Arhive za ‘iman’ kategoriju


بسم الله الرحمن الرحيم
الحمد لله ربّ العلمين والصلاة والسلام على رسول الله
Što se tiče jezičkog značenja riječi et-terbija postoje tri oblika iz kojih je izvedena ova riječ:
1)                      ربا- يربو  sa značenjem زاد tj.povećati, kao što kaže Uzvišeni Allah:
{ وَمَا آتَيْتُمْ مِنْ رِباً لِيَرْبُوَ فِي أَمْوَالِ النَّاسِ فَلا يَرْبُو عِنْدَ اللَّهِ … }  
“A novac koji dajete da se uveća novcem drugih ljudi neće se kod Allaha uvećati…” [1]
2)                      ربي- يربى sa značenjem نشأ  odgojiti, uzgojiti
3)                      ربّ – يربّ  sa značenjem paziti na, brinuti o, upravljati, rukovoditi. Ovaj oblik preovladava i na ovaj oblik Allahovi poslanici su upućivali dove Uzvišenom Allahu.
Jezička definicija imana jeste vjerovanje s potvrđivanjem. 
Što se tiče šerijatskog značenja riječi iman, postoji mnogo definicija. Jedna od njih je:
”Iman je ubjeđenje srca, govor jezika i djela udova. Povećava se s pokornošću a opada i smanjuje s griješenjem i nepokornošću.”
Što se tiče nauke et-terbijetu-l-imanijje ona obuhvata sve oblike odgoja, počevši od popravljanja ubjeđenja u Allaha, od popravljanja veze s Njim, subhanehu ve te'ala, zatim od poučavanja (i izgradnje) svih adaba, lijepog ponašanja, zatim od izgradnje svih stvari koje čovjeku pomažu u sprovođenju svioh djelova i oblika imana, svih dobrih djela i sl.
Ali, ono što je posebna oblast ”Imanskog odgoja” jeste kao što joj i samo ime kaže popravljanje i jačanje imana i bogobojaznosti, odnosno popravljanje i jačanje veze s Allahom, subhanehu ve te'ala.
Ovo popravljanje i jačanje veze s Uzvišenim Allahom mora da nam bude najbitniji cilj na dunjaluku. Sva naša preokupacija mora da bude izgradnja, popravljanje i jačanje imana u Allaha, džele še'nuhu.
Zbog čega to?
Zbog mnogo, mnogo stvari!
1)    Zbog toga što Allah, subhanehu ve te'ala, upućuje na pravi put samo vjernike.
Kaže Uzvišeni Allah:
{ إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ يَهْدِيهِمْ رَبُّهُمْ بِإِيمَانِهِمْ … }
”One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će ih na pravom putu podržati zato što vjeruju…” [2]
Ibn Kesir, rahmetullahi te'ala alejhi,  je na slijedeći način protumačio ovaj ajet: ”Uzvišeni Allah će vjernike zbog toga što su vjerovali na dunjaluku učvrstiti na Sudnjem danu prilikom prelaska Sirata (iznad Džehennema) sve dok ne stignu do Dženneta.”
Kaže Mudžahid, rahmetullahi te'ala alejhi, da će vjernicima njihov iman biti svjetlo koje će imati sa sobom prilikom prelaska preko Sirata.”
2)    Potpuni iman će biti razlog čovjekovog neulaska u vatru, a slabi iman, tj. ma kakav on bio sačuvaće čovjeka vječnog boravka u vatri.
3)    Iman je razlog Allahove ljubavi prema vjerniku, a takođe, i razlog ljubavi među vjernicima. Kao što kaže Uzvišeni Allah:
{ إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ سَيَجْعَلُ لَهُمُ الرَّحْمَنُ وُدًّا }
 ”One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.” [3]
4)    Uzvišeni Allah samo vjernike čuva svakog zla.
Kaže Allah, subhanehu ve te'ala:
{ إِنَّ اللَّهَ يُدَافِعُ عَنِ الَّذِينَ آمَنُوا … }
”Allah doista štiti vjernike…” [4]
{ ثُمَّ نُنَجِّي رُسُلَنَا وَالَّذِينَ آمَنُوا كَذَلِكَ حَقّاً عَلَيْنَا نُنْجِ الْمُؤْمِنِينَ }
”Poslije smo spasavali poslanike Naše i one koji su vjerovali. Eto tako, dužnost je Naša da spasimo vjernike.” [5]
{ وَلَقَدْ سَبَقَتْ كَلِمَتُنَا لِعِبَادِنَا الْمُرْسَلِينَ. إِنَّهُمْ لَهُمُ الْمَنْصُورُونَ. وَإِنَّ جُنْدَنَا لَهُمُ الْغَالِبُونَ }
”A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima, oni će biti, doista, potpomognuti i vojsak Naša će zacijelo pobijediti.” [6]
5)    Iman je razlog lijepog dunjalučkog života, a lijep dunjalučki život ogleda se u smirenosti, spokojnosti, zadovoljstvu srca, zadovoljstvu Allahovom nafakom i odredbom, slasti u ibadetu-obožavanju Allaha, slasti u pokornosti.
Kaže Uzvišeni Allah:
{ مَنْ عَمِلَ صَالِحاً مِنْ ذَكَرٍ أَوْ أُنْثَى وَهُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَيَاةً طَيِّبَةً وَلَنَجْزِيَنَّهُمْ أَجْرَهُمْ بِأَحْسَنِ مَا كَانُوا يَعْمَلُونَ }
”Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život, i doista, ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.” [7]
6)    Allah, subhanehu ve te'ala, samo vjernike postavlja za istinske vođe na dunjaluku.
Kaže Uzvišeni Allah:
{ وَجَعَلْنَا مِنْهُمْ أَئِمَّةً يَهْدُونَ بِأَمْرِنَا لَمَّا صَبَرُوا وَكَانُوا بِآياتِنَا يُوقِنُونَ }  
 ”Između njih smo Mi vođe određivali i oni su, odazivajući se zapovijedi našoj, na pravi put upućivali, jer su strpljivi bili i u dokaze Naše čvrsto vjerovali.” [8]
7)    Uzvišeni Allah podiže vjernike na visoke stepene.
Kaže Allah:
{ يَرْفَعِ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنْكُمْ وَالَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ دَرَجَاتٍ وَاللَّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرٌ }
”Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima  je dato znanje.” [9]
8)    Uzvišeni Allah daje ponos samo vjernicima, kao što kaže u Svojoj Knjizi:
{ يَقُولُونَ لَئِنْ رَجَعْنَا إِلَى الْمَدِينَةِ لَيُخْرِجَنَّ الْأَعَزُّ مِنْهَا الْأَذَلَّ وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَلَكِنَّ الْمُنَافِقِينَ لا يَعْلَمُونَ }
   
