Arhive za ‘islamske teme’ kategoriju

priredio: dr. Sulejman Topoljak

Allah, dž.š, apsolutno je pravedan. Sve što radi, određuje i sve što se dešava u kosmosu i što će se dešavati na onom svijetu odvijat će se u svjetlu Njegove pravde. Pitanje vjerovanja u kada i kader treba također shvatiti u okrilju ovog božanskog atributa. Nije to samo činjenica ili konstatacija koju treba istaknuti, nego je to dio vjerovanja bez kojeg iman jednog muslimana neće biti upotpunjen i primljen.

Allahova pravda i volja htjela je da ovu našu planetu uredi potpuno savršenim, stalnim i preciznim zakonima koji, ako se ne budu remetili, garantuju red, mir i stabilnost svim stvorenjima. U tome se ogleda apsolutna Allahova, dž.š, pravda. On je stvorenjima kojima je određeno da žive na Zemlji učinio Zemlju pogodnom za normalan život, dao im sve potrebne mogućnosti i pomagala, olakšavajući im da se snađu i opstanu u toj novoj sredini. Svoje najodabranije biće odlikovao je posebnim odlikama koje proističu iz višeg svijeta i omogućio mu da sva ostala stvorenja pokori i stavi sebi u službu.

Znajući da su ti božanski darovi izazovni i da će šejtan preko njih lahko nagovoriti lahkomislenog čovjeka da zaboravi svoje mjesto i zadaću koja mu je namijenjena u kosmosu. Allah, dž.š, je, iz svoje prevelike milosti, obećao čovjeku, i obećanje izvršio, da ga neće ostaviti samog, zbunjenog i prepuštenog neprijatelju šejtanu. Obećao je da će mu slati na Zemlju uputu i strogo zacrtao da se te upute mora čvrsto pridržavati ako želi sebi i onima s kojima živi: mir, normalan život i spas ovoga i budućeg svijeta. «Izlazite iz njega svi» reče On, «jedni drugima ćete neprijatelji biti!» Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepa proživjeti,» Taha, 123-124.

Međutim, i pored tako jasne i nedvosmislene poruke, suvremeni čovjek ne samo da je zaboravio Onog ko ga je stvorio već Ga je zanijekao i na Njegovo mjesto stavio sebe ili, tačnije rečeno, darove kojim ga je Allah, dž.š, obdario i počeo njih obožavati. Stavljanje nečega na mjesto koje mu ne odgovara i ne pripada nepravda je i nasilje i ono što je protiv pravde, a sve što je postavljeno na nepravdi i nasilju ili sve što proistekne iz nepravde i nasilja je nepravda i nasilje.

Kada se sve to ima na umu onda je jasno zbog čega su na Zemlji, koju je Allah, dž.š, prvobitno uredio Svojim zakonima, nastali nered, anarhija, tjeskoba, nepravda i nesreća. Suvremeni čovjek je umiješao svoje prste u sve svetinje koje nije smio dirati već samo vjerovati, poštivati i primjenjivati.

Kolika je opasnost dirati u Allahove, dž.š, zakone kojim je uredio našu planetu vidi se i iz mnogobrojnih kur'anskih ajeta koji nam jasno, strogo i nedvosmisleno zabranjuju da nered činimo na Zemlji.

Uzvišeni je rekao: «I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen,» El-Ea'raf, 56.

Kada je Allah, dž.š, dao sinovima Israilovim da u pustinji provrije dvanaest izvora slatke vode, rekao im je: «Jedite i pijte Allahove darove, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći,» El-Bekare, 60.

Šu’ajb je rekao svom narodu: «Zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete,» El-Ea'raf, 85.

A prije toga Salih, a.s., savjetovao je svoj narod govoreći mu: «I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio: u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima kuće klešete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne činite zlo po Zemlji nered praveći!» El-’Araf, 74.

Dvije dimenzije nereda na Zemlji

Dvije su dimenzije nereda na Zemlji. Materijalna dimenzija feseda (nereda) ogleda se u remećenju reda uspostavljenog na Zemlji, u zagađivanju flore i faune, u uništavanju života na njoj, u upropaštavanju njenih blagodati, pasivno ili aktivno, i u svemu onome što ugrožava normalan i zdrav život na Zemlji.

Nematerijalna dimenzija fesada (nereda) na Zemlji ogleda se u širenju, propagiranju i podržavanju nepravde i nasilja, bez obzira nad kim se ono vršilo, u širenju laži i obmana, u potpomaganju i jačanju svih vrsta zala, u zagađivanju ljudskih duša, srca i savjesti, kao i u zabluđivanju najvećeg ljudskog dara kojim je odlikovan a to je racio (ljudski um).

Obje spomenute vrste nereda Allah, dž.š, prezire i ne voli one koji ih čine i šire na Zemlji. Zbog toga se u Kur'anu na mnogo mjesta ponavljaju iskazi «Allah ne voli nered», «Allah ne voli one koji prave nered.»

Allah, dž.š, osudio je židove zbog ovih osobine i rekao: «Oni nastoje da na Zemlji nered naprave, a Allah ne voli one koji nered prave,» El-Maide, 64.

Islam u svojim osnovnim izvorima mnogo prostora posvećuje šerijatskim normama koje traže od muslimana da poštuju, čuvaju, pravilno koriste, upotrebljavaju i budu zahvalni Allahu, dž.š, na prirodnim resursima i blagodatima koje im je podario. Sve to su Allahove, dž.š, blagodati koje je On dao svojim stvorenjima. Dužnost je onda da Mu ta stvorenja budu zahvalna na tome. Allahu, dž.š, ćemo se zahvaliti na tim nimetima ako ih budemo čuvali od neplanskog iskorištavanja, upropaštavanja, zagađivanja itd. jer se svi ti postupci u islamu smatraju jednom vrstom nereda na Zemlji a nered je kategorički zabranjen u Allahovom, dž.š, zakonu.

Mi, Bošnjaci, jučer smo bili gladni i istinski smo, na svojoj koži, mogli osjetiti šta znače blagodati opskrbe, toplog doma i sigurnosti. Međutim, moramo priznati da smo to prebrzo zaboravili. Dokaz za to je što po kontejnerima možemo naći mnogo zdrave i upotrebljive hrane, počevši od hljeba pa do najukusnijih jela. Dokaz je i to što se Bošnjaci danas nadmeću ko će više ukrasti i posjeći šume, a muslimani iz islamskih zemalja, ko će izvesti više nafte na svjetsko tržište. Kao da su to neprisušni izvori energije i kao da će poslije njih nastupiti Sudnji dan pa se boje da te Allahove, dž.š, blagodati ne ostanu badava, neiskorištene.

Islam i očuvanje prirodnih resursa

Nebriga prema prirodnim resursima, njihovo nepravilno korištenje ili nekorištenje, takođe spada u fesad. Sljedećih osam tačaka sažeto govore o tome.

1. Stavljanje izvan upotrebe i funkcije nekih poljoprivrednih i životinjskih resursa islam smatra idolopokloničkom praksom.

Kur'an je osudio vrstu nereda koja je bila raširena kod arapskih idolopklonika koji prije islama nisu koristili neke poljoprivredne i životinjske resurse zbog mušričkih uvjerenja i laži o kojima Allah, dž.š, nikakvih dokaza nije objavio. U suri El-En’am Allah, dž.š., o tome je rekao: «Oni govore: «Ova i ova stoka i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo», tvrde oni, «a i ove i ove kamile je zabranjeno jahati.» Ima stoke prilikom čijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmišljajući o Njemu laži. A On će ih sigurno zbog onoga što izmišljaju kazniti,» (El-En’am, 138).

U suri Junus Allah, dž.š, ih o tome provokativno pita i kaže: «Reci: «Kažite vi meni zašto jednu hranu koju vam Allah daje smatrate zabranjenom, a drugu dopuštenom?» Recite: Da li vam je presuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite?» (Junus, 59). 


2. Žestoka prijetnja za bespotrebno ubijanje vrapca

U Poslanikovu sunnetu ćemo naći različite metode, motivirajuće i zastrašujuće, kojim se naređuje očuvanje i zaštita prirodnih resursa i Allahovih, dž.š, blagodati datih ljudima. Ovdje ćemo navesti dva hadisa koji potvrđuju spomenutu konstataciju.

Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao je: «Ko ubije bespotrebno jednog vrapca, on će se na Sudnjem danu požaliti Allahu govoreći: Bože, ovaj me je ubio bespotrebno a nije me ubio radi neke koristi.»1

«Svaki musliman koji ubije bespravno vrapca ili nešto veće od njega, Allah će ga za to sigurno pitati.»

Rečeno je: «Allahov poslaniče, kad se smatra njegovo ubistvo legalnim? Rekao je: Kad ga zakolješ i pojedeš a ne da mu odrubiš glavu i baciš ga.»2

Dva spomenuta hadisa upućuju na nužnost poštivanja svakog živog bića i zabranu njihova bespotrebnog ubijanja i uništavanja, kao i nužnost očuvanja prirodnih resursa i zabranu njihova bespotrebna i nesvrsishodna trošenja tj. bez ikakve ekonomske svrhe i koristi.

Oni, također, indirektno zabranjuju uništavanje prirode i njene flore i faune koja je danas uveliko ugrožena tehnološkim napretkom i razvojem.

3. Onaj ko bude bespotrebno sijekao lotosovo drvo ići će u vatru džehennemsku.

To potvrđuje sljedeći hadis: «Ko posiječe lotosovo drvo, Allah će mu staviti izravno glavu u vatru džehennemsku.»3

Komentarišući ovaj hadis Ebu Davud je rekao: «To znači da ko i u pustinji posiječe lotosovo drvo pod kojim se odmaraju putnici i planduje stoka bespotrebno i nasilnički, bez ikakvog prava, Allah će takvom glavu izravno staviti u džehennemsku vatru.»4

Hadis upozorava na obaveznost čuvanja drveća, šuma i voćnjaka radi njihove velike koristi. Zato islam strogo zabranjuje neplansku sječu šuma i drveća. Islam to dozvoljava samo po potrebi i planski, uz uslov da se za svako posječeno drvo ili voćku zasadi drugo drvo i voćka koja će u skoroj budućnosti nadomjestiti ono što je posječeno i uništeno.

4. Obaveznost čuvanja životinja od zaraznih bolesti.

Poslanik je u jednom od brojnih hadisa uputio sljedeći savjet stočarima: «Nikako ne miješajte zdravu stoku s bolesnom.»5

To znači da je onome ko posjeduje bolesnu stoku dužnost liječiti je ili, još bolje, zaštiti je od zaraznih i ostalih bolesti. Jer, riječ je o živom biću, s jedne, i što je to imatek koji smo obavezni čuvati, njegovati i brinuti o njegovom uvećanju, s druge strane. To se ne može postići bez dobro razvijene i opremljene veterinarske službe. U islamskom pravu poznato je pravilo da sve bez čega se vadžib ne može realizovati postaje vadžibom. Prema tome, proučavanje stočnih bolesti i uspostava svih institucija koje su neophodne za to ima status vadžiba u islamu.

5. Pri klanju treba paziti da se ne zakolje životinja koja se muze.

Od fascinirajućih hadisa koji podstiču na čuvanje prirodnih resursa je i hadis u kom Allahov poslanik, s.a.v.s., upozorava svog domaćina, koji je htio da ga ugosti, da ne kolje ovcu koja se muze. Poslanik, s.a.v.s., ga upozorava i kaže: «Pazi da ne zakolješ ovcu koja se muze.»6

To mu je rekao kada je čovjek uzeo nož i poveo ovcu da je zakolje.

Iz hadisa se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., zabranio svom domaćinu da zakolje ovcu koja daje mlijeko i koristi mu, jer bi njenim klanjem domaćin izgubio njeno mlijeko i nanio štetu sebi i zajednici, što nije slučaj s ovcom koja nema takve osobine.

Možda će neko reći da jedna ovca ne znači ništa za ogromne potencijale i resurse jednog društva i ummeta.

Međutim, Poslanik, s.a.v.s., nastoji da odgoji svoj ummet sukladno određenim etičkim vrijednostima i kodeksu ponašanja koji vredi za sve članove njegova ummeta, jer ukoliko se ummet pridržava tih načela, prihodi će biti ogromni za one koji to razumiju.

6. Poslanik, s.a.v.s., naređuje da se iskoristi čak i koža uginule ovce.

Kada je jednom prilikom Poslanik, s.a.v.s., vidio uginulu ovcu, upitao je ashabe: «čija je ovo ovca?» Odgovorili su: «Oslobođene robinje, majke pravovjernih, Mejmune.» Rekao je: «Zašto niste iskoristili njenu kožu?» Rekli su: «Ovca je uginula?!» Rekao je: «Zabranjeno je samo jesti njeno meso.»7

Vidimo ovdje da ih Poslanik, s.a.v.s, upozorava na korištenje kože, čak i od uginule životinje, da se uštavi i na taj način očisti i iskoristi.

