Arhive za ‘grijesi’ kategoriju

Jezikom protiv sebe ?

Posted: 10 Juna, 2012 in ahlak, dawa, grijesi, iman, Islam, izreke, mudrost
piše: prof. Muhamed Fazlović
Poznata izreka ”Progovori da ti kažem ko si !” dovoljno upečatljivo sumira u kojoj mjeri jezik predstavlja jednu osobu, njena ubjeđenja, podsvjesna razmišljanja i emocije. Stoga nalazimo da Poslanik, a.s., apeluje na vjernike da ‘čuvaju jezik’: 
” Ko mi garantira čistoću jezika i spolnog mjesta, ja mu garantiram Džennet ” veli Božiji Poslanik, a bilježe El-Buhari i Muslim.

El-Buhari bilježi i da je Poslanik, a.s., kazao:  

” Čovjek izgovori riječ dragu Allahu, ne obraćajući pažnju na nju, a Allah će ga zbog nje uzdići na visoke stepene; drugi izgovori riječ koja rasrdi Allaha, ne obraćajući pažnju na nju, a zbog nje će biti bačen u Džehennem.”

Imamo li u vidu da je temeljna odrednica bošnjačkog bića islam, zapazit ćemo da se u našoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji često čuju izreke i izrazi koji su, istina uglavnom nesvjesno izgovoreni, u direktnoj koliziji s osnovnim načelima islama. Neke od njih predstavljaju direktnu negaciju Božije jednoće, tevhida, da nas Allah sačuva. Druge su manje ozbiljne, ali bi ih trebalo izbjegavati. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko takvih izreka i izraza.
 

Nećemo se baviti zaklinjanjem svim i svačim, kao: Tita mi!, Matere mi!, Života mi! i slično. Kazat ćemo samo da je zaklinjanje bilo čim osim Bogom, Stvoriteljem muslimanu i muslimanki zabranjeno. Također, nećemo govoriti o psovci, i upotrebi termina ”kopile”, ”drolja”, ” beštija”, ” kurva” i sl., a koje je muslimanu strogo zabranjeno koristiti ako to što se spočitava ovim izjavama nije dokazano u slučaju osobe kojoj se upućuju, a možda ni tada. Navest ćemo na kraju i nekoliko izraza koji nemaju negativne vjerske implikacije, ali bi bilo dobro da ih se muslimani oslobode.

Ni Bog mu ne može pomoći. Ni Bog ne zna.

 
Izgovarajući ovakve rečenice, oni koji to čine, često i nesvjesno, negiraju prvi imanski šart, tj. Božija velika svojstva, jer su Allahove, dž.š., osobine, između ostalih, i da sve zna i da sve može.

Molim te k'o Boga. Volim te k'o Boga.

 
Sve ove i ovakve izreke predstavljaju pripisivanje Bogu druga, dovođenje nekog drugog u ravan sa Njim, što predstavlja najveći grijeh u islamu- širk.

Bog i doktori
 

Obično se u bolesti kaže da o zdravlju odlučuju ”Bog i doktor”. Islam nije fatalistička vjera i on traži od svojih pripadnika da se liječe kod ljekara. Međutim, islam također uči da se, kako glasi šesti imanski šart, ”sve događa i biva Božijom voljom i određenjem”. Zato je pogrešno kazati ”Bog i doktori” jer se time doktori stavljaju u istu ravan sa Bogom. To je dakako širk. Ispravno je kazati ” Bog pa doktori”.

Obožavanja nogometaša, pjevača, hrane…
 

Često se u svakodnevnom govoru može čuti kako neko obožava nekog igrača, pjevača, glumca, piće, jelo, djevojku, ili nešto drugo. Sportski novinari nerijetko sportistima sa kojima rade intervju postavljaju sljedeće pitanja: Kojeg igrača obožavate? Koji klub obožavate?. Glagol «obožavati» je nastao od riječi Bog. Muslimani znaju da se niko, osim Boga, ne može obožavati.

Muke Isusove. Razapeo se k'o Isus Krist.
 

Ovakvo poređenje je, s islamskog stanovišta, neprihvatljivo, jer implicira da je Isa, a.s., (Isus) bio razapet na krst i da je pri tom prošao kroz stravične muke. Po Kur'anu, međutim, Isa, a.s., nije razapet, niti je prošao muke raspeća na krstu, već je ”uzdignut”, kako Kur'an veli.

Bogu za leđima ili Bogu iza nogu.
 

Ova poštapalica koristi se kada se želi iskazati udaljenost, zabačenost, zapostavljenost jednog mjesta. No, ona je blasfemična, jer implicira postojanje mjesta o kojem Bog ne brine i niti ga ima u vidu.

Tako mi pao grah. Takav mi horoskop.
 

Ove i ovakve izreke u najdirektnijoj su suprotnosti sa šestim imanskim šartom. Naime, sve na svijetu se dešava po Božijem određenju, a ne zato što je tako grah pao ili što tako stoji u horoskopu neke trećerazredne novine napisanog od strane trećerazrednog novinara koji je za taj horoskop naplatio honorar kao i za bilo koji drugi članak.

Kad zna Bog, nek’ zna i narod.

 
Nije mali broj ljudi koji čine javno grijehe (piju alkohol, ne poste,…), iako znaju da nisu u pravu. Mnogi od njih ne mogu da se suzdrže da barem javno ne griješe. Tu svoju slabost oni najčešće pravdaju riječima: Kad zna Bog nek’ zna i narod. Ovakav stav je potpuno pogrešan, a uz to je i licemjeran. Naime, mnogi od tih ljudi imaju i drugih mahana, za koje Bog također zna, ali se oni ne trude da ih pokažu narodu, već ih kriju. Kur'an i hadis prave razliku između potajnog griješenja koga se čovjek stidi, i onog javnog, demonstrativnog. Nemjereno je veća odgovornost one osobe koja drsko i oholo javno griješi, jer na taj način promoviše i reklamira zlo, a svaka se reklama skupo plaća.

Bog je u Kur'anu kazao: Čuvaj se, čuvat ću te ???
 

Nigdje u Kur'anu ne piše: Čuvaj se, čuvat ću te ! Veliki je grijeh pripisivati Allahu, dž.š., nešto što On nije rekao. S te strane ovakva izreka je pogrešna.

Bogu Božije, caru carevo.

 
Ovo je biblijsko geslo, potpuno oprečno islamskom duhu integracije svjetovnog i duhovnog u jednu cjelinu, kako bi se izbjegao sindrom ‘podijeljene ličnosti’ kojoj će jedno nalagati vjera, a drugo zakoni. Bog je stvorio nebesa i zemlju i sve što je između njih. Dakle, Bogu, Stvoritelju, pripada sve i na Dunjaluku i na Ahiretu.

Grijeh ne ide u usta, već iz usta.
 

Nije tačno da grijeh ne ide u usta, jer je muslimanima Allah, dž.š., zabranio da jedu svaku haramom stečenu hranu, svinjetinu i da piju alkohol. S druge strane, tačno je da grijeh izlazi iz usta u vidu izgovorene psovke, laži, ogovaranja i drugog ružnog govora.

I Bog samo tri puta pomaže.
 

Nigdje u islamu nije utemeljena tvrdnja da Bog samo tri puta pomaže. Božija milost je neizmjerna i On se odaziva kad Ga usrdno zamolimo. Ovakva izreka upućuje na kršćansko učenje o Božijem trojstvu ( Duh, Sin i Otac), što je sa stanovišta islama pogrešno.

Do-zla-boga dosadan.
 

Ova sintagma implicira postojanje dva boga: jednog koji je dobar i drugog koji je zao, što je neprihvatljivo sa stanovišta islama. Za Bošnjake ova je sintagma griješna i neprihvatljiva i u slučaju da se misli na jednog Boga, jer se zna da je Bog Milostiv, Samilostan, Pravedan, te se nikako za Njega ne može kazati da je zao.

Crni petak
 

Sintagmu ”crni petak” iskonstruisali su nemuslimani. Za razliku od petka, dana kad muslimani obavljaju svoju zajedničku molitvu i uz koji se veže pridjev crni, uz nedjelju, kada kršćani idu na misu, vrlo često se upotrebljava pridjev sveta, pa nerijetko se čuje: ”sveta nedjelja” ili ”sveta nedjeljica”. Dakle, za muslimane je petak najodabraniji dan u sedmici, kao što je ramazan odabrani mjesec u godini, te je stoga sintagma ”crni petak” za nas neprihvatljiva.

”Pasji grobovi”

 
Lokalitet sa ovim toponimom nalazi se na području općine Sapna. Sa tim nazivom zabilježen je u svim kartama i u katastarskim knjigama. On jeste lokalnog karaktera, ali je vrlo bitan, jer govori o odnosu Srba prema Bošnjacima. Naime, sasvim je razumljivo, da svako kad čuje za taj toponim pomisli da se na tom lokalitetu nalaze grobovi pasa. Međutim, na tom lokalitetu se nisu nalazili nikakvi grobovi pasa, već muslimanski mezarovi. Koliko nas Srbi ”vole” i šta nam i o nama misle, najbolje smo osjetili u vremenu minule Agresije. Zato ne treba da čudi i što su taj lokalitet nazvali ”Pasji grobovi”. Za Bošnjake sapanjskog kraja ovo mjesto je oduvijek nazivano ”Turski grobovi”.

Omrsiti se.
 

Kada musliman prekine post, bilo da je riječ u vremenu iftara ili da je to iz raznih razloga učinio prije toga, pogrešno je reći da se omrsio. I ovaj izraz su muslimani preuzeli od kršćana. Naime, njihov post se sastoji u tome da oni ne smiju jesti masnu, mrsnu, hranu, ali smiju piti vodu i jesti drugu nemasnu hranu. Njihov post, a ne naš, prekida se kada pojedu nešto masno, mrsno, kada se omrse. Muslimani prekinu post i time što će se napiti vode ili pojesti nešto drugo što ne mora biti masno. Musliman, dakle, ne omrsi se, već se jednostavno kaže da je prekinuo post ili iftario.

Božanstven ugođaj.

 
Kao što se samo Bog može obožavati, tako i pridjev Božanstven pripada samo Bogu. Nikav ugođaj, slika, ljepota, dakle, ne može biti Božanstven.
 

Da začas klanjamo, pa da kahvu natenane popijemo.
 

Nažalost, kod muslimana, i to onih koji klanjaju, dešava se i to da namaz zbrze, kako bi imali više vremena kahvu da piju. Obratite pažnju !

Tata, strina i ujača.
 

Zanimljivo je da mnogi Bošnjaci majčinog brata zovu dajdža, a njegovu ženu ujača. Isto tako očevog brata zovu amidža, a njegovu ženu strina. Kao što rodbinski par čine ujak i ujača (ujna), stric i strina i tetak i tetka, tako bi trebalo biti i u slučaju dajdža-dajdžinica (dajnica) i amidža-amidžinca. Kombinaciju u nazivima bliže rodbine činili su samo Bošnjaci, dok kod Srba i Hrvata nećete naći da svoga strica zovu amidžom ili ujaka dajdžom. Činjeno je to najvjerovatnije zbog kompleksa niže vrijednosti, osjećaja da je sve tuđe ljepše i bolje, koji je na razne načine nametan Bošnjacima u proteklom vremenu. Isti je slučaj i sa korištenjem izraza tata, umjesto babo.
piše: prof. Muhamed Fazlović
Poznata izreka ”Progovori da ti kažem ko si !” dovoljno upečatljivo sumira u kojoj mjeri jezik predstavlja jednu osobu, njena ubjeđenja, podsvjesna razmišljanja i emocije. Stoga nalazimo da Poslanik, a.s., apeluje na vjernike da ‘čuvaju jezik’: 
” Ko mi garantira čistoću jezika i spolnog mjesta, ja mu garantiram Džennet ” veli Božiji Poslanik, a bilježe El-Buhari i Muslim.

El-Buhari bilježi i da je Poslanik, a.s., kazao:  

” Čovjek izgovori riječ dragu Allahu, ne obraćajući pažnju na nju, a Allah će ga zbog nje uzdići na visoke stepene; drugi izgovori riječ koja rasrdi Allaha, ne obraćajući pažnju na nju, a zbog nje će biti bačen u Džehennem.”

