvodnjom “blažih” verzija nikotina u obliku tableta, žvakaće gume štapića poput cigareta, ili flastera koji sadrže različite količine nikotina, nudeći pušaču postupne alternative, tako da se pušač odvikava od pušenja u najdužem mogućem roku, bez potrebe sa suočavanjem teških simptoma odvikavanja koje proizilaze iz prestanka pušenja odjednom, što obično čini da se pušač vrati pušenju da bi se oslobodio tih simptoma odvikavanja.
Drugo:
Nikotinski flaster je poput naljepnice koja oslobađa nikotin u obliku gela koji se apsorbira u kožu, a nikotin zatim prolazi kroz kapilare u krvotok, te pomaže pušaču kako bi se izbjegli teži simptomi odvikavanja. Postoje tri vrste nikotinskih flastera, na temelju snage njihovih učinaka, 5 mg, 10 mg i 15 mg. Flaster se obično primjenjuje na nadlaktici, gdje ostaje 16 sati na dan, i ne koristi se pri spavanju. Postoji mogućnost da izazove i neke štetne nuspojave kao što su nepravilan rad srca, mučnina i sveukupnu slabost organizma.
Treće:
S obzirom na nijjet tj. ako ga osoba koristi radi trajnog ostavljanja pušenja duhana, to je dopušteno in ša Allah, ali ako to dovodi do štetnih učinaka onda nije dopustivo u tom slučaju. To ovisi o savjetu pouzdanog liječnika muslimana.
Ako ih osoba koristi dok posti, to ne utječe na njegov post.
Kaže se u priopćenju Islamskog vijeća za fikh (br. 93):
Sljedeće stvari se ne smatraju da kvare post … među kojima su navedeni:
…. ” što god ulazi u tijelo kroz kožu, kao što su kreme, masti i kožni flasteri koji sadrže lijekove ili kemikalije” …. kraj citata.
Šejh Muhammed ibn al-Saalih Usejmin ( Allah mu se smilovao) je bio upitan:
U nekim ljekarnama se prodaju medicinski flasteri koje se lijepe po tijelu te tako unose u tijelo pušača ono što mu treba od nikotina za dvadeset i četiri sata, kao olakšavajući korak ka prestanku pušenja. Moje pitanje je: Ako se stavi u noći za dvadeset i četiri sata, a zatim još jedan, da li je osoba prekinula post ako koristi to ?
Šejh je odgovorio:
Takva osoba nije prekinula ramazanski post , i može ih koristiti. U stvari, to može biti i obavezno za njega da ih koristi, ako je to put do prestanka pušenja. Nije pogrešio taj pušač ako je odlučio da odustaje od tog harama postepeno, jer kada je Allah htio zabraniti alkohol, On ga nije zabranio odjednom, nego je to učinio postepeno. Alkohol je bio dopušten u početku, a zatim je On naglasio da je njegova šteta veća (od bilo kakve koristi), onda je to zabranio u određenim vremenima, a zatim ga je Allah s.w.t.a. zabranio trajno. Ove četiri faze su kako slijedi:
1 – On je to dopustio u Kur'anskom ajetu (tumačenje značenja):
” I od plodova palmi i grožđa – uzimate iz toga opojno sredstvo i opskrbu lijepu.”[Al-Nahl 16:67 – prijevod značenja – M.Mlivo ]
Ovo je u smislu podsjećanja na Njegove blagodati, tako da je tada bilo dopušteno.
2 – On nam je dao naslutiti da je alkohol zabranjen u Kur'anskom ajetu:
” Pitaju te o alkoholu i kocki. Reci: “U njima dvoma je grijeh veliki i korist za ljude, a grijeh njihov je veći od koristi njihove. “ [ Al-Bekare 2:219 – prijevod značenja – M.Mlivo ]
3 – On je to zatim zabranio, na određeno vrijeme u Kur'anskom ajetu:
” O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte “ [ Al-Nisa ‘04:43 – prijevod značenja B.Korkut ]
To znači da ne treba piti alkohol kada se namaz obavlja.
4 – On nam je opojna sredstva zabranio u potpunosti u Kur'anskom ajetu:
“O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.” [Al-Maa'idah 5:90 – prijevod značenja B.Korkut ].
Kada je objavljen ovaj ajet o potpunoj zabrani opojnih sredstava (svih vrsta alkoholnih pića), posude kod Ashaba su bila puna vina, ali su ih oni iznijeli na trg te ih ispraznili. Slavljen neka je Allah, koja je razlika između nas i njih ? Razlika između nas i njih je u slijeđenju naredbi. Oni nisu oklijevali, oni nisu rekli da će prvo popiti ono što je preostalo u posudama. Ne, naprotiv. Pili su zajedno, a onda prekinuli piti, ustali i otišli izlijevati vino na trgovima. Prestali su piti svi zajedno, i nisu rekli: Mi smo navikli na to, ili tražili bilo kakav izgovor. Ne, oni su svi zajedno odustali od tog harama, jer su imali odlučnost da je to lahko za njih te da se suoče sa teškoćom.
Al-Jalasaat al-Ramadaaniyyah (1415 HG, 1/ pitanje broj. 10).
Četvrto:
Ispravan je namaz čovjeka sa nikotinskim flasterom na tijelu, jer ne sadrži nikakvu nečistoću (nedžaset) koja bi mogla utjecati na valjanost njegovog namaza. Također flaster je stavljen na nadlaktici, koja je dio tijela koji ne treba prati kada se uzima abdest.
Ali, flaster mora biti uklonjen ako se želi učiniti gusul od džunupluka.
Molimo Allaha da vam pomogne da napustite ovu prljavu haram naviku.
A Allah najbolje zna.
Islam Q & A
prijevod i obrada: Islamski Edukativni Blog – 07. Ramadan 1434 /15.07.2013 –
_____________________________________________________________________________