7. Poslanik, s.a.v.s., upozorava da se ni jedan zalogaj koji spadne sa sofre ne ostavlja šejtanu.

U jednom hadisu Poslanik, s.a.v.s., je rekao: «Kada nekom od vas ispadne zalogaj neka ga uzme, neka ukloni s njega neugodnosti potom neka ga pojede i ne ostavlja šejtanu.»8

Enes je rekao: «Naređeno nam je da posude u kojim je bila hrana oližemo ili otaremo kako u njima ne bi ostali ostaci hrane.»

Takav je slučaj i sa zalogajem koji ispadne i ostane zanemaren pa od njega niko nema koristi jer završi u kontejneru. Poslanik, s.a.v.s., rekao je da je takva hrana ostavljena šejtanu, kao i sve ostalo što se upropasti i ne iskoristi za neki hajr.

A trebalo je samo malo truda da se sve to iskoristi. Da je ta hrana očišćena i uklonjena prašina s nje, mogla se iskoristiti. To su, u isto vrijeme, veličanstvene moralne i ekonomske upute.

Koliko li su današnji muslimani daleko od njih? Danas ćemo kod muslimana u raznim krajevima svijeta, a naročito u onim bogatim naftom naći prepune kontejnere hrane: mesa, riže, hljeba i itd. Na drugoj strani pak njihova siromašna braća sanjaju o takvoj hrani i umiru od gladi.

Ove poslaničke upute ne bi trebalo zanemariti ni sa moralne ni sa ekonomske strane. Ako bi bile primijenjene na nivou cijelog ummeta, ummet bi uštedio milione pa čak i milijarde dolara.

8. Kultiviranje zapuštene i neobrađene zemlje

Od svih prirodnih resursa islam je najviše pažnje posvetio obradivoj zemlji koja je izvor ljudske hrane i opskrbe. Uzvišeni je rekao: «Neka čovjek pogleda u hranu svoju; Mi obilnu kišu prolivamo, zatim zemlju pukotinama rasijecamo i činimo da iz nje žito izrasta i grožđe i povrće, i masline i palme, i bašče guste, i voće i pića, na uživanja vama i stoci vašoj,» ’Abese, 24-32.

Od najboljih dobrih djela na koje podstiče islam i za koje je onom ko ih bude radio obećana velika nagrada je kultiviranje i obrada neobrađene i neiskorištene zemlje. Jer, na taj način povećava se obradiva površina a time se povećavaju i mogućnosti proizvodnje.

Kultiviranju i obradi neobrađene zemlje islamsko pravo posvetilo je jedno cijelo poglavlje pod veoma interesantnim naslovom «Ihjaul-mevat» ili «Ihjaul erdil-mejjiti», što bi, u prijevodu značilo: «Oživljavanje zamrle zemlje».

Allahov poslanik, s.a.v.s., o tom problemu rekao je: «Ko oživi zamrlu zemlju ona pripada njemu i svako stvorenje koje pojede bilo koji plod s te oživljene zemlje računat će mu se kao sadaka.»9

Poznato je da je politika Poslanika, s.a.v.s., kao i pravednih halifa poslije njega bila – dodjela dijela neobrađene zemlje ljudima koji su izvršili posebne zadatke za islamsku državu. To im je, s jedne strane, bila nagrada, a s druge strane, to je bila motivacija za oživljavanje i obrađivanje neobrađene zemlje.

Međutim, halifa je imao pravo da oduzme zemlju onome kome bi bila dodijeljena ta zemlja, a on je potom zapustio. Ta zemlja dodjeljivana je potom onome ko će je sijati i obrađivati.

Prenose Ebu Ubejd i drugi od Bilala b. Harisa el-Mizenija da je Bilalu Poslanik, s.a.v.s., dodijelio dio neobrađene zemlje u Medini. Kada je Omer preuzeo hilafet rekao je Bilalu: «Allahov poslanik, s.a.v.s., ti nije dodijelio tu zemlju da imaš monopol nad njom. Dao ti ju je samo zbog toga da je obrađuješ. Zato, od nje uzmi koliko možeš obrađivati a ostatak vrati.»10

Abdullah b. Omer je rekao: «Omer b. Hattab držao je hutbu na ovom minberu i između ostalog rekao: «Ko oživi neku zapuštenu zemlju ona pripada njemu.» Rekao je to zato što su neki ljudi prisvajali zemlju koju nisu obrađivali.11

Umjesto zaključka
Ovo nekoliko primjera dovoljno je da se shvati koliko islam podstiče svoje sljedbenike na očuvanje, zaštitu i ulaganje u prirodne resurse. Njihovo zanemarivanje, zagađivanje, uništavanje, upropaštavanje i nenamjensko korištenje bez obzira o kome je riječ, smatra se neredom i nasiljem na zemlji. Sve to islam je najstrožije zabranio jer se takvim postupcima ne zahvaljuje Allahu, dž.š., na Njegovim blagodatima a njihovo korištenje tj. nekorištenje, u suprotnosti je s islamskim propisima. Tako se čini nepravda ostalim stvorenjima i direktno suprotstavlja Allahovoj, dž.š, volji i mudrosti. Svaki postupak s kojim se direktno ili indirektno dolazi u kontradiktornost i sukob s Allahovom, dž.š, intencijom i mudrosti u nekom djelu, postupku ili normi je šerijatski nelegalan i zabranjen, kako je to jasno istakao imam Šatibi u kapitalnom djelu «El-Muvafekat», poglavlje o šerijatskim intencijama.

___________________________________________________

Znanje je ukras koji onoga koji ga posjeduje krasi ljepotom, dostojanstvenošću i ozbiljnošću. Allah je podigao stepen učenih ljudi i ukazao im čast tako što ih je spomenuo zajedno sa Sobom i melecima u izjavi o Svojoj jednoći:
“Allah svjedoči da nema drugog Boga osim Njega, – a i meleki i učeni.” (Kur'an, 3:18)
Onaj koji traži znanje treba da se krasi lijepim adabima po kojima će se razlikovati od ostalih. Uvaženi šejh, dr. Abdur-Rahman Es-Sudejs, govoreći o ovim adabima je rekao:
“Nema sumnje da znanje traži lijepe postupke kojima se treba krasiti svaki onaj koji se počne baviti proučavanjem i traženjem znanja. Ti lijepi postupci se dijele na:
– postupke kojima se treba okiti lično onaj koji je krenuo putem traženja znanja,
– postupke prema svojim učiteljima (šejhovima), i
– na postuke prema ostalim ljudima.
Najvažniji postupci su sljedeći:
1. iskrenost – jer je znanje ibadet koji mora da se zasniva na iskrenosti prema Allahu, tako da nema mjesta za rija’, tj. želju za slavom (ili čuvenošću) i ostalim što kalja vrijednost znanja kako bi se zadovoljili dunjalučki interesi:
“A Allahu treba iskreno vjeru ispovjedati.” (Kur’an, 39:3)
I kaze Uzvišeni: “… a naređeno im je samo da Allaha obožavaju, da mu iskreno kao pravovjerni vjeru ispovjedaju.” (Kur’an, 98:5)
A Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:
“Ko izučava nauku kojom se traži zadovoljstvo Uzvišenog Allaha, samo da bi njime dobio ovosvjetska dobra, neće naći miris Dženneta na Sudnjem danu.” (bilježe ga Ahmed i Ebu Davud)
2. želja za traženjem znanja i ulaganje truda radi postizanja tog cilja – jedna poslovica kaže: “Kada ljenčina da radi? U jesen ima mnogo blata, u proljeće mnogo vode, zimi je hladno, a ljeti vruće.”
Safija, rahimehullah, kaže:
“Brate, nećeš steći znanje, osim sa šest stvari. Umjesto da ti detaljno govorim o njima samo ću ih navesti:
– oštroumnost,
– volja,
– trud,
– rad za cilj bez obzira na sve,
– druženje sa učenim,
– i dugo vrijeme.”
3. strpljivost i upornost; Kako je lijepo neko kazao: “Ko ne okusi neko vrijeme gorčinu učenju, uživaće u poniženju neznanja cjeloga života.”
Isto tako neko je rekao: “Želiš da bez interesovanja i truda postaneš islamski učenjak koji će rasprave voditi, a to je ludost! Ni imetak ne možeš steći bez zanata kojeg si naučio, a kako tek možeš steći znanje bez da u to uložiš trud?!”
4. provođenje u praksu onoga što se nauči; Uzvišeni Allah kaže:
“O vjernici, zašto govorite ono što ne radite?” (Saff, 2)
Prevod sa arapskog: Zahirović Munir

