Abdullah ibn Mesud r.a. – IZREKE

Abdullah ibn Mesud r.a.

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: ‘Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi, 2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)

Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” („oni sretni“) , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin” („oni prvi“, stepen uzvišeniji od stepena „oni sretni“, vidjeti suru Waqi'a, op.PV.). Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439)

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: ‘Istinu je govorio i dobročinstvo činio!’ A za lažljivca će biti kazano: ‘Lagao je i razvrat širio!’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!” (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

Abdullah ibn Mesud r.a. – IZREKE

Abdullah ibn Mesud r.a.

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: ‘Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi, 2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)

Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” („oni sretni“) , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin” („oni prvi“, stepen uzvišeniji od stepena „oni sretni“, vidjeti suru Waqi'a, op.PV.). Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439)

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: ‘Istinu je govorio i dobročinstvo činio!’ A za lažljivca će biti kazano: ‘Lagao je i razvrat širio!’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!” (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

ČISTOĆA SRCA !!!

piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

 

Čistimo svoje srce ! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

 

„ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim)

 

Vjera islam podstiče na jedinstvo ljudskih srca, ljubav, samilost i osuđuje mržnju, zavist, prekidanje rodbinskih i prijateljskih veza. Allah, subhanehu ve te'ala, odlikovao je vjernike ovom osobinom pa kaže: 

 

„ Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.” (Prijevod značenja Alu Imran, 103.) 

 

Nadolazeći mjesec Ramazan posebno treba iskoristiti kada je riječ o jačanju bratskih međusobnih odnosa, bratske ljubavi. U ovom mubarek mjesecu, kada su šejtani povezani i ne mogu, kao u drugim mjesecima, da ljude podstiču na grijehe, loša djela, kidanje rodbinskih, prijateljskih i bratskih veza, treba posegnuti za svim raspoloživim sredstvima i dozvoljenim metodama u jačanju naših međusobnih bratskih odnosa. Treba iskoristiti lijepu riječ, vedro lice i osmijeh, hediju-poklon, zijaret-posjetu, obilaske, izlaske u prirodu, druženja, zajedničke iftare, mirne razgovore, lijepe savjete, ne bi li nam se Svevišnji Allah smilovao, zbližio i ujedinio naša srca. Međutim, pri realizaciji svih spomenutih aktivnosti a i drugih, naša srca moraju biti čista prema drugim muslimanima. Moraju biti čista od zavisti, zlobe, mržnje, prezira, umišljenosti, uzdizanja nad drugima, oholosti, kako bi i naša djela bila lijepa, draga, prihvatljiva, očekivana u svakom trenutku. 

 

Govor o srcu i njegovoj čistoći je potreban, naročito danas, kada su se mnogi ljudi posvetili vanjštini zaboravljajući svoju unutrašnjost i njen odgoj i pored toga što znaju da Uzvišeni Allah ne gleda u njihove izglede i njihova tijela, već gleda u njihova srca i njihova djela. Potrebno je govoriti o srcu i njegovoj čistoći jer idemo u susret plemenitom mjesecu Ramazanu u kojem je mnogo lakše čistiti svoje srce, zbog velikog dobra u njemu, za razliku od drugih mjeseci. I svakako, potrebno je govoriti o ovome i zbog toga što je Allah, subhanehu ve te'ala, spas i sreću na Sudnjem Danu uslovio čistim srcem. Rekao je: 

 

„ Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” (Prijevod značenja Eš-Šu'ara, 88-89.)

 

Čisto srce jeste srce koje je čisto od širka-višeboštva, nevjerstva, licemjerstva, zavisti, mržnje i prezira, svih upropaštavajućih sumnji i prohtjeva. O vjerniče, koji vodiš računa o svome srcu, nastojiš da bude čisto od svih ovih prezrenih radnji, znaj da tim svojim postupkom zaslužuješ da budeš jedan od najboljih ljudi kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitan o najboljim ljudima, pa je odgovorio: 

 

„To je svaki onaj koji ima srce mahmum i iskren jezik !” Prisutni su rekli: „Znamo šta je iskrenost (iskren jezik) a kakvo je to srce mahmum ?” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: „To je bogobojazno čisto srce u kojem nema grijeha, nepravde, mržnje i zlobe.” (Ibnu Madže, sahih) 

 

Želimo li da budemo najbolji kod Allaha, subhanehu ve te'ala?! Čistimo svoje srce! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

 

 „ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim) 

 

Želiš li da se tvoja djela dižu ka Allahu i da ti On Svevišnji oprosti tvoje grijehe, čisti svoje srce od mržnje, zavisti, pređi preko sukoba i zavade, reci drugima da prema njima nemaš ništa do želju da obožavaju Allaha, subhanehu ve te'ala, prihvate se Njegove vjere kako On to traži i zahtijeva, a ono što te snalazi od njih na tom putu, preko toga im pređi. 

Čišćenje srca vodi u Džennet

Čišćenje srca jedan je od puteva koji vode do Dženneta. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, opisujući prvu skupinu koja će ući u Džennet, kaže: „Među njima nije bilo sporova, razmirica niti mržnje. Njihova srca bila su poput srca jednog čovjeka.” (Buharija) 

 

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prisutnim ashabima u džamiji je rekao: „ Sada će vam na vrata ući jedan od stanovnika Dženneta!” Na vrata je ušao naizgled običan čovjek. Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ove riječi ashabima u mesdžidu je govorio tri dana uzastopno kada se na džamijskim vratima pojavljivao ovaj čovjek. Pa je Abdullah b. Amr, radijallahu te'ala ‘anh, odlučio da se bolje upozna s dotičnim čovjekom. Kada se upoznao s njim, ništa posebno nije vidio kod njega, pa ga je obavijestio o riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i upitao ga za djela kojima je zaslužio Džennet još na Dunjaluku.  Čovjek je rekao Abdullahu: „Ja ne činim od djela osim ono što si vidio. S tim da u mojim prisma, mojoj duši, nema mržnje niti zavisti ni prema bilo kojem muslimanu zbog onoga što mu je Allah, subhanehu ve te'ala, dao od dobra.” Čuvši te riječi, Abdullah b. Amr je rekao: „To je ono čime si zaslužio mjesto u Džennetu.” 

 

Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava nas o stanju stanovnika Dženneta pa kaže: 

 

„Iz njihovih grudi Mi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći …” (Prijevod značenja El-E'araf, 43.)

 

 „I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.” (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) 

 

Kakvi su oni bili na Dunjaluku? Kaže se da je nagrada srazmjerna djelu. Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje njihovo stanje i na Dunjaluku, pa kaže: 

 

„i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se usčuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!'” (Prijevod značenja El-Hašr, 9-10.)

 
Kako očistiti svoje srce ?

●  Dova je jedan od najboljih načina čišćenja srca. To vidimo iz prethodno spomenutog ajeta: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima!” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također bi učio dovu: „Allahumme es'eluke kalben selimen! Gospodaru moj, molim te da mi podariš čisto srce!”

●  Lijepo mišljenje i razumijevanje svake tuđe riječi na najljepši mogući način – Omer, radijallahu te'ala ‘anh, je rekao: „ne smatraj nijednu riječ svoga brata muslimana zlom sve dok postoji i najmanja mogućnost da se protumači dobrom!” Imam Šafija, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Onaj koji želi da mu Allah, subhanehu ve te'ala, podari lijepu završnicu, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.”

●  Neistraživanje tuđih mahana i grešaka, a ukoliko se i primjete, neophodno je tražiti im opravdanja – Ibnu Sirin, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Kada ti dođe nekakva loša vijest o tvome bratu, traži mu opravdanje, pa ukoliko ga ne pronađeš reci: „Sigurno on ima opravdan razlog koji ja ne poznajem!” Sjetimo se riječi Abdullaha b. El-Mubareka, rahmetullahi ‘alejh, koji je rekao: „Vjernik traži opravdanja, dok licemjer istražuje greške.”