  ”A snaga, ponos, je u Allaha i u Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.” [10]
Zbog svega ovoga na nama je da vodimo računa o našem vjerovanju, o našem imanu, kako da ga učvrstimo i povećamo.
To će, inša'allahu te'ala, biti i predmet ovih naših predavanja. Onoliko koliko nam Uzvišeni Allah dozvoli govorićemo o nekim bitnijim stvarima kojima povećavamo svoj iman, a svakako i o svemu onome što može dovesti do slabljenja i opadanja našeg imana, da nas Uzvišeni Allah sačuva toga.
 Neka je slava i hvala Uzvišenom Allahu i neka je salavat i selam na Njegova Poslanika!

 


[1] Prijevod značenja 39. ajeta sure Er-Rum
[2] Prijevod značenja 9. ajeta sure Junus
[3] Prijevod značenja 96. ajeta sure Merjem
[4] Prijevod značenja 38. ajeta sure El-Hadždž
[5] Prijevod značenja 103. ajeta sure Junus
[6] Prijevod značenja 171-173. ajeta sure Es-Saffat
[7] Prijevod značenja 97. ajeta sure En-Nahl
[8] Prijevod značenja 24. ajeta sure Es-Sedžde
[9] Prijevod značenja 11. ajeta sure El-Mudžadele
[10] Prijevod značenja 8. ajeta sure El-Munafikun

 

