Arhive za ‘fikh’ kategoriju

Poglavlje obrađuje sljedeća pitanja:

1. Značenje:

a) jezičko značenje: dova

b) šerijatsko značenje: obožavanje Allaha, subhanehu ve te'ala, određenim riječima i određenim radnjama koje otpočinju sa tekbirom a završavaju sa selamom, u tačno im određenim vremenima.

2. Blagodati namaza: Namaz je najveći i najpritvrđeniji temelj vjere nakon dva svjedočanstva. Naprotiv, namaz je stub vjere. Allah, subhanehu ve te'ala, propisao ga je Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u noći Mi'radža, iznad sedam nebesa što ukazuje na važnost namaza u životu muslimana. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada bi ga pogodila neka stvar, požurio bi namazu. O blagodati namaza i podsticaju na njega došli su mnogobrojni hadisi:..

a) Namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno. Allah, subhanehu ve te'ala, kaže, kako stoji u prijevodu značenja: „Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ruž‍no; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 45.)

b) Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Pet dnevnih namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana, razlog su opraštanja grijeha koji se počine između njih ukoliko se usčuva velikih grijeha.” ( Muslim, 233.)

c) Takođe je rekao: “Šta mislite kada bi rijeka proticala ispred vrata kuće jednog od vas i on se kupao u njoj pet puta na dan, da li bi na njemu ostalo išta od prljavštine?” Prisutni su odgovorili: “Od njegove prljavštine ne bi ostalo ništa.” Na to je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dodao: “Primjer toga je pet dnevnih namaza. Allah njima briše grijehe.” (Buharija, 528; Muslim, 667.)

3. Obaveznost pet dnevnih namaza: Obaveznost pet dnevnih namaza utvrđena je Kur'anom, Sunnetom i Idžmaom.

a) Što se tiče Kur'ana, to su riječi Allaha, subhanehu ve te'ala, kako stoji u prijevodu značenja: „A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju, i da namaz obavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je – ispravna vjera.“ (Prijevod značenja El-Bejjina, 5.)

Takođe, riječi Uzvišenog, kako stoji u prijevodu značenja: „Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju.“ (Prijevod značenja En-Nisa’, 103.)

b) Što se tiče Sunneta, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao Muaz b. Džebelu, radijallahu ‘anh, kada ga je slao u Jemen: “Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik.. Pa, ako ti se odazovu u tome, onda ih obavijesti da im je Allah, subhanehu ve te'ala, propisao pet namaza u toku dana i noći …” (Buharija, 1395.)

Abdullah b. Omer, radijallahu ‘anhuma, prenosi da je čuo Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako kaže: “Islam je sagrađen na pet stvari: svjedočenju da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hodočašćenju Ka'be za onoga koji je u mogućnosti.” (Buharija, 8; Muslim, 50.)

c) I svi islamski učenjaci su složni da su pet dnevnih namaza obaveza po svakog pametnog i punoljetnog muslimana i muslimanku. Nije obavezan djetetu i ludaku, dok je strogo zabranjen ženi muslimanci u danima hajza i nifasa sve dok se ne očisti i okupa.

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Pero je podignuto od trojice: spavača sve dok se ne probudi, ludog sve dok ne dođe sebi i djeteta sve dok ne sazrije.” (Sahih: Ebu-Davud, 4398; Nesai, 6/156; Ibn-Madže, 2041; i drugi.) Ali se djeca kada napune svoju sedmu godinu podstiču na namaz a kada dostignu desetu godinu već i pucnu zbog neobavljanja namaza. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Naređujte svojoj djeci od sedam godina namaz, a kada dostignu deset godina i udarite ih zbog njega.” (Sahih li gajrihi: Ebu-Davud, 494; Tirmizi, 407.)

Namaz je ženi muslimanki dok je u hajzu ili nifasu strogo zabranjen zbog riječi Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Zar ne! Žena kada dobije hajz ne klanja i ne posti!” (Buharija, 354.)

Onaj koji porekne obavezu namaza ili ga ostavi postao je nevjernik i odmetnuo se od vjere Islama zbog riječi Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ugovor između nas i njih je namaz, pa, ko ga ostavi, postao je nevjernik.” (Muslim, 134.)
Hajruddin Tahir Ahmetović


Poglavlje obrađuje sljedeća pitanja:

1. Značenje:

a) jezičko značenje: dova

b) šerijatsko značenje: obožavanje Allaha, subhanehu ve te'ala, određenim riječima i određenim radnjama koje otpočinju sa tekbirom a završavaju sa selamom, u tačno im određenim vremenima.

2. Blagodati namaza: Namaz je najveći i najpritvrđeniji temelj vjere nakon dva svjedočanstva. Naprotiv, namaz je stub vjere. Allah, subhanehu ve te'ala, propisao ga je Muhammedu, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u noći Mi'radža, iznad sedam nebesa što ukazuje na važnost namaza u životu muslimana. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kada bi ga pogodila neka stvar, požurio bi namazu. O blagodati namaza i podsticaju na njega došli su mnogobrojni hadisi:..

a) Namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno. Allah, subhanehu ve te'ala, kaže, kako stoji u prijevodu značenja: „Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ruž‍no; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.“ (Prijevod značenja El-Ankebut, 45.)

b) Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Pet dnevnih namaza, džuma do džume, ramazan do ramazana, razlog su opraštanja grijeha koji se počine između njih ukoliko se usčuva velikih grijeha.” ( Muslim, 233.)

c) Takođe je rekao: “Šta mislite kada bi rijeka proticala ispred vrata kuće jednog od vas i on se kupao u njoj pet puta na dan, da li bi na njemu ostalo išta od prljavštine?” Prisutni su odgovorili: “Od njegove prljavštine ne bi ostalo ništa.” Na to je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, dodao: “Primjer toga je pet dnevnih namaza. Allah njima briše grijehe.” (Buharija, 528; Muslim, 667.)

3. Obaveznost pet dnevnih namaza: Obaveznost pet dnevnih namaza utvrđena je Kur'anom, Sunnetom i Idžmaom.

a) Što se tiče Kur'ana, to su riječi Allaha, subhanehu ve te'ala, kako stoji u prijevodu značenja: „A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju, i da namaz obavljaju, i da zekat udjeljuju; a to je – ispravna vjera.“ (Prijevod značenja El-Bejjina, 5.)

Takođe, riječi Uzvišenog, kako stoji u prijevodu značenja: „Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju.“ (Prijevod značenja En-Nisa’, 103.)

b) Što se tiče Sunneta, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao Muaz b. Džebelu, radijallahu ‘anh, kada ga je slao u Jemen: “Pozovi ih da posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik.. Pa, ako ti se odazovu u tome, onda ih obavijesti da im je Allah, subhanehu ve te'ala, propisao pet namaza u toku dana i noći …” (Buharija, 1395.)

Abdullah b. Omer, radijallahu ‘anhuma, prenosi da je čuo Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kako kaže: “Islam je sagrađen na pet stvari: svjedočenju da nema istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu ramazana i hodočašćenju Ka'be za onoga koji je u mogućnosti.” (Buharija, 8; Muslim, 50.)

c) I svi islamski učenjaci su složni da su pet dnevnih namaza obaveza po svakog pametnog i punoljetnog muslimana i muslimanku. Nije obavezan djetetu i ludaku, dok je strogo zabranjen ženi muslimanci u danima hajza i nifasa sve dok se ne očisti i okupa.

Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Pero je podignuto od trojice: spavača sve dok se ne probudi, ludog sve dok ne dođe sebi i djeteta sve dok ne sazrije.” (Sahih: Ebu-Davud, 4398; Nesai, 6/156; Ibn-Madže, 2041; i drugi.) Ali se djeca kada napune svoju sedmu godinu podstiču na namaz a kada dostignu desetu godinu već i pucnu zbog neobavljanja namaza. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: “Naređujte svojoj djeci od sedam godina namaz, a kada dostignu deset godina i udarite ih zbog njega.” (Sahih li gajrihi: Ebu-Davud, 494; Tirmizi, 407.)

Namaz je ženi muslimanki dok je u hajzu ili nifasu strogo zabranjen zbog riječi Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Zar ne! Žena kada dobije hajz ne klanja i ne posti!” (Buharija, 354.)

Onaj koji porekne obavezu namaza ili ga ostavi postao je nevjernik i odmetnuo se od vjere Islama zbog riječi Allahova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Ugovor između nas i njih je namaz, pa, ko ga ostavi, postao je nevjernik.” (Muslim, 134.)
Hajruddin Tahir Ahmetović


U zadnje vrijeme sa fantomom „vehabizma” je pokrenuto i pitanje klanjanja džume-namaza bez odobrenja. Tako da su neki, za koje kažu da su učeni, davali fetve o neispravnosti džume bez dozvole IZ-a, dok su drugi stišavali situaciju iznoseći tekstove hanefijskih pravnika da je šart valjanosti dozvola vladara, treći su to negirali argumentirajući da nema dokaza za to, četvrti poštuju šartove mezheba imajući u vidu da islamski pravnici ne govore iz have, jer svako ima svoje dokaze, petima se gubi tlo pod nogama kada pokušaju razabrati šta su učenjaci o svemu tome rekli. Govoreći o ovoj temi nije mi namjera naginjati ovoj ili onoj strani nego reći ono što smatram da je najbliže istini. Ovoj temi pristupam sa dva kriterija:

Da kada se učenjaci raziđu po nekom pitanju, vadžib je izložiti njihove stavove i dokaze na Kur’an i Sunnet, pa što se slaže sa njima potvrditi to, a što se ne slaže ostaviti i odbaciti, jer Uzvišeni kaže u prijevodu značenja: “A ako se u nečemu ne slažete, izložite ga Allahu (Njegovoj knjizi) i Poslaniku (njegovom Sunnetu)” (An-Nisa, 59.)

Treba znati da bi nešto bilo šart mora ispuniti dvije stvari. Prva je da je zasnovan na vjerodostojnom dokazu, a druga je da taj dokaz jasno ukazuje da je ta stvar šart. Ako jedna od ove dvije stvari nije zadovoljena, onda to ne može biti šart.

Islamski pravnici uvjetuju tri vrste posebnih šartova, mimo šartova pet dnevnih namaza, za džumu-namaz: Šartove obaveznosti, Šartove valjanosti i Šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti. (El-Mugni 3/202-216, el-Havi el-kebir 2/402-426, Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid 1/210-211, el-Mevsu’atu el-fikhije 27/195-204 i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu 2/1291-1311) Pod šartom obaveznosti se podrazumijeva ono bez čijeg ispunjenja namaz nije obavezan, poput punoljetnosti. A pod šartom valjanosti se podrazumijeva ono bez čijeg ispunjenja namaz nije ispravan, poput dozvole vladara.

Šartovi obaveznosti, tj. da bi neko bio obavezan klanjati džumu, su: da je muškarac, slobodan, punoljetan, zdrav i u svom mjestu boravka. Znači da žena, rob, dijete, bolesnik i musafir nisu obavezni klanjati džumu. Međutim, ova vrsta šartova nisu predmet interesovanja ovog teksta te nećemo ulaziti u njihove detalje.

Šartove valjanosti i šartove koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti. Islamski pravnici uvjetuju za valjanost džume, naravno ako zanemarimo njihovo međusobno razilaženje, četiri šarta, a uvjetuju tri šarta koji su istovremeno šartovi obaveznosti i valjanosti, što je ukupno sedam šartova. (Fethul-kadir 1/408-416, Bedai’u-s-sanai’i 1/259-266, eš-Šerhu es-sagir 1/495-500, eš-Šerhu el-kebir 1/372-387, Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid 1/210-211, Mugnil-muhtadž 1/279-285, el-Muhazzeb 1/110, Keššaful-kinna’a 2/27-42 i el-Mugni 3/202-216.) Ti šartovi su:

1. nastupanje namaskog vremena džume-namaza,

2. održavanje hutbe prije namaza,

3. obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača,

4. dozvola vladara,

5. ne obavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe,

6. da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu,

7. da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir.

Nastupanje namaskog vremena džume-namaza

Za ovaj prvi šart, većina učenjaka (džumhur) smatra da džuma nije ispravna ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba. To je mezheb hanefija, malikija i šafija, dok je kod hanbelija ispravna džuma ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba, a početak namaskog vremena džume-namaza kod njih je početak bajram-namaza. Džumhur učenjaka dokazuje svoj stav vjerodostojnim hadisom od Enesa, radijallahu ‘anhu, u kojem kaže da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, klanjao džumu kada sunce pređe polovinu neba. (Buharija 904, Ebu Davud 1084, Tirmizi 503 i Ahmed 3/219) A hanbelije uzimaju za dokaz vjerodostojne hadise od Enesa (Buharija 1208.), Sehl ibn Sa’da (Buharija 939, Muslim 859.) i Džabira (Muslim 858.), radijallahu anhum, u kojima je došlo da su klanjali sa Allahovim poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prije nego što sunce pređe polovinu neba. Najbliže istini je, Allah zna najbolje, da je namasko vrijeme džume vrijeme podne namaza, jer džuma mijenja podne namaz, a ako se klanja prije nego što sunce pređe polovinu neba džuma je valjana, na što upućuju gore spomenuti hadisi.

Održavanje hutbe prije namaza

Za ovaj drugi šart se u mnogim fikhskim knjigama navodi da su se islamski pravnici složili da je održavanje hutbe šart ispravnosti džume-namaza. (Tebjinul-hakaik 1/219, eš-Šerhu es-sagir 1/499, Mugnil-muhtadž 1/285, el-Mugni 2/302. i el-Fikhu el-islami ve edilletuhu 2/1303.) Međutim, istina je da su se razišli u tome što jedni uslovljavaju dvije hutbe, drugi samo jednu, neki kažu da je hutba rukn i šart, neki da nije šart nego vadžib, dok ima i onih koji kažu da je samo sunnet. Najjači dokazi obaveznosti hutbe su riječi Uzvišenog: “Pođite na namaz (zikrullah)” (Prijevod značenja Al-Džumu’a, 9.), a zikrullah je hutba. Zatim, neprestano klanjanje Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, džume-namaza sa hutbom što je, u stvari, pojašnjenje kako se klanja ovaj namaz. Istina po pitanju ovog šarta je, a Allah zna najbolje, da je hutba vadžib a ne šart, jer sa spomenutim dokazima najviše što se može reći je da je vadžib.

Obavljanje džume u džematu sa određenim brojem klanjača


Za ovaj treći šart, islamski pravnici su se jednoglasno složili da je obavljanje džume u džematu šart valjanosti džume-namaza, na što upućuje hadis Tarik ibn Šihaba, radijallahu ‘anhu, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Klanjanje džume-namaza u džematu je obaveza svakog muslimana, osim za četiri osobe: roba, ženu, dijete i bolesnika.” (Ebu Davud 1067. i kaže da je Tarik, radijallahu ‘anhu, vidio Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ali nije od njega ništa čuo. Prenosi Ibn Hadžer da su mnogi ovaj hadis ocijenili vjerodostojnim, pogledaj Nejlul-evtar 2/488. A Šejh Alabani je hadis ocijenio vjerodostojnim, pogledaj: el-Irva’ 592) Međutim, razišli su se učenjaci u najmanjem broju klanjača koji čine džemat. U vezi s tim kaže Ebu Hanife i Muhammed da džemat čine trojica mimo imama, s tim da kod hanefija ima i drugo mišljenje da je dovoljan jedan sa imamom na čemu je i Imam Taberi. A šafije i hanbelije su uslovili četrdeset klanjača, dok je šart kod malikija dvanaest. Neki kažu da je šart dvojica mimo imama, drugi trideset klanjača, itd. Hanefije dokazuju svoj stav jezičkim putem, tj. da je najmanji broj za množinu (džem’un) tri. Šafije i hanabile se drže hadisa o prvoj hutbi prije hidžre Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u kojem se navodi da je broj klanjača bio četrdeset. Malikije dokazuju hadisom gdje se navodi da je sa Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ostalo dvanaest ljudi na džumi, kada su ostali izašli iz mesdžida i tako dalje. Nije teško primjetiti slabost ovakvog dokazivanja da bi najmanji broj bilo šart za valjanost džume-namaza. Isparavno je, a Allah zna najbolje, da je najmanji broj-broj koji čine džemat u ostalim namazima takođe i u džumi-namazu, tj. dvije osobe. A dokaz za to je vjerodostojni hadis od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kojem navodi da je noćio kod tetke Mejmune, radijallahu ‘anha, žene Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ustao i klanjao noćni namaz, a onda mu se Ibn ‘Abbas pridružio pa su klanjali u džematu. (Buharija 699 i Muslim 763.) Onaj ko tvrdi da se džuma razlikuje po ovom pitanju, treba da donese validan dokaz.

Dozvola vladara

Za ovaj četvrti šart, džumhur učenjaka ne uslovljava za valjanost džume-namaza dozvolu od vladara. Dok hanefije uslovljavaju za valjanost džume dozvolu od vladara, njegovo prisustvo, ili njegovog zamjenika, argumentirajući svoj stav činjenicom da je tako bilo u vrijeme Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, a zatim u vrijeme četvorice pravednih halifa. A ako nema vladara, iz nekog razloga, na ljudima je da odrede hatiba između sebe i klanjaju džumu. Imamo dva dokaza da dozvola vladara nije šart. Prvi je hadis kojeg bilježi Buharija u kojem je došlo da je Alija, radijallahu ‘anhu, klanjao džumu bez dozvole halife, kada je halifa Osman, radijallahu ‘anhu, bio okružen i pritvoren u svojoj kuću. Niko od ashaba nije negirao postupak Alije, radijallahu ‘anhu, a sam halifa Osman, radijallahu ‘anhu, kada su ga o tome obavijestili je potvrdio postupak Alije, radijallahu ‘anhu. (Buharija 695.)