●  Uzvraćanje na loše lijepim ponašanjem i to se ne smatra slabošću, kukavičlukom, već, naprotiv, snagom, sposobnošću i razboritošću. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Prijevod značenja Fussilet, 34.)

●  Udaljavanje od ogovaranja i prenošenja tuđih riječi.

●  Vjerovanje u Allahovu odredbu i Sudnji dan.

●  Prisjećanje na ponašanje Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji bi se zahvaljivao Allahu, subhanehu ve te'ala, na Njegovim blagodatima koje je podario ne samo njemu već i drugim ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi to činio svako jutro i veče.
 

Molim Allaha Uzvišenog da nam pomogne da očistimo svoja srca od svih prezrenih osobina koje ne dolikuju nijednom muslimanu i koje bi mogle biti prepreka na putu do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Neka je svaka zahvala Allahu, subhanehu ve te'ala, i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika.

 

ČISTOĆA SRCA !!!

piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

 

Čistimo svoje srce ! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

 

„ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim)

 

Vjera islam podstiče na jedinstvo ljudskih srca, ljubav, samilost i osuđuje mržnju, zavist, prekidanje rodbinskih i prijateljskih veza. Allah, subhanehu ve te'ala, odlikovao je vjernike ovom osobinom pa kaže: 

 

„ Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.” (Prijevod značenja Alu Imran, 103.) 

 

Nadolazeći mjesec Ramazan posebno treba iskoristiti kada je riječ o jačanju bratskih međusobnih odnosa, bratske ljubavi. U ovom mubarek mjesecu, kada su šejtani povezani i ne mogu, kao u drugim mjesecima, da ljude podstiču na grijehe, loša djela, kidanje rodbinskih, prijateljskih i bratskih veza, treba posegnuti za svim raspoloživim sredstvima i dozvoljenim metodama u jačanju naših međusobnih bratskih odnosa. Treba iskoristiti lijepu riječ, vedro lice i osmijeh, hediju-poklon, zijaret-posjetu, obilaske, izlaske u prirodu, druženja, zajedničke iftare, mirne razgovore, lijepe savjete, ne bi li nam se Svevišnji Allah smilovao, zbližio i ujedinio naša srca. Međutim, pri realizaciji svih spomenutih aktivnosti a i drugih, naša srca moraju biti čista prema drugim muslimanima. Moraju biti čista od zavisti, zlobe, mržnje, prezira, umišljenosti, uzdizanja nad drugima, oholosti, kako bi i naša djela bila lijepa, draga, prihvatljiva, očekivana u svakom trenutku. 

 

Govor o srcu i njegovoj čistoći je potreban, naročito danas, kada su se mnogi ljudi posvetili vanjštini zaboravljajući svoju unutrašnjost i njen odgoj i pored toga što znaju da Uzvišeni Allah ne gleda u njihove izglede i njihova tijela, već gleda u njihova srca i njihova djela. Potrebno je govoriti o srcu i njegovoj čistoći jer idemo u susret plemenitom mjesecu Ramazanu u kojem je mnogo lakše čistiti svoje srce, zbog velikog dobra u njemu, za razliku od drugih mjeseci. I svakako, potrebno je govoriti o ovome i zbog toga što je Allah, subhanehu ve te'ala, spas i sreću na Sudnjem Danu uslovio čistim srcem. Rekao je: 

 

„ Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” (Prijevod značenja Eš-Šu'ara, 88-89.)

 

Čisto srce jeste srce koje je čisto od širka-višeboštva, nevjerstva, licemjerstva, zavisti, mržnje i prezira, svih upropaštavajućih sumnji i prohtjeva. O vjerniče, koji vodiš računa o svome srcu, nastojiš da bude čisto od svih ovih prezrenih radnji, znaj da tim svojim postupkom zaslužuješ da budeš jedan od najboljih ljudi kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitan o najboljim ljudima, pa je odgovorio: 

 

„To je svaki onaj koji ima srce mahmum i iskren jezik !” Prisutni su rekli: „Znamo šta je iskrenost (iskren jezik) a kakvo je to srce mahmum ?” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: „To je bogobojazno čisto srce u kojem nema grijeha, nepravde, mržnje i zlobe.” (Ibnu Madže, sahih) 

 

Želimo li da budemo najbolji kod Allaha, subhanehu ve te'ala?! Čistimo svoje srce! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

 

 „ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim) 

 

Želiš li da se tvoja djela dižu ka Allahu i da ti On Svevišnji oprosti tvoje grijehe, čisti svoje srce od mržnje, zavisti, pređi preko sukoba i zavade, reci drugima da prema njima nemaš ništa do želju da obožavaju Allaha, subhanehu ve te'ala, prihvate se Njegove vjere kako On to traži i zahtijeva, a ono što te snalazi od njih na tom putu, preko toga im pređi. 

Čišćenje srca vodi u Džennet

Čišćenje srca jedan je od puteva koji vode do Dženneta. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, opisujući prvu skupinu koja će ući u Džennet, kaže: „Među njima nije bilo sporova, razmirica niti mržnje. Njihova srca bila su poput srca jednog čovjeka.” (Buharija) 

 

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prisutnim ashabima u džamiji je rekao: „ Sada će vam na vrata ući jedan od stanovnika Dženneta!” Na vrata je ušao naizgled običan čovjek. Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ove riječi ashabima u mesdžidu je govorio tri dana uzastopno kada se na džamijskim vratima pojavljivao ovaj čovjek. Pa je Abdullah b. Amr, radijallahu te'ala ‘anh, odlučio da se bolje upozna s dotičnim čovjekom. Kada se upoznao s njim, ništa posebno nije vidio kod njega, pa ga je obavijestio o riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i upitao ga za djela kojima je zaslužio Džennet još na Dunjaluku.  Čovjek je rekao Abdullahu: „Ja ne činim od djela osim ono što si vidio. S tim da u mojim prisma, mojoj duši, nema mržnje niti zavisti ni prema bilo kojem muslimanu zbog onoga što mu je Allah, subhanehu ve te'ala, dao od dobra.” Čuvši te riječi, Abdullah b. Amr je rekao: „To je ono čime si zaslužio mjesto u Džennetu.” 

 

Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava nas o stanju stanovnika Dženneta pa kaže: 

 

„Iz njihovih grudi Mi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći …” (Prijevod značenja El-E'araf, 43.)

 

 „I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.” (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) 

 

Kakvi su oni bili na Dunjaluku? Kaže se da je nagrada srazmjerna djelu. Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje njihovo stanje i na Dunjaluku, pa kaže: 

 

„i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se usčuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!'” (Prijevod značenja El-Hašr, 9-10.)

 
Kako očistiti svoje srce ?

●  Dova je jedan od najboljih načina čišćenja srca. To vidimo iz prethodno spomenutog ajeta: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima!” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također bi učio dovu: „Allahumme es'eluke kalben selimen! Gospodaru moj, molim te da mi podariš čisto srce!”

●  Lijepo mišljenje i razumijevanje svake tuđe riječi na najljepši mogući način – Omer, radijallahu te'ala ‘anh, je rekao: „ne smatraj nijednu riječ svoga brata muslimana zlom sve dok postoji i najmanja mogućnost da se protumači dobrom!” Imam Šafija, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Onaj koji želi da mu Allah, subhanehu ve te'ala, podari lijepu završnicu, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.”

●  Neistraživanje tuđih mahana i grešaka, a ukoliko se i primjete, neophodno je tražiti im opravdanja – Ibnu Sirin, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Kada ti dođe nekakva loša vijest o tvome bratu, traži mu opravdanje, pa ukoliko ga ne pronađeš reci: „Sigurno on ima opravdan razlog koji ja ne poznajem!” Sjetimo se riječi Abdullaha b. El-Mubareka, rahmetullahi ‘alejh, koji je rekao: „Vjernik traži opravdanja, dok licemjer istražuje greške.”

