Arhive za ‘HISTORIJA ISLAMA’ kategoriju

U ovom tekstu iz historije Islama, draga braćo i sestre, govorit ćemo o zadnjim danima života najodabranijeg Allahovog Istvorenja Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i njegovoj smrti, koja je najveće iskušenje što se desilo u Ummetu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je bio na hadždžu 10. H. g. i nakon toga, u zu-l-hidždžetu pred kraj, došao je u Medinu.

U mjesecu seferu 11. H. g. spremio je vojsku pod vodstvom Usame ibn Zejda radijallahu anhu da krenu prema području Jordana, a to je područje Šama gdje su se nalazili Vizantijci. Slanje ove vojske je bilo zbog toga što je Zejd ibn Haris radijallahu anhu, otac od Usame radijallahu anhu, bio ubijen u bici na Muti, pa je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem spremio vojsku među kojom je bio i Omer ibn Hattab radijallahu anhu, a pored toga postavio je Usamu ibn Zejda radijallahu anhu da bi uzeo osvetu za ubistvo svoga babe i ubistva ostalih ashaba radijallahu anhum, među kojima je bio Džafer ibn Ebi Talib radijallahu anhu koga je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem izuzetno volio.

Međutim, baš u tom momentu, u vremenu sefera, desilo se da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem osjetio bol u stomaku koji se proširio i na glavu.

Dvije sedmice prije smrti, Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, oko pola noći otišao je na Bekiju[1] i zamolio Allaha subhanehu ve te'ala da oprosti umrlima u Bekiji.

Kada se vratio te večeri dočekala ga je Aiša, radijallahu anha, i noćio je kod nje.

Ujutro se razbolio, a to je bilo četrnaest dana prije njegove smrti, tada su mu počeli bolovi, te je govorio Aiši, radijallahu anha: ”Tako mi Allaha, osjećam bol u stomaku i osjećam gorčinu onog zalogaja kojeg je otrovala židovka sa Hajbera.”

U hadisu se prenosi, kada je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem uzeo zalogaj od ovce da jede, da ga je taj zalogaj obavijestio da je otrovan.

Zatim u drugom hadisu se prenosi da je Bišr radijallahu anhu, jedan od ashaba, umro od ovog trovanja.

Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu je smatrao da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem poginuo kao šehid, pa kaže: ”Da se zakunem devet puta da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem šehid, draže mi je, nego da se samo jedanput zakunem da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio običnom smrću.”

Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu je bio ubijeđen da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio kao šehid i da mu je Allah subhanehu ve te'ala spojio stepen nubuvveta[2] sa stepenom šehadeta, i da je to velika počast za Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Međutim, i pored jakih bolova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem možemo vidjeti pravednost Allahovog Poslanika rsallallahu alejhi ve sellem kako u toj agoniji pita kod koje žene mu je danas red da je posjeti, pa je došao kod Mejmune, radijallahu anha, ali je osjećao jake bolove i zatražio je od svih svojih žena da mu dozvole da bude kod Aiše, radijallahu anha, u ovoj bolesti.

Sama Aiša, radijallahu anha, kaže da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem tražio dozvolu od ostalih žena da boluje u mojoj kući, pa su mu one dozvolile.

Prenosi Mesruk[3] radijallahu anhu od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: ”Kada se Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem razbolio i počeo da boluje, u njenoj kući neprestano su se okupljale njegove žene i slušale ga. Pa je jednom prilikom došla Fatima, radijallahu anha, i sjela je pokraj njegove desne strane, pa joj je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem šapnuo na uho, a ona je počela plakati, zatim joj je ponovo šapnuo, a ona se nasmijala.”

Pa kad je ustala Fatima, radijallahu anha, Aiša, radijallahu anha, joj je rekla: ”Tako ti Allaha, obavijesti me šta ti je rekao Poslanik sallallahu alejhi ve sellem?” – kaže Fatima, radijallahu anha: ”Neću da izdam tajnu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.” – pa kada je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio Aiša, radijallahu anha, ju je ponovo upitala: ”Allaha ti, reci mi šta ti je rekao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem?” Pa je rekla Fatima, radijallahu anha: ”Sada ti mogu reći: ”Obavijestio me je da je Džibril ualejhi selam dolazio svake godine i preslušavao ga jedanput Kur'an, a da je te godine došao da ga presluša dva puta.”

Pa je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Ne vidim da je to i radi čega drugog, nego zbog kraja moga života.” A ja sam zaplakala, pa kad me je vidio Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: ”Zar se ne raduješ da budeš prvakinja u Džennetu i da budeš prva koja će iz moje porodice preseliti meni.” – pa sam se nasmijala.

Uistinu, bilo je onako kako je nagovijestio Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem i to je bila mu'džiza Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

U četvrtak osmog rebiu-l-evvela Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je posljednji put sa svojim ashabima radijallahu anhum klanjao podne-namaz. Šta se desilo ujutro tog četvrtka?

Bilježi Ez-Zuhri, rahimehullah, od Abdullaha ibn Mes'uda radijallahu anhu da su došli ashabi radijallahu anhum kod Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, pa im je on rekao: ”Priđite mi da vam napišem knjigu!” – Pa su ashabi počeli da se raspravljaju i dižu svoje glasove.

Jedni su rekli: ”Imamo knjigu Kur'an, šta hoće Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.” – A drugi su rekli: ”Neka diktira šta hoće da se napiše.” – Pa je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: ”Idite!”

Ono što je htio Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem jeste, da kaže da brigu o muslimanima preuzme Ebu Bekr radijallahu anhu.[4]

Šta je dokaz što je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem htio da Ebu Bekr radijallahu anhu bude halifa? – Jeste hadis kojeg prenosi Asim ibn Muhammed od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: ”Rekao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Htio sam da pošaljem ljude po Ebu Bekra radijallahu anhu da mi ga dovedu i da mu dam sva ovlaštenja.” – da ne bi neko poslije došao i rekao nešto protiv Ebu Bekra radijallahu anhu ili da neko poželi ovu stvar, ko ne smije da je poželi.

Ovaj hadis je vjerodostojan i Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nije htio da se desi iza njega razilaženje među muslimanima.

Sada ćemo navesti dokaze koji upućuju da je Ebu Bekr radijallahu anhu od strane Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem indirektno postavljen za halifu, jer islamski učenjaci su se razišli da li je hilafet Ebu Bekra radijallahu anhu direktno tekstom – riječima Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem objašnjen ili je indirektno, što znači: postupci Poslanika sallallahu alejhi ve sellem upućuju da je on želio Ebu Bekra radijallahu anhu. Ono što je ispravno jeste da je bilo indirektno. Mada ima učenjaka koji kažu da je tekst (nass) jasna stvar i da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem htio da dovede Ebu Bekra radijallahu anhu i da mu kaže: ”Ti si ovlašten za stvari muslimana!”

Jedan od tih dokaza jeste hadis od Džubejra ibn Mu'tima radijallahu anhu koji kaže: ”Došla je žena u vremenu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i tražila neku stvar od njega, pa joj je rekao da ide i da dođe kasnije.” A ona je upitala: ”A šta ako te ne nađem,[5] Allahov Poslaniče?” A on sallallahu alejhi ve sellem reče: ”Obrati se Ebu Bekru!” Što znači – ko zamjenjuje Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, razumije se iz samih riječi.

U četvrtak 8. rebiu-l-evvela izašao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem da klanja podne-namaz i tada je održao zadnji govor muslimanima koji je bio izuzetno jak i žalostan za muslimane i on (govor) je, na neki način, zamjena za ono što je htio pismeno da ostavi. Ovaj govor prenosi nekoliko ashaba radijallahu anhum, između ostalih, to su Ebu Se'id el-Hudri, Ibn Abbas, Ummu Seleme, Aiša i dr.

Bilježi Ubejdullah ibn Abdillah ibn Utbe ibn Mes'ud od Aiše, radijallahu anha, koja kaže da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem prije smrti na pet dana održao ovaj govor, nakon kojeg se bolest još više pogoršala – imao je temperaturu, pa je rekao: ”Pospite me vodom!” – jer je padao u nesvijest zbog žestine bolesti.

Kaže Ummu Seleme, radijallahu anha: ”Izašao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem u mesdžid vođen od strane Ibn Abbasa i Alije ibn Ebi Taliba, popeo se na mimber i od stvari, koje je podvukao na hutbi jeste to da je obavijestio o vrijednosti Ebu Bekra radijallahu anhu nad ostalim ashabima.” Između ostalog kazao je: ”Allah je dao robu da izabere između Allaha i dunjaluka, pa je rob izabrao ono što je kod Allaha.” Niko od prisutnih nije shvatio šta je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem htio reći, osim Ebu Bekra radijallahu anhu, pa je Ebu Bekr radijallahu anhu zaplakao, a ashabi radijallahu anhum su se začudili zašto plače.

Ebu Bekr radijallahu anhu je rekao da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem izabrao smrt. Poznato je da nijedan poslanik nije umro dok mu nije ponuđeno da izabere između života i smrti, kao što se navodi u hadisu.

Ovo je Aiša, radijallahu anha, znala i u posljednjim momentima, čula je Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kada je rekao: ”Ne, hoću Ahiret.” – i tada sam shvatila da Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem umire i da je izabrao Ahiret.

Na mimberi Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao da je imetak Ebu Bekra radijallahu anhu najviše koristio muslimanima, zatim je naredio da se sva vrata, koja su bila na mesdžidu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, zatvore, osim vrata Ebu Bekra radijallahu anhu, što jasno upućuje da je Ebu Bekr radijallahu anhu taj koji će predvoditi muslimane u namazu, a i svakako u dunjalučkim poslovima, što je jasan išaret o vrijednosti Ebu Bekra radijallahu anhu.

Od ovog dana Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem više nije mogao da predvodi džemat i muslimane.

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je naredio jednom od ashaba Ibn Zum'a radijallahu anhu na jednom od namaza, nakon ovog četvrtka, da muslimani klanjaju, pa je izašao ovaj ashab i vidio je Omera ibn Hattaba radijallahu anhu, pa mu rekao: ”Idi i klanjaj namaz, rekao je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem!” Pa je ustao Omer sallallahu alejhi ve sellem da predvodi namaz. Kad je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem čuo za to da Omer radijallahu anhu hoće da klanja, naredio je da stane i rekao je: ”Gdje je Ebu Bekr?” A oni su rekli: ”Još nije došao.” Zatim su otišli po Ebu Bekra radijallahu anhu da dođe, kako bi predvodio namaz. Pa se Omer radijallahu anhu naljutio nakon namaza i rekao ovom ashabu: ”Tako mi Allaha, ja sam prišao pred džemat samo zato što sam mislio da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao.” A on odgovori (Ibn Zum'a radijallahu anhu): ”Nije to rekao, nego mi je rekao da se uspostavi namaz, ali pošto nisam vidio Ebu Bekra radijallahu anhu vidio sam tebe da si najodabraniji da predvodiš džemat.”

U ovom slučaju se jasno precizira da halifa treba da bude Ebu Bekr radijallahu anhu. Također, ovdje imamo jasan tekst po pitanju imameta u namazu – prenosi se od Ubejdullaha radijallahu anhu, a on od Aiše, radijallahu anha, kada je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bio na samrtnoj postelji, rekao je: ”Naredite Ebu Bekru da klanja kao imam pred narodom!” Pa kaže Aiša, radijallahu anha: ”Allahov Poslaniče, Ebu Bekr je čovjek blag i čovjek mekanog srca, jer nije mogao učiti Kur'an, a da ne plače i ne bi mogao klanjati, naredi da neko drugi klanja!” Pa je ponovio Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem: ”Naredite Ebu Bekru radijallahu anhu neka on predvodi ljude!” Aiša, radijallahu anha, je opet rekla: ”To je bio razlog što sam pomislila da će ljudi zamrziti Ebu Bekra radijallahu anhu, jer kako se mogu zadovoljiti sa nekim da ih predvodi nakon Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.” Kada je i treći put Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao i kad je ona odbila, rekao je: ”Vi ste kao one prijateljice Jusufa alejhi selam.” Pa je na kraju poručeno Ebu Bekru radijallahu anhu da klanja i da predvodi muslimane u džematu.

Nakon tog podne-namaza ostao je kod Aiše, radijallahu anha, čitava tri dana (petak, subota, nedjelja) i nije se pojavljivao.

U ponedjeljak na sabah-namaz ashabi radijallahu anhum su se postrojili da klanjaju i kada je krenuo Ebu Bekr radijallahu anhu pred džemat vidjeli su kako se odgrnuo zastor sa prozora Aiše, radijallahu anha, i vidjeli su Poslanika sallallahu alejhi ve sellem kako im se smiješi.