____________________________________________________________

Šta je islamsko bratstvo, bratstvo u ime Allaha dž.š.?
Bratstvo je Allahova blagodat i dar koji Allah dž.š. daje iskrenim mu'minima, čistim, bogobojaznim stvorenjima. Uzvišeni kaže u suri El-Enfal:
“Da si ti potrošio sve ono što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio. On je zaista silan i mudar.”(El-Enfal 63)
A u suri Ali Imran:
“I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali milošću Njegovom, braća. I bili ste na ivici vatrene jame pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje dokaze da biste na pravom putu istrajali.”(Ali Imran 103)
Bratstvo je također imanska snaga koja rađa osjećaje ljubavi, poštovanja i međusobnog povjerenja sa svakim onim sa kojim ga vezuje islam, akida, iman i takvaluk. Ovaj istinski bratski osjećaj proizvodi u mu'minskom srcu najiskrenija uzvišena osjećanja, bez obzira radilo se o zauzimanju pozitivnih stavova (kao što su međusobna saradnja, davanje prednosti, rahmet, opraštanje, otklanjanje nesreće i problema u teškim situacijama, međusobno potpomaganje u slučajevima nemoći i nemogućnosti), ili zauzimanju negativnih stavova što se ogleda u udaljavanju od svega što šteti ljudima, ugrožava njih same, njihove imetke, čast i ljudska osjećanja.
Stoga je islamsko bratstvo svojstvo koje je usko povezano sa imanom i bogobojaznošću, jer nema bratstva bez imana niti obrnuto, kao što nema prijateljstva koje nije izgrađeno na bogobojaznošću. Dokaz za ovu prvu konstataciju su riječi Uzvišenog: “Uistinu su mu'mini braća.” (El-Hudžurat 10)
A za drugu:
“Tog dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.”(Ez-Zuhruf 67)
Nema sumnje da ako nema islamskog bratstva onda na njegovo mjesto neizostavno dolaze lične koristi i interesi, kao što je sigurno da prijateljstvo bez takvaluka rađa neprijateljstvo i mržnju pri prvom sukobu oko dunjalučkih interesa.
U slučaju da se kod vjernika nađe iman i bogobojaznost, a izostane iskreni osjećaj islamskog bratstva onda se radi o krnjavom imanu i manjkavom takvaluku. I za ovu tvrdnju imamo argumente u hadisu koji bilježi Buhari i Muslim: “Niko od vas neće vjerovati (imati potpun iman) sve dok svome bratu (po vjeri) ne bude želio ono što želi sam sebi.”
I riječima Uzvišenog:
“Potpomažite se u dobročinstvu i takvaluku, a nemojte se potpomagati u grijehu i neprijateljstvu.”(El-Maide 2)
Imanska duša u prvom susretu sa srodnom dušom osjeća bliskost i čistotu, te se one sjedinjuju u jedno i ta srca se utapaju u jedno srce, a ljubav pulsira i kola u njihovim venama i ogleda se na njihovim licima. Njihovi odnosi su puni blagosti, pažnje i neizmjernog poštovanja.
Na drugom mjestu pokvarena duša koja je izgrađena na zlu ni u kom slučaju se ne može sroditi sa mu'minskom dušom prilikom njihovog susreta radi toga što se one u osnovi razlikuju i slijede različite puteve.
Na ova značenja je ukazao Vjerovjesnik s.a.v.s. u hadisu koji bilježe Buharija i Muslim: “Ljudi su poput ruda zlata i srebra, najbolji u džahilijjetu su najbolji u islamu ako shvate i prihvate vjeru. Duše su kao spremni borci, one koje se nađu zbliže se, a one koje se ne nađu rastave se.”
Ovo je, draga braćo, suština istinskog bratstva u ime Allaha dž.š..
Nakon što su vam postale jasne smjernice ne preostaje ništa drugo nego da se utopite u međusobnoj ljubavi i bratstvu, da vaša srca okuse ljepotu njenih značenja kako bi bili merhametli jedni prema drugima, a žestoki prema neprijateljima po ugledu na prvu generaciju ashaba, radiallahu anhum, za koje Allah dž.š. kaže u suri Feth:
“Muhammed je Allahov Poslanik, a oni koji su sa njim (ashabi) žestoki su prema nevjernicima, a samilosni međusobno.”(El-Feth 29)
VRIJEDNOSTI ISLAMSKOG BRATSTVA
Svakako da njegove vrijednosti najbolje možemo izvesti iz Poslanikovih s.a.v.s. savjeta i uputa koje govore o veličanstvenom mjestu i položaju onih koji se vole u ime Uzvišenog Allaha dž.š.:
1. Lica su im ispunjena nurom (svjetlošću)
Ebu Davud bilježi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Zaista među Allahovim robovima ima ljudi koji nisu ni poslanici ni šehidi a i jedni i drugi će im zavidjeti na njihovom mjestu kod Allaha dž.š.. Ashabi rekoše: O Allahov Poslaniče, obavjesti nas o njima, ko su oni? Poslanik s.a.v.s. odgovori: “To su ljudi koji su se radi Allaha voljeli, a među njima nije bilo rodbinskih veza, niti je razlog njihove ljubavi bio imetak koji su obrtali, zaista su njihova lica ispunjena svjetlošću (nurom), biće na uzvišenjima od nura, neće se bojati niti strahovati kada se drugi ljudi budu bojali i strahovali, niti će tugovati kada drugi budu tugovali i žalostili se.”
2. Njima su grijesi oprošteni
Taberani bilježi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Zaista musliman kada sretne drugog muslimana, pa ga uzme za ruku (rukuje se s njim) grijesi sa njih spadaju kao suho lišće sa grana kada puhne olujni vjetar i oproste im se grijesi makar bili (količinski) poput morske pjene.
3. Oni su na Sudnjem danu u hladu Allahova arša
Allahov Poslanik s.a.v.s. je spomenuo sedam kategorija ljudi koji će biti u hladu Allahovog arša na Dan kada drugog hlada neće biti, a jedna od tih kategorija je i dva čovjeka koja su se zavoljela u ime Allaha dž.š., radi toga se sastali i na tome se rastali.
4. Njih Allah dž.š. voli
Muslim bilježi da je jedan čovjek posjetio svog ahbaba u drugom mjestu pa mu je Allah poslao meleka ( u liku čovjeka) koji ga upita: “Gdje si pošao? Idem u zijaret ahbabu u ovom mjestu. Melek reče: Da li to radis radi neke usluge koju mu želiš uzvratiti? Čovjek odgovori: Ne, već to radim iz ljubavi u ime Allaha prema njemu. Melek mu na to reče: Ja sam Allahov poslanik tebi kako bih te obavjestio da te je Allah zavolio radi tvoje ljubavi prema tom čovjeku.”
5. Oni su u Allahovom zadovoljstvu i džennetu
Tirmizi bilježi da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ko obiđe bolesnika ili posjeti svoga brata kojeg voli radi Allaha, pozove ga pozivač koji kaže: Dobar li si i neka je ugodan tvoj odlazak i spremio si sebi mjesto u džennetu.”
6. Oni okuse slast imana
Buharija i Muslim bilježe sljedeći hadis: “Ko bude imao troje osjetiće slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha i da mrzi da se vrati u kufr nakon što ga je Allah iz njega izbavio kao što mrzi da bude bačen u vatru.”
ŠARTOVI (USLOVI) ISLAMSKOG BRATSTVA
1. Da bratstvo bude zaista iskreno i radi Allaha dž.š. i tako može biti samo ako se odreknemo ličnih interesa nakon čega bratstvo daje svoje plodove
2. Da bratstvo bude povezano imanom i takvalukom jer mu'min bira za ahbabe i prijatelje samo čestite i bogobojazne vjernike.
Tirmizi bilježi sljedeći hadis: “Druži se samo sa mu'minom i neka samo (onaj koji je) bogobojazan jede tvoju hranu.”
Ebu Davud i Tirmizi bilježe hadis: “Čovjek je vjere svoga prijatelja pa neka gleda s kim se druži.” Naš narod kaže: s kim si takav si. Kada se bratstvo izgradi na tako čvrstim temeljima ono bude poput čvrstih planina i jakih građevina koje ne može ništa uzdrmati niti poljuljati.
3. Da se prijatelji u tom bratstvu pridržavaju islamskog puta, metoda, zakona, i propisa na taj način što će se oni koji se vole radi Allaha pridržavati Allahovog zakona Šeriata. U tom je i razlog zašto su ashabi prilikom rastanka učili suru El-Asr, zatim su se selamili i rastajali, što znači da su se zavjetovali na pridržavanje islamskog puta i života, iskrene vjere i dobrih djela, preporučivanja istine i sabura i rada za islam. Stoga je imam Šafi'i svojom oštroumnošću dokučio vrijednost ove sure za koju ja rekao: “Da ništa drugo nije objavljeno osim sure El-Asr bila bi dovoljna ljudima.”
Neka svako od nas draga braćo bude mushaf pretočen u praksu, negovo ponašanje i ahlak u skladu sa njegovim principima i normama, jer je iman izgovaranje jezikom, potvrda srcem i praktična primjena djelima.
4. Da bratstvo počiva na međusobnom upućivanju savjeta i da to bude radi Allaha i Njegovog zadovoljstva, što znači da svaki brat bude ogledalo drugom bratu. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Vjera je savjet….”
Šta nam je činiti ako brat odbija savjet i opominjanje i ustraje u griješenju? Treba da ga ostaviti i ne obraćati pažnju na njega dok se ne vrati istini i pravom putu, a ako ustraje u grijehu potrebno ga je zauvjek napustiti, jer je to znak jakog imana. (Napomena: Ovo je mišljenje pisca i njegov idžtihad, a uskoro će spomenuti i mišljenje oprečno njegovom). Argumenti za to su hadis koji bilježi Taberani: “Najjača imanska veza je: prijateljstvo i potpomaganje u ime Allaha, neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha, i mržnja u ime Allaha.” Buharija u poglavlju koje je nazvao “Šta je dozvoljeno od ignorisanja onoga koji zgriješi”, kaže: “Kada je Ka'b izostao iz bitke na Tebuku kaže da je Poslanik s.a.v.s. zabranio sve vidove kontakta sa njima 50 noći, tako da mu je zemlja iako je prostrana postala tijesnom, niko od ljudi nije sa njima pričao, pozdravljao ih, ili sa njima sjedio, sve dok Allah nije spustio ajete u kojima prihvata njihovo pokajanje.
Također je Poslanik s.a.v.s. ignorisao svoje žene čitav mjesec dana radi nekih šeriatskih prijestupa koje su počinile, kako bi to bila kazna i odgojna mjera za njih.
Sujuti bilježi da je Ibn Omer r.a. ignorisao do smrti svog sina koji je odbio da se pridržava hadisa koji prenosi njegov otac, a radi se o sljedećem hadisu (“Ne sprečavajte vaše žene da idu u džamije, a njihove kuće su bolje za njih” tj. za obavljanje namaza).
Ignorisanje brata, oca ili nekog rođaka koji je ateista ili odmetnik od Allahove vjere je također ono što zahtjeva iman, jer Uzviseni kaže:
“Ne treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi…” (El-Mudžadele 22)
Islam smatra vezu islamskog bratstva iznad svih ostalih veza.
5. Da bratstvo bude potpomaganje u sreći i nesreći, tako da brat sudjeluje u radostima svog brata kao i u njegovoj žalosti. Ako je potpomaganje među muslimanima obavezno onda je još obaveznije kada se radi o onima koji se vole i koji su braća u ime Allaha dž.š. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Musliman je brat drugom muslimanu, ne čini mu nasilje, niti ga napušta. Ko pomogne svom bratu Allah će njemu pomoći. Ko od brata otkloni nedaću Allah će otkloniti jednu od nedaća Sudnjeg dana. Onaj ko prikrije sramotu muslimana Allah će njegovu pokriti na Sudnjem danu.”
Braćo u islamu! Kada vaše bratstvo bude iskreno i radi Allaha i bude povezano iskrenom vjerom i bogobojaznošću i kada to bratstvo bude počivalo na međusobnom savjetovanju i potpomaganju u sreći i nesreći, onda će ono biti jako, poput planine, blistavo kao sunčeva zraka, i nepoljuljano smjenama dana i noći.

NAČINI I METODE ZA PRODUBLJIVANJE BRATSKIH ODNOSA I VEZA
– Obavjesti brata kojeg voliš u ime Allaha dž.š. o svojoj ljubavi prema njemu
– Traži od brata da te spominje u hajr dovi
Bilježi Tirmizi i Ebu Davud od Omera ibn Hattaba r.a. da je tražio od Poslanika s.a.v.s. dozvolu za umru, pa mu je rekao: Ne zaboravi nas spomenuti u dovi!
A Muslim bilježi sljedeći hadis: “Nema niti jednog roba koji uči dovu za svoga brata kada to niko ne vidi, a da melek ne kaže: I tebi pripada isto što moliš za svog brata.”
– Nasmiješi se prilikom susreta sa bratom
Bilježi Muslim od Ebu Zerra da je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Ne potcjenjujte ništa od dobra pa makar bilo i da prilikom susreta dočekaš brata vedrog i nasmijanog lica.”
– Požuri da se rukuješ sa njim
– Obiđi i zijareti brata kada za to imaš priliku
– Čestitaj mu na njegovim uspjesima i time ga obraduj
Najbolje je da se pridržava onih prigodnih dova koje su došle u predajama od Poslanika s.a.v.s. – U prigodnim situacijama i susretima pokloni mu hediju (poklon) jer Allahov Poslanik kaže: “Dajite jedni drugima poklone zavoljećete se!” (Bilježe Buhari u djelu “El-Edebul-mufred”, Bejheki i drugi.)
– Pokloni veliku pažnju u pomaganju svom bratu
Bilježi Muslim od Ebu Hurejre sljedeći hadis: “Ko od mu'mina otkloni kakvu nedaću na ovom svijetu Allah će ukloniti njegovu na Sudnjem danu. Ko olakša onome koji je u teškoj situaciji Allah će njemu olakšati na dunjaluku i Ahiretu. Ko pokrije mahanu muslimana Allah će pokriti njegovu na dunjaluku i Ahiretu. Allah pomaže svome robu sve dok rob pomaže svom bratu.”
PRAVA NA KOJIMA POČIVA ISLAMSKO BRATSTVO
OPĆA PRAVA:
1. nazivanje selama
2. uzvraćanje selama
3. obilazak bolesnog
4. praćenje džennaze
5. odazivanje na poziv
6. riječi Allah ti se smilovao (jerhamukellah) za onoga koji kihne i kaže hvala Allahu (elhamdulillah)
7. ako ga zakune Allahom da mu to ispuni
8. pomaganje onoga kome je nanesena nepravda
9. prihvatanje savjeta
10. uklanjanje nesreće
11. pomaganje onome koji je u teškoj situaciji
12. pokrivanje mahana
13. klonjenje ezijećenja (zavidnosti, mržnje, nepravde, obezvređivanja)
POSEBNA PRAVA
* zabrana ignorisanja više od tri dana ako je ono radi razloga lične prirode.
Bilježi Buhari i Muslim od Ebu Ejjuba da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: “Nije dopušteno muslimanu da ignoriše svoga brata više od tri noći, sreću se, a jedan drugom leđa okreću. Najbolji od njih je onaj ko prvi selam nazove.” Vidjeli smo da je dozvoljeno ignorisanje i više od tri dana ako je ono radi vjerskih razloga, ali Ebu Derda, Ibrahim En-Nehai i Gazali smatraju da to nije dozvoljeno. Gazali veli: “Ako prekinemo vezu sa našim bratom izgubili smo priliku i šansu da ga vratimo na pravi put, jer mi smo njemu oslonac koji ga podiže kada se spotakne i padne. Dužnost je pomagati bratu u slučaju materijalnih problema, a nedostatak vjere je veća katastrofa od nedostatka imetka, stoga je i njegovo pomaganje kod nedostatka vjere preče i obligatnije.”
Svakako da se ovo ne odnosi na zadrtog griješnika, bestidnika koji odbija svaki dobronamjeran savjet, njega treba ignorisati, kako smo predhodno rekli.
* aktivno doživljavanje osjećaja bratstva.
Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj ljubavi, samilosti i senzibilitetu je kao primjer jednog tijela. Ako jedan njegov organ oboli ostali dio tijela je izložen temperaturi i nesanici.”
Evo nekih primjera iz života dobrih prethodnika koji slikovito prikazuju jačinu međusobne ljubavi, povjerenja i bratstva u ime Allaha dž.š.:
– Ali ibn Husejn je upitao jednu grupu okupljenih ljudi: “Da li vi imate običaj uzeti od imetka svog brata čak i bez njegovog dopuštenja. Oni odgovoriše: Ne. Onda niste moja braća, reče Ali.” 1
– Jedan od prethodnika je rekao: “Ako zatražite od svog brata novac, pa on rekne: “A šta ćeš uraditi s njim?”, nestalo je bratstva.”
– Mesruk je imao veliki dug, a njegov brat Hejseme je također bio dužan, pa je otišao Mesruk i izmirio Hejsemov dug, a Hejsem njegov, a da ni jedan od njih dvojice nije znao za postupak drugog.
* prikrivanje mahana, grešaka i negibećenje, te davanje i primanje savjeta
– treba znati da čovjek koliko god bio dobar vjernik, on ostaje insan i griješi, ali vjernik se kaje i vraća istini kada pogriješi. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Svaki čovjek je griješan, a najbolji su oni koji se mnogo kaju.”
Trebamo također znati da je praštanje svome bratu jedna od osobina plemenitih ljudi, jer onaj koji je spreman da oprosti zaslužio je nagradu Uzvišenog Allaha dž.š. obećanu u sljedećem ajetu:
“A onaj ko oprosti i izmiri se, njega će Allah nagraditi” (Eš-Šura 40)
Isto tako trebamo se strpiti i osaburiti ako se s njegove strane desi kakva greška ili ezijet, jer je u tome veličina ahlaka i u tome se očituje milost (rahmet) prema drugom bratu.
Nakon njegove greške dužni smo ga savjetovati nasamo, naređivati dobro a odvraćati od zla jer na tome počiva šeriat.
Izraelćiani su prokleti radi napuštanja te obaveze naređivanja dobra, a odvraćanja od zla:
“Jezikom Davuda i Isa'a, sina Merjemina prokleti su oni od sinova Israilovih koji nisu vjerovali, zato što su se bunili i uvijek granice zla prelazili. Jedni druge nisu odvraćali od griješnih postupaka koje su radili. Ružno li je, zaista to kako su postupali.”(El-Maide 78,79)
Ako sva ova prava i obaveze budu ispoštovane nema sumnji da ćemo imati jednu jaku, prosperitetnu i zdravu zajednicu.
Ashabi i tabi'ini su sproveli u djelo ideju islamskog bratstva jer su uzeli Kur'an i Sunnet za uputu i svijetlo živeći u društvu čija je pravila i uputstva prvi sprovodio u djelo Allahov Poslanik Muhammed s.a.v.s. Najbolji primjer za to je bratimljenje muhadžira i ensarija i njihovo međusobno potpomaganje, ljubav i bratski odnosi koji su dostigli svoj vrhunac u požrtvovanju i humanosti.
Neprijatelji muslimana su uspjeli da ostvare svoj zlokobni cilj u ovom stoljeću, da rasjedine i zavade muslimane, podjele ih na mnoge državice koje se neprijateljski odnose jedne prema drugima. Podjelili su ih različiti ciljevi, ideologije, interesi, slijeđenje strasti i prohtjeva. Oni lutaju besciljno, oni su poput bujice, ali ovakva situacija i stvarnost, ako Bog da, neće dugo potrajati jer mora doći do buđenja generacija muslimana koje će voditi islam i njegovi principi zasnovani na Kur'anu i Sunnetu, koji će imati svoju jedinstvenu državu, u kojoj će se suditi po šeriatu, Allahovom zakonu. Islamski narodi se moraju osloboditi tirana i zulumćara i ateista putem stalne borbe i džihada. Tada će se veseliti vjernici Allahovoj pomoći, a On pomaže koga On hoće.

PLODOVI BRATSKIH ODNOSA
– ostvarenje jedinstva i čvrstine islamskog ummeta
Jer veza koja je izgrađena na naciji, porijeklu, pripadnosti nekom plemenu, porodici ili radi prolaznih, sitnih interesa, takva veza je slaba i džahilijetska. Dokaz za to je sljedeći ajet:
“Reci: Ako su vam očevi vaši i sinovi vaši i braca vaša i žene vaše i rod vaš i imanja vaša koja ste stekli i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na pravi put.” (Et-Tevbe 24)
Jedina veza koju musliman priznaje i za koju se bori je akidetska veza.
Kada je Allahov Poslanik upitan o pristrasnosti (asabijjetu) rekao je: “Da pomogneš svoj narod u nasilju” ( kada čini nasilje drugima).
Još je rekao: “Islam je uklonio od nas poniženje sa porijeklom. Ebu Leheb je amidža Allahovog Poslanika ali je u vatri, a Selman Farisi nije od roda Poslanikovog ali je prihvatio istinu.”
Pravilo koje se ovdje primjenjuje je sljedeće:
“Najpočašćeniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji.” (El-Hudžurat 13)
– od plodova bratstva je i širenje islamske kulture, nauke i civilizacije jer svi muslimani u tome učestuju bez razlike u naciji, jeziku, boji kože itd.
– od plodova bratstva je i međusobno pomaganje jer musliman kada osjeća da ga njegov brat neće napustiti u nevolji niti ga poniziti i kada osjeti da njegov brat voli njemu kao što voli i sebi, da je on dio jednog tijela koji zajedno osjeća i proživljava sve okolnosti i situacije, tada će muslimani povratiti snagu i ponos koju su izgubili.
PREVEO I PRIREDIO : MR. HAMID INDŽIĆ
1 Ali ibnul-Husejn r.a. je svojim riječima želio kazati da je vrhunac islamskog bratstva da brat uzme novac svoga brata čak i bez njegovog odobrenja, jer zna da je njegov brat spreman dati prednost njemu nad samim sobom i svojim potrebama i da mu on to odobrava. Kada su njegovi sagovornici odgovorili da oni nemaju običaj uzimati i davati svoj imetak bez odobrenja, time su ukazali na činjenicu da njihovi bratski odnosi još nisu na potrebnom nivou.
____________________________________________________

Današnje vrijeme u kojem živimo unijelo je velike promjene u naš način života. Međutim, najveće promjene koje su nastale dešavaju su u našem vjerskom života. Slika koju danas muslimani širom svijeta pružaju više je nego žalosna. Često se može prepoznati kojoj vjeri čovjek pripada samim njegovim odnosom prema svojoj vjeri. Tako, na žalost, muslimana, ili bolje reći “muslimana”, u većem broju slučajeva možemo poznati po tome što vrijeđa svoju vjeru i vjerske svetinje bilo svjesno ili ne.

Primjera ima mnogo, ali možda je najupečatljiviji bio onaj kada sam ljeti prolazio pored ljudi koji su kupili sjeno. Mjesto mi je bilo nepoznato, tako da nisam znao da li se radi o muslimanima ili ne, pa sam bio neodlučan da li da im nazovem selam. Taman kad sam odlučio da im nazovem selam, čuo sam kako jedan od onih koji kupe sjeno opsova Allaha!! Bio sam siguran da su “muslimani”, ali preko mojih usta nisu mogle preći riječi selama.

Vrijeđanje svetinja

Zaista je žalosno kako se neki muslimani izigravaju svojom vjerom, vrijeđaju svoje svetinje, i pored toga vjeruju da će u Džennet ući na bilo koja vrata!! Vrijeđanje svetinja, pogotovo vrijeđanje Allaha, – ne kažem psovanje Allaha zbog toga što samim vrijeđanjem Allaha čovjek izlazi iz vjere, a psovanje, kao što to neki ljudi čine na našim prostorima, bez sumnje je veće i gore od toga i na Sudnjem danu će imati žestoku kaznu,- vrijeđanje Allaha nije dozvoljeno i samim tim činom čovjek izlazi iz vjere.

Uzvišeni Allah navodeći riječi jevreja kaže:

“Jevreji govore: “Allahova ruka je stisnuta!” Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće!.”

Ovdje se može vidjeti kako jevreji opisuju Allaha da je škrt, što Allah negira i proklinje one koji to tvrde. Što se tiče Allahovog prokletstva, ono ne biva osim nad nevjernicama. Ove riječi su vrijeđanje za šta slijedi Allahovo prokletstvo, pa šta onda reči za nekog ko opsuje Allaha?!!

Zabrana vrijeđanja svetinja drugih


U islamu je ne samo zabranjeno vrijeđati Allaha, već Allah zabranjuje da se vrijeđaju svetinje drugih. Tako, mada se radi o lažnim božanstvima koje drugi mimo Allaha obožavaju, nije dozvoljeno da se vrijeđaju kako oni ne bi vrijeđali Allaha. Allah time spriječava muslimana da bude povodom vrijeđanja Allaha od strane onih koji obožavaju druge mimo Allaha.

Dakle, pored toga što je muslimanu zabranjeno vrijeđati svoje svetinje, zabranjuje mu se da bude povodom drugima da ih vrijeđaju. Sama ta zabrana govori o koliko važnoj stvari se radi. Zbog toga bi svaki musliman trebao posebno obratiti pažnju na to i ne samo izbjegavati da to učini, već spriječavati i druge da to čine. Uzvišeni Allah kaže:

“Ne vrijeđajte one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha vrijeđali. – Kao i ovima, tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavljali. Oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onome što su radili obavijestiti.”

Kada se govori o zabrani vrijeđanja svetinja drugih mora se napomenuti da se time ne priznaju te svetinje koje se obožavaju mimo Allaha, već se zabranjuje njihovo vrijeđanje kako se ne bi vrijeđao Allah i islamske svetinje, a oni koji su obožavali božanstva mimo Allaha “oni će se, na kraju, Gospodaru svome vratiti, pa će ih On o onome što su radili obavjestiti.”

Zabrana vrijeđanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Pored vrijeđanja Allaha, zabranjeno je vrijeđati Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Neki muslimani imaju običaj opsovati Pjegambera, tj. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Onaj ko bude vrijeđao Allaha, Poslanika ili bilo šta od vjere, je nevjernik i njegovo mjesto je u Džehennemu, ukoliko se ne pokaje. Uzvišeni Allah kaže:

“Ima ih koji vrijeđaju Vjerovjesnika govoreći: “On vjeruje što god čuje!” Reci: “On čuje ono što je dobro, vjeruje u Allaha i ima vjere u vjernike, i milost je onima između vas koji vjeruju.” A one koji Allahova Poslanika vrijeđaju čeka patnja nesnosna.”

Ima nekih koji doduše smatraju da nije dozvoljeno opsovati Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa zato psuju druge Allahove Poslanike kao npr. Isa'a, alejhis-selam. Ni to nije dozvoljeno, jer je jedan od temelja islamskog vjerovanja vjerovanje u sve poslanike, te nijekanjem ili vrijeđanjem bilo kojeg od tih poslanika čovjek izlazi iz vjere.

Kazna za one koji vrijeđaju Allaha i Njegovog Poslanika


Onaj koji vrijeđa Allaha, Njegovog Poslanika ili bilo šta od vjere islama ima za kaznu Allahovo prokletstvo na ovome i onome svijetu. To je kazna kojom Allah kažnjava nevjernike, a pored toga Allah će im sramnu patnju pripremiti.

Što se kažnjavanja tiče, vjernik može učiniti neki grijeh za koji će imati bolnu kaznu na Sudnjem danu, ali će nakon toga zbog svoga vjerovanja i nakon što bude kažnjen za počinjeni grijeh ući u Džennet, dok će onaj koji bude vrijeđao islamske svetinje imati sramnu patnju, a taj izraz Allah koristi samo kada govori o nevjernicima. Uzvišeni Allah kaže:

“One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti.”

Šta učiniti da bi se spasio Allahove kazne

Onaj ko je učinio nešto čime se vrijeđaju islamske svetinje, pogotovo ako je šta opsovao što je i najgori oblik vrijeđanja, treba da se iskreno Allahu pokaje i ostavi to što je radio, jer je samim tim izašao iz islama tako da ga samo iskrena tevba (pokajanje) može vratiti u njegovo okrilje.

Isto tako ta osoba treba izbjegavati sredinu u kojoj se vrijeđaju islamske svetinje. Ukoliko bi se zadesio u nekom društvu koje se počne ismijavati i izigravati sa islamskim svetinjama, onda ih treba savjetovati da to ne rade i promjene temu razgovora, pa ako oni tako ne postupe, onda ih treba napustiti.

Autor: Zahirović Munir
_________________________________________________________________

Nema sumnje da je jedinstvo zajednice jedan od glavnih faktora opstanka i snage, a to je ono što Bošnjacima – muslimanima danas ponajviše fali.

Uvjek se pitam zašto su muslimani toliko razjedinjeni. Kako ne mogu da shvate i dokuče da je njihovo jedinstvo, sigurno jedan od bitnijih, ako ne i najbitniji uzrok njihovog opstanka na ovim prostorima. Jedinstvo muslimana je skupocjena želja i san svakog muslimana koji brine za islam i njegove sljedbenike. Stvar je još ozbiljnija ako znamo da nam je jedinstvo obaveza kojom smo zaduženi od Uzvišenog Allaha. Uzvišeni Allah je rekao: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati i umirite samo kao muslimani. Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!” (Ali Imran, 102.) I također, kaže:“I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kad su im već jasni dokazi došli,- njih čeka patnja velika.” (Ali Imran, 105.) Znajući da je u jedinstvu snaga, neprijatelji muslimana pokušavaju i, nažalost, uspijevaju da muslimane podijele na različite grupacije i frakcije, političke, vjerske i druge. Međutim, govoriti o jedinstvu a ne kazati šta treba biti osnova i temelj tog jedinstva je besmisleno. Zbog toga je bitno napomenuti da je vjera u jednog Allaha i odanost Njemu i radi Njega osnova i temelj svakog jedinstva. Uzvišeni Allah kaže :”Doista je vaš ummet jedna zajednica, a Ja sam vaš Gospodar, pa mi robujte.” ( El- Enbija, 92.)