Drugi dokaz je to da kao što u ostalim namazima nije šart dozvola vladara, tako nije ni u džumi-namazu, a ko tvrdi suprotno ovome neka donese dokaz. Čudna je stvar kako neki proglašavaju džume koje nije odobrila IZ ništavnim, dokazujući to šartom – dozvole vladara. Da ovo nije tačno navesću tri argumenta: Prvi je da dozvola vladara nije šart za valjanost džume, na što upućuje postupak ashaba, drugi je da možemo postaviti pitanje – ko je IZ-u dao dozvolu za obavljanje džume jer oni nisu vlast, a postojeća vlast nije islamska i treći je da po hanefijskom mezhebu ako nema vladara muslimana, kao što je slučaj kod nas, ljudi trebaju sami sebi organizovati džume, a to je ono što su uradili oni koji klanjaju džume bez dozvole IZ-a.

Ne obavljanje džume-namaza na više mjesta u jednom gradu bez potrebe

Za ovaj peti šart većina učenjaka, tj. mezheb malikija, šafija i hanabila, smatraju da je zabranjeno obavljati više džuma u jednom mjestu bez potrebe kao što je tijesan prostor i slično. Kod hanefija postoji razilaženje oko ovog šarta: Muhammed i u rivajetu od Ebu Hanife i Ebu Jusuf smatraju da je dozvoljeno više džuma u jednom mjestu, a u drugom rivajetu kojeg su izabrali Tahavija i Ibn ‘Abidin je zabranjeno. Međutim, ako se klanja više džuma u jednom mjestu bez potrebe, onda ona koja prva počne je ispravna a druga je ništavna ako su obje dozvoljene, a ako ne onda je ispravna samo ona koja je dozvoljena. Ako ne znamo koja je prva počela,onda svi trebaju klanjati podne namaz. Ovo su posljedice ovog šarta. Dokaz da je ovo šart valjanosti džume je djelo Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ashaba i tabi’ina, tj. da oni nisu obavljali osim jednu džumu u jednom mjestu. Nema sumnje da ovaj dokaz najviše na što može da upućuje je da je to mustehab, a da bude vadžib ili šart, pa to je daleko. Učenjak Ševkani kaže da ovakvi dokazi ne upućuju ni da je mustehab, a kamoli vadžib ili šart. (Ed-Derari el-mudije str.125.)

Da se klanja u naseljenom mjestu, gradu ili selu

Ovaj šesti šart, džumhur učenjaka, tj. mezheb malikija, šafija i hanabila, smatraju da je džuma isparavna ako se klanja u naseljenom mjestu, svejedno gradu ili selu. S tim da je kod hanbelija džuma ispravna i ako se održi u pustinji ili pod šatorima, dok je kod malikija i šafija u ovom slučaju džuma batil. Hanefije smatraju da je džuma ispravna ako se obavlja u gradskom naselju i prigradskim mjestima, za razliku od sela gdje je klanjanje džume-namaza neispravno. Hanefijski učenjak es-Serahsi pojašnjava da se pod gradskim naseljem podrazumijeva mjesto u kojem je namjesnik ili u kojem je kadija. (El-Mebsut 2/23.) , a kaže hanefijski učenjak el-Kasani da stanovnici sela koja nisu uz gradsko naselje nisu dužni klanjati džumu niti je klanjanje džume ispravno u selima. (Bedai’u-s-sanai’i 1/259) Po ovom šartu kod hanefija mnoge džume u bosanskim selima su batil. Hanefije dokazuju svoj stav slabim hadisom kojeg prenosi Alija, radijallahu ‘anhu, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Nema džume-namaza niti bajram-namaza osim u gradskom naselju.” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101. i Abdurrezzak u svom Musannefu 3/167. Ovaj hadis su riječi Alije, radijallahu ‘anhu, pogledaj: Nasbu-r-raje 2/195.) Ovaj hadis su Imam Ahmed i Ibn Hadžer ocijenili slabim. (Pogledaj: Telhisul-habir 2/54.) Ispravno je, a Allah zna najbolje, da je džumu obaveza klanjati na selima i na bilo kom mjestu, na što upućuju dva hadisa od kojih je jedan vjerodostojan, a drugi hasen (dobar), i predaja od Omera, radijallahu ‘anhu. Prvi hadis bilježi Buharija od Ibn ‘Abbasa, radijallahu ‘anhuma, u kome kaže da prva džuma koja je klanjana poslije džume u Medini je džuma u mjestu Džuvasa u Bahrejnu, a ono je jedno od sela plemena Abdul-kajs. (Buharija 892.) Drugi hadis je u kojem kaže Ka’b ibn Malik da je prvu džumu sa njima klanjao Esad ibn Zurare, radijallahu ‘anhum, u selu bilzu Medine koje se zove Neki’ul-hadamat. (Bilježi ga Ebu Davud 1069. i Ibn Madže 1082. Ibn Hadžer je hadis ocijenio dobrim, pogledaj: Telhisul-habir 2/56.) A kaže Omer, radijallahu ‘anhu: “Klanjajte džumu gdje god bili!” (Bilježi ga Ibn ebi Šejbe u svom Musannefu 2/101.)

Da se klanja u džamiji i za imamom koji nije musafir


Ovaj sedmi šart ili ove dvije stvari su šart ispravnosti džume samo kod malikija, tako kod njih džuma nije ispravna ako se klanja u kućama, dvorištu kuća, na otvorenom zemljištu ili napuštenim mjestima. Imaju četiri šarta za objekat koji se smatra džamijom i navode detalje za koje nema potrebe da ih ovdje navodimo. Nemaju dokaza kojeg je vrijedno ovdje navesti i komentarisati. Osnov je da to nije šart i nema šerijatskog teksta koji ukazuje na obrnuto. A Allah zna najbolje.

Zaključak i govor nekih učenjaka iz navedenog

Nakon analiziranja spomenutih šartova može se reći: da ako bi ovi šartovi koje su postavili islamski pravnici zaista bili šartovi za valjanost džume namaza, onda bi mnoge džume-namazi koje se klanjaju danas u svijetu bile ništavne, jer mnoge današnje džume se klanjaju sa brojem klanjača koji je manji od četrdeset i trideset, bez dozvole vladara muslimana, klanja se više džuma u jednom mjestu bez potrebe, takođe se klanjaju u nenaseljenim mjestima, a kamoli u selima, mnoge se ne klanjaju u džamijama, pogotovo na Zapadu, i često im hatib bude musafir.

Kaže Ibn Rušd, nakon što je naveo neke šarte koje su uslovili učenjaci za valjanost džume, poput toga da bude u mesdžidu, uz dozvolu vladara, u naseljenom mjestu, sa određenim brojem klanjača i da ne bude više džuma u jednom mjestu: “U pravu je onaj ko bi rekao: da su ove stvari, šartovi za isparavnost džume-namaza, ne bilo dozvoljeno Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da ih prešuti i ne pojasni, jer Uzvišeni kaže: “A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje” (Prijevod značenja An-Nahl 44.), i kaže: “Mi tebi objavljujemo Knjigu da bi im objasnio ono oko čega se razilaze.” (Prijevod značenja An-Nahl 64.).” (Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid 1/211.)

Kaže Imam Ševkani: “Džuma-namaz je poput ostalih namaza, ne razlikuje se od njih, jer nam nije došlo nešto što upućuje da se razlikuje od ostalih namaza. Ovim riječima se išareti na odgovor na ono što neki kažu: da su šartovi obaveznosti džume-namaza vladar (njegovo prisustvovanje ili dozvola), naseljeno mjesto i određen broj (klanjača). Zaista, nema dokaza koji upućuju da su ove stvari mustehab, a kamoli da su šartovi valjanosti džume-namaza. Nego ako bi dva muškarca klanjali u džematu džumu-namaz u mjestu u kojem nema nikog drugog osim njih dvojice, obavili bi ono što im je obaveza. A ako bi jedan od njih održao hutbu, uradili bi ono što je sunnet, a ako ostave hutbu pa ona je samo sunnet. A da nema hadisa od Tarik ibn Šihaba, radijallahu anhu, u kojem je došlo da je vadžib svakom muslimanu da klanja džumu u džematu i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije klanjao u džematu, bilo bi pojedinačno klanjanje džume ispravno poput ostalih namaza.” (Ed-Derari el-mudije str.125)

Kaže Siddik Hasan Han: “Ko dobro razmisli o ništavnim mišljenjima, zabludjelim mezhebima i bezvrijednim idžtihadima, koji su rečeni i napisani o ovom plemenitom ibadetu koji nam je Allah propisao jednom u sedmici i učinio ga jednim od obilježja Islama, ne bi se mogao tome načuditi. Neki kažu: hutba je poput dva rekata namaza, pa ako ga prođe hutba nije mu ispravna džuma. Kao da do njih nije došao hadis prenešen mnoštvom rivajeta koji jedan drugog podupiru: “Ko zakasni na jedan rekat džume-namaza, neka klanja još jedan i namaz će mu biti potpun”, niti su mu doprli drugi dokazi mimo ovog hadisa. Drugi kažu: džuma nije ispravna osim da je klanjaju trojica sa vladarom, treći kažu: četvorica, četvrti kažu: sedmorica, devetorica, dvanaestorica, dvadeset, trideset, četrdeset, pedeset, sedamdeset, broj između toga, velik broj bez određivanja. Zatim, druga grupa kaže: džuma nije ispravna osim ako se klanja u naseljenom mjestu, a neki su čak odredili sa koliko hiljada stanovnika je šart da se klanja. Sljedeći opet tvrde: mora biti u tom mjestu džamija i nužnik, dok drugi kažu mora biti to i to. Onda pojedini govore: nije vadžib klanjati džumu osim sa halifom, a ako nema halife ili ima ali je nepravedan, džuma niti je propisana niti ju je vadžib klanjati… Još je takvih mišljenja iza kojih nema ni traga od znanja. Nema u Allahovoj knjizi, niti u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ni jedno slovo koje može biti dokaz za njihove tvrdnje da su ove spomenute stvari šartovi za valjanost džume namaza, farz od njenih farzova ili rukn od njenih ruknova. Čudne li stvari, šta mišljenje radi od onih koji se na njega oslone, i kakve neistine im iz glava izlaze, koje liče pričama ljudi na noćnim ćaskanjima i druženjima i krivotvorenim hadisima od kojih je daleko čisti Šerijat. Ovo je jasno svakom ko poznaje Kur’an i Sunnet, ko je pravedan i čvrst i nije se uzdrmao sa puta istine zbog naklapanja i govorkanja. Ko pogriješi, greška mu se ne prihvata. A presuda među Allahovim robovima je Njegova knjiga i Sunnet Njegovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kao što kaže Uzvišeni: “A ako se u nečemu ne slažete, izložite ga Allahu (Njegovoj knjizi) i Poslaniku (njegovom Sunnetu).” (Prijevod značenja An-Nisa 59.) ili „… I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (Prijevod značenja An-Nisa 65.) Ovi ajeti i njima slični jasno ukazuju i stavljaju nam na znanje, da se kod razilaženja treba vratiti presudi Allaha i Njegovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Allahova presuda je Njegova knjiga, a presuda Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, poslije njegove smrti je njegov Sunnet, a ne nešto drugo. Uzvišeni Allah nije dao nijednom od Svojih robova, pa makar dostigao velik stepen u znanju i sakupio što drugi nemaju, da govori o ovom Šerijatu bilo šta bez dokaza iz Kitaba i Sunneta. Mudžtehid ima olakšicu da radi po svom mišljenju ako nema dokaza, međutim, ostali nemaju olakšicu da rade po tom mišljenju, ma ko on bio.” (Er-Revdatu en-nedije 1/363-366.)

Zatim je Šejh Albani, rahimehullah, prokomentarisao riječi Siddika: “Ovo što je ovdje rekao je dobro” (Et-T’alikatu er-redije 1/367.), zatim je zanegirao njegov stav da je hutba sunnet, te naveo dokaze da je vadžib.

Takođe, Sejjid Sabik je u svojoj knjizi “Fikhu-s-sunne”, kada je govorio o šartovima džume, citirao riječi Siddika, gore spomenute, naglašavajući da je to dovoljno da kaže o tim šartovima. (Fikhu-s-sunne 1/225-226.)

Rezime svega kazanog o šartovima džume je: da su šarti džume nastupanje namaskog vremena i klanjanje u džematu, te da je hutba vadžib, a za ostale šartove koje su uvjetovali učenjaci nema dokaza koji ukazuju da su vadžib, a kamoli da budu šartovi valjanosti džume. Takođe ovaj stav, u globalu, zastupaju mnogi učenjaci, poput Ibn Hazma (El-Muhalla 5/36-40), Ibn Rušda, Ševkanija, Siddika Hasana Hana, Albanija i Sejjida Sabika. Ve billahi tevfik.

VASSIJET – OPORUKA

Posted: 7 Marta, 2013 in fikh

Vasijjet je poklon koji daruje osoba drugome nakon svoje smrti, bez obzira da li upotrijebio izraz ”vasijjetim (oporučujem)” ili neki drugi izraz koji upućuje na to. Definicija vasijjeta kod učenjaka hanefijske pravne škole je sljedeća: ”Tražiti izvršenje neke radnje od strane onoga kojem se oporučuje nakon nestanka ili smrti oporučitelja kada se radi o ispunjenju onoga u čemu je korist oporučitelja, poput: vraćanja njegovih dugova, ispunjenje njegovih zahtjeva u onome što direktno zadire u domen njegovih interesa ili interesa njegovih nasljednika.”(1) Svi učenjaci se slažu da je dozvoljeno poništiti ovaj ugovor ako to oporučilac želi. Postoji također konsenzus uleme da ugovor postaje obavezujući nakon smrti oporučioca.(2)

Dokaze o šerijatsko-pravnoj valjanosti vasijjeta kao jednog od ugovora nalazimo u Kur'anu, Sunnetu i Idžma'u (konsenzusu). Uzvišeni Allah dž.š. kaže: “Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima.”(3) Ovim ajetom je u početku vasijjet bio strogo naređen, ali je ovaj propis derogiran nakon objavljivanja ajeta o nasljedstvu, pa je vasijjet postao sunnet (preporučen). Allah dž.š. kaže:”Nakon oporuke ili izmirivanja duga…”(4)

Seid ibn ebi Vekas je rekao: ”Posjetio me je Allahov Poslanik u godini Oprosnog hadždža kada sam obolio od teške bolesti, pa sam mu rekao: Allahov Poslaniče, vidiš da sam teško obolio, imam mnogo imetka, a od nasljednika samo kćerku, pa mogu li podijeliti dvije trećine svog imetka? Odgovorio je: ”Ne.” Upitao sam: A polovinu, Allahov Poslaniče? Odgovori: ”Ne.” Ponovo upitah: A trećinu? Odgovori: ”Trećina može, ali je i ona mnogo. Bolje ti je da svoje nasljednike ostaviš bogate, nego da postanu siromasi koji će prositi od ljudi.” (5)

Ibn Omer prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ”Kako ima pravo ijedan musliman koji ima nešto da vasijjeti prespavati dvije noći, a da mu njegov vasijjet nije napisan.” (6)

Na osnovu ovih ajeta i hadisa velika većina uleme smatra da vasijjet nije stroga obaveza, osim za onoga koji ima neispunjene obaveze prema drugome, a koje nisu nikome od njegove rodbine poznate, ili povjerenu stvar (emanet) nije vratio, a za to ne postoje svjedoci koji bi potvrdili ostavljanje te stvari u emanet.

Davud ez-Zahiri je rekao da je stroga obaveza (vadžib) oporučiti rodbini koja ne nasljeđuje oporučioca. Ovaj stav se prenosi od Mesruka, Tavusa, Katadeta i Ibn Džerira. (7) Oni su naveli sljedeće argumente na osnovu kojih su došli do svog stava i mišljenja:

– ajet: ”Kada neko od vas bude na samrti, ako ostavlja imetak, propisuje vam se, kao obaveza za one koji se Allaha boje, da pravedno učini oporuku roditeljima i bližnjima.” (8) Iz ajeta se jasno vidi i razumije imperativ i naredba, zato je vasijjet stroga obaveza (vadžib) i to za rodbinu koja nema pravo na nasljedstvo. (9)

– hadis od Ebu Hurejre koji je rekao da je neki čovjek upitao Allahovog Poslanika s.a.v.s.: ”Moj otac je umro, a nije ostavio oporuku, pa da li će se moći iskupiti ako podijelim sadake za njega? Allahov Poslanik s.a.v.s. odgovori: ”Da.” (10)

Iz ovog hadisa vidimo da je vasijjet obaveza koja se ne može propustiti, jer keffaret (iskup) biva nakon učinjenog grijeha ili prekršaja, a sam Poslanik s.a.v.s. je ukazao na to da propuštanje vasijjeta neizbježno povlači za sobom obavezu keffareta koji je izražen u vidu dijeljenja sadake za umrlu osobu koja je izostavila svoju obavezu. (11)

Većina uleme smatra da je vasijjet preporučen (mustehab) i taj svoj stav zasnivaju na sljedećim argumentima:

– Većina ashaba r.a. nije smatrala vasijjet obaveznim i tom njihovom mišljenju se nije niko usprotivio, jer da je bilo neistomišljenika u njihovo vrijeme, sigurno bi se njihov stav prenio i registrovao.