Imamo li u vidu da je temeljna odrednica bošnjačkog bića islam, zapazit ćemo da se u našoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji često čuju izreke i izrazi koji su, istina uglavnom nesvjesno izgovoreni, u direktnoj koliziji s osnovnim načelima islama. Neke od njih predstavljaju direktnu negaciju Božije jednoće, tevhida, da nas Allah sačuva. Druge su manje ozbiljne, ali bi ih trebalo izbjegavati. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko takvih izreka i izraza.
 

Nećemo se baviti zaklinjanjem svim i svačim, kao: Tita mi!, Matere mi!, Života mi! i slično. Kazat ćemo samo da je zaklinjanje bilo čim osim Bogom, Stvoriteljem muslimanu i muslimanki zabranjeno. Također, nećemo govoriti o psovci, i upotrebi termina ”kopile”, ”drolja”, ” beštija”, ” kurva” i sl., a koje je muslimanu strogo zabranjeno koristiti ako to što se spočitava ovim izjavama nije dokazano u slučaju osobe kojoj se upućuju, a možda ni tada. Navest ćemo na kraju i nekoliko izraza koji nemaju negativne vjerske implikacije, ali bi bilo dobro da ih se muslimani oslobode.

Ni Bog mu ne može pomoći. Ni Bog ne zna.

 
Izgovarajući ovakve rečenice, oni koji to čine, često i nesvjesno, negiraju prvi imanski šart, tj. Božija velika svojstva, jer su Allahove, dž.š., osobine, između ostalih, i da sve zna i da sve može.

Molim te k'o Boga. Volim te k'o Boga.

 
Sve ove i ovakve izreke predstavljaju pripisivanje Bogu druga, dovođenje nekog drugog u ravan sa Njim, što predstavlja najveći grijeh u islamu- širk.

Bog i doktori
 

Obično se u bolesti kaže da o zdravlju odlučuju ”Bog i doktor”. Islam nije fatalistička vjera i on traži od svojih pripadnika da se liječe kod ljekara. Međutim, islam također uči da se, kako glasi šesti imanski šart, ”sve događa i biva Božijom voljom i određenjem”. Zato je pogrešno kazati ”Bog i doktori” jer se time doktori stavljaju u istu ravan sa Bogom. To je dakako širk. Ispravno je kazati ” Bog pa doktori”.

Obožavanja nogometaša, pjevača, hrane…
 

Često se u svakodnevnom govoru može čuti kako neko obožava nekog igrača, pjevača, glumca, piće, jelo, djevojku, ili nešto drugo. Sportski novinari nerijetko sportistima sa kojima rade intervju postavljaju sljedeće pitanja: Kojeg igrača obožavate? Koji klub obožavate?. Glagol «obožavati» je nastao od riječi Bog. Muslimani znaju da se niko, osim Boga, ne može obožavati.

Muke Isusove. Razapeo se k'o Isus Krist.
 

Ovakvo poređenje je, s islamskog stanovišta, neprihvatljivo, jer implicira da je Isa, a.s., (Isus) bio razapet na krst i da je pri tom prošao kroz stravične muke. Po Kur'anu, međutim, Isa, a.s., nije razapet, niti je prošao muke raspeća na krstu, već je ”uzdignut”, kako Kur'an veli.

Bogu za leđima ili Bogu iza nogu.
 

Ova poštapalica koristi se kada se želi iskazati udaljenost, zabačenost, zapostavljenost jednog mjesta. No, ona je blasfemična, jer implicira postojanje mjesta o kojem Bog ne brine i niti ga ima u vidu.

Tako mi pao grah. Takav mi horoskop.
 

Ove i ovakve izreke u najdirektnijoj su suprotnosti sa šestim imanskim šartom. Naime, sve na svijetu se dešava po Božijem određenju, a ne zato što je tako grah pao ili što tako stoji u horoskopu neke trećerazredne novine napisanog od strane trećerazrednog novinara koji je za taj horoskop naplatio honorar kao i za bilo koji drugi članak.

Kad zna Bog, nek’ zna i narod.

 
Nije mali broj ljudi koji čine javno grijehe (piju alkohol, ne poste,…), iako znaju da nisu u pravu. Mnogi od njih ne mogu da se suzdrže da barem javno ne griješe. Tu svoju slabost oni najčešće pravdaju riječima: Kad zna Bog nek’ zna i narod. Ovakav stav je potpuno pogrešan, a uz to je i licemjeran. Naime, mnogi od tih ljudi imaju i drugih mahana, za koje Bog također zna, ali se oni ne trude da ih pokažu narodu, već ih kriju. Kur'an i hadis prave razliku između potajnog griješenja koga se čovjek stidi, i onog javnog, demonstrativnog. Nemjereno je veća odgovornost one osobe koja drsko i oholo javno griješi, jer na taj način promoviše i reklamira zlo, a svaka se reklama skupo plaća.

Bog je u Kur'anu kazao: Čuvaj se, čuvat ću te ???
 

Nigdje u Kur'anu ne piše: Čuvaj se, čuvat ću te ! Veliki je grijeh pripisivati Allahu, dž.š., nešto što On nije rekao. S te strane ovakva izreka je pogrešna.

Bogu Božije, caru carevo.

 
Ovo je biblijsko geslo, potpuno oprečno islamskom duhu integracije svjetovnog i duhovnog u jednu cjelinu, kako bi se izbjegao sindrom ‘podijeljene ličnosti’ kojoj će jedno nalagati vjera, a drugo zakoni. Bog je stvorio nebesa i zemlju i sve što je između njih. Dakle, Bogu, Stvoritelju, pripada sve i na Dunjaluku i na Ahiretu.

Grijeh ne ide u usta, već iz usta.
 

Nije tačno da grijeh ne ide u usta, jer je muslimanima Allah, dž.š., zabranio da jedu svaku haramom stečenu hranu, svinjetinu i da piju alkohol. S druge strane, tačno je da grijeh izlazi iz usta u vidu izgovorene psovke, laži, ogovaranja i drugog ružnog govora.

I Bog samo tri puta pomaže.
 

Nigdje u islamu nije utemeljena tvrdnja da Bog samo tri puta pomaže. Božija milost je neizmjerna i On se odaziva kad Ga usrdno zamolimo. Ovakva izreka upućuje na kršćansko učenje o Božijem trojstvu ( Duh, Sin i Otac), što je sa stanovišta islama pogrešno.

Do-zla-boga dosadan.
 

Ova sintagma implicira postojanje dva boga: jednog koji je dobar i drugog koji je zao, što je neprihvatljivo sa stanovišta islama. Za Bošnjake ova je sintagma griješna i neprihvatljiva i u slučaju da se misli na jednog Boga, jer se zna da je Bog Milostiv, Samilostan, Pravedan, te se nikako za Njega ne može kazati da je zao.

Crni petak
 

Sintagmu ”crni petak” iskonstruisali su nemuslimani. Za razliku od petka, dana kad muslimani obavljaju svoju zajedničku molitvu i uz koji se veže pridjev crni, uz nedjelju, kada kršćani idu na misu, vrlo često se upotrebljava pridjev sveta, pa nerijetko se čuje: ”sveta nedjelja” ili ”sveta nedjeljica”. Dakle, za muslimane je petak najodabraniji dan u sedmici, kao što je ramazan odabrani mjesec u godini, te je stoga sintagma ”crni petak” za nas neprihvatljiva.

”Pasji grobovi”

 
Lokalitet sa ovim toponimom nalazi se na području općine Sapna. Sa tim nazivom zabilježen je u svim kartama i u katastarskim knjigama. On jeste lokalnog karaktera, ali je vrlo bitan, jer govori o odnosu Srba prema Bošnjacima. Naime, sasvim je razumljivo, da svako kad čuje za taj toponim pomisli da se na tom lokalitetu nalaze grobovi pasa. Međutim, na tom lokalitetu se nisu nalazili nikakvi grobovi pasa, već muslimanski mezarovi. Koliko nas Srbi ”vole” i šta nam i o nama misle, najbolje smo osjetili u vremenu minule Agresije. Zato ne treba da čudi i što su taj lokalitet nazvali ”Pasji grobovi”. Za Bošnjake sapanjskog kraja ovo mjesto je oduvijek nazivano ”Turski grobovi”.

Omrsiti se.
 

Kada musliman prekine post, bilo da je riječ u vremenu iftara ili da je to iz raznih razloga učinio prije toga, pogrešno je reći da se omrsio. I ovaj izraz su muslimani preuzeli od kršćana. Naime, njihov post se sastoji u tome da oni ne smiju jesti masnu, mrsnu, hranu, ali smiju piti vodu i jesti drugu nemasnu hranu. Njihov post, a ne naš, prekida se kada pojedu nešto masno, mrsno, kada se omrse. Muslimani prekinu post i time što će se napiti vode ili pojesti nešto drugo što ne mora biti masno. Musliman, dakle, ne omrsi se, već se jednostavno kaže da je prekinuo post ili iftario.

Božanstven ugođaj.

 
Kao što se samo Bog može obožavati, tako i pridjev Božanstven pripada samo Bogu. Nikav ugođaj, slika, ljepota, dakle, ne može biti Božanstven.
 

Da začas klanjamo, pa da kahvu natenane popijemo.
 

Nažalost, kod muslimana, i to onih koji klanjaju, dešava se i to da namaz zbrze, kako bi imali više vremena kahvu da piju. Obratite pažnju !

Tata, strina i ujača.
 

Zanimljivo je da mnogi Bošnjaci majčinog brata zovu dajdža, a njegovu ženu ujača. Isto tako očevog brata zovu amidža, a njegovu ženu strina. Kao što rodbinski par čine ujak i ujača (ujna), stric i strina i tetak i tetka, tako bi trebalo biti i u slučaju dajdža-dajdžinica (dajnica) i amidža-amidžinca. Kombinaciju u nazivima bliže rodbine činili su samo Bošnjaci, dok kod Srba i Hrvata nećete naći da svoga strica zovu amidžom ili ujaka dajdžom. Činjeno je to najvjerovatnije zbog kompleksa niže vrijednosti, osjećaja da je sve tuđe ljepše i bolje, koji je na razne načine nametan Bošnjacima u proteklom vremenu. Isti je slučaj i sa korištenjem izraza tata, umjesto babo.

Piše Esad Mahmutović, islamski Univerzitet Kuwajt.

Obavljanje namaza je drugi od pet islamskih šartova. Ujedno i najbitniji nakon šehadeta. I znaj dragi brate i cijenjena sestro da je namaz radost za vjernike, i slast za njihove duše, i bašča za bogobojazne, i milost Allahova Njegovim iskrenim robovima. U njemu oni nalaze svoj smiraj i raduju se njegovom dolasku, u njemu se nalaze tajne koje ne može saznati osim onaj ko mu iskreno i sa srcem priđe. I kada bi govorili o vrijednosti ovog Allahovog farza, trebalo bi nam puno vremena da to spomenemo i opet ne bismo bili u stanju sve spomenuti, zbog njegove veličine i značaja kod Milostivog Gospodara. A nije ni čudo kada je to najbitnija stvar ove vjere nakon šehadeta.

Zato ćeš naći na puno mjesta u Allahovoj knjizi i Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spomen o ovom farzu, njegovoj obaveznosti, načinu obavljanja, vrijednosti te kazni onoga ko ga ostavi ili biva prema njemu nemaran. Znajući stanje muslimana danas i njihov odnos prema ovom farzu, smatram da je ovo najbitnija tema nakon govora o tevhidu i  borbi protiv širka. Kako da ne, kada je tevhid temelj islama a namaz njegov stub. Šta misliš, o muslimanu, da li je moguće da postoji građevina bez temelja ?! I da li je moguće da građevina bude bez stubova ?! Svakako da ne ! Bez temelja ona ne postoji, a kakva joj je svrha ukoliko ta ista nema svoje stubove. 