Dva su osnovna razloga nejedinstva

Da bismo uspješno eliminisali razloge našeg nejedinstava i razdora, neophodno je da znamo koji su njegovi galvni uzroci. Uzvišeni Allah nas u Svojoj Knjizi obavještava da su osnovni razlozi razjedinjenosti međusobna zavist i oholost i zaboravljanje onoga što je naređeno. Kaže Uzvišeni Allah:”A oni kojima je data Knjiga su se podvojili baš onda kad im je dato znanje, i to iz međusobne zavisti.” (Ali Imran, 19.) U drugom ajetu kaže:”Mi smo zavjet prihvatili i od onih koji govore:Mi smo kršćani, ali su i oni dobar dio onoga čime su bili opominjani izostavili, zato smo među njih neprijateljstvo i mržnju do Sudnjega dana ubacili.” (El-Maide, 14.) Ovo su razlozi koji su usko vezani za vjeru, ali iz njih proističu i svi ostali razlozi nejedinstva i razdora. Osnova jedinstva je Kur'anski ajet u kojem Uzvišeni kaže:”Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Njegovom poslaniku i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali.” (El-Enfal, 46.) Prepirke i razjedinjenost su uzrok propadanja zajednice. Čovjek kao pojedinac ne predstavlja ni snagu ni moć. Tek onda kada svoje vrijednosti i kvalitete ujedini sa drugima, tada postaje pravo vrijedan i koristan. Kada se pojedinci sa svim svojim mogućnostima, snagama i vrijednostima ujedine, tada nastaje zajednica koja je poput organizma koji radi za dobro i u interesu cjeline. Samo se takva zajednica može oduprijeti neprijatelju, riješiti se siromaštva, podnijeti razne nedaće i krize.

Temelj jedinstva je vjera Islam

Osnova jedinstva u islamu je to da su svi ljudi stvoreni od jednog čovjeka. Kaže Uzvišeni Allah:”O ljudi, bojte se Gospodara svoga koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje muškarce i žene rasijao.” (En- Nisa, 1.) Ta osnova se nadograđuje odgajanjem pojedinaca na ispravnom vjerovanju u Allaha i pokornosti Njemu. Kaže Uzvišeni:”Zaista je vaša zajednica jedna zajednica, a Ja sam vaš Gospodar pa Mi robujte.” (El-Enbija, 92.) Islam, također, okuplja svoje sljedbenike oko jednog zakona i jednih propisa pred kojima su svi ljudi jednaki. Nema među njima razlike na osnovu rase, položaja, ugleda, bogatstva i snage. Svi su pred islamskim zakonima i u islamskim obredima jednaki.

Islam svoje sljedbenike okuplja i na istim vrijednostima, istom moralu, istim kriterijima koji su navedeni i pojašnjeni u Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegova Poslanika. Čovječanstvo je već isprobalo ovaj Allahov put. Iz njega je izašla u stvarnost jedinstvena i skladna zajednica u kojoj nema sektašenja i razilaženja. Zajednica Arapa prije islama je bila primjer nesloge, sukoba i međusobne netrpeljivosti. Nakon što su sedždu činili Latu, Uzatu i drugim lažnim božanstvima, sedždom Allahu, Istinskom Bogu, oprali su svoja čela. Islam je u svome okrilju okupio različite narode, običaje i kulture, Arape, Perzijance, Egipćane, Marokance, Turke, Indijce, Kineze, Mačajce i ostale. Zato Uzvišeni Allah kaže:”I sjetite se Allahove blagodati prama vama kad ste bili neprijatelji jedni drugima, pa je On složio vaša srca i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.” (Ali Imran, 103.)

Učvrstiti veze


Nakon što islam svoje pripadnike ujedini oko jednog vjerovanja, zakona i morala, podstiče ih na bratstvo po vjeri, koje je uvjet očuvanja postignutog jedinstva. Ovo bratstvo, prije svega, obuhvata iskrenu ljubav prema bratu po vjeri, preporučivanje istine i dobra, savjetovanje, potpomaganje u svakom smislu i olakšavanje. Ne smije se izgubiti iz vida da je snaga veze među vjernicima jedan od najbitnijih faktora pobjede i otpora. Danas se to naziva sloga u redovima svoga naroda. Gdje danas nema tih uvjerenja, ljudi se formalno okreću Allahovoj vjeri, ispunjavaju svoje živote požudama, ukrasima dunjaluka, ljubavlju za imetkom i vlašću. Iskrenu vezu među ljudima može izgraditi samo imansko bratsvo, jer jedinstvo i suradnja se ne može ostvariti među ljudima, ako nema tog iskrenog bratstva radi vjere. Uzvišeni Allah kaže:”I On je sjedinio njihova srca. Da si ti potrošio sve što na Zemlji postoji, ti ne bi sjedinio srca njihova, ali ih je Allah sjedinio. On je zaista silan i mudar.” (El-Enfal, 63.)

Danas je očito da neprijatelji islama i muslimana žele rasparčati muslimane, kako u cijelom svjetu, tako i kod nas, znajući da nas samo tako mogu pobijediti i uništiti. Među muslimanima se pokušavaju raskinuti te čvrste veze islamskog bratstva, koje su jače od bilo kakvog fanatizma, političke pripadnosti i čak krvnog srodstva i zamjeniti ih nekakvim krhkim vezama, kojima se ne želi ništa drugo do produbljivanja muslimanskog nemara koji ih vodi propasti. Uzvišeni kaže:”O vjernici, ako se budete pokoravali nekima od onih kojima je dana Knjiga (židovi i kršćani) oni će vas, nakon što ste prihvatili pravu vjeru, ponovo vrattiti u nevjernike.” (Ali Imran, 100.) Svaki transparent koji se danas podiže za isticanje bilo koje druge veze koja će zamijeniti vezu imana, bilo da se radi o nacionalizmu, patriotizmu, teritorijalnoj povezanosti ili nekoj drugoj ideji, je u stvari transparent koji muslimane može samo oslabiti. Zaista je čudno kako se muslimani, danas, ne koriste iskustvom i primjerima svojih predaka u ostvarivanju zajedništva i snage. Historija je svjedok da se tim putem sigurno može postići jedinstvo, snaga i moć, jer taj put je univerzalan, važi za sva vremena i sve prilike.

Razumijevanje vjere

Jedan od bitnih faktora jedinstva je i pravilno razumijevanje vjere i njenih pravila i principa, zbog činjenice da razmimoilaženje u vjeri i različita shvatanja nekih vjerskih pitanja mogu biti razlogom nejedinstva i razdora među muslimanima. Svako ko je upućen u pitanja vjere i njena pravila i principe, zna da postoje dvije vrste razmimoilaženja u vjeri. Jedno je odraz i rezultat mišljenja i stavova na osnovu idžtihada, i ljudi se zbog takvih svojih stavova ne smiju osuđivati, već se trebaju poštivati i sa njima surađivati i raditi u drugim pitanjima, doprinoseći tako zajedništvu i koristi muslimanske zajednice. Druga razmimoilaženja su ona koja vode rascjepu zbog netolerantnog odnosa prema neistomišljenicima. Ova druga su zabranjena jer narušavaju nešto što je imperativ islama, a to je jedinstvo muslimanske zajednice. Prva razilaženja nisu štetna jer doprinose razvoju mšiljenja, istraživanja i znanja uopšte. U islamu postoje temelji oko kojih ne smiju postojati razilaženja, i oni su općepoznati., a postoje i sporedne stvari oko kojih je razmimoilaženje normalno. Te sporedne stvari ne smiju biti razlogom razmimoilaženja među muslimanima, a naročito u ovim vremenima i okolnostima u kojima žive muslimani na ovim prostorima. Oni koji klasificiraju muslimane na osnovu ovih sporednih razlika na upućene ili neupućene, ili su neuki u vjeri ili su zlonamjerni. Ibn Tejmijje, da mu se Allah smiluje, navodi da je dozvoljeno ne postupiti po ispravnijem stavu i da je to bolje radi zbližavanja muslimana i njihovog jedinstva. Kao primjer navodi slučaj kada je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, odustao od rušenja Kabe da bi je ponovo sagradio na Ibrahimovim temeljima, bojeći se da će, nove muslimane iz plemena Kurejš odbiti od islama. Dao je prednost zajedništvu i zbližavanju nad izgradnjom Kabe na Ibrahimovim temeljima, iako je to bilo veoma bitno. Ovu predaju bilježe Buharija i Muslim. 
 
Molim Uzvišenog Allaha da nas pouči razumijevanju vjere i da nas ujedini. Amin!

Za islamski.net – Prof. Abdulvaris Ribo
________________________________________________________________

Zanimljivo je primijetiti da niko od samozvanih boraca za ženska prava nikada ni na jednom skupu i prazniku nije istaknuo jednu od najvećih žena cjelokupne povijesti čovječanstva – čestitu i čednu Merjemu, kćerku Imranovu, majku Isaa, a.s.. Zaista je čudno da se u našem vremenu veličaju i uzdižu ličnosti sumnjivog morala i nameću se kao najveći uzori, dok se potpuno zapostavlja jedna od prvakinja dunjaluka i Ahireta. Razlog je jednostavan- Merjemin put im se ne sviđa jer je to put časti, čednosti, visokih moralnih vrijednosti i davanja prednosti uzvišenim idejama nad svojom ličnom strašću. I upravo u kazivanju o Merjemi, njenim roditeljima i pogotovo njenom djetetu, jednom od najznačajnijih poslanika, Isau, a.s., u ovim vremenima potpunog razvrata treba posebno puno govoriti, jer u njima je izvanredan primjer Allahove svemoći, ali i zadivljujuće snage i uzvišenih moralnih kvaliteta ličnosti, što ćemo već vidjeti u nastavku kazivanja. Veliki broj žena je obilježio povijest čovječanstva i za to, u manjoj ili većoj mjeri, prije ili kasnije dobio neka priznanja, ali jedna žena je bila toliko značajna i toliko je obilježila ljudsku historiju da je Uzvišeni Allah vječno hvali svim svjetovima: A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo. (El-Enbija’, 91.) Lahko je iz ovog ajeta shvatiti da se govori o djevici Merjemi.

Dijete časnih roditelja

Ovo kazivanje je nemoguće početi bez spomena Merjeminih roditelja, jer priča o njoj izravno je vezana za karakter i moral njenih roditelja. Allah je odabrao Adema, i Nuha, i Ibrahimovu porodicu, i Imranovu porodicu nad ostalim svijetom – sve porod jedan do drugog – a Allah sve čuje i sve zna. Njen otac je bio Imran, potomak Allahovog poslanika Davuda, a.s., čovjek koji je bio toliko ugledan kod Uzvišenog Allaha da se po njemu i njegovoj porodici naziva jedna od najvećih sura u Kur'anu (Ali Imran – Imranova porodica). Taj ugled i položaj postigao je prvenstveno svojim znanjem, radom, ustrajnošću, skromnošću i potpunom usmjerenošću na dobro i promoviranje dobra. Imran je bio jedan od najvećih jevrejskih učenjaka, vođa i ujedno jedan od najskromnijih ljudi svog naroda, kome je predan odnos prema Uzvišenom Allahu bio na prvom mjestu. Njegova žena je bila Hanna (skraćeno Ana) kćerka Fakuda b. Kubejla, koja je bila kao i njen muž izrazito bogobojazna i pobožna žena, čija je ljubav prema Uzvišenom Allahu bila tolika da kada je zanijela dijete odmah ga je zavjetovala Uzvišenom Gospodaru svjetova. To su toliko veliki i dirljivi momenti da nam Uzvišeni daje prikaz tih momenata, a ljubav o kojoj smo govorili naprosto preplavljuje svaku riječ i rečenicu. Osmotrimo govor Uzvišenog: Kada Imranova žena reče: ‘Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš! (Ali Imran, 33.-35.) Njena ljubav prema Uzvišenom Allahu je toliko ispunjavala njenu dušu da ona još nerođeno dijete već posvećuje (zavjetuje – tj. čini nezr, a što je u njihovom zakonu bilo dozvoljeno) Uzvišenom Allahu. Međutim, Hanna je dala ovaj zavjet u navali ljubavi, potpuno zaboravljajući da dijete još nije ni rođeno i još više od toga, misleći da nosi muško, jer u njihovom vremenu samo su muška djeca posvećivana i zavjetovana Uzvišenom Allahu na službu u njihovom hramu u Bejtu-l-Makdisu. Razlog je jednostavan- po općem uvjerenju, muška djeca su snažnija, revnosnija i mogu više doprinijeti u svemu, ali da li je to tako… Zato, na navedene ajete odmah se veže druga scena, neposredno po Hanninom porodu: Poslije ona, kada je rodila, reče: ‘Gospodaru moj, rodila sam žensko’ – a Allah dobro zna šta je rodila – ‘a žensko nije kao muško.’ (Ali Imran, 36.) Ona je ovim riječima prokomentirala svoj porod sa pomiješanim osjećanjima sreće i radosti zbog novorođenčeta, ali i tuge i razočarenja zato što joj nezr – zavjet, neće biti primljen (kako je ona mislila), jer samo muška djeca su primana kao zavjet na službu u hramu. Istog dana joj je dala ime: Nadjela sam joj ime Merjema. (Ali Imran, 36.) Misleći da dijete neće moći posvetiti na službu hramu, Hanna joj daje ime Merjema, a što je na njihovom jeziku značilo “sluškinja Gospodara”, jer iako nije mogla da je preda u hram, to je nije sprječavalo da bude pobožna i predana svome Gospodaru. Zatim, Hanna nam dokazuje svoju veličinu i predanost Uzvišenom Allahu, tako što odmah prihvata realnost, zahvaljuje Uzvišenom na tome i obraća se svome Gospodaru dovom: I ja nju i porod njezin stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana. (Ali Imran, 36.) Uzvišeni Allah sve vidi i nikada ne zaboravlja robove Svoje, pogotove ne one koji Mu se obraćaju iskrenom dovom. Njena dova je odmah primljena, tako da u tih nekoliko trenutaka o kojima bi se mogli ispisati tomovi knjiga novorođeno dijete nije stiglo ni zaplakati. Pečat vjerovjesnika, Muhammed, s.a.v.s., će nam pojasniti razlog. On kaže: “Nema ni jednog novorođenčeta koje se rodi, a da ga šejtan ne dodirne prilikom rođenja, pa ono zaplače, osim Merjeme i njenog sina!” (Buharija i Muslim). Njena dova je odmah primljena. Zato Uzvišeni kaže: I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo. (Ali Imran, 37.) Imran bijaše umro prije nego što je njegovo dijete bilo rođeno. Zato se Hanna brinula o svom djetetu u periodu dojenja, a kada je upotpunila period dojenja uzela je svoje dijete i odnijela ga u Bejtu-l-Makdis, svećenicima da se brinu o djetetu, jer takav im bijaše običaj, da dijete mora imati muškog skrbnika. S obzirom da joj je babo umro prije njenog rođenja, neko od muškaraca je morao preuzeti brigu o Merjemi, ali ko, jer svi su željeli da im pripadne čast da se brinu o Imranovom djetetu.