Pogledao ih je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem zadnji put i ashabi radijallahu anhum njega, nasmiješio im se i kada su ga vidjeli kako lijepo izgleda i kako je veseo, svi su pomislili da je prebolio bolest i da mu je bolje, pa je Ebu Bekr radijallahu anhu krenuo da iziđe iz mihraba, a Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mu je išaretom rekao da ostane i da klanja, jer on neće prisustvovati namazu zbog bolesti.

Klanjali su, tako da je ovo bio razlog da je Ebu Bekr radijallahu anhu otišao iz Medine. Zovnuo je svoju kćerku Aišu, radijallahu anha, i rekao da ode u predgrađe Medine kod druge žene, pošto je bilo njeno vrijeme, jer je mislio da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ozdravio, tako da je otišao. Nije bio tu kad je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio. Nakon toga Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je dobio još veće bolove.

Ibn Mes'ud radijallahu anhu prenosi ovaj događaj i kaže: ”Ušao sam kod Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, pa sam ga dodirnuo i rekao mu: ”Zaista imaš velike bolove.” Reče: ”Da, međutim, moji bolovi su kao bolovi dvojice vas.” Pa sam rekao: ”A imaš li duplu nagradu?” Reče: ”Da, tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, nema nijednog čovjeka muslimana da će ga zadesiti iskušenje, bilo bolest ili nešto drugo, a da ga Allah neće očistiti i dati da spadnu sa njega grijesi kao što lišće spada s drveta.”

Kaže Aiša, radijallahu anha: ”Nikada nikoga nisam vidjela da ima veće bolove od Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.”

Duplo iskušenje, a i dupla nagrada da se pokaže Ummetu da su najteža iskušenja pretrpjeli poslanici, salavatullahi alejhim ves-selamuhu edžme'in, zatim dobri ljudi i njima slični i njima slični.

Usame ibn Zejd radijallahu anhu je došao tog dana kod Poslanika sallallahu alejhi ve sellem pred smrt, a kod njega su bili Abdullah ibn Mes'ud radijallahu anhu i Aiša, radijallahu anha, pa kaže: ”Došao sam kod Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a on nije mogao da priča i vidio sam da diže svoje ruke prema nebu i da ih spusti na mene, te sam shvatio da moli Allaha subhanehu ve te'ala za mene.” Poznato je da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem najviše volio Zejda ibn Harisa radijallahu anhu i njegovog sina Usamu ibn Zejda radijallahu anhu.

Prenosi Aiša, radijallahu anha, posljednje trenutke života Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: ”Toliko su ga snašli bolovi da u jednom momentu ništa nije znao za sebe i onda bismo ga pokrivali čaršafom po licu, pa kada bi mu malo bilo bolje otkrili bi mu lice.”

U ovakvim momentima, u odlasku sa ovog svijeta, najbolji čovjek koji je živio na ovoj Zemlji, čijim će sebebom milijarde ljudi ući u Džennet – ostavlja oporuku i kaže: ”Allah prokleo židove i kršćane, uzeli su kaburove svojih poslanika za mesdžid.”

Aiša, radijallahu anha, kaže: ”Vidjela sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u tim posljednjim momentima, bila je pokraj njega posuda sa vodom, pa je on uzimao iz posude vode i stavljao sebi po čelu, rashlađivao se i onda govorio: ”La ilahe illallah, zaista, smrt ima svoje bolne muke; Gospodaru, pomozi me u ovim mojim smrtnim mukama, olakšaj mi.” Pa je rekao u ovim momentima: ”Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti!” (En-Nisa’, 69. ajet) Kaže Aiša: ”Uzela sam Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i naslonila sam ga sebi na prsa.” Ona se inače hvalila da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem umro naslonjen na njene noge i između njenih ruku.

U predaji koja se prenosi od Aiše, radijallahu anha, koja kaže: “Od blagodati Allaha subhanehu ve te'ala prema meni jeste to što je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem preselio u mojoj kući, nagnut na mene. Također, jedna od blagodati jeste i ta što je Allah subhanehu ve te'ala u posljednjim momentima njegovog života spojio moju i njegovu pljuvačku.”

U pojašnjenju ove predaje stoji da je došao Abdurrahman ibn Ebi Bekr radijallahu anhu, brat od Aiše, radijallahu anha, dok je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem bio nagnut uz nju.

Kaže Aiša, radijallahu anha: ”Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je pogledao misvak kojeg je držao Abdurrahman radijallahu anhu, te sam shvatila da želi misvak. Zatim sam otkinula svojim zubima gornji dio misvaka i očistila ga, tako da je Allah subhanehu ve te'ala spojio moju i Poslanikovu sallallahu alejhi ve sellem pljuvačku.”

Posljednje riječi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem su bile: “Gospodaru, smiluj mi se i daj mi da se pridružim u najveći stepen Dženneta.”

Kaže Ummu Seleme, radijallahu anha, koja je došla neposredno nakon izlaska duše Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem: ”Bila sam stavila ruku na njegova prsa i sedmice su prolazile, a na mom dlanu se osjetio miris miska.” Kako i ne bi kad je on sallallahu alejhi ve sellem bio najodabranije biće Allahu subhanehu ve te'ala.

Čovjek čijim sebebom je Allah subhanehu ve te'ala uputio milijarde ljudi da zasluže sreću na dunjaluku i Ahiretu. Zato musliman mora da voli Poslanika sallallahu alejhi ve sellem više od samog sebe, jer zamislite koliko je pravo čovjeka, čiji je uzrok da čovjek zasluži sreću na dunjaluku i Ahiretu. Zbog toga je ashabima radijallahu anhum teško pala smrt Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i nema veće nesreće za ovaj Ummet, osim smrti Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Enes radijallahu anhu, opisujući smrt Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Onoga dana kada je došao Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem u Medinu bila je u sjaju i nikad nije bila ljepša i svjetlija, međutim, kada je preselio Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, nikad nije bila mračnija.”

Kaže Ummu Ejmen, radijallahu anha, kada su došli Ebu Bekr i Omer: ”Ja sam zaplakala.” Pa su joj rekli: ”Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem je bolje na Ahiretu.” Kaže Ummu Ejmen, radijallahu anha: ”Ne plačem ja zbog toga, nego plačem zato što je prekinut Vahj.”[6]

Kada je umro Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem Omer Ibn el-Hattab radijallahu anhu je ustao u mesdžidu i počeo da priča ljudima, te je izvadio sablju i rekao: ”Ko kaže da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem umro odrubit ću mu glavu. Ovo je iskušenje od Allaha subhanehu ve te'ala da se vidi šta će reći munafici, zatim kaže: ”Ovo je slučaj isti kao i sa Musaom alejhi selam, kada ga je Allah subhanehu ve te'ala pozvao na Sinaj.”

Kaže Omer radijallahu anhu: ”Poslanik sallallahu alejhi ve sellem će se vratiti i ko bude rekao da je Poslanik rsallallahu alejhi ve sellem umro ubit ću ga.” Iz tolike ljubavi prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem Omer radijallahu anhu nije mogao vjerovati da je on sallallahu alejhi ve sellem umro. Zatim je došao Ebu Bekr radijallahu anhu i rekao: ”Sjedi Omere!” Ali ga on nije slušao.

Ponovio mu je to dva puta, a treći put Ebu Bekr radijallahu anhu je otišao na mimber, te je zahvalio Allahu subhanehu ve te'ala i rekao: ”O ljudi, ko bude obožavao Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem – Muhammed je umro, a ko bude obožavao Allaha subhanehu ve te'ala – Allah subhanehu ve te'ala je vječan i neće nikada umrijeti.” Zatim je citirao riječi iz Kur'ana: “A Muhammed nije ništa drugo do Poslanik i prije njega je bilo Poslanika, ako bi on bio ubijen ili umro, zar bi ste se vratili na put, na kojem ste bili.”

Kaže Omer radijallahu anhu: ”Allah subhanehu ve te'ala će nagraditi one koji Mu zahvaljuju. – Kada sam čuo ove Allahove riječi, kao da sam ih prvi put čuo i izgledalo mi je kao da ih nikad nisam pročitao.”

Zaista, ima li smisla ovaj život nakon smrti Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kao što se zna da je bježanje ashaba radijallahu anhum sa bojnog polja vijest da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ubijen?!

Navest ćemo neke primjere ljubavi ashaba radijallahu anhum prema Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem: ljubav Ebu Džudane radijallahu anhu koji je postavio svoje tijelo da gađaju njega umjesto u Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, zatim slučaj Ebu Talhe ibn Ubejdullaha radijallahu anhu koji je svojom rukom štitio Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, te mu je ruka ostala nepokretna.

Također ćemo navesti primjer ashaba kojeg su mušrici uhvatili i odveli u Mekku, zatim ga razapeli i počeli da ga muče, pa su ga upitali da li bi volio da Muhammed sallallahu alejhi ve sellem bude umjesto njega – na što im je on odgovorio: “Tako mi Allaha, da trn ubode Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem teže mi je od ovoga.”

Što se tiče kupanja Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem ogasulili su ga Ibn Abbas, Ali ibn Ebi Talib, Fadl ibn Abbas, Kusem ibn Abbas i Usame ibn Zejd kojeg je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mnogo volio. Njih petorica su učestvovali u kupanju Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, a bili su mu bližnja rodbina.

Kada su htjeli da ga okupaju nisu znali da li da skinu košulju sa njega ili da ga okupaju preko košulje, zbog avreta.

I kada su se razišli oko toga zaspali su, pa kad su se probudili svako od njih osjetio je u srcu da ga trebaju okupati preko košulje.[7]

Nakon što su ga okupali stavili su ga u kefine. Po ovom pitanju Urve ibn Zubejr radijallahu anhu prenosi od Aiše, radijallahu anha, da je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem zamotan u tri bijele (jemenske) košulje.

Što se tiče dženaze – namaza, ona nije klanjana u džematu, nego ponaosob. A klanjana je na mjestu gdje je umro, tj. u kući Aiše, radijallahu anha. Prvo su klanjali ljudi, pa onda žene i djeca.

Ovo je od odlika samo Allahovih poslanika, salavatullahi alejhim ves-selamuhu edžme'in, i ulema kaže da je smisao toga kako bi što više dovili Allahu subhanehu ve te'ala za Poslanika rsallallahu alejhi ve sellem.

Dženaza Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem je klanjana čitav ponedjeljak – od prije podne sve do navečer, odnosno do utorka, do akšam-namaza.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je ukopan u utorak navečer poslije akšam-namaza. Po pitanju ukopavanja Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem ashabi radijallahu anhum su se razišli gdje da ga ukopaju, jedni su rekli: ”Ukopat ćemo ga u Bekiji.” A drugi su rekli: ”Ukopat ćemo ga u mesdžidu.”

Zatim je Ebu Bekr radijallahu anhu rekao: ”Čuo sam Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem da je rekao da se svaki poslanik ukopava tamo gdje ispusti dušu.”

Ovo je bio presudni razlog i argument da ukopaju Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem u kući Aiše, radijallahu anha, a kuća je bila nasuprot mesdžida.

U kabur su ga spustili: Ali ibn Ebi Talib, Abbas i Fadl radijallahu anhum.
__________________________________________________________________________

[1] Mezarje istočno od mesdžida.

[2] Poslanstvo.

[3] Nije mu se znalo porijeklo.

[4] Šije žele da kažu da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem htio da ostavi hilafet Aliji ibn Ebi Talibu radijallahu anhu, međutim, hadis u Buharijevom Sahihu je jasan kao sunce. Prenosi se da su Abbas radijallahu anhu i Alija radijallahu anhu neprestano bili uz Poslanika sallallahu alejhi ve sellem – i kada bi hodao i kada bi bio u mesdžidu oni su bili kod njega. Također se bilježi u Buharijevom Sahihu da je Abbas radijallahu anhu rekao Aliji radijallahu anhu: ”Alija, idi Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i traži od njega da nam kaže da li ova stvar pripada nama poslije njegove smrti ili ne pripada.” – pa kaže Alija radijallahu anhu: ”Tako mi Allaha, neću otići pitati Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem – ako bude pripadala nama, on će nam reći, a ako ne bude, to znači ništa od toga, jer ako bi ga otišao pitati, pa nam on kaže da ne pripada – nikada nam poslije neće pripasti.”

[5] Mislila je na smrt.

[6] Objava.