Zašto se onda veliki broj ljudi, da ne kažemo većina, zavarava time da im je obećan Džennet samim time što nose muslimanska imena. Ovu vjeru ne sačinjavaju imena već ubjeđenje i djelo. Zatim puno je onih koji misle da će steći nagradu nakon svoje smrti te zaraditi Džennet bez uvjerenja i bez djela samo zato što nose muslimanska imena. Ili možda što se nadaju šefa`atu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili možda zato što je neko od njih bio dobar na dunjaluku pa misli da ako ga ljudi toliko hvale da mu je već unaprijed određeno mjesto na ahiretu. Tako mi Allaha nema plate za čovjeka osim ono što svojim radom zasluži, niti ima nagrade na ahiretu osim ono što svojim djelima stekne. 

Da li će neko dobiti platu u nekoj firmi samim nošenjem određenog imena?! Ne ! Pa zar misli neko da će dobiti vječnu nagradu i milost Uzvišenog Allaha, samim tim što se zove muslimanskim imenom te nakon svoje smrti dovoljno je da mu se prouči Kur`an ili samo Jasin te da će time njegov kraj biti sretan i uspješan. 

Žalosno je ovakvo uvjerenje i zli su postupci onih koji ovako misle i rade. Međutim oni kojima su se osladile pare te ne vide ništa drugo osim njih, ne uče niti podstiču ljude na obavljanje namaza, niti govore o njegovoj obaveznosti. Koliko ste puta u džamijama čuli hutbu na ovu temu. A koliko puta ste vidjeli kako se kapci na očima ljudi sklapaju želeći da što prije otklanjaju dva rekata Džume, a zatim trljajući svoje ruke govore: “ Sad sam sedam dana miran ”. Žalosno. 

Tačno je da ove teme bole veliki broj ljudi a ponekad i čitave institucije, međutim govor o njima je obaveza a šutnja o njima je grijeh. Neko će reći da se time pravi razdor među muslimanima. Mi kažemo da džem'ata muslimana zapravo i nema bez tevhida i namaza. Zar nisi dragi brate čuo za hadis Allahovog Poslanika, alejhisselam, u kojem kaže:

” Ili ćete poravnati safove ili će vam Allah razjediniti srca “

 

tj. nećete biti jedinstveni. Zamisli. Neće biti jedinstva muslimana ako im safovi u namazu budu krivi ! Šta je tek onda kada ne budu imali namaza. Slavljen neka je Allah. Zato nemojte govoriti o jedinstvu muslimana prije njihovog jedinstva u Allahovim kućama i to na način kako je to Uzvišeni Allah naredio. 

U ovoj skromnoj studiji ne želim da pišem o vrijednosti namaza niti o načinu njegovog obavljanja. Želim da spomenem propise vezane za onoga ko ga ostavi, te grijeh koji proizilazi iz toga. 

Ajeti o ostavljanju namaza. 

– Kaže Allah, džellešanuhu, u prijevodu značenja ajeta:

” A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će GAJJ pronaći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući. “ (Merjem, 59-60) 

Kaže ibn Abbas u komentaru ovog ajeta: ” Ne znači da su ostavili namaz u potpunosti, već da ga nisu obavljali u njegovom vremenu “.

Kaže Kasim ibn Muhajmir: ” Izostavljali su njegovo pravo vrijeme, jer je njegovo potpuno ostavljanje kufr – nevjerstvo “.

Kaže Kurezi: ” Ostavljanje u ajetu znači da ga nisu obavljali u džematu “.

Sva ova mišljenja su ispravna jer svako od njih ulazi u ostavljanje namaza, iako se ove vrste razlikuju same po sebi.

Šta je to Gajj ?

– kaže ibn Abbas: propast; 

– kaže Katade: zlo, 
– kaže ibn Mesud: dolina u Džehennemu velike dubine i odvratnog jela.

Također kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izršavaju “. (Al-Maun, 4-5)

Kaže Sad ibn Vekkas:

” Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ko su oni koji su nemarni prema svome namazu, pa je rekao: “To su oni koji ne obavljaju svoje namaze na vrijeme “.

To je ujedno i osobina munafika-licemjera, da su nemarni prema namazu, ustaju na namaz lijeno i ne spominju Allaha osim malo.

Pogledaj šta Kaže Uzvišeni, Subhanehu ve Te'ala, u prijevodu ajeta: 

” Šta vas je dovelo u Sekar ? Reći će: ” Nismo namaz obavljali “. (Al-Mudessir, 42-43) 

– Kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” O vjernici neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine biće sigurno izgubljeni “. (Al-Munafikun, 9) 

Kažu komentatori Kur`ana da se pod sjećanjem na Allaha u ajetu misli na pet dnevnih namaza. Zato onaj koga njegov imetak ili djeca odvrate od obavljanja namaza sigurno će propasti na dunjaluku i na ahiretu, jer svaka blagodat je od Uzvišenog Allaha, a namaz i sjećanje na Allaha, ‘azze ve dželle, jeste zapravo zahvala na tome. 

Hadisi o ostavljanju namaza.

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Prvo za šta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu od svojih djela jeste namaz, ako on bude valjan uspjeće i biće spašen, a ako ne bude valjan propašće “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ugovor između nas i njih jeste namaz, ko ga ostavi počinio je kufr (nevjerstvo) “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Između roba-čovjeka i nevjerstva je ostavljanje namaza “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve  sellem: 

” Ko bude čuvao svoj namaz biće mu to svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu, a ko ne bude čuvao svoj namaz neće mu biti on svjetlo niti dokaz niti spas na Sudnjem danu i biće na Sudnjem danu sa faraonom, Karunom, Hamanom i Ubej ibn Halefom.» (Ahmed, ibn Hiban) 

Kažu neki učenjaci da će onaj ko ne bude obavljao namaz biti proživljen sa ovom četvoricom. Zato što ga od namaza odvraća ili imetak ili vlast ili služba ili trgovina. Pa ako ga odvrati od namaza njegov imetak biće proživljen sa Karunom, ako ga odvrati vlast biće proživljen sa faraonom, ako ga odvrati služba biće proživljen sa Hamanom a ako ga odvrati njegova trgovina sa Ubej ibn Halefom poznatim trgovcem Mekke”. 

Izreke prvih generacija o neklanjanju namaza.

– Prenosi imam Malik u Muvetta` da je Omeru, radijAllahu anhum, kada je bio proboden rečeno: “Namaz o vladaru pravovjernih”, pa je rekao: “Da, jer nema udjela u Islamu onaj ko ostavi namaz, tj. nema ništa sa Islamom, zatim je klanjao a iz rane mu je tekla krv “.

– Kaže Abdullah ibn Sekik, radijAllahu anhum: 

” Nisu drugovi Allahovog Poslanika smatrali ostavljanje nekog djela kufrom osim namaza”. (Tirmizi)

– Kaže ibn Mesud radijAllahu anhu: ” Ko ne klanja taj nema vjere “.

– Kaže ibn Hazm: “Nema većeg grijeha nakon širka od neklanjanja namaza u njegovo vrijeme i nepravednog ubistva vjernika  “.

– Kaže Ibrahim En Nehai: “Ko ostavi namaz postao je kafir (nevjernik)”.

Ovu su samo neki od Ajeta, hadisa i izreka prvih generacija koje govore o kazni onoga ko ne klanja namaz. Zato onaj ko ima trunku imana u svojim prsima shvatiće da je stvar jako ozbiljna. A kako i ne bi bila kada veliki broj islamskih učenjaka smatra onoga ko ostavi namaz nevjernikom. A teško se nevjernicima od Džehennemske vatre. 

Ovdje također želimo da ukažemo na jednu jako bitnu stvar ili krivo ubjeđenje koje se nalazi kod velikog broja ljudi. Inače gotovo svaki musliman smatra i vjeruje da je zinaluk veliki grijeh. Svaki musliman zna da je pijenje alkohola veliki grijeh, da je jedenje svinjskog mesa veliki grijeh, da je krađa veliki grijeh, da je jedenje imetka siročeta veliki grijeh, da je ženidba sa svojom sestrom ili majkom veliki grijeh – čak kod ljudi nezamisliv. 

Znaj dragi brate i cijenjena sestro muslimanko koji jos uvijek ne obavljate ili djelimično obavljate ovu islamsku dužnost tj. namaz, da je njegovo ostavljanje veći grijeh kod Uvišenog Allaha od ovih velikih grijeha koje smo spomenuli i od kojih se ježi koža ne samo muslimanu nego svakom razumnom čovjeku. 

Zato požuri ka oprostu svoga Gospodara. I ne odlaži taj momenat do momenta kad se skupe da ti klanjaju dženazu, jer tada je već kasno !!!


Islamski časopis – El-Asr br. 13

Piše Esad Mahmutović, islamski Univerzitet Kuwajt.

Obavljanje namaza je drugi od pet islamskih šartova. Ujedno i najbitniji nakon šehadeta. I znaj dragi brate i cijenjena sestro da je namaz radost za vjernike, i slast za njihove duše, i bašča za bogobojazne, i milost Allahova Njegovim iskrenim robovima. U njemu oni nalaze svoj smiraj i raduju se njegovom dolasku, u njemu se nalaze tajne koje ne može saznati osim onaj ko mu iskreno i sa srcem priđe. I kada bi govorili o vrijednosti ovog Allahovog farza, trebalo bi nam puno vremena da to spomenemo i opet ne bismo bili u stanju sve spomenuti, zbog njegove veličine i značaja kod Milostivog Gospodara. A nije ni čudo kada je to najbitnija stvar ove vjere nakon šehadeta.

Zato ćeš naći na puno mjesta u Allahovoj knjizi i Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spomen o ovom farzu, njegovoj obaveznosti, načinu obavljanja, vrijednosti te kazni onoga ko ga ostavi ili biva prema njemu nemaran. Znajući stanje muslimana danas i njihov odnos prema ovom farzu, smatram da je ovo najbitnija tema nakon govora o tevhidu i  borbi protiv širka. Kako da ne, kada je tevhid temelj islama a namaz njegov stub. Šta misliš, o muslimanu, da li je moguće da postoji građevina bez temelja ?! I da li je moguće da građevina bude bez stubova ?! Svakako da ne ! Bez temelja ona ne postoji, a kakva joj je svrha ukoliko ta ista nema svoje stubove. 

Zašto se onda veliki broj ljudi, da ne kažemo većina, zavarava time da im je obećan Džennet samim time što nose muslimanska imena. Ovu vjeru ne sačinjavaju imena već ubjeđenje i djelo. Zatim puno je onih koji misle da će steći nagradu nakon svoje smrti te zaraditi Džennet bez uvjerenja i bez djela samo zato što nose muslimanska imena. Ili možda što se nadaju šefa`atu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili možda zato što je neko od njih bio dobar na dunjaluku pa misli da ako ga ljudi toliko hvale da mu je već unaprijed određeno mjesto na ahiretu. Tako mi Allaha nema plate za čovjeka osim ono što svojim radom zasluži, niti ima nagrade na ahiretu osim ono što svojim djelima stekne. 

Da li će neko dobiti platu u nekoj firmi samim nošenjem određenog imena?! Ne ! Pa zar misli neko da će dobiti vječnu nagradu i milost Uzvišenog Allaha, samim tim što se zove muslimanskim imenom te nakon svoje smrti dovoljno je da mu se prouči Kur`an ili samo Jasin te da će time njegov kraj biti sretan i uspješan. 

Žalosno je ovakvo uvjerenje i zli su postupci onih koji ovako misle i rade. Međutim oni kojima su se osladile pare te ne vide ništa drugo osim njih, ne uče niti podstiču ljude na obavljanje namaza, niti govore o njegovoj obaveznosti. Koliko ste puta u džamijama čuli hutbu na ovu temu. A koliko puta ste vidjeli kako se kapci na očima ljudi sklapaju želeći da što prije otklanjaju dva rekata Džume, a zatim trljajući svoje ruke govore: “ Sad sam sedam dana miran ”. Žalosno. 