Nadmetanje velikana zbog skrbništva nad Merjemom

Čim je Hanna došla sa Imranovom kćerkom oko nje su nagrnuli svi sveštenici želeći da im pripadne ta nagrada kod Allaha kao i čast skrbništva nad Merjemom. Svako od njih je govorio: “Ja sam najpreči da se brinem o njoj, jer je ona kćerka našeg vođe i moja rodica!” Među njima se nalazio i Zekerijja, koji je bio već oženjen njenom sestrom Išom i on je rekao: “Prepustite meni da se brinem o njoj jer je njena sestra kod mene!” Međutim, sveštenici su to energično odbili govoreći: “Nema šanse, mi smo preči da se brinemo o njoj!” Prirodno, u toj situaciji je došlo do prepirke, ali kako je prekinuti i okončati na pravedan način i opće zadovoljstvo svih?! Tu su bili i njeni rođaci i istaknuti učenjaci, vođe i pobožnjaci. Da bi prekinuli prepirku o skrbništvu nad Merjemom predložili su da to riješe nadmetanjem. Bilo je to nadmetanje u imanu, da svako pokaže svoj stepen čvrstine vjerovanja i svoj položaj kod Uzvišenog. Ali, kako to izmjeriti i čime se može na to ukazati?! Kaže se da su predložili da svi uzmu svoje pisaljke od istog materijala, a bile su od trske, kojima su pisali Tevrat i da ih bace u rijeku Jordan, pa čije pero ostane stabilno na površini vode, uprkos vodotoku rijeke, njemu pripada pravo da se brine o Merjemi. Tako je i bilo. Uzeli su svoje trske i kada su ih bacili u vodu, jedna po jedna, sve su potonule, a na površini je ostala samo Zekerijjaova, a.s., pisaljka. Kako neki nisu bili zadovoljni tim ishodom tražili su da se ponovi bacanje i ponovo je samo Zekerijjaova pisaljka ostala na površini. Još jednom su ponovili i svaki put je Zekerijjaova pisaljka, Allahovom dozvolom, stabilna ostajala na površini. Nakon toga shvatili su da Uzvišeni želi da se Zekerijja, a.s., brine o Merjemi: … i da se o njoj brine Zekerijja. (Ali Imran, 37.) Uopće nije bilo potrebe da se protive Zekerijjaovom zahtjevu, jer je on bio njihov vjerovjesnik, ali ovo je još jedan primjer koji pokazuje da se radilo o narodu koji voli raspravljanja i prepirku. Ovo je ujedno i priprema za reakciju tih istih sveštenika kada Merjema odraste i dođe im sa svojim djetetom. Zekerijja, a.s., je bio oženjen Merjeminom sestrom Išom sa kojom će kasnije dobiti sina Jahjaa, a.s., a u Sahihu stoji: “Jahja i Isa su tetići.” To su nepoznate vijesti koje ti objavljujemo. Ti nisi bio među njima kada su pera svoja od trske pobacali da bi vidjeli koji će se od njih o Merjemi brinuti, i ti nisi bio među njima kad su se prepirali. ( Ali Imran, 44.)

Zekerijjaova briga o Merjemi

Zekerijja je krajnje revnosno prihvatio brigu o Merjemi i zdušno se stavio na uslugu tom djetetu čineći sve da je usreći i učeći je svemu što je znao. Zekerijja je za nju posebno sagradio mihrab, a mihrab je najbolji i najplemenitiji dio prostorije. Zekerijja je za nju obezbijedio uzdignutu prostoriju do koje se moglo doći samo uz pomoć posebnih ljestava, tj. stepenica, koje je koristio sve dok nije odrasla. Uzvišeni Allah nam tu iznosi novi, izuzetno zanimljivi detalj: Kad god bi joj Zekerijja u hram ušao, kod nje bi hrane našao. ‘Odakle ti ovo, o Merjema?’ – on bi upitao, a ona bi odgovorila: ‘Od Allaha, Allah onoga koga hoće opskrbljuje bez muke.’ (Ali Imran, 38.) Kada god bi Zekerijja ušao kod nje u mihrab našao bi zimsko voće kada je bilo ljeto (a oni nisu imali hladnjače, zamrzivače i frižidere), a ljetno voće u toku zime. Ibn Ebi Hatim navodi, da su bili u pitanju spisi sa znanjem, međutim većina preferira prvo mišljenje, jer je bio u pitanju keramet Allahovih odabranika i ujedno i priprema Merjeme za najteži zadatak što ga je ikada ponijela ijedna žena na dunjaluku. Sve to je Zekerijjaa silno iznenadilo, jer samo on je imao pristup do Merjeme i samo on joj je donosio hranu, ali je shvatio da je u pitanju nešto veliko.

Istočna strana

I tako je Merjema odrasla u prelijepu djevojku, zavjet njene majke je bio ispunjen, jer iako je žensko, Allahovom voljom, ipak je odrasla u hramu, potpuno predana najčišćem imanu, ljubavi prema Uzvišenom Allahu, skrušenosti i obavljanju ibadeta. Postala je vrlo cijenjena ličnost kod Izraelćana, najčuvenija pobožna osoba, posvećena Bogu, dž.š., čedna i vrhunski odgojena. Uzvišeni govori o tome: I Gospodar njezin primi je lijepo i učini da uzraste lijepo. (Ali Imran, 37.). Tako jednom prilikom, kada se povukla na istočnu stranu prema Kudsi-š-Šerifu (ulema kaže da su oni visoko cijenili istočnu stranu, zato što je na istoku izvor svjetlosti) i zaklonila zastorom od ostalih da bi se posvetila ibadetu, desilo joj se nešto krupno i veličanstveno. Kur'an nam to u detalje opisuje: I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. ‘Utječem se Milostivom od tebe, ako se Njega bojiš!’ – uziknu ona. ‘A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga’ – reče on – ‘da ti poklonim dječaka čista!’ ‘Kako ću imati dječaka’ – reče ona – ‘kad me nijedan muškarac dodirnuo nije, a ja nisam nevaljalica!’ ‘To je tako!’ – reče on. ‘Gospodar tvoj je rekao: ‘To je Meni lahko’- i zato da ga učinimo znamenjem ljudima i znakom milosti Naše. Tako je unaprijed određeno! (Merjem, 16. -21.) Navodi se da se Merjema, shvativši da je pred njom melek u obliku muškarca, pokorila Allahovoj odredbi. Džibril je samo puhnuo u razrez njene košulje i taj dah se spuštao sve dok se nije smjestio u stidnicu, pa je od tog daha, Božijom odredbom, zatrudnjela: I ona zanese! Kada je osjetila da je trudna počela je izbjegavati svijet, jer nije htjela da im išta kazuje, jer joj ne bi povjerovali bilo šta da im kaže. Jedino se povjerila svojoj sestri Iši, Zekerijjaovoj ženi, koja je u istom periodu bila zanijela Jahja, a.s.. Kada je Merjema ušla i stala pred nju, ova ju je zagrlila govoreći: “Možeš li shvatiti, Merjema, da sam ja trudna!?” Merjema joj reče: “A znaš li ti da sam i ja, također, trudna?” Zatim joj je ispričala kako se to zbilo. Muhammed b. Ishak kaže: “Pošto je zanijela i prošlo izvjesno vrijeme, prestalo joj je krvarenje i nastupile su trudničke promjene: mučnina, promjena boje lica, pa čak i zadebljanje jezika.”

Iskušenje sa njenim narodom


Neki u ovome uzimaju povod za razmišljanje da je Merjema, jedina žena koja je bila poslanik, što je po saglasnosti uleme pogrešno, jer sav kontakt sa melekima imala je dok je melek bio u ljudskom obliku. Sjetite se samo da je Džibril u ljudskom liku dolazio Poslaniku, s.a.v.s., pred ashabima, i oni su ga jasno vidjeli kao čovjeka pa nikom od njih nije bilo ni na kraj pameti da sebe smatra poslanikom i vjerovjesnikom. Ni jednu porodicu nije zadesilo ono što je zadesilo Zekerijjaovu porodicu. Nastavak kazivanja ćemo okončati Allahovim savršenim riječima koje to najbolje opisuju: I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe da stabla jedne palme. ‘Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!’- uzviknu ona. I melek je, koji je bio niže nje, zovnu: ‘Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče. Zatresi palmino stablo, posut će po tebi datule svježe, pa jedi i pij i budi vesela! A ako vidiš čovjeka kakva, ti reci: ‘Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću šutjeti, i danas ni s kim neću govoriti.’ I dođe ona s njim porodici svojoj, noseći ga. ‘O Merjemo’ – rekoše oni – ‘učinila si nešto nečuveno! Ej ti, koja u čednosti ličiš Harunu, otac ti nije bio nevaljao, a ni mati tvoja nije bila nevaljalica.’ A ona im na njega pokaza. ‘Kako da govorimo djetetu u bešici?’ – rekoše. ‘Ja sam Allahov rob’ – ono reče – ‘meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti i učinit će me, gdje god budem, blagoslovljenim, i naredit će mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!’ To je Isa, sin Merjemin, – to je prava istina o njemu, – onaj u koga oni sumnjaju. Nezamislivo je da Allah ima dijete, hvaljen neka je On! Kad nešto odluči, On za to rekne samo: ‘Budi!’ – i ono bude. Allah je, uistinu, i moj i vaš Gospodar, zato se klanjajte samo Njemu! To je Pravi put. I sljedbenici Knjige su se o njemu u mišljenju podvojili, pa teško onima koji ne vjeruju kada budu na Danu velikom prisutni! (Merjem, 22.- 37.)

Pohvale Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o Merjemi

Muslim bilježi: “Najbolja žena je Merjema, kćerka Imranova, odnosno najbolja žena je Hatidža.” Tirmizi bilježi sahih-hadis: “Među ženama svjetova ističu se četiri: Merjema, kćerka Imranova, Hatidža, Fatima i Asija, žena faraonova!” Ibn Džerir navodi hadis: “Mnogo je ljudi koji su upotpunili svoju ličnost, a među ženama to su samo Merjema, kćerka Imranova, i Asija, žena faraonova.”
______________________________________________________________

Pripremili: Adnan Fetić i hfz. Amir Smajić

Tekst pregledao, izvršio korekcije i preporučio njegovo širenje: šejh hfz. Jusuf Barčić (rahmetullahi ‘alejhi)

Naš odnos prema Allahovim kućama

” Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim kućama (džamijama-mesdžidima) ime Njegovo spominje i koji rade na tome da se one poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku ! ” (prevod značenja: El-Bekare; 114.)

“O vjernici bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite nego kao muslimani” (prevod značenja: Ali-Imran; 102.)

Zaista je džamija (mesdžid) centar i mjesto okupljanja vjernika. U njoj se izvršavaju obaveze prema Uzvišenom Allahu tebareke we teala., i traži pomoć i potpora od Njega, Slavljenog. On (mesdžid) je izvor snage oličene u ibadetu i stjecanju novog znanja. Kada pogledamo odnos današnjih muslimana prema džamijama, vidimo, da je džamija postala mjesto gdije samo svraćamo da [“nabrzake”] obavimo koji namaz u džematu ili da posjetimo džamiju prilikom kakve [‘svečanosti’], koje nemaju ni uporišta u Allahovoj vjeri, kao što su to mevludi, tevhidi, itd. Ovakvi su bolji od onih koji u džamije svraćaju samo od bajrama do bajrama ili samo Ramazanom (27. noć) i još kažu: “sramota je da se bar ne ode na bajram!!!’ U tome im dosta pomažu i oni koji drže ključeve od džamija i otvataju džamije samo od petka do petka. Neki ljudi samo jednom u životu dođu u džamiju i to da im se klanja dženaza.”

Doista ovakav odnos prema Allahovim kućama koje nisu samo obične kuće nego Allahove kuće je “z a b r i n j a v a j u ć i ” ! ! !