[7] Bilježi Ibn Kesir, rahimehullah, u djelu El-Bidaje ven-nihaje od Abdullaha ibn Zubejra radijallahu anhu. 
 
______________________________________________
Mnogi koji odbacuju islam i bore se protiv njega nisu upućeni u njegovo učenje i ne poznaju istinske pripadnike i sljedbenike ove uzvišene vjere. Mnogim od njih, kada se ukaže prilika da upoznaju islam, dobrovoljno i sa velikim zadovoljstvom ga prigrli.

Buharija, Muslim, Ebu Davud i Nesai bilježe da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao izvidnicu u pravcu Nedžda, pa su zarobili čovjeka iz plemena Benu Hanife koji se zvao Sumame bin Usal. Bio je prvak i ugledni vođa stanovnika Jemame. Neizmjerno je prezirao islam i Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te on naredi da ga vežu za jedan od stubova džamije. Mjesto je sasvim mudro i uspješno izabrano, tako da je zarobljenik mogao da upozna ovu vjeru posmatrajući muslimane, njihove međusobne odnose, ibadete, postupke i ponašanje.

Allahov Poslanik ga je ostavio vezanog u džamiji tri dana i svakodnevno ga je obilazio i pitao sljedeće: “Imaš li šta da kažeš Sumame?” A Sumame mu je odgovarao: “Mogu da kažem samo dobro Muhammede, ako ubiješ, ubićeš onog ko je to i zaslužio, a ako oprostiš, oprostićeš onom ko zna biti zahvalan. A ako želiš imetak, traži koliko želiš, daću ti!”

Sumame je počeo simpatisati islam nakon što je vidio praksu muslimana i Poslanika islama, ali je odbijao da pređe na islam kao zarobljenik kako se ne bi pomislilo da je to uradio želeći se osloboditi iz zarobljeništva i time se riješiti poniženja i degradacije. Vjerovatno je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, znao za to, pa je treći dan, nakon uobičajenog pitanja, naredio da oslobode Sumamu, bez kažnjavanja, odmazde, ili otkupnine.

Sumame se tada uputi ka palmoviku u blizini Medine gdje se okupa i očisti, a zatim se vrati, uđe u džamiju i reče:

“Ešhedu en la ilahe illallah ve enne Muhammeden resulullah. (Vjerujem da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik!) Muhammede! Tako mi Allaha, na cijeloj kugli zemaljskoj nije bilo lica koje mi je bilo mrže od tvog lica, a sada mi tvoje lice postade draže nego ijedno drugo na svijetu. Tako mi Allaha, nije bilo vjere da mi je bila mrža od tvoje vjere, a sada mi tvoja vjera postade draža od ijedne druge. Tako mi Allaha, nije bilo grada da mi je bio mrži od tvog grada, a sada mi tvoj grad posta draži od svih gradova na svijetu.”

Islam se učvrstio u njegovom srcu tako da je prilikom njegovog dolaska u Mekku radi obavljanja umre bio upitan od njenih stanovnika: “Zar si prihvatio vjeru Sabejaca?”, a on odgovori: “Ne, prihvatio sam islam, vjeru Muhammeda Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”, a zatim im reče: “Tako mi Allaha, iz Jemame vam neće doći nijedno zrno pšenice sve dok to Allahov Poslanik ne dozvoli.”

PRIJEVOD SA ARAPSKOG : mr. HAMID INDŽIĆ

IZBOR IZ KNJIGE: “Dževletun fi rijadil-ulema ve ahdasul-hajati” od dr. Omera Sulejmana el-Eškara

Zuhri je upitao Sejjida ibni Musejjeba:

Da li bi mi rekao kako je ubijen Osman r.a.? Kako se držao narod, a kako on i zašto su ga neki ashabi Muhammed s.a.w.s. ostavili bez podrške?”

Ibn-Musejjeb reče:

“Osman je bio ubijen kao mazlum*, njegove ubice su zalimi, a oni koji su ga ostavili bez podrške imaju za to opravdanje.”

Kako se to desilo?

Neki od ashaba su imali primjedbe na neke postupke Halife, jer je hazreti Osman r.a. imao veliku naklonost, ljubav prema svojim ljudima. Za vrijeme dvanaest godina njegovog hilafeta većina valija** su bili iz porodice Umejjevića, i to oni ljudi koji nisu imali priliku vidjeti Pejgambera s.a.w.s.. Postavljao je za emire ljude koji nisu bili po volji ashaba Muhammeda s.a.w.s.. Zbog njih je hazreti Osman r.a. morao trpiti kritike, ali ih nije smijenio kao što se to desilo 35. godine po Hidžri. U drugoj polovini njegovog hilafeta utjecaj Umejjevića i onih koji su se družili s njima sve više je uzimao maha. Za valiju u Egiptu je imenovao Abdullaha ibn Ebu Serha. Dvije godine nakon njegovog postavljanja, stanovnici Egipta počeli su se žaliti na njegov zulum prema njima, a već otprije Halifini nesporazumi sa Abdullahom ibn Mes'udom, Ebu Zerrom i Ammarom ibn Jasirom proizveli su u plemenima iz kojih su poticali ovi ashabi nezadovoljstvo i bijes prema Osmanu r.a.. Ta plemena su: Huzejl i Benu Zuhrra, Benu Gaffar i njihovi saveznici, i Benu Mahzum.

Žalbe stanovnika Egipta na Ibn Ebu Serha su stigle do Halife, koji mu odmah šalje pismo u kome ga upozorava na njegovo ponašanje. A on, ne samo da se nije povinovao Halifinim naredbama nego je čak ubio donosioca pisma. Sedam stotina ljudi iz Egipta je došlo u Medinu. Pred nastupajući namaz došli su u džamiju i tu se sa ashabima žalili na Ibn Ebu Serhovo ponašanje prema njima. Talha ibn Ubejdullah ustade i oštro progovori sa Osmanom.

Hazreti Aiša r.a. preko svog izaslanika poruči Halifi:

“Već su ti došli ashabi Muhammeda s.a.w.s. tražeći od tebe da im isporučiš tog čovjeka (Ibn Ebu Serha) pa si to odbio? Taj je ubio čovjeka od njih, pa pravedno postupi prema njima!”

Ali ibn Ebi Talib r.a. uđe Halifi pa mu reče:

“Od tebe traže čovjeka za čovjeka, zahtijevaju odmazdu. Isporuči im ga i među njima presudi. Zaista je tvoja obaveza pravedno postupiti prema njima.”

Osman se obrati ljudima koji su stigli iz Egipta:

“Izaberite sebi valiju na mjesto Ibn Ebu Serha.”

Ljudi mu pokazaše na Muhammeda ibn Ebu Bekra rekaviši:

“Imenuj nam za valiju Muhammeda ibn Ebu Bekra!”

Kada je to Halifa učinio, ljudi krenuše prema Egiptu. Sa njima se uputiše i nekoliko muhadžira i ensarija sa nijjetom da vide šta se to dešavalo između stanovnika Egipta i Ibn Ebu Serha. Krenuo je i Muhammed ibn Ebu Bekr. Trećeg dana nakon što su napustili Medinu, na putu ih sustiže mladić crne puti. Podbadao je devu da što brže jaše, kao da je čovjek koji nekog goni ili njega neko goni. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. ga upitaše:

“Šta je s tobom? Kakav je tvoj posao? Kao da bježiš ili nešto tražiš?”

On im odgovori:

“Ja sam hizmećar emir-ul-mu'minina***. Poslan sam namjesniku Egipta.”

Jedan od prisutnih mu reče:

“Ovdje je namjesnik Egipta.”

“Nisam tome upućen” – odgovori mladić.

O ovome odmah izvjestiše Muhammeda ibn Ebu Bekra, koji odmah posla po njega. Kada mu ga dovedoše, upita ga:

“Ko si ti, mladiću?”

Jedanput je rekao da rekao hizmećar emir-ul-mu'minina, a drugi put hizmećar Mervana. Jedan čovjek ga je prepoznao i rekao da je on Osmanov. Muhammed mu se obrati sa pitanjem:

“Kome si poslat?”

“Namjesniku Egipta.”

“Sa čime?”

“Sa poslanicom (tj. sa porukom).”

“Nosiš li pismo sa sobom?”

“Ne.” Pretražiše ga, ali uz njega ne nađoše pisma, osim tintarnice u kojoj je tinta presušila. Unutra se nešto micalo. Malo je prodrmaše ne bi li to izašlo iz nje, ali ništa ne izađe. Potom slomiše tintarnicu, kad u njoj pismo koje je bilo naslovljeno od Osmana za Ibn Ebu Serha. Muhammed sakupi oko sebe muhadžire, ensarije i druge, a onda u njihovom prisustvu otvori pismo. U njemu je pisalo:

“Kada ti dođe Muhammed i taj i taj, slobodno ih zarobi i poubijaj, a njegovo (Muhammedovo) pismo pocjepaj. Radi i dalje kao što si i dosad radio, dok ti od mene ne dođu dalja upustva. Uhapsi one koji su došli meni žaliti se na tebe. Inša Allah, moje daljnje smjernice o njima će ti doći.”

Nakon što pročitaše pismo, prisutne obuze strah. Odlučiše da se odmah vrate u Medinu. Muhammed zapečati pismo pečatima skupine koja je bila s njim i predade ga jednom od njih. Stigavši u Medinu, sastaše se sa Talhom, Zubejrom, Alijom, Sa'dom i drugim ashabima r.a.. Izvjestiše ih o pismonoši, i u njihovom prisustvu otvoriše pismo i pročitaše ga. I ne ostade niko od Medinelija a da sadržaj ovog pisma nije kod njega proizveo bijes prema hazreti Osmanu r.a., i to mnogo veći nego onaj koji je proizveo nesporazum između Halife i Ibn Mes'uda, Ebu Zerra i Ammara bin Jasira r.a.. Ashabi r.a. se, puni brige zbog sadržaja pisma, zatvoriše u svoje kuće, a svijet opkoli hazreti Osmana r.a. 35. godine po Hidžri. Muhammed ibn Ebu Bekr sa Beni Tejmom i drugima je dizao viku protiv halife.

Pošto je to vidio, hazreti Alija r.a. posla po Talhu, Zubejra, Sa'da, Ammara i grupu ashaba sa Bedra r.a.. Potom uđoše hazreti Osmanu r.a. sa pismom, mladićem i devom pa ga hazreti Alija r.a. upita:

“Je li ovo tvoj hizmećar?”

“Jeste.”

“Je li deva tvoja?”

“Jeste.”

“Ti si napisao ovo pismo?”

“Ne, tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti sam naredio da bude napisano, niti išta znam o tome.”

“Je li pečat tvoj?”

“Jeste.”

“Pa kako je izašao tvoj hizmećar sa tvojom devom i pismom, na kome je tvoj pečat, a da ti o tome ništa ne znaš?”

“Tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti to naredio, niti mladića poslao u Egipat.”

Ispitujući rukopis, zaključili su da pripada Mervanu…

Zatražili su da im Osman preda Mervana, koji se tada nalazio u njegovoj kući, ali je Halifa to odbio. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. srditi izađoše od njega, sumnjajući da bi on to uradio (tj. poslao pismo), jer su dobro znali da se hazreti Osman ne bi nikada zakleo nad neistinom. Svijet je govorio:

“U našim srcima nema opravdanja za Osmana osim da nam preda Mervana da ga ispitamo, saznamo za stanje pisma i kako je mogao narediti da bude ubijen neko od ashaba Muhammeda s.a.w.s. bigajri hakk****?

Ako je Osman napisao pismo, neka se povuče sa položaja Halife, a ako ga je Mervan napisao, bez znanja Osmanova, vidjet ćemo šta će biti s Mervanom.”

Hazreti Osman r.a. je odbio predati Mervana bojeći se da ga ne ubiju. Svjetina opkoli Osmanovu kuću i uskrati mu vodu. Halifa se pope na krov kuće pa upita:

“Je li među vama Alija?”

“Ne!” – odgovoriše.

“Da li je Sa'd među vama?”

“Ne!”

Osman malo zašuti pa reče:

“Hoće li neko od vas obavijestiti Aliju o našem stanju, pa da nam on pošalje vode?”

Kada je haber došao do hazreti Alije r.a., on odmah Osmanu posla tri mješine vode. I umalo da voda ne dođe do hazreti Osmana, jer je masa to pokušala spriječiti, sukobeći se sa oslobođenim robovima Benu Hašima i Benu Umejje, koji pri tome zadobiše povrede.