– Vasijjet je ugovor kojim se nešto daruje, tako da njegova sprovedba nije obavezna poslije smrti, kao što je slučaj darovanja nekome u za vrijeme života. (12)

– Ako neka osoba nije učinila vasijjet, čitav imetak te osobe se poslije smrti dijeli zakonskim nasljednicima i to je jednoglasni stav uleme (idžma’). Da je vasijjet obavezan morao bi se izdvojiti dio iz njegove imovine koji će biti na mjestu propuštenog vasijjeta. (13)

– Ajet koji su citirali oni koji smatraju vasijjet vadžibom je derogiran, jer u hadisu koji bilježi Buhari, a prenosi Ibn Abbas r.a. stoji: ”Imetak je bio za djecu, a vasijjet za roditelje, pa je Allah poništio šta je htio i odredio svakom roditelju jednu šestinu od nasljedstva.”

– Riječ ”hakk” po mišljenju većine uleme ima jezičko značenje nečega postojanog i stabilnog, a njeno terminološko značenje je: ono na osnovu čega počiva neki propis, a to značenje obuhvata više od samog značenja pravne obaveze i preporuke, tako da nekada ima značenje i opće dozvole. (14)

Ispravnije mišljenje je da je vasijjet preporučen, jer su jači dokazi na strani onih koji zastupaju to mišljenje, a Allah najbolje zna.

Ruknovi (sastavni dijelovi) vasijjeta:

Vasijjet ima svoja četiri rukuna (sastavna dijela): oporučitelj, onaj kome se oporučilo, ono što se oporučuje i sama oporuka.

Što se tiče oporučitelja, on je po mišljenju svih šerijatskih pravnika svaka osoba koja posjeduje određenu imovinu, tj. vlasnik čije je vlasništvo pravno valjano. Kod imama Malika r.a. je dopušteno da maloljetna i nezrela osoba mogu učiniti vasijjet, ako su svjesni i raspoznaju rodbinske veze. (15) Imam Ebu Hanife r.a. to ne dopušta i smatra takav vasijjet pravno nevalidnim. (16) Od Imama Šafi'ija r.a. se bilježe dva oprečna mišljenja. (17)

Što se tiče onoga kome se oporučuje, sva ulema ima jedinstven stav da nije dozvoljeno oporučiti nasljedniku, jer Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: ”Nema vasijjeta nasljedniku!” (18) Iz ovog pravila se izuzima slučaj ako bi nasljednici dopustili da oporučilac oporuči nekome od njih i svi se slože po tom pitanju.

Ono što se oporučuje ne smije prelaziti trećinu imetka oporučitelja koji je iza sebe ostavio nasljednike i tu nema razilaženja među šerijatskim pravnicima, ali se oni razilaze kada se radi o onome ko nije ostavio nasljednika, kao i koliki dio imovine je preporučeno oporučiti; trećinu ili manje od toga. Ebu Hanife, Ahmed u jednoj predaji od njega, Ishak i Ibn Mesud kažu da je dopušten vasijjet više od trećine imetka onome koji ne ostavlja iza sebe nasljednika, dok Malik, Evza'i i Ahmed u drugoj predaji smatraju da to nije ni u kom slučaju dozvoljeno. Preporučeni iznos je svaki onaj koji je manji od trećine, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: ”A trećina je mnogo.” Katade je rekao: ”Ebu Bekr je oporučio petinu, Omer trećinu, a meni je draža petina.”

A oni koji smatraju da je najbolje oporučiti trećinu oslanjaju se na riječi Allahova Poslanika s.a.v.s.: ”Zaista vam je Allah dao da oporučite trećinu od vašeg imetka što će biti (razlogom) povećanja vaših (dobrih) djela.” (19)

Ako bi oporučilac oporučio nešto nemuslimanu, maloljetniku, mentalno poremećenoj osobi ili nasilniku, vasijjet nije pravno validan po mišljenju Eš-Širazija, ali ako bi se njihovo stanje promjenilo prije sprovedbe vasijjeta on bi tada bio punovažan (tj. ako bi nemusliman prešao na islam, maloljetnik postao punoljetan, mentalno poremećena osoba ozdravila, nasilnik se pokajao i postao pravedan).

Vasijjet se u potpunosti sprovodi nakon što onaj kome se nešto oporučuje prihvati primiti oporučeno. Oporučitelj ima pravo da opozove izvršenje oporuke, ili isključi onoga kome je oporučio. Predmet oporuke mora biti šerijatski dozvoljen kao: povrat duga, obavljanje hadža, briga o maloljetnoj djeci i tome slično. Međutim, ako bi oporučio da se izvrši nešto što nije šerijatski dozvoljeno kao: izgradnja objekta gdje će se postupati suprotno Allahovim propisima, pomagati u činjenju grijeha i širenju nereda na Zemlji, u tom slučaju oporuka nije šerijatski validna. (20)

Ako bi oporučitelj oporučio više od trećine svog imetka strancu (koji mu nije rodbina) takav vasijjet je validan, ali je njegovo izvršenje obustavljeno dok nasljednici oporučitelja ne izjave da su saglasni. Ukoliko oporučitelj ne bude imao nasljednika vasijjet se sprovodi, jer nije potrebna ničija saglasnost ili odobrenje.

Dokaz za ovu konstataciju je da je puno pravo nasljednika da reaguju i traže poništenje vasijjeta, ako se radi o većem iznosu od trećine ukupnog imetka oporučitelja. Ako se oni slože i odobre to, onda je to postupak u granicama njihovog prava, što čini vasijjet potpuno validnim. (21)

Ako bi onaj koji nema svojih nasljednika poklonio nekome svoj cjelokupni imetak dok je na smrtnoj postelji, takav poklon je šerijatski valjan ako darodavac nije dužnik. U ovom slučaju poklon koji poklanja osoba na smrtnoj postelji je sličan vasijjetu, jer ako je zabrana vasijjeta više od trećine imetka onoj osobi koja nije dužnik radi prava nasljednika u tom imetku, a njih nema, onda je vasijjet potpuno validan. (22)

Ako bi onaj kome se nešto oporučilo odbio primiti ono što mu je oporučeno dok je oporučitelj živ, to nema svoju pravnu snagu, jer vrijeme u kojem stupa na snagu obaveznost (vudžub) prihvatanja oporuke, ili pak, njeno odbijanje, je tek nakon smrti oporučitelja.

Vlasništvo nad onim što je oporučeno počinje od trenutka prihvatanja vasijjeta i nije ga neophodno preuzeti da bi time prešlo pravo vlasništva nad tom imovinom sa oporučitelja na onoga kome se to oporučilo. Kod poklona je obrnut slučaj jer vlasništvo nad poklonjenom stvari počinje od trenutka njenog preuzimanja.

U slučaju da osoba odbije primiti oporučeno ta oporuka više nije validna, jer je jedan od uslova kod ovakve vrste ugovora prihvatanje druge strane (kabul). (23)

Molim Allaha dž.š. da nam proširi znanje o našoj vjeri i njenim propisima, zaista je On Svemogući Gospodar i prima dove Svojih dobrih robova. Amin!

PRIREDIO: Mr. HAMID INDŽIĆ
_________________________________________________________________________
LITERATURA: 
 
1- Bidajetul-mudžtehid ve nihajetul-muktesid, Ibn Rušd 4/152, Darul-ma'rife, Bejrut, prvo izdanje 1997.god. i El-Ihtijar li ta'lil-muhtar, Abdullah ibn Mahmud ibn Mevdud,5/62, El-Mektebe el-islamijje, Istambul, 1951.god.
2- Ibid 4/152.
3- El-Bekare 180
4- En-Nisa 13
5- Sahihul-Buhari 5/2145, broj hadisa 5344, Dar ibn Kesir, Jemame, Bejrut, 1987.god. i Sahih Muslim 3/1250, broj hadisa 1628, Dar ihja’ et-turas el-arebi, Bejrut, 1954.god.
6- Sahih Muslim 3/1250, broj hadisa 1627, a u predaji kod Bejhekija:”Zanoći jednu, ili dvije noći…” Sunenul-Bejheki el-Kubra 6/272, broj hadisa 12369.
7- El-Mugni, Ibn Kudame, 6/55, Darul-fikr, Bejrut, prvo izdanje 1405.h.god.
8- El-Bekare 180
9- El-Muhalla, Ibn Hazm 9/314, Darul-afak el-džedide, Bejrut
10- Sahih Muslim 3/1254, broj hadisa 1630 i Sahih Ibn Huzejme 4/132, broj hadisa 2498, El-Mektebul-islamijj, Bejrut 1970.god.
11- El-Muhalla , Ibn Hazm 9/313,314
12- El-Mugni, Ibn Kudame 6/55
13- Subulus-selam, Es-San'ani 3/103, Darut-turas el-arebi, Bejrut, četvrto izdanje 1379.h.god.
14- Nejlul-evtar, Eš-Ševkani 6/142, Darul-džil, Bejrut,1973.god. i El-Mugni,Ibn Kudame 6/56
15- Bidajetul-mudžtehid, Ibn Rušd 4/149
16- Bidajetul-mubtedi, El.Merginani,1/258, štamparija Muhammed Ali Sabiha, Kairo, prvo izdanje 1355.h.god.
17- Minhadžut-talibin,En-Nevevi 1/89, Darul-ma'rife, Bejrut.
18- Sunenut-Tirmizi 4/433, Dar ihja’ et-turas el-arebi, Bejrut
19- Šerh meanil-asar,Et-Tahavi 4/380, Darul-kutubil-ilmijje, Bejrut 1399.h.god.
20- Et-Tenbih, eš-Širazi 1/139, Alemul-kutub, Bejrut, prvo izdanje 1403.h.god.
21- El-fikhul-islamijju ve edilletuh, dr.Vehbe ez-Zuhajli 8/41-43,52-53, Darul-fikr, Bejrut, treće izdanje 1989.god.
22- Durerul-hukkam fi šerhi medželletil-ahkam, Ali Hajdar 7/430, član 877, Darul-kutubil-i'lmijje, Bejrut.
23- El-mebsut, es-Serahsi 28/47, Darul-ma'rife, Bejrut, 1406.h.god.

________________________________________________________


Ali Bin Ferid El-Hindi

SUĐENJE

Sudstvo se bavi tumačenjem šeriatskih odredbi i njihovim sprovođenjem. Sudstvo spada u farzi kifaje – kolektivna vjerska obaveza. Vladar je dužan da u svakom gradu postavi kadiju (šeriatskog suca). Položaj kadije je izuzetno važan, jer on presuđuje u ime Allaha, kao zastupnik Allahova Poslanika s.a.v.s. Prema tome, na taj položaj ne treba postavljati onog koji ga traži, ili se trudi da se domogne tog položaja.

UVJETI KOJE KADIJA MORA ISPUNJAVATI

Uvjeti koje kadija mora ispunjavati su: 1. Da bude musliman, pametan, punoljetan i slobodan. 2. Da dobro poznaje Kur’an i hadis, kako ne bi sudio bez nužnog znanja. 3. Da bude pravedan. 4. Da posjeduje izoštrena čula sluha, vida i govora. 5. Da ne donosi presudu u stanju srdžbe. 6. Da ne sudi lično sebi ili onom ko mu ne može biti svjedok, kao što su dijete, otac ili supruga. 7. Da sudi u prisustvu svjedoka. 8. Da ne uzima mito ili hediju – poklon.

ADABI (NAČIN PONAŠANJA) KADIJE

1. Mora biti čvrst ali bez grubosti, i blag ali bez slabosti. 2. Da mjesto na kome sudi bude prostrano. 3. Da pravedno postupa sa parničarima u pogledu gledanja, davanja primjedbi i rasporeda sjedenja. 4. Da njegovom suđenju prisustvuju fikhski učenjaci kao i poznavaoci Kur’ana i sunneta.

KADIJA DONOSI PRESUDU NA OSNOVU:

1. Priznanja optuženog. 2. Dokaza onog koji optužuje. 3. Ako nema dokaza, onda na osnovu zakletve optuženog. 4. Ili odustajanje od zakletve.

NAČIN SUĐENJA

1. Sudija parničare postavi ispred sebe i upita ih: “Ko je od vas dvojice tužitelj i kakva je optužba?”. 2. Kad tužitelj završi sa izlaganjem svoje optužbe on će upitati optuženog: “Šta imaš reći na ovo?” 3. Ako optuženi prizna navode optužnice, sudija će presuditi po njoj, a ako zanijeće, reći će tužitelju: “Daj dokaza”. 4. Ako donese dokaz sudija će na osnovu njega presuditi u njegovu korist, a ako zatraži da mu se odredi rok u kome će donijeti dokaz, odrediće mu se razuman rok u kome on može donijeti dokaz. 5. Ako ne donese dokaz sudija će reći optuženom: “Pristupi zakletvi”. 6. Ako se optuženi zakune sudija će ga osloboditi, a ako se ustegne od zakletve upozoriće ga da će protiv njega presuditi, ako se ne zakune. 7. Ako se i nakon upozorenja ne bude htio zakleti, sudija će presuditi protiv njega. Poželjno je da se tada zakletva ponudi tužitelju, a tek nakon toga presudi u njegovu korist. Sudija neće suditi na osnovu vlastitog znanja, nego na osnovu dokaza, tako da ne bi bio optužen za nepravednost, u pogledu Allahovih s.v.t. propisa. Međutim, kad su u pitanju ljudski hakovi – prava, on će presuditi na osnovu svog znanja, s tim što će naglasiti taj oslonac. Prihvata se pismo jednog kadije upućeno drugom kadiji, ako se radi o haddovima, i ako je uzeo dva svjedoka. Presuda sudije je spoljnog karaktera, i ona sama po sebi ne dozvoljava ono što je zabranjeno. Ako dokazi budu suprotni, i ni jedan ne prevagne sudija će podijeliti sporni predmet među parničarima. Dozvoljeno je da se odrede dvojica zastupnika da presude o nekom posebnom pitanju, čak ako postoji i nadležno kadija i ako obadvije strane iskažu svoje zadovoljstvo takvim suđenjem, kao što je zastupanje supružnika pri sklapanju braka.

SVJEDOČENJE

Svjedočenje je istinito iskazivanje onog što se vidjelo ili čulo. Svjedočenje postaje onog ko bude određen da svjedoči. Za svjedoke se uvjetuje da bude pametan, punoljetan i od onih u čije se svjedočenje ne sumnja, kao što je npr. svjedočenje bližnjeg, poput svjedočenja jednog bračnog druga, u korist drugog, ili svjedočenje od kojeg će svjedok imati ličnu korist, ili svjedočenje neprijatelja. Svjedok će biti ispravan, ako njegovu ispravnost potvrde dvojica pouzdanih svjedoka, makar i ne izgledao pouzdan. Za presudu je obavezno imati dva svjedoka, izuzev što je za viđenje mlađaka pri nastupanju ramazana, dovoljan je jedan svjedok, a za dokazivanje bluda neophodno je imati četiri svjedoka. Ako ne bude bilo dvojice ljudi muškaraca, onda se za svjedoka uzima jedan čovjek i dvije žene. Kod svjedočenja za propise, dovoljan je jedan svjedok uz zakletvu, a za svjedočenje hajza ili trudnoće dvije žene.

ZAKLETVA

Pod zakletvom se misli na zaklinjanje Allahom s.v.t., tj. Njegovim imenima i svojstvima, a zaklinjanje nečim mimo Allaha s.v.t. nije dozvoljeno, makar se radilo i o nečem poštovanom, kao što je Kaba ili Poslanik.

POSTOJE TRI VRSTE ZAKLETVE:

1. Jemin gamus – to je svjesno lažno zaklinjanje, poslije čega je obavezna tevba-pokajanje. 2. Jemini lagv je ono što se izgovori jezikom, bez namjere zaklinjanja poput onog (kod onih koji mnogo govore) “Ne, Boga mi” ili “Da, Boga mi”. Za ovu zakletvu ne treba keffaret. 3. Jemini mun-akide je zakletva kojom se želi nešto potvrditi, kao kad se kaže: “Tako mi Allaha, uradiću to i to” ili “Tako mi Allaha, neću to i to uraditi”. Ko prekrši ovu zakletvu, počinio je grijeh i dužan je da učini keffaret. Međutim, ako se ustanovi da bi bilo bolje prekršiti zakletvu prekršiće je i učiniti keffaret. Onaj koji prekrši zakletvu treba da učini keffaret kao što je spomenuto u Maide 89: “Otkup za prekršenu zakletvu je: da deset siromaha običnom hranom, kojom hranite čeljad svoju, nahranite, ili da ih odjenete, ili da roba ropstva oslobodite. A onaj ko ne bude mogao, neka tri dana posti.”
_______________________________________________________

Ali Bin Ferid El-Hindi


ZLOČINI

Pod zločinom se podrazumijeva napad na čovjeka s namjerom ubistva, uništenja nekog organa ili duševnog oskrnavljenja. Postoje tri vrste ubistava: 1. Svjesno, namjerno ubistvo je ono kada se izvrši predmetom kojim se obično ubija, kao što je sablja ili nešto drugo i to je ubistvo s predumišljajem. U tom slučaju dužnost je ubiti ubicu. Ako zastupnik ubijenog oprosti, ostaje obaveza velike krvarine koja se uzima iz imetka ubice. 2. Ubistvo greškom (šibhul amd) je, kada neko napadne na čovjeka nečim čim se obično ne ubija, poput biča ili štapa, ali mu to prouzrokuje smrt. Tada se nad ubicom ne izvršava smrtna kazna, ali je dužan dati veliku krvarinu, s tim što to ne mora odmah učiniti. 3. Nenamjerno ubistvo je kad neko odapne strijelu na nešto, pa pogodi čovjeka. U tom slučaju nema kažnjavanja, ali ostaje blaga krvarina koju je dužna platiti rodbina [Akila su rođaci i saplemenici koji otplaćuju krvarinu za ubicu iz svojih redova] ubice u roku od tri godine. Velika krvarina se sastoji od stotinu deva: trideset trogodišnjih, trideset četverogodišnjih i četrdeset steonih deva. Blaga krvarina se sastoji od stotinu sljedećih deva: dvadeset trogodišnjih, dvadeset četverogodišnjih, dvadeset dvogodišnjih, dvadeset jednogodišnjih i dvadeset dvogodišnjih devaca. Ako nema deva onda se daje njihova vrijednost. Dužnost je izvršiti odmazdu, ako prilikom zločina dođe do izbijanja oka, lomljenja noge ili odsijecanja ruke, i to na isti način, desna za desnu, a lijeva za lijevu. Puna krvarina je obavezna, ako dođe do uništenja pameti, ili uništenja sluha, vida, govora, čula mirisa, sposobnosti polnog općenja ili sposobnost stajanja ili sjedenja. Da bi odmazda bila obavezna uvjetuje se: 1. Da zločinac bude punoljetan i pametan. 2. Da ne bude jedan od roditelja ubijenog (otac ili majka). 3. Da se zastupnici ubijenog slože na odmazdu. Većina islamskih učenjaka, u obaveznost odmazde, uvjetuje još da ubijeni bude ravan ubici u: 1. Islamu ili nevjerovanju. 2. Slobodi ili ropstvu. 3. Muškom ili ženskom rodu. Ako budu različiti u pogledu navedenih svojstava, u tom slučaju postoje detaljna pojašnjenja. Dozvoljeno je oprostiti ubistvo bez odmazde i krvarine. Ona je obavezna za rane koje otkrivaju meso, za izbijeni zub pet deva, za prebijenu kost deset deva. Ako više ljudi učestvuje u ubijanju jednog čovjeka, svi oni zaslužuju smrtnu kaznu. Kada majka namjerno ili ne namjerno prouzrokuje smrt novorođenčeta, a ona ostane u životu, obavezna je isplatiti krvarinu zvanu “gurra” (oslobađanje roba ili stotinu ovaca) bez obzira da li se dijete rodilo živo ili mrtvo, pod uvjetom da bude stvoreno što se zaključuje na osnovu ekstremiteta ili tragova života. Krvarinu plaća onaj ko prouzrokuje smrt novorođenčeta, bez obzira da li je to učinila majka ili otac, a uzimaju je nasljednici. Ako se dijete rodi živo, pa poslije umre zbog ranijih uzroka, plaća se puna krvarina, za muško stotinu deva, a za žensko pedeset.