Gdje su okupljanja u džamijama radi …

Učenja Kur’ana, radi predavanja, radi druženja? Gdje su iščekivanja namaza do slijedećeg namaza u džamijama? Doista ako želimo da popravimo naše stanje, moramo se vratiti džamijama i osnovnim dužnostima vezanim za njih.

1. Džamije-mesdžidi su centri da’weta – pozivanja u vjerovanje u Allaha, i obožavanje Njega, Jedinog kroz sve oblike ibadeta, što je, bez sumnje, najvažnija obaveza i najuzvišenija potreba. “Džamije su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha nikome!² (prevod značenja: El-Džinn; 18.) ²I obraćajte se samo Njemu kad god obavljate namaz, i molite Mu se iskreno Mu ispovjedajući vjeru!” (prevod značenja: El-‘Araf; 29.)

2. Allah, dželle še’nuh, naredio je da se džamije – mesdžidi uzdižu, cijene i poštuju, te da se briga o njima vodi. “U džamijama koje se voljom Njegovom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime…” (prevod značenja: En-Nur; 36.) A istinsko uzdizanje džamija dolazi do izražaja onda kada ih posjećuju iskreni Allahovi robovi, koje trgovina i kupoprodaja od spominjanja Allaha ne odvraćaju.

3. Muslimani su obavezni da grade i podižu džamije – mesdžide, zašto je pripremljena velika i obilna nagrada, jer Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: “Ko u ime Allaha sagradi džamiju, Allah će njemu sagraditi kuću u Džennetu.” – “Men bena lillah mesdžiden benellahu lehu bejten fil Dženneti.” (hadis bilježe el-Buhari i Muslim) A kao pojašnjenje važnosti i značaja džamije u muslimanskom društvu dovoljno je napomenuti da je prvo djelo kojem je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi we sellem, pristupio nakon preseljenja u Medinu, podizanje mesdžida-džamije, za koju Uzvišeni Allah veli: “Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha zaista više zaslužuje da u njoj obavljaš namaz.” (prevod značenja: Et-Tevbe; 108.) Podizanju džamije, dakle, treba pristupiti od prvog dana.

4. Džamije su Allahu najčasnija i najdraža mjesta, u vjerodostojnom hadisu stoji: “Allahu najdraža mjesta su džamije – mesdžidi.” – “Ehabbu biladi ilellahi mesadžiduha” (hadis bilježi Muslim), a u Ahmedovom predanju stoji: “Najbolja mjesta na zemlji su džamije.”

5. Preporučuje se što češći odlazak u džamije i navikavanje na redovno posjećivanje, jer ljenčarenje u obavljanu namaza i zapuštanje džemata spada u jasne znakove nifaka (licemjerstva). Allah, dželle še’nuh, kaže: “…i na namaz se lijeno odazivaju” (prevod značenja: Et-Tevbe; 54.) a u hadisu stoji: “Među sedmoricom koje će Allah, dželle še'nuhu, smjestiti u Svoj hlad, kada drugog hlada osim Njegovog ne bude bilo, jeste i čovjek čije srce je vezano za mesdžid.” (hadis bilježe el-Buhari i Muslim). Sve ovo jasno podstiče na oživljavanje misije mesdžida (džamija) i ukazuje na njegovo veliko značenje.

6. Predhodnom treba dodati i preporuku na isćekivanje i boravak u mesdžidima (džamijama), jer u tome leži neprocijenjivo dobro, a posebno ako je popraćeno učenjem Kur’ana, stjecanjem korisnog znanja i brigom o stanuju muslimana – džematlija. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, je rekao: “Hoćete li da vas uputim na to čime Allah briše grijehe i podiže deredže (stepene u Džennetu)?” “Hoćemo!”- odgovorili su ashabi, a on je dodao: “Propisno uzimanje abdesta u teškim prilikama, mnoštvo koraka ka džamijama i iščekivanje namaza nakon namaza. To vam je ribat – bdijenje na Allahovom putu!” (hadis bilježi Muslim)

7. Onome ko spriječava da džamije služe svojoj svrsi, onako kako je propisano, ili aktivno učestvuje u njihovom zaključavanju i sprečavanju Allahovih robova da borave u njima i učestvuje u njihovom rušenju, Allah, dželle še'nuhu , prijeti poniženjem na dunjaluku i velikom, bolnom kaznom na ahiretu. “Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim kućama (džamijama) ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Na ovom svijetu doživjet će sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!” (prevod značenja: El-Bekare; 114.)

Molimo Allaha da nas uputi na Pravi put i da nam oprosti naše grijehe i da u naša srca ulije ljubavi prema što češćem odlazku, i dužem boravku u Allahovim kućama – mesdžidima.
____________________________________________________________

1- U njih spada i mjesec Ramazan
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Došao vam je Ramazan, blagoslovljeni mjesec. Allah vam je propisao njegov post. U njemu se otvaraju džennetska vrata a džehennemska zatvaraju. Šejtani su u njemu sputani. U njemu je noć koja je vrijednija od hiljadu mjeseci. Onaj ko bude lišen njenih blagodati uskraćena su mu velika dobra.”
– Od blagodati ovog mjeseca je sljedeće:
On je razlog za oprost grijeha, shodno hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko isposti Ramazan vjerujući u Allaha i nadajući se njegovoj milosti oprošteni su mu dotadašnji grijesi.” U njemu je noć vrijednija od hiljadu mjeseci.  Zatim, njegove koristi kako vjerske tako i dunjalučke.  U tom mjesecu je noć “Kadr” za koju Allah kaže: “Mi smo ga počeli objavljivati u noći blagoslovljenoj.” (Ed-Duhan, 3.)   Zbog blagoslova ove noći i njenog velikog značaja, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je naredio njeno traženje rekavši: “Tražite noć kadr u neparnim noćima zadnje trećine ramazana.”
Od blagoslova ove noći je:
-U njoj se razazna i razriješi svaki mudar posao, kao što u njoj biva zapisano sve što će se dogoditi u narednoj godini bilo dobro ili zlo.
-Umnožavanje vrijednosti dobrih djela urađenih u toj noći kao i oprost grijeha.
-Objava Kur'ana.
-Spuštanje meleka u toj noći.

2- Deset dana Zul-Hidždžeta
Shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nijedno djelo urađeno u nekim drugim danima nije vrijednije od onog koje se učini u ovih deset dana. Rekoše: “Pa čak ni džihad?” Čak ni džihad, osim čovjek koji izađe i bori se svojim tijelom i imetkom i ništa od toga ne vrati.”
U blagoslove ovih dana spada:
– Velika vrijednost svakog dobrog djela učinjenog u tim danima.
– U njima je dan Arefata. Ko taj dan posti bude mu iskup za grijehe učinjene u dvije godine. – U njima je Jevmun-Nahri ( Dan žrtve) i Ejjamut-Tešrik ( 11,12,13-ti dan Zul-Hidždžeta; dani kurbana).

3- Petak
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Najbolji dan u kom se sunce rađa je Petak. U tom danu je stvoren Adem, u njemu je uveden u Džennet, na taj dan je izveden iz njega i Sudnji dan neće nastupiti osim petkom.”
-Od blagoslova toga dana je:

a) U njemu se nalazi “čas udovoljenja”, kao što se navodi u Buharijinom i Muslimovom sahihu, u hadisu Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo petak i rekao: “U njemu je trenutak, neće se podudariti da rob-musliman stoji klanjajući i moleći Allaha Uzvišenog za nešto a da njegovoj molbi ne bude udovoljeno.” Po pitanju tačnog određivanja tog “časa udovoljenja” učenjaci navode nekoliko mišljenja od kojih su preovladavajuća:  Prvo, da je to vrijeme od sjedenja imama u namazu do završetka namaza; i drugo, da su to zadnji trenutci nakon ikindije.
b) Ko propisno obavi džumu namaz sa svim njenim adabima oprošteni su mu (manji) grijesi između te i prošle džume, kao što se navodi u hadisu Ebu-Hurejre, radijallahu anhu, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko se petkom okupa a zatim dođe na džumu-namaz i klanja ono što mu je propisano, pa šuti i sluša hutbu imama, te klanja za imamom oprošteno mu je ono što je učinio između te i druge džume i još tri dana.”

4- Ponedjeljak i četvrtak
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: “Ponedjeljkom i četvrtkom se otvaraju džennetska vrata i oprosti se svakom robu koji Allahu širk ni u čemu ne čini, osim čovjeku kod koga su između njega i njegovog brata mržnja i prezir zavladali. Tada bude rečeno: Sačekajte i ovu dvojicu ne bi li se izmirili, pričekajte i njih dvojicu možda se pomire.”
-Od blagoslova ova dva dana je:
a) U njima se otvaraju džennetska vrata.
b) U ta dva dana ljudska djela budu predočena Allahu, dželle š'enuhu.

5- Zadnja trećina noći
Shodno riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “U zadnjoj trećini svake noći naš Gospodar Uzvišeni i Slavljeni silazi do dunjalučkog neba i kaže: “Ko me moli da mu se odazovem? Ko od mene traži da mu udovoljim? Ko se meni kaje da mu oprostim?”

6- Traženje blagoslova u nečemu (sa nečim) od hrane
Od toga je:

1- Maslinovo ulje, shodno riječima Uzvišenog: “Pali se blagoslovljenim drvetom maslinovim, i istočnim i zapadnim, čije ulje gotovo da sija iako ga vatra i ne dotakne.” (En-Nur, 35.)   Kao i riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Jedite maslinovo ulje i mažite se njime, jer uistinu je ono od blagoslovljenog drveta.”

2- Mlijeko, prema hadisu kojeg prenosi Aiša, radijallahu anha, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao bi kada neko donese mlijeko: “Koliko je u kući: blagoslov ili dva?”

3- “Habbe sevda”, crno zrno, ćurekot; kako se prenosi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Zaista je u “crnom zrnu”- ćurekotu lijek za svaku bolest osim starosti.”

4- ” Adžva”- posebna vrsta medinske hurme. Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko ujutro pojede sedam “adžva” hurmi tog dana mu ne može nauditi nikakav otrov niti vradžbina (sihr).”

Kaže Hatabi: “Osobenost tih hurmi u tome što koriste protiv otrova i sihra jest zbog blagoslova Poslanikove dove za medinske hurme, a ne zbog osobenosti samih hurmi.”
A Nevevi je rekao: “U hadisu se ukazuje na specifičnost medinskih hurmi sa time što je spomenuto, a što se tiče toga što je njihov broj baš sedam njegovo pravo značenje je nepojmljivo i razumom nedokučivo, kao što je slučaj i sa brojem namaza i nisabom zekata.”
Kaže Kurtubi: “Hadisi koji o tome govore jasno ukazuju na karakteristiku medinskih hurmi da štite od sihra i otrova. I hadisi u kojima se spominje općenito (tj. bilo koja hurma, bez preciziranja) i u njima se misli na posebnost samo medinskih hurmi.”
Ibnu-l-Hadžer je rekao: “Očevidno je da se time misli na medinske hurme.”
A Ibnu-l-Kajjim kaže: “Ovaj hadis je iz one vrste Poslanikovih obraćanja koja se odnose na posebne osobe, kao za stanovnike Medine i one oko njih, i nema sumnje da su određena područja specifična po djelotvornosti mnogih lijekova za njene stanovnike dok u drugim područjima ti isti lijekovi ne pomažu.”

5- Jelengljiva (gomoljka)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Jelengljiva (gomoljka) je dar, a njena tečnost je lijek za oko.”

6- Med
Kaže Uzvišeni: “Iz njihovih utroba izlazi piće različitih boja u kojem je lijek za ljude.” (En-Nahl, 69.)

7- ” Zemzem” voda
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Zaista je ona blagoslovljena, ona je obrok koji hrani (zasićuje).”
Kada bi došao do “Zemzema” Abdullah ibnul-Mubarek bi se okrenuo prema kibli ,a zatim rekao: “Gospodaru moj, uistinu sin mog oca El-Meval nam je prenio od Muhammeda ibnul- Munkedira, a on od Džabira, a on od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ”Voda Zemzem je za ono za što je popijena”, a ja je evo pijem zbog žeđi na Sudnjem danu”, a zatim bi je pio.
Ibnu-l-Huzejme kada je upitan: “Kako si sakupio toliko znanje?” odgovorio je: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ‘Voda Zemzem je za ono za što se pije.’ A ja kad god sam je pio molio sam Allaha za korisno znanje.”

8- Uz spomenuto se dodaje:
a) Konji, prema riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Za konjsku grivu je vezano dobro do Sudnjega dana: zarada (dobit) i plijen.”
b) Sitna stoka (ovce i koze), jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan za namaz (molitvu) u njihovim torovima pa je rekao: “Obavljajte molitvu u njima jer one su blagoslov.”
Kurtubi, rahimehullah, je spomenuo oblike blagoslova u sitnoj stoci: “Od onog što je u njima od odjeće, jela, pića (mlijeko), mnoštva mladunčadi, jer one u jednoj godini rađaju tri puta; pa do toga što je za njih vezano od smirenosti, skrušenosti i uljudnosti njenog vlasnika kao i blagosti prema drugima.”
c) Palma (datula); Od Abdullaha ibn-Omera, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: “Jednom prilikom smo sjedili kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Donešena je grana s vrha palme sa datulama na njoj, pa je rekao: “Ima drveća čiji je blagoslov kao blagoslov muslimana.”