Do hazreti Alije r.a. stigoše i haberi da se želi Osmanovo ubistvo, pa je na to hazreti Alija r.a. odgovorio:

“Želimo da nam izruči Mervana, a ne njegovo ubistvo.”

Potom hazreti Alija r.a. reče Hasanu i Husejnu r.a.:

“Idite sa svojim sabljama i stanite pred vrata Osmanove kuće i dobro ga čuvajte.”

Zubejr je poslao svoga sina, Talha svog i nekoliko ashaba svoje sinove r.a., radi zaštite hazreti Osmana od provale svijeta u njegovu kuću, istovremeno tražeći od Halife da izruči Mervana.

Vidjevši to, svjetina strijelama zasu vrata hazreti Osmanove kuće. Rezultat toga je bilo ranjavanje Hasana ibn Alije, Muhammeda ibn Talhe, Kambera – oslobođenog roba hazreti Alije r.a.. Jedna strijela koja je doletjela u kuću ranila je Mervana. Muhammed ibn Ebu Bekr se poboja srdžbe Hašimovića zbog stanja u kome se nalaze hazreti Hasan i Husejn r.a., pa pozva dvojicu ljudi malo ustranu i reče im:

“Ako dođu Hašimovići i vide krv na Hasanovom licu, prestaće opsada Osmana a time i naši planovi propasti. Nego uđimo mu preko zida na stražnjem dijelu kuće. Ako nam to pođe za rukom, ubit ćemo ga a da to niko neće znati.”

Kada su unišli, izuzev supruge Osmanove, niko nije bio uz njega, jer su svi drugi koji su bili uz njega u tom momentu bili na krovu kuće. Muhammed reče svojoj dvojici pratilaca:

“Ostanite tu; a kada ga ja dograbim, vi uđite i obrušite se na njega dok ga ne ubijete.”

Muhammed provali i uhvati Osmana za bradu, na što mu on reče:

“Tako mi Allaha, da te vidi tvoj babo, ožalostio bi ga tvoj nasrtaj na mene.”

Na ove riječi, Muhammedova ruka klonu, a on ustuknu. Dvojica njegovih pratilaca napadoše Halifu dok ga ne ubiše, a potom pobjegoše istim putem kuda su i došli. Hazreti Osmanova supruga vrisnu, ali zbog zaglušujuće buke svjetine, to niko od ukućanja ne ču. Popevši se na krov, njegova supruga reče:

“Ubijen je Emir-ul-mu'minin.”

Prisutni pohitaše u njegovu sobu i nađoše ga preklana. Haber dođe do hazreti Alije, Talhe, Zubejra, Sa'da i drugih velikih ashaba r.a.. Svi u stanju izbezumljenosti uđoše u Osmanovu kuću i vidješe da je ubijen. Nakon što se povratiše sebi od užasa koji su vidjeli, hazreti Alija r.a. se obrati svojim sinovima.

“Kako je ubijen Emir-ul-mu'minin, a vi ste bili na vratima?!”

Pa podiže svoju ruku i ošamari Hasana, a Husejna udari u prsa. Izgrdio je Muhammeda ibn Talhu i Abdullaha ibn Zubejra, a potom srdit otišao svojoj kući. Ljudi pohrliše njemu. Kada je izašao pred njih, rekoše mu:

“Pruži ruku da ti damo bej'at, drugačije ne može biti.”

Odgovor hazreti Alije r.a. je glasio:

“To nije u vašim rukama; odluka o tome pripada borcima Bedra. Onaj s kojim su oni zadovoljni treba da bude Halifa.”

I ne ostade nijedan od boraca Bedra r.a., a da ne dođe Aliji r.a.. Rekli su mu:

“Ne vidimo nikoga sa većim pravom na hilafet mimo tebe. Pruži ruku da ti damo bej'at!” – pa to i učiniše.

Mervan pobježe sa svojom čeljadi, a hazreti Alija r.a. dođe hazreti Osmanovoj supruzi, pa je upita:

“Ko je ubio Osmana?”

“Ne znam; unišla su mu dva čovjeka, meni nepoznata, a sa njima Muhammed ibn Ebu Bekr” – a potom izvijesti hazreti Aliju i svijet o tome šta je učinio Muhammed.

Hazreti Alija pozva Muhammeda, pa ga upita što ima reći na ono što je ispričala supruga Osmanova. Muhammed reče:

“Istinu je rekla. Tako mi Allaha, unišao sam mu s namjerom da ga ubijem. Kada mi je spomenuo babu, ustuknuo sam i zatražio oprost od Allaha Uzvišenog. Tako mi Allaha, nisam ga ubio niti držao.”

“To je istina, ali su ga ubila ta dvojica” – odgovori supruga hazreti Osmana.

Prenosi se od Kinane, osobođenog roba Saffije, i drugih – da je Osmanov ubica bio od stanovnika Egipta, plavokos i škiljav. Zvali su ga himar – magarac.

Hazreti Osmanovo ubistvo desilo se u petak 22. zul-hidždžeta 35. godine po Hidžri, 11 godina 1 mjesec i 2 dana nakon preuzimanja hilafeta, 25 godina nakon preseljenja Resullullaha s.a.w.s.. Tada je imao 82 godine i nekoliko mjeseci.

Ustanici su pohitali prema Bejtul-malu***** odnijevši sve iz njega. Grozote njihovog krvavog pira odvijale su se iza zatvorenih vrata, a niko se nije usudio to prekinuti. Medina je izgledala kao da im je isporučena.

Tri dana je tijelo hazreti Osmana r.a. ležalo neukopano, jer pobunjenici nisu dozvoljavali da bude sahranjen. Stoga se nekoliko ljudi obratilo hazreti Aliji r.a. da on posreduje. Na njegov zahtjev konačno je dozvoljena Osmanova dženaza. Kasno u noći, 17 ljudi ponijelo je halifino mubarek tijelo u Medinski mezaristan – džennetul-bekiu – gdje je i ukopan. Dženazu mu je klanjao Džubejr ibn Mut'im r.a.. Prisutan je bio i Abdullah ibn Zebejr r.a. i dvije Osmanove supruge – Ummul-Benin bint Ujejne ibn Hisn i Naila bint el-Ferafis r.a.. Kada je spušten u kabur, njegova kćer Aiša glasno je zaplakala, pa joj Ibn-Zubejr r.a. reče:

“Šuti, jer i ti možeš poginuti.”

Nakon što su ga ukopali, reče joj:

“Sada plači jer ti to neće naškoditi.”

Takav je bio kraj boravka hazreti Osmana r.a., vjesnika ljubavi i mira, na ovom prolaznom svijeti. Želja da po svaku cijenu izbjegne izlijevanje krvi i da lažima i sili suprotstavi ljubav i dobrotu koštala ga je života.

Nakon ubistva Osmana r.a. u njegovoj kući je nađen jedan zaključani sanduk. Pošto je otvoren, u njemu je na listu papira bilo zapisano:

Ovo je vasijjet (oporuka) Osmanova:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog !
Osman ibn Affan svjedoči da nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik.
I (svjedoči) da je džennet istina, i da je džehennem istina.
I da će Allah proživjeti one u kaburima na Dan u koji nema sumnje.
Zaista Allah neće prekršiti obećanje.
Sa ovim svjedočenjem živim, i sa njim umirem i sa njim ću biti proživljen inša-Allah.


Preuzeto iz knjige: Hazreti Osman – Treći Halifa, koju je na osnovu brojnih djela, među kojima su i djela Es-Sujutija, Ibn Arebija, Ibn Kesira, Ibn Hadžera i mnogih drugih, sabrao Mehmed Karahodžić (str. 132-138). 
 
* Mazlum – onaj kome je učinjen zulum (nepravda).

** Valija – upravni (namjesnik) neke pokraine/regiona.

*** Emir-ul-mu'minin – vladar pravovjernih tj. halifa muslimana.

**** Bigajri hakk – na pravdi Boga tj. nekog nedužnog.

***** Bejtul-mal – centralna riznica islamske države.

Vrijeme Omera b. Abdulaziza

Posted: 26 Januara, 2013 in HISTORIJA ISLAMA
Priredio: Hasan Mucić 
 
U vrijeme vladavine Omera ibn Abdulaziza (99-101.H),  nije bio niko ko bi primio zekat, pa se taj prihod upotrebljavao za oslobađanje robova. Jahja ibn Seid kaže:” Poslao me je Omer ibn Abdulaziz da ubirem zekat po Africi, što sam i učinio. Tražio sam siromašne da im ga uručim i nisam ih mogao pronaći, niti sam pronašao ikoga ko bi primio od nas zekat, jer je Omer obogatio svoje ljude”.

To je bio vladar u kojem su ljudi vidjeli praktičan dokaz, primjer islamske pravde, islamske iskrenosti, islamske jačine i pozitivnosti. Njegova vlast nije trajala duže od trideset mjeseci pa je i za tako kratko vrijeme uspio likvidirati zakone nasilja i reafirmisati zakone pravde, uspostaviti konture vjere i proširiti značenje istine i dobra, što ga je u očima svih hroničara učinilo obnoviteljem islama u prvom hidžretskom stoljeću, kao potvrda hadisa Poslanika, s.a.v.s.:

” Uistinu će Allah dž.š. na završetku svakog stoljeća ovoj zajednici poslati onoga ko će obnoviti vjeru”

Svojim načinom života, svojom pravednošću i iskrenošću zaslužio je da ga svi islamski učenjaci, osim obnoviteljem vjere, smatraju i petim pravednim halifom, pored Ebu Bekra, Omera, Osmana i Alije. Omer ibn Abdulaziz rođen je 63. hidžretske god. u jednom selu blizu Kaira. Rodom je iz plemićke porodice, djed mu je bio Mervan ibn Hakim, umejevićki halifa, a majka Ummu Asim unuka halife Omer ibn Hattaba. Još kao dječak postao je hafiz Kur'ana, a svoj islamski odgoj sticao je u gradu Božijeg Poslanika s.a.v.s. Medini, među Poslanikovim s.a.v.s. ashabima. Hadis je učio od znamenitih ashaba, kao što su Enes ibn Malik, Abdullah ibn Džafer i dr. Oženio se 86. god. po Hidžri u 23. godini, Fatimom, kćerkom halife Abdulmelika. Ona je inače bila unuka i kćerka halife, sestra šesterice halifa, a sada je postala i žena budućeg halife. Godinu dana poslije smrti halife Abdulmelika 87. godini po Hidžri imenovan je namjesnikom grada Medine.

Iz tog perioda ostalo je svjedočenje Enesa ibn Malika o ličnosti Omera ibn Abdulaziza: “Nikad nisam poslije Allahovog Poslanika, s.a.v.s., klanjao za imamom, čiji je namaz bio sličniji i bliži Poslanikovom, s.a.v.s, namazu od Omer ibn Abdulazizovog”. Dovoljno je reći da je to bilo iskreno svjedočenje čovjeka koji je 11 god. klanjao iza Poslanika, s.a.v.s., i služio ga sve do njegove smrti.

U mjesecu saferu 99. g. Omer ibn Abdulaziz postao je halifa islamske države u kojoj su se već pojavili odstupanje i devijacije u upravljanju, usvajanju loših običaja kao oblika svakodnevnog ponašanja i življenja. Radeći u ime Allaha, dž.š., i ne prezajući i od intriganata, stvarno se počelo sa odstranjivanjem nepravde i nasilja i likvidiranjem poroka i nemorala, ali mudro i staloženo, s obazrivom postupnošću, tako da su to neki brzopleti i zanesenjaci smatrali nemarom i ravnodušnošću u čišćenju države od naslaga nemorala i zala. To su mu uistinu govorili i njegovi najbliži – sin njegov, koji je bio pobožan i dobar mladić.

Sam Omer bi govorio: “Tako mi Allaha, dž.š., nisam nikada mogao objaviti neku vjersku stvar, a da sa njom nije bio i tračak dunjalučkog, kojim ću im razmekšati srca, bojeći se da me s njihove strane ne snađe ono što ne bih mogao izdržati.”

Njegova obazrivost i postupnost zasnovana je na dubokom poznavanju prirode ljudi. On ne bi donio odluku koja obavezuje i koja sadrži novčanu naknadu, a da u isto vrijeme ne bi izdao i drugu u kojoj je olakšanje i dobitak.

Pravednost i principijelnost prema svima ponajviše je smetala njegovim najbližim rođacima koji su, kao članovi vladajuće porodice, bili naučili na lagodan i raskošan život. Oni su potplatili jednog roba koji ga je otrovao redžeba 101. h.g. Tako se ugasio život na dunjaluku jednog vrijednog i čestitog halife, ali njegova djela i zasluge za islamsku državu ostale su još dugo poslije njega, za koje će on, inša-Allah dobiti zasluženu nagradu na ahiretu.

