Arhive za ‘Ibn ul-Qajjim’ kategoriju

Imam Ibnul-Qajjim El-Dževzije
1. Učenje Kur'ana s razumijevanjem i razmišljanje o njegovim ajetima.
2. Približavanje Allahu s nafilama nakon obavljenih farzova, što će te dovesti   do Allahove ljubavi.
3.  Stalno spominjanje Allaha (zikr): jezikom, srcem, djelima… 
4.  Davanje prednosti onome što Allah voli nad vlastitim strastima i težnja za činjenjem onoga što Allah voli, makar to sa sobom nosilo napor i teškoće.
5.  Spoznaja Allahovih imena i svojstava srcem. Onaj ko spozna Allaha kroz Njegova imena, svojstva i djela, on će ga sigurno zavoljeti.
6.  Uočavanje Njegova dobročinstva, plemenitosti i blagodati, koji pozivaju ljubavi prema Njemu. 
7.  Potpuna skrušenost srca pred Uzvišenim Allahom.. A, ovo se ne može opisati riječima. 
8.   Osamljivanje s Allahom u vrijeme Njegova silaska (u posljednjoj trećini noći) kako bi učio Kur'an, činio istigfar i tevbu…
9.   Druženje sa onima koji vole Allaha i ubiranje najljepših plodova njihova govora.
10. Izbjegavanje svega onoga što udaljava čovjeka od njegova Gospodara.
__________________________________
Ibn Kajjim el-Dževzijje, Tehzibu Medaridžis-salikin

Spomenuli smo jekazu – buđenje srca, besiret – srčani vid, fikret – srčano promišljanje, i azm – srčanu odlučnost. Ta četiri stepena su za svaki drugi srčani stepen – menzil, ono što je temelj za zgradu. Na takvim temeljima grade se svi stupnjevi na putu ka Allahu Uzvišenom. Ko ih ne utemelji, taj zasigurno ne može otpočeti putovanje. Taj redoslijed važi i za put tjelesa. čovjek ne može otpočeti put iz svojih nastambi sve dok se ne probudi (jekaza) iz nemarnosti prema neophodnosti puta; zatim dobro pogleda (besiret) i uoči značaj i ozbiljnost puta, njegovu korist i cilj; zatim porazmisli (fikret) o onome što mu treba na putu, o hrani i sredstvima za putovanje, a zatim se čvrsto odluči (azm) na putovanje. Kada se čvrsto odluči za polazak, dospijeva u stupanj samoobračuna (muhaseba) kad treba da razluči svoje obaveze od svojih prava. Tada uzme ono što mu pripada i ispuni ono što se od njega traži, jer on je sada musafir koji se s puta više nikada neće vratiti. 


Onaj koji dođe na stajalište muhasebe, on je i na stajalištu tevbe – pokajanja i povratka. Kada rob napravi obračun sa svojim nefsom, upozna svoje obaveze, tada požuri da ih ispuni. A to je upravo suština povratka – tevbe. Iz tog ugla promatrano, muhaseba je prije tevbe. Iz drugog ugla, muhaseba ne može ni biti osim nakon ispravnog pokajanja. Pa je najpreciznije reći tevba – pokajanje nalazi se između dvije muhasebe. Samoobračun koji će iznjedriti i rezultirati tevbu, i samoobračun koji će tevbu čuvati i održavati. Tevba je dakle obuhvaćena s dvije muhasebe. Na muhasebu ukazuju Njegove riječi:

«O vjernici, Allaha se bojte i neka svaki čovjek pogleda šta je za sutra pripremio.» (El-Hašr, l8). 

Ovim ajetom Uzvišeni naređuje robu da pogleda šta je za sutra pripremio, a to podrazumjeva muhasebu, da sam prekontroliše svoj nefs da sačini pravi obračun, da dobro sagleda šta je pripremio za susret s Allahom Uzvišenim, jesu li mu djela dobra ili ne. Cilj tog sagledavanja, te muhasebe, jeste da natjera čovjeka da se u potpunosti pripremi za dan povratka Allahu Uzvišenom. Da pripremi ono što će ga spasiti od kazne, ono zbog čega će izaći svijetla lica pred Allaha Moćnoga. Omer, r.a, rekao je: «Obračunajte se sa sobom prije nego što s vama obračun bude sviđan. Izvagajte svoja djela prije nego što budu vagana, i okitite se za najveću smotru.» Uzvišeni kaže: 

«Tada ćete ispitivani biti i nijedna tajna vaša neće skrivena ostati.» (El-Hakka, l8)