Ako onaj koji je dužan da posti, dobrovoljno imadne sexualne odnose u toku posta Ramadana, gdje spolni organi uđu jedan u drugi, mora se učiniti pokajanje – tevba. Ovakva osoba je dužna da isposti do kraja dana, a zatim taj dan da naposti i da plati iskupljenje zbog hadisa Abu Hurejre koji kaže: Dok smo sjedili sa Allahovim Poslanikom savs, dođe jedan čovjek i reče: Propao sam ! Pa ga je Resul savs upitao. Šta je sa tobom ? Kaže: Imao sam spolne odnose a postio sam. Resul savs ga upita: Imaš li kakvog roba da oslobodiš ? Kaže: Nemam. Možeš li postiti dva mjeseca uzastopno ? upita ga Resul savs. Kaže:Ne. Imaš li čim da nahraniš 60 siromaha? Kaže: Nemam. ..(al-Bukhaari, al-Fath, 4, no. 1936 ).

Isto pravilo se primjenjuje na vanbračne odnose (zinaluk), homoseksualstvo, itd. Ovi zadnji su veliki grijesi bilo van ili u Ramadanu. Ukoliko neko ima sexualne odnose u više dana Ramadana, mora se iskupiti za svaki dan, a ne znati da je kefaret obaveza nije nikakav izgovor.(Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/321).

Ako neko želi da ima sexualne odnose sa ženom, ali prije toga prekine post hranom, grijeh mu je još veći, jer je povrijedio svetost Ramazana na dva načina, i ovo zahtjeva iskrenu tevbu. (Majmoo’ al-Fataawa, 25/262).

Molim Allaha da nam pomogne da Ga se sjećamo, da Mu zahvaljujemo i ispravno ibadet činimo, i da završimo Ramadan sa oprostom i da se sačuvamo džehennemske vatre. Neka je salavat i selam na Muhameda savs, njegovu porodicu i ashabe.

Šejh Salih Al Munedžid

Napomena:

Što se tiče bračnog spolnog odnosa u ramazanskim noćima, to je potpuno dozvoljeno. Spolni odnos je zabranjen od nastupa zore pa do zalaska sunca istog dana, dakle dok traje dnevni post.