Jedna od najvećih zasluga Omera b. Abdlaziza na polju islamske nauke je, svakako, bilježenje i sakupljanje hadisa. Pošto je veliki broj ashaba doživio duboku starost, a iz dana u dan ih je bivalo sve manje, postojala je potencijalna opasnost da se hadis zaboravi ili da se u njega uvuče crv sumnje ili laži. Među posljednjim ashabima koji su živjeli u njegovo doba bili su Ebu-Tufejl, koji je umro 110. h. g. i Enes ibn Malik koji je prenosio velik broj hadisa, a umro je u Basri 93. h. g. Uvidjevši tu činjenicu Omer ibn Abdulaziz odlučio je da se hadisi sakupe i popišu, pa je pisao svojim namjesnicima da se potpuno posvete tom vrlo važnom poslu. Pismo koje je uputio svom namjesniku Ebu Bekru ibn Hazmu, medinskom namjesniku i kadiji, glasilo je:

“Pogledaj, pa zabilježi Poslanikov, s.a.v.s., hadis, jer se ja bojim da nauka ne propadne, a učenjaci ne pomru. Nemoj primati nego samo Poslanikov, s.a.v.s., hadis. Širite nauku. Omogućite neka se poduči onaj koji ne zna, jer nauka neće propasti sve dok ne bude tajna da je niko naučiti ne mogne.” 


Ono što je učinio Ebu Bekr za sakupljanje Kur'ana, važi i za Omera ibn Abdulaziza koji je sakupio hadis. To su bili ljudi koji su učinili djela od najveće važnosti za muslimane i čija se vrijednost uopće ne da izmjeriti.

Druga zasluga Omer ibn Abdulaziza jeste vraćanje islamske države na kolosijek kojim je išla za vrijeme četverice pravednih halifa. Njegovo glavno načelo bilo je: država počiva na pravednosti. On se nije trudio da što više zemalja osvoji i da ga po tome pamte muslimani, već je nastojao da učvrsti granice i da unutrašnji državni poredak uredi kako nalažu islamska načela.

Jedan od namjesnika pisao je Omeru ibn Abdulazizu: “Naš grad je dosta oslabio, pa, ako izvoli emir poslati nam jednu svotu novca da ga popravimo, to bi dobro bilo.” Na to mu Omer napiše odgovor: “Kad ti stigne moje pismo, ti učvrsti grad pravdom i očisti njegove ulice od nasilja! Time će se grad popraviti.”

Omer ibn Abdulaziz napravio je reformu i u državnoj administraciji. Za vrijeme prijašnjih halifa na dvor se uvuklo dosta mušrika i ehli-kitabija koji su predstavljali kočnicu napretka islamske države. On je poslao naredbu svim namjesnicima da u službu primaju samo muslimane, tako da su u njegovo vrijeme svi pisari i činovnici bili samo muslimani, koji su dosljedno provodili sve njegove naredbe.

U oblasti sudstva zabranio je da se bez njegovog znanja izvršavaju smrtne kazne i odsijecanja ruku, što je uzelo maha za vrijeme Hadžadžove vladavine.

Kakvo je blagostanje bilo među muslimanima za vrijeme njegove vladavine vidi se iz naredbe upućene Sulejmanu Ebu Serijji da izgradi hanove na dalekim putevima i ko god prođe od muslimana da ga besplatno prime dan i noć, a ko bude bolestan dva dana i noći. A ako neko ne bi imao sredstava da otputuje kući, moralo mu se pomoći iz državne blagajne.

Za vrijeme halifa prije Omer ibn Abdulaziza rasprostranila se upotreba alkohola po islamskoj državi. Uvidjevši da to predstavlja jedan od glavnih izvora fesada i bijede, odlučio je da se sve birtije i dućani gdje se prodaje alkohol pozatvaraju i poruše. Ta odluka nije potpuno ukinula korištenje alkohola, ali je uveliko smanjila njegovu prisutnost na tlu islamske države.

Omer ibn Abdulaziz je za vrijeme svoje vladavine radio i na obrazovanju stanovništva. Cilj mu je bio da se narod nauči islamskim propisima, jer bez toga nema nikakve sreće i napretka. Naročito se posvetio podučavanju seljaštva, što su drugi bili zanemarili. Ostalo je zabilježeno da je jedanput poslao Jezida ibn Ebi Malika i Harisa ibn Muhammeda u sela i pustinju da podučavaju narod vjeri i sunnetu. Odredio im je za to i naročitu plaću.

Jednom prilikom Omer je rekao: “Islam ima granice, zakone i običaje, pa ko radi po njima upotpunio je svoj iman, a ko ne radi, nije upotpunio svoj iman. Ako budem živ, ja ću vas svemu tome naučiti, a ako umrem, pa ja i ne žudim za vašim društvom.”

Jedno od velikih djela, važno za jedinstvo muslimana jeste što je on prekinuo sa praksom proklinjanja ashaba sa mimbera za vrijeme džuma namaza.

O tome kakav je bio Omer ibn Abdulaziz najbolje bi bilo da poslušamo šta kaže njegova supruga Fatima:

“Jedan dan sam ušla u sobu gdje je Omer klanjao i zatekla ga gdje mu suze niz bradu teku. Kad sam zapitala šta mu je, on mi reče: “Ja sam na svoj vrat uzeo cijeli ummet Muhammeda, a.s., pa sam se zamislio: o gladnom siromahu, o izgubljenom bolesniku, o garibu zarobljeniku, o čovjeku sa mnogo čeljadi a malo novca i o sličnim ljudima u mojoj zemlji i raznim krajevima. Znam da će me Allah, dž.š., za njih pitati pa se plašim i bojim šta ću odgovoriti, zato plačem.”

Koliko je Omer ibn Abdulaziz bio skroman, vidimo iz njegovog odgovora kad mu se obratio jedan čovjek riječima: “Allah, dž.š., ti platio, zapovjedniče muslimana”, a on mu odgovara: “Hvala islamu za ono što sam” (tj. za dobro koje činim zasluga pripada samo islamu).

Eto, to je bilo kazivanje o Omer ibn Abdulazizu i njegovim zaslugama i uspjesima, čovjeku koji se napajajući se sa pravog izvora, izvora Kur'ana, sunneta i prakse hulefai-rašidina, pokazao svima da čovjek koji se boji samo Allaha, dž.š., može da bude dobar i pravedan vladar i iskren vjernik, da bude spašen i na dunjaluku i na ahiretu.

______________________________________
Bismillahir Rahmanir Rahim

UBISTVO VOĐE PRAVOVJERNIH
OMERA IBN EL HATTABA
(Allah s njim bio zadovoljan) 

Na dan 23. Zu-l-hidždžeta 23 godine po hidžri, muslimani su bili zatečeni i iznenađeni ubistvom vođe pravovjernih – Omera ibn El Hattaba r.a.. Ubijen je u najboljem ibadetu, u namazu, stojeći pred Svevišnjim Gospodarom, na najčistijem mjestu, u Allahovoj kući, mesdždidu Poslanika s.a.v.s. u Medini. Ubila ga pogana nevjernička ruka, perzijanski rob, mladić Ebu Lu'lu’ Fejruzi, koji je u Medini radio kao kovač, stolar i mlinar, neka je Allahovo prokletsvo nad njim.

Kako je došlo do ubistva ? 
 
Spominju se tri predaje. Prvu od njih prenosi Sa'd u rivajet u kojem se kaže da je ubistvo bila zavjera od strane ubice Ebu Lu'lu’ i židovskog svećenika koji je dolazio Omeru r.a. govoreći da neće isteći mjesec zu-l-hidždže’ a da će Omer umrijeti, nalazeći to, kako je tvrdio, u Tevratu:

“Neće proći mjesec zu-l-hidždže’ a ti ćeš biti u džennetu! Vidim te kako stojiš na vratima džehennema i odbijaš ljude da u njega ne upadnu, a kada ti umreš neće u njega prestati upadati sve do Sudnjeg dana. Ne uzmi ovo protiv mene, jer to nalazim u našoj knjizi (Tevratu).”

Pa se Omer r.a., uzimajući to šaljivo i ne osvrćući se na njegove riječi, pitao: “Odakle Omer u Tevratu?!” A ovaj bi odgovarao: “Ne nalazimo tvoje ime, nego te prepoznajemo po tvojim osobinama.”

Druga predaja, koja ništa nije slabija od prve, navodi da je u samoj zavjeri učestvovao i jedan beduin, Arap, kako se navodi u “Er rijadu en nudre'”, da je Ibn Ujejne’ ibn Hisn obavijestio Omera r.a. da će biti uboden, rukom pokazavši na mjesto, što se i obistinilo. Međutim, predaja je isprekidanog lanca, a i sam Ujejne je bio umno nestabilna ličnost. Zvali su ga glupakom, što izaziva sumnju da učestvuje u ovakvim djelima, jer bi se malo ko njemu povjerio.

Treća predaja, ovdje i najvažnija, od Ibn Sa'da, a koja dolazi kao svjedočenje od Abdurrahmana ibn Ebi Bekra, da je prošao pored Ebu Lu'lu'a, El Hermezana i Džufejnija koji su u tajnosti razgovarali, pa kada im se približio, razbježali su se i ispao im je nož, isti onaj za koji se kasnije ispostavilo da je bio nož kojim je halifa Omer r.a. ubijen.

Ovo je u poslijetku bilo i razlogom da se izvrsi kisas (smrtna kazna) nad Džufejnijom i El Hermezanijem, dok je Ebu Lu'lu’ u bijegu izvršio samoubojstvo, odmah po atentatu, nakon što je vidjeo da će dopasti muslimanskih ruku. 

Omer je tražio šehadet i predosjetio je blizinu svoga edžela
 
Od Seida ibn Musejjiba se prenosi da je čuo Omera r.a. kako je na hadždžu poslije Mine od Allaha dž.š. u dovi tražio da umre na Njegovom putu kao šehid: “Moj Gospodaru, već sam ostario, snaga me je izdala, moje stado (podanici) se povećalo, pa uzmi me Sebi, bez da sam štogod upropastio ili u nečemu pretjerao. Moj Gospodaru, podari mi šehadet na Tvome putu, i učini moju smrt u gradu Tvoga Poslanika s.a.v.s.” Pa se mjesec zu-l-hidzdze’ nije ni završio a Omer je bio ubijen.

U predaji od Hafse još stoji: “Rekla sam, kako će to biti (jer Omer nije izlazio u pohode, a Medina je bila mirna)?!” Pa mi je (Omer) odgovorio: “Allah će s njim (šehadetom) doći, ako to htjedne.” [Ibn El Dževzi, 182]

Omer r.a. je također i predosjetio blizinu svoga edžela. Midan ibn Ebi Talha prenosi da je Omer r.a. po povratku sa hadždža održao hutbu, a ona mu bila i posljednja. Spomenuo je Poslanika s.a.v.s i Ebu Bekra a zatim je kazao: “Vidjeo sam san, i ne vidim ga osim išaretom mog skorog edžela. Vidjeo sam pijetla kako me je dva puta kljucnuo, a oko mene ljudi koji mi naređuju da ukazem na onoga koji će me zamijeniti u hilafetu. Allah zasigurno neće dozvoliti da propadne Njegova vjera, hilafet i ono sa čime je poslao Svoga Poslanika s.a.v.s.. Ako mi dođe suđeni čas, pa neka se o hilafetu dogovore šetorica sa kojima je Poslanik bio zadovoljan kada je preselio…” [Buhari ovu predaju prenosi sažeto, a Muslim sa svim pojedinostima.] 

Kako je ubijen r.a.?
 
Omer r.a. nije dozvoljavao ulazak nemuslimanskim mladićima u Medinu, pa je Mugire ibn Su'be’, koji se nalazio u Kufi, od Omera r.a. zatražio dozvolu za ulazak mladića Ebu Lu'lu'a koji je bio vješt stolar, kovač i mlinar (izrađivao je ručene mlinove) pa bio se stanovnici Medine mogli okoristiti njegovim umjećem, na što je Omer r.a. pozitivno odgovorio.