Tačno je da ove teme bole veliki broj ljudi a ponekad i čitave institucije, međutim govor o njima je obaveza a šutnja o njima je grijeh. Neko će reći da se time pravi razdor među muslimanima. Mi kažemo da džem'ata muslimana zapravo i nema bez tevhida i namaza. Zar nisi dragi brate čuo za hadis Allahovog Poslanika, alejhisselam, u kojem kaže:

” Ili ćete poravnati safove ili će vam Allah razjediniti srca “

 

tj. nećete biti jedinstveni. Zamisli. Neće biti jedinstva muslimana ako im safovi u namazu budu krivi ! Šta je tek onda kada ne budu imali namaza. Slavljen neka je Allah. Zato nemojte govoriti o jedinstvu muslimana prije njihovog jedinstva u Allahovim kućama i to na način kako je to Uzvišeni Allah naredio. 

U ovoj skromnoj studiji ne želim da pišem o vrijednosti namaza niti o načinu njegovog obavljanja. Želim da spomenem propise vezane za onoga ko ga ostavi, te grijeh koji proizilazi iz toga. 

Ajeti o ostavljanju namaza. 

– Kaže Allah, džellešanuhu, u prijevodu značenja ajeta:

” A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će GAJJ pronaći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući. “ (Merjem, 59-60) 

Kaže ibn Abbas u komentaru ovog ajeta: ” Ne znači da su ostavili namaz u potpunosti, već da ga nisu obavljali u njegovom vremenu “.

Kaže Kasim ibn Muhajmir: ” Izostavljali su njegovo pravo vrijeme, jer je njegovo potpuno ostavljanje kufr – nevjerstvo “.

Kaže Kurezi: ” Ostavljanje u ajetu znači da ga nisu obavljali u džematu “.

Sva ova mišljenja su ispravna jer svako od njih ulazi u ostavljanje namaza, iako se ove vrste razlikuju same po sebi.

Šta je to Gajj ?

– kaže ibn Abbas: propast; 

– kaže Katade: zlo, 
– kaže ibn Mesud: dolina u Džehennemu velike dubine i odvratnog jela.

Također kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izršavaju “. (Al-Maun, 4-5)

Kaže Sad ibn Vekkas:

” Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ko su oni koji su nemarni prema svome namazu, pa je rekao: “To su oni koji ne obavljaju svoje namaze na vrijeme “.

To je ujedno i osobina munafika-licemjera, da su nemarni prema namazu, ustaju na namaz lijeno i ne spominju Allaha osim malo.

Pogledaj šta Kaže Uzvišeni, Subhanehu ve Te'ala, u prijevodu ajeta: 

” Šta vas je dovelo u Sekar ? Reći će: ” Nismo namaz obavljali “. (Al-Mudessir, 42-43) 

– Kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” O vjernici neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine biće sigurno izgubljeni “. (Al-Munafikun, 9) 

Kažu komentatori Kur`ana da se pod sjećanjem na Allaha u ajetu misli na pet dnevnih namaza. Zato onaj koga njegov imetak ili djeca odvrate od obavljanja namaza sigurno će propasti na dunjaluku i na ahiretu, jer svaka blagodat je od Uzvišenog Allaha, a namaz i sjećanje na Allaha, ‘azze ve dželle, jeste zapravo zahvala na tome. 

Hadisi o ostavljanju namaza.

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Prvo za šta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu od svojih djela jeste namaz, ako on bude valjan uspjeće i biće spašen, a ako ne bude valjan propašće “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ugovor između nas i njih jeste namaz, ko ga ostavi počinio je kufr (nevjerstvo) “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Između roba-čovjeka i nevjerstva je ostavljanje namaza “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve  sellem: 

” Ko bude čuvao svoj namaz biće mu to svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu, a ko ne bude čuvao svoj namaz neće mu biti on svjetlo niti dokaz niti spas na Sudnjem danu i biće na Sudnjem danu sa faraonom, Karunom, Hamanom i Ubej ibn Halefom.» (Ahmed, ibn Hiban) 

Kažu neki učenjaci da će onaj ko ne bude obavljao namaz biti proživljen sa ovom četvoricom. Zato što ga od namaza odvraća ili imetak ili vlast ili služba ili trgovina. Pa ako ga odvrati od namaza njegov imetak biće proživljen sa Karunom, ako ga odvrati vlast biće proživljen sa faraonom, ako ga odvrati služba biće proživljen sa Hamanom a ako ga odvrati njegova trgovina sa Ubej ibn Halefom poznatim trgovcem Mekke”. 

Izreke prvih generacija o neklanjanju namaza.

– Prenosi imam Malik u Muvetta` da je Omeru, radijAllahu anhum, kada je bio proboden rečeno: “Namaz o vladaru pravovjernih”, pa je rekao: “Da, jer nema udjela u Islamu onaj ko ostavi namaz, tj. nema ništa sa Islamom, zatim je klanjao a iz rane mu je tekla krv “.

– Kaže Abdullah ibn Sekik, radijAllahu anhum: 

” Nisu drugovi Allahovog Poslanika smatrali ostavljanje nekog djela kufrom osim namaza”. (Tirmizi)

– Kaže ibn Mesud radijAllahu anhu: ” Ko ne klanja taj nema vjere “.

– Kaže ibn Hazm: “Nema većeg grijeha nakon širka od neklanjanja namaza u njegovo vrijeme i nepravednog ubistva vjernika  “.

– Kaže Ibrahim En Nehai: “Ko ostavi namaz postao je kafir (nevjernik)”.

Ovu su samo neki od Ajeta, hadisa i izreka prvih generacija koje govore o kazni onoga ko ne klanja namaz. Zato onaj ko ima trunku imana u svojim prsima shvatiće da je stvar jako ozbiljna. A kako i ne bi bila kada veliki broj islamskih učenjaka smatra onoga ko ostavi namaz nevjernikom. A teško se nevjernicima od Džehennemske vatre. 

Ovdje također želimo da ukažemo na jednu jako bitnu stvar ili krivo ubjeđenje koje se nalazi kod velikog broja ljudi. Inače gotovo svaki musliman smatra i vjeruje da je zinaluk veliki grijeh. Svaki musliman zna da je pijenje alkohola veliki grijeh, da je jedenje svinjskog mesa veliki grijeh, da je krađa veliki grijeh, da je jedenje imetka siročeta veliki grijeh, da je ženidba sa svojom sestrom ili majkom veliki grijeh – čak kod ljudi nezamisliv. 

Znaj dragi brate i cijenjena sestro muslimanko koji jos uvijek ne obavljate ili djelimično obavljate ovu islamsku dužnost tj. namaz, da je njegovo ostavljanje veći grijeh kod Uvišenog Allaha od ovih velikih grijeha koje smo spomenuli i od kojih se ježi koža ne samo muslimanu nego svakom razumnom čovjeku. 

Zato požuri ka oprostu svoga Gospodara. I ne odlaži taj momenat do momenta kad se skupe da ti klanjaju dženazu, jer tada je već kasno !!!


Islamski časopis – El-Asr br. 13
Preuzeto iz knjige ” Pojava slabljenja imana ” od Šejha Muhammeda Saliha El- Munedždžida  
Postoje brojni simptomi slabljenja imana:
 
1. Činjenje grijeha i ustrajnost u njemu 
Neki od griješnika kontinuirano čine jedan grijeh, dok drugi čine više vrsta grijeha. Stalno zapadanje u grijeh čini ga običnim i postepeno uklanja ružan osjeċaj u srcu. Kada ga njegov počinilac počne javno prikazivati, ulazi tada u okvir hadisa:  
“ Čitavom ummetu je oprošteno, osim onih koji grijeh javno čine. Javno griješenje je da čovjek nešto uradi noċu, a Allah ga prikrije, a on nekome, kad osvane kaže: ‘ Sinoċ sam učinio to i to.’ Noċ je proveo, a Gospodar je prekrio njegov grijeh. Onda je osvanuo, otkrivajuċi već prekriveno ” (Buharija, 10/86).
 
2. Otvrdlost i grubost srca
 
Kada čovjek spoznaje da je njegovo srce postalo kao kamen, koji ne pruža osjeċaj, niti na njega nešto utiče. Uzvišeni kaže: 
“ Zatim su vaša srca, poslije toga, postala tvrda kao kamenje ili tvrđa od toga” (Kur’an, El-Beqare,74). 
Na onoga čije je srce otvrdnulo nema nikakvog uticaja govor o smrti, gledanje mrtvih i dženaza. Na njega ne utiče ni kada bi ju i sobom nosio ili zagrtao mejta jer se on kreċe između kabura kao između kamenja.
3. Nepotpuno obavljanje ibadeta
 
Ono se ogleda u odsutnosti duha prilikom obavljanja namaza, učenja Kur’ana, dova i nerazmišljanja o njihovim značenjima, takva osoba ih s nerazumjevanjem uči, kao onaj koji je navikao da uči određene dove iz hadisa uvijek u isto vrijeme, i nije svjestan njihovog značenja. A Allah Uzvišeni kaže: “ Neće primiti dovu onoga čije je srce nemarno” (Et-Tirmizi, 3479, Es-Silsile’es-sahiha’,594).
 
4. Lijenost u ibadetu i njegovo ostavljanje
 
Kada obavlja ibadete, čini samo fizičke pokrete uz duhovnu odsutnost, a Allah tako opisuje munafike: 
“…kad ustaju da namaz obave, lijeno se dižu” (Kur’an, En-Nisa’, 12). 
U to još ulazi nemarnost, koja se ogleda u propuštanju odabranih perioda za ibadete. To ukazuje na nezainteresovanost za sticanje nagrade. Tako ċe odgoditi hadždž, iako je u moguċnosti da ga obavi, izbjegavat ce džihad, a za njega je sposoban, kasnit ce na namaz u džematu, a poslije toga, i džumu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
 
“ Ljudi će kasniti u prvi saff sve dok ih Allah, njihovim kašnjenjem, ne ostavi u vatru” (Ebu Davud, 679, Salih et-tergib, 510). 
Ovakvi i slični ne osjeċaju duševni nemir kada prespavaju propisani namaz, ili propuste neki od sunneta ili zikr, jer u osnovi nemaju želje da ih obave, ili da nadoknade propušteno. Navikavaju se na propuštanje sunneta i onoga sto je fard kifaje, propuštajuċi i Bajram, iako neka ulema kaže da je on fardi ajn (dužnost svakog pojedinca). Nemarni su spram dženaze, ne žele nagrade, kao da im nije potrebna. Čine sve suprotno Allahovom opisu vjernika: 
“ Oni su se trudili da što više dobra učine, i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni ” (Kur’an, El-Enbija, 90). 
A među pojave koje ukazuju na lijenost u ibadetu spadaju izbjegavanje sunneta, noċnog namaza, raniji izlasci iz džamije, itd. Ostale nafile ne obavljaju; duha namaz mu ne pada na pamet, a da ne govorimo o tewbi namazu ili istihari.
 
5. Uskogrudnost, mrzovoljnost i sputavanje naravi 
Kao da je pod velikim teretom koji ga pritišċe, čovjek postaje svadljiv i uzrujan zbog najmanje sitnice. Zbog ponašanja ljudi oko njega osjeċa tjeskobu, u kojoj nestaje tolerancije. Poslanik, s.a.v.s., opisao je iman riječima: 
“ Iman su sabur i tolerancija ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’ es-sahiha’, 554, 2/86), 
a vjernik: 
“ Voli i voljen je, i nema dobra u onome ko ne voli i ko nije voljen ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’es-sahiha, 427).
 
6. Ravnodušnost prema učenju Kur’ana
 
Ne utiču na njega kur’anska obeċanja i prijetnje, niti naredbe i zabrane; i opisi Sudnjega dana, jer slab iman uzrokuje dosadu pri slušanju Kur’ana i nesposobnost da se ustraje u njegovom učenju. Kad god otvori Kur’an, odmah bi da ga zatvori.
 
