Arhive za ‘hutba’ kategoriju

Pročitajte hutbu iz mesdžida Tewhid… Hatib: Hfz.mr.Muhammed Fadil Porča; Tema: Opomena 
 
(…ovo je jedna od pouka i kazivanja koja nam Allah, subhanehu ve te'ala, spominje u pogledu prošlih naroda. Šta misle ovi današnji koji su, pored nevjerovanje u Allaha, subhanehu ve te'ala, kod sebe sastavili mnogobrojne grijehe koji su se našli pojedinačno u prošlim, uništenim narodima? Zar misle ovi da mogu Allahu, subahenhu ve te'ala, umaći? I da se od Njegove kazne mogu skloniti i zaštititi? Zaista je u ovome jedna velika pouka…).

Naš Uzvišeni Gospodar, Allaha, subhanehu ve te'ala, nas nije stvorio uzalud na ovom svijetu. Stvorio nas je da živimo i radimo po onome, što nam je On, subhanehu ve te'ala, odredio i propisao. Stvorio nas je da mu budemo u pokornosti, a ne u nepokornosti, griješenju i nevjerovanju. Uzvišeni Allah u Kur'anu i Kerimu nam je na više mjesta opisao šta je sa mnogobrojnim narodima učinio; s onima koji su prestali vjeroavti u Njega, koji su se uzoholili i osilili na zemlji. Spominje nam kakvom kaznom ih je uništio i kako nikoga od njih nije poštedio. Mnogobrojne narode.

„I prije njih, u laž je utjerivao poslanike i nije vjerovao narod Nuhov. I stanovnici Resa, a i Semud, a i Ad, a i faraon i narod Lutov, i stanovnici Ejke, i narod Tu'bea. Svi oni su u laž utjerivali poslanike svoje, pa se obistinilo Allahovo obećanje.“

Narod Nuhov je bio prvi narod koji je počinio širk Allahu, subhanehu ve te'ala, jer nakon Adema, pa sve do pojave Nuha, alejhim selam, punih deset stoljeća, među čovječanstvom niej bio poznat širk. Oni koji kažu da je čovjek živio „primitivnim životom“, da je u početku vjerovao u „svašta“, a zatim došao na ideju vjerovanja u jednog boga je čista laž i neistina. Prvi čovjek, Adem, alejhi selam, je bio savršen čovjek – Allahovo, subhanehu ve te'ala, stvaranje. On ga je poučio imenima svih stvari. „I poučio je Adema imenima svega.“

Tih deset stoljeća ljudi su živjeli u tevhidu, sve dok se širk nije pojavio. Allah, subhanehu ve te'ala, je poslao Svog polsanika, Nuha, alejhi selam, koji je među svojim narodom boravio 950 godina. Toliko godina je pozivao svoj narod u čisti tevhid, u jedinu, izvornu, ispravnu i čistu Allahovu, subhanehu ve te'ala, vjeru –islam, koja je vjera svih Allahovih poslanika i vjerovjesnika. „Nakon toga s njim nije niko vjerovao, osim vrlo mala skupina njih.“ Allah, subhanehu ve te'ala, je sve nevjernike, nakon što se Nuh, alejhi selam, s vjernicima na lađu ukrcao, potopio.

Stanovnici Resa su živjeli na području Jemame, području Nedžda – na sjeveru Arabijskog Poluotoka. Ubili su svog poslanika i bacili ga u bunar.

Semud je bio drevni i veliki narod, kojem je Allah, subhanehu ve te'ala, poslao svog polsanika Saliha, aljehi selam. Klesali su svoje kuće u stijene, kako bi se zaštitili Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne, ali je nisu mogli izbjeći.

Ad je također jedan od drevnih naroda, kojima je Allaha, subhanehu ve te'ala, poslao svog poslanika, Huda, aljehi selam. Živjeli su na području Hadremeuta. Bili su ogromne građe. Pravili su takve palače i dvorce, da Allaha, subhanehu ve te'ala, o njima kaže: „Takvi se na svijetu nikada pojavili nisu.“ Allah, subahnehu ve te'ala, je i njih zbog njihovog nevjerovanja uništio.

Faraona, koji se suprotstavljao Musau, alejhi selam, je Allah, subhanehu ve te'ala, potopio, kao i cijelu njegovu vojsku.

Lutov, alejhi selam, narod, koji je činio najogavniju vrstu nemorala je Allah, subhanehu ve te'ala, kaznio kaznom kojom nikoga nije kaznio. „Pa kada dođe odredba Naša, Mi učinismo da ono što je bilo dolje, bude gore. Pa smo dali da po njima pada kamenje pečene gline, koje je neprestano sipalo, a bilo je obilježeno kod Gospodara tvog. To nije daleko ni od kojeg drugog nepravednika.“

Stanovnici Ejke, koji su u laž utjerivali Allahovog, subhanehu ve te'ala, poslanika Šuajba, alejhi selam, su uz svoje nevjerovanje, sastavili laž, varku i zakidanje na vagi, pa su i oni bilikažnjeni od Uzvišenog Allaha.

Tu'bea je bio dobar čovjek – od vladara koji su živjeli u Jemenu; 700 godina prije pojave Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. O njemu je poznato da je bio vjernik, i kada je stigao do Kabe, Allahu je prinio 6000 kurbana kao žrtvu. U Jesribu biva obaviješten da će se tu pojaviti posljednji Allahov Poslanik. Tu izjavljuje da vjeruje u Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, iako ga nije dočekao i vidio. Tu'beov narod je živio u izobilju, a nakon njega su se izopačili, uznevjerovali, pa im je Allah, subahnehu ve te'ala, dao strašnu kaznu. U suri Se'be Allah, subahenhu ve te'ala, spominje kako im je dao obilje blagodati i kako su imali svakovrsne polodove, ali kada su uznevjerovali, Allah, subahenhu ve te'ala, daje da puca brana koja je držala vodu i da ih sve uništi. Nakon obilja, ni ono što se moglo jesti, nije im bilo dovoljno. Kao Allahova, subhanehu ve te'ala, kazna.

Na drugom mjestu u Kur'anu stoji: „I Musau smo dali kitab i učinili smo uz njega Haruna njegovim pomagačem. Pa smo rekli: Idite narodu koji niječe Naše ajete, pa smo ih nakon opomene u potpunosti uništili.“

Potopljen je Faraonov narod, koji je htio uništiti Musaov narod. Allah, subahenhu ve te'ala, je kaznio nevjernički narod kada je faraon mislio da je na vrhuncu svoje snage, moći i vlasti i kada je mislio da može uzeti život kome hoće. Allah, subhanehu ve te'ala, ga uzima, kažnjava i ponižava.

Narod Nuhov: „Nakon što su poslanike zanijekali, potopili smo ih i učinili ih ljudima poukom.“ Do današnjeg dana Allah, subhanehu ve te'ala, kada, gdje i koga hoće kažnjava – niko se tome ne može oduprijeti. Niko od Njegove kazne ne može pobjeći.

„A nepravednicima Mi smo pripremili bolnu kaznu…“ „…Oni prolaze pored mjesta na koje smo sručili užasnu kišu – kišu kamenja. Zar oni to ne vide? Ne, nego oni neće da vjeruju u proživljenje i oni se ne nadaju drugom životu.“ Allah, subhanehu ve te'ala, upozorava sve generacije, koje dolaze nakon spomenutih i mnogo drugih, da ih kazna može zadesiti, pa i pored toga što posjeduju veliku silu i snagu među ljudima.

„Jesu li oni bolji? Narod Tu'bea? Ili oni koji subili prije njih? Mi smo ih uništili. Zaista su oni bili zlikovci.“ Zločinci, jer su se odmetnuli od Allahove, subahenhu ve te'ala, vjere i bili su Mu nepokorni. Ovo je kako ovoj generaciji, tako i onima koji dolaze poslije nas, velika pouka. Allah je Gospodar i Stvorietelj svega, ništa Mu se ne može suprotstaviti. Ništa nije u stanju odagnati od sebe Njegovu kaznu, a Njegove vojske samo On poznaje. Nekada su vidljive i očite. Očituju se u vodi koju šalje protiv nepokornih Mu naroda, nekada su u obliku jakih i snažnih vjetrova, nekada u obliku jakih potresa, nekada u obliku kamenja koje s neba silazi i nekada kao ptice koje su Mu u službi. Nekada se Njegove vojske ipak ogledaju u strašnom i zaglušujućem glasu; glasu koji zaledi krv u krvnim žilama, nekada u gromovima i munjama, a nekada u vatri… pa ko je taj koji zna Allahove, subhanehu ve te'ala, vojske?

„A vojske Gospodara tvog zna samo On; a to je samo opomena čovječanstvu.“ Allah, subhanehu ve te'ala, pored toga što nas opominje kaznama, govori i kako je kažnjavao… sve kako bismo se Uzvišenog Allaha pobojali, da bi se otvrdjelo srce omekšalo, da bi oko koje je prestalo plakati u ime Allaha, suzu pustilo i da bi se čovjek svom Gospodaru Allahu, subhanehu ve te'ala, vratio.

„Zanijekali su i Semud i Ad Čas neizbježni. Što se tiče Semuda, uništeni su strašnim glasom. Osvanuli su nepomični. A što se tiče Ada, uništeni su žestokim ledenim vjetrom, kojeg je nad njima potčinio sedam noći i osam dana, koji je neprestano puhao i koji ih je uništavao. Pa vidiš narod u tom vremenu kako je povaljan. Kao da su šuplja palmina debla. I vidiš li je li iko od njih ostao?“ Nikakve vrijednosti kod Allaha, subhanehu ve te'ala, nisu imali. Narod koji je decenijama gradio, sticao i zarađivao, svoj trud i napor ulagao – sve im to u jednom času propada. Allah, subhanehu ve te'ala, Moćni i Uzvišeni nas upozorava i opominje i neka niko ne misli da se opomene i upozorenja ne odnose na nas. Neka upravo misli da ono, što je prijašnje narode snašlo, može i nas zadesiti. „I kada dođoše poslanici Naši Lutu, on se ražalosti i bi mu teško i rekoše mu: Ne boj se i nemoj da budeš tužan! Mi ćemo tebe i tvoju porodicu spasiti, samo nećemo spasiti tvoju ženu, jer je ona od onih koja će biti uništena. Tada mu rekoše: Mi ćemo spustiti na stanovnike ovog mjesta kaznu s neba, zbog toga što su najogavnije grijehe činili. I Mi smo od njih učinili jasan ajet, pouku mnogima, narodu koji pameti ima.“ Lutov narod, nakon Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne, biva izvrgnut naopako i po njemu je kamenje s neba padalo. Na mjestu gdje su kažnjeni, je Allah, subhanehu ve te'ala, učinio baruštinu i Mrtvo more da budu poukom generacijama do Sudnjeg dana.

„A i Medjenu, poslali smo njihovog brata, koji je do tada bio njihov brat, ali kada su uznevjerovali, onda više nema bratstva, Šuajba. Pa im reče: O narode moj, Allahu ibadet činitei vjerujte u Sudnji dan i nemojte nered po zemlji činiti!“

Zadesio ih je strašan potres, pa osvanuše u domovima svojim nepomični. Strašan potres i strašan zvuk su ih zadesili, a Allah, subhanehu ve te'ala, je na njih poslao i munje, jer su tu vrstu kazne zaslužili. Rekli su svom poslaniku Šuajbu: „Mi ćemo te protjerati iz naše zemlje.“ Ali je Allah, subhanehu ve te'ala, njih nesigurnim učinio na zemlji po kojoj us hodali. Žestoko ju je zatresao, pa nisu povjerovali u Allahovog poslanika, Šuajba. Ponižavali su ga, htjeli su ga zaplašiti, ali je Allah, subhanehu ve te'ala, njih zaplašio, kaznio strašnim zvukom; nakon što su rekli: „Ako istinu govoriš neka na nas siđe kazna s neba.“ Allah, subhanehu ve te'ala, im je dao kaznu s neba, te su ih munje proganjale tako da im je smrt draža bila. Šejtan je svim narodima uljepšao njihova djela, pa ih je skrenuo s Pravog puta, iako su bili razboriti, ali im pamet nije koristila. Koristili su svoju pamet kako bi sebe što bolje opskrbili na ovom svijetu. Koristili su Allahove, subhanehu ve te'ala, blagodati za provod – protiv Allaha, subhanehu ve te'ala – umjesto da stiču halal, oni su sticali haram. Umjesto da jedu i piju Allahove, subhanehu ve te'ala, blagodati koje im je dao, oni su jeli i pili haram. Umjesto da svojim glasom uče Allahovu, subhanehu ve te'ala, Knjigu, oni su pjevali šejtanov govor, svirali i zabavljali se. Umjesto da svoju pamet upotrijebe Allahu, subhanehu ve te'ala, u pokornosti, oni su je upotrijebili za nepokornost. I Karunu i Faraonu, Musa, alejhi selam, je došao sa jasnim dokazima, pa su se uzoholili na zemlji, ali Allahu, subhanehu ve te'ala, nisu mogli umaći. „I sve Smo Mi njih, njihovim grijesima kaznili. I ima ih na koje smo poslali vjetar pun pijeska, kao što je bio Ad, narod Hudov. A ima ih koje je strašan zvuk uništio, kao što je bio Semud, narod Salihov. A ima ih koje smo u zemlju utjerali kao što je bio Karun, a ima ih koje smo potopili kao što je bio Faraon i njegove vojske, kao što je bio narod Nuhov koji nije vjerovao. A Allah njima nepravdu nije učinio, već su oni sami sebi nepravdu učinili.“

Ovo je jedna od pouka i kazivanja koja nam Allah, subhanehu ve te'ala, spominje u pogledu prošlih naroda. Šta misle ovi današnji koji su, pored nevjerovanje u Allaha, subhanehu ve te'ala, kod sebe sastavili mnogobrojne grijehe koji su se našli pojedinačno u prošlim, uništenim narodima? Zar misle ovi da mogu Allahu, subahenhu ve te'ala, umaći? I da se od Njegove kazne mogu skloniti i zaštititi? Zaista je u ovome jedna velika pouka… Pouka kroz koju čovjek treba još više Allahu, subhanehu ve te'ala, biti predan; zbog koje treba povećati svoja dobra djela, koja su nadohvat ruke… Treba uzeti pouku iz ovih kazivanja i kažnjavanja, pokajati se Alalhu, subhanehu ve te'ala, i da ostatak života radi ono čime je Allah, subhanehu ve te'ala, zadovoljan.