Početak muhasebe – samoobračuna jeste da napraviš poređenje između Allahovih blagodati i vlastitih grijeha. Tada će ti se ukazati razlika, pa ćeš shvatiti da nema izlaza osim Njegovog oprosta i milosti ili tvoje propasti i muke. Tim poređenjem saznaješ da je Gospodar uistinu Gospodar a da je rob samo rob. Postaje ti jasna suština nefsa – ega, i njena svojstva, te veličina Gospodara, Njegova neovisnost, vlast, da je jedino On savršen i da je prema stvorenjima Blag i Samilostan. Da je svaka blagodat izravno Njegova dobrota, a da je kazna Njegova pravednost. Prije takvog promišljanja i poređenja nisi mogao spoznati suštinu svoga nefsa – ega, a niti moć njegovog Stvoritelja. U tom poređenju otkrit će ti se da je nefs – ego izvor svakog zla i da od njega, zapravo, potiče svaka manjkavost. Nefs – duša se definiše kao neuka je i nepravedna. I da nije Allahove dobrote i milosti ne bi se nikad očistila. 

Da nije Allahove upute nefs nikada ne bi bio upućen, niti bi ikada dospio do bilo kakvog dobra da nema Allahove podrške. Postizanje dobra zavisi od Stvoritelja duše. Uspjeh duše, kao i njeno stvaranje, Allahovo je djelo. Pa, kao što nefs – duša ne opstoji sam po sebi, tako se duša ne može sama upotpuniti pozitivnim svojstvima. Ona sama odvojena od Allaha ne predstavlja ništa, bezvrijedna je, ne postoji, nema nikakvog kvaliteta niti vrijednosti. Sada iskreno izgovaraš: 

«O moj Gospodaru, priznajem da je svaka blagodat pri meni Tvoja milost, i priznajem svoj grijeh.»

Zatim, usporedi svoja dobra i loša djela. Pogledaj kojih imaš više. Koja su teža po jačini i svojstvima. To drugo poređenje je poređenje tvojih postupaka, a prvo je bilo između Allahove blagodati i tvoje neposlušnosti. To poređenje teško pada onome koji nema svjetla mudrosti, koji ne pokori svoj nefsa i koji ne razlikuje blagodat od kušnje. Bez svjetla mudrosti nema tog poređenja, nema promišljanja, nema samoobračuna. Svjetlo mudrosti je svjetlo kojim Allah obasjava srca onih koji slijede poslanike na srčanom putu. Što je svjetlo veće, muhaseba je iskrenija. Pod svjetlom mudrosti podrazumijeva se znanje kojim rob razlučuje istinu od neistine, uputu od zablude, korisno od štetnog, savršeno od manjkavog, dobro od zla. Tim znanjem on uviđa i stepene svojih djela; koja djela su teška, a koja bezvrijedna; djela koja se primaju i djela koja se odbijaju. Što je Allahovo svjetlo u insanu jače, muhaseba – samoobračun je potpunija. 
 
Što se tiče lošeg mišljenja o vlastitom nefsu, pa čovjek je dužan da nefsa pokori, jer lijepo mišljenje o nefsu sprečava potpunu kontrolu i ispitivanje. Lijepo mišljenje o nefsu zavara insana pa mu se loše stvari učine dobrim, a mahane – vrlinama. Loše mišljenje o vlastitom nefsu – egu ima samo onaj koji nefs poznaje. A onaj koji lijepo misli o svom nefsu najveći je neznalica. On najmanje zna o neprijateljstvu i opasnostima nefsa. 

Treći element je razlikovanje između blagodati i iskušenja. Treba znati razliku između blagodati – kojom vidi Allahovo dobročinstvo i blagost, kojima se postiže vječna sreća, i blagodati -kojom zapada u istidradž – gubljenje deredža. Koliko ih ima koji su prema blagodatima u istidradžu, a to ni ne osjećaju. Obmanuti su time što ih neznalice hvale, što Allah rješava njihove potrebe i što pokriva njihovo pravo stanje. To troje za njih je znak sreće i uspjeha. To je njihov nivo (ne)znanja. Kad se ta tri elementa upotpune – svjetlo mudrosti, loše mišljenje o vlastitom nefsu i razlikovanje blagodati od kušnje – rob tada zna da su one blagodati koje ga povezuju s Allahom, prave i stvarne blagodati. A blagodati koje ga odvajaju od Allaha u suštini su belaj i kazna, iako se manifestuju kao blagodati. To su iskušenja u obliku nagrade. Pa, neka rob pazi da ne bude u istidradžu, da ne znajući izgubi deredže. Tada treba znati razlikovati dobrotu i milost od protudokaza. A koliko se to dvoje miješa!? čovjek se stalno nalazi između Allahove dobrote i milosti i Allahovog dokaza. To dvoje stalno je uz njega. Allah Uzvišeni o milosti veli: 

«Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite.» (El-Hudžurat, l7)

A o svom dokazu protiv robova veli: 

«Allah ima potpun dokaz…» (El-En'am, l49)

Svaka snaga, vanjska ili unutarnja, koja realizira Allahove zapovijedi i donosi Njegovo zadovoljstvo je milost, u protivnom je – dokaz protiv roba. Svako stanje koje pomaže Allahovu vjeru i pozivanje Allahu je milost, u suprotnom je – protudokaz. Svaki imetak koji je u vezi s dijeljenjem na Allahovom putu i pokornosti, bez traženja nagrade i zahvalnosti od ljudi je milost Allahova. U suprotnom – Njegov dokaz protiv roba. Svako vrijeme koje je u vezi s ispunjavanjem onoga što Allah želi od svog roba je Njegova milost, inače je protudokaz. Svaki prijem kod ljudi, njihovo poštivanje i ljubav, ako su u vezi s poniznošću prema Gospodaru, sa znanjem o manjkavostima vlastitog nefsa, s iskrenošću prema ljudima – to je Allahova milost, u suprotnom je protudokaz. I svaki ukaz i opomena Allaha Njegovom robu, koja je u vezi s ibretom, povećanjem razumijevanja i spoznajom u imanu je Allahova milost, u suprotnom je Allahov dokaz. I, onda, stanje – hal s Allahom Uzvišenim, ili stupanj na putu do Allaha, i davanje prednosti Allahovoj nad svojim željama, Allahova je milost i dobrota. A ako hal – stanje ili mekam rezultiraju zastajanjem i zadovoljstvom postignutim da se nefs na njih oslanja, da u tome uživa i da se s njima smiruje, a ne s Allahom, pa to je Allahov dokaz protiv roba, a ne milost. Pa neka svako dobro promisli o tom jako bitnom i važnom pravilu. Neka razluči mjesto milosti od mjesta protudokaza, mjesto blagodati od mjesta iskušenja. A pošto se to često miješa i u slučaju pribranijih ljudi i sljedbenika srčanog puta, Uzvišeni veli:

«A Allah ukazuje na pravi put onome kome On hoće.» (El-Bekare, 2l3)
 

Sa arapskog preveo: hfz. Nedžad Ćeman

 

Dva uslova su potrebna za uspjeh.  Prvi je razlikovati Istinu od neistine i drugi je davati prednost Istini nad neistinom.  Prvi uslov zahtjeva znanje i razumjevanje, a drugi volju i snagu.  Ove osobine određuju uspjeh i status čovjeka kod Allaha subhanahu wa ta`aala.

Allah je pohvalio Svoje poslanike zato što su posjedovali ove osobine:  

” I sjeti se robova naših Ibrahima i Ishaka i Ja`kuba, čvrstih i dalekovidnih (koji su posjedovali snagu i razumjevanje).” 38:45
 
Razumjevanje u ovom ajetu znači posjedovanje ispravnog znanja o vjeri dok se snaga odnosi na sposobnost da se to znanje sprovede u djelo i prenese drugim.   

U pogledu ove dvije osobine, ljudi se djele u četiri grupe:

Prva grupa uključuje sve koji posjeduju ispravno shvatanje vjere i veliku snagu i volju u izvršavanju vjerskih naredbi.

Druga grupa je suprotna od prve.  Njeni članovi posjeduju malo ili nimalo znanja o vjeri i malo ili nimalo snage i volje u obavljanju djela.   Oni nisu od koristi niti sebi niti drugim ljudima.

Treća grupa uključuje one koji posjeduju znanje i razumiju vjeru međutim slabi su u slijeđenju vjere i pozivanju drugih ka vjeri.  Oni poznaju Istinu ali rijetko djeluju u skladu sa svojim znanjem.  Oni poznaju teškoće na Putu ali ne čine nista da ih savladaju.  Oni su obrazovani učenjaci sve dok ne treba stupiti u akciju.  Kad god se zahtjevaju djela, oni se priključe neznalicama i ostanu po strani.