KAZNE

Šeriatske kazne vrši halifa islamske države ili onaj koga halifa postavi.

1. KAZNA ZA BLUD – ZINALUK

a) Bludnik [Blud se ustanovljuje priznanjem počinioca, svjedočenjem četvorice muškaraca, ili međusobnom zakletvom (lianom), ali ako se odustane od priznanja oslobađa se kazne. Bludom se smatra uvlačenje muškog polnog organa u ženski makar i ne došlo do izbacivanja sjemena. Međutim, za poljubac ili zagrljaj nije obavezno izvršiti kaznu preljube, nego treba izvršiti kaznu koju odredi šeriatski sudija (ta’zir).] koji je bio zakonski oženjen i imao odnose u braku, kažnjava se kamenovanjem na javnom mjestu. b) Onaj koji nije bio u braku, a počinio je blud, kažnjava se sa stotinu udaraca i progonstvom izvan mjesta boravka u drugo mjesto na godinu dana. c) Homoseksualizam i općenje sa životinjama kažnjava se na isti način kao i blud. [Kazna za homoseksualca nije kao kazna za bludnike, jer je kazna za blud kamenovanje ovisno da li je oženjen ili nije, dok je kazna za homoseksualca, i aktivnog i pasivnog, ubistvo bez obzira na bračni status.] d) Ko opći mimo spolnog organa kazniće se blažom kaznom (ta’zîr).

2. KAZNA ZA POTVORU

[Pod potvorom se podrazumjeva optužba za blud kojim izrazom koji upućuju na to, shodno jezičkom značenju ili uobičajenom razumjevanju pod uvjetom da optuženi bude pametan, punoljetan musliman, slobodan i pošten, a onaj koji optužuje bude takođe pametan, punoljetan, i da je to dobrovoljno učinio. Potvora se ustanovljava priznanjem onog koji je potvorio ili svjedočenjem dvojice pravednih ljudi.] Onaj ko optuži drugog za blud, a ne bude imao dokaza, kazniće se sa osamdeset udaraca.

3. KAZNA ZA KONZUMIRANJE ALKOHOLA

Kazna za konzumiranje alkohola je četrdeset udaraca, ali šeriatski sudija može povećati i do osamdeset udaraca. [Alkohol je sve što opija, bez obzira kako se zove: pivo, brendi, votka. Isti tretman imaju i sva opojna sredstva, kao što su hašiš i droga. Ono što opija u većim količinama zabranjeno je uzimati i u maloj količini. Uvjet kažnjavanja nije opijanje već konzumiranje onog što opija bez prisile i svjesno.]

4. KAZNA ZA KRAĐU


Kazna za krađu je odsjecanje šake, ako vrijednost ukradenog bude iznosila četvrtinu dinara (zlatnika) i više od toga. [Krađa se razlikuje od otimačine i pronevjere. Krađa je tajno i prikriveno uzimanje tuđeg vlasništva i to od imetka kojeg je dozvoljeno posjedovati, dok je otimačina javno uzimanje tuđeg bez dozvole vlasnika, a pronevjera je otuđenje djela onog što je ostavljeno na povjerenje.]

5. KAZNA ZA RAZBOJNIŠTVO


Kazna za razbojništvo je: a) Smrtna kazna, ako se ubije nedužan čovjek, to jest onaj ko nije zaslužio smrtnu kaznu kao što je zaslužuje npr. otpadnik od vjere (murted). b) Ako uz ubistvo bude opljačkana imovina, onda će se poubijati i povješati. c) Ako se nešto opljačka, a ne izvrši ubistvo, onda će se počiniocima odsjeći po ruka i noga unakrst. d) Ako razbojnici samo uplaše putnike, onda će se samo uhapsiti i kazniti prema nahođenju suda. e) Ko se od njih pokaje prije nego što bude uhvaćen, kazna otpada sa njega, ali se tuđa prava moraju naplatiti od njega.

6. KAZNA ZA OTPADNIŠTVO


Ko se odrekne Islama tražiće se od njega da se javno pokaje, u roku od tri dana, pa ako se ne pokaje biće ubijen i neće se kupati niti će mu se klanjati dženaza. Odpadnik (murted) je onaj koji se odmetnuo od Islama kao pametan i slobodan, odnosno bez prisile.

ŠTA SPADA U OTPADNIŠTVO – RIDDET


a) Nijekanje Uzvišenog Allaha kao Gospodara i onog koga smo dužni obožavati. b) Nijekanje nekog od farzova – strogih islamskih dužnosti – u pogledu kojeg su složni svi islamski učenjaci, kao što je namaz ili zekat. c) U odpadništvo spada i vjerovanje da je dozvoljeno nešto što je po mišljenju svih islamskih učenjaka zabranjeno – haram, i kao takvo u vjeri poznato, poput bluda – zinaluka. d) Nijekanje neke sure, ili makar i jednog ajeta iz Allahove knjige Kur’ana. e) Izigravanje i potcjenjivanje vjere, ili psovanje nečeg iz vjere. f) Nevjerovanje u življenje poslije smrti, te kažnjavanje i uživanje na Sudnjem danu. g) Izjavljivanje da su evlije bolje od vjerovjesnika. h) Ili da sa nekih evlija otpada obaveza ibadeta. i) Pokazivanje zlobe prema muslimanima, a naklonosti i podrške prema nemuslimanima.

SUDSKE KAZNE


Islamski vladar je dužan da odredi kazne – tazîr. [Neodređena kazna – tazîr razlikuje se od precizno određenih kazni hudud u sljedećem: a) Određena kazna-hadd jednaka je za sve ljude, dok se neodređena tazîr može različito određivati zavisno od situacije i ugleda ljudi. b) Kod određene kazne-hadda nema posredovanja radi pomilovanja, a kod tazîra je dozvoljeno posredovanje. c) Obavezna garancija za onog ko umre od tazîra, dok za haddove vladar nije dužan garantovati štetu. Neodređeno kažnjavanje tazîr ne smije biti u vidu brijanja brade, rušenja kuća ili usjeva, čupanja nosa, odsjecanja ušiju ili prsta, ili prženjem i ranjavanjem koje prouzrokuje bolove, a može biti ubijanjem ili bičevanjem sa više od deset udaraca za sve prestupe koji u pogledu kojih Islam nije propisao određenu kaznu ili keffaret.] Nije mu dozvoljeno da dosudi više od deset udaraca bičem. [Buharija, Muslim, Ebu Davud prenose hadis u kom se kaže: “Ne udarajte više od deset bičeva osim kad se radi o nekom od Allahovih haddova (određenih kazni)”.] Vladar je dužan da vrši procjenu u pogledu ta’zîra, te kažnjava svakog shodno onom što je zaslužio na jedan od tri načina: 1. Bičevanjem, 2. Korenjem, 3. Zatvorom. [Vladar lično određuje tazîr i to ne može niko drugi činiti osim u slijedećim slučajevima: a) Otac za svoju malu djecu, do perioda punoljetnosti, da bi ih ukorio ili nešto podučio, ili navikao na obavljanje namaza i u tom smislu nije dužan nadoknađivati eventualnu štetu. Ista ova prava ima majka. b) Gospodar za svoga roba u pogledu svojih prava i njegovih obaveza prema Allahu s.v.t. c) Čovjek za svoju neposlušnu ženu, shodno Kur’anskom objašnjenju, a takođe je dozvoljeno istući i zbog izostavljanja namaza.] Neki kažu da je dozvoljeno da učitelj kažnjava djecu da bi ih odgojio.
__________________________________________________________________

Ali Bin Ferid El-Hindi
SKLAPANJE BRAKA

Sklapanje braka je ugovor na osnovu kojeg se svakom od supružnika dozvoljava uživanje sa svojim bračnim drugom.

PROPISI BRAKA

Brak je propisan i poželjan – sunnet: 1. Za onog koji osjeća potrebu i ima mogućnost, 2. U protivnom, preče je da se ne ženi, 3. A ako ne osjeća potrebu i nije u mogućnosti, onda mu je mekruh da se ženi.

OSNOVNI ČINIOCI BRAKA

Prvi činilac braka je SUPRUGA, koja mora ispunjavati slijedeće uvjete:

a) da je određena, b) da nije u braku, c) da nije u iščekivanju (iddetu) zbog drugog braka, d) da nema srodstva po krvi, mlijeku ili tazbinstvu.

BRAČNE ZAPREKE

a) po krvi (srodstvu): 1. majka, nena i uzlazna loza, 2. kćerka, njena kćerka i silazna loza, 3. sinovljeva kćerka, njena kćerka i silazna loza, 4. sestra općenito, njene kćeri i kćeri njena sina, 5. očeva sestra općenito, 6. majčin asestra općenito, 7. bratova kćerka i kćerka njegovog sina ili njegove kćerke.

b) srodstvo po tazbinstvu: 1. očeva supruga, 2. sinovljeva supruga, 3. majka od supruge, 4. kćerka od supruge i kćerka njenog djeteta ako je on polno općio sa suprugom.

c) srodstvo po mlijeku: Po mlijeku je zabranjeno sve što je zabranjeno po krvi. A obzirom da je dojilja-majka djeteta, a muž joj je njegov otac, njihova djeca su braća i sestre. Kod dojenja je uvjet da dojenče bude mlađe od dvije godine, i da ga (u tom periodu) dojilja zadoji pet puta, razdvojeno s tim da ga svako to dojenje nahrani.

DRUGI ČINILAC BRAKA


Drugi činilac braka je suprug za koga se uvjetuje: a) da bude određen, b) da ne bude zabranjen drugoj ženi, zbog žene koja je već vjenčana s njim, u smislu da one ne budu tako bliske u srodstvu da ne bi mogle stupiti u brak pod pretpostavkom da je jedna od njih dvije muško, to jest da jedna ne bude drugoj sestra ili tetka (očeva sestra ili majčina sestra).

TREĆI ČINILAC BRAKA


Treći činilac braka je zastupnik. To je otac ili djed, a zatim sve bliži i bliži rod, kao što je rođeni brat, brat po ocu, sinovi njih dvojice, amidža po ocu i materi, potom amidža po ocu, a zatim sinovi njih dvojice. Ako je zastupnik otac on je obavezan da traži pristanak od djevojke za udaju. Dovoljno je da ona ponudu prešuti i smatraće se da je voljna. On je obavezan da traži njeno izjašnjavanje ukoliko je već bila u braku, ili ako je zastupnik neko drugi mimo oca, makar ona bila i djevojka. Ebu Hurejre r.a. kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Udovica – raspuštenica se ne vjenčava dok se ona ne izjasni, a djevojka se ne vjenčava dok se ne zatraži dozvola od nje”. “Allahov Poslaniče, kakva je njena dozvola”, pitali su ashabi, a on je odgovorio: “Da prešuti” (šutnjom odobri). [Muttefekun alejhi] Ako je djevojka maloljetna, otac ili djed je mogu vjenčati bez dozvole, jer tada je njena dozvola nevažeća. Ne može neki rođak biti zastupnik, ako ima neki bliži rođak. Ako nema niko od rođaka, onda će zastupnik biti oslobodilac (ako je žena bila robinja), zatim njegovi ashabi, a potom sudije i na kraju ovlašteno lice od suda. Sudija ili ovlašteno lice će izvršiti vjenčanje u slučaju ako ne bude bilo potrebnog zastupnika, ili ako on bude dugo odsutan ili se ne bude znalo mjesto njegovog boravka ili bude ometao njenu udaju. Skrbništvo se ne prenosi na daljnjeg rođaka osim ako nema bližnjeg. Neki istraživači dozvoljavaju da se u ovoj situaciji može prenijeti skrbništvo na daljeg skrbnika.

UVJETI SKRBNIKA

Skrbnik mora biti slobodan, pametan i punoljetan [Prvi uvjet je da osoba bude musliman, jer nema prijateljstva između muslimana i kafira.], a nije uvijet da bude pravedan.

ČETVRTI ČINILAC BRAKA – OBLIK

Oblik se sastoji od ponude i prihvatanja. Ponuda može biti izražena riječima: “Oženiću se s tobom” ili “Vjenčaću se s tobom” ili “Učiniću te svojom štićenicom, uz toliki i toliki mehr”. Prihvatanje: “Vjenčao sam se”, ili “Prihvatam brak s njom”. Izjave se mogu i prevoditi, ako je potrebno. Svaka od strana može opunomoćiti zastupnika za sklapanje braka.

PETI ČINILAC BRAKA

Dva svjedoka. Uvjet je da svjedoci budu pravedni, slobodni, pametni i punoljetni [Uvjet i za svjedoke je takođe da budu muslimani.] Ebu Hanife smatra da se u ovom pogledu mogu prihvatiti najniža granica pravednosti.

VJENČANI DAR

Jedna od obaveza braka je mehr: 1. Preporučljivo je da on bude što manji. 2. Dozvoljeno je da bude u bilo kojoj vrsti imetka, ali je zbog tradicije preporučljivo da bude u srebru. 3. Da bude od novca koji se koristi u dotičnom mjestu. 4. Sunnet je da se odredi njegova visina prilikom sklapanja braka. 5. On postaje kao dug. 6. Spolnim općenjem postaje obaveza. 7. Može se dati odmah, a može i kasnije. 8. Cjelokupan mehr se mora isplatiti, ako je došlo do polnog općenja, ili ako je umro jedan od supružnika prije spolnog općenja. 9. Mehr otpada ako dođe do rastanka njenom krivicom, prije spolnog općenja. 10. Ako se čovjek razvjenča prije spolnog općenja onda se daje polovina mehra. Skrbnik nema pravo odustati od mehra. Ako se prilikom sklapanja braka ne odredi visina mehra onda joj pripada mehr u visini mehra najbližih rođakinja, kao što je slučaj i prilikom spolnog općenja “pod sumnjom”.

SUNNETI BRAKA

1. Ugovaranje braka prije ponude i prošnja. Haram je oglasiti prošnju žene koja je u iddetu (iščekivanju nakon razvoda). Zabranjeno je prositi već zaprošenu djevojku. 2. Sunnet je da budući supružnici pogledaju jedno u drugo, osim sramotnih mjesta. Prilikom sklapanja braka supružnici trebaju biti dostojni (prilika) jedno drugog u moralu, vjeri i povjerenju, a porijeklo, profesija i bogatstvo ne uzimaju se u obzir u pogledu dostojanstva, jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “ Kad vam dođe (u prošnju) neko čijim ste moralom i vjerom zadovoljni, oženite se. Ako ne budete tako uradili, na zemlji će zavladati smutnja i veliki nered”. [Zabilježio Tirmizi dobrim senedom.] 3. Povodom stupanja u brak sunnet je da se priredi gozba, i onaj ko bude pozvan na nju, obavezan je doći, ako na njoj ne bude vjerom zabranjenih stvari i ako prisustvo na njoj ne bude kvarilo ugled zbog kakvih nevaljaština. 4. Mustehab je oglasiti brak. 5. Na svadbi je dozvoljeno pjevanje. [Da bi pjesma bila dozvoljena mora ispunjavat pet uvjeta: da joj tekst bude dobar, da je ne prate muzički instrumenti, da bude u određenim prigodama kao što su bajrami, svadbe i rat, te pjevanje djetetu i prilikom teškog posla, zatim da žene pjevaju ženama, ili ljudi ili maloljetna muška i ženska djeca i konačno, dozvoljena je upotreba defa bez praporaca.] 6. Sunnet je da prisutni nakon sklapanja braka prouče dovu za supružnike u kojoj će reći: “Baarekellahu leke ve bareke alejke, ve džemea bejnekuma fi hajr” (Allah te blagoslovio i dao ti berićet i sastavio vas u dobru). [Allahov Poslanik s.a.v.s. je zabranio (mekruhom učinio) da se moli za slogu i sinove, što je bio njihov adet, a što je predstavljalo omalovažavanje za ženu, jer se u njemu želi muško dijete, a ne žensko. Pogledati: Ibn Ebi Šejbe 7/52/2, Nesai 2/91, Ibn Madždže 1/589, Darimi 2/134, Bejheki 7/148 i Ahmed 3/541.]