Bismillahirrahmanirrahim

Elhamdu lillah vessalatu vesselamu ala resulillah

” I kada živa sahranjena djevojčica bude upitana zbog kakve krivice je ubijena!”

(Sura Et-Tekvir, ajeti 8-9)

Ovim Uzvišeni Stvoritelj Allah, subhanehu ve teala, prijeti ubici i zločincu koji je ogrezao u grijehu tako da se trznuo posegnuti za ubistvom nevine djevojčice koja nema nikakvog grijeha prema njemu niti prema bilo kome. Bez ikakve sumnje takav će stati na Velikom danu da odgovara za svoje nedjelo pred Onim Koji poznaje tajne nebesa i Zemlje i Kojem ništa nije sakriveno.

Ako će biti pitan onaj kome je nepravda nanesena, kako li će tek biti ispitivan onaj koji je nasilje učinio?! Šta može da kaže i čime da se pravda zločinac?! Nesumnjivo da će žrtva tražiti da se kazni onaj ko je prolio njenu nedužnu krv pred Onim Koji upravlja svim i Kojem ništa izmaći ne može.

Zločinci se boje da ih ne dostigne ovosvjetska djelimična ljudska kazna. Čak kada bi se sa njima postupilo isto onako kako su oni činili sa svojim žrtvama, to ne bi bilo uzvraćanje istom mjerom, samim tim što su svoje žrtve ubijali bespravno i bez razloga, a oni bi, u ovom slučaju, bili kažnjeni pravedno i sa razlogom. Ko će ucviljenoj majci njene suzne oči vratiti i u neprospavane, nemirne i brižne noći smiraj donijeti? Zar se može majci dijete ubijeno vratiti ili ženi muž pojaviti ili sestri brat nestali odnekud doći…?!

Zar je satisfakcija žrtvi to što će zločinac odleći nešto vremena u zatvoru ili što će ostatak kostiju žrtve biti sahranjen i njegovi najbliži znati gdje je ukopan?! A koliko i koliko je onih neznanih, a još uvijek traženih od svojih dragih, za koje se neće nikada na ovom svijetu naći nekog traga.

Zlikovac će biti natovaren grijesima svoje žrtve, koju je ubio samo zato što je dotični musliman bio i što je u Uzvišenog Allaha, subhanehu ve teala, vjerovao i samo Njemu na sedždu padao. Tako je rekla prva žrtva prvog zločina na svijetu: ”Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u Vatri. A ona je kazna za sve nasilnike. I navede ga njegova pohotna duša da ubije brata svoga pa ga on ubi i postade jedan od izgubljenih.” (Sura El-Maide, ajeti 29-30)

Oni koji su govorili: Slijedite naš put, a mi ćemo nositi grijehe vaše;, a ne bi ponijeli nijedan grijeh njihov, oni samo lažu, ali će, sigurno, vlastito breme i breme onih koje su u zabludu odveli nositi, i za laži koje su iznosili, doista, na Sudnjem će danu odgovarati.” (sura El-Ankebut, ajeti 12-13) nose najveću krivicu i odgovornost.

Služio je zlikovac svojim naredbodavcima, pokoravao se pretpostavljenim u zlu, ”blagosivljan” i bodren od sveštenika mraka bio, a na Sudnjem danu će reći: ”Mi smo prvake naše i starješine naše slušali pa su nas oni s Pravog puta odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom velikim!” (sura El-Ahzab, ajeti 67-68)

Želio je zločinac više tuđe zemlje, jer mu je njegova tijesna postala zbog nezasitosti i pohlepe, a kada ga grob njegov pritisne i pritijesni, šta će mu koristiti da je cijeli svijet njegov bio…?!

A što je za njega još gore, to je proživljenje i veliki sud u koji on neće ni da vjeruje. ”Zar ćemo postupiti s onima koji vjeruju i čine dobro kao s onima koji prave nered na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti s onima koji se grijeha klone isto kao i s griješnicima?” (sura Sad, ajet 28)

Koliki je samo naboj mržnje u zlikovcima nagomilan kada su mogli ruku podići na nejakog i nedužnog?! Kakva je to svijest i savjest, ako je ikako ima? Što se tiče odnosa prema njima on treba da bude jasan i kategoričan: ”Ali vam zabranjuje da prijateljujete s onima koji ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg izgone i koji pomažu da budete prognani. Oni koji s njima prijateljuju sami sebi čine nepravdu.” (sura El-Mumtehina, ajet 9)

Ako zločinci ne bude gonjeni niti adekvatno odgovaraju za počinjeno zlo, onda im se daje nova prilika i iz korijena zla ponovo može iznići izdanak. Umjesto kazne oni dobivaju nagradu, čak im se određuje primanje i pomoć i dodjeljuju odlikovanja i povlašteni status, jer su borci, a to što su bili s druge strane i bili začetnici zla i njegovi realizatori kao da nije ni bitno. Ovde se radi o poremećaju sistema vrijednosti i o gašenju moralnih principa. Možda će takavi u svom narodu biti proglašeni herojima zato što su po njima dobro učinili. A što se tiče formalne osude zločina oni to nikada neće moći izreći, iako od te formalnosti nema nikakve praktične koristi. Kako da pogaze princip na kojem još uvijek rade i u kojeg vjeruju i na kojem su uspostavili svoju vlast koja im je priznata na prostoru počinjenog genocida i zločina.

Oni koji štite zločince ili ih amnestiraju ili ih na bilo koji način pomažu ili im određuju neprimjerene kazne i sami su saučesnici u zločinu. Činiti dobro lošem je kao činiti zlo dobrome. Kako se osjećaju oni koji su se obavezali da će zaštititi žene, djecu i ljude, pa su ih predali da budu na zvjerski način poubijani i zlostavljani. Zar ne osjećaju barem dio krivice za zlo kojem su sobom doprinijeli i dio obaveze prema tom narodu? I kako se takvima moglo i kako im se ikada može vjerovati?

Na nama je da uzmemo pouku iz zločina koji se nad muslimanima kod nas odigrao .”Ako vas se oni domognu, bit će neprijatelji vaši i pružit će prema vama, u zloj namjeri, ruke svoje i jezičine svoje, i jedva će dočekati da postanete nevjernici.” (Sura El-Mumtehine, ajet 2) I koliko se još zločina i genocida dešava širom svijeta za koje se možda neće ni čuti na ovom svijetu. I zato pouku crpimo i krajnje oprezni budimo.

Oni koji nisu učestvovali na strani zla, već su mu se na bilo koji način suprotstavili drugačije su okarakterisani i prema njima je drugačiji odnos: ”Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone – Allah, zaista, voli one koji su pravični. (sura El-Mumtehina, ajet 8)

Treba biti postojan na principima i propisima islama i ne dozvoliti da ikada više muslimanski narod bude zavaran, prevaren i lahak plijen ikome. Krajnje je vrijeme da se zapitamo koliko se još uvijek među našim narodom poznaju islamski propisi koji regulišu cjelokupni ljudski život, koliko se uči Kur’an, koliko se zna, koliko u praksi primjenjuje i po njemu živi?! Koliko nam je sunnet – životni put i praksa posljednjeg Allahovog poslanika i odabranika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, vodilja i smjernica u životu?! Koliko među nama još ima onih koji Allahu Uzvišenom na sedždu ne padaju pet puta dnevno, po čemu se u osnovi razlikujemo od drugih.

Treba raditi za opšti interes svih muslimana i založiti svoj trud, vrijeme, snagu, materijalna dobra i sposobnosti na tom putu. Treba pomoći uplakanu majku i ohudovljenu ženu, jetimu dati sigurnost i utjehu, obići muhadžire koji su se vratili na svoja porušena ognjišta, poučiti neukog i školovati đaka i studenta, spominjati da se ne zaboravi i ne ponovi, …

Gdje smo mi u svemu ovome, neka se svako zapita, prije nego što bude pitan ili bude kasno…

Nova hidžretska godina – HUTBA

Posted: 14 Decembra, 2013 in hutba
Piše: Hfz.mr.Muhammed Fadil Porča

Nova hidžretska godina počinje prvim mjesecom po hidžri, a to je mjesec muharem. Brojanje hidžretskih godina uspostavio je pravedni halifa Omer radijallahu anhu i to je sunnet, kako se navodi u sahih hadisu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: »Držite se mog sunneta i sunneta pravednih halifa«. Omer radijallahu anhu je, po savjetu svojih drugova, uvidio potrebu računanja vremena po muslimanskom kalendaru. Otprije je bilo poznato raznovrsno računanje vremena od kojih je posljednje po ro đ enju Isa alejhi selam. Neki su smatrali da se treba računati od godine početka Objave, ali su se na kraju složili da se računa po najznačajnijem događaju u historiji Islama, a to je hidžra Allahovog Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i njegovih ashaba, iz Mekke u Medinu. Pitanje hidžre je jedno od veoma važnih pitanja kod muslimana. Kada ti dođe vjera u pitanje; da je se moraš odreći ili odreći se nekih njenih propisa, da je ne smiješ ispovijedati, da ne smiješ po njoj postupati ili kada postaneš od onih koji su potlačeni – onda ti je hidžra prioritetna i obavezna.


Nova hidžretska godina počinje prvim mjesecom po hidžri, a to je mjesec muharem. Brojanje hidžretskih godina uspostavio je pravedni halifa Omer radijallahu anhu i to je sunnet, kako se navodi u sahih hadisu Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: »Držite se mog sunneta i sunneta pravednih halifa«. Omer radijallahu anhu je, po savjetu svojih drugova, uvidio potrebu računanja vremena po muslimanskom kalendaru. Otprije je bilo poznato raznovrsno računanje vremena od kojih je posljednje po ro đ enju Isa alejhi selam. Neki su smatrali da se treba računati od godine početka Objave, ali su se na kraju složili da se računa po najznačajnijem događaju u historiji Islama, a to je hidžra Allahovog Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem i njegovih ashaba, iz Mekke u Medinu. 

Pitanje hidžre je jedno od veoma važnih pitanja kod muslimana. Kada ti dođe vjera u pitanje; da je se moraš odreći ili odreći se nekih njenih propisa, da je ne smiješ ispovijedati, da ne smiješ po njoj postupati ili kada postaneš od onih koji su potlačeni – onda ti je hidžra prioritetna i obavezna. Imam Buhari prenosi, od Abdullaha Ibn Abbasa radijallahu anhu, da su neki muslimani u vrijeme Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem bili uz mušrike – bili su prisiljeni da izađu s njihovom vojskom. Oni to nisu željeli, niti su to voljeli, ali su bili priseljeni. Nisu željeli borbu, već samo da se nađu u toj vojsci. Međutim, strijela bi došla i pogodila nekog od njih i ubila ga, ili bi bio sasiječen sabljom, pa je Allah objavio ajete: »Oni koje meleki budu usmrćivali, a sami su sebi nepravdu učinili« tj. sebi su nepravdu nanijeli što hidžru nisu učinili; iz mjesta gdje žive i upravljaju mušrici u mjesto gdje upravljaju muslimani. Pitaju ih meleki: » Kako ste vi živjeli?« A oni odgovaraju: «Mi smo bili potlačeni na zemlji.« Meleki na to kažu: »Zar Allahova zemlja nije bila široka da hidžru činite?« Takvim je mjesto boravka džehennem, a ružno li je to boravište. Osim onim potlačenim, nemoćnim među ljudima, ženama i djecom, koji nemaju načina hidžru da učine. Takvima će Allah možda oprostiti, a zaista je Allah taj Koji oprašta i grijehe briše. Ko hidžru učini u ime Allaha naći će veliko prostranstvo na zemlji. A ko se uputi od svoje kuće, hidžru čineći u ime Allaha, pa ga smrt zadesi, njemu je nagrada od Allaha sigurna. Zaista je Allah milostiv i oprašta. 