Po svom dolasku je uzeo raditi, a nakon izvijesnog vremena došao je Omeru r.a. žaliti se na preopterećenost poslom, te da više radi nego što ga Mugire plaća, trazeći od Omera r.a. da o tome porazgovara sa Mugirom. Pa kada je spomenuo poslove koje radi i novac koji za to dobija Omer r.a. mu je, imajući namjeru da traži od Mugire da mu olakša, rekao: “Nije to mnogo (misleći na posao kojeg je radio), nego se boj Allaha i budi dobar prema svome vlasniku.” Pa je Ebu Lu'lu ljutit otišao od Omera, govoreći: “Sve je obasuo svojom pravdom osim mene… Omer mi izjede džigare!”, snujući ubistvo vođe pravovjernih r.a..

Potom je napravio nož sa dvije oštrice (dva bodeža) te ga prelio otrovom, isčekujući pogodnu priliku za izvođenje zavjere. Otišao je do El Hermezana pitajući ga: “Šta misliš o ovome (pokazavši mu nož)?”, na što ovaj odgovori: “Ne vidim da ćeš ikoga njime udariti a da ga nećeš usmrtiti.”

Prošao je Ebu Lu'lu’ jednom pored Omera r.a. i skupine ljudi koji su bili sa njim, pa ga je Omer upitao: “Nećeš li napraviti mlin kojeg će vjetar pogoniti, kao što si govorio?” Pa mu je, proklet neka je, odgovorio: “Napraviću ti “mlin” o kome će ljudi pričati!” Pa je Omer r.a. prisutne zapitao: “Zaprijeti li mi to rob, maloprije?” 

Ubistvo! 
 
Amr ibn Mejsur nam kazuje: “Na dan kada je Omer ubijen između mene i njega je stajao samo Ibn Abbas. Kada bi ulazio (u mesdžid) Omer bi rekao: “Poravnjajte safove!”. Pa ako bi safovi bili poredani, stao bi ispred i počeo klanjati. Učio bi suru Jusuf ili En Nahl, kako bi se svijet sakupio i stigao na namaz…

Tog jutra, samo što je izgovorio početni tekbir, čuh ga kako reče: “Ubi me pseto!” Udario ga je više puta između plećke i slabine, možda i šest puta.

A onda se nevjernik (Ebu Lu'lu’) dao u bijeg i nije projurio pored čovjeka a da ga nije udario, mašući nožem desno-lijevo, povrijedivši tako trinaest ljudi od kojih je kasnije umrlo devet ili sedam. Abdurrahman ibn ‘Avf, vidjevši šta se zbiva, baci svoj ogrtač na ubicu kako bi ga se domogao, pa se nevjernik, znajući da ne može umaći, svojom rukom ubi.

Zatim je Omer rukom propustio Abdurahmana da s ljudima obavi namaz.

Oni što su bili blizu mene, vidjeli su što i ja, dok ljudi s krajeva mesdžida nisu znali šta se to zbiva. Kada su izgubili glas Omera počeli su govoriti: “Subhanallah, subhanallah!” (misleći da je Omer posehvio), pa je Abdurrahman ne duljeći klanjao namaz.” 

Nakon zavjere
 
Ibn Abbas kaže: “Bio sam kraj Omera, a on je još bio onesviješćen od udaraca i nije dolazio sebi, a izlazak Sunca se već primicao. Rekao sam, ako je još živ spomenite mu namaz, nećete ga ničim prestrašiti kao namazom (tj. pobojaće se da mu ne prođe namaz, a ništa veće nije vidio od namaza). Povikali su: “Namaz, o vođo pravovjernuih!” Prenuo se, pogledao po našim licima i zapitao: “Je su li ljudi klanjali namaz?!” Pa mu rekoh da jesu, na što on dodade: “Nema vjere onaj ko namaz ostavi.” Zatražio je vode, pa se abdestio i klanjao, a krv mu je još tekla iz rane.

Zatim me poslao da upitam ko ga je ubo, pa sam upitao ljude koji su stajali pred vratima kuće, ne znajući je li Omer još živ. Oni rekoše: “Allahov neprijatelj, Ebu Lu'lu’, rob Mugire ibn Su'be’, a pored njega je još povrijedio skupinu ljudi, a onda se sam ubio.”

Pa kada sam se vratio, Omer je s pogledom u mene iščekiovao odgovor, pa kada mu rekoh: “Rob Mugire’ ibn Su'be'”, on se zahvali Allahu i dodade: “…neka to nije bio musliman kako se ne bi mogao zalagati kod Allaha sedždom koju je učino.”

Kada su ga odnijeli kući, pratili su ga ljudi. Jedni su govorili: “Nije to ništa”, a drugi su se pak pribojavali za njega sve dok nisu pozvali ensarijskog ljekara…

Napojio ga je nebizom (voda u kojoj su se hurme razmekšavale) pa je izašao na ranu sa komadićima usirene krvi. Onda su mu dali mlijeka pa je i ono pomiješano sa krvlju izbilo na ranu, čime su uvidjeli da je povreda teža i da nema mogućnosti da je preživi…

Potom se začuo plač iz kuće, a Omer r.a. je u punoj pribranosri rekao: “Ne oplakujte me, ko bude plakao neka izađje iz kuće! Zar niste čuli šta je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Mejjit će biti kažnjavan zbog plača (plača uz glas) njegove porodice.”

Ibn Omer kaže: “Kada je uboden moj otac, pribojavao se da nije kome od muslimana šta skrivio a da toga nije svjestan, pa je pozvao Ibn Abbasa, a on mu je bi drag i puno ga je volio, rekavši mu: “Volio bih da razgledaš stanje ljudi”, pa je Ibn Abbas otišao, a kada se vratio rekao mu je: “O vođo pravovjernih, nisam prošao pored skupine muslimana a da ih nisam zatekao kako plaču, pa kao da su danas djecu svoju izgubili.”

Bojao se Omer r.a. da nije šta propustio i da nije bio pravedan u svojoj vlasti govoreći: “Da imam sve što je na Zemlji dao bi za čas prelaska preko džehennema.” Pa mu je Ibn Abbas rekao: “Tako mi Allaha, nadam se da je (vatru) nećeš vidjeti osim onoliko koliko je Allah kazao: “A svako će od vas preko nje prijeći!” Zaista si ti bio vođa pravovjernih, povjerenik vjernika i njihov prvak. Sudio si po Allahovoj Knjizi, i dijelio si pravedno.” Pa su Omera zadivile ove riječi, podigao se, šakom udario po prsima Ibn Abbasa i rekao: “Hoces li mi to posvjedočiti (na Sudnjem danu)?” “Hoću, posvjedočiću ti to!” – reče mu Ibn Abbas. 

Preseljenje
 
Žalost i tuga je obavila muslimane, i svi su iščekivali dan kada će glasnik najaviti svima njima tu pretšku vijest… Zašlo je Sunce tog nedeljnog dana, zatim je prošao ponedeljak, a zebnja je obuzimala ljude. Bili su svjesni da će Omer umrijeti, ali svima je to teško padalo.

Pitali su se ko bi ga mogao i naslijediti, tražili su od njega da izabere svoga zamjenika govoreći mu: “Kako ćeš se pojaviti pred svojim Gospodarom a muslimane ostavljaš bez halife?”

Zaćutao je Omer i nije im odgovarao… Prošlo je neko vrijeme a onda je rekao: “Allahov Poslanik nije ostavio halife iza sebe, a Allah neće dati da propadne Njegova vjera i hilafet.”

“Pa smo uvidjeli” – priča Ibn Omer – “da sa Poslanikom nikoga ne ravna.”

Prošao je i ponedeljak, pa i utorak. Na pomolu je bila i srijeda, a onda je glasnik najavio tu svima tešku vijest čime je na njihova već potištena i od tuge stiješnjena prsa stavio još jedan kamen. Omer ibn El Hattab, drugi halifa Allahovog posalnika Muhammeda s.a.v.s. je umro… Nekadašnji pastir Kurejšija u džahilijetu, u srijedu 26. zu-l-hidždžeta, kao treća ličnost ovog ummeta ostavlja dunjalučki pijesak i prašinu, i odlazi u blizinu svoga Gospodara.

Muslimani čitave Medine su sa suzama u očima ispratili ovog velikana. Dženaza mu je klanjana u mesdžidu Poslanika s.a.v.s. a potom je ukopan u sobi Aiše r.a., kraj Poslanika svjetova i prvaka Ummeta Ebu Bekra r.a.. 

ALLAH JE S NJIMA BIO ZADOVOLJAN A I ONI SU S NJIM BILI ZADOVOLJNI.
TO JE ZA ONE KOJI SU SE GOSPODARA SVOGA BOJALI

(EL BEJJINE’, 8)