PRAVA ŽENE PREMA MUŽU

1. Normalno izdržavanje koje podrazumjeva: hranu, piće, odjeću i stan. 2. Seksualno zadovoljenje, u kom smislu je obaveza da polno opći sa njom makar jedan put u četiri mjeseca ili svakom periodu čistoće. 3. Da noćiva kod nje makar jednom u četiri noći. 4. Pravedna podjela ako ima više žena. 5. Da ostane kod nje sedam dana nakon svadbe, ako se oženio djevojkom, a tri dana ako se oženio udovicom.

PRAVA MUŽA U ODNOSU NA ŽENU

1. Da mu se pokorava u granicama uobičajenog, da putuje s njim ako on to želi. 2. Čuvanje njegova imetka i njegove časti. 3. Da mu se preda kad god on to zatraži. 4. Da traži dozvolu od njega kad hoće da dobrovoljno posti. [Od prava muža je da žena ne izlazi iz kuće bez dozvole muža kao da ne pušta u kuću onoga koga on ne želi.]

POPRAVNE MJERE PREMA ŽENI

Ako žena postane neposlušna on će je posavjetovati, pa ako mu se ne pokori odvojiće se od nje u postelji koliko hoće i prestat će govoriti s njom tri dana. Ako mu se ne pokori nakon toga umjereno će je udariti, samo ne po licu, pa ako se ni tada ne pokori onda će pronaći jednog posrednika, iz njegove porodice i jednog iz njene. Njih dvojica će kontaktirati sa svakim od njih dvoje (mužem i ženom) i pokušati ih pomiriti, a ako ne uspiju onda će ih razvesti.

MUŽU JE ZABRANJENO (HARAM)

1. Da spolno opći sa ženom dok je u hajzu ili nifasu. 2. Da spolno opći u njenu stražnjicu. 3. Da prekida spolni akt prije nego što udovolji njenoj strasti. 4. Da izbacuje sjeme izvan materice, izbjegavajući začeće bez njene dozvole. U periodu hajza ili nifaza muž se može naslađivati ženinim tijelom iznad pupka i ispod koljena.

ADABI OPĆENJA SA ŽENOM


1. Kad se namjerava spolno općiti treba proučiti: “Bismillâhi, Allahumme dženibneš-šejtâne ve džennibiš-šejtâne mâ rezaktenâ” (u ime Allaha, odstrani šejtana od nas i odstrani šejtana od onoga čime si nas opskrbio). Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Kad neko prije nego priđe svojoj supruzi izgovori “Bismillahi” pa ih nakon toga Allah opskrbi djetetom, šejtan mu neće moći nauditi.” 2. Igranje sa ženom, kako bi se kod nje probudila strast za općenjem. 3. Da ne gleda u njen spolni organ. [U vjerodostojnom hadisu i jasnim izjavama ashaba postoje dokazi da je to ipak dozvoljeno.] 4. Zabranjeno im je otkrivati (pričati drugima o pojedinostima koje su bile među njima prilikom spolnog općenja).

NEISPRAVNI BRAKOVI


Neki brakovi su zabranjeni i neispravni kao npr.: 1. Privremeni brak (muta), brak na određeno vrijeme bez obzira da li se radilo o dužem ili kraćem periodu. [A to dozvoljavaju neke raskolničke sekte kao iranske Šije (Revafid).] 2. Šigar – to jest da neko uda svoju štičenicu pod uvjetom da ovaj svoju štičenicu vjenča za njega. 3. Brak radi dozvole produžetka braka (muhallil), to jest kada čovjek pusti svoju ženu tri puta, pa je nema više prava vratiti, te se njom oženi neko drugi (muhallil), s namjerom da ona postane dozvoljena prvom mužu. To je zabranjeno (haram), jer je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Allah je prokleo muhallila (onog koji vjenčava ženu da bi bila dozvoljena drugom) i onog radi koga se to čini”. 4. Brak sklopljen za vrijeme ihrama na hadždžu i umri. 5. Brak za vrijeme iddeta (iščekivanja) nakon razvoda. Jer postoji mogućnost da će je tražiti čovjek zbog kojeg je u iddetu, ili smrti muža, dok ne istekne iddet. 6. Brak bez skrbnika. 7. Brak sa osobom koja je privremeno zabranjena dok ne prođe razlog zabrane.

ŽENE KOJE SU PRIVREMENO ZABRANJENE

1. Nevjernica, izuzev kitabijke [Kitabijka je kršćanka i židovka. ], dok ne primi Islam. [Riječi o zabrani ženidbe ehlul kitabijki su suprotne ajetu 5. sure Maide, a poznato je da je ova sura posljednja objavljena, a ne proturiječi 221. ajetu sure Bekare, a ovo je poznato u usuli fikhu na TAHSISUL AM.] 2. Ženina sestra ili njena tetka po ocu ili majci, dok god je žena u braku, sve dok je ne bi pustio i istekao iddet, ili dok ona ne bi umrla. 3. Žena puštena tri puta sve dok se ne uda za nekog drugog. 4. Žena koja je u iddetu (iščekivanju) nakon razvoda ili smrti muža, sve dok joj ne istekne iddet, ili dok ne rodi. 5. Peta žena. 6. Žena koja je udata za drugog. Napomena: U ovoj zemlji se dosta muslimanki udalo za nevjernike. Šerijat to shvata kao blud i njih treba rastaviti i nad njima izvršiti kaznu za blud (zinâ). Ako budu imali djece to su zinalučka djeca i oni pripadaju majci. Isti slučaj je i kad musliman “ukrade” muslimanku i žive kao da su muž i žena.

RAZVOD BRAKA

Talak je raskid bračne veze: 1. Jasnim riječima, kao npr. “Ti si puštena”, ili “Puštam te”. 2. Ili riječima u prenesenom smislu, s namjerom razvoda kao npr. “Idi svojima”. Suprug može dati razvod braka, ako je pametan, punoljetan, slobodne volje, bez prisile, i ako nije pijan. [Učenjaci su se razišli po pitanju valjanosti razvoda braka kad je čovjek u pijanom stanju.]

VRSTE TALAKA


Ima više vrsta razvoda braka. 1. Sunnetski razvod braka je da se pusti žena dok je u periodu čistoće, nakon hajza, poslije kojeg muž nije općio s njom. 2. Bidâtski razvod braka je: puštanje žene dok je u periodu hajza ili nifasa, dok je u periodu čistoće u kom je općio s njom ili ako ju je pustio tri puta jednom riječju, ili sa tri riječi odjedanput. Ovakav razvod braka je zabranjen (haram), a većina islamskih učenjaka smatra da je ovaj razvod izvršen (ako je pusti tri puta) i da mu ona nije više dozvoljena dok se ne uda za nekog drugog. Međutim, na osnovu dokaza uočljivo je da se to smatra jednim razvodom, a da njemu nije dozvoljena tek nakon trećeg razvoda, što znači da je može vratiti nakon prvog i drugog razvoda, a tek nakon trećeg nije mu više dozvoljena. U Kur’anu se kaže: “Ako je opet pusti ona mu se ne može vratiti što se neće za drugog muža udati” [Bekare 230], nakon što je rečeno: “Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati” [Bekare 229]. 3. Razvod s pravom povratka, to je razlog poslije koga muž ima pravo vratiti ženu, makar ona to i ne željela, jer Uzvišeni Allah kaže: “Muževi njihovi imaju pravo da ih vrate” [Bekare 228]. 4. Razvod bez prava na vraćanje (talaki bain). Ovaj razvod može biti na pet načina: – Prvi način je da se pusti s pravom povratka, ali je ne vrati sve dok joj ne istekne iščekivanje. – Drugi način: da je pusti na njeno insistiranje uz materijalnu oštetu sa njene strane. – Treći način: da dvojica posrednika razvrgnu brak, ako ustanove da je razvod bolji. – Četvrti način: je da je pusti prije nego što je s njom polno općio. – Peti način je da je za stalno otpusti tako što će je tri puta pustiti (mebtut). 5. Direktni razvod, to jest razvod koji se odmah izvršava bez ikakvih uvjeta. 6. Uvjetni razvod je onaj koji je vezan za izvršavanje nečega ili ostavljanje nečega. Razvod se može izvršiti posredstvom opunomoćnika ili pismenom izjavom, jer pisanje zamjenjuje govor kod nemogućnosti govora, ali je uvjet da pismena izjava bude naslovljena direktno ženi, da u njoj piše: “Ti i ti” (ime žene). Razvod je ispravan i bez svjedoka, ali mnogi ashabi i fikhski učenjaci uvjetuju svjedoke kod razvoda kao i kod sklapanja braka, uzimajući za dokaz riječi Uzvišenog Allaha: “I kao svjedoke dvojicu vaših pravednih uzmite”. [Talak 2]

ZAKLETVA

Pod zakletvom se ovdje podrazumjeva da se čovjek zakune Allahom da neće spolno općiti sa svojom ženom. To je dozvoljeno u smislu kažnjavanja žene, a pod uvjetom da ne bude zakletva duža od četiri mjeseca. Nakon toga, žena ima pravo od njega tražiti da spolno opći sa njom ili da je pusti, a ako on to odbije sud će razvesti njihov brak. Ako muž odluči da ponovo žvi sa njom prije nego što istekne period na koji se zakleo, pa spolno opći sa njom, dužan je učiniti keffaret.

ZIHAR

Zihâr je kad (čovjek rekne svojoj ženi: “Ti si mi kao lađa (zahr) moje majke”. [Ako se tim riječima namjerava puštanje žene, ona je postala puštena. (Prim.prev.)] Takav postupak je zabranjen (haram). Ko to kaže, pa odluči da se povrati ženi, dužan je da učini keffaret. Primjer majke u ovom smislu je isti kao i svih drugih koje su mu zabranjene, kao što je kćerka i sestra. Keffaret se sastoji od oslobođenja roba vjernika, a ako nema da posti dva mjeseca uzastopno, a ako ne može da nahrani šezdeset siromaha, kao što je navedeno u Kur’anu. Mudžadele 2-4

PROKLINJANJE

Liân je kada čovjek optuži svoju ženu za vanbračni odnos, a nema dokaza za to, pa podnese tužbu sudu. Čovjek će se zakleti četiri puta govoreći: “Zaklinjem se Allahom da sam je vidio kako čini zinaluk, a ja istinu govorim”, a peti put će reći: “Neka je Allahovo prokletstvo na mene ako lažem”. Nakon toga oni se zauvijek razdvajaju, a nad njom se izvršava kazna za preljub. Međutim, žena će biti oslobođena kazne ako se četiri puta zakune Allahom da je njen muž slagao, a peti put kaže: “Neka je Allahova srdžba na mene, ako je on istinu rekao”. I poslije njenih zakletvi oni se zauvijek razdvajaju, ali se nad njom ne izvršava kazna. [Međutim, ako se nađe dijete ono će pripasti majci kao dijete bluda, a ne ocu. (Prim.prev.)]

IŠČEKIVANJE IDDET
 
Iddet je vrijeme kojeg žena poslije razvoda braka, ili smrti muža mora provesti u iščekivanju (prije nego što se ponovo uda). Iddet je obavezan osim za ženu koja je puštena prije spolnog općenja s njom. Takva nema obaveze iddeta – iščekivanja.

VRSTE IDDETA

1. Iddet puštene žene koja ima mjesečna pranja, je tri pranja, a neki kažu tri perioda čistoće (Kur’an), a kad prođe treće pranje istekao je iddet. 2. Iddet puštene žene koja zbog starosti ili mladosti nema mjesečnog pranja je tri mjeseca. 3. Iddet noseće žene je rođenje djeteta. Svi fikhski učenjaci smatraju da je najmanji period trudnoće šest mjeseci, a najduži je dvije godine prema Hanefijama, prema Šafijama i Hambelijama četiri godine, dok je prema Malikijama pet godina. 4. Iddete žene koja ima mjesečni menstrualni ciklus koji joj je prekinut, a ona ne zna razlog njegovog prekidanja, je godinu dana. Ako je ciklus prekinut zbog poznatog razloga, kao što je dojenje ili bolest, ona će čekati povratak ciklusa i na osnovu pranja računati iddete, makar se to odužilo. 5. Iddet žene, čiji je muž umro je četiri mjeseca i deset dana [Osim kad je noseća kad će čekati dok rodi, pa makar to bilo samo dan poslije smrti muža. ] Ona je obavezna “biti u žalosti” to jest ne nositi nakit [Pod ostavljanjem nakita misli se na ostavljanje surme, kne i zlata, a ne ono što se sada radi, to jest stavljanja nakita uz oblačenje crnine], sve vrijeme koje joj je Ku’an odredio za iščekivanje. [Ovo se odnosi na ženu čiji je muž umro bez obzira na to da li je s njom opći ili nije – po idžmau.]

IZDRŽAVANJE

Pod izdržavanjem se podrazumijeva ono što je čovjek obavezan prema onima koji su u njegovom skrbništvu, u pogledu hrane, odjeće i stana. Izdržavanje je obavezno u sljedećim slučajevima: 1. Izdržavanje žene od strane muža, one koja je u braku s mužem ili one koja se smatra da je u braku, odnosno koja je puštena s pravom na povratak. Nju je takođe dužan izdržavati dok joj ne istekne iddet. 2. Izdržavanje žene koja je trajno razvedena (talaki bain), ali je noseća dok je u iddetu. [Dužnost je muža da na nju troši i nakon što rodi dok doji.] 3. Izdržavanje roditelja od strane djece, ako roditelji nisu u stanju da se izdržavaju. 4. Izdržavanje male djece od strane skrbnika, dok muški ne postanu punoljetni, a ženske dok se ne poudaju. 5. Izdržavanje sluge od strane gospodara i 6. Stoke od strane vlasnika.

VRIJEDNOST IZDRŽAVANJA (KOLIČINA)

1. Muž je dužan obezbijediti uvjete: onoliko hrane koliko je neophodno da se sačuva život. 2. Muž je dužan obezbijediti onoliko odjeće koliko može da sačuva od vrućine i hladnoće. 3. Obaveza mu je obezbijediti stan u kome će se udobno stanovati. Sve se to procjenjuje prema običajima, shodno bogatstvu ili siromaštvu, te okolnostima u kojima se nalaze. Učenjaci su procijenili opskrbu žene: 1. Za siromaha mudd hrane, za srednjestojećeg mudd i pola drugog, a za bogatog dva mudda, uzastopno svaki dan, ako nema povjerenja u njega. 2. Muž je obavezan u toku godine nabaviti odjeću dva puta. 3. Muž je dužan sredstva za čišćenje, kao što su sapun i češalj.

OSLOBAĐANJE OD IZDRŽAVANJA


1. Muž nema obaveza da izdržava neposlušnu ženu koja onemogućava mužu uživati s njim. 2. Ako žena napusti stan bez dozvole, jer je izdržavanje obavezno zbog njenog zadržavanja kod sebe.

RAZVOD BRAKA NA ZAHTJEV ŽENE

Hul’-u je samoiskupljivanje žene od muža imetkom koji mu ona daje. To je dozvoljeno ako ga ona prezire (ne voli) i osjeća da joj on nanosi štetu. Mustehab je da on ne uzme od nje više nego što joj je dao na ime mehra. Ovakav razvod se sprovodi uz saglasnost obadvije strane, a ako ne bude saglasnosti sud će primorati muža na rastanak sa ženom. Zabranjeno je (haram) da muž maltretira svoju ženu, kako bi ona zahtjevala razvod. Ovaj razvod je dozvoljen u periodu čistoće, kao i u periodu mjesečnog pranja. Nakon ovakvog razvoda muž (hul’a) nema pravo na vraćanje žene, čak ni u periodu iddeta.

PRAVO IZBORA I RASTAVE


Svako od supružnika ima pravo izbora (da li će ostati u braku ili ne) u sljedećim slučajevima: 1. Kad se pojavi neki nedostatak, kao što je ludost, gubavost ili šugavost. 2. Ako je muž uškopljen ili impotentan. 3. Ako se ustanovi obmana, u smislu da se oženio muslimankom, pa se ustanovi da je kršćanka, ili slobodnom ženom pa se ustanovi da je robkinja. Žena ima pravo rastave braka posredstvom suda ako muž nije u stanju isplatiti mehr prije spolnog općenja, ili ako nije u stanju da je izdržava. Ako je muž odsutan, žena ne zna gdje se on nalazi, a nije joj ostavio neophodnu opskrbu, ona ima pravo na rastavu braka, posredstvom šeriatskog sudije.
________________________________________________________________________

Ali Bin Ferid El-Hindi
 
NASLJEDNO PRAVO

Kad neko umre: 1. Od ostavštine se izdvoje troškovi sahrane. 2. Zatim se podmire njegovi dugovi.[I izdvoji zekat ukoliko podliježe obavezi zekata.] 3. Potom se sprovedu njegove oporuke. 4. Ostatak imovine se podijeli nasljednicima.