7. Ravnodušnost prema Allahu dž.š. prilikom zikra i dove
 
Svaki propisani zikr teško mu pada, a kada ruke u dovi digne, brzo ih sebi povuče. A Allah, opisujuċi munafike kaže:
“ A Allaha gotovo da i ne spominju ” (Kur’an, En- Nisa’, 142).
8. Ne ljuti ga činjenje harama

Plamen ljubomornog čuvanja islamskih propisa u njegovom srcu se veċ ugasio, čime je izgubio potrebu za naređivanje dobra i odvraċanja od zla. Njegovo lice nikada ne hvata srdžba Allaha i Poslanika, s.a.v.s., radi. Ovakvo srce slabog imana, opisano je u sahih hadisu: 
“ Srcima se izlažu iskušenja kao voda, uvijek iznova, pa ko je popije na njemu ostane crna tačka.” To se ponavlja sve dok ne postane, kao što stoji na kraju hadisa, “sasvim crno, pa ne čini dobro, niti odvraċa od zla, osim da to bude putem povođenja za strašċu” (Muslim, 144). 
Nestalo je kod njega ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, i stvari su se kod njega izjednačile, pa ga onda nema što podstaċi na naređivanje i zabranjivanje. On ċe, mozda, čuti za neko zlo da se čini i biti zadovoljan njime, a time će biti griješan, kao što je griješan i onaj koji je to zlo vidio pa ga odobrio. Ovo je potvrđeno sahih hadisima:
 
“ Kada se na Zemlji učini neki grijeh pa ga neko vidi i ne prezre ga, on kao da ga nije ni vidio, a ko bude odsutan, a bude zadovoljan njime, sličan je onome koji ga je vidio i nije ga prezreo” (Sahih el-džami, 689).
 
Njegovo zadovoljstvo grijehom je djelo srca i čini ga griješnim kao i onoga koji je učestvovao u njemu.
 
9. Želja za isticanjem 
Ima je u više oblika: 
– Želja za upravljanjem i vlašċu, bez procjene stepena odgovornosti i opasnosti, koje ona sa sobom nosi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio na takve: 
“ Vi ċete težiti za namjesništvom zbog kojeg ċete se kajati na Sudnjem danu, pa blago dojilji, a teško onoj koja odbije ” (Buharija, 6729). 
“ Blago dojilji ” se odnosi na vlastodršce na početku namjesništva zbog imetka, vlasti i užitka u njemu. “ Teško onoj koja odbija ” se odnosi na one na njegovom kraju zbog ubistava, smjene, te traženja odgovornosti na Sudnjem danu.
 
Vjerovjesnik, s.a.v.s., još je rekao:
“ Ako želite obavijestit ċu vas o vlasti i o tome šta je ona: njen početak je grdnja, zatim slijedi kajanje, a njen kraj je kazna na Sudnjem danu, osim pravednima” (Sahih el-džami’, 1420). 
Ako to bude iz motiva provođenja Allahovih naredbi i nošenja odgovornosti u situaciji kada ne postoji niko drugi primjereniji za ovaj položaj, uz uloženi trud, savjetovanje i pravdu, kakav je bio Jusuf, a.s., reklo bi se: “ Divno je i lijepo. ” Međutim, stvar je najčešċe u velikoj želji i pohlepi za vođstvom, nedavanju prednosti najbolima, oduzimanju tog prava onome kome pripada, te bespravno i samovoljno vladanje.
– Želja za isticanjem na skupovima, stalno držanje riječi, prinuđivanje ostalih na slušanje i dominacija situacijom. 
Isticanja na skupovima su ratovi na koje nas je upozorio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,: “ Klonite se ovih krvoproliċa ” (Sahih el-dzami’, 120), tj. nadmetanja.
 
– Priželjkivanje da mu ljudi ustaju na noge kada uđe, radi zadovoljavanja pohlepe za veličinom u svojoj bolesnoj duši.
 
Poslanik, s.a.v.s., kazao je:
 
“ Koga raduje da mu Allahovi robovi ustaju na noge, neka pripremi sebi mjesto u vatri” (Buharija, El-Edeb el mufred, 977). 
Kada je Muavija ibn Ebi Sufjan došao kod Ibn Zubejra i Ibn Amira, Ibn Amir je ustao, dok je Ibn Zubejr ostao sjedeći, (a u drugoj predaji: “…bio je pribraniji”), Muavija je rekao Ibn Amiru: “ Sjedi, čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Onaj ko voli da mu ljudi ustaju na noge neka pripremi sebi mjesto u vatri (Buharija, 977 i Ebu Davud, 5229). 
Ovakvu vrstu ljudi obuzima bijes kada se praktikuje sunnet, kada pozdravljaš počinjujući sa desne strane, i ako takav uđe na sijelo, nije zadovoljan dok mu neko ne ustane, da bi on tu sjeo, iako je tako nešto Poslanik, s.a.v.s., zabranio: 
“ Neka ne podiže čovjek nikoga sa njegovog mjesta da bi sjeo ”(Buharija, Feth el-Bari, 11/62).
 
10. Tvrdičluk i škrtost 
Allah je pohvalio Ensarije riječima: 
“ Više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno”(Kur’an, El-Hašr, 9)
i obznanio da će uspjeti oni koji se sačuvaju od tvrdičluka. Nema sumnje da je tvrdičluk produkt slabog imana. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 
“ Iman i tvrdičluk se nikada ne mogu spojiti u jednom srcu ” (En-Nesai, el-Mudzteba, 6/13). 
O opasnosti od tvrdičluka i njegovim negativnim uticajima na dušu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 
“ Bojte se tvrdičluka; zbog njega su propali oni prije vas. Tvrdičluk ih je naveo na škrtost, pa su škrtarili; naveo ih je na prekidanje rodbinskih veza, pa su ih prekinuli i na razvrati pa su ga činili ” (Ebu Davud, 2/324). 
Škrtost čini da onaj koji je slabog imana da skoro ništa ne izdvaja na Allahovom putu, makar neko od njega tražio sadaku, i siromaštvo njegove braċe muslimana bilo vidljivo ili ih zadesila kakva nesreċa.
Preuzeto iz knjige ” Pojava slabljenja imana ” od Šejha Muhammeda Saliha El- Munedždžida  
Postoje brojni simptomi slabljenja imana:
 
1. Činjenje grijeha i ustrajnost u njemu 
Neki od griješnika kontinuirano čine jedan grijeh, dok drugi čine više vrsta grijeha. Stalno zapadanje u grijeh čini ga običnim i postepeno uklanja ružan osjeċaj u srcu. Kada ga njegov počinilac počne javno prikazivati, ulazi tada u okvir hadisa:  
“ Čitavom ummetu je oprošteno, osim onih koji grijeh javno čine. Javno griješenje je da čovjek nešto uradi noċu, a Allah ga prikrije, a on nekome, kad osvane kaže: ‘ Sinoċ sam učinio to i to.’ Noċ je proveo, a Gospodar je prekrio njegov grijeh. Onda je osvanuo, otkrivajuċi već prekriveno ” (Buharija, 10/86).
 
2. Otvrdlost i grubost srca
 
Kada čovjek spoznaje da je njegovo srce postalo kao kamen, koji ne pruža osjeċaj, niti na njega nešto utiče. Uzvišeni kaže: 
“ Zatim su vaša srca, poslije toga, postala tvrda kao kamenje ili tvrđa od toga” (Kur’an, El-Beqare,74). 
Na onoga čije je srce otvrdnulo nema nikakvog uticaja govor o smrti, gledanje mrtvih i dženaza. Na njega ne utiče ni kada bi ju i sobom nosio ili zagrtao mejta jer se on kreċe između kabura kao između kamenja.
3. Nepotpuno obavljanje ibadeta
 
Ono se ogleda u odsutnosti duha prilikom obavljanja namaza, učenja Kur’ana, dova i nerazmišljanja o njihovim značenjima, takva osoba ih s nerazumjevanjem uči, kao onaj koji je navikao da uči određene dove iz hadisa uvijek u isto vrijeme, i nije svjestan njihovog značenja. A Allah Uzvišeni kaže: “ Neće primiti dovu onoga čije je srce nemarno” (Et-Tirmizi, 3479, Es-Silsile’es-sahiha’,594).
 
4. Lijenost u ibadetu i njegovo ostavljanje
 
Kada obavlja ibadete, čini samo fizičke pokrete uz duhovnu odsutnost, a Allah tako opisuje munafike: 
“…kad ustaju da namaz obave, lijeno se dižu” (Kur’an, En-Nisa’, 12). 
U to još ulazi nemarnost, koja se ogleda u propuštanju odabranih perioda za ibadete. To ukazuje na nezainteresovanost za sticanje nagrade. Tako ċe odgoditi hadždž, iako je u moguċnosti da ga obavi, izbjegavat ce džihad, a za njega je sposoban, kasnit ce na namaz u džematu, a poslije toga, i džumu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
 
“ Ljudi će kasniti u prvi saff sve dok ih Allah, njihovim kašnjenjem, ne ostavi u vatru” (Ebu Davud, 679, Salih et-tergib, 510). 
Ovakvi i slični ne osjeċaju duševni nemir kada prespavaju propisani namaz, ili propuste neki od sunneta ili zikr, jer u osnovi nemaju želje da ih obave, ili da nadoknade propušteno. Navikavaju se na propuštanje sunneta i onoga sto je fard kifaje, propuštajuċi i Bajram, iako neka ulema kaže da je on fardi ajn (dužnost svakog pojedinca). Nemarni su spram dženaze, ne žele nagrade, kao da im nije potrebna. Čine sve suprotno Allahovom opisu vjernika: 
“ Oni su se trudili da što više dobra učine, i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni ” (Kur’an, El-Enbija, 90). 
A među pojave koje ukazuju na lijenost u ibadetu spadaju izbjegavanje sunneta, noċnog namaza, raniji izlasci iz džamije, itd. Ostale nafile ne obavljaju; duha namaz mu ne pada na pamet, a da ne govorimo o tewbi namazu ili istihari.
 
5. Uskogrudnost, mrzovoljnost i sputavanje naravi 
Kao da je pod velikim teretom koji ga pritišċe, čovjek postaje svadljiv i uzrujan zbog najmanje sitnice. Zbog ponašanja ljudi oko njega osjeċa tjeskobu, u kojoj nestaje tolerancije. Poslanik, s.a.v.s., opisao je iman riječima: 
“ Iman su sabur i tolerancija ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’ es-sahiha’, 554, 2/86), 
a vjernik: 
“ Voli i voljen je, i nema dobra u onome ko ne voli i ko nije voljen ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’es-sahiha, 427).
 
6. Ravnodušnost prema učenju Kur’ana
 
Ne utiču na njega kur’anska obeċanja i prijetnje, niti naredbe i zabrane; i opisi Sudnjega dana, jer slab iman uzrokuje dosadu pri slušanju Kur’ana i nesposobnost da se ustraje u njegovom učenju. Kad god otvori Kur’an, odmah bi da ga zatvori.
 
7. Ravnodušnost prema Allahu dž.š. prilikom zikra i dove
 
Svaki propisani zikr teško mu pada, a kada ruke u dovi digne, brzo ih sebi povuče. A Allah, opisujuċi munafike kaže:
“ A Allaha gotovo da i ne spominju ” (Kur’an, En- Nisa’, 142).
8. Ne ljuti ga činjenje harama

Plamen ljubomornog čuvanja islamskih propisa u njegovom srcu se veċ ugasio, čime je izgubio potrebu za naređivanje dobra i odvraċanja od zla. Njegovo lice nikada ne hvata srdžba Allaha i Poslanika, s.a.v.s., radi. Ovakvo srce slabog imana, opisano je u sahih hadisu: 
“ Srcima se izlažu iskušenja kao voda, uvijek iznova, pa ko je popije na njemu ostane crna tačka.” To se ponavlja sve dok ne postane, kao što stoji na kraju hadisa, “sasvim crno, pa ne čini dobro, niti odvraċa od zla, osim da to bude putem povođenja za strašċu” (Muslim, 144). 
Nestalo je kod njega ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, i stvari su se kod njega izjednačile, pa ga onda nema što podstaċi na naređivanje i zabranjivanje. On ċe, mozda, čuti za neko zlo da se čini i biti zadovoljan njime, a time će biti griješan, kao što je griješan i onaj koji je to zlo vidio pa ga odobrio. Ovo je potvrđeno sahih hadisima:
 
“ Kada se na Zemlji učini neki grijeh pa ga neko vidi i ne prezre ga, on kao da ga nije ni vidio, a ko bude odsutan, a bude zadovoljan njime, sličan je onome koji ga je vidio i nije ga prezreo” (Sahih el-džami, 689).
 
Njegovo zadovoljstvo grijehom je djelo srca i čini ga griješnim kao i onoga koji je učestvovao u njemu.
 