Četvrta grupa su ljudi koji posjeduju snagu i moć ali je njihovo znanje o vjeri nedovoljno.  Oni jedva da razlikuju između dobrog i lošeg i u stanju su da pobrkaju koristan lijek sa otrovnim napitkom.  Njihov cilj je ahiret i za njega čine velike napore. Međutim oni nisu svjesni devijacija u svom vjerovanju, riječima i djelima.  Ako su ljudi u trećoj grupi slabi zbog slijeđenja svojih prohtjeva, ljudi u ovoj grupi su slabi zbog svog neznanja.  Oni ne posjeduju ispravno znanje o svom Gospodaru i kako da mu ispravno ibadet čine.  Oni kreiraju svoj ibadet u skladu sa svojim prohtjevima, običajima njihovog društva ili snovima njihovih šejhova.

Nijedna od ovih grupa nije u stanju da bude lider u vjeri osim prve grupe, kao što Allah kaže:  

 

” Mi smo učinili od njih vođe koji upućuju po Našoj zapovijedi kad su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali. ” [32:24]  

 

 U ovom ajetu, Allah nam kaže da se do vodstva u vjeri dolazi zahvaljujući strpljenju i čvrstoj vjeri. Ljudi koji posjeduju ove dvije osobine su poput onih koje je Allah isključio iz gubitnika kada se kleo vremenom:  

 

” Tako Mi vremena !   Zaista je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju (jedni drugima) Istinu i koji preporučuju (jedni drugima) strpljivost. ” [103:1-3]

 
Ibn ul-Qajjim, “Dzawaab al-Kaafi”

Dva uslova su potrebna za uspjeh.  Prvi je razlikovati Istinu od neistine i drugi je davati prednost Istini nad neistinom.  Prvi uslov zahtjeva znanje i razumjevanje, a drugi volju i snagu.  Ove osobine određuju uspjeh i status čovjeka kod Allaha subhanahu wa ta`aala.

Allah je pohvalio Svoje poslanike zato što su posjedovali ove osobine:  

” I sjeti se robova naših Ibrahima i Ishaka i Ja`kuba, čvrstih i dalekovidnih (koji su posjedovali snagu i razumjevanje).” 38:45
 
Razumjevanje u ovom ajetu znači posjedovanje ispravnog znanja o vjeri dok se snaga odnosi na sposobnost da se to znanje sprovede u djelo i prenese drugim.   

U pogledu ove dvije osobine, ljudi se djele u četiri grupe:

Prva grupa uključuje sve koji posjeduju ispravno shvatanje vjere i veliku snagu i volju u izvršavanju vjerskih naredbi.

Druga grupa je suprotna od prve.  Njeni članovi posjeduju malo ili nimalo znanja o vjeri i malo ili nimalo snage i volje u obavljanju djela.   Oni nisu od koristi niti sebi niti drugim ljudima.

Treća grupa uključuje one koji posjeduju znanje i razumiju vjeru međutim slabi su u slijeđenju vjere i pozivanju drugih ka vjeri.  Oni poznaju Istinu ali rijetko djeluju u skladu sa svojim znanjem.  Oni poznaju teškoće na Putu ali ne čine nista da ih savladaju.  Oni su obrazovani učenjaci sve dok ne treba stupiti u akciju.  Kad god se zahtjevaju djela, oni se priključe neznalicama i ostanu po strani.

Četvrta grupa su ljudi koji posjeduju snagu i moć ali je njihovo znanje o vjeri nedovoljno.  Oni jedva da razlikuju između dobrog i lošeg i u stanju su da pobrkaju koristan lijek sa otrovnim napitkom.  Njihov cilj je ahiret i za njega čine velike napore. Međutim oni nisu svjesni devijacija u svom vjerovanju, riječima i djelima.  Ako su ljudi u trećoj grupi slabi zbog slijeđenja svojih prohtjeva, ljudi u ovoj grupi su slabi zbog svog neznanja.  Oni ne posjeduju ispravno znanje o svom Gospodaru i kako da mu ispravno ibadet čine.  Oni kreiraju svoj ibadet u skladu sa svojim prohtjevima, običajima njihovog društva ili snovima njihovih šejhova.

Nijedna od ovih grupa nije u stanju da bude lider u vjeri osim prve grupe, kao što Allah kaže:  

 

” Mi smo učinili od njih vođe koji upućuju po Našoj zapovijedi kad su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali. ” [32:24]  

 

 U ovom ajetu, Allah nam kaže da se do vodstva u vjeri dolazi zahvaljujući strpljenju i čvrstoj vjeri. Ljudi koji posjeduju ove dvije osobine su poput onih koje je Allah isključio iz gubitnika kada se kleo vremenom:  

 

” Tako Mi vremena !   Zaista je čovjek na gubitku, osim onih koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju (jedni drugima) Istinu i koji preporučuju (jedni drugima) strpljivost. ” [103:1-3]

 
Ibn ul-Qajjim, “Dzawaab al-Kaafi”