Priredio: Nezir Jašarević
_________________________________________________________

POSLJEDICE NOVOTARIJA PO DRUŠTVO

Posted: 22 Februara, 2013 in islamske teme

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Kao što novotarije imaju negativne posljedice za Vjeru, imaju ih i za muslimansko društvo. To se predstvalja u nekoliko stvari: Razilaženje i cjepkanje koji rezultiraju neprijateljstvom i mržnjom. Allah je zabranio razilaženje u mnogim ajetima u Svojoj Časnoj Knjizi, pa kaže:
-„I ne budite kao oni koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili kada su im već jasni dokazi došli, – njih čeka patnja velika.“ (Ali Imran, 105)
-„I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova,“ (El-En’am, 153)
-„Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti.“ (El-En’am, 159)
-„Bojte se Njega i obavljajte molitvu, i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili; svaka stranka zadovoljna onim što ispovijeda.“ (Er-Rum, 31-32)
Ovo se očituje u činjenici da svaki novotar želi pobjedu svoje novotarije, poziva u nju i nastoji pridobiti što više pristalica. To mu se neće ostvariti sve dok se ne bude suprotstavljao Sunnetu, njegovim sljedbenicima i dok ih ne bude vrijeđao (ogovarao i druge protiv njih nahuškavao), izražavao neprijateljstvo i mržnju.

Zato je rečeno: Znak raspoznavanja sljebednika novotarija je vrijeđanje sljedbenika predaja (sljedbenika hadisa i prvih generacija). Kada pogledamo u historiju Islama, naći ćemo da su sljedbenici zabluda i novotarija bili jedan od najvećih razloga cjepkanja muslimana na stranke i grupacije.

Prvi od sljedbenika novotarija koji su razorili zajednicu muslimana su bile haridžije, a zatim ostali novotari. Stvar se nije završila na tome, nego je prešla na isukavanje sablje protiv sljedbenika Sunneta, kao što su to radile haridžije i drugi.
Ako to nisu mogli, približavali su se vladarima koristeći različite smicalice da vrijeđaju i uznemiravaju sljedbenike Sunneta. To su bile mu’tezile kao oni koji su se obukli u njihovu odoru i koji idu njihovim stopama.
Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Neprestano će jedna grupa iz moga Ummeta pomagati Istinu. Neće im naštetiti onaj ko ih napusti, sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni će biti takvi.“ (Muslim, Kitabul-imare, 3/1523)
Sljedbenike Islama će uvijek pogađati zlo od novotara. Koliko su samo puta pokušali iskriviti činjenice i ljudima pomutiti Vjeru? Koliko su samo puta načinili saveze sa Allahovim neprijateljima, ljudskim i džinskim šejtanima, kako bi proširili svoje novotarije, pa makar na uštrb Sunneta? U savremenoj historiji vidimo kako su kolonizatori protežirali sufije, pa se tako kod muslimana ugasio duh ponosa i džihada.
2. Smutnje i iskušenja
Od kobnih posljedica novotarstva je i sljedeće: kada ljudi ostave Sunnet, a prihvate se novotarije, Allah ih kazni iskušenjem i smutnjama. Dadne im da međusobno iskale snagu, te im nadredi njihove neprijatelje kao kaznu za ostavljanje Sunneta njihovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i udaljavanje od njegove Upute i pridražavanja za nju. Uzvišeni kaže: „Reci: “On je kadar da pošalje protiv vas kaznu iznad vaših glava ili ispod vaših nogu ili da vas u stranke podijeli i učini da silu jedni drugih iskusite.”“ (El-En’am, 65) Dovoljno je nedaće da su neprijatelji Islama iskoristili sljedbenike novotarija kao prepreku za pozivanje u Islam, islamsko buđenje, tako što su muslimane međusobno zavadili.

Način borbe i odupiranja novotarijama
Nema sumnje da su novotarije opasna bolest koja već vijekovima prijeti islamskom Ummetu. Ummet je zbog njih kušao različite vrste nedaća i smutnji. Shodno proširenosti novotarija biva i proširenost patnje i tegoba.
Stoga je neophodno u ovakvom stanju, prema mogućnostima, boriti se protiv novotarija da bi se spasili oni kojima Allah želi Uputu i kako ne bi pali u provalije novotarija i zabluda. To se postiže putem nekoliko stvari:
– poznavanje suštine novotarije i njene opasnosti, kako bi se precizirale njene dalekosežne posljedice
– poznavanje novotarije u stvarnosti i kroz historiju u svakom islamskom društvu, i na osnovu toga treba upotpunjavati poziv u Sunnet
– širenje Sunneta kao znanja, edukacije, prakse i ponašanja. Novotarije su se pojavile samo zbog skrivenosti Sunneta među ljudima i izgubljenosti njegova svjetla, te nepoznavanja poslaničkih predaja od strane ljudi. To se liječi njihovim iznošenjem putem edukacije i prakticiranja
– poziv u Allahovu Vjeru uz mudrost i lijep govor. Ovo je veoma važan povod za otvaranje srca ljudi ka svjetlosti Upute. Mudri daija može uz iskrene i časne namjere, Allahovom, Azze ve Dželle, Uputom, uhvatiti za uzde ljudskih srca lijepo istupajući i pojašnjavajući propise Islama. Koliko je samo ljudi našlo Uputu bivajući vođeni upućenim daijama! Koliko je samo ljudi odvraćeno od Istine od strane onih koji pozivaju u nju samo zato što nisu imali smisla za poziv i mudrost!? Ovaj problem je potrebno mudro liječiti, a najsličniji je onom stanju kada doktor savjetodavac liječi bolesnika kojeg bolest zamalo nije savladala
– naređivanje dobra i zabrana zla. Ova stavka potpada pod prethodnu, osim što se često odlikuje odlučnošću onih koji u svojim rukama zadržavaju pravo naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a to su islamski naredbodavci, učenjaci i namjesnici. Ako imaju imalo ljubomore prema ovoj Vjeri, braneći izmjenu onih koji pretjeruju, tumačenje onih koji opovrgavaju i dodavanje neznalica, onda će se novotarije umanjiti. Onaj koji iščitava islamsku historiju, vidjet će da se novotarije uvećavaju i javno ispoljavaju samo kada se islamska vlast odvoji od Kur’ana, a vladari krenu u borbu radi prolaznog dunjaluka. Tada sljedbenici novotarija nađu pogodnu priliku za širenje svojih novotarija. Ovo nam dovoljno pojašnjava tajnu širenja novotarija što god više vrijeme odmiče sa ovim Ummetom.
Ako muslimani općenito ne budu naređivali dobro i zabranjivali zlo, proširit će se novotarije sa teškim posljedicama. U naređivanju dobra i zabrani zla spada nekoliko stvari:
– praćenje nevjernika i otpadnika, te pokušaj spoznaje njihovih aktivnosti
– uspostavljanje šerijatske kazne za otpadništvo za one čije se nevjerstvo i otpadništvo potvrdi s dokazom
– zabrana distribuiranja otpadničkih i ekstremističkih knjiga, kao knjiga Ibn Arebija i njemu sličnih, među ljudima kako ne bi onaj koji ne zna suštinu njihovog pravca, zalutao
– naredba daijama da pojasne različite oblike zablude ovih zalutalih ljudi i upozoravanje ljudi na njihove novotarije
– davanje prilike pozivačima u dobro da ljude upućuju i pomažu;
– školske programe je potrebno podesiti nuždi upoznavanja onih koji traže znanje sa ovim novotarijama i njihovim opasnostima.
Ovo su neka sredstva borbe protiv novotarija, prema mom mišljenju, a Allah najbolje zna.
______________________________________________________________________________

POSLJEDICE NOVOTARIJA PO VJERU

Posted: 22 Februara, 2013 in islamske teme

mr. Abdurreuf Muhammed Usman


Kao što novotarije imaju negativne posljedice za novotara, isto tako imaju negativne posljedice za samu Vjeru. Kako i ne! Novotar ih svrstava u Vjeru, dodajući joj i oduzimajući od nje. Ove posljedice su mnogobrojne, a od njih su:
1. Umrtvljivanje Sunneta
Jedna od najvećih posljedica novotarije za Vjeru je usmrćivanje Sunneta, zato što novotarije dokidaju paralelne Sunnete. Nijedna novotarija nije nastala, a da nije bila u suprotnosti sa Sunnetom, pa se Sunnet ostavi i zbog toga zaživi novotarija i tako Sunnet zamre. Dobro postane loše, a loše dobro. Kada se novotarije prošire, Sunnet i njegovi sljedbenici postanu čudni i usamljenici, tj., svede se na pojedince.
Zato su ashabi i tabiini koji su ih slijedili po dobru žestoko upozoravali na novotarije zbog njihove velike opasnosti i zala koje nose sa sobom. Od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Neće ljudima nastupiti nijedna godina a da u njoj ne uvedu novotariju i ne usmrte jedan Sunnet, pa će tako zaživjeti novotarije a Sunneti izumrijeti.“ ( Et-Taberani u El-Mu’džemul-Kebiru, 10/319)

Od Hassana b. Atijje el-Muharibija prenosi se da je rekao: „Nijedan narod neće uvesti novotarije u svjojoj vjeri a da im Allah neće oduzeti jedan sunnet poput nje, a zatim im ga neće vratiti sve do Sudnjeg dana.“ (Ed-Darimi, El-Mukaddime, 1/45)

 
Ispravni prethodnici su držali sljedbenike zabluda i novotarija pod prismotrom i blokadom. Pratili su ih i otkrivali njihove tajne. Rušili su zastore iza kojih su se krili i ljudima zabranjivali da se sa njima druže i da ih respektuju. Protiv njih su se pomagali javnom promicijom Sunneta i strpljivošću u tome, bez obzira na uznemiravanja i provoka-cije od sljedbenika novotarija.
Zato se Allah putem njih smilovao ovom Ummetu, putem njih je otklonio nedaću i podigao svjetionike Vjere. Oni su Spašena grupacija i Potpomognuta grupa – sljedbenici Sunneta i zajednice muslimana (džemata).
Vrijeme je prošlo, pa su sljedbenici Sunneta postali usamljenici među sljedbenicima novotarija, kao što Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Islam je počeo kao usamljen i vratit će se kao što je počeo, usamljen. Pa, blago li usamljenicima!“ (Muslim, Kitabul- iman, 1/130)
Sve ovo se nije završilo na oživljavanju novotarija i usmrćivanju Sunneta, nego je prešlo na mržnju prema Sunnetu, njegovim sljedbenicima i vrijeđanju njihove časti i dostojanstva.
Ibn Tejmijje kaže: „Poznato je da nećeš naći nijednoga koji odbacuje tekstove Kur’ana i Sunneta radi svoga mišljenja, a da ne mrzi ono što je u suprotnosti sa njegovim mišljenjem. Takav bi volio da dotični ajet nije ni objavljen, niti da je dotični hadis naveden. Kada bi ih mogao izbrisati iz Mushafa, i uradio bi to.“ (Der’ut-tearudi el-akli ven-nakli, Ibn Tejmijje, 5/217)
Opasnost novotarija ne zastaje kod ovih granica, jer se završava na promjeni učenja Vjere postavljanjem novih propisa, granica i ustanovljivanjem temelja na vlastitom mišljenju i strasti, pa tako novotarija postane kao druga nova izumljena Vjera. Ovo se potvrđuje kod zalutalih novotarskih grupacija, jer svaka od tih grupacija ima posebno svoj metod prihvatanja, odbacivanja šerijatskih tekstova, ljubavi i mržnje prema nevjernicima. Svaka od njih ima svoja mjerila i svoju terminologiju, kao da je u potpunosti novi vjerozakon.
2. Udaljavanje Vjere

Pod tim se misli na odbacivanje Kur’ana i Sunneta kao i cjelokupnog korisnog znanja koje iz njih proizilazi, te dobrih djela. To se može pojasniti činjenicom da je svaka grupacija odbacila tekstove koji joj oponiraju i uzela put tumačenja i odbacivanja, a možda to nekada pređe u utjerivanje u laž sadržaja tekstova. Šerijatski tekstovi su ostali opovrgnuti i odbačeni iz nekoliko aspekata:

– netraženje Upute, znanja i uvjerenja iz njih
– netraženje suda prilikom razilaženja i predanosti njima
– netraženje lijeka u njima za bolesti srca i njihovo sakupljanje radi sumnjičenja i strasti.
Zatim, širenje ovih novotarija među muslimanskim redovima razlog je za uskraćenost Istine i Upute kod mnogih od njih, kao i istinskog ispovijedanja šerijatskih ibadeta za koje je Allah vezao Svoju nagradu, te sreći i na dunjaluku i na Ahiretu. Novotari su svoje sljedbenike žedne preveli sa Upute na zabludu i sa Istine ka neistini. Oni misle da isključivo čine dobro.
_________________________________________________________________________