9. Želja za isticanjem 
Ima je u više oblika: 
– Želja za upravljanjem i vlašċu, bez procjene stepena odgovornosti i opasnosti, koje ona sa sobom nosi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio na takve: 
“ Vi ċete težiti za namjesništvom zbog kojeg ċete se kajati na Sudnjem danu, pa blago dojilji, a teško onoj koja odbije ” (Buharija, 6729). 
“ Blago dojilji ” se odnosi na vlastodršce na početku namjesništva zbog imetka, vlasti i užitka u njemu. “ Teško onoj koja odbija ” se odnosi na one na njegovom kraju zbog ubistava, smjene, te traženja odgovornosti na Sudnjem danu.
 
Vjerovjesnik, s.a.v.s., još je rekao:
“ Ako želite obavijestit ċu vas o vlasti i o tome šta je ona: njen početak je grdnja, zatim slijedi kajanje, a njen kraj je kazna na Sudnjem danu, osim pravednima” (Sahih el-džami’, 1420). 
Ako to bude iz motiva provođenja Allahovih naredbi i nošenja odgovornosti u situaciji kada ne postoji niko drugi primjereniji za ovaj položaj, uz uloženi trud, savjetovanje i pravdu, kakav je bio Jusuf, a.s., reklo bi se: “ Divno je i lijepo. ” Međutim, stvar je najčešċe u velikoj želji i pohlepi za vođstvom, nedavanju prednosti najbolima, oduzimanju tog prava onome kome pripada, te bespravno i samovoljno vladanje.
– Želja za isticanjem na skupovima, stalno držanje riječi, prinuđivanje ostalih na slušanje i dominacija situacijom. 
Isticanja na skupovima su ratovi na koje nas je upozorio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,: “ Klonite se ovih krvoproliċa ” (Sahih el-dzami’, 120), tj. nadmetanja.
 
– Priželjkivanje da mu ljudi ustaju na noge kada uđe, radi zadovoljavanja pohlepe za veličinom u svojoj bolesnoj duši.
 
Poslanik, s.a.v.s., kazao je:
 
“ Koga raduje da mu Allahovi robovi ustaju na noge, neka pripremi sebi mjesto u vatri” (Buharija, El-Edeb el mufred, 977). 
Kada je Muavija ibn Ebi Sufjan došao kod Ibn Zubejra i Ibn Amira, Ibn Amir je ustao, dok je Ibn Zubejr ostao sjedeći, (a u drugoj predaji: “…bio je pribraniji”), Muavija je rekao Ibn Amiru: “ Sjedi, čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Onaj ko voli da mu ljudi ustaju na noge neka pripremi sebi mjesto u vatri (Buharija, 977 i Ebu Davud, 5229). 
Ovakvu vrstu ljudi obuzima bijes kada se praktikuje sunnet, kada pozdravljaš počinjujući sa desne strane, i ako takav uđe na sijelo, nije zadovoljan dok mu neko ne ustane, da bi on tu sjeo, iako je tako nešto Poslanik, s.a.v.s., zabranio: 
“ Neka ne podiže čovjek nikoga sa njegovog mjesta da bi sjeo ”(Buharija, Feth el-Bari, 11/62).
 
10. Tvrdičluk i škrtost 
Allah je pohvalio Ensarije riječima: 
“ Više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno”(Kur’an, El-Hašr, 9)
i obznanio da će uspjeti oni koji se sačuvaju od tvrdičluka. Nema sumnje da je tvrdičluk produkt slabog imana. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 
“ Iman i tvrdičluk se nikada ne mogu spojiti u jednom srcu ” (En-Nesai, el-Mudzteba, 6/13). 
O opasnosti od tvrdičluka i njegovim negativnim uticajima na dušu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 
“ Bojte se tvrdičluka; zbog njega su propali oni prije vas. Tvrdičluk ih je naveo na škrtost, pa su škrtarili; naveo ih je na prekidanje rodbinskih veza, pa su ih prekinuli i na razvrati pa su ga činili ” (Ebu Davud, 2/324). 
Škrtost čini da onaj koji je slabog imana da skoro ništa ne izdvaja na Allahovom putu, makar neko od njega tražio sadaku, i siromaštvo njegove braċe muslimana bilo vidljivo ili ih zadesila kakva nesreċa.
Imam ibn Qudaama al-Maqdisi

 

Obmanjeni ovim svijetom, Allahovim oprostom ili svojim djelima.

Mnogi ljudi u žive u zabludi u pogledu ovog svijeta, govoreći:

” Keš je bolji od kredita; ovaj svijet je keš, dok je idući svijet kredit. ” 

Ovo je njihova zabluda. Čovjekov život na ovom svijetu, prije nego on izdahne, zaista je nemjerljivi dio njegovog života, kad se uzme u obzir i idući svijet.  Ovo je zabluda nevjernika. A što se tiče onih koji su potopljeni u grijehe, dok je njihova vjera u vječne istine i dalje ispravna, oni dijele dio ove obmane sa nevjernicima preferirajući ovaj svijet, međutim, njihov slučaj je lakši nego onaj od nevjernika, jer će ih njihove osnove islamskog vjerovanja i djelovanja sačuvati od kazne koja vječno traje.

Obmanjeni Allahovim oprostom

Drugi griješnici su u zabludi govoreći:

” Allah je Velikodušan, mi se jedino oslanjamo na Njegov oprost “, dok nam učeni kažu da ako neko žudi za nečim, on svojim djelima teži ka tome, i da onaj koji se boji nečega, on se toga kloni. Ko god se nada oprostu, a i dalje nastavlja sa lošim djelima, živi u zabludi. Čovjek mora znati da je Allah, s.w.t.a. uz Svoju veliku milost, strog u kažnjavanju, i da je već odredio da će nevjernici zauvijek ostati u Džehennemu, iako Ga njihov kufr ne pogađa ni najmanje… Allah je učinio da neki od njegovih robova prođu kroz ispite na ovom svijetu, iako ih je Allah `azza wa džall u stanju otkloniti. Osim toga, u srca nam je usadio strah od Njegove kazne. Kako da ne budemo u strahu ? Strah (od kazne) i nadanje (za nagradom) navode čovjeka na radnju. To što ne vodi ljude ka djelima je zabluda, što je jasno iz činjenice da ‘nadanje’ većine ljudi njih navodi ili da ništa ne urade ili da više vole neposlušnost i nepokornost. 

Čudno je da su rani muslimani i radili i bojali se, dok se danas ljudi, iako su itekako lošiji, osjećaju sigurno i mirno kao da oni znaju bolje o Velikodušnosti Allaha ta`aala, nego Poslanici i saalihuun (oni koji čine dobra djela). Kad bi se oprost mogao dobiti pustim željama, pa zašto bi se rani muslimani umarali i toliko plakali ? Ne kori li Allah židove i kršćane za išta drugo kada kaže:  

” I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: – Biće nam oprošteno ! A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi – a oni čitaju ono što je u njoj – da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se !” [Kur'an – 7:169]


Ova zabluda liči zabludi ljudi koji čine i dobro i loše, ali više lošeg, dok zamišljaju da su njihova dobra djela veća. Oni mogu dati dirhem kao sadaku dok su na bespravan način zaradili mnogo veću sumu, oslanjajući se na tu darežljivost, što je slično stavljanju jednog dirhema na jedan teg, a hiljadu na drugi, nadajući se da će prvi prevagnuti. Ili, neki drugi misli da su njegova dobra djela više od njegovih loših djela, zato što on vodi račun samo o svojim dobrim djelima, a zaboravlja svoja loša djela i svoje grijehe. Npr., on kaže: ” Astaghfir Allah ” [Nek mi Allah oprosti] i ” Subhan Allah ” [Allah je slavljen i iznad je nesavršenstava i mana koje mu nevjernici pripisuju] sto puta dnevno, a onda provede ostali dio dana ogovarajući muslimane, imajući u vidu nagradu za ” Subhan Allah “, ” Astaghfir Allah “, zaboravljajući kaznu za ogovaranje i  zabranjeni govor.
Otklanjanje zabluda
Ako neko prigovara što nisam pomenuo ni jednu radnju koja u sebi ne sadrži zabludu i obmanu, odgovor je da uspjeh u budućem životu zavisi o sljedećoj stvari: jačanju svog srca. Svako je u stanju da ojača svoje srce osim onaj koji nije iskren. Kada bi čovjek bio zauzet onim svijetom kao što je sa ovim, on bi sigurno bio u stanju da to ostvari. Rani muslimani su uspjeli, što je slučaj i sa onim koji su ih uistinu slijedili.

Tri stvari koje mogu pomoći čovjeku da se otarasi zabluda:
  • Um, istinsko svjetlo pomoću kojeg je čovjek u stanju da spozna realnost stvari oko njega.
  • Znanje, pomoću kojeg čovjek spozna sebe, svog Gospodara, svoj život na ovom svijetu i svoj život na idućem svijetu.
  • Učenje, pomoću kojeg je čovjek u stanju da iz svojih grešaka nauči ono što će ga približiti i uputiti ka Allahu ta`aala.

Kada čovjek učini sve ovo, mora da bude obazriv da ga šejtan ne prevari i da ga ne učini od onih koji žele da budu lideri i vođe, ili od onih koji se osjećaju sigurnim od Allahovog Plana. 

Strah nikada ne smije biti odsutan iz srca vjernika. Neka nas Allah zaštiti od zabluda i uputi nas da završimo svoje živote u dobru. Uistinu, on je blizu (sve čuje) i odgovara na dove vjernika.

Umišljenost se ogleda u divljenju čovjeka samom sebi. To je pokuđena osobina koju ne voli Allah dž.š.. Zbog toga On o ovoj osobini govori u negativnom smislu i upozorava da umišljenost ne donosi dobro čovjeku, nego naprotiv može ga odvući u stranputicu. Allah dž.š. o kafirima, koji su se umislili da dobro rade, kaže: 

“… čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade.” (Kur’an, XVII:104) 

Sjetimo se kako je umišljenost pogodila i prve muslimane kada su bili zaneseni svojom brojnošću u bici na Hunejnu. Allah dž.š. o tome kaže: 

“ Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo…” (Kur’an, IX:25) 

Poučan primjer imamo i u vlasniku vrta koji je svome drugu rekao: 

“ Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda. ” (Kur’an, XVIII:34) 

Allah dž.š. ga je kaznio i uništio njegov vrt zbog njegove umišljenosti, ponosa i nezahvalnosti. 

Poslanik s.a.v.s. je takođe upozorio na ovu opasnu osobinu. U hadisu kojeg prenosi el-Bezzar on kaže: 

“ Tri stvari spašavaju, a tri upropaštavaju čovjeka. One koje spašavaju su bogobojaznost u tajnosti i na javi, govorenje istine kad čovjek voli i kad ne voli i umjerenost kad je čovjek bogat i kad je siromašan. One koje upropaštavaju su strasti koje se slijede, škrtarenje kojem se pokorno i divljenje čovjeka samome sebi, a ono je i najgore.” (Albani, Silsiletu-l-ehadith sahiha, br. 80) 

Opasnost od umišljenosti je izuzetno velika, jer divljenje samom sebi može čovjeka odvesti u oholost, a to je veliki grijeh sa izuzetno strašnim posljedicama. Nadalje, umišljenost dovodi čovjeka do samozadovoljstva, tako da čovjek zaboravlja na svoje obaveze i dužnosti prema Allahu dž.š. 

Umišljen čovjek misli da je najpametniji, da najbolje radi, te zbog toga on ne prima savjete, niti uzima pouke. Njegova umišljenost ga sprečava da pita učene, da se posavjetuje s ljudima. Takav odnos umišljenog čovjeka prema Allahu dž.š. i takav stav prema ljudima, bez sumnje, vodi  umišljenog u propast i na dunjaluku i na ahiretu.  