● Omer ibn Hattab, r.a., pripovijeda: “Jednog dana sjedili smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, i sjede pored njega, tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na natkoljenice, a potom reče:

 

“O, Muhammede,obavijesti me o islamu.” Poslanik mu odgovori: 

 

” Islam je da svjedočiš da nema drugog božanstva koje uistinu zaslužuje ibadet osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da obaviš hadž, ako budeš imao za to mogućnosti ” 

 

Istinu si rekao,” odgovori mu čovjek. Omer,r.a.,kaže:  Začudismo se ovom čovjeku, pita Poslanika i potvrđuje istinitost njegovog govora. “Čovjek ponovo upita:

 

” Obavjesti me o imanu ? “, Poslanik mu odgovori: ” To je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i u Njegovo određenje, dobro ili zlo.”. “Istinu si rekao”,odgovori čovjek ,pa ponovo upita:

 

” Obavjesti me o ihsanu ? “. “Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, zaista, On tebe vidi. ” odgovori poslanik. 

 

Zatim reče: ‘Obavijesti me o Kijamteskom danu ? ‘Alejhisselam odgovori: ‘ Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao.’

 

‘Obavijesti me o njegovim predznacima’, reče čovjek. Alejhisselam mu reče: ‘ Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u gradnji visokih palača.’

 

Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mi reče: ‘ O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek ?’ Ja mu odgovorih: ‘ Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. ‘ On mi tada reče: ‘ To je bio Džibril, došao je da vas poduči vašoj vjeri.” –

 

( Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9. )

 

 

● Omer ibn Hattab, r.a., pripovijeda: “Jednog dana sjedili smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve selleme, te se iznenada pojavi jedan čovjek izuzetno bijele odjeće, jako crne kose, bez ikakvih znakova putovanja na sebi, a niko od nas ga nije poznavao. Približi se Allahovom Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve selleme, i sjede pored njega, tako što je prislonio svoja koljena uz njegova i svoje ruke stavio na natkoljenice, a potom reče:

 

“O, Muhammede,obavijesti me o islamu.” Poslanik mu odgovori: 

 

” Islam je da svjedočiš da nema drugog božanstva koje uistinu zaslužuje ibadet osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik. Da obavljaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i da obaviš hadž, ako budeš imao za to mogućnosti ” 

 

Istinu si rekao,” odgovori mu čovjek. Omer,r.a.,kaže:  Začudismo se ovom čovjeku, pita Poslanika i potvrđuje istinitost njegovog govora. “Čovjek ponovo upita:

 

” Obavjesti me o imanu ? “, Poslanik mu odgovori: ” To je da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i u Njegovo određenje, dobro ili zlo.”. “Istinu si rekao”,odgovori čovjek ,pa ponovo upita:

 

” Obavjesti me o ihsanu ? “. “Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, zaista, On tebe vidi. ” odgovori poslanik. 

 

Zatim reče: ‘Obavijesti me o Kijamteskom danu ? ‘Alejhisselam odgovori: ‘ Upitani o tome ne zna ništa više od onoga koji ga je upitao.’

 

‘Obavijesti me o njegovim predznacima’, reče čovjek. Alejhisselam mu reče: ‘ Da robinja rodi sebi gospodaricu, da vidiš gole i bose čobane, čuvare stada kako se nadmeću u gradnji visokih palača.’

 

Poslije toga je onaj čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, mi reče: ‘ O Omere, znaš li ko je bio onaj čovjek ?’ Ja mu odgovorih: ‘ Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. ‘ On mi tada reče: ‘ To je bio Džibril, došao je da vas poduči vašoj vjeri.” –

 

( Hadis bilježi Muslim, knjiga: Iman, poglavlje: Iman, islam, ihsan i dužnost vjerovanja u odredbu Uzvišenog Allaha, br. 9. )

 

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje
Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje
Piše: Smail L. Handžić
U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:
 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

Piše: Smail L. Handžić
U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:
 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
 
” I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim porodicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan: ” Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak kad s nekim prijateljuje, ustvari grdno ga vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
” Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim ! ” (El-Hašr,16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: 
” Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. “(Ibrahim, 22) 
Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći. Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: ” Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu ! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: ” Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati. “
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg, a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis, oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allah ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke
Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
 
