Arhive za ‘ihlas’ kategoriju

IHLAS – ISKRENOST

Posted: 14 Februara, 2013 in ihlas

Rekao je Ja'kub: “Iskren je onaj koji krije svoja dobra djela kao što krije svoja loša djela.”

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Hvala i slava pripada Uzvišenom Allahu, Njega hvalimo i od Njega pomoć i oprost tražimo. Koga Allah dž.š. uputi na pravi put, niko ga sa tog puta ne može skrenuti, a koga On u zabludi ostavi, niko ga na pravi put izvesti ne može. Uzvišeni Allah objavio je u svojoj Časnoj knjizi Kur'anu: “Nije im naređeno ništa drugo do da Allaha obožavaju, iskreno Mu ispovijedajući vjeru.” (Prijevod značenja, El-Bekare 5. ajet)

Reci: “Namaz moj, moji obredi, život moj i smrt moja pripadaju Allahu, Gospodaru svjetova, On nema sudruga. To mi je naređeno i ja sam od prvih Muslimana.” (Prijevod značenja El-En'am 162., 163. ajet) “On je taj koji je stvorio smrt i život da bi vas iskušao ko će od vas najljepša djela činiti.” (Prijevod značenja, El-Mulk 2. ajet)

Rekao je Fudajl ibn Ijad tumačeći ovaj ajet: “Misli se na najiskrenija i najispravnija djela.” – Rekoše: “O, Ebu Ali, što znači najiskrenija i najispravnija?” – Reče: “Zaista, ako djelo bude iskreno, a ne bude ispravno, neće biti primljeno kod Allaha dž.š. Isto tako, ako bude ispravno, a ne bude iskreno, neće biti primljeno. Bit će primljeno samo onda kada bude iskreno i ispravno. Iskreno djelo je ono koje je urađeno radi Allaha dž.š., a ispravno je ono koje je urađeno onako kako ga je radio Poslanik (s.a.v.s.).”

Zatim je proučio sljedeći ajet: “Ko se nada susretu sa svojim Gospodarom, neka čini dobra djela i neka obožavajući Gospodara svoga, ne smatra Njemu ravnim nikoga.” (Prijevod značenja, El-Kehf, 110.)

ŠTA JE TO ISKRENOST (IHLAS)?

Definicije iskrenosti (ihlasa) kod islamskih učenjaka su približnog značenja i većina njih se kreće oko toga da je ihlas (iskrenost) da čovjek svojim ibadetom ne namjerava ništa drugo do Allahovo zadovoljstvo i nagradu. Navest ćemo neke od tih definicija:

Rekao je El Izz ibn Abdu-s-Selam: “Iskrenost (ihlas) jeste da čovjek izvršava ono što mu je naređeno, čisto radi Allaha i da time ne želi da ga ljudi veličaju i poštuju, da stekne neku korist u vjeri niti da od sebe odbije neku dunjalučku štetu.” Rekao je Sehl Ibn Abdullah: “Iskrenost je da čovjekovo mirovanje i pokretanje bude samo radi Allaha dž.š.”.

Rekao je Fudajl Ibn Ijad: “Ostavljanje djela radi ljudi je pretvaranje (rija), a rađenje djela radi ljudi je pripisivanje Allahu druga (širk). Iskrenost (ihlas) je da te Allah sačuva i od jednog i od drugog.”

TEGOBA IHLASA

Postići iskrenost (ihlas) u svim djelima i riječima, što smo obavezni, jedna je od najtežih stvari sa kojima se srećemo. Ovim se ne misli samo na obične i prosječne ljude nego i na velikane ovoga ummeta, učenjake i pobožnjake koji su sami izjavljivali da je teško ostvariti i doći do stepena ihlasa (iskrenosti), kao što se prenosi od Sufjana Es-Sevrija, velikog muhadisa (učenjaka hadisa), da je rekao: “Ništa mi teže nije bilo od borbe sa mojim nijjetom (namjerom) koji se stalno mijenja.” (El Medžmun od Imama Nevevija 1/29 str.)

Zbog toga je Poslanik (s.a.v.s.) često učio dovu: “O, Ti koji okrećeš srca, učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri.”. (Prenio ga je Imam Tirmizi u poglavlju Da'vat 89, 124, Ibn Madže u poglavlju Efferat). Isto tako običavao se zaklinjati zakletvom: “Ne, tako mi Onoga koji okreće srca.” Srca su prevrtljiva i promjenjljiva u svojim namjerama i težnjama. Onaj koji hoće da se uvjeri u to neka posmatra svoje srce samo sahat vremena, kako sad želi ovo sad ono, sad je skrušeno radi Allaha u namazu, a onda odjednom biva radi određene osobe koja ga gleda, sada svojim djelom hoće samo Allahovu nagradu, a onda hoće i ovodunjalučku nadoknadu. Rekao je Poslanik (s.a.v.s.): “Nema ni jednog srca a da se ne nalazi između dva Allahova prsta. Ako Allah dž.š. hoće, ostavi ga na pravom putu, a ako hoće, učini da skrene sa pravoga puta. Vaga (mizan) je u rukama Milostivog, neke ljude uzdiže, a druge ponižava. Tako će ostati do Sudnjeg dana.”. (Prenio ga je Imam Ahmed u svom Musnedu, Ibn Madže u svom Sunenu i Hakim u svom Mustedreku od Nevvasa Šejh Albani ocjenio ga je vjerodostojnim). Ihlas je težak i zbog toga što je Allah dž.š. iz Svoje mudrosti učinio srce poprištem borbi između šejtana i meleka. Nekad njime zavlada jedan, nekada drugi. To nam je najbolje objasnio Poslanik (s.a.v.s.) kada je rekao: “U srcu sina Ademovog i melek i šejtan imaju svoj udio (trenutak). Za to vrijeme melek ga tješi dobrim i podstiče ga da vjeruje u ono što je Allah obećao, a šejtan ga straši zlom i podstiče ga da niječe (ne vjeruje) u ono što je Allah obećao.” Zatim je Poslanik (s.a.v.s.) proučio: “Šejtan vas plaši siromaštvom i naređuje vam da činite razvrat, a Allah vam obećava Svoj oprost i dobro. Allah je neizmjerno dobar i zna sve.” (Prijevod značenja, El-Bekare, 268.) (Imam Tirmizi). Rekao je Ibnul Kajim u Igasetul-levhani 1/28 str. osvrčući se na ovaj hadis: “Melek i šejtan smjenjuju se u čovjekovom srcu kao što se smjenjuju dan i noć. Ima ljudi čiji je dan duži od njegove noći (tj. prisustvo meleka je duže od prisustva šejtana), a kod drugih je suprotno. Ima onih kod kojih je stalno dan (tj. cijelo vrijeme kod njega je prisutan melek), a kod drugih je suprotno.”.