●  Uzvraćanje na loše lijepim ponašanjem i to se ne smatra slabošću, kukavičlukom, već, naprotiv, snagom, sposobnošću i razboritošću. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Prijevod značenja Fussilet, 34.)

●  Udaljavanje od ogovaranja i prenošenja tuđih riječi.

●  Vjerovanje u Allahovu odredbu i Sudnji dan.

●  Prisjećanje na ponašanje Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji bi se zahvaljivao Allahu, subhanehu ve te'ala, na Njegovim blagodatima koje je podario ne samo njemu već i drugim ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi to činio svako jutro i veče.
 

Molim Allaha Uzvišenog da nam pomogne da očistimo svoja srca od svih prezrenih osobina koje ne dolikuju nijednom muslimanu i koje bi mogle biti prepreka na putu do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Neka je svaka zahvala Allahu, subhanehu ve te'ala, i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika.

 

ODLIKE POBJEDONOSNE SKUPINE

 

ODLIKE ISLAMSKE POBJEDONOSNE SKUPINE DO SUDNJEG DANA

Ne možemo govoriti o odlikama islamske pobjedonosne skupine, a da kroz sahih hadise ne potvrdimo njeno postojanje do Sudnjeg dana. U mnogo sahih hadisa se govori o trajnosti postojanja skupine koja je na pravom putu, skupine kojoj neće naštetiti oni koji ih ostave na cjedilu ili im se suprostave. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko ih na cjedilu ostavi ili ko im se suprostavi i tako sve do Allahove odredbe (Sudnjeg dana), a oni će biti uzdignuti nad ljudima.” (Muslim) 

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijalahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprostavi. ” (Ibn-Madže)

Ovi i mnogi drugi hadisi koji potvrđuju postojanje pobjedonosne skupine do Sudnjeg dana bez sumnje djeluju smirujuće na duše iskrenih vjernika. Time se povećava njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i da konačna pobjeda pripada iskrenima, koliko god da se neistina raširila. 

NEKE OD ODLIKA POBJEDONOSNE SKUPINE !!

Pobjedonosna skupina nije privatna svojina pojedinca, niti neke grupe, već ona pripada Gospodaru i odlikuje se po svojstvima koja joj Šerijat određuje. Ko posjeduje te osobine, on pripada pobjedonosnoj skupini, prihvatili to ili ne. Onaj ko ih ne posjeduje, on ne pripada njoj makar i izjavljivao hiljadu puta na dan da je od njih. Ali, onaj koji posjeduje neka od tih svojstava, on je blizu pobjedonosnoj skupini onoliko koliko se odlikuje njenim svojstvima. Pripadnost ili nepripadnost toj skupini biva na osnovu posjedovanja odlika koje krase tu skupinu, a ne na osnovu tvrdnji o pripadnosti. 

 
Najistaknutije odlike pobjedonosne skupine su slijedeće:

Prvo: Slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kako su ga razumjeli ispravni prethodnici. Ispravni prethodnici (es-Selefu Es-Salih) su ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su slijedili njihov put u prva tri stoljeća o čijoj vrijednosti svjedoči poznati hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. 

 
Odlika pobjedonosne skupine je u slijeđenju puta Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem im ništa ne može zaokupiti pažnju da počnu slijediti mnogobošce i novotarije u vjeri. Oni u svemu slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. To je njihov put, a ne slijeđenje novotarija u vjeri. To njihovo svojstvo je uočljivo u hadisu da su oni uvijek “na putu istine” i da se “pridržavaju Allahovih odredbi” , a pravi put i Allahove odredbe su u Kur’anu, sunnetu i u praksi ispravnih prethodnika. Takvo vjerovanje treba da se slijedi, a sve ostalo je u suprotnosti sa Resulullahom, slijeđenje drugih, a ne vjernika. 
 
Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište !” (Kur’an, IV/115) 

Najzaslužniji da se nazovu vjernicima u spomenutom ajetu su ashabi, radijallahu anhum. Njih je Allah, dželle šanuhu, odabrao da budu u društvu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da potpomognu njegovu vjeru, a oni su istovremeno prenosioci istine onima koji su došli nakon njih. Bili su povjerljivi, izvršavali su odredbe, prenijeli su na najbolji mogući način istinu od svoga Gospodara. Oni su bili i najupućeniji u vjeru zbog blizine sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog njihova poznavanja povoda Objave. Zato onaj koji im se suprostavlja i slijedi neki drugi put zaslužuje veliku prijetnju, a to je da bude bačen u vatru, a ružno li je to boravište. 

Takođe slijedeći ajet to potvrđuje: 

“ Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete , na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” (Kur’an, II/137) 

 
Ovaj ajet ukazuje na dvije stvari:
 
1. Uputa koja čovjeka dovodi do spasa na dunjaluku i na ahiretu nalazi se u slijeđenju Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba u svemu onome što islam naređuje. 
 
2. Nužnost slijeđenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer on kaže: 

“…i sinovi Israilovi će se razići na sedamdeset i dvije skupine, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine, svi su u vatri, osim jedna skupina.” Rekoše: “ Ko su oni, o Resulallah ?” Reče: “ Oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi. ” (Et-Tirmizi, br.2129) 

 
Ovaj hadis ukazuje da je spašena skupina među ostalima ona koja slijedi put Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Znajući ovo, njihov broj treba da se povećava, a ukoliko je on mali to ne predstavlja nikakvu važnost, jer je suština u slijeđenju i ustrajnosti u tome. Kaže Abdullah ibn-Mes’ud: 

“ Skupina je onaj koji se slaže sa istinom, makar bio jedan čovjek.” 

 
Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “E’alamul-muvekki’in”: 

“Znaj da je skupina onaj koji slijedi istinu, makar bio i sam i suprostavljali mu se svi na Zemlji…” 

 
Skupina se poznaje po istini koju slijedi, a ne po broju članova i sljedbenika. Hadis Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam govori da je “islam počeo kao garib i da će se vratiti garibima kao što je počeo”, a onaj ko se pridržava svoje vjere je “poput onoga koji drži žeravicu od vatre”. Garibi su oni koje je pohvalio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao: “dobre ljude (koji donose red) koji su malobrojni među mnogo loših ljudi, a oni koji su im nepokorni više je od onih koji su im pokorni.” (Ahmed)

I u slijedećim hadisima se naređuje slijeđenje ispravnih prethodnika: 

“ Nakon mene ćete vidjeti mnoga razilaženja, zato se pridržavajte moga sunneta i sunneta pravovjernih halifa. Čvrsto se očnjacima držite njihova puta i čuvajte se novina, svaka novina je novotarija i svaka novotarija je zabluda.” (Ibn-Madže, br.4011)

“ Najbolje je moje stoljeće, zatim oni koji ih slijede, zatim oni koji ih slijede.” (Muslim i Buhari) 

 
“ Čuvajte me (saznaćete o meni) kroz moje ashabe, zatim kroz one koji slijede, zatim kroz one koji slijede, a zatim će se raširiti laž.” (Ibn-Madže, br.1116)

Iz prethodnih ajeta i hadisa primjećujemo da je slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kao što su to radili ispravni prethodnici najistaknutija odlika potpomognute skupine.

Ljubav i mržnja u ime Allaha !!
 