Hidžra je bila obaveza i dužnost ashaba Poslanika sallallahu alejhi ve sellem koji su se našli u jako teškoj situaciji u Mekki. Na sve strane se propaganda širila protiv muslimana, nije im se dalo javno da ispoljavaju tewhid, čistu jednoću u Allaha dž.š. Bili su zlostavljani, zatvarani i toliko uznemiravani da se nije više moglo trpiti. Došla je naredba da se hidžra čini pojedinačno i u grupama; potajno po noći, i to u mjesto koje je Allah odabrao i odredio da bude hidžrom njegovog posljednjeg Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Medina – gdje su boravili ljudi koji su dali garanciju Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem da će ga braniti, štititi i da će stati uz ovu čistu vjeru i dawu te vjere. Onako kao što brane svoje imetke i svoje porodice. Mnogo su toga ashabi žrtvovali za ovu vjeru. Sve ono što su godinama sticali, ostavili su i ništa od toga sa sobom ponijeli nisu. Htjeli su samo da spase svoj život i da očuvaju svoju vjeru. 

Pogledajmo primjer Suhejba, radijallahu anhu, jednog od poznatih ashaba, koji se uputio na put hidžre, te su mu stali mušrici na put i rekli mu: »Došao si medju nas i nisi imao nigdje ništa, a onda si se obogatio«. Kao da se obogatio na njihov račun, kao da je od njih to »nešto« nepravedno uzeo. Oni su tražili ono što oni obožavaju, a to je imetak – dunjaluk. »Nećemo te pustiti da ideš s tim imetkom i napustiš to mjesto«. Kada je osjetio da žele njegov imetak, rekao je: »Da li biste me pustili ako vam ja kažem gdje je moj imetak?« »Pustili bismo te«. Rekao im je mjesto gdje se nalazi njegov imetak i onisu ga uzeli sebi. Došao je do Medine. Omer radijallahu anhu je izašao na mjesto koje se zove El Hare, predgrađje Medine, da dočeka ovog ashaba. Allah je o njemu ajet objavio u kojem kaže: » Ima ljudi koji se žrtvuju želeči Allahovo zadovoljstvo, a Allah je milostiv u pogledu svojih robova«. Rekao je Omer radijallahu anhu: »Uspjela ti je trgovina. Dao si dunjaluk, a dobio ahiret. Ostavio si bezvrijedno, a dobio najvrednije. Ostavio si kratkotrajno uživanje, a dobio si vječni džennet«. To mu je rekao i Muhammed sallallahu alejhi ve sellem. Ostavio je sav svoj imetak da bi otišao kod muslimana, da bi bili jedna jedinstvena zajednica. 

Zaista je hidžra jedan od najvećih događaja u historiji Islama. I zaista hidžra zaslužuje da bude taj događaj po kojem će muslimani računati vrijeme. Iz hidžre možemo uzeti velike pouke. Od tih pouka jeste da se sve žrtvuje za vjeru i da je ona najpreča i najvažnija. Da čovjeku može doći taj trenutak u njegovom životu, kada treba i mora da odluči sta mu je preče i šta mu je važnije. Doći će na ispit i doći će na iskušenje, pa se pripremaj za to čvrstoćom imana i takvalukom – bogobojaznošću. Mnogo su ashabi žrtvovali za svoju vjeru. Živote, imetke i sve što su imali na dunjaluku. Pouka je i ta da muslimanu nije dozvoljeno da žrtvuje svoju vjeru, nije dozvoljeno da živi potlačenim životom. Musliman je dužan da zna i spozna svrhu svog života na ovom svijetu; a to je pokornost Allahu dž.š. Ako to ne možeš na jednom mjestu, traži drugo, treće ili deseto. Allah će te pitati jesi li mu ibadet činio kako treba. 

Danas je neprirodna situacija i doći će vrijeme kada će ona morati da se razbistri. Često muslimani među muslimanima nisu u stanju uspostaviti neke od propisa svoje vjere. Često nemaju slobode u džamijama i Allahovim kućama, a neka od tih prava naći će nekada kod nemuslimana. Tako su ashabi učinili prvu i drugu hidžru u Abesiniju. Muhammed sallallahu alejhi ve sellem je rekao da tamo vlada pravedan vladar. Otišli su kod tog krščanina, Nedžasije, kako bi našli utočiste u njegovoj zemlji. Kroz tu pravdu dobio je da je primio Islam, i da mu je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem klanjao dženazu odsutnome. Hidžra odvaja kuću vjerovanja od kuće nevjerovanja. 

Danas se jako malo govori o hidžri. Ako se čovjeku ovaj svijet omili, ako mu ovaj život postane cilj, čovjek onda neće ni govoriti o hidžri, niti će pomišljati da je obavi. Određivanje hidžretskih godina i računanje godina po hidžri je sunnet. Tome muslimani trebaju da pridaju veliku važnost, a ne da zapostave hidžretski takvim i kalendar, pa da se ne zna koja je godina ili koji mjesec, a kamoli taćan datum po hidžri. Allah nam je uspostavio znak na nebu, a to je ovaj mjesec po čijim mijenama brojimo dane. Mnogi su po tome uzeli prepoznatljivu oznaku Islama, a to je mlađi mjesec koji ukazuje na jedan od Allahovih znakova na nebu, po kojim se orijentišu muslimani. »Pitaju te o mlađacima, reci im to je vrijeme za vaše namaze, za vaše ibadete i hadždž.« Mjesećeve mijene predstavljaju veliku važnost za ovaj ummet.Kada smo se počeli povoditi za drugima, onda se vremenom počela gubiti snaga ovog ummeta, i počelo se padati pod tuđi utjecaj. 

Pod utjecajem drugih, muslimani slave muslimansku novu godinu. To nema osnove u ovoj vjeri. Kod nas se slave samo dva bajrama. Što se tiče hidžretske nove godine, treba da je znamo i da se podsjećamo kroz ovaj događaj hidžre, i da po njoj računamo naše godine. Nastup hidžretske godine nema osnove da se slavi i to zaista nije dozvoljeno u Islamu. To je novotarija.


Hutba: 4 – Nova hidžretska godina – Hfz.mr.Muhammed Fadil Porča
Datum: Wednesday, May 11 @ 10:26:25 CEST

VJERA JE NASIHAT – Hutba

Posted: 19 Maja, 2013 in hutba, hutbe
Hvala Allahu  i neka je blagoslov i mir na Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe. A zatim:
Savjetujem mojoj braći muslimanima na svim mjestima, svejedno bili oni vladari ili obični pripadnici naroda, da se u svim stvarima okite bogobojaznošću zato što je to savjet koji je davao Allah subhanehu ve te'ala, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: “Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama, već zapovijedili da se bojite Allaha.” (En-Nisa: 131)
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara…” (En Nisa: 1)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u obraćanjima svome ummetu preporučivao takvaluk (bogobojaznost), a takvaluk je pojam koji obuhvata čitavu vjeru i ujedno pazi i na dunjalučke,  kao i ahiretske interese. On je pojam koji je kao čitava vjera, on je dobročinstvo, iman, islam, uputa i dobro. Allah, subhanehu ve te’ala, svoju vjeru naziva takvalukom zato što će onaj koji pazio i bude ustrajan na njoj biti sačuvan od strane Allaha od svakog dunjalučkog i ahiretskog zla. Najveći pokazatelj bogobojaznosti jeste iskreno činjenje ibadeta Allahu, subhanehu ve te’ala, kao i istinsko slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u šta svakako spada suđenje po njegovom šerijatu u svim stvarima, uz izbjegavanje i oprez prema onome što se razilazi od njega, kao što Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:  
“… a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju…” (El Bejjine: 5)
“O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas  i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.” (El Bekare: 21)
“Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El Maide: 50)
“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici sve dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En Nisa: 65)
Onome ko posjeduje razum sigurno nije skriveno da je dobro dunjalučkih i ahiretskih stvari upravo u suđenju šerijatom zato što je u njemu oličeno ujedinjenje na onome što je istina i težnja za ukidanjem nereda.
Takođe, veoma važni pokazatelji takvaluka su i potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, preporučivanje istine drugima i strpljivost na njoj, ujedinjavanje učenjaka i njihovih izjava koje će pozivati ka istini i kojima će se mase upućivati ka razlozima uspjeha, a odvraćati od razloga propasti, da svjetuju one koji imaju vlast i da ih pomažu u dobru kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Allah je zadovoljan sa tri stvari kod vas: da Ga obožavate i da Mu ništa za sudruga ne pripisujete, da se svi Allahova užeta držite i da se ne razilazite, i da savjetujete one kojima je Allah povjerio vlast nad vama.”
Takođe, savjetujem sve da budu oprezni od upadanja u bilo koju vrstu širka, novotarije ili nepokornosti, jer je njihova pojava u nekom društvu uzrok propasti svih njegovih članova, dok je opominjanje na te stvari i preporučivanje njihovog ostavljanja jedan od najvećih razloga spasa i uspjeha. Muslimanska zajednica neće biti ispravna sve dok se ne bude međusobno potpomagala na dobroćinstvu i bogobojaznosti, i dok ne bude naređivala dobro a zabranjivala zlo što je svakako od ahlaka i osobina mu'mina, kao što Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. –Allah je doista silan i mudar.” (Et Tewbe:71)
Ispravna je predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko od vas vidi nešto loše, neka to promijeni svojom rukom, pa ako ne može, onda jezikom, a ako ne može, onda svojim srcem, a to je najslabiji iman.”
Isto tako je rekao: “Vjera je nasihat[1]“, pa rekoše: “Kome Poslaniče?” Pa je rekao: “Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana i muslimanskim masama.” Oba hadisa bilježi imam Muslim u svome Sahihu, dok su ajeti i hadisi koji govore o ovome brojni.
Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nama, kao i svoj našoj braći muslimanima na svakom mjestu omogući činjenje onoga u čemu je Njegovo zadovoljstvo i dobro za Njegove robove. Molim Ga da popravi srca svih nas i naša djela, da nam svima podari moć razumijevanja vjere i postojanost u njoj, kao i da pozivamo ka njoj na jasnoj uputi. On to može i u stanju je da to uradi. Neka je blagoslov i mir na Njegova roba i Poslanika, našeg vjerovjesnika i gospodina Muhameda, sina Abdulahova, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

[1] Nasihat se obično prevodi kao savjet, ali u arapskom jeziku može doći i u značenju iskrenost, kao što je to u ovome hadisu

VJERA JE NASIHAT – Hutba

Posted: 19 Maja, 2013 in hutba, hutbe
Hvala Allahu  i neka je blagoslov i mir na Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, njegovu porodicu i ashabe. A zatim:
Savjetujem mojoj braći muslimanima na svim mjestima, svejedno bili oni vladari ili obični pripadnici naroda, da se u svim stvarima okite bogobojaznošću zato što je to savjet koji je davao Allah subhanehu ve te'ala, i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: “Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama, već zapovijedili da se bojite Allaha.” (En-Nisa: 131)
“O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara…” (En Nisa: 1)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je u obraćanjima svome ummetu preporučivao takvaluk (bogobojaznost), a takvaluk je pojam koji obuhvata čitavu vjeru i ujedno pazi i na dunjalučke,  kao i ahiretske interese. On je pojam koji je kao čitava vjera, on je dobročinstvo, iman, islam, uputa i dobro. Allah, subhanehu ve te’ala, svoju vjeru naziva takvalukom zato što će onaj koji pazio i bude ustrajan na njoj biti sačuvan od strane Allaha od svakog dunjalučkog i ahiretskog zla. Najveći pokazatelj bogobojaznosti jeste iskreno činjenje ibadeta Allahu, subhanehu ve te’ala, kao i istinsko slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u šta svakako spada suđenje po njegovom šerijatu u svim stvarima, uz izbjegavanje i oprez prema onome što se razilazi od njega, kao što Allah, subhanehu ve te’ala, kaže:  
“… a naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju…” (El Bejjine: 5)
“O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas  i one prije vas, da biste se kazne sačuvali.” (El Bekare: 21)
“Zar oni da traže da im se kao u pagansko doba sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?” (El Maide: 50)
“I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici sve dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En Nisa: 65)
Onome ko posjeduje razum sigurno nije skriveno da je dobro dunjalučkih i ahiretskih stvari upravo u suđenju šerijatom zato što je u njemu oličeno ujedinjenje na onome što je istina i težnja za ukidanjem nereda.
Takođe, veoma važni pokazatelji takvaluka su i potpomaganje u dobročinstvu i bogobojaznosti, preporučivanje istine drugima i strpljivost na njoj, ujedinjavanje učenjaka i njihovih izjava koje će pozivati ka istini i kojima će se mase upućivati ka razlozima uspjeha, a odvraćati od razloga propasti, da svjetuju one koji imaju vlast i da ih pomažu u dobru kao što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Allah je zadovoljan sa tri stvari kod vas: da Ga obožavate i da Mu ništa za sudruga ne pripisujete, da se svi Allahova užeta držite i da se ne razilazite, i da savjetujete one kojima je Allah povjerio vlast nad vama.”
Takođe, savjetujem sve da budu oprezni od upadanja u bilo koju vrstu širka, novotarije ili nepokornosti, jer je njihova pojava u nekom društvu uzrok propasti svih njegovih članova, dok je opominjanje na te stvari i preporučivanje njihovog ostavljanja jedan od najvećih razloga spasa i uspjeha. Muslimanska zajednica neće biti ispravna sve dok se ne bude međusobno potpomagala na dobroćinstvu i bogobojaznosti, i dok ne bude naređivala dobro a zabranjivala zlo što je svakako od ahlaka i osobina mu'mina, kao što Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: “A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju, i molitvu obavljaju i zekat daju, i Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravaju. To su oni kojima će se Allah sigurno smilovati. –Allah je doista silan i mudar.” (Et Tewbe:71)
Ispravna je predaja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Ko od vas vidi nešto loše, neka to promijeni svojom rukom, pa ako ne može, onda jezikom, a ako ne može, onda svojim srcem, a to je najslabiji iman.”
Isto tako je rekao: “Vjera je nasihat[1]“, pa rekoše: “Kome Poslaniče?” Pa je rekao: “Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana i muslimanskim masama.” Oba hadisa bilježi imam Muslim u svome Sahihu, dok su ajeti i hadisi koji govore o ovome brojni.
Molim Allaha, subhanehu ve te’ala, da nama, kao i svoj našoj braći muslimanima na svakom mjestu omogući činjenje onoga u čemu je Njegovo zadovoljstvo i dobro za Njegove robove. Molim Ga da popravi srca svih nas i naša djela, da nam svima podari moć razumijevanja vjere i postojanost u njoj, kao i da pozivamo ka njoj na jasnoj uputi. On to može i u stanju je da to uradi. Neka je blagoslov i mir na Njegova roba i Poslanika, našeg vjerovjesnika i gospodina Muhameda, sina Abdulahova, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