PREPREKE NA PUTU IHLASA

Islamski učenjak Hersi spominje tri stvari koje mogu da najviše naštete ili budu najveće prepreke na putu iskrenosti, a to su:

– da čovjek vidi djelo koje je uradio (tj. da ga vidi velikim)

– da traži ovodunjalučku nadoknadu za njega

– da bude zadovoljan njime.

Ono što mu pomaže da se oslobodi prve prepreke jeste osvrtanje na Allahovu dobrotu prema njemu, na Allahovu uputu i na to da je djelo koje je uradio od Allaha, a ne od njega i da to nije bilo ništa drugo do Allahova volja kao što kaže Uzvišeni: “A vi ne možete ništa htjeti ako to Allah, Gospodar svjetova, neće.” (Prijevod značenja, Et-Takvir 29.).

Svako naše dobro djelo, koje uradimo, ne trebamo gledati nikako drugačije do kao pokretanje drveća i puhanje vjetrova, što znači da se drveće i vjetar nikad ne bi pokrenuli da ih ne pokrene neko drugi, kao što i mi koji smo u osnovi mrtvaci ne bismo se probudili niti bismo se pokrenuli da nije Allahove dobrote prema nama i Njegove volje i htijenja. Ljudska duša puna je džehla (neznanja) i zuluma (nasilja), po prirodi je lijena i daje prednost strastima i nevaljalštinama. Izvor je i pribježište svakog zla. Kao takva sigurno je da ne bi proizvela nikakvo dobro da nije Allaha dž.š. koji je upućuje na njega. Dovoljno je, kao potvrda za sve ovo što smo rekli to da Allah dž.š. kaže za Svoga najboljeg i najodabranijeg roba Muhammeda (s.a.v.s.): “A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio.” (Prijevod značenja, Isra 74.)

Ono što mu pomaže da savlada treću prepreku (a ona je da bude zadovoljan svojim djelom) jesu dvije stvari:

a) Da se osvrne na manjkavosti i negativnosti prisutne u tom djelu, i da je i svojoj duši i šejtanu, bez obzira koliko se trudio, dao određeni udio. Upitan je Poslanik (s.a.v.s.) o čovjekovom nenamjernom pogledu u namazu, na šta je rekao: “To je ono što šejtan uspije ukrasti od njegovog namaza.”. (Prenosi ga Buhari od Aiše r.a.). Kada samo jedan nenamjerni pogled spada u ono što šejtan uspjedne ukrasti od namaza, šta je onda sa potpunim okretanjem srca ka nekome drugom mimo Allahu?

b) Znanje o onome čime Allah dž.š. zadužuje da bi istinski bio obožavan i da je slab, nemoćan i daleko od toga da ispuni Allahova prava, pa zbog toga ne smije biti zadovoljan svojim djelom i mora se stidjeti da Allaha sretne sa njime.

NEKE IZREKE O IHLASU

1. Rekao je Ja'kub: “Iskren je onaj koji krije svoja dobra djela, kao što krije svoja loša djela.”

2. Rekao je Ejjub: “Činjenje nijjeta (namjera) iskrenim ljudima je teže od svih djela.”.

3. Rekli su neki učenjaci: “Iskrenost samo sahat vremena predstavlja vječni spas, međutim, iskrenost je rijetka.”

4. Upitan je Suhejl: “Šta je najteže čovjekovoj duši?” – Reče: “Iskrenost je ona u tom slučaju nema svoga udjela.”.

KAKAV JE PROPIS ZA DJELA URAĐENA BEZ IHLASA?

Prenosi se od velikog broja islamskih učenjaka da su iskrenost ubrajali u sastavni dio ibadeta, tj. smatrali su da ibadet obavljen bez ihlasa (iskrenosti) nije ispravan. Kao što se prenosi od Izza Ibn Abdu-s-Selama da je rekao: “Iskrenost je uvjet za ispravnost ibadeta.” (Kava'du-l-Ahkam 1/207 str.), a od Kurtubija i Šejhu-l-Islama Ibn Tejmijje prenosi se da su rekli da je iskrenost u ibadetima farz (obaveza).(Tefsiru-l-Kurtubi 20/144.)

Međutim, prenosi se od nekih pravnika hanefijskog mezheba da je ibadet onoga koji ga radi bez ihlasa ispravan. Rekao je Hamevi: “Ako čovjek bude klanjao pretvarajući se, želeći da neko čuje za njega, njegov namaz je ispravan sa strane propisa, zbog toga što je ispunio sve uslove i ruknove (sastavne dijelove), a neće biti nagrađen zbog nedostatka iskrenosti (ihlasa).”. (Gamzu Ujuni-l-Besairi 1/30, 32 str.) Rekao je Ibn Abidin u svojoj Hašiji 1/304 str. sljedeće: “Iskrenost (ihlas) je uslov da čovjek bude nagrađen, a ne da bi ibadet bio ispravan.” Sigurno je da je ovakav stav pogrešan, jer se razilazi sa riječima Allahovog Poslnika (s.a.v.s.): “Allah prima samo ona djela koja su iskreno, radi Njega urađena i njima se želi Allahovo lice.”. (Prenosi ga Nesai od Ebu Umame, a Albani ga je ocjenio vjerodostojnim. Pogledaj Sahihu-l-Džami hadis broj 1852)

Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje govori u Medžmuu-l-Fetava 26/28-30 str. o onima koji plaćaju zekat vladaru bojeći se da ih ne ubije, ne naruši njihovu čast, ili ne uzme njihov imetak i o onima koji dolaze na namaz bojeći se za svoje živote i časti i opisuje ih kao licemjere i one koji se pretvaraju.

Zatim kaže: “Naš je stav kao i stav velikog broja učenjaka, da takav ibadet nije ispravan i sa ovakvim nijjetom (namjerom) čovjek nije sa sebe skinuo obavezu (farz).

Molim Allaha dž.š. da nas učini iskrenima u našim riječima i djelima, i da nas očisti od svega onoga što narušava iskrenost. Amin!

Semir Imamović
 

ISKRENOST

Posted: 12 Januara, 2013 in ihlas

Odgoj duše i njeno čišćenje je stvar koju su zaboravili muslimani današnjice. I pored širenja dawe i velikog broja onih koji slijede pravi broj, postoji skupina koja traži istinu ali je ne nalazi. To je zbog toga što im se šejtan suprostavio i što nastoji da ih odvuče u velike tmine RIJAA i samodopadanja. Iz tog razloga govor o iskrenosti postaje veoma bitna tema. Prije svega jer je iskrenost jedan od šartova da čovjekova dijela budu primljena kod Allaha dž.š.. Zatim on predstavlja jedno od najvažnijih srčanih dijela iz kojih naposljetku proizilaze vanjska dijela. Prema tome ako čovjek očisti svoje srce i iskreno preda Allahu dž.š. nužno se moraju popraviti i njegova vanjska djela. 