Od najistakutijih osobina pobjedonosne skupine je potpuna privrženost i odanost jednih drugima koja je nastala kao rezultat ljubavi i pokornosti. Oni vole u ime Allaha, neprijatelji su u ime Allaha i mrze u ime Allaha, tako kada neko učini neko djelo koje mrzi Allah, dželle šanuhu, i oni mrze to djelo i ne rade ga. Takođe, oni su ponizni prema muslimanima, a strogi prema nevjernicima, što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (Kur’an, XLVIII/29)

Privrženost jednih drugima i neprijateljstvo u ime Allaha su najbitnija obilježja vjerovanja, što potvrđuje slijedeći hadis: 

“ Najbitnija odlika imana je: privrženost u ime Allaha i neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.” (Ahmed, Et-Taberani) 

i još kaže Poslanik s.a.v.s : 

“ Ko voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, daje u ime Allaha i spriječava u ime Allaha, upotpunio je iman.” (Ebu-Davud).

 
Pobjedonosna skupina uspostavlja ljubav i mržnju na osnovama vjerskih osjećanja i oni vole ono što Allah, dželle šanuhu, voli i mrze ono što Allah, dželle šanuhu, mrzi. Njihov odnos prema ljudima je na osnovu poslušnosti tih ljudi prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Koliko je čovjek odan Allahu, dželle šanuhu, toliko mu iskreni vjernik može biti blizak, a koliko je čovjek udaljen od Allaha, dželle šanuhu, toliko se vjernik treba udaljiti od njega, a potpuno neprijateljstvo ne zaslužuje do onaj ko je nevjernik, rob šejtanu i svemu drugom čemu se robuje mimo Allaha, dželle šanuhu.

OBLICI DŽAHILIJJETSKE ODANOSTI LJUDI U NAŠEM VREMENU

Da bi razgraničili put istine od neistine, neophodno je ukazati na oblike prijateljstva i neprijateljstva koje ljudi uspostavljaju među sobom. Time oni donose zakone i dužnosti koje Allah, dželle šanuhu, nije odredio. Ti oblici su slijedeći: 

 
– uspostavljanje odanosti na nacionalnim osnovama –

 
Time se sva ljubav i povjerenje poklanjaju onima koji pripadaju jednom narodu koje objedinjuje zajednički jezik, historija i zemlja, zanemarujući vjeru, jer ona – po mišljenju nacionalista – nema nikakve uloge u životu ljudi. 

 
Dok islam naređuje privrženost i bratstvo na osnovu imanske pripadnosti, i vrednuje ljude na osnovu bogobojaznosti i dobrih djela što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, XLIX/13)

– uspostavljanje odanosti na patriotskim osnovama –

 
Time se ljubav poklanja onima čiji korijeni potiču iz jedne države, makar bio i nevjernik. Samo su oni nosioci prava, dok drugi ne zaslužuju ta prava. Na taj način mnogi izjednačavaju državu sa Allahom, dželle šanuhu, što je širk, jer se ljubav poklanja na osnovama imana, a ne na osnovama pripadnosti istoj državi. Islam nalaže borbu za domovinu, ali ne da ta borba bude zbog domovinskih osjećaja daleko od Allaha, dželle šanuhu, odnosno da borba bude u ime domovine i za domovinu, a ne u ime Allaha, dželle šanuhu. 

 
– uspostavljanje odanosti na plemenskim i porodičnim osnovama –

 
Osnova te ljubavi je isto porijeklo, ne obraćajući pažnju na vjeru, tako da se sva ljubav i prava daju onima koji potiču iz dotičnog plemena ili porodice, makar bili i nemuslimani. 

 
– uspostavljanje odanosti na partijskim osnovama –

 
Osnova tog prijateljstva je pomaganje onoga koji je član određene partije i stajanje na njegovoj strani, makar on bio i najveći razvratnik. Time se daju samo prava članovima stranke, dok drugi, iako bili bolji od njih, nemaju tih privilegija. 

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti šejhu –

 
Oblici te ljubavi su na osnovu pokornosti šejhu, makar to značilo neposlušnost prema Allahu, dželle šanuhu, i u suprotnosti sa Šerijatom. Takva djela vode u širk, a oni koji to čine potpadaju u skupinu spomenutu u ajetu: 

“ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, monahe svoje…” (Kur’an, IX/31)

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti vladaru i vlastima –

Odanost vladaru zahtijeva pokornost njemu, makar to bilo i u suprotnosti sa Šerijatom i njegovim naredbama. Takva vrsta odanosti je daleko od upute Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji kaže: 

“ Ko vam od vladara naredi neposlušnost, nemojte mu se pokoriti ! ” (Es-Silsiletu es-Sahihah, El-Elbani). 

Takođe, ova vrsta odanosti je u suprotnosti sa šerijatskim propisom: 

Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju !!!

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama ljudskog porijekla –
 
Ova vrsta prijateljstva je najraširenija danas, jer ona ne pravi razliku između muslimana i nevjernika, između moralnih i nemoralnih, jer svi ljudi zaslužuju isti tretman. To je parola iza koje stoje masoni u našem vremenu. Inače, masoni su svjetska organizacija iza kojih stoje cionisti. Njihov cilj je uništenje osnovnih temelja islama, jer islamski propisi prave razliku između muslimana i nevjernika. U Šerijatu, musliman daje zekat, a nevjernik džizju, za muslimane je jedan zakon, a za nemuslimane drugi, dok masoni propagiraju jednakost. Prvi koji je uveo pokret masona medju muslimanima je Ataturk koji je uz pomoć masona uništio hilafet.

– uspostavljanje odanosti na osnovama materijalne dobiti –

 
Pored toga što ne postoje oni koji pozivaju ka ljubavi i prijateljstvu na osnovama materijalne dobiti, u realnom svijetu postoje mnogi ljudi koji uspostavljaju odnose na tim osnovama, a kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva.

POBJEDONOSNA SKUPINA JE ČISTA OD SVAKE LJUBAVI I MRŽNJE KOJA NIJE U IME ALLAHA !!

 
Jedna od najspecifičnijih svojstava pobjedonosne skupine je ljubav i mržnja u ime Allaha, azze ve dželle. On, subhanehu ve te’ala opisuje tu skupinu riječima: 

“ Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Kur’an, LVIII/22)

Ono što najviše uznemiruje nevjernike jeste princip ljubavi i mržnje u ime Allaha čime se krasi svaki iskreni vjernik. Time se on razlikuje od drugih, uzdignut je iznad nevjernika i oni mu tada ne mogu nauditi. Znajući to, nevjernici su pokušali uništiti to svojstvo kod muslimana i zamijeniti ga drugom ljubavi koju Allah, dželle šanuhu, nije propisao, a što dovodi muslimane do slabosti. Gubljenjem mržnje prema nevjerstvu, neistini i njihovim sljedbenicima, čovjek gubi osjećaj za razlikovanje nevjerovanja i njegovih sljedbenika od vjerovanja i njegovih sljedbenika. Time se gube sve razlike između dvije skupine koje pripadaju jednom narodu, državi, naciji i tome slično. Princip ljubavi i mržnje koji je zasnovan na imanskim osnovama ne daje mogućnost nevjerniku da uspije u svojim zavjerama protiv muslimana, ma kolike bile žrtve. Zato je neophodno muslimanima da se pridržavaju principa odanosti i ljubavi prema muslimanima i udaljenosti od nevjernika.
 

Sveobuhvatnost 

 
Uzimanje islama u cjelosti, bez pridavanja pažnje jednom njegovom dijelu uz zanemarivanje drugog dijela je jedna od bitnih odlika pobjedonosne skupine. Oni nisu skupina koja u svome programu ima samo aktivnosti u da’wetu, dostavljanju istine samo, niti skupina koja se posvećuje samo ibadetu, zikru i odgoju duše, već su oni skupina koja u sebi objedinjuje sve odlike dobra, a ne djelimično uzimanje vjere. Oni su ti koji pozivaju ka istini dostavljajući je na najbolji način sa mudrošću, savjetima i znanjem, naređuju na dobro, a odvraćaju od zla ne bojeći se prigovora. Istovremeno oni traže znanje, brinu se za svoj ummet, odgajaju ga ukazujući im na Kur’an i sunnet.