Liječenje umišljenosti 
S obzirom da je neznanje glavni uzročnik ove bolesti, kao i mnogih drugih bolesti ove vrste, za njeno uspješno liječenje potrebno je stjecanje i proširivanje znanja. Prije svega, potrebno je spoznati Allaha dž.š., a zatim spoznati samog sebe. Ukoliko čovjek spozna Allaha dž.š., ukoliko istinski spozna svoga Stvoritelja, uvidjet će da sve što on posjeduje na dunjaluku istinski pripada njegovom Stvoritelju Allahu dž.š. i da on, čovjek, nije istinski vlasnik svoga imetka, nego se on s tim imetkom samo privremeno služi. Sve blagodati kojima se čovjek služi su od Allaha dž.š.: 

“ Od Allaha je svaka blagodat koju uživate…” (Kur’an, XVI:53) 

Kada čovjek realno sagleda svoj nastanak i svoje opstojanje na Zemlji uvidjet će da mu je svako dobro koje ima dato od Uzvišenog Stvoritelja: 

“ Sreća koja ti se dogodi od Allaha je… ” (Kur’an, IV:79)

Nadalje, kada čovjek spozna svoje slabosti i mane uvidjet će da nema razloga da se sam sebi divi i da bude umišljen. Sljedeći primjer to najbolje potvrđuje. 

Naime, ashabi su se jednom začudili kad im je Poslanik s.a.v.s. rekao da niko neće ući u Džennet svojim zaslugama. Upitali su ga: ”Pa čak ni ti, o Allahov poslaniče ?” Odgovorio je: “ Ni ja, osim da me Allah dž.š. obaspe svojom milošću.” (Muttefequn alejhi) 

Ovaj primjer treba da bude pouka i poruka svakom vjerniku muslimanu. Vjernik mora znati da će šejtan nastojati da ga navede na umišljanje i ponos sa dobrim djelima koja vjernik čini. Vjernik neće pasti u njegovu klopku, jer on zna da ga njegova dobra djela, ma kolika ona bila, ne mogu uvesti u Džennet bez Allahove dž.š. milosti, a osim toga vjernik je u stalnom strahu da li će njegova djela biti primljena kod Allaha dž.š. 

Iz svega izloženog jasno se nameće zaključak da osobine kao što je oholost, pretvaranje i umišljenost ne dolikuju čovjeku, Allahovom dž.š. namjesniku na Zemlji. One su nespojive sa ličnošću vjernika muslimana. Zbog toga, savjet svakom nosiocu šehadeta je da se ne opušta, nego da budno prati svoje ponašanje, da odbacuje od sebe šejtansko došaptavanje, da moli Allaha dž.š. da ga sačuva od ružnih osobina i da mu podari društvo koje će mu biti ogledalo, pomoću kojeg će moći spoznati svoje mahane i koje će mu pomoći da se tih mahana oslobodi. 
                                       

dr. Šukrija Ramić – Islamski časopis Hilal –
Umišljenost se ogleda u divljenju čovjeka samom sebi. To je pokuđena osobina koju ne voli Allah dž.š.. Zbog toga On o ovoj osobini govori u negativnom smislu i upozorava da umišljenost ne donosi dobro čovjeku, nego naprotiv može ga odvući u stranputicu. Allah dž.š. o kafirima, koji su se umislili da dobro rade, kaže: 

“… čiji će trud u životu na ovom svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade.” (Kur’an, XVII:104) 

Sjetimo se kako je umišljenost pogodila i prve muslimane kada su bili zaneseni svojom brojnošću u bici na Hunejnu. Allah dž.š. o tome kaže: 

“ Allah vam je na mnogim bojištima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu kad vas je mnoštvo vaše zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo…” (Kur’an, IX:25) 

Poučan primjer imamo i u vlasniku vrta koji je svome drugu rekao: 

“ Od tebe sam bogatiji i jačeg sam roda. ” (Kur’an, XVIII:34) 

Allah dž.š. ga je kaznio i uništio njegov vrt zbog njegove umišljenosti, ponosa i nezahvalnosti. 

Poslanik s.a.v.s. je takođe upozorio na ovu opasnu osobinu. U hadisu kojeg prenosi el-Bezzar on kaže: 

“ Tri stvari spašavaju, a tri upropaštavaju čovjeka. One koje spašavaju su bogobojaznost u tajnosti i na javi, govorenje istine kad čovjek voli i kad ne voli i umjerenost kad je čovjek bogat i kad je siromašan. One koje upropaštavaju su strasti koje se slijede, škrtarenje kojem se pokorno i divljenje čovjeka samome sebi, a ono je i najgore.” (Albani, Silsiletu-l-ehadith sahiha, br. 80) 

Opasnost od umišljenosti je izuzetno velika, jer divljenje samom sebi može čovjeka odvesti u oholost, a to je veliki grijeh sa izuzetno strašnim posljedicama. Nadalje, umišljenost dovodi čovjeka do samozadovoljstva, tako da čovjek zaboravlja na svoje obaveze i dužnosti prema Allahu dž.š. 

Umišljen čovjek misli da je najpametniji, da najbolje radi, te zbog toga on ne prima savjete, niti uzima pouke. Njegova umišljenost ga sprečava da pita učene, da se posavjetuje s ljudima. Takav odnos umišljenog čovjeka prema Allahu dž.š. i takav stav prema ljudima, bez sumnje, vodi  umišljenog u propast i na dunjaluku i na ahiretu.  

Liječenje umišljenosti 
S obzirom da je neznanje glavni uzročnik ove bolesti, kao i mnogih drugih bolesti ove vrste, za njeno uspješno liječenje potrebno je stjecanje i proširivanje znanja. Prije svega, potrebno je spoznati Allaha dž.š., a zatim spoznati samog sebe. Ukoliko čovjek spozna Allaha dž.š., ukoliko istinski spozna svoga Stvoritelja, uvidjet će da sve što on posjeduje na dunjaluku istinski pripada njegovom Stvoritelju Allahu dž.š. i da on, čovjek, nije istinski vlasnik svoga imetka, nego se on s tim imetkom samo privremeno služi. Sve blagodati kojima se čovjek služi su od Allaha dž.š.: 

“ Od Allaha je svaka blagodat koju uživate…” (Kur’an, XVI:53) 

Kada čovjek realno sagleda svoj nastanak i svoje opstojanje na Zemlji uvidjet će da mu je svako dobro koje ima dato od Uzvišenog Stvoritelja: 

“ Sreća koja ti se dogodi od Allaha je… ” (Kur’an, IV:79)

Nadalje, kada čovjek spozna svoje slabosti i mane uvidjet će da nema razloga da se sam sebi divi i da bude umišljen. Sljedeći primjer to najbolje potvrđuje. 

Naime, ashabi su se jednom začudili kad im je Poslanik s.a.v.s. rekao da niko neće ući u Džennet svojim zaslugama. Upitali su ga: ”Pa čak ni ti, o Allahov poslaniče ?” Odgovorio je: “ Ni ja, osim da me Allah dž.š. obaspe svojom milošću.” (Muttefequn alejhi) 

Ovaj primjer treba da bude pouka i poruka svakom vjerniku muslimanu. Vjernik mora znati da će šejtan nastojati da ga navede na umišljanje i ponos sa dobrim djelima koja vjernik čini. Vjernik neće pasti u njegovu klopku, jer on zna da ga njegova dobra djela, ma kolika ona bila, ne mogu uvesti u Džennet bez Allahove dž.š. milosti, a osim toga vjernik je u stalnom strahu da li će njegova djela biti primljena kod Allaha dž.š. 

Iz svega izloženog jasno se nameće zaključak da osobine kao što je oholost, pretvaranje i umišljenost ne dolikuju čovjeku, Allahovom dž.š. namjesniku na Zemlji. One su nespojive sa ličnošću vjernika muslimana. Zbog toga, savjet svakom nosiocu šehadeta je da se ne opušta, nego da budno prati svoje ponašanje, da odbacuje od sebe šejtansko došaptavanje, da moli Allaha dž.š. da ga sačuva od ružnih osobina i da mu podari društvo koje će mu biti ogledalo, pomoću kojeg će moći spoznati svoje mahane i koje će mu pomoći da se tih mahana oslobodi. 
                                       

dr. Šukrija Ramić – Islamski časopis Hilal –
Kako je strast nešto što je usko vezano za čovjeka i nemoguće je da je se potpuno oslobodi, Allah, dž.š., od njega traži da uradi ono što je u okviru njegove mogućnosti, a to je da usmjeri svoje strasti sa proplanka propasti, ka proplancima sigurnosti i spokoja

Prije nego počnemo govoriti o samom bludu i njegovim zdravstvenim i moralnim štetama, osvrnut ćemo se na jednu činjenicu koju je bitno poznavati kako bi se ispravno shvatio pojam ljudske strasti i kako bi se ona usmjerila u pozitivnom smjeru. Treba znati da zdrav razum ne dolazi u koliziju sa strašću (prirodnom ljudskom sklonošću ka tjelesnom užitku), i onda kada razum bude vodilja čovjeku, predat će mu se strast i biti od njegovih sluga i vodilja.

Čovjeku nije naređeno da svoje srce potpuno okrene od žena, nego mu je naređeno da svoju strast usmjeri ka braku sa ženom koja mu se svidi. Sličan je slučaj i sa strašću oholjenja, hvalisanja i gordosti koji bivaju dozvoljeni, čak pohvalni u borbi protiv Allahovih neprijatelja.

Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., vidio Ebu Dudžana Simaka ibnu Haršea el Ensarija kako hvalisavo (gordo, nadmeno) hoda između muslimanskog i nevjerničkog bojnog reda i reče mu : ”Zaista, ovakvu vrstu hoda prezire Allah, dž.š., osim ako se radi o ratu i sličnim situacijama” (Ebu Davud 2659, Nesai 5/78, Ibn Hibban 4762, Bejheki 7/308,9/156, Ahmed 5/445,446 od Džabira ibn Utejsa)

Allah, dž.š., nije Svojim robovima zabranio neku stvar, a da im nije dao bolju od nje. Zabranio im je gatanje strelicom, a dozvolio istiharu, zabranio im kamatu, a dozvolio unosnu trgovinu, zabranio im je kocku, a dozvolio korisna natjecanja, zabranio im oblačenje svile (muškarcima), a dozvolio različite vrste raskošne odjeće od vune, pamuka i sl., zabranio im blud i homoseksualizam, a dozvolio brak sa lijepim ženama, zabranio im opojna pića, a dozvolio razna ukusna i korisna pića i sl.

Onaj ko istinski razmisli o ovome, ostavit će i ispoljavanje strasti u prezrenim (niskim) stvarima, usmjeriti je ka korisnom i onome što će ga uzdići i dokučit će Allahovu mudrost, milost i savršenstvo blagodati prema Svojim robovima u onome što im je naredio, zabranio i dozvolio. Ono što je Allah naredio Svojim robovima, nije im naredio zbog toga što je potreban za njima, nego iz dobročinstva i milosti, a ono što im je zabranio, nije im zabranio iz škrtosti prema njima, već da bi ih sačuvao i zaštitio.

Zabrana bluda

Među najpogubnije i najizražajnije negativno ispoljavanje strasti, prema islamskom učenju, svakako spada nezakoniti spolni dodir ili seksualni odnos muškarca i žene – blud.

Pogotovo je jače zabranjen svaki neprirodni odnos ili nenormalni odnos među istim spolovima, bilo među muškarcima ili među ženama (homoseksualizam ili lezbejstvo ). Govoreći o zabrani bluda kaže Allah, dž.š., u Kur'anu :
 
” Ne približavajte se bludu, jer je to užasan grijeh i loš put” (Prijevod znacenja – El-Isra, 32.)

Kur'anska zabrana bluda dovoljna je i treba da bude dovoljna za svakog iskrenog i pravog muslimana, da se on čuva i spasi tog zla. Kada iole pametnom i razboritom čovjeku kaže neki dobar i stručan ljekar, koji mu je ujedno vjeran i uvažen prijatelj, da je po njegovu štetu određeni posao, ili neka vrsta hrane, ili pića i kada mu takav ljekar to zabrani, čovjek će mu vjerovati i po njegovom savjetu postupiti. Muslimanima blud zabranjuju upravo najbolji ljekari i najbolji njihovi prijatelji, a to su njihov Stvoritelj Uzvišeni Allah Koji najbolje zna šta je za ljude štetno, i Njegov poslanik Muhammed, a.s., – pa kako bi dosljedan i odan musliman, ili muslimanka, mogli ne uvažiti takvu zabranu ?!

Među hadisima koji ukazuju na zabranu bluda (zinaluka) su sljedeći:

– Prenose Buhari i Muslim od Abdullaha ibn Mes'uda da je rekao : ”Rekao sam Poslaniku, s.a.v.s.: “Koji je najveći grijeh kod Allaha ?” Da Allahu pripišeš druga a On te je stvorio – reče. ”Zatim” – upitah ga? “Da ubiješ svoje dijeta iz straha da će se hraniti sa tobom,” odgovori Poslanik, s.a.v.s., ”Zatim ”- upitah ga? ”Da počiniš blud sa komšijinom suprugom,”- završi Poslanik, s.a.v.s.”

– Prenose Buhari i Muslim od Ebu Hurejre, r.a., da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: ” Nije vjernik onaj ko učini zinaluk sve dok ga čini …”

– Prenosi Ebu Nuajm el-Fadl ibn Dukejn da im je pričao Abdusselam ibn Šeddad, a njemu Gazvan ibn Džerir, da je čuo svoga oca kada je rekao : ”Govorili smo o razvratu pred Alijom ibn Ebi Talibom na što on reče: “Znate li koji je blud najgori ?” Rekosmo: “O vladaru pravovjernih svaki blud je zao !” “Tako je, ali ću vas obavijestiti o najgorem bludu, da čovjek počini blud sa ženom muslimana, postajući time bludnik, a ujedno upropastivši tu ženu.” Zatim reče: “Na Sudnjem danu do ljudi će doprijeti vjetar neugodnog mirisa koji će uznemiriti i vjernike i pokvarenjake. Kada on dostigne vrhunac svoj dozvat će ih glasnik i pitati: “Znate li kakav je ovo vjetar koji vas je ovako uznemirio ?” “Ne znamo, tako nam Allaha, osim toga da je prešao sve granice izdržljivosti,” – rekoše.

”To je zadah (neugodan miris) iz polnih organa bludnika koji su se sreli sa Allahom ne pokajavši se za svoj blud’.

Dok su muslimani uvažavali ove kur'anske ajete i hadise, i dok su im oni bili životna pravila, pojave bluda bile su prava rijetkost, ili posve nepoznate u muslimanskim sredinama i zemljama. Tako je bilo i kod nas, u našoj sredini vrlo dugo u prošlosti. Zapisi naših šerijatskih sudova od prije 400 godina, pa do austrougarske okupacije, bilježe vrlo mali broj slučajeva bluda. Stranci koji su uskoro po austrijskoj okupaciji dolazili u Bosnu i opisivali život i običaje bosanskih muslimana, divili su se uzoritosti i čistoti muslimanskog porodičnog života kod nas. (Pogledaj na primjer Antun Hangi ”Život i običaj muslimana u Bosni i Hercegovini ” Sarajevo, 1900.)

ŠTETNOST BLUDA

Rekao je Imam Ibnu-l-Kajim:

“ Blud okuplja sva zla svojstva kao što su pomanjkanje vjere, gubitak pobožnosti i ljudskosti i pomanjkanje (nestanak) ljubomore. Nećeš naći bludnika koji se ustručava da učini bilo koji grijeh, da ispunjava ugovoreno, da je iskren u govoru, da održava prijateljstvo sa nekim i da je ljubomoran prema svojoj porodici.

– Biva uzrokom crnine i potamljenosti lica i prekriva ga brigom i mrzovoljom što mogu primijetiti oni što ga gledaju.

– Oduzima,onome koji ga čini, čistotu (ljepotu) kojom je Allah opisao čestite i kreposne robove, a zamjenjuje je pokvarenjaštvom (nečistoćom) kojim je Allah opisao bludnike kao što kaže Uzvišeni:
 
“ Pokvarene žene su za pokvarene ljude, a pokvareni ljudi su za pokvarene žene, čestite žene su za čestite ljude, a čestiti ljudi su za čestite žene.” (Prijevod značenja – En-Nur, 26.)

Allah, dž.š., je zabranio Džennet svakom pokvarenjaku i učinio ga pristaništem čestitih. Kaže: 
 
“ One koje će meleci usmrtiti kao čestite i govoriti im: “Neka je Allahov mir na vas. Uđite u Džennet zbog onoga što ste radili…”

– Ljudi na bludnike gledaju okom nepovjerenja, i niko od njih nije siguran da neće narušiti čast baš njegove porodice (supruge ili kćeri).

Bludnik osjeća tjeskobu i nemir u svojim prsima. Allah, dž.š., im daje suprotno od onoga što je bio naumio, a bio je naumio slast i užitak. Takav je slučaj sa svakim onim koji bude slasti i užitak tražio u onome što je Allah, dž.š., zabranio. Ono što je kod Allaha, može se dobiti samo pokornošću Njemu i nikada se nije dogodilo da grijeh (nepokornost) bude uzrokom dobra (blagostanja). Kada bi razvratnici (bludnici) znali koliko samo slasti, radosti (sreća), lijepog života, prostranosti prsa leži u čestitosti, shvatili bi da je to neuporedivo više od onoga što osjeća prilikom bludnog čina.
 
– Blud biva uzrokom gubljenja stida .

Kada se čovjek navikne na činjenje grijeha, slijepo se pokoravajući svojoj strasti, dospijeva u stanje u kojem ne mari za tim što ljudi znaju ili vide njegove odvratne (pokvarene) postupke. Štaviše, počne govoriti ljudima ono što radi, hvalisati se pred njima .

– Bludnik sebi uskraćuje veliko onosvjetsko dobro, a on je užitak sa dženetskim ljepoticama u ukrašenim odajama vječnih dženneta. Kao što će onome ko bude oblačio svilu na ovome svijetu i pio vino biti uskraćeni dženetska svila i vino . Tako će onome koji bude stupio u nezakonitu vezu na ovome svijetu, biti uskraćena veza sa hurijama.

Društvene posljedice

Ako su oni koji čine blud u braku, onda oni tim svojim postupkom ugrožavaju brak, a blud jednog ili oba supružnika dovodi do razvoda. Ako su takvi supružnici još i roditelji, njihova šteta je još veća i bolnija, jer pogađa cijelu zajednicu. Djeca ostaju bez roditeljske ljubavi i nezaštićena. 
 
Težak je slučaj i sa djecom koja se rode iz nezakonitog odnosa (bluda). Ako pak bračni drugovi, koji su počinili blud, očuvaju svoj brak i ostanu vjerni, oni opet mnogo gube, jer obično, u takvom slučaju, nestaje prave bracčne sreće i prisnosti, zato što nestaje iskrene međusobne ljubavi i poštovanja. Takvi bračni drugovi obično su neljubazni, nepravedni i neobazrivi jedno prema drugome, a nemarni su prema svojoj zakonitoj djeci. Djeca, zakonita i nezakonita, kada saznaju, a obično saznaju, kad-tad, da su im roditelji bili bludnici, psihički strašno pate, to ih u duši boli čitavog života i ta bol može imati štetnog odnosa na njihovo ponašanje. Ako mladi ljudi prije braka vode blud ili, kako se to sada kaže, “slobodnu ljubav”, onda oni sebe unaprijed lišavaju prave bračne ljubavi i sreće kada se jednog dana odluče i stupe u brak. Predbračne zabave i svakojaka iskustva obično unaprijed uništavaju interesantnost i romantičnost braka, te ljubav i prisnost koje on inače sobom donosi. Za takve supružnike brak je često prozaičan, dosadan. Mnogi od njih skloni su nastaviti i nakon braka svoje ranije navike, sa svim onim strašnim posljedicama koje smo ovdje ukratko iznijeli.

Kako se sačuvati negativnog utjecaja strasti

Skrenuo bih pažnju čitaocima na nekoliko izreka i predaja koje spominje Imam Ibnu-l-Kajjim u svojim knjigama, koje će, nadam se, pomoći onima koje je nadvladala strast da razmisle i pokušaju započeti jedan novi život u kome će za sudiju uzeti Allahovu uzvišenu Objavu.

Prenosi Ibnu-l-Kajim u knjizi “Rewdatu-l-muhibbin” 340. str. sljedeću predaju: 
 
”U vremenu tabi'ina (generacije poslije ashaba ), u Mekki je živjela jedna žena koja je bila udata. Jednog dana, opčinjena svojom ljepotom nakon što se pogledala u ogledalo, reče svom čovjeku: ”Šta misliš postoji li čovjek koji, kada bi vidio ovu ljepotu ne bi bio zaveden?” – ”Postoji,”- odgovori joj čovjek. -”A ko to?”, – upita začuđeno.-”Ubejd ibn Umejr,” – uzvrati čovjek.-”Da li mi dozvoljavaš da odem do njega kako bi ga zavela ?” – upita ponovo. Dozvolio joj je da ode kod njega radi onoga što je tražila. Došla je kod njega praveći se da želi nešto pitati, te se on osami sa njom u kutku mesdžida. Ona iskoristi priliku i otkri svoje lice pred njim, na što joj on reče: ”Allahova robinjo, zastri se !” – “Znaš li da sam zanesena tobom i da si me zaveo,”-upita ga.

”Upitat ću te nekoliko pitanja i ako mi ispravno odgovoriš na njih, razmislit ću o tome što si rekla,”- reče joj.

”Nema problema, bit ću iskrena u svom odgovoru”.

Reče:”Kada bi Melek smrti došao da ti uzme dušu, da li bi bila zadovoljna (sretna) što bi ti ispunio navedenu želju?”- ”Ne, nikako”-odgovori.

Rece: “Da te sada stave u kabur i pripreme za pitanja koja će ti tamo biti postavljena, da li bi bila zadovoljna što sam ti ispunio navedenu želju?” (tj. što sam pocinio zinaluk sa tobom)

-”Ne, nikako”-odgovori.

Reče: ”Da Allah podijeli ljudima knjige njihovih djela, a ne znaš u koju ćeš ruku primiti svoju knjigu,da li bi bila zadovoljna što sam ti ispunio navedenu želju – “Ne,” – odgovori.

Reče: ”Zamisli da prelaziš Sirat-ćupriju i ne znaš hoćeš li se spasiti ili ne, da li bi bila zadovoljna što sam ti ispunio navedenu želju?” – ”Ne,” – odgovori.

Reče: ”Da stojiš pred Allahom radi polaganja računa, da li bi bila zadovoljna što sam ti ispunio želju ” – ”Ne,” -odgovori.

”Istinu si rekla u svome odgovoru. Nego, boj se Allaha Koji te je obasuo različitim blagodatima i Dobročinitelj je prema tebi.”

Zatim se vratila čovjeku, te je on upita: ”Šta si učinila?”-”Dragi moj, mi smo uistinu nemarni” – reče mu. Zatim se prihvati namaza, posta i ibadeta (pobožnjaštva).

Kada je čovjek vidje da ustrajava u tome, reče: ”Šta uradi Ubejd ibn Umejr. Upropasti mi ženu i od mlade načini pobožnjaka (asketu)”

Kaže Imam Ibnu-l-Kajjim, govoreći o štetnosti pogleda i koristi njegovog obaranja: 
 
“ U obaranju pogleda leže mnoge koristi među kojima je: čuvanje srca od bola kajanja. Onaj ko bude pustio svom pogledu da slobodno djeluje neprestano će osjecati patnju itd. Nema štetnije stvari po srce od slobodnog gledanja, jer njime čovjek zapaža sve ono za čime osjeća veliku želju, bez čega se ne može strpiti i do čega, na kraju krajeva, ne može doći, a to upravo prouzrokuje najveći bol i patnju kod njega.”

Spominjući stvari (uzroke) koje nam mogu pomoći u pobjeđivanju strasti, kaže Ibnu-l-Kajjim:

“Allah, dž.š., je čovjeka obdario i uzdigao (iznad drugih živih bića) razumom i onda kada ne iskoristi tu blagodat u prepoznavanju korisnog od štetnog, i da prednost onome što mu šteti i upropaštava ga, spušta se ispod nivoa životinje koja instiktivno (prirodno) prepoznaje ono što joj koristi i udaljava se od svega onoga što joj šteti ”. 
 
autor teksta – prof. S.I.