 

Ihlas ili iskrenost je stvar na kojoj se zasniva ova vjera. To je ključ dawe svih poslanika, kao što kaže Allah dž.š. u suri Bejineh: “A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da mu iskreno kao pravovjerni, vjeru ispovjedaju.” Zatim kaže Allah dž.š :”Iskreno ispovjedanje vjere je dug Allahu dž.š.” Kada su pred Fudajlom ibn Ijadom proučene riječi Allaha dž.š. :”Onaj koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati.” Rekao je Fudajl: “To jest ko će raditi iskrenije djela i bliža sunnetu. Pa su ga upitali prisutni: O ebu Alija (Tj. Fudajl) “Šta je to najiskrenije i najbliže sunnetu ?” Zatim reče: “Zaista sjelo ako je iskreno ali nije u skladu sa sunnetom ne biva primljeno, zatim ako je u skladu sa sunnetom Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, ali nije iskreno ne biva primljeno kod Allaha dž.š. sve dok se ne sastave ove dvije stvari, tj. da bude samo radi Allaha dž.š. te da se slaže sa onime sa čime je došao Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, zatim je proučio riječi Allah dž.š. sa kraja sure Kehf: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka radi dobra dijela i neka klanjajući se svome Gospodaru, ne smatra njemu ravnim nikoga.” Kaze Ibn Kesir za riječi Allaha dž.š. u suri En-Nisa: “Ko je bolje vjere od onoga koji se iskreno preda Allahu, čineći još i dobra djela.” Kaže Ibn Kesir: “To je onaj koji radi dobra dijela samo zbog Allaha dž.š. vjerujući u Njega i nadajući se Njegovoj nagradi.” 

 

Što se tiče one skupine ljudi koja radi djela radi nekog drugog mimo Allaha dž.š. kaže Uzvišeni za njih: “I mi ćemo pristupiti djelima njihovim koja su učinili i u prah i pepeo ih pretvoriti.” (El-Furkan:23) Allah dž.š. u ovom ajetu spominje djela koja su urađena radi nekog drugog mimo Allaha dž.š. ili nisu bila u skladu sa sunetom Alahovim poslanikom Muhamedom, sallAllahu alejhi ve sellem. Prenosi Ebu Hurejre od poslanika sallAllahu alejhi ve sellem, da je Allah dž.š. rekao: ” Ja sam najneovisniji od toga da mi se širk čini pa ko uradi djelo i u njemu mi pripiše sudrugu ostaviću i njega i njegov širk. (bilježi Muslim). 

 

Iskrenost je dio srca koje je teško postići zbog toga što šejtan svim silama nastoji učiniti čovjeka neiskrenim prema Allahu dž.š. kako bi mu propala dobra djela bez obzira kolika bila iz toga razloga su priašnje generacije i danju i noću molile Allaha dž.š. za ihlas a kada bi ga postigli pokušavali su ga na sve načine sačuvati tako kaže Muhamed ibnu Eslem da sam bio u stanju da radim dobra djela tako da me ne vide ni moja dva meleka učinio bi ne bojeći se rijaa. Kaže jedan od alima volio sam da je bio neko od fakiha koji nema nikakvog posla osim da podučava ljude ciljevima, njihovim djelima te njihovim namjerama. Rekao je Sufjan ibn Sewri: ” Nisam liječio ništa teže od svoga nijeta, jer je on zaista prevrtljiv.” Kaže Ibnu-l-Džewzij: ” Znaj da mu'min sa svojim djelom ne želi osim Allahovo dž.š. zadovoljstvo a nekada se u njegovo srce uvuče skriveni ri'ja pa mu njegovo liječenje poslije biva teško. Zato kaže Jusuf ibn Sebat: ” Učite kako izliječiti dobra djela od bolesti jer ja zaista sam to učio 22 godine. Ebu Hurejre prenosi hadis u kojem kaže Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, ” Allah dž.š. ne gleda u vaša tijela niti u vaše izglede, nego gleda u vaša srca.” (Muslim). U ovom hadisu imamo dokaz da će čovjek biti pitan za svoje namjere, Zbog toga treba da su namjere i nijjeti čovjeka usmjerene ka Allahu dž.š. i Njegovom zadovoljstvu i da njegova djela budu u skladu sa Sunnetom (praksom) Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, Kaže Imam el Kurtubi: ” U ovom hadisu dolazi do izražaja briga o stanju srca i o njegovim svojstvima, briga o ispravljanju namjera te čišćenje srca od svih pogrdnih svojstava i podsticaj čovjeku ta teži ka tome da svoje srce okiti osobinama i plemenitim svojstvima koja su bila svojstvena prvim generacijama muslimana. 

 

S obzirom da je srce dio čovjekovog tijela u kojeg Allah dž.š. gleda, potrebno je da čovjek danonoćno nadgleda svoje srce i njegove osobine kako se slučajno ne bi našlo neko svojstvo sa kojim Allah nije zadovoljan, pa to bude razlogom da Allah dž.š. zamrzi svoga roba. Zatim u ovom pomenutom hadisu postoji još jedna velika korist a to je da se čovjek treba čuvati i klonuti pretjeranog hvaljenja onoga ko radi dobra dijela te pretjeranog kritikovanja onoga koji radi loša djela. Ispravno je da se preziru ta svojstva te dijela koja radi, jer postoji mogućnost da ostavi griješenje, pokaje se Allahu dž.š. te da mu završetak bude lijep. Zatim postoji mogućnost da čini dobra dijela radi ljudi a ne radi radi Allaha dž.š. zbod čega će na Ahiretu biti kažnjen kao što se desilo sa čovjekom koji se borio u taboru Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, ubijao je nevjernike svom žestinom, bez imalo samilosti što se svidjelo ashabima pa su ga pohvalili zbog toga djela. Tada Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, reče: ” On je od stanovnika vatre “, čuvši ove riječi jedan od ashaba je odlučio da prati tog čovjeka kako bi vidio šta će se sa tim čovjekom desiti, i zaista taj čovjek u toku bitke biva teško ranjen što ga navede da sa sabljom sebi okonča život. Nakon toga je plemeniti ashab koji ga je pratio otišao kod Poslanika, sallAllahu alejhi ve sellem, i obavjestio ga o tome, na što Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, reče: ” Zaista čovjek radi djela stanovnika Dženneta od čega je takav kod ljudi a on je od stanovnika vatre, i zaista čovjek radi djela stanovnika Džehennema zbog čega je takav kod ljudi, a on je od stanovnika Dženneta.” (Mutefekun alejhi) 

 

Sa arapskog: Maglić Adnan

fakultet hadisi-šerifa, Islamski Univerzitet u Medini

_______________________________

– Djela mogu biti urađena radi Allaha dž.š. ili radi nekog drugog. Ako budu urađena radi  Allaha dž.š., biće primljena, a ako budu urađena radi nekog drugog, biće odbijena.