Tekst pripremio:
Ismet Purdić
Ras Al Kahaimah, UAE
Četvrtak, 25. 02. 1999

Ibn Abbas, r.a, priča da je Ebu Sufjan ibn Harb kazivao, kako je Herakle poslao po njega izaslanika dok je on bio u jednoj trgovačkoj karavani Kurejšija u Šamu (područje današnje Palestine, Sirije, Jordana i Libana). U to vrijeme vladalo je primirje između Allahova Poslanika, s.a.v.s., i Ebu Sufjana i kurejšijskih nevjernika. Otišli su kod Herakla u Jerusalem. Herakle je bio okružen bizantijskim dostojanstvenicima. Kada ih je Herakle pozvao k sebi, pozvao je i svog tumača i (preko njega) pitao:
– Ko je od vas, po krvnom srodstvu, najbliži tom čovjeku koji tvrdi za sebe da je vjerovjesnik?
– Ja sam mu od njih najbliži po srodstvu – odgovorio je Ebu Sufjan.
– Primaknite mi ga – reče Herakle – a primaknite i njegove pratioce i postavite ih njemu iza leđa!
Potom Herakle reče svom tumaču:
– Reci im da ću ja pitati ovoga (ukazujući na Ebu Sufjana) o onom čovjeku (Muhammedu) i ako mi štogod slaže, neka ga demantiraju !
– Bogami, (rekao je Ebu Sufjan) da se nisam stidio laži koju bi oni mogli otkriti, ja bih na njega nešto i slagao. Prvo što me je o njemu pitao bilo je:
– Kako se među vama cijeni njegovo porijeklo ?
– On je kod nas uglednog porijekla – rekao sam.
– Da li je iko ikada između vas prije njega ovako nešto govorio – upitao je (Herakle).
– Nije – rekoh.
– Da li je neko od njegovih predaka bio vladar ?
– Nije – rekoh.
– Da li ga slijedi ugledni svijet ili puk (slabi i siromašni) ? – pitao je.
– Slijedi ga puk (slabi i nejaki) – odgovorio sam.
– Da li se njihov broj povećava ili smanjuje ? – reče.
– Ne smanjuje, nego povećava – rekao sam.
– Da li se iko od njih odmetne nezadovoljan njegovom vjerom nakon što ju je prihvatio ? – upitao je Herakle.
– Ne – odgovorio sam.
– Da li ste ga optuživali za laž prije nego što je počeo naučavati ono što sada naučava ? – pitao je (Herakle).
– Ne – odgovorio sam.
– Da li krši zadanu riječ ? – upitao je.
– Ne – rekoh – ali sada smo u jednom ugovornom periodu primirja s njim i ne znamo šta će on u njemu uraditi.
– Nijedan odgovor nije mi pružio mogućnost – izjavio je kasnije Ebu Sufjan – da o njemu kažem bilo šta protiv njega osim ovog.
– Da li ste se protiv njega borili ? -upitao je opet (Herakle).
– Da – izjavio sam.
– Kako se borba završavala – upitao je.
– Borba između nas i njega promjenjive je sreće; nekada pobijedi on, a nekada mi – rekao sam.
– Šta vam naređuje ? – pitao je.
– Govori – rekao sam – obožavajte jedinog Allaha i nemojte mu ni u čemu širk činiti i napustite ono što su obožavali vaši očevi; naređuje nam namaz, iskrenost, krjepost i održavanje rodbinskih veza.
Tada je rekao tumaču da mi kaže:
– Pitao sam te za njegovo porijeklo i ti si spomenuo da je on među vama uglednog porijekla. To je slučaj svih poslanika, oni se pojavljuju u najuglednijoj porodici svog naroda.
Pitao sam te da li je bilo ko između vas prije ovako govorio, a ti si izjavio da nije. Da je bilo ko prije njega tako nešto govorio, rekao bih da je on čovjek koji oponaša riječi kazane prije njega.
Dalje sam te pitao da li je neko od njegovih predaka bio vladar, a ti si izjavio da nije, a da je neko od njegovih bio vladar, rekao bih da je on čovjek koji traži vlast svojih predaka.
Pitao sam te da li ste ga sumnjičili za laž prije nego što je počeo govoriti ono što sada govori, odgovorio si da niste pa smatram da posigurno kada nije lagao na narod kako bi sada lagao na Boga.
Potom sam te pitao da li ga slijedi ugledni svijet ili od njega slabiji i siromašniji ? Ti si rekao da ga slijede slabiji, a oni su sljedbenici poslanika.
Pitao sam te da li se njihov broj povećava ili smanjuje pa si kazao da se njihov broj povećava. Tako je sa imanom dok se ne upotpuni.
Dalje sam te pitao da li se bilo ko od njegovih sljedbenika odmetnuo nezadovoljan njegovom vjerom nakon što ju je prihvatio. Ti si odgovorio da nije. Takav je iman kada njegova ljepota obuzme srca.
Pitao sam te da li krši riječ i ti si odgovorio da ne krši. Takvi su poslanici, oni ne krše riječ.
Pitao sam te šta vam naređuje a ti si odgovorio da vam naređuje da obožavate Allaha i da mu ni u čemu širk ne činite, da vam zabranjuje obožavanje kipova, a naređuje vam namaz, iskrenost i čednost. Pa ako je to što kažeš istina, on će uskoro zavladati tlom pod ovim mojim nogama. Ja sam znao da će se pojaviti Vjerovjesnik, ali nisam mislio da će biti od vas. Kada bih znao da ću do njega dospjeti, potrudio bih se da se sretnem s njim. A kad bih bio kod njega, prao bih mu noge.
Potom je Herakle zatražio pismo Allahova Poslanika, s.a.v.s, poslano po Dihjetu, glavaru Busre, koji ga je proslijedio Heraklu. Herakle je pročitao pismo u kojem stajaše:
“U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Od Muhammeda, Allahovog roba i Njegova poslanika.
Heraklu, glavaru Bizanta.
Spas na onog ko slijedi Pravi put! A potom: Pozivam te pozivom islama! Primi islam, bit ćeš spašen, Bog će te nagraditi dvostrukom nagradom, a ako se okreneš (od ovog poziva) snosit ćeš grijeh svoj i svojih sugrađana.”
O sljedbenici Knjige, dođite riječi koja je jednaka i za nas i za vas: da ne obožavamo nikog osim Allaha, da mu širk ni u čemu ne činimo (nikoga i ništa ravnim ne smatramo), da ne smatramo jedni druge bogovima osim Allaha pa ako to oni odbace, recite: Budite svjedoci da smo mi, uistinu, muslimani. (Alu ‘Imran, 64.)
Ebu Sufjan kaže:
– Kada je Herakle kazao što je imao reći i kada je završio sa čitanjem pisma, oko njega je postalo bučno, podigli su se glasovi i mi smo izvedeni. Rekao sam svojim pratiocima da je ugled Ibn Ebu Kebšeta (Muhammeda) stvarno porastao i da ga se plaši i vladar Bizanta (Benu-l-asfara). Od tada sam bio stalno u uvjerenju da će Muhammed zaista pobijediti, sve dok mi Allah nije dao da primim islam.
Ibn Natur, koji je bio guverner Jerusalema, dok je Herakle bio biskup hrišćana Sirije, priča da je Herakle, kada je došao u Jerusalem, bio zlovoljan pa su mu neki od njegovih patrijarha rekli:
– Na tvom izgledu zapažamo neraspoloženje.
Herakle je bio astrolog i promatrao je zvijezde. Kada su ga upitali (šta vidi), odgovori je:
– Kada sam noćas promatrao zvijezde, vidio sam kako vladar naroda koji se obrezuje (sunneti), odnosi pobjedu. Ko se obrezuje od ovog naroda?
– Niko se ne obrezuje, osim Jevreja. Neka te oni ne zabrinjavaju. Izdaj naredbu da se svi Jevreji poubijaju -odgovorili su oni.
I dok su oni tako razgovarali, pred Herakla je uveden jedan čovjek koga je poslao vladar Gasanovića da prenese vijest o Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Kada ga je Herakle ispitao, rekao je:
– Idite i pogledajte je li obrezan ili nije? Oni su ga pregledali i javili Heraklu da je obrezan. On ga je još pitao o Arapima, pa čovjek odgovori:
– Oni se sunnete.
– To je vladar ovog naroda, već se pojavio – reče Herakle.
Tada je Herakle napisao pismo svome prijatelju u Rumiju, koji mu bijaše ravan u znanju, a onda se uputio u Hims. I dok je Herakle još bio na putu za Hims, stiglo mu je pismo od njegovog prijatelja, čiji se sadržaj podudarao sa mišljenjem Herakla o pojavi Vjerovjesnika, s.a.v.s., i da je on, stvarno, Allahov poslanik. Herakle je tada pozvao u svoj dvorac u Himsu velikane Bizantije a potom naredio da se vrata pozaključavaju. Tada se pojavio i rekao:
– Narode Bizanta! Želite li spas, želite li pravi put, želite li trajnost vaše vlasti, onda dajte riječ vjernosti ovom Vjerovjesniku.
Tada su oni navalili na vrata poput divljih magaraca. Međutim, nađoše ih zaključana. Kada je Herakle vidio njihovu odbojnost i izgubio nadu da će prihvatiti iman, zatražio je da ih vrate njemu, a potom rekao:
– Maloprije sam održao svoj govor sa namjerom da ispitam vašu čvrstinu i privrženost vašoj vjeri i, eto, sada sam se uvjerio.
Tada mu se pokloniše padajući ničice na zemlju, zadovoljni s njim. To je kraj priče o Heraklu (vezane za njegovo vjerovanje).
NAPOMENA: Ovo kazivanje nalazi su u dvije najvjerodostojnije zbirke hadisa, Buharijinoj i Muslimovoj zbirci hadisa

_______________________________________________

Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje

Na pet mjesta u Kur'anu je spomenut Šam: kao mjesto hidžre Ibrahima, a.s., mjesto u koje je Muhammed, s.a.v.s., došao prilikom Isra'a, mjesto u koje su stigli sinovi Israilovi nakon izgona, mjesto u kojem je bilo Sulejmanovo, a.s., kraljevstvo, te kao mjesto kroz koje će sigurno putovati stanovnici Sabe. Na svim tim mjestima je područje Šama opisano kao ‘blagoslovljeno’.

 
U vrijeme kada prokrustovski mjerači demokratije na dobro poznati način: ‘demokratiziraj pa vladaj’ haraju i pustoše muslimanske zemlje. Itekako ima smisla prisjetiti se citata iz izvora islama koji govore o navedenim područjima. Istina, šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, čiji tekst donosimo u ovom članku, govori o vremenu u kojem on živi, o najezdi Tatara i pobjedi muslimana, ali nije naodmet upoznati se, kroz ove citate, o značaju tih mjesta za muslimane.

U svom tekstu o Šamu šejhu-l-islam Ibn Tejmijje kaže:

Vrijednosti Šama i njegovih stanovnika potvrđene su kur'anskim tekstom, sunnetom Poslanika, s.a.v.s., te riječima priznatih učenjaka. Sve te stvari uzeo sam u obzir kada sam podsticao na borbu protiv Tatara, kada sam stanovnicima Šama naređivao da ne napuštaju Damask i ne odlaze u Egipat, kada sam pozivao vojsku iz Egipta da dođe u Šam, te da se tu utvrdi vojna baza, a o svemu tome sam ranije opširno pisao.

Allahov bereket u Šamu


Jedna od tih vrijednosti je bereket koji je Allah dao Šamu. To je potvrđeno kroz slijedećih pet mjesta u Kur'anu:

1. ”Zlostavljani smo’ , rekoše oni, ‘prije nego što si nam došao, a i nakon što si nam došao!’ A Musa reče: ‘Gospodar vaš će neprijatelja vašega uništiti, a vas nasljednicima na Zemlji učiniti, da bi vidio kako ćete postupati.’

– I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili.

– I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: ‘Ovo smo zaslužili, a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!’

– I govorili su: ‘Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčiniš, mi ti nećemo vjerovati!’

– Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv – sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili.

– I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: ‘O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome – onako kako ti je On naredio; ako nas oslobodi nevolje, mi ćemo, zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno poslati.’

– I pošto bismo ih nevolje oslobodili – do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, – oni bi, odjednom, obećanje prekršili.

– Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili,

– a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.’ 

Poznato je da su sinovima Israilovim dati istočni i zapadni krajevi Šama, nakon što je faraon potopljen. 

2. Na drugom mjestu stoji: ‘Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, uisitinu, sve čuje i sve vidi.’ (Misli se na Šam).

3. U kazivanju o Ibrahimu, a.s., Uzvišeni veli: ‘I oni htjedoše da mu postave zamku, ali ih Mi onemogućismo, i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili.’ 


Znamo da je Allah Ibrahima i Luta, a.s., spasio izvodeći ih u područje Arapskog poluostrva i Iraka, koji su od područja Šama.

4. Na slijedećem mjestu Svevišnji Allah veli: ‘A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili; a Mi sve dobro znamo.’ 


Taj vjetar je puhao u pravcu Šama, u kojem je bilo kraljevstvo Sulejmana, a.s.

5. U kazivanju o mjestu Saba Uzvišeni Allah, dž.š., veli: ‘A između njih i gradova koje smo blagoslovili izgradili smo bili naselja povezana i odredili im potrebnu udaljenost. ‘Putujte kroz njih i po noći i po danu, bezbjedni!” 

Učenjaci spominju da je to područje na kojem su stare nastambe između Jemena i naselja Šama (za koji se kaže da je blagoslovljen). 

Ovo je, dakle, pet mjesta u Kur'anu u kojima je spomenut Šam: kao mjesto hidžre Ibrahima, a.s., mjesto u koje je Muhammed, s.a.v.s., došao prilikom Isra'a, mjesto u koje su stigli sinovi Israilovi nakon izgona, mjesto u kojem je bilo Sulejmanovo, a.s., kraljevstvo, te kao mjesto kroz koje će sigurno putovati stanovnici Sabe. Na svim mjestima je područje Šama opisano kao ‘blagoslovljeno’. 

U Šamu je također i Sinajska gora, mjesto na kojem je Allah, dž.š., razgovarao sa Musaom, a.s., i kojim se Allah kune u suri ‘At-Tin’: ‘Tako mi smokve i masline, i Sinajske gore’. U njemu je i Mesdžidu-l-Aksa, iz njega su bili poslanici koji su slani sinovima Israilovim…

Resulullahovi, s.a.v.s., hadisi u vezi sa Šamom

Šam je spomenut i u nekoliko Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., hadisa. U njemu je ‘potpomognuta skupina’ koja će opstati sve do Sudnjega dana. Muavija, r.a., prenosi od Resulullaha, s.a.v.s., da je rekao: ‘Jedna grupa iz moga ummeta će ostati ustrajno i očito na istini (nepodređeni drugima) sve do Sudnjega dana, neće im naškoditi oni koji im se suprotstavljaju niti oni koji se izdvoje od njih.’ Buharija i Muslim bilježe riječi Mu'aza b. Džebela, r.a.: ‘Oni će biti u Šamu.’ Buharija, opet, u djelu Historija navodi hadis u kojem je još preciznije određeno gdje će se ta skupina nalaziti: ‘Oni će biti u Damasku.’

Muslim bilježi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Stanovnici zapada će ostati nepodređeni i vidljivi (u istini) sve do Sudnjega dana i neće im naškoditi oni koji se izdvoje od njih.’ Govoreći o ovome hadisu imam Ahmed veli: ‘To (‘stanovnici zapada’) su stanovnici Šama. Njegovo mišljenje potvrđuju dvije stvari: 

1. To se jasno vidi iz drugih hadisa koji govore na istu temu,

2. Poznato je da Poslanik, s.a.v.s., i stanovnici Medine koriste riječi ‘stanovnici zapada’ prvenstveno kada misle na stanovnike Šama, a onda i na ostale koji su zapadno od njih. Isto tako upotrebljavaju sintagmu stanovnici istoka kada misle na stanovništvo Nedžda i Iraka. Jer, istok i zapad su relativni pojmovi, možemo reći da svaka zemlja, svako mjesto ima istok i zapad, koji to ne moraju biti za druge. Dakle, možemo konstatovati da Poslanik govori u odnosu na mjesto u kojem se nalazi, odnosno Medinu. Na osnovu rečenog, vidimo da nas Resulullah obavještava da će ‘stanovnici zapada’ ostati uvijek vidljivi, potpomognuti i nepodređeni, dok će ‘stanovnici istoka’ bivati i pobijeđeni i podređeni s vremena na vrijeme. 