NASLJEDNICI

a) Muški nasljednici su: 1. sin, 2. sinovljev sin i sve niže, 3. otac, 4. očev otac i sve naviše, 5. rođeni brat ili brat po ocu i majci, 6. sin rođenog brata ili brata po ocu, 7. očev rođeni brat ili njegov brat po ocu, 8. kao i sinovi njih dvojice, 9. suprug, 10. oslobođeni rob. b) Ženski nasljednici su: 1. kćerka, 2. sinovljeva kćerka i sve naniže, 3. majka, 4. nana, to jest majčina majka i očeva majka i sve naviše, 5. sestra bila rođena ili po ocu ili po majci, 6. supruga, 7. oslobođena robinja. c) Šest osoba ne nasljeđuje: 1. rob, 2. mudebber, [Mudebber je rob čiji je gospodar oporučio da će biti slobodan nakon gospodarove smrti. Stoga ga gospodar ne može prodati, pokloniti niti staviti kao zalog i kad gospodar umre, rob je slobodan. ] 3. robinja majka djeteta, 4. mukateb, [To je rob koji se sporazumio sa gospodarem da mu u ratama otplati svoju slobodu i kad otplati sve rate postaje slobodan.] 5. ubica, 6. onaj ko je druge vjere. Postoje dvije grupe nasljednika asabe (oni koji mogu uzeti cjelokupni imetak) i oni čiji je udio u nasljeđu strogo određen. Asabe su nasljednici koji uzimaju cijeli imetak ako su sami, (ili je jedan od njih sam), ili ono što ostane iza onih čiji je udio određen, kad se nađu s njima a ako iza ovih ne ostane ništa, asabe otpadaju (od nasljeđa).

NAJBLIŽE ASABE PO REDOSLJEDU


1. sin, 2. zatim sinovljev sin, 3. zatim otac, 4. zatim očev otac, 5. zatim rođeni brat, 6. zatim brat po ocu, 7. zatim sin rođenog brata, 8. zatim sin brata po ocu, 9. zatim amidža…

ONI ČIJI JE UDIO U NASLJEĐU STROGO ODREĐEN (ASHABUL FURUD)

1. kćerka (a ako ima brata ulazi s njim u asabat), 2. rođena sestra, 3. sestra po ocu ako je sama, 4. suprug, 5. supruga, 6. sinovljeva kćerka, 7. majka, 8. otac, 9. brat po majci, 10. nana, ako nema majke, 11. pravi djed i uzlazna loza, 12. sestra po majci… Određenih dijelova u nasljeđu pomenutih u Allahovoj Knjizi ima šest i to: polovina, četvrtina, osmina, dvije trećine, trećina i šestina. 1. Polovinu dobiva petoro: kćerka koja nema braće, rođena sestra ako nema nikog od asabe i od onih koji je sprječavaju u nasljeđu, kao i sestara po ocu pod istim uvjetima, suprug, ako supruga nije imala djece ili sinovljeve djece, i sinovljeva kćerka koja je sama, ako nema rođene djece. 2. Četvrtinu dobiva dvoje: a) suprug ako ima djece ili sinovljeve djece, b) supruga ili supruge ako suprug nema djeteta, niti sinovljevog djeteta. 3. Osminu dobiva: supruga ili supruge, ako suprug ima dijete ili sinovljevo dijete. 4. Dvije trećine dobiva četvoro: a) dvije kćerke, b) dvije sinovljeve kćerke, c) dvije rođene sestre, d) i dvije sestre po ocu ako nemaju braće. 5. Trećinu dobiva dvoje: majka ako s njom nema djeteta ili sinovljevog djeteta, ili dvojica braće ako s njom bude otac sa jednim od supružnika ona će dobiti trećinu onog što ostane iza djela koji pripada suprugu ili supruzi, a dvije trećine toga pripadaju ocu, i dvoje ili više djece po majci. 6. Šestinu dobiva sedmoro: a) majka ako je s njom dijete ili sinovljevo dijete, ili dvoje i više braće i sestara, b) nana, ako nema majke, c) sinovljeva kći kad ima rođena kćerka, d) sestra po ocu kad ima rođenu kćerku, e) sestra po ocu kad ima rođena sestra, f) otac kad ima dijete ili sinovljevo dijete, g) djed ako nema oca, h) jedno dijete po majci.

ZAKLANJANJE (HADŽB) U NASLIJEĐU

[Hadžb (zaklanjanje) može biti potpuno, kao što dijete zaklanja brata, i djelimično kao što dijete umanjuje udio supruga ili supruge. U ovom naslovu je riječ o potpunom zaklanjanju.] 1. Otpada nana po majci, ako je živa majka, i nana po ocu, ako je živ otac ili majka. 2. Otpada djed ako je živ otac. 3. Otpada dijete po majci ako ima dijete ili sinovljevo dijete, ili otac ili djed. 4. Otpada rođeni brat ako ima sin, ili sinovljev sin ili otac. 5. Otpada brat po ocu ako ima jedan od trojice prethodno spomenutih ili rođeni brat. 6. Otpada sin od rođenog brata ako ima neko od četvorice, ili djed ili brat po ocu. 7. Otpada sin brata po ocu ako ima neko od šestorice, ili sin rođenog brata. 8. Otpada amidža po ocu i materi ako ima neko od te sedmorice, ili sin brata po ocu. 9. Otpada amidža po ocu ako ima neko od te osmorice, ili amidža po ocu ili materi. 10. Otpada amidžin sin ako ima neko od te devetorice, ili amidža po ocu.

PRELAZAK IZ STATUSA ODREĐENOG DIJELA U STATUS ASABE

[Misli se da neko od asabe bude sa nekim od onih kojima pripada određen dio, pa i on uz ovoga dobije status asabe.] 1. Sa sinom, sinovljenim sinom, rođenim bratom i bratom po ocu, njihove sestre postaju asabe. 2. Sa rođenim bratom ili bratom po ocu, kćerka ili sinovljeva kćerka postaju asabe tako da s njima dvojicom sestra postane asaba poput brata.

POSEBNA STANJA

Amidže, sinovi amidža i sinovi braće (muškarci) nasljeđuju, a njihove sestre ne nasljeđuju.

PROPORCIONALNA PODJELA


Ako imetak ne može podmiriti sve određene dijelove, onda će se imetak proporcionalno podijeliti npr. kad bude suprug i dvije sestre, suprugu pripada polovina, a sestrama dvije trećine, tada će se imetak podijeliti na sedam dijelova i svakom dati kao da se daje na šestine to jest suprugu tri sedmine, a sestrama četiri. [Suprug dobiva 1/2, a dvije sestre 2/3 kad se izjednače djelitelji biće suprugu 3/6, a sestrama 4/6. Onda se djelitelj sa šestice prebaci na sedmicu, pa će suprug dobiti 3/7, a sestre 4/7 što ukupno iznosi 7/7 to jest cjelokupni imetak.]

ZAJEDNIČKO PITANJE


Ako nasljednici budu suprug, majka, rođena braća, i braća po majci, tada sva braća djele jednu trećinu. Ovakva pretpostavka je poznata kao “zajedničko pitanje”. [El-kelala je osoba koja iza sebe nije ostavila dijete niti oca.]

DODACI


1. Kad se kaže “dijete” misli se na potomke bez obzira da li su muški ili ženski. Ako se želi naglasiti da se radi o mušku kaže se “sin” a za žensko “kći”. 2. Povrat je podjela onog što ostane nakon podmirivanja svih dijelova koji su određeni i to proporcionalno udjelu svakog od njih, a pod uvjetom da postoji neko čiji je udio određen, da od ostavštine nešto ostane i da nema asabe. 3. Rođaci su svi bližnji koji ne pripadaju onim koji imaju određen udio ili asabama. U egipatskom zakonu, ako ne bude nikog do asabe, niti onih čiji je udio u nasljeđu određen, ostavština ili ono što ostane od nje pripada rođacima, kojih ima četiri grupe, a nasljeđe dobivaju ovim redom: U prvu grupu spadaju: djeca po kćerki i njihovo potomstvo kao i djeca od sinova i sinovljevih kćerki i njihovo potomstvo. U drugu grupu spadaju: djed po majci i očev djed po majci te njihova uzlazna linija, nana (majka očeve majke ili majčina majka kao i očeve majke). U treću grupu spadaju: sinovi braće po majci i njihova djeca, djeca rođenih ili nerođenih sestara, kćeri rođene ili nerođene braće i njihova djeca, te kćeri od sinova rođene braće ili braće po ocu i njihova djeca, sva po silaznoj liniji. U četvrtu grupu spadaju: amidže i dajdže umrlog kao i tetka po ocu i majci… Kada rođaci nasljeđuju ostavštinu, onda jednom muškarcu pripada dio koliko za dvije žene. 4. Novorođenče ako se živo odvoji od majke postaje nasljednikom, pa makar ubrzo nakon toga umrlo. Znak života novorođenčeta je glas, disanje ili kihanje. A ako se od majke odvoji kao mrtvo, a u situaciji kad na majci nije učinjen nikakav prestup, ona neće imati nikakva nasljeđa, ali ako je odvojeno od majke zbog prestupa nad njom postaće nasljednik. Ako se dijete ne odvoji, biće zaustavljeno djeljenje cjelokupne ostavštine, osim u slučaju kad se određeni udio nasljednika ne mjenja promjenom stanja novorođenčeta, ili se ne zaklanja ni djelimično ni potpuno. Najkraći period trudnoće od šest mjeseci, sedam ili devet a najduže dvije godine. Međutim, ovom pitanju je najpreče prihvatiti ono mišljenje koje ustanovi medicina. 5. Izgubljena osoba je ona, kojoj se uzgubio svaki trag, to biva u nadležnosti kadije, koji osobu proglašava nestalom ako na to upućuju okolnosti i prođu četiri godine ili je proglašava mrtvim ako to posvjedoče pouzdani svjedoci. Nasljeđe nestale osobe se ne dijeli osim u slučaju ako je kadija proglasi mrtvim. Ako nestala osoba treba da nekog naslijedi njegov dio se zadržava sve dok mu se ne ustanovi pravo stanje. 6. Izlazak iz nasljeđa je po šeriatu dozvoljen u smislu da se nasljednici slože da neke od njih odstrane od učešća u nasljeđu, a da mu na ime naknade dodijele određeni dio ostavštine, ili nešto drugo. Nekad se to desi između dvojice nasljednika, tako da jedan ustupi svoj drugom uz novčanu naknadu koju mu ovaj ponudi. 7. Obavezna oporuka potomstva od djece umrlog, koja su umrla za njegova života ili zajedno s njim tako da im nije oporučio. U tom slučaju obavezno je oporučiti u vrijednosti udjela koji bi pripao potomku umrlog, da je živ, ili trećinu, ili ono što je manje od toga dvoga. To pripada djeci od kćerki i djeci sinova od rođene djece, ako svaki korjen zakloni svoje potomstvo i udio svakog korjena se podijeli na njegove ogranke… Allah najbolje zna.
__________________________________________________________________________

Ali Bin Ferid El-Hindi


DAVANJE POD ZAKUP


Pod pojmom davanje u zakup misli se na ustupanje palmi i drugih stabala nekom ko će ih natapati vodom i voditi brigu o njima, a za naknadu će dobiti određeni dio ploda. Ovakav postupak je dozvoljen. Uvjeti za valjanost su: 1. Broj palmi i drugog drveća mora biti poznat. 2. Dio koji će se dati takođe treba da bude poznat. 3. Radnik mora obavljati sve što je neophodno za održavanje palmi kako je to uobičajeno. 4. Ako za ustupljenu zemlju treba davati porez onda će to davati vlasnik zemlje. 5. Što se tiče zekata, njega je dužan dati onaj čiji udio dostiže vrijednost nisaba bez obzira da li se radi o radniku ili o vlasniku zemljišta.

OBRAĐIVANJE ZEMLJE

Pod ovim se podrazumijeva davanje zemlje nekom drugom da je obrađuje uz određenu naknadu. Većina ashaba i tabeina smatra da je to dozvoljeno shodno Poslanikovom s.a.v.s. postupku sa stanovnicima Hajbera, dok neki drugi smatraju da je to zabranjeno. Uvjeti za valjanost ove odredbe su: 1. Ustupanje zemljišta mora biti na određeno vrijeme. 2. Naknada radniku treba biti poznata. 3. Sjeme mora obezbjediti vlasnik zemljišta.

NAPOLIČARSTVO

Ako sjeme obezbijedi radnik, onda je to muhabera (iznajmljivanje zemljišta), većina učenjaka smatra da to nije dozvoljena radnja. Iznajmljivanje zemljišta za novac prihvatljivije je od iznajmljivanja za dio prihoda.

IZNAJMLJIVANJE (ZAKUP)

Iznajmljivanje je obavezujući ugovor za korištenje nečega na određeno vrijeme, uz određenu naknadu. To je dozvoljeno, pod uvjetom, ako je predmet korišćenja poznat kao što je stanovanje u kući, da je predmet dopušteno koristiti i da je poznata naknada za korištenje. Dozvoljeno je iznajmiti učitelje za poučavanje u Kur’anu, kao što je dozvoljeno iznajmiti osobu za hranu i odjeću. Onaj ko iznajmi nešto mora imati stvarnu korist od toga, pa nije dozvoljeno iznajmiti nekoga da čini ibadet kao što je namaz ili učenja Kur’ana [Hadisom se zabranjuje zarađivanje na osnovu Kur’ana, pa prema tome, iznajmljivanje učača da uči Kur’an za umrle nije dozvoljeno. Ali ako bi se učio bez naknade onda bi bilo dozvoljeno. Međutim, pojedini pravnici dozvoljavaju uzimanje naknade slično naknadi mujezina, ne za ezan ili učenje već za potrošeno vrijeme. ], jer od toga ima korist samo onaj koji je iznajmljen, za razliku od poučavanja, učenja ezana i ikameta. Naknada postaje obavezujuća nakon isteka roka i vraćanja posjeda makar i ne bi bio potpuno iskorišten. Ako iznajmljivač nađe neki nedostatak u iznajmljenoj stvari, dozvoljeno mu je da raskine ugovor o iznajmljivanju. Tokom perioda na koji je iznajmljivanje ugovoreno, onaj koji je unajmio smatra se pouzdanim i nije dužan da nadoknadi štetu koja se dogodila bez njegove krivice.

NAGRAĐIVANJE


Onaj kome je dozvoljeno raspolaganje imetkom, može ponuditi određenu količinu novca nekome ko bi mu obavio neki specijalni posao, kao kad bi neko objavio ponudu: “Ko mi ozida ovaj zid, dobiće toliko i toliko”, u tom slučaju onaj ko to uradi zaslužuje obećanu nagradu za urađeni posao. Ovakav ugovor je dozvoljen s tim što ga svaka od dvije strane ima pravo prekinuti bez obzira da li se radi o većem ili manjem poslu. Ako dođe do raskida, prije obavljenog posla, radnik ništa ne dobiva, a ako se to desi u toku posla radnik neće dobiti ništa ako je on prouzrokovao raskid, ali ako je to učinio poslodavac onda radniku pripada procenat, shodno procentu urađenog posla.

PRENOS DUGA – DOZNAKA


Pod ovom odrednicom podrazumijeva se prenos duga sa jedne osobe na drugu, kao kad bi jedan čovjek bio dužan nešto drugome, ili ako bi neko treći bio njemu dužan isto toliko, pa se oni međusobno dogovore: “Upućujem te na toga i toga, on je meni dužan, pa uzmi to od njega”. Ako onaj koji je upućen drugom to prihvati, onda se onaj koji ga je uputio oslobađa duga, pa makar onaj na koga je prenesen dug i ne bio zadovoljan. Ovakav postupak je dozvoljen. Ako se ne mogne od njega uzeti dug zbog toga što je on bankrotirao, ili zanijekao da je dužan, dug se neće vratiti na onog koji ga je prenio.

ZALOG


Uzimanjem zaloga, osigurava se dug nečim iz čega ga je moguće namiriti, pa kad dođe rok otplate, ako se dug ne vrati namiriće se od onoga što je uzeto u zalog. Dužnik daje zalog, davalac pozajmice uzima zalog, a ono što se daje uz zalog zove se rehn. Uzimanje zaloga je dozvoljeno. Zalog postaje punovažan uzimanjem, ali ako bi onaj koji je dao zalog pokušao da ga vrati od onoga koji ga je uzeo, može ga vratiti. Ono što nije dozvoljeno prodavati nije dozvoljeno ni davati u zalog. Zalog se ne daje na povjerenje onom ko je dao pozajmicu. Ovaj nije dužan ništa nadoknađivati, ako nije prouzrokovao štetu na zalogu. Zalog se može ostaviti kod neke treće, povjerljive osobe. Kad dođe rok za otplatu, a dug nije otplaćen, zajmodavac će prodati zalog i namiriti dug, a ono što pretekne vrati će vlasniku, a ako ne podmiri sav dug ostatak pada na dužnika. Zajmodavac ima pravo koristiti se zalogom onoliko koliko troši na njega, npr. da muze i jaše onoliko koliko je hranio, dok plodovi sa zaloga pripadaju onom ko je dao zalog. [Pravilo je da je svaki zalog koji donosi korist kamata.]