Prenosi se od emira pravovjernih, Ebu Hafse, Omera ibnu-l-Hataba, r.a. da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. da kaže: 
” Djela se cijene (nagrađuju) samo prema nijetima (namjerama), i svakome pripada samo ono što naumi. Pa čija hidžra bude Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je Allahu i Poslaniku. A čija hidžra bude radi toga da postigne nešto od dunjaluka, ili radi žene da se njome oženi, njegova hidžra je radi onoga za što ju je naumio. ” (Buharija i Muslim) 


Ovaj hadis je jedan od najvažnijih hadisa u Islamu, on je osnova vjere i oko njega se kreće većina islamskih propisa. Kaže Ebu Davud: “Ovaj hadis predstavlja polovinu Islama, jer vjeru čini ili vanjska forma, što predstavlja djelo, ili unutrašnja što predstavlja namjeru. 
Kaže Imam Ahmed i Šafija: “U ovaj hadis (djela su prema namjeri) ulazi trećina znanja, a razlog toga je što čovjek zarađuje djela srcem, jezikom i fizičkim organima, a nijjet srcem je jedna od te tri vrste.” Također, Imam Ahmed kaže: “Islam se temelji na tri hadisa , hadis Omera, r.a.: “Djela se cijene prema nijjetima”, hadis Aiše, r.a.: “Ko uvede u Islam ono što nije od njega, biće mu odbijeno”, i hadis Nu'mana ibn Bešira: “Halal je jasan i haram je jasan, i između njih su sumnjive stvari…” Mnogi islamski učenjaci su započinjali svoje knjige ovim hadisom da bi sebe i čitaoce podstakli na iskrenost i ispravnost nijjeta. Jedan od tih je i Imam Buharija koji je započeo svoj “Sahih” ovim hadisom.

POVOD HADISA 

Neki hadiski učenjaci smatraju da je povod hadisa slučaj kada je jedan čovjek učinio hidžru s namjerom da se oženi ženom koja se zvala Ummu Kajs, a za dokaz uzimaju predaju od Ibn Mesu'da, r.a. koju bilježi Taberani u svom djelu “El-Mu'džemul-Kebir” u kojoj stoji: “Među nama je bio čovjek koji je zaprosio ženu po imenu Ummu Kajs, pa ga je odbila dok ne učini hidžru. On je učinio hidžru i oženio se njome, pa smo ga zvali Muhadžir Ummu Kajs.” 

Razlog zbog kojeg učenjaci hadisa tragaju za povodima jeste što se hadis ne može u potpunosti i ispravno shvatiti bez njegovog povoda. 

ISKRENOST I ISPRAVNOST 

Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “Djela se cijene samo prema namjeri” znače da će djela biti primljena i nagrađena shodno namjeri s kojoj su urađena. Djela mogu biti urađena radi Allaha, dž.š. ili radi nekog drugog. Ako budu urađena radi Allaha, dž.š. biće primljena, a ako budu urađena radi nekog drugog biće odbijena. Nijjet je uglavnom vezan za šerijatska djela kao što su namaz, post, zekat i ostali ibadeti. 

Da bi djela bila primljena kod Allaha neophodno je da ispune dva uvjeta. Prvi: da budu urađena sa ihlasom (iskrenim nijjetom), drugi: “da budu u skladu sa Šerijatom. Prvi uvjet potvrđuje hadis od Omera, r.a.: “Djela se cijene samo prema namjerama…” a drugi uvjet hadis od Aiše, r.a.: “Ko uvede u ovu našu stvar (Islam) ono što nije od nje, biće mu odbijeno” tj. ako ne bude djelo u skladu s Kur'anom i Sunnetom. Šejtan neprestano nastoji da pokvari čovjekov nijjet jer mu time kvari i djelo, a ako mu pokvari djelo, napustio ga je. Za primjer ćemo uzeti namaz. Ako čovjek klanja s namjerom da ga drugi vide, od svog namaza nema ništa kod Allaha, dž.š. Zbog toga je neophodno da čovjek neprestano preispitiva svoj nijjet i to prije svakog djela. 

Kaže Sufjan es-Sevri: “Ništa mi nije bilo teže da liječim od mog nijjeta, jer se nijjet prevrće.” Kaže Jusuf ibn Esbat: “Čišćenje nijjeta od onoga što ga kvari teže je čovjeku od dugotrajne marljivosti.” 

Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “I svakom pripada samo ono što naumi”, upućuju na to da čovjek koji ima namjeru da učini dobro djelo, imaće za njega nagradu bez obzira učinio ga ili ne, ako mu se ispriječio opravdani šerijatski razlog, kao što su bolest, smrt i slično tome. Ovo potvrđuju mnogobrojni hadisi, a u jednom od njih kaže Poslanik , s.a.v.s.: “Čovjek kome je Allah dž.š. dao imetak i znanje, pa on radi sa svojim imetkom po znanju i udjeljuje ga tamo gdje je obavezan i čovjek kome je Allah dž.š. dao znanje, ali mu nije dao imetak i on govori: “Kada bih imao imetak poput imetka onog čovjeka, radio bih sa njim isto što i on,” imaju istu nagradu.” (Ibn Madže i Ahmed)

Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “A čija hidžra bude radi toga da postigne nešto od dunjaluka, ili radi žene da se njome oženi, njegova hidžra je radi onoga za što ju je naumio”, upućuju na jedno šerijatsko pravilo koje kaže da će čovjek imati od svoga djela ono što je njime namjeravao i tražio, bez obzira bilo to dobro ili zlo. Kaže Uzvišeni Allah: “Ko želi nagradu na ovome svijetu, daćemo mu je, a ko želi nagradu na Ahiretu, daćemo mu je, i zahvalne ćemo sigurno nagraditi.” (Prijevod značenja – Ali ‘Imran, 145.) U ovom hadisu Allahov Poslanik navodi kao primjer hidžru, ali je jasno da u ovo pravilo ulaze i sva druga djela. Ispravnost ovih djela zavisi od ispravnosti nijjeta (namjere). Allahov Poslanik, s.a.v.s. ukazuje da se hidžre razlikuju s obzirom na namjeru, pa ko učini hidžru iz ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, iz želje da nauči Allahovu vjeru i da izvršava njene propise, nakon što to nije bio u mogućnosti, on je istinski muhadžir Allahu i Njegovom Poslaniku. A ko učini hidžru da bi postigao nešto od dunjalučkih dobara i ljepota, od svoje hidžre će imati samo ono što je tražio, a na ahiretu neće imati nagrade. Svrha nijjeta je da razdvoji ibadete od običaja, naprimjer: “Suzdržavanje od jela i pića može biti s namjerom uljepšavanja čovjekovog tijela ili zbog nemoći da jede, a može biti i zbog ostavljanja prohtjeva radi Allaha dž.š.. Zbog toga je za šerijatski post (radi Allaha dž.š.) potreban nijjet da ga razdvoji od običnog gladovanja kojim se ne želi Allahovo zadovoljstvo. 