[1] Nasihat se obično prevodi kao savjet, ali u arapskom jeziku može doći i u značenju iskrenost, kao što je to u ovome hadisu

Mi i oni – Hutba

Posted: 2 Marta, 2013 in hutba

Hfz.mag. Muhammed Fadil Porča

Poštovani džemate, Uzvišeni Allah, dž.š., kroz događaje među ljudima čisti iskrene vjernike, i odvaja ih od nečistih i onih koji su to samo po imenu ili to nisu ni po imenu. Nesumljivo je da Allahova odredba po vjernike ne može biti loša. Kaže Uzvišeni Allah: »Neće Allah ostaviti vjernike na onome na čemu ste vi dok ne odvoji nečist od čistoga.« (Alu Imran179)
Dužnost nam je da se zapitamo,i potražimo odgovor, na pitanje šta se ovo dešava našem ummetu i prema tom odgovoru da radimo. Slušamo sa strane vijesti koje nam opet drugi nama nenaklonjeni, serviraju, tako da nemamo mogučnosti ni da znamo šta se sa muslimana radi, a u mnogo slučajeva ni da im priteknemo kako treba u pomoć.  Dužnost je se zapitati šta Allah u pogledu ovoga kaže, i kakav je islamski stav u pogledu ovih dešavanja.
Nesumnjivo da se borba između istine i neistine vodi od početka ovog svijeta i trajat će sve do Sudnjega dana, i nesumnjivo da Allah, s.w.t., objavljujući ovu vjeru sa njenim savršenim propisima i zakonima, zahtijeva od vjernika i mumina i onih koji su Mu predani da rade po njoj, kako bi bili ponosni na ovome svijetu, kako bi drugima dostavili ovu risalu i ovu Allahovu savršenu vjeru i poruku, kako bi među ljudima pravedno sudili i pravdu im donijeli, i kako bi zaštitili slabe i nemoćne. Kada je ummet ovu svoju veliku obavezu i odgovornost zapustio onda su drugi na sebe uzeli da budu ti koji će po svojim nahođenjima i mjerilima tj. po svojim interesima i prohtjevima pravdu djeliti i suditi. Na taj način oni će za sebe korist ostvarivati i druge svojim potrebama podčiniti.

Dužnost nam je da se zapitamo zašto je to tako ? A da bi smo odgovorili na to pitanje treba prvo da pogledamo kakva je to situacija nevjernika, naših neprijatelja a kakva je naša. Što se tiče Allahovih neprijatelja Uzvišeni Allah nas obavještava da su oni u osnovi oholi i da oni ne prihvataju istinu i za njih kaže: » Oni koji raspravljaju o Allahovim ajetima bez ikakvog dokaza im datog u njihovim prsima nije ništa drugo do oholost koja ih do njihovog cilja dovesti neće.« (Gafir 56)
Što znači da se oni suprotstavljaju ovoj Allahovoj vjeri iz svoje oholosti zbog toga što odbijaju istinu i druge ljude podcjenjuju. Vidimo ih kako žele ukinuti Allahove zakone i onde gdje su oni barem djelimično zastupljeni, pa dolaze sa svojim ideologijama i vjerovanjima, sa svojim ubjeđenjima, da naređuju i uslovljavaju uspostavljajući ekonomski, vojni, ekološki, propagandni, obrazovni sistem prema svojim strastima te na mnoge druge načine određuju muslimanima kako treba da se postavljaju i vladaju među sobom i šta smiju a šta ne smiju da rade. Nameću svoje zakone i sisteme, koje su oni sami uspostavili, i za koje misle da im garantuju da će postići svoj cilj da učine druge narode svojim robljem i svojim slugama koji će raditi za njihove interese. U njihovim prsima nije ništa do oholost, koja ih neće dovesti do njihovog cilja kojem streme i nastoje do njega doći.
Zar kada vam god dođe Poslanik, onaj koji vas opominje, kada vas opomene na vaša nedjela i kada vas pouči pravdi i istini, kada vam dođe sa nečim što je suprotno vašim strastima, onome što priželjkujete i nečim što je suprotno vašim prohtjevima vi se oholite i vi se još više uzdižete, pa jedne od njih u laž ugonite preko svoje štampe, preko sredstava informisanja, a druge ubijate.
Oni ne pristaju na istinu.
Allah ih tako opisuje i to je njihovo stanje. Ne žele prihvatiti hak, čak ni sud koji su oni sami uspostavili i prema kome oni hoće da sude. Ne žele da oni budu ti koji nekada mogu izgubiti, makar to bio sud koji su sami uspostavili.
 
Pa šta onda za takve reći ?
Drugo njihovo svojstvo jeste da vole ovaj svijet, i da na tome putu tj. putu postizanja ovoga svijeta ne gledaju na žrtve, ne gledaju na štetu koja će proizaći iz toga, bitno je samo da oni dobiju to što žele.
Vidimo ih da tako rade.
Žene, nejaka djeca i starci, ništa za njih ne predstavljaju, ubijaju se nedužni, pale se cijeli gradovi i uništava se dobro koje se decenijama i stotinama godina gradilo i sticalo, samo da bi došli do svoga cilja kome streme, a to je ovaj svijet. Vidimo po njihovoj praksi da su najveći zločinci i zlotvori, i samim tim što za njih ne važe nikakvi principi i zakoni. Oni ne vide da pred ičiji sud mogu stati i odgovarati.
Kao treće vidimo ih da nose veliko neprijateljstvo, mržnju prema istinskim vjernicima.
Kaže Uzvišeni: » Ako vas se domognu bit će vam otvoreni neprijatelji, i pružiće prema vama svoje ruke i jezičine sa zlom namjerom, i oni priželjkuju da nevjernici postanete.« (El-Mumtehanah 2)
To su Allahovi ajeti, kaže Uzvišeni šta će se desiti ako dobiju priliku nad vama. Neće se u pogledu vas držati niti rodbinskih veza, niti bilo kakvog ugovora. To su oni koji su u zlu prešli sve granice. Kaže Uzvišeni:
 
I ne svete im se ni zbog čega drugog osim što vjeruju u Allaha Slavljenog, Moćnog i Hvaljenog, kome pripada vlast ne nebesima i zemlji, a Allah je svemu prisutan ništa Mu izmaći ne može.   Oni koji na kušnju stave mumine i muminke, koji ih stave na patnju, koji ih budu zlostavljali, zatim se zato ne pokaju, njima pripada džehennemski azab i kazna vatrena. A oni koji vjeruju i rade dobra djela njima pripadaju Dženneti ispod kojih rijeke teku, to je veliki uspjeh. Zaista je osveta Gospodara tvoga žestoka. On je taj koji iz ništa stvara, i ponovo oživljava, On je taj koji oprašta i koji mnogo voli. Vlasnik veličanstvenog prijestilja. Onaj koji čini šta hoće. Je li ti došla vjest o velikim vojskama, o Faraonu i Semudu. A oni koji ne vjeruju oni neprestano poriču, Allahu umaći ne mogu. To je Časni Kuran na ploči pomno čuvanoj ”. (el-Burudž 8-22)
Ove ajete Allah, s.w.t., je objavio povodom događaja koji se desio u istoriji čovječanstva. Kada je jedan od mnogobrojnih nasilnika sakupio vjernike, iskrene mumine iskopavši velike i duboke rovove, u koje je vatru naložio, naredio je svojoj vojsci da ih bacaju unutra, kako bi im se na taj način osvetio, ili ih prisilio da se odreknu svog vjerovanja. Pa šta su izgubili mumini, osim okove ovog prljavog dunjaluka. Šta su izgubili kao Allahovi, s.w.t., iskreni mumini, i oni prije i oni poslije i oni što dolaze poslije nas.
Mumin je taj koji ne gubi.

To je situacija nevjernika, dušmana ove vjere, ali kakva je situacija naša muslimana, pa smo sebi dozvolili da nam se radi ono što nam se radi. Da se čak hurmet Allahovih kuća ne poštuje, da se do časti vjernika ne drži. Napustili su se vrlo važni principi ove vjere. I dok se njima ne vratimo nije se nadati nikakvome dobru. Kada je velika većina ovog ummeta oslabila u svom vjerovanju zapostavila propise Allaha, s.w.t., i nepoznavajući ih nemarno se prema njima ophodila, zadesila su nas mnoga iskušenja. Muslimani su podijeljeni na principu nacionalnog i na principu koristoljublja i nekih drugi interesa.
Vidimo da mnogi sarađuju sa Allahovim neprijateljima na račun mumina da se sa njima dogovaraju i savjetuju, da ih potpomažu da ih u pomoć pozivaju i na kraju da ih pomažu čak i protiv muslimana. Uzvišeni Allah na kraju sure El-Enfal spominjući nam stanje nevjernika i da se oni međusobno potpomažu, spominje nam stanje mumina i da se i mumini međusobno potpomažu. A ako se to ne ispuni i ne ostvari kaže i ako to ne učinite i ne shvatite tako i u svoja djela ne pretočite, onda će velika smutnja na zemlji da bude. A nema veće smutnje od nevjerovanja, od kufra koji se širi i kojem se vrata otvaraju i koje se pomaže.” I veliki nered” (el-Enfal 73) tj. sve što proizilazi iz toga nevjerovanja od nemorala, laži i prevara, iskorištavanja, tlačenja i svega onoga što Allah, s.w.t., nije dozvolio i sa čime nije zadovoljan.

Dakle, mora se oživjeti princip prijateljovanja, istinskog voljenja i potpomaganja mumina, želiti muminu ono što želiš i sam sebi, radovati se njegovoj radosti, onome što je njemu drago, žalostiti se onome što ga je od nesreće zadesilo, hitati mu u pomoć, odklanjati od njega svaki vid neugodnosti. Resululah, s.a.v.s., ukazujući nam na ovaj veliki princip i temelj u islamu kaže u hadisu kojeg bilježi Ebu Davud:
 
Ko ostavi muslimana na cjedilu u času kada mu može pomoći Allah će takvog ostaviti na cjedilu kada mu bude najpotrebnije, a ko pomogne muslimana u njegovoj potrebi Allah će takvom pomoći u njegovoj potrebi kada mu bude najpotrebnije”.
I drugi veliki princip koji danas vidimo isto tako da je zapušten često i zaboravljen a to je princip naređivanja dobra i odvraćanja od zla, što nije samo pozivanje u dobro već i naređivanje dobra, to je veće od pozivanja i sprečavanja svakog zla.
Kada se među muslimanima zlo proširilo, kada su oni najgori uzeli vlast, kad su vukovi postali pastiri, šta mislite šta može biti od takvog stada. Ovo danas što se među muslimanima dešava, od strane jednih, svakako u većini slučajeva onih koji se zovu muslimanima a sa islamom nemaju ništa prema drugima često i same nevjernike čudi. Zatvori su puni uleme prije svega, onih koji govore istinu i ne boje se ičijeg prijekora.

Zatvori su puni boraca na Allahovom putu, koji su išli i na najudaljenija mjesta da pomognu svoju potlačenoj braći muslimanima. Kada su se vratili svojim kućama i svojim domovima, bili su dočekani, ali ne kao heroji već kao teroristi i zločinci jer to se kod takvih vladara koji su uzeli sebi vlast nad muslimanima smatra zločinom.
Televizijske i radio stanice neprestano uljepšavaju i šire sve ono što Allah, dž.š., zabranjuje i mrzi. Ako se šta pojavi od ove vjere to može biti samo pitanje od privatnog života onoga što ne utiče na društvo.To može biti samo određenim povodima i svečanostima, kako bi se narodi zavarali i kako bi se otupila oštrica njihovog otpora prema nevjerstvu. Jednostavno kada se napustio ovaj princip vidimo da su muslimani prvi ti koji su osjetili zlo takvih vladara, jer su im dopustili da to čine.
Da o sprovođenju Allahovih zakona i ne govorimo, što je osnova i uslov uspostave jednoga društva, jedne zajednice. Kada se to desilo onda su to drugi iskoristili kao opravdanje i kažu mi idemo muslimanima da pomognemo, jer muslimani nemaju nikakvih prava, jer muslimani nemaju čak pravo ni na informacije.
Idemo da im pomognemo protiv njihovih vladara. Pod tim izgovorom okupiraju muslimanske zemlje koristeći bogatstva koja im je Allah, s.w.t., dao, rušeći pred sobom sve ono što bi moglo biti osnovom za napredak tog naroda, čineči taj narod siromašnim za dugi niz godina i ovisnim o tom okupatoru. Zar to nismo okusili i na svojoj koži i zar to ne gledamo isto na mnogim mjestima gdje su muslimani u pitanju. Pa kada se među muslimanima nije stalo u kraj takvim zulumćarima, i kad nisu pritekli jedni drugima u pomoć pa da se riješe takvih zulumćara, i kad nisu našli snage….Ostaje nam da odgovorimo na ono najvažnije pitanje a to je kakav će biti konac. Uzvišeni Allah kaže obraćajući se mušricima Mekke, koji su se bili digli protiv Resula, s.a.v.s., bili ga protjerali i borili se protiv iskrenih mumina, kada su došli na Bedr da se bore protiv Resula i iskrenih mumina gdje su poraženi.: ” Ništa vam vaše vojske koristiti neće makar mnogobrojne bile i znajte da je Allah uz mumine ” (el-Enfal 19) uz čvrste i iskrene koji su Allahov zakon prihvatili, one koji su njemu pokorni. To im kaže Uzvišeni Allah,a to je Njegov zakon i to je kraj i to je završetak.
Uzvišeni, s.w.t. će iskrene vjernike pomoći gdje god bili ali ne ma kakvi bili. Uzvišeni je obećao pomoć iskrenim muminima kada pomognu njegovu vjeru, kada stanu uz Allahove principe, kada budu poštivali ono što je uzvišeni objavio svome Resulu, s.a.v.s. Kada budu po tome radili, kada im to bude najvažnije i najpreče u njihovom životu onda dolazi Allahova pomoć i pobjeda.
Dočim ako muslimani budu tražili izlaz u ljudskim propisima i zakonima, ako budu tražili pomoć od nemuslimana, ako budu ponos vidjeli među drugima a ne među sobom ako se budu vladali kao što se vladaju drugi, i ako druge budu oponašali onda se dešava ono što se dešava. I nama muslimanima kriza se ne dešava zbog naše vjere, zato što ne znamo šta da radimo i kuda da idemo, već nam se dešava zbog toga što nećemo. Nije što neznamo, što odbijamo iako možemo, jer ovaj emanet nije natovaren na pleća pojedinca već na pleća svih nas. Pa kada ga svi ponesemo, kada ga svi i podupremo, kad svi uz njega stanemo, kada se svi za njega žrtvujemo onda će biti rezultata i uspjeha.
Dočim dok se god bude gledalo u druge muslimane kao da su to stranci, kao da se oni nas ne tiču, i kao da još nisu haberi o njihovim problemima do nas doprli i stigli. Ako budemo to gledali ne uzimajući ikakve pouke onda se u tom slučaju nije čuditi ovome što nam se dešava.

Molimo Allaha da nas učini od čvrstih i svjesnih mumina, molim Ga da oprosti meni i vama i svim vjernicima , i vi oprost tražite, zaista On mnogo prašta i milostiv je .

(14.03.2003)

Hfz.mag. Muhammed Fadil Porča


Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji je čovjeka stvorio u najljepšem obliku, i koji ga je uzdigao iznad mnogih stvorenja raznolikim blagodatima i počastima. Ako taj isti čovjek ustraje u pokornosti Allahu, konstantno će uživati i imat će velika uživanja u prelijepom džennetu, u protivnom, njegovo boravište će biti tamo gdje je bolna patnja. Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka, On je Najznaniji, Tvorac, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, kome je njegov Gospodar posvjedočio: « a, ti si, doista, najljepšeg morala!» Neka su na njega, na njegovu porodicu i ashabe Allahovi salavati i mnogobrojni selami, a potom:

O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha i znajte da Allah, slavljen neka je On, ne gleda u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela! Srce je predmet Allahovog promatranja kod Njegova roba.

Srce je takvo, ako bude ispravno tada će i čitavo tijelo biti ispravno, a ako bude pokvareno, čitavo tijelo biva pokvareno. O ovome nas je obavjestio Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem! Ono je mjesto spoznaje Allaha, mjesto ljubavi prema Njemu, straha i bojaznosti od Njega, mjesto nade… Također, u njemu se ostvaruju nijeti bez kojih djela nisu ispravna niti primljena.

Kaže Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Zaista se djela vrijednuju prema namjerama, i svaki čovjek ima onoliko shodno njegovoj namjeri!»

Kaže Imam Ibn El-Kajjim rahimehullah: « Najvrijednije što insan u sebi ima je njegovo srce, jer je ono spoznavalac Allaha, Njemu teži i voli Ga! Ono je mjesto imana. Njemu se obraćaju svi poslani Poslanici. Ono je odabrano za napočasnije imanske darove i razumjevanja, a ostali udovi se njemu pokoravaju i hizmete mu, poput hizmeta roba prema njegovom kralju. Pa, neka je slavljen onaj koji okreće ljudska srca kako On želi i koji im daruje ono što On hoće od nevidljivih, gajb-tajni! On je taj koji se ispriječava ispred čovjeka i njegova srca, i savršeno poznaje šta je to što mu se postavlja kao barijera kada su u pitanju njegova pokornost i vjera. On srca raspoređuje shodno Njegovoj volji, neka nadahnjuje pa budu srca Njegovih evlija koja su ponizna Gospodaru svih svjetova, a neka zaglušuje pa takvi budu nemarni!»¨

Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, bi se često zaklinjao riječima: « Ne, tako mi Onoga koji okreće ljudska srca!» Često bi dovio riječima: « Allahu moj, o Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u pokornosti Tebi!»

Zbog ovoga je rekao Imam Ibn El-Kajjim: « Kada bi razmislili o stanju srca naspram Vladara i šejtana, primjetili bi velika iznenađenja!   Nekada se upravlja prema ovome a nekada prema onome! Ako se okrene Vladaru, zbog toga bude prostrano, osvjetljeno, milostivo, iskreno, pokajno, bude ispunjeno ljubavlju prema Allahu a ta ljubav nadvlada sve ostale ljubavi, smanji mu se težnja i nada u ovaj prolazni svijet… Kada bi ustrajalo u ovome stanju uživalo bi najugodniji život! Međutim, kada se okrene prema šejtanu, tada zadobije mnoge neprijatnosti poput tjesnoće, tame, zabrinutosti, tuge, straha, srdžbe zbog sudbine, sumnje u istinu, težnje za ovim svijetom i njegovim radostima, nemarnosti prema Allahu, a to je najveća kazna koju srce može imati!»

O Allahovi robovi, doista srca mogu biti tvrda kao kamenje, ili još tvrđa, pa da se udalje od Allaha i Njegovoga rahmeta i pokornosti.   Najudaljenije srce od Allaha je tvrdo srce kome ne koristi nikakva opomena, niti se može smekšati sa bilo kakvim govorom! Kada je takvo, onda njegov vlasnik nosi u svojim grudima čisti kamen od kojeg nikakve koristi nema, niti od takvog srca može išta izaći osim zla!

Ima i onih srca koja se smekšaju i postanu bogobojazna i ponizna svome Stvoritelju, budu razumna i nastoje da Mu se približe i zadobiju Njegovu milost. Ovakvo milostivo i lijepo srce nosi onaj od koga se stalno mogu vidjeti dobra djela!

Tvrdoća srca i njegova čistoća imaju svoje uzroke koje može svaki rob da učini!

Među najvećim uzrocima čistoće srca je učenje i slušanje Kur'ana.

Kaže Uzvišeni Allah: «U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je.» (Qaf,37)

I kaže: «…podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji!»(Qaf,45)

I kaže: « Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog koji podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.» (Ez-Zumer, 23)

I kaže: « Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala tvrda.»(El-Hadid, 16)

U ovim plemenitim ajetima se jasno primjećuje da je Kur'an nešto najvažnije pomoću čega se može srce očistiti kada se uči, sluša i razmišlja o njegovim ajetima.

Kaže Allah: « Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.» (El-Hašr, 21)

Zbog toga muslimani trebaju da nastoje što više učiti Knjigu njihova Gospodara, čitajući je, razmišljajući o njoj i praktično je primjenjujući, kako bi postigli uputu i život za njihova srca. Nesmiju da se poistovjete sa sljedbenicima Knjige koji su imali Tevrat i Indžil, ali su se od njih udaljili, pa su im srca postala radi toga tvrda. Sada im ne koristi nikakvo predavanje, niti im se srca mogu smekšati navodeći bilo kakve nagrade ili prijetnje!

Među stvarima koje mnogo koriste pri smekšavanju srca je i sjećanje na smrt, na prolaznost ovoga svijeta i preseljenje na drugi! Analogno tome, najviše sto srca može stvrdnuti je nemarnost prema drugom svijetu, zaboravljanje smrti i zauzetost dunjalukom!

Kaže Uzvišeni: «Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plate vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.» (Ali imran, 185)

Rekao je Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Posjećujte mezarja, jer vas ona podsjećaju na Ahiret»

Također je rekao: « Mnogo se sjećajte narušivaća svih naslađivanja (smrt)»

Kaže Uzvišeni Allah: « Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće džehennem, zbog onoga što su radili.» (Junus,7,8)
Među stvarima koje uveliko smekšavaju srca jeste i uzimanje pouka iz događaja koji su se desili nevjerničkim narodima, poput propasti i destrukcija. Suprotno tome je nemarnost prema njima!
Kaže Uzvišeni: « I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grešnici bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.» (Hadž, 45,46)
I sjećanje na Allaha omekšava ljudska srca! Suprotno tome, dakle nemarnost prema spominjanju Allaha, otvrđuje srce!
Kaže Uzvišeni: « Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene» (El-Enfal, 2)
I kaže: «…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!» (Ra'd, 28)
I kaže: «…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti» (El-Kehf, 28)
I kaže: « I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče, u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.» (El'Araf, 205)
Od načina kako se može srce smekšati jeste i prihvatanje svih Allahovih naredbi i postupanje po njima, i klonjenje svih Njegovih zabrana! A od najvažnijih načina za otvrdnjavanje srca je odstupanje od Njegovih naredbi i zabrana.
Kaže Uzvišeni: « A kad bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: “Kome je od vas ova učvrstila vjerovanje?” Što se tiče vjernika, njima je učvrstila vjerovanje, i oni se raduju; a što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju, i oni kao nevjernici umiru. Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet, nit’ se kaju nit’ se opamećuju. A kad bude objavljena koja sura, samo se zgledaju: “Dali vas ko vidi?” – i onda se udaljuju. Neka Allah srca njihova bez podrške ostavi, zato što su od onih ljudi koji neće da razumiju.» (Tewba, 124-127) Prihvatanje istine i postupanje po onome kako ona nalaže je razlog za uputu i iman srca, a odbacivanje istine i nepostupanje po njoj otvrdnjuje srca i povećavaju mu njegovu osorost!
Kaže Uzvišeni: «…te da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni?» (El-En'am, 110)
I kaže: «…i kad oni skrenuše u stranu, – Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu – a Allah neće ukazati na pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.» (Saff, 5)

Među stvarima koje omekšavaju ljudska srca je razmišljanje i promatranje u stanja bolesnika, siromaha i onih koji su iskušani kojekakvim iskušenjima. Srca se stvrdnjuju zbog dičenja sa zdravljem, sa snagom, sa neovisnošću od drugih, i slično tome. Kaže Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Gledajte u one koji su ispod vas, a ne u one koji su iznad vas, jer se sa tim ne podcjenjuju Allahove blagodati.»

Kaže Uzvišeni Allah u pogledu Ada, dakle, onih koji su se ponosili snagom svoje tjelesne građe i mnoštva imetka: « Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. “Ko je od nas jači?” – govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, – a i znamenja naša su poricali. I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovom svijetu dali da osjete sramnu patnju, – patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija -, i niko im neće u pomoć priteći.» (Fussilet, 15,16)

Kada bi čovjek posjetio bolnicu, i pogledao u stanje bolesnika i shvatio koje bolove trpe, ili, kada bi pogledao u siromahe i jetime, i kada bi shvatio u kojoj su oni potrebi za hranom, spoznao bi vrijednost Allahovih blagodati i srce bi mu se smekšalo! Međutim, kada svoj pogled upošljava u nečemu mimo toga, i kada posmatra one koji uživaju u raskoši i imućnosti u pogledu ljepota ovoga svijeta, tada će mu sigurno srce otvrdnuti i osjetit će se oholim!
Allah je naredio Svome poslaniku da se druži sa siromašnim i potlačenim muslimanima i vjernicima, te da ih nezapostavlja druženjem sa bogatim.
Kaže Uzvišeni: « Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti» (El-Kehf, 28)
Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i činite ono što će vam oživjeti vaša srca i smekšati ih, a klonite se onoga što utiče na njihovu tvrdoću i mrtvilo! To je upravo izvor vaše sreće, ili, nesreće!
Da nam Allah podari bereket u veličanstvenom Kur'anu…

DRUGI DIO HUTBE:

Zahvaljujem Allahu koji okreće ljudska srca, Poznavaocu nevidljivog, Onome koji prima pokajanja pokajnika i koji strašno kažnjava za tvrdoću srca.
Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koji je često znao kazati: « O Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u pokornosti Tebi!»
Neka su na njega Allahovi salavati i selami, kao i na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru, a potom:

O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha povinujući se Njegovim naredbama i klonjenju Njegovih zabrana, i poštujte Njegove propise! « …a ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.» (Hadž, 32)
Znajte da su se u ovom našem vremenu rasprostranili uzroci putem kojih otvrdnjavaju srca, pa ih se čuvajte! Od takvih je zauzetost dunjalukom, obmanjenost njegovim sjajem i naslađivanje njegovim ljepotama! Zbog toga se primjećuje samo mali broj onih koji su zauzeti u džamijama i onih koji u njima borave, a veliki je broj onih koji su u potrazi za dunjalukom i naslađivanjem.
Također, gledanje u ono što je zabranjeno, a što se može naći na televizijskim ekranima, ili videu, poput zavodničkih slika u filmovima i serijama, ili slika koje se nalaze na časopisima i novinama, zatim, i slušanje muzike, muzičkih instrumenata i pjesama koje su se rasprostranile među muslimanima, sve su to zabranjene stvari koje proizvode nifak, licemjerstvo, u srcima i koje podstiču raspaljivanje duševne strasti, a zabranjuju slušanje Kur'ana, jer, nemože se spojiti slušanje šejtanovog kur'ana i Kur'ana Milostivoga Allaha!

Također, među stvarima koje podstiču tvrdoću srca su i praćenje sportskih igara, navijajući i prekomjernim gledanjem, a to je danas postala atrakcija većine omladine i ostalih koji su iskušani sa ovom bolešćurinom.
I prekomjerna šala i smijanje dovode do tvrdila ljudskog srca, pa zato musliman i o ovome treba da vodi računa!
Zatim, i zabranjena jela i pića otvrdnjavaju srce, jer, ona su odvratna i imaju loš uticaj na moral. Ona podstiču na lijenost u pogledu izvršavanja ibadeta, ali i na aktivnost kada se radi o nekom grijehu. Ovo se jasno može primjetiti na onima koji se hrane imetkom od kamate i mita, i koji konzumiraju alkohol i drogu… Uticaj ovih poroka se primjećuje na njihovom moralu i njihovim tijelima! Općenito, svi grijesi otvrdnjavaju srce i zastiru ga i prekrivaju od imanskog svijetla i upute.
Kaže Uzvišeni: « A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova» (El-Mutaffifin, 14)

U Musnedu, kao i u Džami'u od Tirmizija, se prenosi hadis od Ebu Hurejre da je rekao: Rekao je Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Kada vjernik počini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna tačka, pa ako se pokaje i zatraži oprost, njegovo srce se očisti, a ako na taj grijeh nastavi činiti grijehe, ona se širi sve dok čitavo srce ne obuhvati, a to je prekrivač kojeg je Allah Uzvišeni spomenuo: «A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova» (Kaže Tirmizi da je ovaj hadis sahih!)

I druženje sa lošim i griješničkim društom utiće na tvrdoću srca, jer, čovjek je poput onoga sa kim se druži. Zato, nemoj da pitaš kakav je određeni čovjek, nego, pitaj kakav je onaj sa kim se on druži!
Kaže Uzvišeni: «I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.» (Hašr, 19)

Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem je naveo primjer lošega društva kao čovjeka čiji je posao da raspuhuje vatru. U društvu sa njim ćeš zasigurno imati neku štetu!

Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i znajte da je najbolji govor, Allahova Knjiga….

Hutbu održao:
Šejh Salih ibn Fewzan ibn Abdillah Alu Fewzan
Imam, hatib i član Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji

Preveo: Smail L. Handžić
_______________________________________________________________

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, koji je čovjeka stvorio u najljepšem obliku, i koji ga je uzdigao iznad mnogih stvorenja raznolikim blagodatima i počastima. Ako taj isti čovjek ustraje u pokornosti Allahu, konstantno će uživati i imat će velika uživanja u prelijepom džennetu, u protivnom, njegovo boravište će biti tamo gdje je bolna patnja. Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka, On je Najznaniji, Tvorac, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, kome je njegov Gospodar posvjedočio: « a, ti si, doista, najljepšeg morala!» Neka su na njega, na njegovu porodicu i ashabe Allahovi salavati i mnogobrojni selami, a potom:

O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha i znajte da Allah, slavljen neka je On, ne gleda u vaše likove, nego gleda u vaša srca i vaša djela! Srce je predmet Allahovog promatranja kod Njegova roba.

Srce je takvo, ako bude ispravno tada će i čitavo tijelo biti ispravno, a ako bude pokvareno, čitavo tijelo biva pokvareno. O ovome nas je obavjestio Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem! Ono je mjesto spoznaje Allaha, mjesto ljubavi prema Njemu, straha i bojaznosti od Njega, mjesto nade… Također, u njemu se ostvaruju nijeti bez kojih djela nisu ispravna niti primljena.

Kaže Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Zaista se djela vrijednuju prema namjerama, i svaki čovjek ima onoliko shodno njegovoj namjeri!»

Kaže Imam Ibn El-Kajjim rahimehullah: « Najvrijednije što insan u sebi ima je njegovo srce, jer je ono spoznavalac Allaha, Njemu teži i voli Ga! Ono je mjesto imana. Njemu se obraćaju svi poslani Poslanici. Ono je odabrano za napočasnije imanske darove i razumjevanja, a ostali udovi se njemu pokoravaju i hizmete mu, poput hizmeta roba prema njegovom kralju. Pa, neka je slavljen onaj koji okreće ljudska srca kako On želi i koji im daruje ono što On hoće od nevidljivih, gajb-tajni! On je taj koji se ispriječava ispred čovjeka i njegova srca, i savršeno poznaje šta je to što mu se postavlja kao barijera kada su u pitanju njegova pokornost i vjera. On srca raspoređuje shodno Njegovoj volji, neka nadahnjuje pa budu srca Njegovih evlija koja su ponizna Gospodaru svih svjetova, a neka zaglušuje pa takvi budu nemarni!»¨

Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, bi se često zaklinjao riječima: « Ne, tako mi Onoga koji okreće ljudska srca!» Često bi dovio riječima: « Allahu moj, o Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u pokornosti Tebi!»

Zbog ovoga je rekao Imam Ibn El-Kajjim: « Kada bi razmislili o stanju srca naspram Allaha i šejtana, primjetili bi velika iznenađenja!   Nekada se upravlja prema ovome a nekada prema onome! Ako se okrene Allahu, zbog toga bude prostrano, osvjetljeno, milostivo, iskreno, pokajno, bude ispunjeno ljubavlju prema Allahu a ta ljubav nadvlada sve ostale ljubavi, smanji mu se težnja i nada u ovaj prolazni svijet… Kada bi ustrajalo u ovome stanju uživalo bi najugodniji život! Međutim, kada se okrene prema šejtanu, tada zadobije mnoge neprijatnosti poput tjesnoće, tame, zabrinutosti, tuge, straha, srdžbe zbog sudbine, sumnje u istinu, težnje za ovim svijetom i njegovim radostima, nemarnosti prema Allahu, a to je najveća kazna koju srce može imati!»

O Allahovi robovi, doista srca mogu biti tvrda kao kamenje, ili još tvrđa, pa da se udalje od Allaha i Njegovoga rahmeta i pokornosti.   Najudaljenije srce od Allaha je tvrdo srce kome ne koristi nikakva opomena, niti se može smekšati sa bilo kakvim govorom! Kada je takvo, onda njegov vlasnik nosi u svojim grudima čisti kamen od kojeg nikakve koristi nema, niti od takvog srca može išta izaći osim zla!

Ima i onih srca koja se smekšaju i postanu bogobojazna i ponizna svome Stvoritelju, budu razumna i nastoje da Mu se približe i zadobiju Njegovu milost. Ovakvo milostivo i lijepo srce nosi onaj od koga se stalno mogu vidjeti dobra djela!

Tvrdoća srca i njegova čistoća imaju svoje uzroke koje može svaki rob da učini!

Među najvećim uzrocima čistoće srca je učenje i slušanje Kur'ana.

Kaže Uzvišeni Allah: «U tome je, zaista, pouka za onoga ko srce ima ili ko sluša, a priseban je.» (Qaf,37)

I kaže: «…podsjeti Kur’anom onoga koji se prijetnje Moje boji!»(Qaf,45)

I kaže: « Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog koji podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju.» (Ez-Zumer, 23)

I kaže: « Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala tvrda.»(El-Hadid, 16)

U ovim plemenitim ajetima se jasno primjećuje da je Kur'an nešto najvažnije pomoću čega se može srce očistiti kada se uči, sluša i razmišlja o njegovim ajetima.

Kaže Allah: « Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo.» (El-Hašr, 21)

Zbog toga muslimani trebaju da nastoje što više učiti Knjigu njihova Gospodara, čitajući je, razmišljajući o njoj i praktično je primjenjujući, kako bi postigli uputu i život za njihova srca. Nesmiju da se poistovjete sa sljedbenicima Knjige koji su imali Tevrat i Indžil, ali su se od njih udaljili, pa su im srca postala radi toga tvrda. Sada im ne koristi nikakvo predavanje, niti im se srca mogu smekšati navodeći bilo kakve nagrade ili prijetnje!

Među stvarima koje mnogo koriste pri smekšavanju srca je i sjećanje na smrt, na prolaznost ovoga svijeta i preseljenje na drugi! Analogno tome, najviše sto srca može stvrdnuti je nemarnost prema drugom svijetu, zaboravljanje smrti i zauzetost dunjalukom!

Kaže Uzvišeni: «Svako živo biće će smrt okusiti! I samo na Sudnjem danu dobićete u potpunosti plate vaše, i ko bude od vatre udaljen i u džennet uveden – taj je postigao šta je želio; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.» (Ali imran, 185)

Rekao je Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Posjećujte mezarja, jer vas ona podsjećaju na Ahiret»

Također je rekao: « Mnogo se sjećajte narušivaća svih naslađivanja (smrt)»

Kaže Uzvišeni Allah: « Onima koji ne očekuju da će pred Nas stati i koji su zadovoljni životom na ovom svijetu, koji su u njemu smireni, i onima koji su prema dokazima Našim ravnodušni – prebivalište njihovo biće džehennem, zbog onoga što su radili.» (Junus,7,8)
Među stvarima koje uveliko smekšavaju srca jeste i uzimanje pouka iz događaja koji su se desili nevjerničkim narodima, poput propasti i destrukcija. Suprotno tome je nemarnost prema njima!
Kaže Uzvišeni: « I koliko smo naselja uništili, čiji su žitelji grešnici bili, i ona su opustjela, samo su ruševine ostale! I koliko bunareva ima zapuštenih i koliko visokih palata ima praznih! Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.» (Hadž, 45,46)
I sjećanje na Allaha omekšava ljudska srca! Suprotno tome, dakle nemarnost prema spominjanju Allaha, otvrđuje srce!
Kaže Uzvišeni: « Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene» (El-Enfal, 2)
I kaže: «…one koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!» (Ra'd, 28)
I kaže: «…i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti» (El-Kehf, 28)
I kaže: « I spominji Gospodara svoga ujutro i naveče, u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.» (El'Araf, 205)
Od načina kako se može srce smekšati jeste i prihvatanje svih Allahovih naredbi i postupanje po njima, i klonjenje svih Njegovih zabrana! A od najvažnijih načina za otvrdnjavanje srca je odstupanje od Njegovih naredbi i zabrana.
Kaže Uzvišeni: « A kad bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: “Kome je od vas ova učvrstila vjerovanje?” Što se tiče vjernika, njima je učvrstila vjerovanje, i oni se raduju; a što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju, i oni kao nevjernici umiru. Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dva puta u iskušenje padaju, pa opet, nit’ se kaju nit’ se opamećuju. A kad bude objavljena koja sura, samo se zgledaju: “Dali vas ko vidi?” – i onda se udaljuju. Neka Allah srca njihova bez podrške ostavi, zato što su od onih ljudi koji neće da razumiju.» (Tewba, 124-127) Prihvatanje istine i postupanje po onome kako ona nalaže je razlog za uputu i iman srca, a odbacivanje istine i nepostupanje po njoj otvrdnjuje srca i povećavaju mu njegovu osorost!
Kaže Uzvišeni: «…te da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni?» (El-En'am, 110)
I kaže: «…i kad oni skrenuše u stranu, – Allah učini da i srca njihova u stranu skrenu – a Allah neće ukazati na pravi put narodu koji je ogrezao u grijehu.» (Saff, 5)

Među stvarima koje omekšavaju ljudska srca je razmišljanje i promatranje u stanja bolesnika, siromaha i onih koji su iskušani kojekakvim iskušenjima. Srca se stvrdnjuju zbog dičenja sa zdravljem, sa snagom, sa neovisnošću od drugih, i slično tome. Kaže Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Gledajte u one koji su ispod vas, a ne u one koji su iznad vas, jer se sa tim ne podcjenjuju Allahove blagodati.»

Kaže Uzvišeni Allah u pogledu Ada, dakle, onih koji su se ponosili snagom svoje tjelesne građe i mnoštva imetka: « Ad se bez ikakva osnova bio na Zemlji uzoholio. “Ko je od nas jači?” – govorili su. A zar nisu znali da je Allah, koji ih je stvorio, jači od njih, – a i znamenja naša su poricali. I Mi poslasmo protiv njih, u danima nesretnim, vjetar leden, da bismo im još na ovom svijetu dali da osjete sramnu patnju, – patnja na onom svijetu biće, zaista, još sramnija -, i niko im neće u pomoć priteći.» (Fussilet, 15,16)

Kada bi čovjek posjetio bolnicu, i pogledao u stanje bolesnika i shvatio koje bolove trpe, ili, kada bi pogledao u siromahe i jetime, i kada bi shvatio u kojoj su oni potrebi za hranom, spoznao bi vrijednost Allahovih blagodati i srce bi mu se smekšalo! Međutim, kada svoj pogled upošljava u nečemu mimo toga, i kada posmatra one koji uživaju u raskoši i imućnosti u pogledu ljepota ovoga svijeta, tada će mu sigurno srce otvrdnuti i osjetit će se oholim!
Allah je naredio Svome poslaniku da se druži sa siromašnim i potlačenim muslimanima i vjernicima, te da ih nezapostavlja druženjem sa bogatim.
Kaže Uzvišeni: « Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti» (El-Kehf, 28)
Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i činite ono što će vam oživjeti vaša srca i smekšati ih, a klonite se onoga što utiče na njihovu tvrdoću i mrtvilo! To je upravo izvor vaše sreće, ili, nesreće!
Da nam Allah podari bereket u veličanstvenom Kur'anu…

DRUGI DIO HUTBE:

Zahvaljujem Allahu koji okreće ljudska srca, Poznavaocu nevidljivog, Onome koji prima pokajanja pokajnika i koji strašno kažnjava za tvrdoću srca.
Svjedočim da nema istinskog božanstva mimo Allaha, Jedinog, koji nema ortaka, i svjedočim da je Muhammed Njegov rob i poslanik, koji je često znao kazati: « O Ti koji okrećeš ljudska srca, učvrsti naša srca u pokornosti Tebi!»
Neka su na njega Allahovi salavati i selami, kao i na njegovu porodicu, ashabe i sve one koji ih slijede u dobru, a potom:

O ljudi, bojte se Uzvišenog Allaha povinujući se Njegovim naredbama i klonjenju Njegovih zabrana, i poštujte Njegove propise! « …a ko poštiva Allahove propise – znak je čestita srca.» (Hadž, 32)
Znajte da su se u ovom našem vremenu rasprostranili uzroci putem kojih otvrdnjavaju srca, pa ih se čuvajte! Od takvih je zauzetost dunjalukom, obmanjenost njegovim sjajem i naslađivanje njegovim ljepotama! Zbog toga se primjećuje samo mali broj onih koji su zauzeti u džamijama i onih koji u njima borave, a veliki je broj onih koji su u potrazi za dunjalukom i naslađivanjem.
Također, gledanje u ono što je zabranjeno, a što se može naći na televizijskim ekranima, ili videu, poput zavodničkih slika u filmovima i serijama, ili slika koje se nalaze na časopisima i novinama, zatim, i slušanje muzike, muzičkih instrumenata i pjesama koje su se rasprostranile među muslimanima, sve su to zabranjene stvari koje proizvode nifak, licemjerstvo, u srcima i koje podstiču raspaljivanje duševne strasti, a zabranjuju slušanje Kur'ana, jer, nemože se spojiti slušanje šejtanovog kur'ana i Kur'ana Milostivoga Allaha!

Također, među stvarima koje podstiču tvrdoću srca su i praćenje sportskih igara, navijajući i prekomjernim gledanjem, a to je danas postala atrakcija većine omladine i ostalih koji su iskušani sa ovom bolešćurinom.
I prekomjerna šala i smijanje dovode do tvrdila ljudskog srca, pa zato musliman i o ovome treba da vodi računa!
Zatim, i zabranjena jela i pića otvrdnjavaju srce, jer, ona su odvratna i imaju loš uticaj na moral. Ona podstiču na lijenost u pogledu izvršavanja ibadeta, ali i na aktivnost kada se radi o nekom grijehu. Ovo se jasno može primjetiti na onima koji se hrane imetkom od kamate i mita, i koji konzumiraju alkohol i drogu… Uticaj ovih poroka se primjećuje na njihovom moralu i njihovim tijelima! Općenito, svi grijesi otvrdnjavaju srce i zastiru ga i prekrivaju od imanskog svijetla i upute.
Kaže Uzvišeni: « A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova» (El-Mutaffifin, 14)

U Musnedu, kao i u Džami'u od Tirmizija, se prenosi hadis od Ebu Hurejre da je rekao: Rekao je Allahov poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem: « Kada vjernik počini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna tačka, pa ako se pokaje i zatraži oprost, njegovo srce se očisti, a ako na taj grijeh nastavi činiti grijehe, ona se širi sve dok čitavo srce ne obuhvati, a to je prekrivač kojeg je Allah Uzvišeni spomenuo: «A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova» (Kaže Tirmizi da je ovaj hadis sahih!)

I druženje sa lošim i griješničkim društom utiće na tvrdoću srca, jer, čovjek je poput onoga sa kim se druži. Zato, nemoj da pitaš kakav je određeni čovjek, nego, pitaj kakav je onaj sa kim se on druži!
Kaže Uzvišeni: «I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.» (Hašr, 19)

Poslanik sallallahu ‘alejhi we sellem je naveo primjer lošega društva kao čovjeka čiji je posao da raspuhuje vatru. U društvu sa njim ćeš zasigurno imati neku štetu!

Zato se bojte Allaha, o Allahovi robovi, i znajte da je najbolji govor, Allahova Knjiga….

Hutbu održao:
Šejh Salih ibn Fewzan ibn Abdillah Alu Fewzan
Imam, hatib i član Stalne komisije za fetve u Saudijskoj Arabiji

Preveo: Smail L. Handžić
_______________________________________________________________

JETIM – HUTBA

Posted: 23 Februara, 2013 in hutba
O muslimani ! Bojte se Allaha i zahvaljujte Mu na blagodati islama! Izvršavajte ono što vam je On naredio, a klonite se onoga što vam je zabranio. Ako to budete činili uspjet ćete i na dunjaluku i na Ahiretu.
 
O Allahovi robovi! Nema sumnje da je porodica osnova svakog društva i njegov temelj. Islam joj je posvetio punu brigu i pažnju u svim njenim sferama i situacijama, u blagostanju i oskudici, u dobrom i u teškom stanju. Dešava se da smrt naruši porodični sklad i uzme jednog ili oba roditelja ostavljajući djecu slabu i nemoćnu kojoj će biti potrebna pažnja, samilost, sažaljenje koje će zamjeniti roditeljsku ljubav.
Tako se dešava da djete ostaje jetimom – siročetom.
Međutim, islam nije zaboravio pitanje jetima. Na to najbolje upućuje podatak da je Allah jetima u Svojoj Knjizi spomenuo na 23 mjesta pozivajući vjernike na brigu o njemu i čuvanju njegovog imetka, a upozoravajući onoga ko mu nanese nepravdu na žestoku kaznu!
Jetim (siroče), po islamu je onaj ko je izgubio oca, a nije dostigao punoljetnost.
Jetim (siroče) je dijete koje je izgubilo oca, skrbnika, koji se brine o njemu i štiti ga kada mu je potrebna zaštita. Zbog toga se islam pobrinuo o pitanju jetima, podstakao na njihovo odgajanje, na vođenje brige o njemu, kao i na čuvanje njegovog imetka.
To što neko ostane jetim je volja Allaha, Silnoga i Mudroga. Allah je dao da najplemenitije stvorenje i najodabraniji poslanik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bude jetim kojem umiru oba roditelja. Otac mu je umro još prije njegovog rođenja, a mati kada je imao šest godina. Time je izgubio roditelje koji će ga obasipati svojom ljubavi, brigom i pažnjom.
Međutim, Allah se tada pobrinuo za njega, pa obraćajući se Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio…?” (Kur’an, 94:6)
Allah, subhanehu ve te’ala, je objavio i ajete u kojima se traži od vjernika da otklone štetu od jetima i budu im od koristi po pitanju imetka, kao što se navodi u sljedećim ajetima:
“I siročadima imanja njihova uručite, loše umjesto dobrog ne podmećite i imetke njihove s imecima vašim ne trošite, – to bi, zaista, bio veliki grijeh.” (Kur’an, 4:2)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći o jetimima kaže:
“Ko zbrine troje siročadi kao da je klanjao čitavu noć, postio čitav dan, otišao ujutro i vratio se naveče boreći se sa isukanom sabljom na Allahovom putu. Ja i on smo u Džennetu k’o braća.”
Takođe Alejhis-selam kaže:
“Najbolja muslimanska kuća je kuća u kojoj je jetim i lijepo se postupa prema njemu, a najgora muslimanska kuća je kuća u kojoj je jetim, a loše se postupa prema njemu.”
Dakle, islam propisuje da se jetimu čini dobro i postiče na brigu o njemu, jer zanemarivanjem jetima ne zaustavlja se šteta na njemu, već je to bolest koja širi svoje klice raznoseći otrove po tijelu čitavog ummeta, pa ga snađe slabost i nemoć. To ga odvodi u propast i poniženje.
Najgora kuća kako Poslanik kaže je “kuća u kojoj je jetim, a loše se postupa prema njemu,” a najgori ummet (društvo) je ummet u kome se nalaze jetimi, a loše se postupa prema njima i zanemaruju se, pa se pokvari njihov ahlak (ponašanje) i ne budu od koristi društvu.
Nije dozvoljeno nanošenje nepravde nikome, a pogotovo kada se radi o jetimu. Obraćajući se onima koji nepravdu čine jetimima i upropaštavaju njihove imetke Uzvišeni Allah kaže:
“Oni koji bez ikakva prava jedu imetke siročadi – doista jedu ono što će ih u vatru odvesti i oni će u ognju gorjeti.” (Kur’an, 4:10)
Tako Allah, subhanehu ve te’ala, upozorava one koji su preuzeli brigu o jetimima da budu pravedni prema njima. I ne samo to već Uzvišeni Allah kaže:
“I neka se pribojavaju, kao kad bi sami iza sebe ostavili nejaku djecu za koju strahuju, i neka se boje Allaha i govore istinu.” (Kur’an, 4:9)
Kako god je kazna za loš odnos prema jetimu velika, tako je i nagrada za lijep odnos prema njemu još veća. Govoreći o tome Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Ja i onaj ko se pobrine za jetima smo u Džennetu ovako”, pokazujući kažiprst i srednji prst.
Ibn Bettal o tome kaže: “Svako onaj ko čuje ovaj hadis treba da po njemu radi kako bi bio zajedno sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u Džennetu, a nema boljeg stepena u Džennetu od toga!”
Ibn Hadžer govoreći o istom hadisu kaže: “Taj hadis ima i rivajet (predaju) u kojoj se govori “a zatim ih je rastavio” tj. kažiprst i srednji prst. Iz toga se može razumjeti da između Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i onoga koji se brine o jetimu ima prostora, kao i između kažiprsta i srednjeg prsta (koje je razdvojio). Međutim, dovoljno je da na blizinu (sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem) uputi to što između kažiprsta i srednjeg prsta nema ni jedan drugi prst!”
Jedne prilike neki čovjek se požalio Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na tvrdoću svoga srca, pa mu on reče: “Pomiluj jetima po glavi i nahrani siromašnog.”
Vrata dobra su otvorena. Džennet čeka onoga ko će na njih da uđe.
“… i požurite oprostu Gospodara svoga i Džennetu koji je prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za one koji se Allaha boje, za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju….” (Kur’an, 3:133-134)
“Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupali!.” (Kur’an, 3:136)
priredio: Munir Zahirović
____________________________________________________________

OPOMENA – HUTBA

Posted: 18 Februara, 2013 in hutba
Hfz.mr. Muhammed Fadil Porča:

O vjernici,kada se u petak na molitvu pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da molitvu obavite; to vam je bolje, neka znate! A kad se molitva obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite i Allaha mnogo spominjite, da biste postigli što želite” (El-Džumu'a 9. i 10.)

Naš Uzvišeni Gospodar, Allaha, subhanehu ve te'ala, nas nije stvorio uzalud na ovom svijetu. Stvorio nas je da živimo i radimo po onome, što nam je On, subhanehu ve te'ala, odredio i propisao. Stvorio nas je da mu budemo u pokornosti, a ne u nepokornosti, griješenju i nevjerovanju. Uzvišeni Allah u Kur'anu i Kerimu nam je na više mjesta opisao šta je sa mnogobrojnim narodima učinio; s onima koji su prestali vjeroavti u Njega, koji su se uzoholili i osilili na zemlji. Spominje nam kakvom kaznom ih je uništio i kako nikoga od njih nije poštedio. Mnogobrojne narode.

„I prije njih, u laž je utjerivao poslanike i nije vjerovao narod Nuhov. I stanovnici Resa, a i Semud, a i Ad, a i faraon i narod Lutov, i stanovnici Ejke, i narod Tu'bea. Svi oni su u laž utjerivali poslanike svoje, pa se obistinilo Allahovo obećanje.“

Narod Nuhov je bio prvi narod koji je počinio širk Allahu, subhanehu ve te'ala, jer nakon Adema, pa sve do pojave Nuha, alejhim selam, punih deset stoljeća, među čovječanstvom niej bio poznat širk. Oni koji kažu da je čovjek živio „primitivnim životom“, da je u početku vjerovao u „svašta“, a zatim došao na ideju vjerovanja u jednog boga je čista laž i neistina. Prvi čovjek, Adem, alejhi selam, je bio savršen čovjek – Allahovo, subhanehu ve te'ala, stvaranje. On ga je poučio imenima svih stvari. „I poučio je Adema imenima svega.“

Tih deset stoljeća ljudi su živjeli u tevhidu, sve dok se širk nije pojavio. Allah, subhanehu ve te'ala, je poslao Svog polsanika, Nuha, alejhi selam, koji je među svojim narodom boravio 950 godina. Toliko godina je pozivao svoj narod u čisti tevhid, u jedinu, izvornu, ispravnu i čistu Allahovu, subhanehu ve te'ala, vjeru –islam, koja je vjera svih Allahovih poslanika i vjerovjesnika. „Nakon toga s njim nije niko vjerovao, osim vrlo mala skupina njih.“ Allah, subhanehu ve te'ala, je sve nevjernike, nakon što se Nuh, alejhi selam, s vjernicima na lađu ukrcao, potopio.

Stanovnici Resa su živjeli na području Jemame, području Nedžda – na sjeveru Arabijskog Poluotoka. Ubili su svog poslanika i bacili ga u bunar.

Semud je bio drevni i veliki narod, kojem je Allah, subhanehu ve te'ala, poslao svog polsanika Saliha, aljehi selam. Klesali su svoje kuće u stijene, kako bi se zaštitili Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne, ali je nisu mogli izbjeći.

Ad je također jedan od drevnih naroda, kojima je Allaha, subhanehu ve te'ala, poslao svog poslanika, Huda, aljehi selam. Živjeli su na području Hadremeuta. Bili su ogromne građe. Pravili su takve palače i dvorce, da Allaha, subhanehu ve te'ala, o njima kaže: „Takvi se na svijetu nikada pojavili nisu.“ Allah, subahnehu ve te'ala, je i njih zbog njihovog nevjerovanja uništio.

Faraona, koji se suprotstavljao Musau, alejhi selam, je Allah, subhanehu ve te'ala, potopio, kao i cijelu njegovu vojsku.

Lutov, alejhi selam, narod, koji je činio najogavniju vrstu nemorala je Allah, subhanehu ve te'ala, kaznio kaznom kojom nikoga nije kaznio. „Pa kada dođe odredba Naša, Mi učinismo da ono što je bilo dolje, bude gore. Pa smo dali da po njima pada kamenje pečene gline, koje je neprestano sipalo, a bilo je obilježeno kod Gospodara tvog. To nije daleko ni od kojeg drugog nepravednika.“

Stanovnici Ejke, koji su u laž utjerivali Allahovog, subhanehu ve te'ala, poslanika Šuajba, alejhi selam, su uz svoje nevjerovanje, sastavili laž, varku i zakidanje na vagi, pa su i oni bilikažnjeni od Uzvišenog Allaha.

Tu'bea je bio dobar čovjek – od vladara koji su živjeli u Jemenu; 700 godina prije pojave Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem. O njemu je poznato da je bio vjernik, i kada je stigao do Kabe, Allahu je prinio 6000 kurbana kao žrtvu. U Jesribu biva obaviješten da će se tu pojaviti posljednji Allahov Poslanik. Tu izjavljuje da vjeruje u Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, iako ga nije dočekao i vidio. Tu'beov narod je živio u izobilju, a nakon njega su se izopačili, uznevjerovali, pa im je Allah, subahnehu ve te'ala, dao strašnu kaznu. U suri Se'be Allah, subahenhu ve te'ala, spominje kako im je dao obilje blagodati i kako su imali svakovrsne polodove, ali kada su uznevjerovali, Allah, subahenhu ve te'ala, daje da puca brana koja je držala vodu i da ih sve uništi. Nakon obilja, ni ono što se moglo jesti, nije im bilo dovoljno. Kao Allahova, subhanehu ve te'ala, kazna.

Na drugom mjestu u Kur'anu stoji: „I Musau smo dali kitab i učinili smo uz njega Haruna njegovim pomagačem. Pa smo rekli: Idite narodu koji niječe Naše ajete, pa smo ih nakon opomene u potpunosti uništili.“

Potopljen je Faraonov narod, koji je htio uništiti Musaov narod. Allah, subahenhu ve te'ala, je kaznio nevjernički narod kada je faraon mislio da je na vrhuncu svoje snage, moći i vlasti i kada je mislio da može uzeti život kome hoće. Allah, subhanehu ve te'ala, ga uzima, kažnjava i ponižava.

Narod Nuhov: „Nakon što su poslanike zanijekali, potopili smo ih i učinili ih ljudima poukom.“ Do današnjeg dana Allah, subhanehu ve te'ala, kada, gdje i koga hoće kažnjava – niko se tome ne može oduprijeti. Niko od Njegove kazne ne može pobjeći.

„A nepravednicima Mi smo pripremili bolnu kaznu…“ „…Oni prolaze pored mjesta na koje smo sručili užasnu kišu – kišu kamenja. Zar oni to ne vide? Ne, nego oni neće da vjeruju u proživljenje i oni se ne nadaju drugom životu.“ Allah, subhanehu ve te'ala, upozorava sve generacije, koje dolaze nakon spomenutih i mnogo drugih, da ih kazna može zadesiti, pa i pored toga što posjeduju veliku silu i snagu među ljudima.

„Jesu li oni bolji? Narod Tu'bea? Ili oni koji subili prije njih? Mi smo ih uništili. Zaista su oni bili zlikovci.“ Zločinci, jer su se odmetnuli od Allahove, subahenhu ve te'ala, vjere i bili su Mu nepokorni. Ovo je kako ovoj generaciji, tako i onima koji dolaze poslije nas, velika pouka. Allah je Gospodar i Stvorietelj svega, ništa Mu se ne može suprotstaviti. Ništa nije u stanju odagnati od sebe Njegovu kaznu, a Njegove vojske samo On poznaje. Nekada su vidljive i očite. Očituju se u vodi koju šalje protiv nepokornih Mu naroda, nekada su u obliku jakih i snažnih vjetrova, nekada u obliku jakih potresa, nekada u obliku kamenja koje s neba silazi i nekada kao ptice koje su Mu u službi. Nekada se Njegove vojske ipak ogledaju u strašnom i zaglušujućem glasu; glasu koji zaledi krv u krvnim žilama, nekada u gromovima i munjama, a nekada u vatri… pa ko je taj koji zna Allahove, subhanehu ve te'ala, vojske?

„A vojske Gospodara tvog zna samo On; a to je samo opomena čovječanstvu.“ Allah, subhanehu ve te'ala, pored toga što nas opominje kaznama, govori i kako je kažnjavao… sve kako bismo se Uzvišenog Allaha pobojali, da bi se otvrdjelo srce omekšalo, da bi oko koje je prestalo plakati u ime Allaha, suzu pustilo i da bi se čovjek svom Gospodaru Allahu, subhanehu ve te'ala, vratio.

„Zanijekali su i Semud i Ad Čas neizbježni. Što se tiče Semuda, uništeni su strašnim glasom. Osvanuli su nepomični. A što se tiče Ada, uništeni su žestokim ledenim vjetrom, kojeg je nad njima potčinio sedam noći i osam dana, koji je neprestano puhao i koji ih je uništavao. Pa vidiš narod u tom vremenu kako je povaljan. Kao da su šuplja palmina debla. I vidiš li je li iko od njih ostao?“ Nikakve vrijednosti kod Allaha, subhanehu ve te'ala, nisu imali. Narod koji je decenijama gradio, sticao i zarađivao, svoj trud i napor ulagao – sve im to u jednom času propada. Allah, subhanehu ve te'ala, Moćni i Uzvišeni nas upozorava i opominje i neka niko ne misli da se opomene i upozorenja ne odnose na nas. Neka upravo misli da ono, što je prijašnje narode snašlo, može i nas zadesiti. „I kada dođoše poslanici Naši Lutu, on se ražalosti i bi mu teško i rekoše mu: Ne boj se i nemoj da budeš tužan! Mi ćemo tebe i tvoju porodicu spasiti, samo nećemo spasiti tvoju ženu, jer je ona od onih koja će biti uništena. Tada mu rekoše: Mi ćemo spustiti na stanovnike ovog mjesta kaznu s neba, zbog toga što su najogavnije grijehe činili. I Mi smo od njih učinili jasan ajet, pouku mnogima, narodu koji pameti ima.“ Lutov narod, nakon Allahove, subhanehu ve te'ala, kazne, biva izvrgnut naopako i po njemu je kamenje s neba padalo. Na mjestu gdje su kažnjeni, je Allah, subhanehu ve te'ala, učinio baruštinu i Mrtvo more da budu poukom generacijama do Sudnjeg dana.

„A i Medjenu, poslali smo njihovog brata, koji je do tada bio njihov brat, ali kada su uznevjerovali, onda više nema bratstva, Šuajba. Pa im reče: O narode moj, Allahu ibadet činitei vjerujte u Sudnji dan i nemojte nered po zemlji činiti!“

Zadesio ih je strašan potres, pa osvanuše u domovima svojim nepomični. Strašan potres i strašan zvuk su ih zadesili, a Allah, subhanehu ve te'ala, je na njih poslao i munje, jer su tu vrstu kazne zaslužili. Rekli su svom poslaniku Šuajbu: „Mi ćemo te protjerati iz naše zemlje.“ Ali je Allah, subhanehu ve te'ala, njih nesigurnim učinio na zemlji po kojoj us hodali. Žestoko ju je zatresao, pa nisu povjerovali u Allahovog poslanika, Šuajba. Ponižavali su ga, htjeli su ga zaplašiti, ali je Allah, subhanehu ve te'ala, njih zaplašio, kaznio strašnim zvukom; nakon što su rekli: „Ako istinu govoriš neka na nas siđe kazna s neba.“ Allah, subhanehu ve te'ala, im je dao kaznu s neba, te su ih munje proganjale tako da im je smrt draža bila. Šejtan je svim narodima uljepšao njihova djela, pa ih je skrenuo s Pravog puta, iako su bili razboriti, ali im pamet nije koristila. Koristili su svoju pamet kako bi sebe što bolje opskrbili na ovom svijetu. Koristili su Allahove, subhanehu ve te'ala, blagodati za provod – protiv Allaha, subhanehu ve te'ala – umjesto da stiču halal, oni su sticali haram. Umjesto da jedu i piju Allahove, subhanehu ve te'ala, blagodati koje im je dao, oni su jeli i pili haram. Umjesto da svojim glasom uče Allahovu, subhanehu ve te'ala, Knjigu, oni su pjevali šejtanov govor, svirali i zabavljali se. Umjesto da svoju pamet upotrijebe Allahu, subhanehu ve te'ala, u pokornosti, oni su je upotrijebili za nepokornost. I Karunu i Faraonu, Musa, alejhi selam, je došao sa jasnim dokazima, pa su se uzoholili na zemlji, ali Allahu, subhanehu ve te'ala, nisu mogli umaći. „I sve Smo Mi njih, njihovim grijesima kaznili. I ima ih na koje smo poslali vjetar pun pijeska, kao što je bio Ad, narod Hudov. A ima ih koje je strašan zvuk uništio, kao što je bio Semud, narod Salihov. A ima ih koje smo u zemlju utjerali kao što je bio Karun, a ima ih koje smo potopili kao što je bio Faraon i njegove vojske, kao što je bio narod Nuhov koji nije vjerovao. A Allah njima nepravdu nije učinio, već su oni sami sebi nepravdu učinili.“

Ovo je jedna od pouka i kazivanja koja nam Allah, subhanehu ve te'ala, spominje u pogledu prošlih naroda. Šta misle ovi današnji koji su, pored nevjerovanje u Allaha, subhanehu ve te'ala, kod sebe sastavili mnogobrojne grijehe koji su se našli pojedinačno u prošlim, uništenim narodima? Zar misle ovi da mogu Allahu, subahenhu ve te'ala, umaći? I da se od Njegove kazne mogu skloniti i zaštititi? Zaista je u ovome jedna velika pouka… Pouka kroz koju čovjek treba još više Allahu, subhanehu ve te'ala, biti predan; zbog koje treba povećati svoja dobra djela, koja su nadohvat ruke… Treba uzeti pouku iz ovih kazivanja i kažnjavanja, pokajati se Alalhu, subhanehu ve te'ala, i da ostatak života radi ono čime je Allah, subhanehu ve te'ala, zadovoljan.

________________________________________________________________