Umjerenost i pravednost 

 
Od istaknutih osobina pobjedonosne skupine je umjerenost i pravednost s kojom se ona krasi u svim svojim postupcima. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (Kur’an, II/143)

Kaže Ibn-Kutejbe da riječ “el-vesat” u spomenutom ajetu označava pravednost i dobrotu, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Ponajbolji (evsetuhum) od njih kaže…” (Kur’an, LXVIII/28) tj. najpravedniji i najbolji. 

Et-Taberi kaže da je njihov opis riječju “vesat” zbog njihove umjerenosti u vjeri, jer ni u čemu ne pretjeruju, kao što je slučaj kod monaha u kršćanstvu i njihovom vjerovanju u Isaa,  alejhi selam, iznoseći time laži na Gospodara što ih je odvelo u nevjerstvo. Pobjedonosna skupina je ujedno i pravedna skupina, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“…On ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu…” (Kur’an, II/142,143) , a to je zbog njihova pridržavanja pravog puta. 
 
Pretjerivanje u vjeri je strogo zabranjeno, kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri ! Oni prije vas su bili uništeni samo zato što su pretjerivali u vjeri. ” (En-Nesai, Ibn-Madže) tj. prelazili su granice svojim govorom i djelima. 

 
Nemoguće je zamisliti pobjedonosnu skupinu, onu s kojom je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan, a da se ne odlikuje svojstvom umjerenosti i pravednosti, zato molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od njih. 

Neophodno je ukazati da umjerenost ne znači sredinu između istine i neistine, između imana i kufra, jer oni koji nameću muslimanima teoriju zbližavanja nevjerstva i vjerovanja kroz “umjerenost” koju oni tumače na svoj način, takvi pokušavaju prevariti muslimane. Oni govore da islam naređuje “umjerenost” (zbližavanje vjernika i nevjernika), ali takvima možemo odgovoriti slijedećim kur’anskim ajetom koji negira teoriju zbližavanja između onih koji slijede istinu i onih koji slijede neistinu: 

“…Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih ! Oni ne govore drugo do neistinu.” (Kur’an, XVIII/5)

Znanje 
 
Pobjedonosna skupina se takođe odlikuje posjedovanjem znanja što ne znači da je svaki njen pojedinac alim i da su svi oni na jednakom stepenu znanja, ali to znači da u svakom njihovom saffu postoji onaj koji poučava. Da bi neko pozivao na dobro, a odvraćao od zla neophodno je da ima znanje, blagost, mudrost i sabur.

Strpljivost 
 
Nema sumnje da se pobjedonosna skupina mora odlikovati saburom, strpljenjem u slijeđenju Poslanikova puta i strpljenjem u podnošenju svih poteškoća. Oni su opisani kao oni koji će biti pomognuti i koji će se uzdignuti iznad nevjernika, ali to svojstvo ne može doći do izražaja, osim sa strpljivošću i slijeđenjem istine. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su doista postigli ono što su željeli.” (Kur’an, XXIII/111) 

Poslanici su na svome putu nailazili na poteškoće i prepreke i bili su čvrsti u pozivanju ka istini. Ulema su nasljednici poslanika i u svome pozivanju ka istini moraju da se odlikuju strpljivošću i čvrstinom koju su imali poslanici kako bi imali uspjeha u da’wetu. Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

“ Poslanici su najviše izloženi nedaćama, a zatim slični njima i zatim slični njima. Čovjek se kuša na osnovu jačine svoje vjere. Ukoliko je jak u vjerovanju i belaj mu se povećava, a ukoliko je slab, kušnja mu je prema njegovu vjerovanju. Belaj neće napustiti čovjeka sve dok ga ne učini da hoda po zemlji bez ijednog grijeha.” (Et-Tirmizi)

 
Oni koji smatraju sebe da su na pravom putu, a padaju na prvom ispitu sabura, ne mogu se smatrati pripadnicima pobjedonosne skupine. Svima nama su divan uzor poslanici koji su u svome pozivanju bili strpljivi i uporni u pozivanju iako je mali broj poslušao riječi istine, kao kod Nuha, alejhi selam, kod kojeg je bila mala skupina vjernika, a bilo je poslanika kojima se odazvao samo jedan čovjek. Ali, to nije na njih uticalo da ubrzavaju traženje pomoći od Allaha, dželle šanuhu, ili da se odreknu pravog puta u pozivanju ka istini. Svi oni su pozivali ka robovanju Allahu, dželle šanuhu, kao što im je On naredio: 

“ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “ Allahu robujte, a taguta (svega onoga što se robuje mimo Allahu) se klonite !…” (Kur’an, XVI/36)

Pozivanje ka robovanju samo Allahu, azze ve dželle, je dužnost svih da’ija do Sudnjeg dana. Kaže Ibnul-Kajjim: 

“ Tagut je sve ono u čemu čovjek prelazi granicu onoga kome robuje, koga slijedi i kome se pokorava. Tagut je sve ono od koga ljudi uzimaju odredbe mimo Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili onaj kome se robuje, koga slijede, kome se pokoravaju mimo Allaha, dželle šanuhu. Gledajući svijet možemo zaključiti da se većina ljudi udaljila od robovanja Allahu ka robovanju tagutu, od uzimanja odredbi od Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka uzimanju odredbi od taguta i od slijedjenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka slijeđenju taguta.” (E’lamul-muvekki’in, 1/50) 

 
Na kraju, možda će se neko upitati da li je nužno da pobjedonosna skupina bude okupljena u jednoj grupi, tako da onaj koji je van nje ne pripada njoj ? Odgovor na takvo pitanje je da pobjedonosna skupina iako radi organizovano ne zahtijeva da svi njeni članovi budu okupljeni u jednoj grupi i u jednoj zemlji. Pobjedonosna skupina se odlikuje svojstvima, pa onaj koji posjeduje ta svojstva on pripada toj skupini, svejedno da li se skupina kojoj on pripada zvala ovim ili onim imenom, bilo na ovom ili onom mjestu. 
 
Molimo Allaha, azze ve dželle, da nam ukaže na istinu i da nas učini od njenih sljedbenika, da nam ukaže na ono što je neistina i da nas udalji od nje, da nas učini od pripadnika spašene zajednice na Sudnjem danu i da nas učini od pripadnika pobjedonosne potpomognute skupine. 

Amin! 

Pripremio: Salih Kurdi 
Prijevod: Muhamed Đuliman
Islamski Časopis – Hilal br.15 –

ODLIKE POBJEDONOSNE SKUPINE

 

ODLIKE ISLAMSKE POBJEDONOSNE SKUPINE DO SUDNJEG DANA

Ne možemo govoriti o odlikama islamske pobjedonosne skupine, a da kroz sahih hadise ne potvrdimo njeno postojanje do Sudnjeg dana. U mnogo sahih hadisa se govori o trajnosti postojanja skupine koja je na pravom putu, skupine kojoj neće naštetiti oni koji ih ostave na cjedilu ili im se suprostave. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko ih na cjedilu ostavi ili ko im se suprostavi i tako sve do Allahove odredbe (Sudnjeg dana), a oni će biti uzdignuti nad ljudima.” (Muslim) 

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijalahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprostavi. ” (Ibn-Madže)

Ovi i mnogi drugi hadisi koji potvrđuju postojanje pobjedonosne skupine do Sudnjeg dana bez sumnje djeluju smirujuće na duše iskrenih vjernika. Time se povećava njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i da konačna pobjeda pripada iskrenima, koliko god da se neistina raširila. 

NEKE OD ODLIKA POBJEDONOSNE SKUPINE !!

Pobjedonosna skupina nije privatna svojina pojedinca, niti neke grupe, već ona pripada Gospodaru i odlikuje se po svojstvima koja joj Šerijat određuje. Ko posjeduje te osobine, on pripada pobjedonosnoj skupini, prihvatili to ili ne. Onaj ko ih ne posjeduje, on ne pripada njoj makar i izjavljivao hiljadu puta na dan da je od njih. Ali, onaj koji posjeduje neka od tih svojstava, on je blizu pobjedonosnoj skupini onoliko koliko se odlikuje njenim svojstvima. Pripadnost ili nepripadnost toj skupini biva na osnovu posjedovanja odlika koje krase tu skupinu, a ne na osnovu tvrdnji o pripadnosti. 

 
Najistaknutije odlike pobjedonosne skupine su slijedeće:

Prvo: Slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kako su ga razumjeli ispravni prethodnici. Ispravni prethodnici (es-Selefu Es-Salih) su ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su slijedili njihov put u prva tri stoljeća o čijoj vrijednosti svjedoči poznati hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. 

 
Odlika pobjedonosne skupine je u slijeđenju puta Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem im ništa ne može zaokupiti pažnju da počnu slijediti mnogobošce i novotarije u vjeri. Oni u svemu slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. To je njihov put, a ne slijeđenje novotarija u vjeri. To njihovo svojstvo je uočljivo u hadisu da su oni uvijek “na putu istine” i da se “pridržavaju Allahovih odredbi” , a pravi put i Allahove odredbe su u Kur’anu, sunnetu i u praksi ispravnih prethodnika. Takvo vjerovanje treba da se slijedi, a sve ostalo je u suprotnosti sa Resulullahom, slijeđenje drugih, a ne vjernika. 
 
Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište !” (Kur’an, IV/115) 

Najzaslužniji da se nazovu vjernicima u spomenutom ajetu su ashabi, radijallahu anhum. Njih je Allah, dželle šanuhu, odabrao da budu u društvu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da potpomognu njegovu vjeru, a oni su istovremeno prenosioci istine onima koji su došli nakon njih. Bili su povjerljivi, izvršavali su odredbe, prenijeli su na najbolji mogući način istinu od svoga Gospodara. Oni su bili i najupućeniji u vjeru zbog blizine sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog njihova poznavanja povoda Objave. Zato onaj koji im se suprostavlja i slijedi neki drugi put zaslužuje veliku prijetnju, a to je da bude bačen u vatru, a ružno li je to boravište. 

Takođe slijedeći ajet to potvrđuje: 

“ Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete , na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” (Kur’an, II/137) 

 
Ovaj ajet ukazuje na dvije stvari:
 
1. Uputa koja čovjeka dovodi do spasa na dunjaluku i na ahiretu nalazi se u slijeđenju Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba u svemu onome što islam naređuje. 
 
2. Nužnost slijeđenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer on kaže: 

“…i sinovi Israilovi će se razići na sedamdeset i dvije skupine, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine, svi su u vatri, osim jedna skupina.” Rekoše: “ Ko su oni, o Resulallah ?” Reče: “ Oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi. ” (Et-Tirmizi, br.2129) 

 
Ovaj hadis ukazuje da je spašena skupina među ostalima ona koja slijedi put Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Znajući ovo, njihov broj treba da se povećava, a ukoliko je on mali to ne predstavlja nikakvu važnost, jer je suština u slijeđenju i ustrajnosti u tome. Kaže Abdullah ibn-Mes’ud: 

“ Skupina je onaj koji se slaže sa istinom, makar bio jedan čovjek.” 

 
Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “E’alamul-muvekki’in”: 

“Znaj da je skupina onaj koji slijedi istinu, makar bio i sam i suprostavljali mu se svi na Zemlji…” 

 
Skupina se poznaje po istini koju slijedi, a ne po broju članova i sljedbenika. Hadis Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam govori da je “islam počeo kao garib i da će se vratiti garibima kao što je počeo”, a onaj ko se pridržava svoje vjere je “poput onoga koji drži žeravicu od vatre”. Garibi su oni koje je pohvalio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao: “dobre ljude (koji donose red) koji su malobrojni među mnogo loših ljudi, a oni koji su im nepokorni više je od onih koji su im pokorni.” (Ahmed)

I u slijedećim hadisima se naređuje slijeđenje ispravnih prethodnika: 

“ Nakon mene ćete vidjeti mnoga razilaženja, zato se pridržavajte moga sunneta i sunneta pravovjernih halifa. Čvrsto se očnjacima držite njihova puta i čuvajte se novina, svaka novina je novotarija i svaka novotarija je zabluda.” (Ibn-Madže, br.4011)

“ Najbolje je moje stoljeće, zatim oni koji ih slijede, zatim oni koji ih slijede.” (Muslim i Buhari) 

 
“ Čuvajte me (saznaćete o meni) kroz moje ashabe, zatim kroz one koji slijede, zatim kroz one koji slijede, a zatim će se raširiti laž.” (Ibn-Madže, br.1116)

Iz prethodnih ajeta i hadisa primjećujemo da je slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kao što su to radili ispravni prethodnici najistaknutija odlika potpomognute skupine.

Ljubav i mržnja u ime Allaha !!
 
Od najistakutijih osobina pobjedonosne skupine je potpuna privrženost i odanost jednih drugima koja je nastala kao rezultat ljubavi i pokornosti. Oni vole u ime Allaha, neprijatelji su u ime Allaha i mrze u ime Allaha, tako kada neko učini neko djelo koje mrzi Allah, dželle šanuhu, i oni mrze to djelo i ne rade ga. Takođe, oni su ponizni prema muslimanima, a strogi prema nevjernicima, što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (Kur’an, XLVIII/29)

Privrženost jednih drugima i neprijateljstvo u ime Allaha su najbitnija obilježja vjerovanja, što potvrđuje slijedeći hadis: 

“ Najbitnija odlika imana je: privrženost u ime Allaha i neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.” (Ahmed, Et-Taberani) 

i još kaže Poslanik s.a.v.s : 

“ Ko voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, daje u ime Allaha i spriječava u ime Allaha, upotpunio je iman.” (Ebu-Davud).

 
Pobjedonosna skupina uspostavlja ljubav i mržnju na osnovama vjerskih osjećanja i oni vole ono što Allah, dželle šanuhu, voli i mrze ono što Allah, dželle šanuhu, mrzi. Njihov odnos prema ljudima je na osnovu poslušnosti tih ljudi prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Koliko je čovjek odan Allahu, dželle šanuhu, toliko mu iskreni vjernik može biti blizak, a koliko je čovjek udaljen od Allaha, dželle šanuhu, toliko se vjernik treba udaljiti od njega, a potpuno neprijateljstvo ne zaslužuje do onaj ko je nevjernik, rob šejtanu i svemu drugom čemu se robuje mimo Allaha, dželle šanuhu.

OBLICI DŽAHILIJJETSKE ODANOSTI LJUDI U NAŠEM VREMENU

Da bi razgraničili put istine od neistine, neophodno je ukazati na oblike prijateljstva i neprijateljstva koje ljudi uspostavljaju među sobom. Time oni donose zakone i dužnosti koje Allah, dželle šanuhu, nije odredio. Ti oblici su slijedeći: 

 
– uspostavljanje odanosti na nacionalnim osnovama –

 
Time se sva ljubav i povjerenje poklanjaju onima koji pripadaju jednom narodu koje objedinjuje zajednički jezik, historija i zemlja, zanemarujući vjeru, jer ona – po mišljenju nacionalista – nema nikakve uloge u životu ljudi. 