IZGOVARANJE NIJJETA 

Izgovaranje nijjeta jezikom je novotarija i pokuđeno djelo, zbog toga što nema šerijatske osnove ni u Kur'anu ni u sunnetu, i zbog toga što je osnova u ibadetima zabrana, tj. čovjeku nije dozvoljeno da čini bilo kakav ibadet, ako za njega ne postoji naredba u Kur'anu ili sunnetu. Kaže Džemaludin, Sulejman ibn Omer eš-Šafi: “Izgovaranje nijjeta naglas i učenje naglas za imamom nije od sunneta, nego je pokuđeno djelo, a ako se time ometaju klanjači, onda je haram. Ko kaže da je izgovaranje nijjeta od sunneta, pogriješio je, i nije dozvoljeno ni njemu ni bilo kom drugom da govori o Allahovoj veri bez znanja (El-Ea'lam, 3/194.) 

Kaže Alaudin el-Afan: “Dizanje glasa pri nijjetu uz ometanje klanjača je zabranjeno po jednoglasnom stavu uleme (idžma'u), a ako ne ometa klanjače, onda je novotarija. Ako time namjerava da ga vide i čuju ljudi, onda je zabranjeno iz dva razloga i spada u veliki grijeh (…) Izgovaranje nijjeta jezikom nije prenešeno ni od Allahovog Poslanika niti od njegovih ashaba, niti od islamskih učenjaka koji ga slijede” (Medžmeatu Er-Resail-El-Kubra 1/254.) 
ZA TROŠENJE NA SVOJU PORODICU IMA NAGRADA 

Kod učenjaka usuli-fikha mubah (dozvoljena stvar) je ono za što počinilac neće biti ni nagrađen ni kažnjen, međutim ako dozvoljeno djelo bude propraćeno dobrim nijjetom, tada počinilac ima nagradu za to djelo. Tako, onaj ko jede i pije s namjerom da ojača za ibadete, ima za to nagradu, kao i onaj ko privređuje da ne bi prosio i tražio od ljudi već da troši na svoju porodicu. 

Kaže Sujuti: “Od najboljih dokaza onih koji smatraju da čovjek ima nagradu i za dozvoljena djela i običaje ako su popraćena dobrim nijjetom, su riječi Poslanika, s.a.v.s.” i svakome pripada samo ono što je namjerio.” Ako počinilac tim djelom namjerava da se duhovno približi Allahu, ima nagradu, a ako ne namjerava, onda nema nagrade”(Šerh Sujuti ala Nesai). 

Drugi dokaz su, također, riječi Allahovog Poslanika: “… Allahov Poslaniče” -pitaše- “Ako neko od nas izvršava svoju prirodnu potrebu (odnos sa ženom), imali za to nagradu? Reče: “Šta mislite ako bi ispunio potrebu na nedozvoljen način, zar ne bi za to imao grijeh? Isto tako, ako je ispuni na halal način, imaće nagradu.” (Muslim i Ahmed). 

Međutim, dozvoljena djela i postupci (jedenje, stajanje, oblačenje i slično), nisu u osnovi djela pokornosti, Allahov Poslanik, s.a.v.s. nije dozvolio Ebu Israilu da stoji na suncu. Upitao je o razlogu njegovog stajanja, pa mu rekoše: “To je Ebu Israil, zavjetovao se da će stajati, i da neće stajati i skloniti se u hlad i da će postiti i da neće govoriti. Na to Poslanik, s.a.v.s. reče: “Naredite mu da govori i neka se skloni u hlad i neka sjedne i neka dovrši post.” (Buharija) 

U hadisu “Djela su prema namjerama” je dokaz da nijjet ulazi u iman, jer je nijjet djelo srca, a iman (vjerovanje) kod ehli sunneta je; potvrđivanje srcem, izgovaranje jezikom i potvrda djelom.
2). U hadisu je, također, pouka za muslimana da se prije svakog djela upozna o propisu za to djelo: Da li ima osnove u Šerijatu ili ne, da li je vadžib ili mustehab?, jer ako djelo nije popraćeno nijjetom, ne koristi. 

3). Hadis upućuje da je nijjet uvjet u djelima pokornosti, jer ona djela koja su učinjena bez nijjeta, neće biti primljena. 

piše: Abdulvaris Ribo
– Djela mogu biti urađena radi Allaha dž.š. ili radi nekog drugog. Ako budu urađena radi  Allaha dž.š., biće primljena, a ako budu urađena radi nekog drugog, biće odbijena.

Prenosi se od emira pravovjernih, Ebu Hafse, Omera ibnu-l-Hataba, r.a. da je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. da kaže: 
” Djela se cijene (nagrađuju) samo prema nijetima (namjerama), i svakome pripada samo ono što naumi. Pa čija hidžra bude Allahu i Njegovom Poslaniku, njegova hidžra je Allahu i Poslaniku. A čija hidžra bude radi toga da postigne nešto od dunjaluka, ili radi žene da se njome oženi, njegova hidžra je radi onoga za što ju je naumio. ” (Buharija i Muslim) 


Ovaj hadis je jedan od najvažnijih hadisa u Islamu, on je osnova vjere i oko njega se kreće većina islamskih propisa. Kaže Ebu Davud: “Ovaj hadis predstavlja polovinu Islama, jer vjeru čini ili vanjska forma, što predstavlja djelo, ili unutrašnja što predstavlja namjeru. 
Kaže Imam Ahmed i Šafija: “U ovaj hadis (djela su prema namjeri) ulazi trećina znanja, a razlog toga je što čovjek zarađuje djela srcem, jezikom i fizičkim organima, a nijjet srcem je jedna od te tri vrste.” Također, Imam Ahmed kaže: “Islam se temelji na tri hadisa , hadis Omera, r.a.: “Djela se cijene prema nijjetima”, hadis Aiše, r.a.: “Ko uvede u Islam ono što nije od njega, biće mu odbijeno”, i hadis Nu'mana ibn Bešira: “Halal je jasan i haram je jasan, i između njih su sumnjive stvari…” Mnogi islamski učenjaci su započinjali svoje knjige ovim hadisom da bi sebe i čitaoce podstakli na iskrenost i ispravnost nijjeta. Jedan od tih je i Imam Buharija koji je započeo svoj “Sahih” ovim hadisom.

POVOD HADISA 

Neki hadiski učenjaci smatraju da je povod hadisa slučaj kada je jedan čovjek učinio hidžru s namjerom da se oženi ženom koja se zvala Ummu Kajs, a za dokaz uzimaju predaju od Ibn Mesu'da, r.a. koju bilježi Taberani u svom djelu “El-Mu'džemul-Kebir” u kojoj stoji: “Među nama je bio čovjek koji je zaprosio ženu po imenu Ummu Kajs, pa ga je odbila dok ne učini hidžru. On je učinio hidžru i oženio se njome, pa smo ga zvali Muhadžir Ummu Kajs.” 

Razlog zbog kojeg učenjaci hadisa tragaju za povodima jeste što se hadis ne može u potpunosti i ispravno shvatiti bez njegovog povoda. 

ISKRENOST I ISPRAVNOST 

Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “Djela se cijene samo prema namjeri” znače da će djela biti primljena i nagrađena shodno namjeri s kojoj su urađena. Djela mogu biti urađena radi Allaha, dž.š. ili radi nekog drugog. Ako budu urađena radi Allaha, dž.š. biće primljena, a ako budu urađena radi nekog drugog biće odbijena. Nijjet je uglavnom vezan za šerijatska djela kao što su namaz, post, zekat i ostali ibadeti. 

Da bi djela bila primljena kod Allaha neophodno je da ispune dva uvjeta. Prvi: da budu urađena sa ihlasom (iskrenim nijjetom), drugi: “da budu u skladu sa Šerijatom. Prvi uvjet potvrđuje hadis od Omera, r.a.: “Djela se cijene samo prema namjerama…” a drugi uvjet hadis od Aiše, r.a.: “Ko uvede u ovu našu stvar (Islam) ono što nije od nje, biće mu odbijeno” tj. ako ne bude djelo u skladu s Kur'anom i Sunnetom. Šejtan neprestano nastoji da pokvari čovjekov nijjet jer mu time kvari i djelo, a ako mu pokvari djelo, napustio ga je. Za primjer ćemo uzeti namaz. Ako čovjek klanja s namjerom da ga drugi vide, od svog namaza nema ništa kod Allaha, dž.š. Zbog toga je neophodno da čovjek neprestano preispitiva svoj nijjet i to prije svakog djela. 

Kaže Sufjan es-Sevri: “Ništa mi nije bilo teže da liječim od mog nijjeta, jer se nijjet prevrće.” Kaže Jusuf ibn Esbat: “Čišćenje nijjeta od onoga što ga kvari teže je čovjeku od dugotrajne marljivosti.” 

Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “I svakom pripada samo ono što naumi”, upućuju na to da čovjek koji ima namjeru da učini dobro djelo, imaće za njega nagradu bez obzira učinio ga ili ne, ako mu se ispriječio opravdani šerijatski razlog, kao što su bolest, smrt i slično tome. Ovo potvrđuju mnogobrojni hadisi, a u jednom od njih kaže Poslanik , s.a.v.s.: “Čovjek kome je Allah dž.š. dao imetak i znanje, pa on radi sa svojim imetkom po znanju i udjeljuje ga tamo gdje je obavezan i čovjek kome je Allah dž.š. dao znanje, ali mu nije dao imetak i on govori: “Kada bih imao imetak poput imetka onog čovjeka, radio bih sa njim isto što i on,” imaju istu nagradu.” (Ibn Madže i Ahmed)

Poslanikove, s.a.v.s. riječi: “A čija hidžra bude radi toga da postigne nešto od dunjaluka, ili radi žene da se njome oženi, njegova hidžra je radi onoga za što ju je naumio”, upućuju na jedno šerijatsko pravilo koje kaže da će čovjek imati od svoga djela ono što je njime namjeravao i tražio, bez obzira bilo to dobro ili zlo. Kaže Uzvišeni Allah: “Ko želi nagradu na ovome svijetu, daćemo mu je, a ko želi nagradu na Ahiretu, daćemo mu je, i zahvalne ćemo sigurno nagraditi.” (Prijevod značenja – Ali ‘Imran, 145.) U ovom hadisu Allahov Poslanik navodi kao primjer hidžru, ali je jasno da u ovo pravilo ulaze i sva druga djela. Ispravnost ovih djela zavisi od ispravnosti nijjeta (namjere). Allahov Poslanik, s.a.v.s. ukazuje da se hidžre razlikuju s obzirom na namjeru, pa ko učini hidžru iz ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, iz želje da nauči Allahovu vjeru i da izvršava njene propise, nakon što to nije bio u mogućnosti, on je istinski muhadžir Allahu i Njegovom Poslaniku. A ko učini hidžru da bi postigao nešto od dunjalučkih dobara i ljepota, od svoje hidžre će imati samo ono što je tražio, a na ahiretu neće imati nagrade. Svrha nijjeta je da razdvoji ibadete od običaja, naprimjer: “Suzdržavanje od jela i pića može biti s namjerom uljepšavanja čovjekovog tijela ili zbog nemoći da jede, a može biti i zbog ostavljanja prohtjeva radi Allaha dž.š.. Zbog toga je za šerijatski post (radi Allaha dž.š.) potreban nijjet da ga razdvoji od običnog gladovanja kojim se ne želi Allahovo zadovoljstvo. 


IZGOVARANJE NIJJETA 

Izgovaranje nijjeta jezikom je novotarija i pokuđeno djelo, zbog toga što nema šerijatske osnove ni u Kur'anu ni u sunnetu, i zbog toga što je osnova u ibadetima zabrana, tj. čovjeku nije dozvoljeno da čini bilo kakav ibadet, ako za njega ne postoji naredba u Kur'anu ili sunnetu. Kaže Džemaludin, Sulejman ibn Omer eš-Šafi: “Izgovaranje nijjeta naglas i učenje naglas za imamom nije od sunneta, nego je pokuđeno djelo, a ako se time ometaju klanjači, onda je haram. Ko kaže da je izgovaranje nijjeta od sunneta, pogriješio je, i nije dozvoljeno ni njemu ni bilo kom drugom da govori o Allahovoj veri bez znanja (El-Ea'lam, 3/194.) 