Šam je Allahov odabrani (najbolji) dio zemaljske kugle, a njegovi stanovnici su među najboljim stanovnicima Planete. Imam Ebu Davud je kao dokaz tih konstatacija u Sunenu naveo nekoliko hadisa, a mi ćemo ovom prilikom izdvojiti neke od njih, kao i druge koji govore na ovu temu:

– Ibn Havale el-Ezdi prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Formirat ćete razne vojne formacije, jedna od njih će biti u Šamu, druga u Jemenu a treća u Iraku.’ Ibn Havale reče: ‘Allahov Poslaniče, izaberi za mene.’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Drži se Šama, jer to je odabrani i najbolji dio Allahove Zemlje, ona će privući grupu Allahu odanih robova (nju će odabrati). A ako to nećete, onda izaberite Jemen, pa pijte iz njegovih vrela. A Allah mi je obećao da će sačuvati Šam i njegove stanovnike smutnji.’ Ibn Havale je rekao: ‘Za koga se Allah obaveže da će ga sačuvati, taj neće nailaziti ni na kakve poteškoće.’

– Abdullah b. ‘Amr, r.a., veli da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Nakon Hidžre će biti još jedna hidžra. Tada će najbolji ljudi na Zemlji biti oni koji su najprivrženiji (stalno borave u) mjestu gdje je Ibrahim, a.s., učinio hidžru, a na Zemlji će ostati najlošiji ljudi kojih će se njihova zemlja odreći, Milostivi će ih u potpunosti odbaciti od Svoje milosti, a vatra će ih sakupiti i obuhvatiti zajedno sa majmunima i svinjama. I uz njih će (vatra) danonoćno biti gdje god oni bili.’ Iz ovog hadisa se vidi da će najbolji ljudi toga vremena biti oni koji stalno borave u ‘mjestu gdje je Ibrahim, a.s., učinio hidžru’, a ne oni koji tu borave jedno vrijeme, a zatim napuste to mjesto. A to mjesto je, kao što je poznato, Šam. Poslanik, s.a.v.s., nas obavještava i to da je i ovo jedan vid hidžre, iako ne onakva kakvu su učinili on i ashabi, r.a., jer takve hidžre više nema nakon oslobođenja Mekke. Ali, tim riječima Vjerovjesnik, s.a.v.s., kao da poredi hidžru u Medinu, u mjesto u koje je on došao, sa hidžrom u Šam, u mjesto u koje je došao drugi Poslanik, Ibrahim, a.s.

– Zejd b. Sabit veli da je Resulullah, s.a.v.s., jednom prilikom rekao: ‘Blago Šamu.’ Upitasmo: ‘Zbog čega, Allahov Poslaniče?’ On Odgovori: ‘Zbog toga što meleki milosti drže svoja krila raširenim nad njim.’ 

– U Šamu je i stub (oslonac, temelj) Kur'ana i islama. Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: ‘U snu sam vidio kao da je stub Kur'ana uzet ispod moje glave, pa sam ga pratio pogledom i vidio da je odnesen u Šam.’ 

– U njemu je i centar (prijestolnica) islamske države, prema riječima Poslanika, s.a.v.s.: ‘Centar države muslimana je u Šamu.’
Kada su nam neke vrlo važne ličnosti govorile o bezizlaznoj situaciji u kojoj se nalazimo, kada su nam pokušavali uliti strah od velikih grešnika i očitih licemjera koji su se bili okomili na nas, odgovorio sam im vrlo jasno ovim Vjerovjesnikovim, s.a.v.s, hadisom: ‘Munafici među nama (u Šamu) nikada neće pobijediti vjernike!’ 

Istinitost tih Poslanikovih riječi itekako se potvrdila, i to na najpotpuniji mogući način u vrijeme našeg džihada protiv Tatara. Allah je vjernicima objelodanio istinitost Njegovoga obećanja i dao bereket u onome što smo zagovarali (da se Šam ne napušta). Kao rezultat došla je pobjeda koju su muslimani ostvarili, a kakvu nisu vidjeli nikada prije. Tatari, koji su ponižavali pripadnike islama, nisu nikada tako pobijeđeni i nadvladani kao što su pobijeđeni pred vratima Damaska u velikoj bici u kojoj je Allah Svojim neizmjernim blagodatima počastio Svoje robove. Vječna zahvala pripada samo Njemu, Gospodaru Svjetova, na način na koji to samo Njemu dolikuje.

priredio: Salih Indžić, prof.

 

To je deseta godina po poslanstvu, u kojoj su umrli Hadidža, žena Poslanikova, i njegov amidža Ebu-Talib. Kaže Ibn-Sa’d: “Između smrti Hadidže i Ebu-Taliba je mjesec i pet dana.“
 
Hadidža je, kako prenosi Ibn-Hišam, ambasador istine u islamu. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, bi se njoj žalio i u njoj bi našao utjehu i druga. A Ebu-Talib je bio njegov zaštitnik i pomagač u narodu. Kada je umro Ebu-Talib, Kurejšije su počele da zlostavljaju Poslanika na način kojim ga nisu zlostavljali dok je Ebu-Talib bio živ.
 
Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, je ovu godinu nazvao godinom tuge zbog poteškoća koje su ga zadesile na putu da’weta.
 
Allahovom mudrošću umire Ebu-Talib prije nego je Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, dobio pomagače u Jesribu i prije nego su se muslimani učvrstili. U tome je dokaz da Ebu-Talib nije stajao iza pozivanja Muhammeda, sallallahu ‘alejhi wesellem.
 
Poslanik gubi one koji su mu najviše pružali zaštitu. Iz toga uočavamo dvije važne stvari, a to su:
 
– da je pomoć i zaštita samo od Allaha i
 
– da Allahova zaštita Poslanika od ljudi ne znači da Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, ne bude zlostavljan od njih, već to znači da će ga Allah, dželle šanuhu, zaštititi od ubistva i svega onoga što bi spriječilo put pozivanju ka islamu.
 
Neki ljudi smatraju da je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, ovu godinu nazvao godinom tuge zbog gubitka svoga amidže i svoje žene. Međutim, stvarni razlog toga je što su mnoga vrata ka pozivanju u islam bila zatvorena, jer dok je njegov amidža bio živ mnoga polja su mu bila otvorena i mogao je pozivati ljude u istinu.
 
Zbog Poslanikove tuge što ljudi ne prihvataju istinu objavljuju se ajeti koji tješe Resulullaha, sallallahu ‘alejhi wesellem: 
 
“Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi. A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi pomoć Naša došla, – a niko ne može Allahove riječi izmijenuti -, i do tebe su doprle o poslanicima neke vijesti.“(El-En’am:33-34)

Kako bi Allah, dželle šanuhu, ispitao iman onih koji su vjerovali i iskazao vrijednost Poslanika, sallallahu ‘alejhi wesellem, nad ostalim poslanicima, pokazao mu je na velika Svoja znamenja. To je bilo u noći Isra’a.
Poslanik je noću prenesen iz Hrama časnog u Hram daleki u Kudusu (Jerusalem):
 
“Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bi smo mu neka znamenja Naša pokazali. – On, sve čuje i sve vidi.“(El-Isra’:1)
 
Kada je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, velikom brzinom stigao u Kudus, u njemu je našao Ibrahima, Musaa i Isaa među ostalim poslanicima, pa ih je predvodio u namazu. Zatim su mu donesene dvije posude, u jedoj vino, a u drugoj mlijeko. Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, uzima posudu sa mlijekom i pije iz nje, a ostavlja posudu vina. Džibril mu reče: “Upućen si na pravi put i tvoj ummet je upućen na pravi put, Muhammede, a zabranjeno vam je vino.“
 
Iz Bejtul-Makdisa Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, je uzdignut na nebo i to uzdignuće se zove mi’radž. Naređeno mu je i njegovu ummetu da obavljaju pet puta namaz, a zatim se Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, vraća u Mekku. To putovanje je trajalo samo jednu noć.
 
Ujutro, Poslanik je obavijestio ljude o onome šta mu se desilo. Neki su mu povjerovali, a neki nisu i oni koji su bili slabog imana napustiše vjeru. Grupa ljudi ode do Ebu-Bekra i upitaše ga za njegovo mišljenje, pa im reče: “Ja bih Poslaniku povjerovao i da je nešto veće od toga.“ I od tada Ebu-Bekr dobi naziv Es-Siddik. 
 
Nevjernici su željeli da ispitaju Poslanika, pa ga upitaše da im opiše Bejtul-Makdis. Među njima je bilo ljudi koji su ga vidjeli, pa im ga Poslanik opisa, dio po dio, i oni rekoše jedni drugima: “Istinu je rekao.“
 
Tražili su od njega da ih obavijesti o karavani koja im je donosila robu iz Sirije. On ih obavijesti o broju deva i reče im: “Dolazi toga i toga dana, kada sunce osvane. Predvodiće ih deva čija je boja između bijele i crne boje.“ Karavana je stigla onakva kakvu je Poslanik opisao, ali to kod njih nije povećalo ništa do nevjerstvo i obijest.
_______________________
Kur'anska dozvola odbrane muslimana.
 
Trinaest godina Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, i njegovi sljedbenici su bili izloženi zlostavljanju od strane nevjernika Kurejšija. Za to vrijeme je silazila objava koja je pojašnjavala njegovu misiju i određivala put, poput riječi:
 
“Na putu Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali sputa Njegova, i On zna one koji su na pravom putu.“(En-Nahl:125) 
 
Nakon što se zlostavljanje povećalo i nakon zavjere da ga ubiju, Muhammed, sallallahu ‘alejhi wesellem, čini hidžru priključujući se muhadžirima koji su prije njega stigli u Jesrib.
 
Nakon hidžre Poslanika i njegovih ashaba u Jesrib, stanovnici Mekke su promijenili svoj stav prema preostalim muslimanima koji nisu bili u stanju da obave hidžru. Dok je Resulullah, sallallahu ‘alejhi wesellem, sa svojim ashabima bio u Mekki napadi na muslimane su bili pojedinačni i blaži.
Dušmanske ruke su postale odriješene i počinju masovni napadi na grupe muslimana. Zlostavljanju nije bilo kraja i muslimani gube strpljivost, a jedino što im je preostalo jeste da se obrate Allahu i da od Njega traže pomoć. 
Tada je muslimanima dozvoljena borba, džihad, i naređeno je muslimanima, muhadžirima i ensarijama, da požure i pomognu svojoj braći muslimanima. To je bio odbrambeni rat, rat kao odgovor na zavjere i neprijateljstvo mušrika:  
“I borite se na Allahovu putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su oni vas prognali…”(El-Beqare: 190-191) 
 “A zašto se vi ne bi borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovog grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga koji će nam pomoći.“(En-Nisa’:75)
 
Ovi ajeti nam ukazuju na razlog koji je učinio borbu dozvoljenom, a to je bespravan progon muslimana iz njihovih kuća, uzvraćanje neprijateljstva i pomaganje slabih u Mekki.
 
Presijecanje puta trgovini Kurejšija
 
Običaj Kurejšija je bio da trguje sa Šamom, a jedini put je vodio preko Jesriba. Prvo što je Poslanik upotrijebio u suprotstavljanju protiv nevjernika je napad na puteve kojima se prevozila roba i oduzimanje iste. Time su kažnjeni neprijatelji i oslabljena je njihova moć koja je doprinjela njihovom slabljenju i na drugim mejdanima. Više je borbi odigrano između muslimana i nevjernika. Bitke u kojima je Poslanik, sallallahu ‘alejhi wesellem, učestvovao nazivaju se “gazva“ – bitka, a u kojima nije učestvovao nazivaju se “serijje“ – pohodi, izvidnice. Serijje nisu bile od nekog vojnog značaja i u njima je bilo nekoliko žrtava, ali su bili od političkog značaja. 
 
Sve ove bitke ukazuju na borbu Poslanika i vjernika koji su se žrtvovali na putu vjere. To žrtvovanje potvrđuje jačinu vjere u Allaha, subhanehu ve te’ala, i iskrenu želju za širenjem vjere i ostvarenja Allahovog zadovoljstva. Allah, dželle šanuhu, opisuje takve vjernike i kaže:
 
“Ima vjernika koji ispunjavaju zavjet dat Allahu, ima ih koji su poginuli, i ima ih koji to očekuju, nisu ništa izmijenili.“ (El-Ahzab: 23)
________________________