 
Dok islam naređuje privrženost i bratstvo na osnovu imanske pripadnosti, i vrednuje ljude na osnovu bogobojaznosti i dobrih djela što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, XLIX/13)

– uspostavljanje odanosti na patriotskim osnovama –

 
Time se ljubav poklanja onima čiji korijeni potiču iz jedne države, makar bio i nevjernik. Samo su oni nosioci prava, dok drugi ne zaslužuju ta prava. Na taj način mnogi izjednačavaju državu sa Allahom, dželle šanuhu, što je širk, jer se ljubav poklanja na osnovama imana, a ne na osnovama pripadnosti istoj državi. Islam nalaže borbu za domovinu, ali ne da ta borba bude zbog domovinskih osjećaja daleko od Allaha, dželle šanuhu, odnosno da borba bude u ime domovine i za domovinu, a ne u ime Allaha, dželle šanuhu. 

 
– uspostavljanje odanosti na plemenskim i porodičnim osnovama –

 
Osnova te ljubavi je isto porijeklo, ne obraćajući pažnju na vjeru, tako da se sva ljubav i prava daju onima koji potiču iz dotičnog plemena ili porodice, makar bili i nemuslimani. 

 
– uspostavljanje odanosti na partijskim osnovama –

 
Osnova tog prijateljstva je pomaganje onoga koji je član određene partije i stajanje na njegovoj strani, makar on bio i najveći razvratnik. Time se daju samo prava članovima stranke, dok drugi, iako bili bolji od njih, nemaju tih privilegija. 

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti šejhu –

 
Oblici te ljubavi su na osnovu pokornosti šejhu, makar to značilo neposlušnost prema Allahu, dželle šanuhu, i u suprotnosti sa Šerijatom. Takva djela vode u širk, a oni koji to čine potpadaju u skupinu spomenutu u ajetu: 

“ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, monahe svoje…” (Kur’an, IX/31)

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti vladaru i vlastima –

Odanost vladaru zahtijeva pokornost njemu, makar to bilo i u suprotnosti sa Šerijatom i njegovim naredbama. Takva vrsta odanosti je daleko od upute Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji kaže: 

“ Ko vam od vladara naredi neposlušnost, nemojte mu se pokoriti ! ” (Es-Silsiletu es-Sahihah, El-Elbani). 

Takođe, ova vrsta odanosti je u suprotnosti sa šerijatskim propisom: 

Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju !!!

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama ljudskog porijekla –
 
Ova vrsta prijateljstva je najraširenija danas, jer ona ne pravi razliku između muslimana i nevjernika, između moralnih i nemoralnih, jer svi ljudi zaslužuju isti tretman. To je parola iza koje stoje masoni u našem vremenu. Inače, masoni su svjetska organizacija iza kojih stoje cionisti. Njihov cilj je uništenje osnovnih temelja islama, jer islamski propisi prave razliku između muslimana i nevjernika. U Šerijatu, musliman daje zekat, a nevjernik džizju, za muslimane je jedan zakon, a za nemuslimane drugi, dok masoni propagiraju jednakost. Prvi koji je uveo pokret masona medju muslimanima je Ataturk koji je uz pomoć masona uništio hilafet.

– uspostavljanje odanosti na osnovama materijalne dobiti –

 
Pored toga što ne postoje oni koji pozivaju ka ljubavi i prijateljstvu na osnovama materijalne dobiti, u realnom svijetu postoje mnogi ljudi koji uspostavljaju odnose na tim osnovama, a kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva.

POBJEDONOSNA SKUPINA JE ČISTA OD SVAKE LJUBAVI I MRŽNJE KOJA NIJE U IME ALLAHA !!

 
Jedna od najspecifičnijih svojstava pobjedonosne skupine je ljubav i mržnja u ime Allaha, azze ve dželle. On, subhanehu ve te’ala opisuje tu skupinu riječima: 

“ Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Kur’an, LVIII/22)

Ono što najviše uznemiruje nevjernike jeste princip ljubavi i mržnje u ime Allaha čime se krasi svaki iskreni vjernik. Time se on razlikuje od drugih, uzdignut je iznad nevjernika i oni mu tada ne mogu nauditi. Znajući to, nevjernici su pokušali uništiti to svojstvo kod muslimana i zamijeniti ga drugom ljubavi koju Allah, dželle šanuhu, nije propisao, a što dovodi muslimane do slabosti. Gubljenjem mržnje prema nevjerstvu, neistini i njihovim sljedbenicima, čovjek gubi osjećaj za razlikovanje nevjerovanja i njegovih sljedbenika od vjerovanja i njegovih sljedbenika. Time se gube sve razlike između dvije skupine koje pripadaju jednom narodu, državi, naciji i tome slično. Princip ljubavi i mržnje koji je zasnovan na imanskim osnovama ne daje mogućnost nevjerniku da uspije u svojim zavjerama protiv muslimana, ma kolike bile žrtve. Zato je neophodno muslimanima da se pridržavaju principa odanosti i ljubavi prema muslimanima i udaljenosti od nevjernika.
 

Sveobuhvatnost 

 
Uzimanje islama u cjelosti, bez pridavanja pažnje jednom njegovom dijelu uz zanemarivanje drugog dijela je jedna od bitnih odlika pobjedonosne skupine. Oni nisu skupina koja u svome programu ima samo aktivnosti u da’wetu, dostavljanju istine samo, niti skupina koja se posvećuje samo ibadetu, zikru i odgoju duše, već su oni skupina koja u sebi objedinjuje sve odlike dobra, a ne djelimično uzimanje vjere. Oni su ti koji pozivaju ka istini dostavljajući je na najbolji način sa mudrošću, savjetima i znanjem, naređuju na dobro, a odvraćaju od zla ne bojeći se prigovora. Istovremeno oni traže znanje, brinu se za svoj ummet, odgajaju ga ukazujući im na Kur’an i sunnet.

Umjerenost i pravednost 

 
Od istaknutih osobina pobjedonosne skupine je umjerenost i pravednost s kojom se ona krasi u svim svojim postupcima. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (Kur’an, II/143)

Kaže Ibn-Kutejbe da riječ “el-vesat” u spomenutom ajetu označava pravednost i dobrotu, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Ponajbolji (evsetuhum) od njih kaže…” (Kur’an, LXVIII/28) tj. najpravedniji i najbolji. 

Et-Taberi kaže da je njihov opis riječju “vesat” zbog njihove umjerenosti u vjeri, jer ni u čemu ne pretjeruju, kao što je slučaj kod monaha u kršćanstvu i njihovom vjerovanju u Isaa,  alejhi selam, iznoseći time laži na Gospodara što ih je odvelo u nevjerstvo. Pobjedonosna skupina je ujedno i pravedna skupina, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“…On ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu…” (Kur’an, II/142,143) , a to je zbog njihova pridržavanja pravog puta. 
 
Pretjerivanje u vjeri je strogo zabranjeno, kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri ! Oni prije vas su bili uništeni samo zato što su pretjerivali u vjeri. ” (En-Nesai, Ibn-Madže) tj. prelazili su granice svojim govorom i djelima. 

 
Nemoguće je zamisliti pobjedonosnu skupinu, onu s kojom je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan, a da se ne odlikuje svojstvom umjerenosti i pravednosti, zato molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od njih. 

Neophodno je ukazati da umjerenost ne znači sredinu između istine i neistine, između imana i kufra, jer oni koji nameću muslimanima teoriju zbližavanja nevjerstva i vjerovanja kroz “umjerenost” koju oni tumače na svoj način, takvi pokušavaju prevariti muslimane. Oni govore da islam naređuje “umjerenost” (zbližavanje vjernika i nevjernika), ali takvima možemo odgovoriti slijedećim kur’anskim ajetom koji negira teoriju zbližavanja između onih koji slijede istinu i onih koji slijede neistinu: 

“…Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih ! Oni ne govore drugo do neistinu.” (Kur’an, XVIII/5)

Znanje 
 
Pobjedonosna skupina se takođe odlikuje posjedovanjem znanja što ne znači da je svaki njen pojedinac alim i da su svi oni na jednakom stepenu znanja, ali to znači da u svakom njihovom saffu postoji onaj koji poučava. Da bi neko pozivao na dobro, a odvraćao od zla neophodno je da ima znanje, blagost, mudrost i sabur.

Strpljivost 
 
Nema sumnje da se pobjedonosna skupina mora odlikovati saburom, strpljenjem u slijeđenju Poslanikova puta i strpljenjem u podnošenju svih poteškoća. Oni su opisani kao oni koji će biti pomognuti i koji će se uzdignuti iznad nevjernika, ali to svojstvo ne može doći do izražaja, osim sa strpljivošću i slijeđenjem istine. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su doista postigli ono što su željeli.” (Kur’an, XXIII/111) 

Poslanici su na svome putu nailazili na poteškoće i prepreke i bili su čvrsti u pozivanju ka istini. Ulema su nasljednici poslanika i u svome pozivanju ka istini moraju da se odlikuju strpljivošću i čvrstinom koju su imali poslanici kako bi imali uspjeha u da’wetu. Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

“ Poslanici su najviše izloženi nedaćama, a zatim slični njima i zatim slični njima. Čovjek se kuša na osnovu jačine svoje vjere. Ukoliko je jak u vjerovanju i belaj mu se povećava, a ukoliko je slab, kušnja mu je prema njegovu vjerovanju. Belaj neće napustiti čovjeka sve dok ga ne učini da hoda po zemlji bez ijednog grijeha.” (Et-Tirmizi)

 
Oni koji smatraju sebe da su na pravom putu, a padaju na prvom ispitu sabura, ne mogu se smatrati pripadnicima pobjedonosne skupine. Svima nama su divan uzor poslanici koji su u svome pozivanju bili strpljivi i uporni u pozivanju iako je mali broj poslušao riječi istine, kao kod Nuha, alejhi selam, kod kojeg je bila mala skupina vjernika, a bilo je poslanika kojima se odazvao samo jedan čovjek. Ali, to nije na njih uticalo da ubrzavaju traženje pomoći od Allaha, dželle šanuhu, ili da se odreknu pravog puta u pozivanju ka istini. Svi oni su pozivali ka robovanju Allahu, dželle šanuhu, kao što im je On naredio: 

“ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “ Allahu robujte, a taguta (svega onoga što se robuje mimo Allahu) se klonite !…” (Kur’an, XVI/36)

Pozivanje ka robovanju samo Allahu, azze ve dželle, je dužnost svih da’ija do Sudnjeg dana. Kaže Ibnul-Kajjim: 

“ Tagut je sve ono u čemu čovjek prelazi granicu onoga kome robuje, koga slijedi i kome se pokorava. Tagut je sve ono od koga ljudi uzimaju odredbe mimo Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili onaj kome se robuje, koga slijede, kome se pokoravaju mimo Allaha, dželle šanuhu. Gledajući svijet možemo zaključiti da se većina ljudi udaljila od robovanja Allahu ka robovanju tagutu, od uzimanja odredbi od Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka uzimanju odredbi od taguta i od slijedjenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka slijeđenju taguta.” (E’lamul-muvekki’in, 1/50) 

 
Na kraju, možda će se neko upitati da li je nužno da pobjedonosna skupina bude okupljena u jednoj grupi, tako da onaj koji je van nje ne pripada njoj ? Odgovor na takvo pitanje je da pobjedonosna skupina iako radi organizovano ne zahtijeva da svi njeni članovi budu okupljeni u jednoj grupi i u jednoj zemlji. Pobjedonosna skupina se odlikuje svojstvima, pa onaj koji posjeduje ta svojstva on pripada toj skupini, svejedno da li se skupina kojoj on pripada zvala ovim ili onim imenom, bilo na ovom ili onom mjestu. 
 
Molimo Allaha, azze ve dželle, da nam ukaže na istinu i da nas učini od njenih sljedbenika, da nam ukaže na ono što je neistina i da nas udalji od nje, da nas učini od pripadnika spašene zajednice na Sudnjem danu i da nas učini od pripadnika pobjedonosne potpomognute skupine. 

Amin! 

Pripremio: Salih Kurdi 
Prijevod: Muhamed Đuliman
Islamski Časopis – Hilal br.15 –

ONI KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)

 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 

Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 

Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 

” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 

I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 

” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 

Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 

” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 

I kaže: 

” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 

” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 

A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 

Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 

Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)

Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 

U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 

” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 

Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 

” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 

U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 

” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 

Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 

Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 

” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)

Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 

” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)

I kaže Allah, dželle šanuhu: 

“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 

I kaže Uzvišeni: 

” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)

____________________________________________________________

ONI KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)

 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 

Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 

Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 

” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 

I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 

” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 

Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 

” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 

I kaže: 

” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 

” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 

A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 

Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 

Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)

Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 

U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 

” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 

Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 

” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 

U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 

” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 

Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 

Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 

” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)

Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 

” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)

I kaže Allah, dželle šanuhu: 

“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 

I kaže Uzvišeni: 

” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)

____________________________________________________________

SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA

VJEROVANJE U ALLAHA DžELLEŠANUHU – SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA NA DUNJALUKU !!!


Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)

Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “ 

Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako – odgovori Selman.“ 

To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova. 

Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.

Uzvišeni kaže: 

“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: “O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče:  Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih.  (Kur’an, XV/26-40) 

Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini. 

Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.

Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: 

“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)

“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28) 

“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)

Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe – ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:

“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179) 

Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja: 

“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13) 

Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:

“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “  (Kur’an, II/251)

U kakve li samo ponore propasti čovjek propada time što gubi smisao svog življenja. Kakvog li samo užasa da se ljudi spuste ispod nivoa životinje. To je rezultat nevjere u Allaha, dželle šanuhu. Dužnost je ljudima da robuju Allahu, dželle ve ala, i da mu drugog ravnim ne smatraju. Međutim, kada bi svi ljudi povjerovali to ne bi Allahu, dželle šanuhu, nikakve koristi dobavilo jer je On Gospodar, Stvoritelj. U hadisi kudsiji stoji: 

“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)

Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:

“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta – na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15) 

“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)

Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori. 

Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis – uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže: 

“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7) 

Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže: 

“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20) 

Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio: 

“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)

S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja: 

“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2) 

“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)

Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi. 

Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže: 

“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)

Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)

U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji: 

“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55) 

Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog: 

“ A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)

Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:

“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32) 

To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: ” Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo.” Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.

SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA

VJEROVANJE U ALLAHA DžELLEŠANUHU – SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA NA DUNJALUKU !!!


Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)

Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “ 

Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako – odgovori Selman.“ 

To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova. 

Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.

Uzvišeni kaže: 

“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: “O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče:  Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih.  (Kur’an, XV/26-40) 

Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini. 

Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.

Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: 

“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)

“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28) 

“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)

Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe – ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:

“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179) 

Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja: 

“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13) 

Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:

“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “  (Kur’an, II/251)

U kakve li samo ponore propasti čovjek propada time što gubi smisao svog življenja. Kakvog li samo užasa da se ljudi spuste ispod nivoa životinje. To je rezultat nevjere u Allaha, dželle šanuhu. Dužnost je ljudima da robuju Allahu, dželle ve ala, i da mu drugog ravnim ne smatraju. Međutim, kada bi svi ljudi povjerovali to ne bi Allahu, dželle šanuhu, nikakve koristi dobavilo jer je On Gospodar, Stvoritelj. U hadisi kudsiji stoji: 

“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)

Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:

“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta – na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15) 

“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)

Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori. 

Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis – uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže: 

“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7) 

Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže: 

“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20) 

Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio: 

“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)

S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja: 

“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2) 

“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)

Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi. 

Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže: 

“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)

Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)

U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji: 

“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55) 

Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog: 

“ A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)

Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:

“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32) 

To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: ” Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo.” Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.