Kaže Alaudin el-Afan: “Dizanje glasa pri nijjetu uz ometanje klanjača je zabranjeno po jednoglasnom stavu uleme (idžma'u), a ako ne ometa klanjače, onda je novotarija. Ako time namjerava da ga vide i čuju ljudi, onda je zabranjeno iz dva razloga i spada u veliki grijeh (…) Izgovaranje nijjeta jezikom nije prenešeno ni od Allahovog Poslanika niti od njegovih ashaba, niti od islamskih učenjaka koji ga slijede” (Medžmeatu Er-Resail-El-Kubra 1/254.) 
ZA TROŠENJE NA SVOJU PORODICU IMA NAGRADA 

Kod učenjaka usuli-fikha mubah (dozvoljena stvar) je ono za što počinilac neće biti ni nagrađen ni kažnjen, međutim ako dozvoljeno djelo bude propraćeno dobrim nijjetom, tada počinilac ima nagradu za to djelo. Tako, onaj ko jede i pije s namjerom da ojača za ibadete, ima za to nagradu, kao i onaj ko privređuje da ne bi prosio i tražio od ljudi već da troši na svoju porodicu. 

Kaže Sujuti: “Od najboljih dokaza onih koji smatraju da čovjek ima nagradu i za dozvoljena djela i običaje ako su popraćena dobrim nijjetom, su riječi Poslanika, s.a.v.s.” i svakome pripada samo ono što je namjerio.” Ako počinilac tim djelom namjerava da se duhovno približi Allahu, ima nagradu, a ako ne namjerava, onda nema nagrade”(Šerh Sujuti ala Nesai). 

Drugi dokaz su, također, riječi Allahovog Poslanika: “… Allahov Poslaniče” -pitaše- “Ako neko od nas izvršava svoju prirodnu potrebu (odnos sa ženom), imali za to nagradu? Reče: “Šta mislite ako bi ispunio potrebu na nedozvoljen način, zar ne bi za to imao grijeh? Isto tako, ako je ispuni na halal način, imaće nagradu.” (Muslim i Ahmed). 

Međutim, dozvoljena djela i postupci (jedenje, stajanje, oblačenje i slično), nisu u osnovi djela pokornosti, Allahov Poslanik, s.a.v.s. nije dozvolio Ebu Israilu da stoji na suncu. Upitao je o razlogu njegovog stajanja, pa mu rekoše: “To je Ebu Israil, zavjetovao se da će stajati, i da neće stajati i skloniti se u hlad i da će postiti i da neće govoriti. Na to Poslanik, s.a.v.s. reče: “Naredite mu da govori i neka se skloni u hlad i neka sjedne i neka dovrši post.” (Buharija) 

U hadisu “Djela su prema namjerama” je dokaz da nijjet ulazi u iman, jer je nijjet djelo srca, a iman (vjerovanje) kod ehli sunneta je; potvrđivanje srcem, izgovaranje jezikom i potvrda djelom.
2). U hadisu je, također, pouka za muslimana da se prije svakog djela upozna o propisu za to djelo: Da li ima osnove u Šerijatu ili ne, da li je vadžib ili mustehab?, jer ako djelo nije popraćeno nijjetom, ne koristi. 

3). Hadis upućuje da je nijjet uvjet u djelima pokornosti, jer ona djela koja su učinjena bez nijjeta, neće biti primljena. 

piše: Abdulvaris Ribo
Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
 
” I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim porodicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan: ” Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak kad s nekim prijateljuje, ustvari grdno ga vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
” Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim ! ” (El-Hašr,16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: 
” Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. “(Ibrahim, 22) 
Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći. Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: ” Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu ! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: ” Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati. “
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg, a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis, oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allah ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke
Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
 
” I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim porodicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan: ” Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak kad s nekim prijateljuje, ustvari grdno ga vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
” Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim ! ” (El-Hašr,16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: 
” Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. “(Ibrahim, 22) 
Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći. Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: ” Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu ! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: ” Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati. “
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg, a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis, oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allah ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke


Povod za njeno objavljivanje: Imam Ahmed od Ubbej b. Ka'ba navodi da su idolopoklonici rekli Muhammedu, a.s.: (713) “Navedi nam rodoslovlje svoga gospodara”, pa je Allah objavio: “Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!'” Et-Taberani od Ebu-Hurejrea navodi da je rekao: “Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (714) ‘Svaka stvar ima svoje srodstvo, a Allahovo srodstvo je: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom!” Onaj ko je utočište svakom nije šupalj.” Odabranost ovog poglavlja: (715)”Jedan od ensarija, kao imam, klanjao je u džamiji Kuba, pa bi svaki put kad bi htio da prouči neko poglavlje, prvo proučio: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom!”, a onda tek to poglavlje. Tako je radio na svakom rekatu.

 

Oni koji su za njim klanjali, rekli su mu: ‘Stalno na početku učiš ovo poglavlje, a onda ti se učini da to nije dovoljno dok ne proučiš još jedno. Ili ćeš ga učiti i zadovoljiti se njime, ili ćeš ga izostaviti i učiti drugo?’ On je odgovorio: ‘Ja ga neću izostaviti. Ako vam se sviđa da vam tako imamim, nastavit ću, a ako ne, onda ću se povući.’ U isto vrijeme, držali su da je najbolji među njima i nije im se sviđalo da im imami iko drugi mimo njega. Kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i o ovome ga upoznali, upitao je pomenutog: ‘Šta te sprečava da ne postupiš onako kako od tebe traže tvoji drugovi i šta te navodi da ovo poglavlje obavezno učiš na svakom rekatu?’ ‘Ja ga volim’, odgovorio je. ‘Tvoja ljubav prema njemu uvest ćete u Džennet’, rekao je.” El-Buhari od Ebu-Seida navodi: /716/

 

“Da je neki čovjek čuo od drugoga kako uči: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan!” i to ponavlja, pa je, kad je svanulo, otišao Poslaniku, s.a.v.s., i misleći da nije tako značajna, to pomenuo, pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Tako mi Onog u Čijoj je ruci moj život, ono je ravno trećini Kur’ana.'” El-Buhari od Aiše, r.a., o Vjerovjesniku, s.a.v.s., prenosi:(717) “Da je, kad bi lijegao naveče u postelju, skupljao dlanove, u njih puhnuo i proučio: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan”, ‘Reci: ‘Utičem se Gospodaru svitanja” i ‘Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi”, a zatim njima potrao što bi mogao od tijela, počevši od glave i lica pa naniže niz tijelo i ponovivši to tri puta.” Ovako ovo predanje prenose sastavljači Sunena preko Ukajla.