“LUKATA – NAĐENA STVAR”


Ako nađena stvar bude vrijedna treba oglašavati godinu dana da je dotična stvar kod nas dok joj ne dođe vlasnik i ne opiše njene osobine. Ako bude nađena stvar poput jednog dinara (zlatnika) treba oglašavati tri dana da je dotična stvar kod njega. Ako dotična stvar bude bezvrijedna poput hurme, konopčića (povodca od konja, a ne cio konopac) uzima se bez oglašavanja. Ako se nađe ovca oglašava se, ali nema utvrđen rok, jer je ona slaba i postoji opasnost da strada, ako se ne zbrine. Ako ovaj koji nađe ovcu nakon vremena pojede je, a potom se javi njen vlasnik nije ovaj dužan da mu plati. Deve, krave, koji, mazge, magarci: Deva se ne uzima, ako se nađe, jer je u stanju da jede drveće i dugo čuva vodu. Konji mazge i slično kod Ahmeda imaju isti tretman po ovom pitanju kao i deve. Po Ebu Hanifi dozvoljeno je uzeti sve vrste navedene u ovom dijelu, osim deve, ako se bojimo da će stradati, ako ne onda nije dozvoljeno.

OPUNOMOĆENJE


Opunomoćenje je čin davanja punomoći nekoj osobi koja će ga zastupati u poslovima, u kojima je zastupanje moguće, to jest u sklapanju i razvrgavanju ugovora kao što je kupoprodaja, sklapanje braka i razvod. Opunomoćivanje nije dozvoljeno, kad se radi o ibadetima, kao što je post i namaz, osim kod hadždža i umre za umrle i nemoćnu osobu, i kad se radi o obavezama prema Allahu s.v.t. u kojima je dozvoljeno davanje pomoći, kao što je podjela zekata i klanje kurbana. Punomoć nije dozvoljena kad se radi o priznavanju zakletve. Opunomoćenik ne može zastupati nikoga u odnosu na sebe, svoju djecu i ženu, ni onog za koga ne može svjedočiti. Ako onaj koji je nekoga opunomoćio nije ništa ograničio, onda je kupoprodaja zastupnikova, uz uobičajenu cijenu dozvoljena, pod uvjetom da obojica imaju pravo raspolaganja imovinom. Opunomoćenje postaje važećim svakom izjavom koja upućuje na dozvolu, i u tom pogledu nije neophodan poseban oblik izjave.

NEVAŽEĆE OPUNOMOĆENJE

Opunomoćenje će biti nevažeće: 1. Ako ga jedna strana raskine. 2. Smrću ili gubljenjem pameti jednog od njih. 3. Prestankom vlasništva kod onog koji je dao punomoć. Opunomoćenik je pouzdan i neće namirivati štetu, ako je nije on prouzrokovao.

IZMIRENJE – NAGODBA


To je ugovor između dvije međusobno zavađene osobe, među kojima se želi riješiti nesporazum. Takav postupak je dozvoljen i poželjan.

VRSTE IZMIRENJA


Postoji izmirenje uz priznanje, npr. da je neka osoba nešto dužna, ta druga osoba prizna dug, a ovaj mu oprosti dio onoga što je priznao, ili se poravna s njim, nakon što mu dadne nešto drugo, mimo onog što mu je bio dužan, kao kad bi mu dao novac umjesto onog što je bio dužan. Druga vrsta izmirenja praćena je nijekanjem. Onaj ko je optužen za dug, ne priznaje da je dužan, ali se poravna sa onim ko ga optužuje dajući mu nešto kako bi ovaj odustao od optužbe. Treća vrsta je prećutno izmirenje (bez priznavanja ili nijekanja duga), poravna se s njim dajući mu nešto kako bi ovaj odustao od optužbe.

OŽIVLJAVANJE PUSTOG ZEMLJIŠTA


Muslimanu je dopušteno da dođe na neko zemljište, koje nije ni u čijem vlasništvu, zauzme ga, zasadi stabla u njega, izgradi na njemu nešto, ili pak bunar na tom zemljištu. Takav postupak je dozvoljen shodno riječima Poslanika s.a.v.s.: “Ko oživi mrtvu (neupotrebljenu) zemlju ona će pripasti njemu”. Vlasništvo na toj zemlji se ne ustanovljava bez stvarnog oživljavanja, nije dovoljno samo nešto posijati na njoj, ili staviti oznake na njoj ili je ograditi nekakvom ogradom. Da bi oživljavanje zemljišta bilo ispravno uvjet je da to zemljište ne bude ničije vlasništvo i da takva radnja bude s dozvolom vladara.

DODJELJIVANJE ZEMLJIŠTA

Dodjeljivanje zemljišta je dozvoljeno pod uvjetom da se ne dodjeli nikom više nego što može kvalitetno obraditi. Prema tome, kome vladar dodijeli zemlju, a on je ne mogne obrađivati, vladar je može od njega oduzeti da bi zaštitio opšte interese. Oživljavanjem zemljišta ne postaje se vlasnikom prirodnih bogatstava kao što su: so, nafta ili rudnici, jer je to od interesa za sve muslimane. Ako se na onom zemljištu što je oživio bude nalazila voda, količina koja preostane iz njegovih potreba pripada ostalim muslimanima. Svaki višak vode općenito, bez obzira da li se radi o bunaru ili rijeci, na zemljištu koje neko posjeduje, treba prepustiti muslimanima kojima je ona potrebna i nije je dozvoljeno prodavati.

ZAJAM

Pod zajmom se podrazumijeva davanje novca nekome ko će se njime okoristiti, a zatim vratiti njegovu vrijednost. Davanje zajma je mustehab (pohvalno).

UVJETI ZAJMA

1. Neophodno je da bude poznata vrijednost i količina pozajmljenog koja će se vratiti vaganjem, mjerenjem ili brojanjem. 2. Mora biti poznat opis pozajmljenog. 3. Zajam može dati onaj kome je dozvoljeno raspolaganje imovinom. 4. Zajam prelazi u vlasništvo preuzimanjem. Zajam može biti na određeni rok ili bez roka vraćanja. Zabranjeno je (haram) da zajmodavac ostvari bilo kakvu korist davanjem zajma, bez obzira da li se radilo o povećanju duga, ili nekakvoj drugoj koristi, ako je to uvjetovano i dogovoreno među njima. Ako zajmoprimac učini neko dobročinstvo prema zajmodavcu to nije haram.

POSUĐIVANJE STVARI


Pod pojmom posuđivanje stvari misli se na davanje nečega osobi koja će se tim poslužiti neko vrijeme, a potom će vratiti, kao kad bi se nekom posudilo pero da piše, ili odijelo da ga obuče. Takvi postupci su dozvoljeni i pohvalni. Pozajmljivač je dužan: 1. Nadoknaditi vrijednost pozajmljene stvari na dan njenog uništenja (ako bi došlo do uništenja). 2. Obezbijediti vraćanje pozajmljenog. 3. Nadoknaditi štetu do koje dođe iznad onog što inače biva upotrebom. Pozajmljivaču je dozvoljeno da iznajmi pozajmljenu stvar, ali mu nije dozvoljeno da je on pozajmljuje drugima. Obojici je dozvoljeno odustajanje od posuđivanja općenito ili na određeno vrijeme. Ko posudi zemljište za sjetvu, ne može ga vratiti dok se ne požanju usjevi. Ko nešto posudi na određeno vrijeme, mustehab je da to ne traži natrag sve dok ne prođe ugovoreno vrijeme.

OTIMANJE

Otimanje je prisvajanje tuđe imovine, bespravno i silom. Takav postupak je strogo zabranjen (haram) i počiniocu se izriču popravne mjere, zatvaranje ili batinjanje. Onaj ko nešto otme obavezan je vratiti i ono što je oteo i ono što je nestalo od otetog, kao što su ‘ivotinjski proizvodi ili naknada za korišćenje životinje. Ako oteta stvar propadne kod njega dužan je nadomjestiti istu ili dati njenu vrijednost. Ako njegov pas ujede nekog, ili njegova životinja upropasti nešto, on je dužan da nadoknadi štetu.

POKLON

Poklanjanje je dobrovoljno davanje nešto od svog imetka od strane razumna čovjeka. Poklanjanje ili hedija je mustehab. Uvjet poklanjanja je ponuda i prihvatanje. Ako otac nešto pokloni jednom od svoje djece, mustehab je da pokloni i ostaloj djeci. Zabranjeno je vratiti poklon, osim ako je roditelj poklonio nešto djetetu u tom slučaju dozvoljeno je vraćanje, pod uvjetom da se poklonjena stvar nalazi kod djeteta. Onaj kome je nešto poklonjeno ne postaje vlasnikom toga sve dok ga ne preuzme, i sve dotle darodavac ga može vratiti. Preuzimanje ne vrijedi bez dozvole darodavca. Ako bi darodavac rekao: “Poklanjam ti prihod mog vrta sve dok si živ”, nakon što on umre, to se vraća vlasniku. Ako darodavac kaže: “Dajem ti za cio život”, ili “To je te tebi i tvom potomstvu”, to se zove “umra” [Umra je ono što čovjek pokloni drugom čovjeku za cio život (umr).] i ne vraća se darodavcu. Ako bi jedan čovjek rekao drugome: “Ako umrem prije tebe moja kuća će pripasti tebi, a ako ti umreš prije mene, tvoja kuća će pripasti meni”, to je “rukba”. [Rukba je uzeta od izraza jerkubu (iščekivati), jer svaki od njih dvojice iščekuje smrt drugoga.] Rukba je mekruh, ona poput “umra”, prenosi vlasništvo na potomstvo.

SKRBNIŠTVO I STEČAJ

Pod pojmom skrbništvo podrazumijeva se zabranjivanje čovjeku da, u određenim slučajevima raspolaže sa svojom imovinom. Skrbništvo je dozvoljeno u sljedećim slučajevima: 1. Malodobnim osobama, sve dok ne postanu punoljetne, određuje se skrbnik. 2. Maloumnoj osobi nasljednici mogu zabraniti raspolaganje imovinom zbog loših postupaka rasipanja. 3. Skrbnik je potreban i u slučaju ludosti koja nastaje od teške bolesti čija je opasnost smrtna. Takav čovjek nije u stanju razborito postupati i u tom slučaju nasljednici mogu tražiti da mu se zabrani raspolaganje imovinom. Stečaj nastupa kada dugovi nekog čovjeka obuhvate sve što on posjeduje. Tada se, ako zajmodavci to zahtijevaju, njemu stavi na raspolaganje imovinom, pa se proda sve što on posjeduje, te dobiveni novac razdjeli zajmodavcima, prema procentu dugova koje su imali kod njega. Ako neko od zajmodavaca nađe neku svoju stvar koju mu je posudio, još ne izmjenjenu, on ima pravo uzeti je, mimo ostalih zajmodavaca. Za koga sud ustanovi da je u nevolji, nije dozvoljeno potraživati dug od njega jer je Uzvišeni Allah rekao: “A ako je u nevolji onda pričekajte dok bude imao” [Bekare 280] isto tako, Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Uzmite ono što nađete, i samo na to imate pravo”.

OSTAVLJANJE NA ČUVANJE


Vedija (depozit) je imetak koji se ostavlja kod nekoga na čuvanje da bi bio vraćen vlasniku kad god ga ovaj zatraži. Uvjet za takvo ostavljanje je da onaj koji nešto ostavlja i onaj kod koga se ostavlja budu punoljetni i pametni. Ako ostavljena stvar propadne, onaj kod koga je bila, nije dužan nadoknađivati je. Nije dozvoljeno koristiti se ostavljenom stvari, osim u slučaju kad vlasnik to dozvoli.

PRIZNANJE


Priznanje može biti: 1. Obavijest osobi da joj je nešto dužna. 2. Potraživanje od druge osobe. 3. Ako je neko dužan nekom, onda je to svjedočenje. Priznanje može biti: 1. Obaveza prema Uzvišenom Allahu, u čemu je dozvoljeno odustajanje. 2. Obaveza prema čovjeku, u čemu nije dozvoljeno odustajanje. Priznanje je ispravno pod tri uvjeta: 1. Punoljetnost, 2. Pamet, 3. Dobrovoljstvo. Dozvoljeno je izuzimanje, ako do njega dođe. Priznanje je jednako i u stanju zdravlja i u stanju bolesti. Dozvoljeno je priznati pravo porijeklo prema sebi, kao npr. da se kaže: “Ovo je moj sin”, pod uvjetom da on po godinama može biti njegov sin, da to potvrdi onaj koji ima pravo na to, i da neko drugi ne tvrdi da je to njegov sin.

VAKUF

Uvakufljenje je ulaganje imetka kojim je moguće koristiti se, tako da se taj imetak ne potroši, koristeći ga u dobrovoljne svrhe. Uvakufljenje je izuzetno pohvalan čin. Uvjet uvakufljenja: 1. Onaj koji uvakufljuje mora biti u mogućnosti da dobrovoljno ulaže. 2. Ono što se uvakufi, ako je određeno, bude od onog što je moguće posjedovati. 3. Uvakufljenje mora imati jasan cilj u smislu: “Uvakufio sam”, ili “Dao sam u ime Allaha”. 4. Treba uvakufiti ono što će ostati i nakon ubiranja prinosa. Vakuf se ne može naslijediti, pokloniti, prodati niti je dozvoljeno vezivati ga za nešto. Ako nestane ustanove kojoj je uvakufljeno, vakuf će biti proslijeđen najbližoj rodbini onog koji je uvakufio. Ako vakif uvjetuje da on ili neko drugi nadgleda vakuf, to će se prihvatiti, a ako ne uvjetuje, onda će to učiniti nadležni organ (kadija). Ako vakuf, zbog svoje zapuštenosti, prestane donositi bilo kakvu korist, neki učenjaci dozvoljavaju da se on tada proda i dobiveni novac uloži u nešto slično. Uvakufljenje postaje važaće samim oglašavanjem, izdvajanjem, ili predavanjem onom kome je uvakufljen, i nakon toga nije dozvoljeno to prekršiti, prodati niti pokloniti.

OPORUKA

Vasijjet je oporučivanje da se nešto plati, ili da se podijeli dio imetka nakon smrti. Postoje dvije vrste vasijjeta: 1. Oporuka nekome da nešto za njega uradi, ili da prati i nadzire njegovu djecu do punoljetstva. 2. Usmjeravanje dijela imetka na ime onoga kome je oporuka namijenjena. Vasijjet je obaveza i propis za onog ko je ostao dužan ili ima kod sebe nešto na čuvanju, ili ima nekih obaveza prema drugima. Onaj ko se prihvati da nadzire nešto, mora biti pametan i razuman.

UVJETI OPORUKE

1. Bolesnik mora biti pametan, svjestan, mora biti vlasnik onog što oporučuje. 2. Ono što se oporučuje mora biti dozvoljeno. 3. Onaj kome se oporučuje nešto mora to prihvatiti, jer ako odbije oporuka je nevažeća i on nakon toga nema više prava na nju. 4. Ko nešto oporuči da se uzvrši poslije njegove smrti dozvoljeno mu je da odustane od toga ili da izmijeni šta hoće u oporuci. 5. Ko ima nasljednike, nije mu dozvoljeno da oporuči više od jedne trećine imetka, niti je dozvoljeno oporučiti jednom nasljedniku dok ne odobre ostali nasljednici. 6. Ako trećina ne bude dovoljna za sve oporuke, onda će se ona razdijeliti proporcionalno svim stranama, poput vraćanja duga svim potražiteljima. 7. Oporuka se izvršava tek nakon podmirenja dugova. 8. Oporuka se može prihvatiti za života oporučioca, a može i poslije njegove smrti. 9. Ako čovjek nešto oporuči pa to propadne, oporuka je nevažeća, i on nije obavezan da izdvaja iz imetka novu oporuku. 10. Ako oporuči jednom od nasljednika pa to neki nasljednici ne odobre, a neki drugi odobre, oporuka će se izvršiti u djelu koji je odobren. Ko napiše svoju oporuku, a ne uzme svjedoka za to, oporuka mu je valjana.
________________________________________________________________
 

Ali Bin Ferid El-Hindi


KUPOPRODAJA

Kupoprodaja je propisana Kur’anom. Uzvišeni Allah kaže: “Allah je dozvolio trgovinu, a zabranio kamatu”. [Bekare 275] Sastavni dijelovi trgovine su: prodavac, kupac, ono što se prodaje (roba i slično), cijena, te oblik i način na koji je trgovina obavljena. Prodavac mora biti stvarni vlasnik onoga što prodaje ili opunomoćenik vlasnika, pametan, tj. da je svjestan šta radi. Uvjet za kupca je da mu bude dozvoljeno raspolaganje imovinom, u smislu da nije malouman, da nije dijete i da nije pod prisilom. Cijene moraju biti poznate. Uvjet za ono što se prodaje (robu) jeste da bude čista, da ju je moguće preuzeti, da je poznata, bilo na osnovu viđenja, opisa, ili količine, ako je to roba koja se može vagati ili mjeriti. Što se tiče robe koja je nečista, svi se slažu da je zabranjeno (haram) trgovanje alkoholom, mrljinama, svinjetinom, a razilaze se kad su u pitanju nečistoće za đubrenje njiva i vrtova, kao što je životinjski i ljudski izmet, većina odobrava tu prodaju, a Ebu Hanife odobrava prodaju i pasa. [Jasno je da Islam određuje gajenje pasa samo radi čuvanja i lova.] Oblik na koji je trgovina obavljena mora sadržavati ponudu i prihvatanje riječima koje upućuju na obostrano zadovoljstvo, kao npr.: “Prodao sam ti” i “Kupio sam”, ili da kupac kaže: “Prodaj mi to za toliko i toliko novca”, a prodavac odgovori “Prodao sam”. Nije dozvoljena prodaja pod prisilom, a što se tiče prodaje u nuždi ona je dozvoljena, ali je mekruh. Dovoljno je uručivanje jednog od njih. Dozvoljeno je da između kupca i prodavca bude posrednik (nakupac) pod uvjetom da se nakupac i prodavac među sobom slože o procentu raspodjele viška kojeg dobiju. Dozvoljeno je da se prilikom kupoprodaje uvjetuje određeno svojstvo kod robe, pa ako se to svojstvo nađe prodaja je ispravna, a ako se ne nađe kupoprodaja ne vrijedi. Ako vlasnik proda palmu, ili neku drugu voćku koja je oplođena i na kojoj su se već pojavili plodovi, plodovi će pripasti prodavcu, a ako se nisu bili pojavili pripast će kupcu. Prije nego što se raziđu prodavac i kupac imaju mogućnost izbora da ostanu pri ugovorenoj prodaji ili da odustanu od nje. Ako jedan od njih dvojce uvjetuje pravo izbora do određenog vremena on stiće to pravo do isteka tog vremena, neki učenjaci misle da vremenski rok ne može biti duži od tri dana.

ZABRANJENE KUPOPRODAJE

1. Nije dozvoljeno prodati robu prije nego što se ona preuzme od prvog prodavca. 2. Nije dozvoljeno prodavanje ribe u vodi, niti prodaja mladunčeta dok je u majčinoj utrobi. 3. Nije ispravno prodati plod prije nego što se pokaže njegova zrelost, niti žitarica prije očvršćenja zrna. 4. Nije ispravna prodaja robe bez njenog viđenja ili opisa njenog izgleda. 5. Nije dozvoljena prodaja mlijeka u vimenu ili masla u mlijeku. 6. Nije dozvoljeno da se nešto kupi i dadne prodavcu kapara pod uvjetom da, ako ostavi robu, novac pripadne njemu, tj. zabranjeno je prodavcu posjedovanje unaprijed primljenog novca, ako kupac odustane od kupovine. 7. Nije dozvoljena prodaja duga za dug. 8. Zabranjeno je (haram): a) Zabranjuje se obmana u trgovini, u smislu da se prodaje neka roba skuplje nego što je stvarna cijena te robe. [Nužno je ispravno vaganje to jest ostavljanje robe na vagi da se jasno vidi kolika je težina robe što isključuje bacanje robe brzinom na tas i dizanje na brzinu čime se obmanjuje.] b) Nedopustiva je obmana u prodaji robe, tako što bi se izložio bolji dio robe, a sakrilo ono što je slabo i ne vrijedi. c) Nije dopuštena prodaja dugo nepomužene stoke, to jest da se krava npr. ne muze neko vrijeme pred prodaju, te se u njenom vimenu nakupi više mlijeka, što navede kupca na uvjerenje da je ona izuzetna muzara. d) Zabranjena je prodaja robe s mahanom zbog koje joj se umanjuje vrijednost, pa ako kupac nije znao za to on ima pravo izbora. 9. Zabranjeno je da mještanin prodaje robu nekog sa strane to jest da stranac dođe s robom na pijacu s namjerom da je proda, pa mu jedan od mještana kaže: “Ostavi tu robu kod mene, pa ću ti ja nakon nekoliko dana prodati skuplje”, i ako je ta roba ljudima neophodno potrebna. 10. Zabranjeno je presretanje putnika da bi se od njih nešto kupilo prije nego što oni stignu na pijacu, u situaciji kad oni nisu upoznati sa cijenama i ponudama na tržištu, kao što je zabranjeno i nametanje na kupovinu svoga brata. 11. Zabranjeno je nadmetanje, to jest kupovanje robe po određenoj neadekvatnoj cijeni, kad ta roba nije potrebna, nego joj se želi podići cijena i tako zavesti kupca da je kupi. Ovakva prodaja se ponekad naziva prodaja obmane, jer ona podrazumijeva prodaju uz neznanje, rizik ili hazard. 12. Zabranjena je prodaja na prodaju i tada roba pripada prvom kupcu. 13. Zabranjeno je prodati grožđe (ili šljivu), ako se zna da će kupac od toga voća praviti alkohol. Dozvoljena je prodaja preko posrednika, prodaja tuđe robe bez njegove dozvole u slučajevima kad muž proda nešto što je u vlasništvu njegove supruge, bez njene dozvole ili da za tu robu nešto kupi. Inače kupoprodaja uopće ovisi o dozvoli vlasnika robe ili njegovog opunomoćenika. Dozvoljena je prodaja džuture onoga čija vrijednost nije detaljno poznata. Većina učenjaka dozvoljava povećanje cijene kao i produženje roka. Ovaj stav podržava i Ševkani. Nije dozvoljeno prodavanje onog što je oteto, ili ukradeno, ili onog što je zabranjeno, pa makar ono bilo pomiješano i sa onim što je dozvoljeno. Zabranjeno je često zaklinjanje prilikom prodaje i kupovine, a haram je obavljati kupoprodaju kad je vrijeme propisanog namaza kratko, kad prouči ezan za džumu, a i prema ostalim namazima se treba tako odnositi. Dozvoljena je prodaja, to jest uz mogućnost određene zarade, ali i gubitka. [Nasuprot tome, današnje banke to čine na način koji predstavlja jednu vrstu kamate, tako što invenstitor ulaže u neki projekat, uz saglasnost onog čiji će biti projekat, a kad ga završi toliko da bude spreman za proizvodnju doda stvarne troškove onoliko koliko invenstitor treba da zaradi i to postane dug na teret proizvođača kojeg će on podmiriti prije ili kasnije, a obično se dogovore da to bude kasnije. To je dakle kamata.] Dozvoljena je prodaja i kupovina mushafa, jedino imami Ahmed to ne dozvoljava. Nije dozvoljena prodaja robe dok je na svom prirodnom mjestu, kao što je rijeka, bunar, kiša i slično. Dozvoljena je prodaja vode kad se zaokruži, postane vlasništvom u bilo kom obliku, kao što je kopanje bunara i slično. Dozvoljena je prodaja nečeg naručenog, to jest kupovanje nečeg što će se uraditi prema narudžbi, pod uvjetom da se ugovori vrsta proizvoda, njegova svojstva i vrijednost, kako ne bi došlo do spora. Zabranjena je prodaja pod prisilom i u tom slučaju ljudi su dužni da pomognu ideju pozajmice dok nevoljnik ne izađe iz krize. Ako neko iz straha od vlasti iscenira neku prodaju ona nije važeća, jer se nije namjeravala prodaja, već izbjegavanje nepravde. Zabranjena je prodaja i kupovina u džamiji. Zabranjeno je krivo mjerenje. Ako neko kupi pokvarena jaja vraća ih prodavcu i uzima novac nazad. Dozvoljena je “semsera” a to je davanje robe na prodaju uz određivanje cijene i dozvoljavanje prodavcu da uzme sebi što zaradi preko te cijene. Svako uslovljavanje je dozvoljeno izuzev uslova koji su suprotni Allahovoj s.v.t. knjizi.

ODREĐIVANJE CIJENA

U ovom slučaju misli se na postavljanje precizne cijene za robu koja se namjerava prodavati, tako da se ne učini nepravda ni prodavcu ni kupcu. Allahov Poslanik s.a.v.s. je zabranio da vladar određuje cijene robi, jer postoji mogućnost činjenja nepravde, a ljudi su slobodni u svojim imovinskim postupcima. S druge strane, određivanje cijena prouzrokuje skrivanje robe, pa siromasi neće moći doći do nje. Vladaru je dozvoljeno da odredi cijenu robe kad trgovci suviše podignu cijene, čak je to i obaveza njegova u smislu zaštite prava naroda i sprječavanja skrivanja robe.

MONOPOL

Ihtikar znači kupiti neku robu i skloniti je sa tržišta, dok takve robe ponestane kod svijeta, pa joj onda povećati cijenu. Takav postupak je haram posebno, ako je sklonjeno više robe nego što je potrebno njemu i onima koje on izdržava godinu dana. Haram je iščekivanje vremena enormnih povećanja cijena da bi se prodala roba, a posebno, ako se to desi u vrijeme kada je kod ljudi vladala nestašica te robe. Ako bi određeni broj drugih trgovaca imao te robe i ljudi ne bi bili u krizi za nju, onda to ne bi bilo ihtikar.

OPOZIV KUPOPRODAJE

To je odustajanje prodavca ili kupca od robe zbog ne postojanja interesa za kupovinu kupca, ili zbog potrebe prodavca za tom robom. U tom slučaju on će tražiti raskid ugovora, što je poželjno i ugovor će se smatrati raskinutim, a kupoprodaja nevažećom pod uvjetom da roba koja bude prodata nije upropaštena, da nije umro jedan od učesnika u ugovoru ili pak da cijena te robe nije povećana niti smanjivana.

PLAĆANJE UNAPRIJED

Ovdje se misli na prodaju nečeg opisanog što će prodavac biti dužan i za šta će odmah primiti protunaknadu. Ovo se zove još i prodaja iz potrebe, jer je prodavcu potreban novac, a kupcu roba. Takva prodaja je dozvoljena pod uvjetom da bude ugovorena precizna količina ili mjera, određen rok isporuke i protunaknada u novcu, koja će se odmah isplatiti. Ne može se uzeti druga roba osim one koja je ugovorena, dok neki to dozvoljavaju i ovaj stav je ispravniji.

KAMATA

Kamata je zabranjena Kur’anom i hadisom. Riječ riba (kamata) znači povećanje, ovdje se misli na povećanje dobiti na osnovu transakcije. [Jedna vrsta kamate je da neko preda nekom novac na ime robe koja mu je potrebna, s tim da mu se u ratama vrati novac uz dodatak (kamatu) zbog toga što otplaćuje u ratama. Ovo je jedan neprihvatljivi čin jer se njime želi dozvoliti ono što je zabranjeno.] Postoje dvije vrste kamata: kamata uz višak i kamata na kredit. Prva vrsta kamate podrazumijeva prodaju jedne vrste hrane ili novca za istu vrstu uz povećanje, kao npr. prodaja jednog sa'a datula za sa'a i četvrt ili prodaja jedne oke srebra za oku i dirhem (srebreni). Druga vrsta, odnosno kreditna kamata ima dvije grupe: prva grupa je da čovjek bude nešto dužan drugom i kad dođe rok vraćanja duga ovaj mu kaže: “Ili ćeš mi vratiti dug, ili ću ti ga povećati”, i ako mu se dug ne vrati u dogovorenom roku on mu ga poveća za određeni procenat, ili kao neko pozajmi npr. deset dinara za petnaest dinara na određeni rok. Druga grupa je da onaj koji uzima kamatu proda jednu vrstu hrane za drugu vrstu, uz čekanje bez preuzimanja robe odmah. Kao kad bi neko prodao kantar datula za kantar pšenice na određeni rok, ili prodao jednu valutu za drugu, kao npr. deset dinara (zlatnika) za sto dvadeset dirhema (srebrenjaka) na određeno vrijeme. Ako proda hranu za bilo koji novac, dozvoljeno je kao i za sličnu hranu, za hranu koja se vaga istu količinu i za ono što se mjeri istu količinu. [Kamata je ulaganje novca kod firme koja garantuje procenat ulagaču zbog toga što mu se osigurava procenat bez obzira na prođu time on ne učestvuje u riziku niti u gubitku. U šeriatskom pravu postoji posebna oblast tzv. islamska ekonomija u kojoj su razrađeni vidovi poslovanja u Islamu čime se izbjegava poslovanje kojim se izaziva Allahova srdžba.]

ZAMJENA NOVCA

Ovdje se misli na prodaju jednog novca za drugi kao što je prodaja dinara za dirheme i obratno. [Prema tome trgovina papirnim banknotama je ispravna kad se radi o različitim valutama, kao što je zamjena dinara za džunejhe, ali pod navedenim uvjetima.] Da bi ova prodaja bila valjana uvjet je da se jedna gotovina zamjeni za drugu na licu mjesta. Zbog razlike u vrijednosti valuta dozvoljena je različita cijena novca. Kada se radi o istoj valuti, onda nije dozvoljena razlika u cijeni, jer bi to predstavljalo kamatu, kao što je spomenuto, a shodno riječima Allahovog Poslanika s.a.v.s.: “Ne prodajite zlato osim jednu količinu za istu takvu količinu”. [Muttefekun alejhi]

UDRUŽIVANJE U POSLU

Dozvoljeno je da se dvije ili više osoba udruže u zajednički posao u smislu Poslanikova s.a.v.s. hadisa: “Allahova ruka je nad dvojicom saradnika sve dok ne počnu varati jedan drugog”. [Ebu Davud] Udruživanje se sastoji u tome da se dvije ili više osoba udruže u imetku kojeg su između sebe sakupili u precizno određenim razmjerama. Udruživanje može biti na više načina: 1. udruživanje novca, 2. udruživanje rada, 3. udruživanje ugleda, 4. udruživanje u poslovanju.

1. UDRUŽIVANJE NOVCA – AKCIONARSTVO

Ovo udruživanje se sastoji u tome da se udruže osobe koje imaju pravo raspolaganja imetkom, sakupe određenu količinu imovine koja je na njih raspoređena u poznatim udjelima, pa zajednički rade na njenom povećanju dijeleći zaradu i gubitak između sebe, i to prema količini svačijeg udjela u zajedničkom kapitalu. Uvjeti za valjanost ovog udruživanja su: 1. Potrebno je da bude poznata količina zajedničkog kapitala kao i dio svakog od kompanjona. 2. Kapital mora biti u novcu, a ako bude u robi ona će se procijeniti prema njenoj vrijednosti na dan udruživanja. 3. Rad mora biti podijeljen između kompanjona prema udjelima, pa čiji udio bude iznosio četvrtinu kapitala, taj je dužan raditi svaki četvrti dan. 4. Ako jedan od kompanjona nekoga iznajmi da radi, nadnica mu će se davati od kapitala (glavnice). 5. Ako neko od kompanjona umre udruživanje se raspada potpuno.

2. UDRUŽIVANJE RADA

Ako se dvojica kompanjona udruže u određenoj zaradi, ili određenoj proizvodnji ono što zarade dijele podjednako, ili onako kako su se dogovorili prije udruživanja. Ovakvo udruživanje je dozvoljeno na osnovu sunneta. [Ebu Davud, Nesai i Ibn Madždže od Ebu Ubejde, a ovaj od Abdullaha.] Ako se jedan od njih razboli ili bude opravdano odsutan dijeliće međusobno ono što drugi zarade. Onaj zdravi ima pravo da nekog iznajmi kako bi radio umjesto bolesnog, a da uzme nadoknadu iz njegovog udjela.

3. UDRUŽIVANJE UGLEDA

Ovo udruživanje se sastoji u tome da se dvojica udruže i kupe neku robu bez ulaganja truda ili imetka već na osnovu njihovog ugleda (povjerenja), pa tu robu prodaju. U ovom slučaju sve što zarade ili izgube oni međusobno dijele.

4. UDRUŽIVANJE U OVLAŠTENJIMA

U cilju poslovnog udruživanja svaki od dvojice kompanjona međusobno se ovlaste kako bi mogli potpuno raspolagati imecima i radnom snagom. Ovakvo udruživanje ne odobrava većina islamskih učenjaka.

5. UDRUŽIVANJE RADI OSIGURANJA

Osiguravajuća preduzeća su šeriatski neispravna, jer ona ne posluju na principu dijeljenja zarade i gubitka, već na postojanju opasnosti i neizvjesnosti, a uz to ona trguju čovječijim ‘ivotom i smrću, onim što se nikako imetkom ne može nadoknaditi. Njihov profit je očit vid kamate. Ova udruženja su, prema tome, šeriatski potpuno neispravna.

PRAVO PREČE KUPOVINE

Kompanjon ima pravo da po istoj cijeni uzme udio svoga kompanjona u zemlji koju je ovaj prodao. Ovo je pravo kompanjona i šeriatski je potpuno opravdano. Uvjeti pod kojima se gubi pravo preče kupovine: 1. Ako se podijeli zemlja, odrede međe (granice) i oznaće putevi gubi se pravo na preču kupovinu. 2. Ako kompanjon bude prisutan kod kupoprodaje ili bude znao za prodaju, a ne bude tražio svoje pravo preče kupovine, on će izgubiti to pravo, ako je bio odsutan u tom slučaju on ima pravo potraživanja. 3. Ako kupac ono što je kupio uvakufi, pokloni ili dadne u milostinju, tada kompanjon gubi pravo preče kupovine. Kupcu pripada urod i prinos koji je odvojen. Ako nešto sagradi ili posadi voćku kompanjonu pripada vrijednost toga i to mu kupac treba garantovati. Jamstvo kupcu daje prodavac i on sva svoja potraživanja traži od prodavca. Pravo preče kupovine se ne može prodati ni pokloniti, to je u suprotnosti s ciljem radi kojeg je propisano to pravo, a cilj je otklanjanje štete od kompanjona.

KREDITIRANJE – DIONIČARSTVO

Mudareba je način poslovanja po kojem jedan čovjek dadne drugom određeni novac kojim će ovaj trgovati, s tim što će zarada biti podjeljena među njima onako kako su se dogovorili, a ako dođe do gubitka, on će ići samo na glavnicu. Ovaj oblik poslovanja propisan je i dozvoljen i u tome se slažu svi islamski učenjaci (idžma).

UVJETI ZA VALJANOST KREDITIRANJA – DIONIČARSTVA


1. Uloženi novac mora biti poznat (količinski). 2. Mora biti utanačen procenat zarade koje će pripasti radniku. 3. Ako se radilo o dogovoru po principu “Zaradu ćemo djeliti”, onda svakom pripada po polovina zarade. 4. Zarada se ne može djeliti bez pristanka obadviju strana. 5. Ako se podijeli zarada a u sljedećoj akciji dođe do gubitka on će se nadoknaditi iz glavnice. 6. Ako dođe do raskida mudareba i onaj koji je uložio imetak bude tražio podmirivanje svog udjela u robi, radnik mu je to dužan dati.
___________________________________________________________