” I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim porodicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan: ” Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak kad s nekim prijateljuje, ustvari grdno ga vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
” Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim ! ” (El-Hašr,16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: 
” Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. “(Ibrahim, 22) 
Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći. Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: ” Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu ! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: ” Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati. “
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg, a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis, oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allah ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke

piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

 

Čistimo svoje srce ! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

 

„ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim)

 

Vjera islam podstiče na jedinstvo ljudskih srca, ljubav, samilost i osuđuje mržnju, zavist, prekidanje rodbinskih i prijateljskih veza. Allah, subhanehu ve te'ala, odlikovao je vjernike ovom osobinom pa kaže: 

 

„ Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.” (Prijevod značenja Alu Imran, 103.) 

 

Nadolazeći mjesec Ramazan posebno treba iskoristiti kada je riječ o jačanju bratskih međusobnih odnosa, bratske ljubavi. U ovom mubarek mjesecu, kada su šejtani povezani i ne mogu, kao u drugim mjesecima, da ljude podstiču na grijehe, loša djela, kidanje rodbinskih, prijateljskih i bratskih veza, treba posegnuti za svim raspoloživim sredstvima i dozvoljenim metodama u jačanju naših međusobnih bratskih odnosa. Treba iskoristiti lijepu riječ, vedro lice i osmijeh, hediju-poklon, zijaret-posjetu, obilaske, izlaske u prirodu, druženja, zajedničke iftare, mirne razgovore, lijepe savjete, ne bi li nam se Svevišnji Allah smilovao, zbližio i ujedinio naša srca. Međutim, pri realizaciji svih spomenutih aktivnosti a i drugih, naša srca moraju biti čista prema drugim muslimanima. Moraju biti čista od zavisti, zlobe, mržnje, prezira, umišljenosti, uzdizanja nad drugima, oholosti, kako bi i naša djela bila lijepa, draga, prihvatljiva, očekivana u svakom trenutku. 

 

Govor o srcu i njegovoj čistoći je potreban, naročito danas, kada su se mnogi ljudi posvetili vanjštini zaboravljajući svoju unutrašnjost i njen odgoj i pored toga što znaju da Uzvišeni Allah ne gleda u njihove izglede i njihova tijela, već gleda u njihova srca i njihova djela. Potrebno je govoriti o srcu i njegovoj čistoći jer idemo u susret plemenitom mjesecu Ramazanu u kojem je mnogo lakše čistiti svoje srce, zbog velikog dobra u njemu, za razliku od drugih mjeseci. I svakako, potrebno je govoriti o ovome i zbog toga što je Allah, subhanehu ve te'ala, spas i sreću na Sudnjem Danu uslovio čistim srcem. Rekao je: 

 

„ Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” (Prijevod značenja Eš-Šu'ara, 88-89.)

 

Čisto srce jeste srce koje je čisto od širka-višeboštva, nevjerstva, licemjerstva, zavisti, mržnje i prezira, svih upropaštavajućih sumnji i prohtjeva. O vjerniče, koji vodiš računa o svome srcu, nastojiš da bude čisto od svih ovih prezrenih radnji, znaj da tim svojim postupkom zaslužuješ da budeš jedan od najboljih ljudi kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitan o najboljim ljudima, pa je odgovorio: 

 

„To je svaki onaj koji ima srce mahmum i iskren jezik !” Prisutni su rekli: „Znamo šta je iskrenost (iskren jezik) a kakvo je to srce mahmum ?” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: „To je bogobojazno čisto srce u kojem nema grijeha, nepravde, mržnje i zlobe.” (Ibnu Madže, sahih) 

 

Želimo li da budemo najbolji kod Allaha, subhanehu ve te'ala?! Čistimo svoje srce! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

 

 „ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim) 

 

Želiš li da se tvoja djela dižu ka Allahu i da ti On Svevišnji oprosti tvoje grijehe, čisti svoje srce od mržnje, zavisti, pređi preko sukoba i zavade, reci drugima da prema njima nemaš ništa do želju da obožavaju Allaha, subhanehu ve te'ala, prihvate se Njegove vjere kako On to traži i zahtijeva, a ono što te snalazi od njih na tom putu, preko toga im pređi. 