 

 “Reci: ‘On je Allah – Jedan!'/1/ Allah je utočište svakom!’ /2/ Nije rodio i nije rođen, /3/ i niko Mu ravan nije!'”/4/ 

 

“Reci: ‘On je Allah – Jedan!'” Znači On je Jedan i Jedini Koji nema Sebi ravna, Koji nema nikakva sudruga ni pomoćnika i Kome nije niko sličan. Ovim imenom naziva se samo Allah, dž.š., jer je On savršen po svim Svojim osobinama i djelima. Ibn-Abbas kaže da riječi Uzvišenog: “Allah je utočište svakom!” znače da kod Njega utočište traže sva stvorenja, da od Njega mole i traže ono što im je potrebno, da za Njega kažu da je Gospodar, Koji nema unutrice, da ne jede, ne pije, te da je vječan, za razliku od svojih stvorenja. Sve ovo je tačno, jer su to svojstva Uzvišenog nam Gospodara. Riječi Uzvišenog: “Nije rodio i rođen nije” znače da On nema ni djeteta ni roditelja ni družice “…i niko Mu ravan nije”, tj. među Svojima stvorenjima nema nikog ko bi se sa Njim mogao porediti, niti bliskog koji bi Mu bio ravan.

 

Suviše je On Uzvišen da bi mu nešto takvo dolikovalo!! “On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara.” Uzvišeni, također, kaže: “I oni govore: ‘Svemilosni je uzeo dijete!’ Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Svemilosnom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Svemilosni ima dijete, ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Svemilosnog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojao, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”(19:88-95) U Buharijinom Sahihu stoji: /718/ “Nema nikoga da se od Allaha više može strpiti na uznemirenje koje čuje. Oni mu pripisuju da ima dijete, a On ih hrani i daje im zdravlje.”

 

 Tefsir: Ibn Kesir


Povod za njeno objavljivanje: Imam Ahmed od Ubbej b. Ka'ba navodi da su idolopoklonici rekli Muhammedu, a.s.: (713) “Navedi nam rodoslovlje svoga gospodara”, pa je Allah objavio: “Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom. Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!'” Et-Taberani od Ebu-Hurejrea navodi da je rekao: “Poslanik, s.a.v.s., rekao je: (714) ‘Svaka stvar ima svoje srodstvo, a Allahovo srodstvo je: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom!” Onaj ko je utočište svakom nije šupalj.” Odabranost ovog poglavlja: (715)”Jedan od ensarija, kao imam, klanjao je u džamiji Kuba, pa bi svaki put kad bi htio da prouči neko poglavlje, prvo proučio: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je utočište svakom!”, a onda tek to poglavlje. Tako je radio na svakom rekatu.

 

Oni koji su za njim klanjali, rekli su mu: ‘Stalno na početku učiš ovo poglavlje, a onda ti se učini da to nije dovoljno dok ne proučiš još jedno. Ili ćeš ga učiti i zadovoljiti se njime, ili ćeš ga izostaviti i učiti drugo?’ On je odgovorio: ‘Ja ga neću izostaviti. Ako vam se sviđa da vam tako imamim, nastavit ću, a ako ne, onda ću se povući.’ U isto vrijeme, držali su da je najbolji među njima i nije im se sviđalo da im imami iko drugi mimo njega. Kad je došao Božiji Poslanik, s.a.v.s., i o ovome ga upoznali, upitao je pomenutog: ‘Šta te sprečava da ne postupiš onako kako od tebe traže tvoji drugovi i šta te navodi da ovo poglavlje obavezno učiš na svakom rekatu?’ ‘Ja ga volim’, odgovorio je. ‘Tvoja ljubav prema njemu uvest ćete u Džennet’, rekao je.” El-Buhari od Ebu-Seida navodi: /716/

 

“Da je neki čovjek čuo od drugoga kako uči: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan!” i to ponavlja, pa je, kad je svanulo, otišao Poslaniku, s.a.v.s., i misleći da nije tako značajna, to pomenuo, pa mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Tako mi Onog u Čijoj je ruci moj život, ono je ravno trećini Kur’ana.'” El-Buhari od Aiše, r.a., o Vjerovjesniku, s.a.v.s., prenosi:(717) “Da je, kad bi lijegao naveče u postelju, skupljao dlanove, u njih puhnuo i proučio: ‘Reci: ‘On je Allah – Jedan”, ‘Reci: ‘Utičem se Gospodaru svitanja” i ‘Reci: ‘Tražim zaštitu Gospodara ljudi”, a zatim njima potrao što bi mogao od tijela, počevši od glave i lica pa naniže niz tijelo i ponovivši to tri puta.” Ovako ovo predanje prenose sastavljači Sunena preko Ukajla.

 

 “Reci: ‘On je Allah – Jedan!'/1/ Allah je utočište svakom!’ /2/ Nije rodio i nije rođen, /3/ i niko Mu ravan nije!'”/4/ 

 

“Reci: ‘On je Allah – Jedan!'” Znači On je Jedan i Jedini Koji nema Sebi ravna, Koji nema nikakva sudruga ni pomoćnika i Kome nije niko sličan. Ovim imenom naziva se samo Allah, dž.š., jer je On savršen po svim Svojim osobinama i djelima. Ibn-Abbas kaže da riječi Uzvišenog: “Allah je utočište svakom!” znače da kod Njega utočište traže sva stvorenja, da od Njega mole i traže ono što im je potrebno, da za Njega kažu da je Gospodar, Koji nema unutrice, da ne jede, ne pije, te da je vječan, za razliku od svojih stvorenja. Sve ovo je tačno, jer su to svojstva Uzvišenog nam Gospodara. Riječi Uzvišenog: “Nije rodio i rođen nije” znače da On nema ni djeteta ni roditelja ni družice “…i niko Mu ravan nije”, tj. među Svojima stvorenjima nema nikog ko bi se sa Njim mogao porediti, niti bliskog koji bi Mu bio ravan.

 

Suviše je On Uzvišen da bi mu nešto takvo dolikovalo!! “On je stvoritelj nebesa i Zemlje! Otkud Njemu dijete kad nema žene, On sve stvara.” Uzvišeni, također, kaže: “I oni govore: ‘Svemilosni je uzeo dijete!’ Vi, doista, nešto odvratno govorite! Gotovo da se nebesa raspadnu, a Zemlja provali i planine zdrobe što Svemilosnom pripisuju dijete. Nezamislivo je da Svemilosni ima dijete, ta svi će oni, i oni na nebesima i oni na Zemlji, kao robovi u Svemilosnog tražiti utočište! On ih je sve zapamtio i tačno izbrojao, i svi će Mu na Sudnjem danu doći pojedinačno.”(19:88-95) U Buharijinom Sahihu stoji: /718/ “Nema nikoga da se od Allaha više može strpiti na uznemirenje koje čuje. Oni mu pripisuju da ima dijete, a On ih hrani i daje im zdravlje.”

 

 Tefsir: Ibn Kesir