Čišćenje srca vodi u Džennet


Čišćenje srca jedan je od puteva koji vode do Dženneta. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, opisujući prvu skupinu koja će ući u Džennet, kaže: „Među njima nije bilo sporova, razmirica niti mržnje. Njihova srca bila su poput srca jednog čovjeka.” (Buharija) 

 

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prisutnim ashabima u džamiji je rekao: „ Sada će vam na vrata ući jedan od stanovnika Dženneta!” Na vrata je ušao naizgled običan čovjek. Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ove riječi ashabima u mesdžidu je govorio tri dana uzastopno kada se na džamijskim vratima pojavljivao ovaj čovjek. Pa je Abdullah b. Amr, radijallahu te'ala ‘anh, odlučio da se bolje upozna s dotičnim čovjekom. Kada se upoznao s njim, ništa posebno nije vidio kod njega, pa ga je obavijestio o riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i upitao ga za djela kojima je zaslužio Džennet još na Dunjaluku.  Čovjek je rekao Abdullahu: „Ja ne činim od djela osim ono što si vidio. S tim da u mojim prisma, mojoj duši, nema mržnje niti zavisti ni prema bilo kojem muslimanu zbog onoga što mu je Allah, subhanehu ve te'ala, dao od dobra.” Čuvši te riječi, Abdullah b. Amr je rekao: „To je ono čime si zaslužio mjesto u Džennetu.” 

 

Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava nas o stanju stanovnika Dženneta pa kaže: 

 

„Iz njihovih grudi Mi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći …” (Prijevod značenja El-E'araf, 43.)

 

 „I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.” (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) 

 

Kakvi su oni bili na Dunjaluku? Kaže se da je nagrada srazmjerna djelu. Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje njihovo stanje i na Dunjaluku, pa kaže: 

 

„i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se usčuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!'” (Prijevod značenja El-Hašr, 9-10.)

 
Kako očistiti svoje srce ?


●  Dova je jedan od najboljih načina čišćenja srca. To vidimo iz prethodno spomenutog ajeta: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima!” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također bi učio dovu: „Allahumme es'eluke kalben selimen! Gospodaru moj, molim te da mi podariš čisto srce!”


●  Lijepo mišljenje i razumijevanje svake tuđe riječi na najljepši mogući način – Omer, radijallahu te'ala ‘anh, je rekao: „ne smatraj nijednu riječ svoga brata muslimana zlom sve dok postoji i najmanja mogućnost da se protumači dobrom!” Imam Šafija, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Onaj koji želi da mu Allah, subhanehu ve te'ala, podari lijepu završnicu, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.”


●  Neistraživanje tuđih mahana i grešaka, a ukoliko se i primjete, neophodno je tražiti im opravdanja – Ibnu Sirin, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Kada ti dođe nekakva loša vijest o tvome bratu, traži mu opravdanje, pa ukoliko ga ne pronađeš reci: „Sigurno on ima opravdan razlog koji ja ne poznajem!” Sjetimo se riječi Abdullaha b. El-Mubareka, rahmetullahi ‘alejh, koji je rekao: „Vjernik traži opravdanja, dok licemjer istražuje greške.”


●  Uzvraćanje na loše lijepim ponašanjem i to se ne smatra slabošću, kukavičlukom, već, naprotiv, snagom, sposobnošću i razboritošću. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Prijevod značenja Fussilet, 34.)


●  Udaljavanje od ogovaranja i prenošenja tuđih riječi.


●  Vjerovanje u Allahovu odredbu i Sudnji dan.


●  Prisjećanje na ponašanje Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji bi se zahvaljivao Allahu, subhanehu ve te'ala, na Njegovim blagodatima koje je podario ne samo njemu već i drugim ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi to činio svako jutro i veče.
 

Molim Allaha Uzvišenog da nam pomogne da očistimo svoja srca od svih prezrenih osobina koje ne dolikuju nijednom muslimanu i koje bi mogle biti prepreka na putu do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Neka je svaka zahvala Allahu, subhanehu ve te'ala, i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika.