Arhive za ‘islamske teme’ kategoriju

POSLJEDICE NOVOTARIJA PO NOVOTARA

Posted: 22 Februara, 2013 in islamske teme

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Pod posljedicama novotarstva u općenitom smislu misli se na pojašnjenje štete proizašle od novotaije. U ovom pogledu ćemo govoriti o najvažnijim štetama kao posljedicama novotarija i načinu odupiranja njima. Posebnu pažnju zaslužuje činjenica da posljedice novotarstva nisu ograničene samo na ličnost novotara ili onoga ko novotariju uzima kao ibadet. Te posljedice se reflektiraju na samu Vjeru dodavanjem, oduzimanjem i izmjenema, a na kraju i na samo muslimansko društvo u kojem se pojavljuje frakcionaštvo i razilaženje.
Uistinu je bolno i žalosno da vidimo mnoge koji se pripisuju znanju, a svakako i obične ljude, kako potcjenjuju opasnost novotarije, smatrajući vjerovatno da zaokupiranje time nije korisno ili da vodi u razjedinjavanje Ummeta. Ovo umanjuje opasnost novotarije i novotarima otvara put ostanka i širenja njihovih novotarija.
Oni ne znaju da su muslimani došli do ovih granica dekadencije i poraza samo iz razloga zastranjivanja od ispravnog shvatanja i prakticira-nja Islama. Novotarstvo je, uz ostale faktore, imalo najveći utjecaj na ovo zastranjivanje, a za primjer ćemo uzeti sufije koji predstavljaju najveću grupaciju novotara u okviru islamskog svijeta.

Kakav je bio uticaj sufizma na muslimane ?
Ukratko rečeno, u njima je ubijen duh džihada pod izgovorima posvećivanja džihadu nefsom. Dokinuto je naređivanje dobra i zabranji-vanje zla pod izgovorom zaokupiranja duševnim mahanama od mahana drugih. Među ljudima se pojavilo pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i dobrim ljudima pod tvrdnjama ljubavi prema njima, davanja njihovih prava i drugih vrsta štete.
Vratimo se na pojašnjenje posljedica novotarstva kada kažemo da su posljedice novotarstva mnogobrojne zbog mnoštva novotarija i njihove proširenosti. Međutim, u ovom aspektu ograničit ću se na pojašnjenje važnih činjenica.
Posljedice novotarija na novotara
Posljedice na novotara se ogledaju u njegovom zapadanju pod prije-tnju i opisu njegovog pravca zabludjelim. Njegovo djelo koje je izmislio se odbacuje, a grijeh od te novotarije i onih koji postupaju po njoj trajno ostaje.

Imam Eš-Šatibi, navodeći posljedice novotarstva, kaže: „ Znaj da se sa novotarijom ne prima ibadet, ni u vidu namaza, ni posta, ni sadake, niti u obliku drugih vrsta približavanja. Onaj ko se druži s novotarom, gubi čistotu i biva prepušten sam sebi. Onaj ko ide kod novotara i respektuje ga, pomaže rušenje Islama. Šta tek reći za samog novotara? On je proklet jezikom Šerijata. Svojim ibadetom još se više udaljava od Allaha, što može biti velikim razlogom za nastanak neprijateljstva i uskraćivanje Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, šefa’ata. Novotarije otklanjaju paralelne Sunnete, a onaj ko ih je uveo nosi grijehe onih koji po njima postupaju. Za njega nema pokajanja. Na njega se bacaju poniženje i srdžba od Allaha. Bit će udaljen od Izvora (Havda) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Postoji bojazan da će biti uvršten u nevjernike koji su izašli iz Islama (zbog svojih novotarija) i da će loše završiti na ovome svijetu, a njegovo lice pocrniti na Ahiretu. Bit će kažnjen vatrom Džehennema. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odrekao ga se, a i muslimani. Postoji bojazan da će biti bačen u smutnju na dunjaluku uz patnju na Ahiretu.” (El-I’tisam, Imam Eš-Šatibi, 1/106-107)


Neke od ovih posljedica ću podrobnije pojasniti:

1. Djelo novotara se ne prima
Pošto novotar čini ibadet Allahu onim što On nije propisao od govo-ra, djela ili uvjerenja, a primljenost djela ovisi o dva uslova: Iskrenosti pre-ma Allahu, Gospodaru svjetova, i slijeđenju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, novotar krši uslov slijeđenja, pa je zbog svoje novotarije lišen primljenosti djela. Pod neprimanjem djela se misli na dvije stvari:
– ili da se pod njim misli na apsolutno neprimanje djela novotara, svejedno da li neka od njih bila u suprotnosti sa Sunnetom ili u saglasnosti sa njim
– ili se pod tim misli posebno na ono što je uveo kao novotariju, bez drugih djela.
Što se tiče prvog, dokaz se navodi u Sunnetu iz hadisa o ovoj tematici, a od njih je hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o haridžijama. Prenose se mnogobrojne predaje, a od njih je predaja kod imama Muslima od Zejda b. Vehba el-Džuhenija, da je bio u vojsci koja je bila sa Alijjom, radijallahu anhu, koja je krenula ka haridžijama, pa je Alijja, radijallahu anhu, rekao: „O ljudi, čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: „Pojavit će se ljudi iz moga Ummeta koji će učiti Kur’an. Vaše učenje u odnosu na njihovo neće biti ništa, a ni vaš namaz u odnosu na njihov, a ni vaš post u odnosu na njihov post. Učit će Kur’an misleći da je on dokaz za njih, a ustvari je dokaz protiv njih. Njihov namaz neće prelaziti njihove ključne kosti. Izlazit će iz Islama kao što strijela brzo prođe kroz ulov (a na njoj nikakva traga ne ostane).“ (Muslim, Kitabul-iman, 1/36)
Ovaj hadis ukazuje na neprimanje njihovih djela iako su ulagali veliki trud u ibadete, a to je samo zbog njihovog neispravnog uvjerenja i zalutale novotarije.
Od njih je i hadis od Ibn Omera koji govori o kaderijama. Ibn Omer je, onima koji su ga o njima upitali, rekao: „Kada susretneš te ljude, obavijesti ih da ih se ja odričem i da su oni čisti od mene. Ono što Abdullah ibn Omer iza sebe ostavlja je: ‘Kada bi jedan od njih imao zlata koliko je brdo Uhud i podijelio ga, Allah od njega to ne bi primio sve dok ne bude vjerovao u određenje.“ Potom je kao dokaz naveo hadis Džibrila. (Sahihu Muslim, Kitabul-iman, 1/36-38)
Od njih je i hadis Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem se kaže da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Medina je neprikosnovena, pa ko u njoj uvede kakvu novotariju ili dadne utočište novotaru neka je na njega Allahovo prokletstvo, prokletstvo meleka i svih ljudi. Allah od njega na Sudnjem danu neće primiti ni obavezno ni dobrovoljno djelo.“ (Muslim, Kitabul-hadždž, 2/999)
Ovi hadisi, iako se navode o pojedinim kategorijama novotara, sa njihovim opisima, postoji bojazan da ne obuhvate ostale sljedbenike novotarija. To se može pojasniti sljedećim navodom: Ako je novotarija temelj od kojeg se granaju ostala djela, sve što se na njoj gradi smatra se novotarijom koja se odbacuje i vraća onome ko ju je izmislio. Primjer za to je apsolutno negiranje postupanja po hadisima ‘ahad’ (koji potječu od jednog primarnog prenosioca) i postavljanje razuma kao suca, te Šerijata kao drugorazrednog izvora, te druge slične novotarije.
Znači, ove novotarije nisu specifično vezane za samo jedan aspekt, nego prelaze i na druge. Sve što se sazda na ovim novotarijama, koje su novotari postavili kao temelj, smatra se novotarijom koja se odbacuje i vraća onome ko ju je izmislio.
Imam Eš-Šatibi podrobnije analizira i uviđa da je jedan od razloga neprimanja djela novotara slabost njegovog oslanjanja na Šerijat i uvjerenje da se bez njegove novotarije ne upotpunjava približavanje Allahu. Tako bi riječi Uzvišenog: ‘Danas sam vam Vjeru vašu usavršio…’ (El-Maide, 3) ostale bez značenja iz kojeg bi ovi uzimali pouke. Na to ih je navela činjenica da su sljedbenici novotarija uzeli tekstove Šerijata za tumačenje tvrdeći da ovi tekstovi ne donose sigurno uvjerenje, te da njihova Vjera nije ispravna osim sa tumačenjem. Zbog toga je njihovo oslanjanje i uvjerenje u Šerijatu oslabilo, a u isto vrijeme su imali lijepo mišljenje o vlastitim razumima i užicima.“ (El-I’tisam, Imam Eš-Šatibi, 1/111)
Ibn Tejmijje kaže:„Ovdje se želi reći da su se ispravni prethodnici (selefu salih), čvrsto držali Kur’ana i imana, a kada su se u Ummetu desila razilaženja, oni koji su se razišli u svojim unutrašnjim uvjerenjima nisu se oslanjali na Kur’an i iman, već na temelje koje su izumili njihovi predvodni-ci. Na te temelje su se oslanjali u pogledu tevhida, sifata, kadera, vjerovanja u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sl.. Ono što su smatrali da je u saglasno-sti sa Kur’anom, uzimali bi za dokaz, a što bi smatrali da je suprotno, tumači-li su ga. Zato ćeš ih naći da, kada argumentiraju Kur’anom i hadisom, ne vode brigu o onome na što ova dva izvora ukazuju ne uzimajući u obzir njihovo značenje, jer se oslanjaju na sasvim nešto drugo. Ajete koji im se suprostavljaju počinju tumačiti s namjerom njihovog odbacivanja na bilo koji način. Nije im cilj da shvate ono što želi Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reći, nego da protivnika odgovore od dokazivanja s njima.“ (Medžmu’ul-fetava, Ibn Tejmijje, 13/58)
Drugo: Da se pod neprimanjem njihovih djela misli samo na djelo koje su uveli kao novotariju. Na to ukazuju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Ko uradi kakvo djelo koje nije u skladu sa onim na čemu smo mi, odbacuje mu se.“
Ovaj hadis pojašnjava da se djelo onoga koji se suprostavlja Šerijatu odbacuje, upravo zato što mu je suprotno. Ako ostala djela dođu u formi suglasnosti sa Šerijatom, imaju veći izgled da budu primljena. Nije uslovljeno da se odbacivanjem novotarskog djela odbace i ostala djela koja su u suglasnosti sa Šerijatom sve dok novotarija ne preraste u širk.
2. Poniženje i udaljenost novotara
Pod tim se misli da novotar biva lišen čistote i biva prepušten sam sebi. Ovo se pojašnjava činjenicom da je Allah, u onome onome što je objavio Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, od Kur’ana i Sunneta, dao nepogrješivost i spas.
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„A ko je čvrsto uz Allaha, taj je već upućen na pravi put.“(Ali Imran, 101)

-„Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Ali Imran, 103)
Allahovo uže su Kur’an, Sunnet i džema’at. Uzvišeni Allah je u ovome ajetu naradio pridržavanje za Njegovu Knjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te povrat na njih prilikom razilaženja, te pridržavanje uz zajednicu muslimana (džemat ehlis-sunneta). Ko se za to čvrsto uhvati, spašen je, a ko se udalji, propao je.
Novotar daje prednost svojoj strasti i novotariji nad Šerijatom ko-jem Allah garantuje nepogrješivost u slijeđenju, pa je zato zaslužio ka-znu da se ta neporočnost i čistota od njega oduzmu, i da bude prepušten sam sebi. Ovo je krajnje udaljavanje i vrhunac svake lišenosti i uskraćeno-sti, osim da Allah Svoga roba uputi i obaspe Svojom milošću. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“(Nur, 63)
Ovo je smutnja na danjaluku, a bolna patnja na Ahiretu kao kazna svakome onome ko se suprotstavlja naredbi i Uputi Allahovog Poslani-ka, sallallahu alejhi ve sellem. Novotar je u suprotnosti sa Sunnetom svojim mišljenjem i strašću. Njegova kazna je kazna onih koji se suprotstavlja-ju, osim ako se pokaje.
Novotarije i zablude će neprestano biti sa onima koji ih čine sve dok ih ne odvedu u propast, ne dovedu ih do prepreka i ne bace u doline sumnji i strasti. To je odgovarajuća kazna, jer su Uputu tražili u onome što Allah nije objavio i nisu se predali Allahu u onome što je obavijestio, naredio i zabranio.
Ehlul-kelam (apologetičati) su imali najviše sumnji. Nisu od nečega pobjegli a da nisu u još gore zapali. Sljebenici asketizma i tesavvufa iz njihovih redova su najmanje poznavali ciljeve Šerijata i najviše su slijedili zablude. Šije (rafidije) su ljudi s najmanje razuma i najviše lažu u predajama. Većina njih živi u pomućenosti i zbunjenosti.
Zbog toga su ispravni prethodnici (selefu salih), svojim sljedbenicima zabranili sjedenje i druženje sa novotarima kako zbog njih ljudi ne bi zapali u smutnju. Time se sljedbenici zabluda i novotarija odbijaju.

Sufjan Es-Sevri kaže: „Ko bude sjedio sa sljedbenikom novotarije, neće biti spašen jedne od tri stvari: ili će biti smutnja za druge, ili će u njegovo srce ući nešto na čemu će se podskliznuti i ući u Vatru, ili će reći: ‘Tako mi Allaha, ne posvećujem pažnju onome što govore. Ja imam povjerenja u sebe.’. Onaj ko bude siguran u očuvanje svoje Vjere bez Allahove pomoći koliko je treptaj oka, Allah će mu tu Vjeru oduzeti.“ (El-I’tisam, Imam Eš-Šatibi, 1/130)

3. Udaljavanje od Allaha
Jedna od posljedica novotarstva je da se novotar sve većim ulaganjem truda u svojoj novotariji više udaljava od Allaha. Ovo se može pojasniti činjenicom da je Allah ono što je propisao od obaveznih i pohvalnih djela, učinio sredstvom približavanja ka Njemu. Shodno veličini ulaganja truda, u činjenju pokornosti i izbjegavanju zabrana, biva i bliskost roba njegovom Gospodaru.
Novotar čini ibadet Allahu onim što Allah nije propisao i to u vidu različitih novotarija koje Šerijat zabranjuje. On je uvjeren da se približava Allahu ovim novotarijama, pa što više uloži truda u svojoj novotariji više se i udalji od Allaha. To je poput onoga koji želi otići u Mekku, a ode u sasvim suprotnom pravcu. Što god više ulaže truda na putovanju više se udaljava od Mekke, pa makar i pomislio da joj se približio!
Ejjub Es-Sihtijani kaže: „Što više sljedbenik novotarije ulaže truda, više se i udaljava od Allaha.“ (El bide’ ven-nehju anha, Imam Ibn Veddah, 27)
U vjerodostojnim hadisima o haridžijama se prenosi ono što podržava ovaj navod, jer su se oni trudili, činili ibadet, klanjali i postili, a i pored toga izašli su iz Vjere kao što strijela prođe kroz ulov ne ostavljajući na strijeli nikakvog traga. Jedini razlog tome je njihova novotarija.
4. Na novotara se baca poniženje na dunjaluku i Allahova srdžba na Ahiretu
Allah Uzvišeni dao je da ponos i snaga pripadaju Njemu, Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernicima. -„A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, ali licemjeri neće da znaju.“(El-Munafikun, 8)
Koliko se musliman pridržava svoje Vjere i ne prelazi granice Šerijata utoliko će imati ponosa, snage i dostojanstva. Novotar je nešto dodao ili oduzeo od Vjere, pa je tako prešao granice onoga što je Allah propisao. To iziskuje poniženje i srdžbu od Uzvišenog Allaha. Uzvišeni kaže:

-„ Onoga ko se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je Pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, – a užasno je on boravište!“ (En-Nisa, 115)

Svaki onaj koji uvede novotariju u Vjeru ponižen je i prezren shodno svojoj novotariji, pa makar ljudima drugačije pokazivao. Ovo se posebno potvrđuje kada se Sunnet jasno ispoljava i kada ga se njegovi sljedbenici pridržavaju, u njega pozivaju, brane ga i strpljivo podnose uznemiravanja na tom putu.
Ko promotri stanje i okolnosti novotara u prvim vremenima Islama, pokazat će mu se poniženje i prezrenost u kojima su bili. Zato su pribjegavali vlastima i našli utočište kod dunjalučara. Ko to nije mogao, pobjegao je i sakrio se. U našem vremenu sljedbenici novotarija su zadobili vlast zbog pomanjkanja znanja i poticaja kolonizatora u okolnostima slabosti islamskih država, te zbog neosvrtanja muslimanskih vladara na obavezu uspostavljanja Allahovog Šerijata, njegove odbrane, pozivanja u njega, pridržavanje za njega riječju i djelom, osim onih kojima se Allah smilovao. Zbog toga su novotari jasvno iznijeli svoju novotariju i ljudima pomutili Vjeru tvrdeći da su na Istini. Kada se podigne zastava Sunneta i među muslimanima se pojavi duh islamskog buđenja, oni se sakriju. Što je Istina istaknutija, oni su skriveniji i obrnuto.
5. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, odricanje od novotara
Jedna od posljedica novotarstva i nesreće za novotara jeste da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odrekao onoga ko ostavlja njegov Sunnet i zastranjuje od njegove Upute. On kaže: „Ko ne želi moj Sunnet, nije od mene.“
Novotar ne želi Sunnet i teži onome što su mu njegova strast i šejtan uljepšali od novotarija. Novotar potpada pod ovu prijetnju. Ibn Omer se odrekao kaderija kada je onome koji ga je za njih pitao rekao: „Kada takve susretneš, obavijesti ih da ih se ja odričem i da su oni čisti od mene!“
6. Onaj koji uvede novotariju snosit će grijeh za nju i grijeh onih
koji budu po njoj postupali sve do Sudnjeg dana
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„…da bi na Sudnjem danu nosili čitavo breme svoje i dio bremena onih koje su, a da oni nisu bili svjesni, u zabludu doveli.“ (En-Nahl, 25)
15 2
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Ko u Islam uvede ružan običaj, snosit će teret za njega i terete onih koji budu po tom običaju postupali poslije njega, a od njihovih tereta se neće oduzimati ništa.“
Također je rekao: „Prvi Ademov sin će nositi teret za svaka osoba koja bude nepravedno ubijena, jer je on prvi ustanovio ubistvo.“
Rekao je, također: „Ko bude pozivao u moju Uputu, imat će nagradu poput nagrada onih koji ga budu slijedili, a od njihovih se nagrada neće ništa oduzimati. Ko bude pozivao u zabludu, imat će grijeh poput grijeha onih koji ga budu slijedili, ali to im od njihovih grijeha ništa neće oduzimati.“ (Muslim, Kitabul- ilm, 4/2060)
7. Neupućenost novotara na pokajanje
Jedna od nesrećnih posljedica novotarije je da za novotara nema pokajanja, tj., veoma rijetko se pokaju, jer im je šejtan uljepšao novotariju i oni je gledaju kao pokornost i vid približavanja Allahu. Ne gledaju je kao nepokornost. Ko bude u ovakvom stanju, postoji mala mogućnost da se pokaje, osim da ga Allah obaspe svojom milošću. U ovom značenju se i tumače hadisi i navedene predaje o ovoj tematici.
Od njih je i hadis kojeg prenosi Ibn Ebi Asim od Enesa, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Allah je svakome novotaru stavio pregradu prema pokajanju.“(Kitabus-Sunneh, Eš-Šejbani 1/12)
Ebu Davud od Muavije b. Ebi Sufjana prenosi da je rekao: „Između nas je ustao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: „Oni koji su bili prije vas od sljedbenika Knjige razišli su se na sedamdeset i dvije grupacije. Ova Vjera će se razići na sedamdeset i tri. Sedamdeset i dvije će u Džehennem, a jedna će u Džennet. Ona je zajednica (džema’at ehlis-sunneta).“
Ibn Jahja i Amr u svojim predajama su dodali: „U mom Ummetu će se pojaviti ljudi oko kojih će kružiti zablude kao što bjesnilo kruži po tijelu bolesnoga.“ Amr je rekao: „Bjesnilo ne ostavi nijednu žilu, niti zglob, kod bolesnoga a da u njega i ne uđe.“
U ovom hadisu strasti su uspoređene sa bolešću bjesnila koja zadesi bolesnika, a na njemu ne ostavi nijednu žilu niti zglob a da u njega ne uđe. Ko zapadne u ovakvo stanje teško se može izliječiti od ove bolesti. Isto tako, strasti koje ispune srce onoga koji ih slijedi postanu kao uništavajuća bolest od koje se rijetko ko spasi. Onaj ko dođe u ovakvo stanje rijetko se otrgne ili pokaje.

Sufjan Es-Sevri kaže: „Novotarija je draža Iblisu od grijeha, jer se od novotarije ljudi ne kaju, a od grijeha se mogu pokajati.“

Ibn Tejmijje podrobnije pojašnjava ovaj govor, pa kaže: „To znači da je novotaru, koji uzme za svoju vjeru ono što mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nisu propisali, uljepšano njegovo ružno djelo i on ga smatra dobrim. On se od njega neće kajati sve dok ga smatra dobrim. Jedan od prvih uslova pokajanja je znanje da je određeni postupak loš kako bi se od njega pokajalo, ili znanje da je ostavio dobro i naređeno djelo, obavezno i pohvlano, kako bi se pokajao i činio ga. Sve dok svoj postupak smatra dobrim, a on je ustvari loš, neće se pokajati.“ (Medžmu fetava,Ibn Tejmijje, 9/10)
Od nekih ispravnih prethodnika prenose se predaje u ovom značenju, a se tumače u kontekstu onoga što je prethodno pojašnjeno. Pokajanje novotara je moguće, tako da ga Allah uputi na Istinu. Ako se pokaje, Allah će mu oprostiti, jer su vrata pokajanja otvorena za svakog griješnika, nepokornog i zalutalog. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„Reci: “O robovi moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.“ (Ez-Zumer, 53)
-„Gospodar tvoj ljudima prašta i uprkos zulumu njihovu,“ (Er-Rad, 6)
Ova dva ajeta, kao i ostali ajeti o pokajanju u Kur’anu jasno ukazuju da su vrata pokajanja otvorena za svakoga onoga koji pretjera prema sa-mom sebi ili počini nepravdu, ako se povrati, pokaje i bude slijedio Istinu.Nema sumnje da novotar potpada pod kategoriju onih koji su pretjerali prema samim sebi i koji sami sebi čine nepravdu. Takve obuhvataju ajeti o pokajanju. U Sunnetu se navode predaje koje to potvrđuju, a sve su u kontekstu sveobuhvatnosti pokajanja.
Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko se pokaje prije nego što sunce izađe sa zapada, Allah će mu oprostiti.“ (Muslim, 4/2076) Odavde se očituje da je pokajanje novotara moguće i da su vrata pokajanja otvorena. Mnogi novotari su se povratili i počeli slijediti Sunnet, pa ih je Allah uputio. Ibn Abbas je raspravljao sa haridžijama, pa su se mnogi od njih povratili.
Trebamo primjetiti da postoji razlika između poglavara i sljedbeni-ka, između pozivača u novotariju i onih koji je samo slijede. Oni u pogledu pokajanja nisu isti gledati mjerilom čvrstine novotarije u srcu. I pored toga, ko se pokaje, Allah će mu oprostiti. Međutim, postavlja se pitanje: 
 
Kako će se novotar pokajati ?

Pokajanje novotara se realizuje slijeđenjem Sunneta, znanjem, djelom, uvjerenjem i zadržavanjem na njegovim granicama. To neće biti dovoljno sve dok ne pojasni ljudima neispravnost svoje novotari-je svojim djelima i riječima, jer pokajanje od grijeha biva činjenjem onoga što mu je suprotno. Allah Uzvišeni uslovio je pokajanje onih koji skrivaju ono što je On objavio od jasnih dokaza i Upute pojašnjavanjem onoga što su skrivali i popravkom onoga što su pokvarili. Pošto im je grijeh bio skrivanje, pokajanje se ogleda u javnom iznošenju ispravnih vjerskih činjenica. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„One koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju,“ (El-Bekare, 159)
-„…oprostiću samo onima koji se pokaju i poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.“ (El-Bekare, 160)
Grijeh novotara nije kao grijeh onoga koji skriva znanje, jer je to skrivanje Istine. Skrivanje znanja znači pozivanje u ono što je suprotno. Stoga je neophodno da novotar prvo zna da ono što čini je novotarija, te da mu je dužnost znati Sunnet i po njemu postupati. Zatim, dužnost mu je da pojasni ljudima neispravnost novotarije koje se pridržavao, shodno mogućnostima, te da ustraje u pridržavanju za Sunnet i slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove Upute, sve dok od njega ne ode zastor novotarije i ne zasja mu sunce Sunneta.“ (Medaridžus-salikin, 1/363)
Ibnul-Kajjim kaže: „Sunnet, sam po sebi, uništava novotariju, a ne podržava je. Kada se pojavi svjetlo Sunneta u srcu roba, iz njega nestane crnila novotarije i ukloni se tama svake zablude, jer tama nema vlasti kada postoji vlast svjetlosti. Rob neće uočiti razliku između Sunneta i novotarije, nit će biti pomognut izlaskom iz njene tame ka svjetlosti Sunneta, osim putem slijeđenja i predanosti u svakom vremenu svojim srcem Allahu, Azze ve Dželle, tražeći od Njega pomoći, bivajući iskren prema Njemu, činjenjem hidžre ka Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nastojanjem dolaska do njegovih izreka, djela, Upute i Sunneta. „Čija je hidžra radi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegova je hidžra, uistinu, radi Allaha i Poslanika.“ Ko bude činio hidžru ka nečemu drugom, to će i zadobiti na dunjaluku i Ahiretu. Neka je Allah na pomoći.“ (Medaridžus-salikin, 1/374)
8. Bojazan da će novotar loše završiti na ovome svijetu

Nesreća novotarije se ogleda i u bojazni za njenog sljedbenika da loše ne završi, a loš završetak, Allahu se utječemo od njega, je da insana na njegovoj samrti obuzme sumnja, negiranje ili protivljenje Allahu. Tako rob zamrzi susret sa Allahom i Allah zamrzi susret sa njim. Tako mu se zapečati onim što iziskuje ulazak u Vatru na određeno vrijeme ili vječno.

Razlog tome su bolest i mahane u srcu, makar ljudima drugačije izgledalo. U Sahihul-Buhariju od Sehla b. Sa’da es-Saidija, radijallahu anhu, prenosi se ono što to pojašnjava. On kaže: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, susreo se sa mušricima u jednoj od bitaka, pa je došlo do okršaja. Svi ljudi su pribjegli svojoj vojsci. Među muslimanima je bio čovjek koji nije ništa propuštao, a da ga nije udario svojom sabljom. Rečeno je: „Allahov Poslaniče, niko se nije svojski borio kao taj i taj.“ Rekao je: „On je stanovnik Vatre!“ Rekli su: „Ko je onda stanovnik Dženneta, ako je ovaj stanovnik Vatre?“ Neki čovjek reče: „Ja ću ga slijediti. Kada bude ubrzavao ili usporavao ići ću sa njim.“ Tako je ovaj (hrabri) ranjen, pa je ubrzao svoju smrt. Mač je držačem zabio u zemlju, a oštricu postavio na svoje grudi. Zatim se navalio na mač i izvršio samoubistvo. Čovjek dođe Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i reče: „Svjedočim da si Allahov Poslanik!“ On reče: „Šta je bilo?“ Tada ga je obavijestio o svemu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Čovjek čini djela stanovnika Dženneta, kako to izgleda ljudima, a stanovnik je Vatre. Čovjek čini djela stanovnika Vatre, kako to izgleda ljudima, a on je stanovnik Dženneta.“ (El-Buhari, 5/170)
Imam Ahmed od Enesa, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ne trebate se nikome diviti sve dok ne vidite kako će završiti, jer osoba određeno vrijeme radi dobra djela i kada bi ih radeći umrla, ušla bi u Džennet. Zatim se promijeni i radi loša djela. Rob uistinu radi loša djela određeno vrijeme i kada bi umro radeći ih, ušao bi u Vatru. A zatim se promijeni i radi dobra djela. Kada Allah želi robu dobro, dadne mu da čini dobra djela prije smrti.“ Rekoše: „Allahov Poslaniče, a kakao mu to dadne?“ Odgovorio je: „Uputi ga na činjenje dobrog djela, a zatim ga usmrti dok ga čini.“ (Ahmed, El-Musned, 3/120 ; Es-Silsiletus-sahiha, 3/323)
Ova dva hadisa, a i svi ostali u tom značenju, ukazuju da je status roba vezan za njegov završetak kojeg poznaje samo Allah. Zato su se dobri ljudi uveliko pribojavali lošeg završetka. Njihove suze su obilno tekle boje-ći se da njihova srca ne potskliznu kada budu na izdisaju i da im se njihovo djelovanje ne zapečati lošim ili da poslije pokornosti pređu u nepokornost i umru u tome, osim ako ih Allah ne pomogne Svojim učvršćenjem.

Ovo je bio razlog da se boje znajući da su srca robova između dva Prsta Milostivoga, pa koga želi On će ga i uputiti, a koga že,li On će ga odvesti u zabludu. U svakom dobu su molili Allaha da ih učvrsti u vjerovanju i da lijepo završe ovaj svijet. Molimo Allaha za Njegovu blagodat i počast!

Loš završetak na ovom svijetu ima povode koji mu prethode, a od njih su širk, licemjersrtvo, vezanost za druge mimo Allaha, oholost, te druge slične pokuđene osobine Može se raditi i o novotariji, o kojoj sada govorimo, a njen sljedbenik je u velikoj opasnosti. Rijetko kada će novotar završiti ovaj svijet sa selametom, osim da ga Allah uzme u Svoju milost. Bojazan za novotara od njegovog lošeg završetka je zbog činjenice da je stanje smrti stanje otkrovenja Istine i suštine, pa možda mu se tada otkriju sramote njegove novotarije i zablude na kojima je bio i šejtan mu tada predoči da je sva njegova vjera ustvari zabluda. Tada ga obuzme sumnja ili negiranje istinite Vjere i djela mu budu zapečačena, onako kako je to već prethodno određeno u Knjizi.
Zato ćemo naći da su poglavari sljedbenika zablude i novotarija otvoreno na samrti govorili o zabludi u kojoj su bili. Njihova srca su prepu-kla od tragedije i žalosti zbog protraćenih života jer su uvidjeli zabludu u kojoj su bili. Tada nema drugog spasa osim učvršćivanja od Allaha. Niko se mimo Njega ne može spasiti. Allahu, molimo Te za postojanost u imanu sve dok se u njemu ne susretnemo s Tobom!
Ebu Muhammed Abdulhakk el-Išbili kaže: „Znaj, da loš završetak, Allah nas sačuvao od njega, neće biti za onoga ko je vanjštinom i svojom nutrinom bio ispravan. Nego će loš završetak doživjeti onaj čiji je razum bio neispravan, ko je ustrajavao na velikim grijesima i smiono činio nepokornosti. Možda ga to nadvlada kada mu smrt dođe, i to prije pokajanja, te preseli prije nego što se povrati. U tom trenutku i sudaru ga šejtan zgrabi i obuzme. Utječemo se Allahu! Utječemo se Allahu da ne budemo od onih koji su bili na ispravnom putu, a zatim se promijenili i izašli iz okvira Sunneta uzevši drugi pravac, pa to bude razlog za loš završetak i nesrećne posljedice. Utječemo se Allahu od toga! Uzvišeni kaže:„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. A kad Allah hoće da jedan narod kazni, niko to ne može spriječiti; osim Njega nema mu zaštitinika.“ (Er-Rad, 11).“ (El-Akibetu fi zikril-mevti vel-Ahireh, El-Išbili, 180-181)

9. Tjeranje sa Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Izvora (Havda)

Nesreća novotarije za novotara je i u njegovom tjeranju sa Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, Izvora, jer je dolazak na Izvor počast od Allaha svakom muslimanu koji je slijedio Sunnet i kao takav došao pred Allaha. Pošto se novotar suprostavljao Sunnetu svojom strašću i uveo ono što nije od njega, bit će mu stavljena pregrada i bit će otjeran sa Havda. Za sljedbenika novotarije u potpunosti postoji ovakva bojazan.

Muslim prenosi od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Vjerovje-snik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Sigurno će na Izvor doći ljudi koji su bili sa mnom, pa kada ih vidim bit će mi podignuti, a zatim od mene odvojeni. Reći ću: ‘Gospodaru, to su moji drugovi, moji drugovi“ Zatim će se sigurno reći: „Ti ne znaš šta su oni poslije tebe uvodili i izmišljali.““ (Muslim, Kitabul-fedail, 4/1800)
Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prišao mezarju i rekao: „Es-selamu alejkum, stanovnici vjernici u ovoj kući! I mi ćemo se, ako Allah da, vama priključiti. Volio sam da sam vidio našu braću.“ Upitaše: „Allahov Poslaniče, zar mi nismo tvoja braća?“ Rekao je: „Vi ste moji drugovi – ashabi. Naša braća su oni koji još nisu došli.“ Upitaše: „Kako znaš one koji još nisu došli od tvoga Ummeta, Allahov Poslaniče?“ Odgovorio je: „Zar nisi vidio kada čovjek ima krdo konja koji na sebi imaju velike pjege, a među njima ima konja koji su potpuno crni? Zar ne zna svoje konje?“ Rekoše: „Svakako, Allahov Poslaniče.“ Rekao je: „Oni će doći sa velikim svijetlim pjegama od abdesta, a ja ću biti njihov predvodnik do Izvora. Sigurno će neki ljudi biti odvraćeni od Izvora kao što se tjera zalutala deva. Dozivat ću ih: ‘Dođite’ Tada će se reći: „Oni su poslije tebe napravili izmjene, a ja ću reći: ‘Neka su udaljeni, neka su udaljeni’.“ (Muslim, Kitabut-tahare, 1/218)
En-Nevevi kaže: „Učenjaci su se razišli u značenju onoga što se misli pod ovim hadisom na nekoliko mišljenja:
Prvo: Misli se na licemjere i otpadnike, a moguće je da budu proživljeni sa svjetlošću i pjegama od abdesta, pa ih Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pozove zbog tih tragova na njima, pa će se reći: ‘Nisu to ti koji su ti obećani. Oni su uveli izmjene poslije tebe’, tj. nisu umrli pridržavajući se Islama.
Drugo: Misli se na one koji su bili u doba Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa su se odmetnuli poslije njega. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, će ih pozvati, pa makar na njima ne bilo tragova abdesta, jer ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poznavao tokom svoga života kao muslimane. Reći će se: ‘Oni su se odmetnuli poslije tebe.’

Treće: Misli se na velike grješnike koji su umrli na tevhidu, tj. na sljedbenike novotarija koji svojim novotarijama nisu izašli iz Islama.

Prema ovom mišljenju ne može se kategorički odrediti da će oni koji budu odbijeni biti u Vatri, nego će njihovo tjeranje sa Havda biti njima kazna, a zatim će im se Allah Uzvišeni smilovati i uvesti ih u Džennet bez kazne. Sljedbenici ovog mišljenja kažu: ‘Nije nemoguće da oni budu imali pjege i svjetlost od abdesta. Moguće je da su bili za vrijeme Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i poslije njega, pa ih je prepoznao po tragovima.’ (Sahihu Muslim, Šerhun- Nevevi, 3/136)
Ibn Abdulberr kaže: „Svako ko u Vjeru uvede ono s čime Allah nije zadoovljan, bit će otjeran sa Havda, a najgori su oni koji su se suprostavili zajednici muslimana, kao što su haridžije, rafidije i sljedbenici strasti. Isto se odnosi na tiranine koji su prelazili svaku mjesru u nasilju i oduzimanju tuđih prava, te one koji su javno činili velike grijehe. Za sve ove postoji bojazan da će biti od onih koji su spomenuti ovom predajom.“ (Šerhuz-Zerkani ala Muvettai Malik, 1/65)
____________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Sufije su izmislile različite oblike salavata na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da oni imaju vrijednost i nagradu, da se putem njih opraštaju grijesi. Njihova potvora je još veća kada govore da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio njihovog ‘tarikatskog šejha’, na javi ili u snu, i naredio mu da svoje pristalice poduči tom salavatu. Evo salavata ‘El-Fatih’:
“Allahu, blagoslovi našeg gospodina Muhammeda El-Fatiha (oslobodioca) za ono što je nerješivo i pečata onog što je prethodilo, pomagača istine istinom, uputitelja na Tvoj pravi put, kao i na njegovu porodicu uz puno poštovanje i u velikom obilju.” 
 
Tidžanije donose potvoru tvrdeći da je ovaj salavat bolji od Kur’ana i svakog zikra koji se desi u kosmosu šest hiljada puta.
Et-Tidžani kaže: „…zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se vratim na učenje Fatih-salavata kada zapadnem u teško stanje. Kada mi je naredio da se na njega povratim, upitao sam ga o njegovoj vrijednosti, pa me je prvo obavijestio da je jedanput proučeni salavat poput šest proučenih Kur’ana. Drugi put me obavijestio da je jedanput proučeni taj salavat vrijedniji je od svake slave koja se desi u kosmosu, od svakoga zikr ili dove, male ili velike, a od Kur’ana šest hiljada puta, jer on spada u zikrove.“ (Et-Tidžanijje, 116)

Ovo je otvoreno nevjerstvo zato što se bolje vrednuje govor ljudi nad Allahovim govorom, Gospodarem svjetova, a Kur’an se potcjenjuje i ljudi od njega odvode. 

 
 Isto tako su radili i nevjernici iz Kurejša koji su govorili ono što o njima Allah kaže: -„Oni koji ne vjeruju govore: “Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!’“ (Fussilet, 26)
Od oblika ovih salavata koji Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, daju osobine božanstvenosti, je i ovaj:
Allahu, blagoslovi apsolutno savršenstvo i ostvarenu ljepotu, suštinsko stvorenje i svjetlo prikazivanja istine. Allahu, donesi blagoslov Sobom i od Tebe na njega, i pošalji mu pozdrav. (Medžmu’atu ahzab ve evrad, 63)
Od njih je i ovaj:
Allahu, blagoslovi Muhammeda, svjetlost bića i tajnu koja teče u svim imenima i osobinama. (Delailul-hajrat, 163)
Od njih je i salavat koji se pripisuje Abdusselamu b. Mešišu. Na kraju ovog salavata on kaže:
Baci me u more jedinstva (s Tobom), iščupaj me iz kaljuže tevhida i utopi me u samo more jedinstva, tako da ne vidim, da ne čujem, da ne osjetim osim to.  Najveći zastor učini životom moje duše… (Efdalus-salavat, 111-112)
Iz ovog salavata se očituje pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim nevjerstvo u Islam i ispravno islamsko ubjeđenje-tevhid, jer ga opisuje kao kaljužu. Zašto? Zato što tevhid pravi razliku između stvorenja i Stvoritelja, Gospodara i roba. Međutim, on želi u isto vrijeme da bude i gospodar i rob, i Istina, a i stvorenje.
Čudno je da En-Nebehani, na kraju ovog salavata, kaže: „Ovo je najbolji poznati oblik salavata koji sa sobom nosi veliku vrijednost.“ Zatim je prenio izreke onih koji su ga smatrali dobrim iz reda njegovih sufijskih prethodnika: „Učenje ovog salavata sa sobom nosi tajne i svjetlosti čiju suštinu samo zna Allah Uzvišeni. Njegovim učenjem spušta se božanska pomoć i rješenje problema…“ (Efdalus-salavat, 112-113)
Postoje mnogi oblici salavata za koje tvrde da imaju posebnu nagra-du i vrijednost. Od njih je salavat sreće, a glasi:

Allahu, blagoslovi našeg gospodina Muhammeda toliko puta koliko je Allahovoga znanja stalnim blagoslovom, koliko traje i Allahovo carstvo.

Poslije navođenja ovog salavata En-Nebehani, prenoseći od šejha Ahmeda Dahlana, kaže: „Nagrada za ovaj salavat je kao šest stotina hiljada drugih salavata. Ko ga bude učio svakog petka hiljadu puta, bit će sretan i na dunjaluku i na Ahiretu.“ (Delailul-hajrat, 28)
Ovo su mnogobrojni oblici salavata kod sufija, a čak su i predmet konkurencije među sufijskim tarikatima, jer svaki tarikat tvrdi da ima virdove (dove, zikrove i salavate) koji se procjenjuju na toliko i toliko nagrade, te da onaj koji ih prouči zadobija toliku vijednost da će brzinski postati od Allahovih dobrih evlija. Isto tako kažu da se vrijednost ovih virdova ogleda u spoznaji da ih je šejh tarikata uzeo direktno na javi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili u snu, te da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obećao onome ko ih prouči blizinu i ulazak u Džennet. Postoje i druge dugačke i široke tvrdnje koje na vagi Šerijata, sazdanog na Kur’anu i Sunnetu, ništa ne znače.
 
Šerijat se ne uzima iz snova ili snoviđenja. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije naredio tokom svoga života. Da je znao da u tome ima dobra, pozivao bi nas ka tome. Šta onda reći kada se sve to suprostavlja onome s čime je on došao i odvraća od njegove Vjere i Sunneta.
 
Ovo se posebno očituje kada znamo da su ovi novotarski virdovi mnoge muslimane lišili približavanja Allahu propisanim ibadetima koje je Allah postavio kao put približavanja Njemu i zadobijanja Njegovog zadovoljstva. Koliko su samo ovi novotarski virdovi odvratili ljudi od učenja Kur’ana i razmišljanja o njemu? Koliko su zaokupirali od noćnog namaza noćnim bdijenjem u učenju virdova, a zatim se prespava sabah-namaz?! Koliko li je samo ljudi zbog ovih virdova odvraćeno od ibadeta i koliko li je zaokupirano od spoznaje islamskih dužnosti i njihovog prakticiranja? Većina ljudi postali su neznalice kada su se zaokupirali ovim neutemeljenim virdovima.
Kako su samo uskraćeni i ograničeni zbog njihovog okretanja od Šerijata ka zabludi, i od Sunneta ka novotariji ?! Nema kretanja i nema snage osim sa Allahovom pomoći!
____________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman

Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, mevlud održavaju sufije, 12. rebi’ul-evvela, svake godine iskazujući tako radost njegovog rođenja. (Iako nikada nije potvrđeno kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tačno rođen; nap. prev.) Neki su se u tome proširili i dozvoli mevlud u bilo kojem vremenu tokom godine sve dok se time izražava radost Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem. Pojava ove novotarije se historijski vraća na abidijsku državu koja je sebe nazvala ‘Fatimijskom’. Ova novotarija je izmišljena radi pridobijanja srca ljudi i manifestacijom pred masama u odori ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iako je to bila država u kojoj se najviše širilo nevjerstvo i otpadništvo pod sloganima šiizma i ljubavi prema Alul-Bejtu.

Izmislili su šest mevluda: Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, Alijjin, radijallahu anhu, Fatimin, radijallahu anha, El-Hasenov i El-Husejnov, radijallahu anhuma, i mevlud vladajućeg ‘halife’ u tom vremenu. Putem njih mevludi su se proširili i uveliko rasprostranili kod sufija. Svaki tarikat svome ‘šejhu’ pravi mevlud dostojan poziciji tarikata i njegovom šejhu! (El-Ibda’ fi medarril-ibtida’, 250)

Uz to redovno prave mevlud Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, svake godine krećući u povorkama po ulicama, pjevajući kaside i održavajući slavlja i druge manifestacije povodom Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođenja.
Nema razilaženja ni polemike da je proslavljanje Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođendana (mevluda), jedna od uvedenih novotarija među muslimane, a oni koji to čine i sami priznaju. Međutim, oni kažu: “Ako u mevludima nema štete, onda su lijepa novotarija, jer se na njima hrani sirotinja, čita životopis i iskazuje radost rođenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (El-Havi lil-fetva, Es-Sujuti, 1/292-305)
Međutim, ovo ne izlazi iz okvira pokuđene novotarije zbog nekoliko stvari:
– uzimanje mevluda za šerijatski praznik, a pravi šerijatski praznici su ramazanski i kurbanski bajram, kao što se navodi u tekstovima
– činjenje mevluda šerijatskim ibadetom i načinom približavanja Allahu, a čak u nekim krajevima ponekada one koji ne prisustvuju mevludu sumnjiče za nekorektnost i otpadništvo od Vjere
– ispravni prethodnici (selefu salih) nisu pravili mevlude, iako su najviše voljeli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i iako su najbolje poznavali njegova prava, a da je u tome bilo dobro oni bi nas pretekli
– ‘pravljenje’ mevluda sadrži zabranjene stvari Šerijatom, kao što su: mnogobožačke kaside, pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iskrivljavanje slike o Vjeri postupcima mađioničara i lažaca, što se dešava u većini islamskih krajeva.
Sufije su iskoristile medije za širenje ove novotarije, tvrdeći da je to najveći manifest ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pišući o tome brošure i knjige i koristeći printane medije. Svakog kritičara su optužili za mržnju i nepostojanje prisnosti Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Imamo pravo da kažemo da je slavljenje mevluda novotarija kojom se poistovjećujemo sa kršćanima u njihovom slavljenju božića. Njihova iskrivljenja vjera je stasala na pretjerivanju prema ličnostima, a naša nam Vjera zabranjuje to pretjerivanje. Potom, musliman se mora radovati slanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Objavi, jer je to suštinska blagodat kojom je Allah obasuo Svoje robove. Da nema objave i poslanstva naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi imao tu veličanstvenu poziciju između svih ostalih Allahovih poslanika. Uzvišeni kaže:
-„Reci: “Da Allah nije htio, ja vam ga ne bi kazivao niti bi vas On s njim upoznao. Ta ja sam prije poslanstva dugo među vama boravio, – zar ne shvaćate?”“ (Junus, 16)
-„Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.“ (El-Ankebut, 48)
To je prava radost za koju musliman ne treba odrediti posebno vrijeme sve dok čita ajete iz Kur’ana, danju i noću, i time se njegova prsa šire, a duša smiruje. I, sve dok se prisjeća Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prilikom činjenja svakog djela u kojem se povodi za njim mnogo ga spominjući i donoseći salavat na njega.
_______________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman

Propisano je da prilikom posjete kabura Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, musliman dođe u Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid i izgovori dovu prilikom ulaska, a zatim da ode do Revde i klanja dva reka’ata tehijjetul-mesdžida, ako može u Revdi, a ako ne može, onda u bilo kojem dijelu mesdžida. Potom će poselamiti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Bekra i Omera, radijallahu anhum, govoreći: ‘Esselamu alejke, Allahov Poslaniče! Esselamu alejke, Ebu Bekre! Esse-lamu alejke, Omere!’ Tako je postupao Ibn Omer, radijallahu anhu, kada bi došao s putovanja. (Es-Sunenul-Kubra, El-Bejheki, Kitabul-hadždž)

Posjeta na ovakav način je pohvalna onome ko dođe u Medinu želeći posjetiti mesdžid Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili onome ko želi putovati, a stanovnik je Medine. Ova pohvalnost je uzeta iz općenitog značenja hadisa o vrijednostima posjete kaburova, a nije potvrđen nije-dan hadis posebno o posjeti Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura koji bi bio argument kod učenjaka. (Medžmu’ul-fetava, Ibn Tejmijje, 27/383)
Međutim, ljudi su povodom posjete Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, kabura izmislili mnoge novotarije koje su izašle van okvira utemeljenog, a od njih su:
1. Uvjerenje da je posjeta Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura obavezna. U mislima mnogih ljudi kruži uvjerenje da je posjeta Vjerovje-snikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura obavezna. Mnogi od njih misle da se tom posjetom upotpunjuju hadžski propisi i da hadž ne važi bez njih. Na to su ih postakle neke od sljedećih stvari:
– Neznanje o propisima Vjere i stepenima ibadeta, pa su se kod mnogih pomiješali propisi obaveznog i pohvalnog, zabranjenog i pokuđenog. Zato je njihovo shvatanje Šerijata neispravno zbog udaljavanja od znanja i shvatanja.
– Dokazivanje mnoštvom slabih i apokrivnih hadisa o vrijednosti posjete Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura koji spominju neki pravnici i pisci govoreći o propisima hadždža. Spomen tih hadisa je kod ljudi postao proširen bez razlika između ispravnog i slabog. Tako su ovi hadisi imali velikog uticaja na uvjerenja mnogih ljudi o obaveznosti posjete. Neki od njih su:
a) „Ko posjeti moj kabur zaslužio je šefa’at.“ (Ed-Darekutni, 2/278) Ovaj hadis je neispravan i nije ispravno argumentiranje njime.
b) „Ko obavi hadždž, pa posjeti moj kabur poslije moje smrti, poput je onoga ko me posjetio tokom mog života.“ (Sunenud-Darekutni, 2/278, El-Bejheki, 5/246) Ovaj hadis ima neispravan tekst i lanac prenosilaca. Ono što ukazuje na njegovu slabost jeste da onaj ko posjeti njegov kabur poslije smrti ne može biti kao onaj koji ga posjeti tokom njegovog života. Onaj ko ga je posjetio tokom njegovog života, a bio je vjernik, postao jedan od njegovih ashaba čiji je visoki stepen u ovom Ummetu posvjedočen. Ljudi poslije njih neće zadobiti njihov stepen, pa makar sa njima sudjelovali u činjenuju obaveznih djela. Pa, kako onda može biti isti onaj ko ne čini obavezno djelo kao što je npr. posjeta Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura.
(Kaidetun dželile, 57)
c) „Ko posjeti Ka’bu, a ne posjeti mene zanemario me je.“(Ibn Adijj u El-Kamilu) Ovaj hadis je apokrifan. Ono što ukazuje na njegovu apokrifnost jeste da je zanemarivanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, uvršteno u velike grijehe, a ustvari je nevjerstvo. Hadis također ukazuje da je posjeta njegovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura obavezna, dok utemeljena posjeta ne prelazi kod učenjaka granice pohvalnosti. Kako onda onaj koji izostavlja ovu posjetu može biti nemaran, nekorektan i udaljavati se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? (Es-Silsiletud-da’ife, 1/61)
Vjerovanje u obaveznost posjete Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura je neispravno vjerovanje koje nema potporu u Sunnetu, niti u izrekama učenjaka koji se uzimaju kao uzor. Ko je uvjeren da je posjeta obavezna, ili da se njome upotpunjuje hadždž, ili da je to najveći cilj hadždža, njegovo uvjerenje je neispravno. To ne znači da, ako ta posjeta nije obavezna, da nije ni pohvlana. Nikako, ona je pohvlana onome ko dođe u Medinu sa putovanja ili iz nje izađe želeći putovati. Na to ukazuje postupak Ibn Omera, radijallahu anhu.
2. Ulazak u Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžid s pokretima (formi) traženja dozvole od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da mu se uđe
U knjizi Ebu El-Hasena eš-Šazilija prenosi se: ‘… da kada je došao u Medinu, neka joj Allah poveća počast i respekt, stao je na vrata Medinskog harema početkom dana do njegove polovine odgoljene glave i bosih nogu, tražeći dozvolu da Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, preda selam. Upitan je o tome, pa je rekao da čeka dok mu se da dozvola, jer Allah, Azze ve Dželle, kaže: „O vjernici, ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam se dopusti,“ (El-Ahzab, 53) Potom je čuo poziv iz Revde: ‘Neka je na onoga ko u njoj boravi najbolji salavat i selam! O Alijj, uđi!’
Ovo je ružna novotarija koju nije spomenuo nijedan učenjak iz reda prethodnika i njihovih nasljednika. Usporedba ulaska kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti sa ulaskom u njegovu kuću tokom njegovog života je neispravna analogija. Onaj koji ulazi u osnovi ulazi u džamiju, svejedno tokom njegovog života ili poslije smrti. Za ulazak u džamiju nije potrebna dozvola, a da je to propisano činili bi ga ashabi, radijallahu anhum.
3. Pridržavanje određene forme prilikom posjete Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura, prilikom stajanja, selama i dove.
Neki ljudi staju ispred časnog kabura u formi klanjača stavljajući desnu na lijevu ruku, a ovo se smatra obredoslovljem kojeg je dozvoljeno činiti samo u namazu. Kod mnogih ljudi selam pređe u dovu, jer se okrenu se prema kaburu, što šerijatski nije dozvoljeno. Kada čovjek želi uputiti dovu, neka se okrene prema kibli. Neki posjetitelji uobičajili su ljudima naglas opetovati različite forme selama i dove ponavljajući ih povišenim glasom. Ovo je jedna vrsta uznemiravanja i nekorektnosti koja se ne smije desiti u bilo kojem mesdžidu, a kamoli u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi ljudi prelaze granice šerijata u dovi, jer kada traže traže od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ono što se može tražiti isključivo od Allaha. U ovome je širk. Ovo su novotarije koje vode u širk, jer traženje šefa’ata, lijepe smrti na Sunnetu i drugo, spada u potrebe koje je dozvoljeno tražiti samo od Allaha Jedinoga. Nije dozvoljeno moliti i tražiti ih od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti. Traženje dove biva tokom njegovog života, a ne poslije njegove smrti.
4. Potiranje zidova Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, sobe i ljubljenje mušepaka (ograde), dodirivanje sobe i kruženje oko nje. Ove stvari spadaju u ibadet i dozvoljene su samo oko Ka’be. Njihovo činjenje u Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdždidu je zabranjeno Šerijatom.
5. Uvjerenje posjetioca da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zna njegove misli i namjere. Ibnul-Hadždž kaže: „Naši učenjaci, neka je Allahova milost na njiih, rekli su da posjetitelj podsjeća sebe da stoji pred njim, sallallahu alejhi ve sellem, kao za vrijeme njegovog života, jer nema razlike između njegove smrti i života. Želim reći: Mislim da nema razlike u njegovom gledanju Ummeta i poznavanju njihovih stanja, namjera, odluka i misli.“ Ovo je kod njega sasvim očito bez ikakve skrivenosti. (El-Medhal, 1/258-259) Također kaže: „Možda posjetitelj prilikom traženja svojih potreba i oprosta za grijehe nije u potrebi da ih spomene jezikom, nego će to pripremiti u svome srcu, u prisutnosti pred Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bolje od njega zna njegove potrebe i koristi, i prema njemu je milostiviji od samoga sebe, a i brižniji od njegovih bližnjih.“ (El-Medhal, 1/264)
Nije dozvoljeno da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tokom svoga života opiše ovim osobinama, pa kako onda se može opisati poslije smrti? Znanje o nevidljivom svijetu i onome što prsa skriveno nose specifično je samo za Allaha, Azze ve Dželle, i to niko drugi ne zna osim njega. Ne pristaje nikome da time bude opisan mimo Allaha, Azze ve Dželle. Uzvišeni kaže: -„Reci; “Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu štetu otkloniti; biva onako kako Allah hoće. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.”“ (El-A’raf, 188)
Ko je uvjeren da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poznaje nevidljivi svijet i ono što kriju prsa, tokom njegovog života ili poslije smrti, počinio je širk, osim da Allah dadne znanje Svome Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, o nekim pitanjima nevidljivog svijeta. To su onda odlike vjerovjesništva, a ne njegovo apsolutno znanje o nevidljivim svijetu.
6. Uzimanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura za svetkovinu
Uzimanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura za svetkovinu označava naviku stalnog i redovnog obilaska i učešće u gužvi kod njega, kao što se to dešava na mjestima i u vremenima gdje se proslavljaju praznici, tako da se odredi posebno vrijeme, bilo da se radi o svakoj sedmici, mjesecu ili godini. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je to rekavši, prema onome što prenose Ahmed i Ebu Davud od Ebu Hurejre, radijallahu anhu,: „Svoje kuće nemojte načiniti kaburovima, a ni moj kabur svetkovinom. Donosite salavat na mene, jer vaš salavat do mene dopire gdje god vi bili!“ (Ahmed, El-Musned, 3/155) Zbog ovoga je imam Malik prezirao čest obilazak kabura, pa je, pre-ma predaji od El-Kadi Ijada, rekao: „Nije obaveza stanovnicima Medine, koji uđu u mesdžid ili iz njega izađu, da zastanu kraj njegovog kabura, nego se to odnosi na strance. Nema smetnje da onaj koji dođe s putovanja ili krene na putovanje, da priđe Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, kaburu, donese salavat na njega i uputi dovu za Ebu Bekra i Omera.“ Rečeno mu je (Maliku): „Neki ljudi, stanovnici Medine, ne kreću na putovanje a i ne žele putovati, a obilazak kabura čine jednaput ili više puta dnevno predavajući selam i doveći određeno vrijeme.“ Rekao je: „Do mene ni od jednog učenjaka iz naših krajeva nije ništa došlo povodom toga, a izbjegavanje toga je na raspolaganju. Zadnji dio ovog Ummeta će biti ispravan samo s onim s čime je bio ispravan prvi dio ovog Ummeta. Od prvih generacija ovog Ummeta do mene nije dospjelo da su to činili.“
7. Da se posjetilac pridržava boravka u Medini osam dana klanjajući u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu četrdeset namaza da bi mu se upisao spas od Vatre. U tome se oslanjaju na hadis kojeg prenosi Imam Ahmed od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko u ovom mome mesdžidu klanja četrdeset namaza, bit će mu upisan spas od Vatre, i spas od kazne i bit će čist od licemjerstva.” (Ahmed, El-Musned, 3/155) Ovaj hadis je slab i argumentiranje njime nije ispravno. Novotarstvo se ovdje ogleda u određivanju posebnog broja dana ili namaza za određenu nagradu. Ovakvi propisi moraju biti potvrđeni isključivo ispravnim dokazom, a ovaj dokaz je slab. Ovo određivanje spada u novotariju. Sam namaz u Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, mesdžidu bez određivanja posebnog vremena je stvar na koju Šerijat podstiče, jer El-Buhari prenosi od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Namaz u ovom mom mesdžidu bolji je od hiljadu namaza u drugim mesdžidima, osim u El-Mesdžidul-Haramu.“ (Buhari, Kitabuul-mesadžid, 2/76)
8. Govor pisca knjige, ‘Vefaul-vefa’,: ‘Posjetilac će dati sadaku prije sašaptavanja (razgovora) sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, uzimajući u obzir rijeći Uzvišenog: „O vjernici, kada hoćete da se s Poslanikom posavjetujete, prije savjetovanja milostinju udijelite.“‘ (El-Mudžadala, 12) Ovaj ajet je derogiran kod velike većine učenjaka i to ajetom koji dolazi iza njega. (Imam Et-Taberi, Tefsir, 20/28 ; Imam El-Kurtubi, Tefsir, 17/301) Analogno upoređivanje posjete Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura sa sašaptavanjem i razgovorom nasamo tokom njegovog života je neispravno, jer je cilj posjete pozdrav Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a to ne spada u sašaptavanje jer ga svako čuje. Iako je sašaptavanje bilo propisano Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tokom života, kako ga onda primjenjvati kada je derogirano (još za njegova života)?
9. U novotarije spada i govor: „Dugo gledanje u časnu Sobu je ibadet analogno gledanju Časne Ka’be.“ (Vefaul-Vefa, 4/1410) Ovo je neispravno, jer nije potvrđeno ispravnim dokazom da je gledanje Ka’be ibadet, a kada bi i bilo ispravno, ibadeti se ne mogu ustanoviti analogijom već šerijatskim tekstom. Analogno upoređivanje Časne Ka’be sa Sobom je neispravno, jer El-Bejtul-Haram zadržava odlike posebnih ibadeta i nije ih dozvoljeni činiti na drugim mjestima.
10. Traženje pomoći i upućivanje žalbi Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem Oni o ovome imaju hikaja i spjevova čiji bi se spomen uveliko odužio. Pisac knjige, ‘Vefaul-vefa’, navodi nekoliko hikaja o onima koji su tražili pomoć od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Vefaul-Vefa, 4/1379-1387) U jednoj od njih se kaže da je neki čovjek iz Granade obolio, a liječnici ga nisu mogli izliječiti izgubivši svaku nadu. Potom je za njega jedan pjesnik napisao stihove Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, u pismu u kojem ga moli za izlječenje bolesti i lišavanje nedaće koja ga je snašla: Ovo je pismo smrtno bolesnoga Koji traži lijeka u kaburu Allahovog Poslanika Ahmeda Već odavno je nepokretan A može samo rukom pokazivati….. O pečate svih poslanika, zalagaču kod svog Gospodara Upućujem ti dovu nemoćnog, skrušena srca i tjelesnih udova Tvoj zraboljenik Allahov rob te umilno doziva Iskren je u obraćanju i uvjeren u samilost Od tebe se nada izlječenju bolesti koju ljudi ne mogu otkloniti…. (Vefaul-Vefa, 4/1387)
 
Veličanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kod sufija se pretvorilo u pretjerivanje njegovim izvođenjem iz granica ljudskosti i stavljanja na stepen božanstvenosti.
_________________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Od novotarija koje su sufije uvele je i ‘tevessul’ – približavanje Allahu, Azze ve Dželle, putem Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovog bića i pozicije ili zaklinjanje Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, na Allaha, Azze ve Dželle. U ovaj tevessul svrstavaju traženje pomoći putem njega i traženje pomoći od njega. Ova novotarija je zadobila ‘naučnu’ formu kod sufija zbog mnoštva knjiga i brošura koje su napisane o tevessulu. Međutim, suština se ogleda u njihovom htijenju da se pred ljudima prikažu da se pridržavaju šerijatskih dokaza. Zato ih vidimo kako nastoje pridobiti dokaze i njima upravljati kako bi potvrdili utemeljnost ove vrste tevessula Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, svrstavajući u njega sve oblike širka kao što su traženje pomoći, poniznost, traženje potreba i sl..
Zatim, iza toga postoji jedan drugi cilj, a on je njihova dozvola činjenja širka putem vjerovjesnika i dobrih ljudi pod imenom približavanja Allahu, Azze ve Dželle. ‘Dokle god je potvrđen tevessul poslanikom, dotle nema zapreke da taj tevessul pređe i na evlije’. Ako ih upitaš o razlogu koji ih na to motivira, odgovorit će: Samo iz ljubavi prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Allahovim dobrim evlijama, iz respekta prema njima i iz spoznaje njihovih prava itd..
Prije govora o novotarskom tevessulu putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, volio bih pojasniti da se tevessul Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, dijeli na dva dijela:
1. utemeljeni tevessul
2. neutemeljeni tevessul

Utemeljeni tevessul se dijeli na dvije vrste:
Prvi je tevessul vjerovanjem i pokornošću Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je stroga pojedinačna obaveza svakom muslimanu u svakoj situaciji i ne spada ni s jednog stvorenja poslije uspostavljanja dokaza protiv njega, niti za to ima ikakvog opravdanja.
Allah, Azze ve Dželle, je vjerovanje i pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavio kao sredstvo približavanja svakom dobru i milosti na dunjaluku i Ahiretu.

Tevessul ove vrste može biti dvojak:

– nekada musliman uzima vjerovanje, pokornost i ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao sredstvo postizanja nagrade i Dženneta kod Allaha, Azze ve Dželle.
– ponekada to uzima kao sredstvo u dovi, pa npr., kaže: ‘Allahu zbog mog vjerovanja u tvog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i moje pokornosti njemu, oprosti mi!’
Druga vrsta tevessula: Tevessul putem Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, dove i njegovog šefa’ata, za njegova života, kao što su činili ashabi tražeći od njega, sallallahu alejhi ve sellem, da uputi dovu za njih, zatraži oprosta ili zatraži kišu za njih od Allaha, Azze ve Dželle.
Tako će ljudi na Ahiretu od njega, sallallahu alejhi ve sellem, tražiti da se zalaže za njih kod njihovog Gospodara kako bi presudio ljudima. To je ‘počasna pozicija’ koju priželjkuju i prve i zadnje generacije ovog čovječanstva. Prema tome, ova vrsta tevessula mogla je biti za njegova, sallallahu alejhi ve sellem, života i korisna je za onoga za koga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uputio dovu ili se za njega zalagao, ili će biti na Sudnjem danu kada će ga ljudi uzeti kao sredstvo kako bi se zalagao kod njihovog Gospodara.
Međutim, poslije njegove smrti niko pored njegovog kabura od njega nije tražio da mu on, sallallahu alejhi ve sellem, čini dovu, a ni na jednom drugom mjestu. To nisu činili ni ashabi, ni tabi’ini, a ni oni poslije njih. Od njih nije preneseno na vjerodostojan način da je to dozvoljeno. Ova vrsta tevessula može biti, također, dvojaka:
Prvi: Zatražiti od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dovu i šefa’at, pa on, sallallahu alejhi ve sellem, uputi dovu i zalaže se, kao što su tražili ashabi, pa bi on za njih dovio, kao što će tražiti ljudi od njega na Sudnjem danu. Hadisi o traženju kiše, a i drugi hadisi, to savršeno pojašnjavaju.
Drugi: Da se tome doda molba Allahu Uzvišenome za šefa’at i dovu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao u hadisu o slijepcu koji je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tražio dovu i šefa’at (zalaganje). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je za njega dovio i zalagao se naredivši mu da moli Allaha. Rekao je: „Allahu, ja te molim i Tebi se okrećem s Tvojim Vjerovjesnikom Muhammedom, Vjerovjesnikom milosti…“ U hadisu stoji i: „Allahu, učini ga zalagačem za mene!“ Naredio mu je da moli Allaha za primanje zalaganja Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za njega. Kasnije će ovaj hadis biti još više pojašnjen.

Ova vrsta tevessula nije dozvoljena osim za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Poslije njegove smrti nije dozvoljena ni u jednoj situaciji, jer nema vjerodostojnog dokaza za to, kao što će kasnije biti pojašnjeno.

2. Neutemeljeni tevessul

Pod njime se misli na uzimanje Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića kao sredstva do Allaha, Azze ve Dželle, upućivanje molbe Allahu pozicijom Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i zaklinjanje njime na Allaha, Azze ve Dželle. Ova vrsta tevessula je neutemeljena zbog nepostojanja dokaza za njegovu utemeljenost. O njoj se ne navodi vjerodostojna predaja iz Sunneta, a niti su to činili ashabi ni za njegova života niti poslije njegove smrti, ni kod njegovog kabura, a ni na bilo kojem drugom mjestu. To se ne prenosi od njih na vjerodostojan način koji bi se uzeo kao oslonac kod učenjaka. Zapravo, kod njih je potvrđeno da su oni ostavljali ovu a uzimali drugu vrstu tevessula, kao što je učinio Omer, radijallahu anhu, sa El-Abbasom, radijallahu anhu.
Ova vrsta tevessula je neutemeljena a pod njom većina posljednjih generacija ciljano misli na tevessul putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Uvjerni su da je to najbolje djelo približavanja i da je to dokaz ljubavi prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i dobrim ljudima. Ljubav je prva stvar kojom potvrđuju i brane svojke postupke, te daju replike i osuđuju protivnike, kako bi postigli željeni cilj da se tevessul generalno prenese na sve vjerovjesnike i poslanike. Ovu vrstu tevessula ću malo podrobnije iznijeti i pojasniti.
Es-Subki kaže: „Uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao sre-dstva približavanja Allahu, je dozvoljeno u svakoj situaciji: prije njegovog stvaranja, poslije negovog stvaranja, tokom njegovog života na dunjalu-ku, poslije njegove smrti, tokom boravka u Berzehu, te poslije proživljenja na Sudnjem danu i Džennetu.“ (Šifaus-sikam, Es-Subki)
Dijeli ga na tri dijela:
Prva vrsta: Da ga uzme kao sredstvo u smislu traženja potrebe moleći Allaha Uzvišenog putem njega, njegovom pozicijom ili bereketom. To je dozvoljeno u tri okolnosti, a za svaku od njih se navodi ispravna predaja. Pod ovu vrstu je stavio hadis ‘Ademov tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem’, kao i druge hadise.
Druga vrsta: Tevessul Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u smislu traženja dove od njega. Kaže: „Kao što je to bilo dozvoljeno tokom njegovog života, dozvoljeno je poslije njegove smrti.“
Potom je naveo predaju od Malika Ed-Dara, pa kaže: „Ljude je zadesila suša u doba Omera ibn El-Hattaba, radijallahu anhu. Neki čovjek je došao do Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura i rekao: ‘Allahov Poslaniče, traži kišu za svoj Ummet, jer će pomrijeti!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu je došao u snu i rekao: „Otiđi Omeru, prenesi mu selam i obavijesti ga da će kiša pasti, te mu reci: ‘Budi oštrouman!’ Čovjek je otišao do Omera, radijallahu anhu, i obavijestio ga, pa je Omer zaplakao i rekao: „Gospodaru, oni su dobili ono što ja nisam mogao.“
Es-Subki kaže: Argument iz ove predaje nalazi se u njegovom traže-nju kiše od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti tokom života u Berzehu. Za to nema zapreke, jer Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, dova njegovom Gospodaru u ovakvoj situaciji nije neizvjesna.
Treća vrsta: Da od njega traži željenu stvar, u smislu da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, moćan da posreduje moleći svoga Gospodara i čineći zalaganje kod Njega. Ova se vraća na drugo značenje iako je izraz različit. (Šifaus-sikam, Es-Subki)
Jasnije rečeno: da od njega direktno traži potrebe. Molitelj će reći: ‘Allahov Poslaniče, otkloni moju nedaću’ ili ‘Pomozi me’, itd..
Es-Subki nije našao argumenta za ovu treću vrstu osim, da se ona vraća (po smislu) na prethodnu. Međutim, drugi su pronašli ono čime bi dokazali ovu treću vrstu, a to su hikaje i snoviđenja na koje se oni većinom oslanjaju.
Sumnje onih koji dozvoljavaju ovu vrstu tevessula
Sufije navode mnoge sumnje u pogledu dozvole tevessula Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kao novotarskog i mnogobožačkog tevessula kako bi svoje sljedbenike zavarali da su na Istini i da najviše vole Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da su mu bliži od ostalih. Njihove sumnje su raznolike, ograničit ću se na najjače prema njihovom mišljenju:
Prva: Iz Kur’ana
-„O vjernici, Allah se bojte i nastojte da Mu se umilite, i na putu Njegovu se borite kako biste postigli što želite.“ (El-Maide, 35)
-„Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove.“ (El-Isra, 57)
Pisac knjige, „Suština tevessula i vesileta“, kaže:„Termin vesilet-sredstvo, je općenit u oba ajeta i obuhvata tevessul vrijednim bićima kao što su vjerovjesnici i poslanici u toku njihova života a i poslije, kao i izvršavanje dobrih djela na način kako su naređena, te tevessul putem njih poslije izvršavanja tih djela.“ (Hakikatut-tevssuli vel-vesile, Musa Muhammed Alijj, 29)

Njihovo argumentiranje sa ova dva ajeta je neispravno, jer je u suprotnosti sa tefsirom ashaba, tabi’ina i imama u tefsiru koji kažu da se pod vesiletom u oba ajeta msili na približavanje Allahu, Azze ve Dželle, dobrim djelima. Ni od jednog od njih se ne prenosi da ih je protumačio u smislu dozvole uzimanja bića vjerovjesnika i dobrih ljudi kao sredstava do Allaha, kako to ovi tumače.

Argumentiranje posebno drugim ajetom za njihove tvrdnje smatra se najgorom neistinom i najvećom lažju, jer taj ajet ukazuje baš na potpuno suprotno od onoga što oni zagovaraju i replicira im na njihovu tvrdnju. Ovo se pojašnjava povodom objave ajeta, kao što Ibn Mes’ud kaže prema predaji koju prenosi El-Buhari: „Ljudi su obožavali džinne, pa su džinni prešli na Islam a ovi (ljudi) su se pridržavali svoje (neispravne) vjere.“ (El-Buhari, Kitabut- tefsir, 2/107)
To znači, da Allah odgovara ovima koji su obožavali i dozivali džinne mimo Njega, da su oni koje dozivate prešli na Islam i počeli se približavati Allahu dobrim djelima. U ovome je bio podsticaj mušricima da povjeruju u Allaha Jedinoga i da krenu putem džinna koji su povjerovali. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„Reci; “Molite se onima koje, pored Njega, smatrate bogovima, – ali vas oni neće moći nevolje osloboditi niti je izmijeniti.”“ (El-Isra, 56)
-„Oni kojima se oni mole sami traže načina kako će se što više Gospodaru svome približiti, i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove.“ (El-Isra, 57)
Šejh Muhammed El-Emin Eš-Šenkiti u tefsiru ajeta,: „ i nastojte da Mu se umilite“ (El-Maide, 35), kaže: „Znaj, da velika većina učenjaka smatra da se pod ‘vesiletom’ ovdje misli na približavanje Allahu Uzvi-šenom izvršavanjem njegovih naredbi i izbjegavanjem njegovih zabrana u suglasnosti s onim, s čime je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i iskrenošću prema Allahu. To je jedini put koji vodi do Allahovog zadovoljstva i postizanja kod Njega dobara dunjaluka i Ahireta.
Iz ovog pojašnjenja saznaješ da ono što tvrde mnogi otpadnici, iz reda sljedbenika neznalica koji se pozivaju na tesavvuf, govoreći da se pod vesiletom u ajetu misli na ‘šejha’ koji biva posrednik između osobe i Gospodara, krajnje je neznanje, sljepilo, jasna zabluda i poigravanje sa Allahovom Knjigom. Uzimanje posrednika mimo Allaha, spada u temelje nevjerstva. Uzvišeni to iznosi govoreći o njima:
-„…da bi nas što više Allahu približili“ (Ez-Zumer, 3)
-„…i govore: “Ovo su naši zagovornici kod Allaha.” Reci: “Kako da Allahu kazujete da na nebesima i na Zemlji postoji nešto, a On zna da ne postoji!” Neka je hvaljen On i vrlo visoko iznad onih koje smatraju Njemu ravnim!“ (Junus, 18)
Svaka osoba zadužena šerijatskim tekstovima mora poznavati put koji vodi u Allahovo zadovoljstvo, Njegov Džennet i milost, a on je slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ko skrene sa toga, zalutao je sa Pravoga puta.“ (Advaul-Bejan, 2/97-98)
Jedan od hadisa kojim su argumentirali je i hadis koji prenosi El-Buhari od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu, kada bi nastupila suša tražio kišu putem El-Abbasa ibn Abdulmuttaliba. Govorio bi: „Allahu, mi smo ti se približavali putem našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, pa si nam dao kišu. Sada ti se približavamo putem amidže našeg Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem,i daj nam kišu!“, pa bi kiša pala.“ (El-Buhari, Kitabul-istisqa, 2/34)
Ovim hadisom dokazuju dozvolu tevessula bićima i njihovim pozicijama i ugledom. Kažu da je Omer ćinio tevessul ugledom i pozicijom El-Abbasa kod Allaha, Azze ve Dželle. Njegov tevessul je bio samo njegovo spominjanje El-Abbasa u dovi i traženje od Allaha da ga napoji zbog njega. Ashabi su to potvrdili, što, prema njihovoj tvrdnji, ukazuje na dozvolu tevessula bićima i njihovim ugledom. Međutim, šta je razlog da je Omer sa tevessula Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prešao na drugi tevessul, dok god to oni smatraju dozvoljenim? Odgovorili su da je razlog tome bilo pojašnjenje dozvole tevessula drugima mimo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da za to nema smetnje.
Ahmed Zejni Dahlan kaže: „Omer, radijallahu anhu, tražio je od Allaha silazak kiše putem El-Abbasa, radijallahu anhu, a nije to učinio putem Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ljudima pokazao dozvoljenost tevessula s drugima mimo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, te da za to nema smetnje. Traženje kiše putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kod njih je bilo poznato, pa je vjerovatno bilo ljudi koji su smatrali zabranjenim to s drugima mimo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem,. Tada im je Omer pojasnio dozvoljenost traženjem kiše putem El-Abbasa.“ (Ed-durerus-sunnijje fir-reddi alel-vehhabijje, 8-9)
Dokazivanje njihovih tvrdnji ovim hadisom je neispravno iz nekoli-ko razloga:
Prvi: U hadisu se spominje da su ashabi uzimali kao sredstvo približavanja Allahu, Azze ve Dželle, Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, dovu za njegova života kako bi im pala kiša, pa se to i dešavalo. Navedeni hadisi o traženju kiše to pojašnjavaju. Ne postoji vjerodostojan hadis koji potvrđuje njihovo mišljenje da su ashabi uzimali Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, biće ili ugled kao sredstvo približavanja Allahu, Azze ve Dželle.
Zapravo, navedeni hadisi potvrđuju da je traženje kiše bilo samo putem Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, dove.
Prenose El-Buhari i Muslim od Enesa, radijallahu anhu: „Neki čovjek je ušao na dan džume na vrata koja su gledala u minber a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stajao je i držao hutbu. Okrenuo se stajući pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Allahov Poslaniče, pomrije stoka i prekinuše se svi putevi (opskrbe)! Moli Allaha da nam spusti kišu!“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podigao je svoje ruke i rekao: „Allahu, spusti nam kišu! Allahu, spusti nam kišu! Allahu, spusti nam kišu!“ Enes je rekao: „Allaha nam, ne nebu nismo vidjeli ni oblaka ni rapršenih oblačića. Između nas i brda Sel’ nije bilo ni jedne kuće. Najedanput iz tog brda pojavi se oblak popot štita. Kada je došao na sredinu, raširio se i kiša je poćela padati iz njega. Tako mi Allaha, sunca nismo vidjeli šest dana. Potom je neki čovjek ušao na ista vrta sljedeće džume a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stajao je i držao hutbu. Okrenuo se prema njemu stajući i rekao: „Allahov Poslaniče, imeci su propali i prekinuše se svi putevi! Moli Allaha da zaustvi kišu!“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podigao je ruke i rekao: „Allahu, (daj kišu) oko nas, a ne na nas! Allahu, na brijegove, planine, brežuljke, doline i šume!“ Kiša je prestala i izašli smo (sa džume) hodajući pod toplinom sunčeve svjetlosti.“ (Buhari, Kitabul-istisqa, 2/34 ; Muslim, Kitabu salatil-istisqa, 612)
El-Buhari od Abbada b. Temima, a on od njegovog amidže, prenosi da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao s ljudima tražeći od Allaha kišu za njih. Ustao je i molio Allaha stojeći, a potom se okrenuo prema kibli i izvratio svoju odjeću, pa je kiša pala.“ (Buhari, Kitabu el istisqa, 2/38)
Ova dva hadisa, i mnogi njima slični u knjigama Sunneta, potvrđuju da bi ashabi prilikom suše išli Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i pitali ga da moli Allaha da im dadne kišu, ili je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sa njima izlazio i klanjao namaz za kišu, a zatim molio Allaha za njih, kao što se o tome govori u Sunnetu. Na ovo je Omer mislio kada je rekao: „Allahu, mi smo tebi činili tevessul Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa si nam dao kišu.“
Drugi: Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro, Omer, radijallahu anhu, činio je tevessul El-Abbasovom dovom zato što je znao da je tevessul Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti nemoguć i nedozvoljen. Ovo se od njega ponovilo više puta u prisustvu ashaba, radijallahu anhum. Da je tevessul Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti dozvoljen, Omer ne bi to uzimao od nekoga drugog. Pošto su mu to ashabi potvrdili i to se više puta od njega ponovilo, snažan je dokaz za zabranu tevessula Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti.
Treći: Ponavljanje ovoga čina od Omera, radijallahu anhu, poništava sumnju onih koji kažu da je on to učinio da bi pojasnio dozvoljenost tevessula drugima mimo Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti bila poznata stvar kod ashaba. Ovo nije ispravno, jer da je tako, ovaj postupak Omer ne bi ponavljao i svoj bi navodni cilj pojasnio jednim primjerom, a on je dozvola tevssula vrijednom osobom uz postojanje vrijednije osobe, kao što oni tvrde. Zatim, u njihovim tvrdnjama se nalazi laž na Omera i veliki dio ashaba, jer oni koji dozvoljavaju tevessul tvrde da je tevessul Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, bićem bila poznata stvar kod ashaba, ali se na vjerodosotojan način od njih ne prenosi predaja koja podupire njihove tvrdnje. Od njih se prenosi upravo suprotno.
Četvrti: Omer je jasno rekao da su uzimali Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao sredstvo približavanja Allahu, Azze ve Dželle, u dovi, tokom njegovog života i da on poslije njegove smrti čini tevessul njegovim amidžom El-Abbasom. Nema sumnje da su oba ova tevessula jedne vrste, a to je tevessul dovom dobrih ljudi, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je njihov predvodnik.
Peti: Neke predaje ovog ispravnog hadisa tumače spomenuti govor Omera i njegovu namjeru, jer prenose El-Abasove, radijallahu anhu, dove kao odaziv na Omerov, radijallahu anhu, poziv. Tako Hafiz Ibn Hadžer u ‘Fethul-Bariju’, prenosi: „Ez-Zubejr b. Bekkar u knjizi ‘El-Ensab-rodoslovlja’ pojašnjava opis onoga što je El-Abbas spominjao u dovi u pogledu ovog događaja i vremena kada se on odvio. On prenosi sa svojim lancem prenosilaca da je El-Abbas, nakon Omerovog zahtjeva da zatraži kišu, rekao: „Allahu, svaki belaj dolazi s grijehom, a prestaje samo sa tevbom. Ljudi su se meni obratili zbog moje pozicije kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo su naše ruke koje se Tebi uzdižu sa grijesima, a i svoja čela Tebi spuštamo sa pokajanjem. Zato nam dadni kišu!“ Zatim su se na nebu pojavili oblaci poput brda koji su natopili zemlju, pa su se ljudi povratili sebi.“ (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 3/150)
Ovaj hadis pojašnjava da je tevessul bio isključivo El-Abbasovom, radijallahu anhu, dovom, a ne njegovim bićem ili osijedjelim dlakama, kao što tvrde. U suprotnom, šta bi bio razlog da El-Abbas ustane i moli novom dovom, ili, kakva je korist da El-Abbas dođe na mjesto traženja kiše da bi uputio dovu?
Iz ovoga se očituje da hadis Omera o tevessulu El-Abbasom, radijallahu anhu, nije dokaz za dozvoljenost tevessula Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti, nego je dokaz za nedozvoljenost toga.
Od hadisa kojima argumentiraju jeste i hadis kod Imama Ahmeda od Osmana b. Hunejfa u kome se kaže da je neki čovjek slijepac rekao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem: „Moli Allaha da me izliječi!“ Rekao je: „Ako želiš molit ću za tebe, a ako želiš odgodit ću to, a i to je dobro.“ Rekao je: „Moli Ga!“ Naredio mu je da uzme abdest lijepo i da klanja dva reka’ata i da moli ovom dovom: ‘‘Allahu, ja Te molim, Tebi se okrećem s Tvojim Vjerovjesnikom Muhammedom, Vjerovjesnikom milosti. Muhammede, Ja se s Tobom okrećem ka mom Gospodaru radi ove moje potrebe koja će mi se ispuniti. Allahu, učini ga zalagačem za mene i mene za njega.’ Čovjek je to učinio, pa se izliječio.“ (Ahmed, El-Musned, 4/138 ; Ibn Madže, Es-Sunen, 1/481)
Oni kažu: Dokaz iz ovog hadisa jeste da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio slijepca da ga uzme kao sredstvo približavanja Allahu, Azze ve Dželle, u dovi. Slijepac je to učinio, pa je progledao. Njegov tevessul je bio putem Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića, a ne njegovom dovom. Pošto je tako, svakome je dozvoljeno da uputi ovu dovu koja se navodi u hadisu.
Ibn Hadžer El-Hejtemi kaže: „Vjerovjesnik ga je podučio tome, a nije dovio za njega, želeći da se on sam okrene, u potpunosti preda i zatraži putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pomoć kako bi postigao vrhunac svoga cilja. Ovo smisao se odvija tokom njegovog života i poslije smrti. Zato su ispravni prethodnici koristili ovu dovu za svoje potrebe poslije njegove smrti.“ (El-Dževherul-Munezzam, 76-77) Argumentirao je i anegdotom o čovjeku sa Osmanom b. Hunejfom, radijallahu anhu, što će biti kasnije spomenuto.
Prema tome, oni smatraju da je hadis dokaz za njih o dozvoljenosti uzimanja Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića kao sredstva približavanja, te da se hadis ne odnosi samo na slijepca, nego je dozvolje-no svakom da uputi ovakvu dovu. Međutim, hadis nije dokaz za ono što oni misle, nego je dokaz za jednu od utemeljenih vrsta tevessula, jer je slijepac činio tevessul Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, dovom, a to je utemeljeno kao što je prethodno naznačeno. Ovo se može pojasniti iz hadisa kroz nekoliko stvari:

Prva: Slijepac je došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da bi on molio za njega. To je značenje riječi: „Moli Allaha da me izliječi!“. Učinio je tevessul Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, dovom znajući da je njegova dova primljena. Zato je od njega zatražio dovu. A da mu je bio cilj uzeti Vjerovjesnikovo, sallallahu alejhi ve sellem, biće ka sredstvo približavanja, ili njegovu poziciju, kao što tvrde, ne bi imao uopće potrebe da dođe Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i da ga pita za dovu. Zapravo, bilo bi mu dovoljno da sjedi u svojoj kući i da moli Allaha čineći tevessul Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, bićem ili ugledom. Međutim, on to nije učinio, jer je odlično poznavao značenje tevessula i da je neophodno otići onome putem koga se čini tevessul da bi od njega zatražio ono što želi (tj.učenje dove).

Druga: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obećao mu je činiti dovu nakon što mu je dao izbora između dove i strpljenja, ako to želi.
Treća: Ustrajnost slijepca da mu učini dovu potvrđuje da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, činio dovu, jer mu je to obećao, ako slijepac bude želio. On je to želio i potvrdio riječima: „Moli Ga!“. I pored toga, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije se samo zadovoljio dovom za njega, nego ga je uputio na dobro djelo kako bi mu objedinio sve vrste dobra. Naredio mu je namaz i učenje dove kojom će moliti u svome namazu.
Četvrta: Riječi slijepca u zadnjem dijelu ove dove: „Allahu, učini ga zagovornikom za mene.“, nemoguće je protumačiti kao tevessul Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, bićem ili ugledom, kao što tvrde. Značenje ovih riječi jeste: ‘Allahu, primi Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, zalaganje za mene.’ , tj. primi njegovu dovu kako bi mi povratio vid. To je značenje šefa’ata-zalaganja. Zalaganje nije potpuno osim kada dvojica traže određenu stvar, a jedan drugom je zalagač. Zalaganje od strane Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva samo dovom za onoga za koga se zalaže.
Peta: Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, podučio je slijepca da kaže u svojoj dovi: ‘I učini me zalagačem za njega.’, tj., primi moju dovu da bi njegov šefa’at i dova bili primljeni. Sama ova rečenica je dovoljna za one koji tvrde da je tevessul slijepca bio putem Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, bića i ugleda, jer kako se slijepac može zalagati za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim ako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upućuje dovu za njega, a slijepac moli svoga Gospodara da usliša dovu Svoga Vjerovjesnika?
Šesta: Ovaj hadis učenjaci spominju kao primjer jednog od nadnaravnih djela Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove primljene dove. Allah je time pokazao bereket njegove dove u nadnaravnim djelima i liječenju bolesti. Blagoslovom Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, dove, Allah je ovom slijepcu povratio vid. Zato ovaj hadis pisci svrstavaju u jedan od znakova njegovog vjerovjesništva, kao što je učinio El-Bejheki i drugi. To, također, ukazuje da je tajna slijepčevog izlječenja, ustvari, Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, dova.
Sedma: Ova dova je specifična samo za slijepca, jer sadrži Vjero-vjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, dovu i njegovo zalaganje za njega, a onome za koga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, lično nije činio dovu i zalagao se za njega, nije na stepenu toga slijepca za kojeg je on uputio dovu i zalagao se. Da je ovo generalno pravilo, kao što tvrde oni koji dozvoljavaju, slije-pci iz reda ashaba, ili bar dio njih, bi molili ovom dovom i bili bi izliječeni. Njihovo spuštanje ove dove i uzimanje drugih je dokaz njene specifičnosti samo za ovog slijepca. Isto tako, da je povod slijepčevog liječenja tevessul Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, bićem ili ugledom, kao što shvata većina zadnjih generacija, bilo bi moguće da se ovo izlječenje desi i drugim bolesnicima, mimo slijepaca, koji čine tevessul Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, ugledom, pridružujući tome ugled svih vjerovjesnika, poslanika, evlija i dobrih ljudi.
Oni su argumentirali hadisima i predajama koji su nevažeće i neispravne za argumentaciju. Npr.: Hadis Ademovog tevessula Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi El-Hakim od Omera ibn El-Hattaba u kojem se kaže: „Kada je Adem počinio grijeh rekao je: „Gospodaru, molim Te s Muhammedovim pravom da mi oprostiš!“ Allah je rekao: „Ademe, kako znaš Muhammeda, a nisam ga stvorio?“ Odgovorio je: „Gospodaru, zato, jer kada Si me stvorio Svojom rukom i u mene udahnuo Svoga Ruha, podigao sam glavu i na stubovima Arša vidio zapisano: ‘Nema drugog boga osim Allaha, Muhammed je Allahov Poslanik’. Znao sam da ćeš Svome imenu pridodati samo ime najdražeg stvorenja Tebi. Allah je rekao: „Istinu si rekao, Ademe. On Mi je najdraže stvorenje. Moli Me s njegovim pravom, Ja sam ti oprostio. Da nije Muhammeda ne bih te ni stvorio.“ (Hakim, El-Mustedrek, 2/615) Ovaj hadis je argument kojim oponenti potvrđuju tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, prije njegovog stvaranja.
Pisac knjige, ’Vefaul-vefa’, kaže: „Znaj, da je traženje pomoći i za-laganja Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ugledom i bereketom kod njegovog Gospodara djelo vjerovjesnika i poslanika, a i životni put ispravnih prethodnika. Dešava se u svakoj situaciji: prije njegovog stvaranja, poslije, tokom njegovog dunjalučkog života, za vrijeme Berzeha i na Sudnjem danu.“ Potom je naveo prethodni hadis o Ademovom tevessulu argumentirajući njime. Istim su argumentirali Es-Subki i drugi.
Međutim, ovaj hadis je apokrifan i njime nije dozvoljeno dokazivati zbog Abdurrahmana b. Zejda b. Eslema u lancu prenosilaca koji je optužen za izmišljanje hadisa.
Zato su sud o neispravnosti ovog hadisa izrekli Ibn Tejmijje, Ez-Zehebi, Ibn Abdul-Hadi, Ibn Hadžer. Nikome nije dozvoljeno da ovim hadisom dokazuje samo zato što ga je El-Hakim ocijenio kao vjerodostojan.
Argumentirali su hadisima i predajama koje su sve neispravne i apokrifne, i poput su hikaja. Preostalo je da ukažem na predaju Malika Ed-Dara kojom je Es-Subki pokušao dokazati dozvoljenost traženja dove od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti.
Dokazivanje ovom predajom nije dozvoljeno zato što nije ispravna. Zatim, ona je u suprotnosti sa propisima koji su šerijatski potvrđeni u vidu pohvlanosti namaza za kišu, upućivanja dove Uzvišenom Allahu i poni-znosti pred njim kako bi Svojim robovima spustio kišu, što je bio Sunnet kojeg je prakticirala velika većina učenjaka. Ni od jednog od ispravnih prethodnika ovog Ummeta nije preneseno da je našao utočišta kod Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kabura i tražio od njega dovu za kišu ili nešto drugo. Da je ovo bilo utemeljeno, ashabi bi to učinili i od njih bi to bilo prenešeno na vjerodostojan način i uzeto kao oslonac u Vjeri. Pošto se to nije desilo, onda je to dokaz za neutemeljenost i neispravnost ove predaje. Također, ova predaja ne sadrži tevessul Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, niti njegovim bićem, niti ugledom, niti zaklinjanje njime na Allaha oko kojeg postoji razilaženje. Zapravo, u predaji se spominje traženje dove od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije njegove smrti. Ovo šerijatsko pitanje je van okvira razilaženja, jer o dozvoljenosti toga nije rekao nijedan učenjak iz reda ispravnih prethodnika, nego je to širk kojeg Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjuju. Zbog toga su se sufije proširile u značenju tevesula uvodeći u njega različite vrste širka, kao što je traženje pomoći i utočišta, upućivanje žalbi, traženje dove, zalaganja i oprosta, svih potreba i udovoljenju murada. Sve to su nazvali tevessulom. Kada im se potvrdi i ustanovi novotarski tevessul u njega uvedu mnogobožački tevessul i sve to umotaju nazivajući ga ‘tevessulom putem Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, iz pokazivanja ljubavi prema njemu’.
Poslije pojašnjenja neispravnosti ovih sumnji kojima su oni koji dozvoljavaju neutemeljni tevessul dokazivali, želimo znati propis o ovoj vrsti tevessula. Ovaj tevessul, s obzirom na propis, dijeli se na dva dijela:

Prvi dio: Novotarski tevessul
Poput tevessula Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, bićem, ugledom ili zaklinjanjem njime na Allaha, kao da neko kaže: ‘Allahu moj, činim Ti tevessul Tvojim Vjerovjesnikom’; ili da kaže: ‘Allahu, zbog ugleda Tvoga Vjerovjesnika, oprosti mi!’ Primjer za zakletvu je da neko kaže: ‘Allahu, s Tvojim Vjerovjesnikom, ili pravom Tvoga Vjerovjesnika, izliječi me, ili udovolji moje potrebe!’
Zbog čega je ovo novotarija? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije naredio niti je ljude pozivao u to, a također to nije ubrojao u vidove približavanja Allahu, Azze ve Dželle, kao što su to učinile posljednje generacije sufija i njihovih sljedbenika učinivši to najboljim oblikom približavanja Allahu. Isto tako, ashabi se nisu približavali Allahu ovom vrstom tevessula, a niti su to činili tabiini i njihovi sljedbenici. Zapravo, od njih je potvrđeno da su se držali utmeljenog tevessula i pošto nema tome spomena u Allahovoj Knjizi, niti u Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ni u postupcima ashaba i tabiina, to je dokaz za neutemeljenost i novotarstvo ove vrste približavanja Allahu.
Ovo je bilo općenito, a podrobnije se može reći da je traženje potreba Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim bićem i ugledom nedozvo-ljeno, jer iako se zasniva na temeljima da vjerovjesnici imaju ugled i pozici-ju kod Allaha, što je ispravno, ipak Allah, Azze ve Dželle, tu poziciju nije učinio povodom za uslišavanje dove onoga ko čini tevessul putem njih. Ustvari, Allah je vjerovanje, ljubav i slijeđenje njih učinio povodom uslišavanja dove, za razliku od molbi i tevessula njihovim bićima i ugledima. Zaklinjanje na Allaha Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ili njegovim hakkom (pravom) također nije šerijatski dozvoljeno, jer se tim postupkom izriče zakletva stvorenjem na Stvoritelja, Subhanehu ve Te’ala. Također, zaklinjanje stvorenjem na stvorenje nije dozvoljeno, pa kako će onda biti dozvoljeno kad se radi o Uzvišenom Stvoritelju? (El-kaidetul-dželile, 109-110)
Kada je ovo jasno, nije dozvoljeno uzimati Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. njegovo biće, ugled ili se njime zakilinjati na Allaha kao sredstvo približavanja, jer takve izreke vode pretjerivanju kojeg zabranjuju Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i zato se treba držati preventive od mnogoboštva koje je zasigurno posljedica ovakvih postupaka. Upravo zato što većina onih koji su dozvolili ovaj tevessul nisu zastali na njegovim granicama, nego su s toga prešli na traženje pomoći putem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili od njega, a traženje pomoći nije dozvoljeno osim od Allaha. Tu također ima i drugih stvari koje vode u širk, nazivajući sve ovo tevessulom.
Potrebno je posebno napomenuti da kada pojašnjavamo neispra-vnost ove vrste tevessula ne znači da negiramo ugled i uzvišenu poziciju Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nikako! Njegov ugled, neka je na njega Allahov blagoslov i spas, veći je od ugleda svih vjerovjesnika i poslanika. Hadis o zalaganju to precizno pojašnjava.

Drugi dio: Mnogobožački tevessul

On se ogleda u traženju potreba od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i upućivanju dove njemu da otkloni nedaću ili poteškoću, te upućivanje tužbi njemu, kao i ostale vrste širka koje zabranjuju Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Sasvim je jasno da je ova vrsta tevessula širk. Da se od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u toku njegovog života zatraži ono što on ne može, a da to samo Allah može učiniti, bio bi to širk. Šta onda reći kada to oni traže poslije njegove smrti pjevajući o tome stihove i navodeći hikaje ?
 
El-Ber’i obraćajući se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

Vlasniče svijetloga kabura u Jesribu, moja krajnja nado i cilju moga potraživanja. O ti, koga u nedaćama za tevessula uzimam, i kome u svim događajima pribjegavam. O ti, za koga se nadamo da će nam otkloniti iskušenja, i razriješiti čvorove zamršene. O ti, koji svima daješ u izobilju…
(Šerhu divanil-Beri’, Muhammed Se’id Kemal, 88)
Također kaže:
Moj zaštitniče, moj zaštitniče, otkloni svaku poteškoću od mene, jer su moja leđa pretovarena grijesima. Povrati mi počast na koju si me navikao. Koliko je od tebe meni samo dobra dolazilo. Sačuvaj me i daj mi počast od tebe. O ti, čiji su pokloni različita dobra. Budi blag prema meni i moj gospodine, uzmi za moju ruku kada me zateknu nerješive tegobe… (Šerhu divanil-Beri’, Muhammed Se’id Kemal, 192)
Svakoga pravoga muvehhida (monoteistu) opisuju kao grubijana prema Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovoj odabranoj porodici. Nazivanje ove vrste tevessula tevessulom spada u jednu vrstu obmane, jer je njegov pravi naziv veliki širk.
_______________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Jedna od najvećih posljedica pretjerivanja prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je pojava novotarija u uvjerenjima i ibadetima, koje su novotari jasno iznijeli pod izgovorom njihove ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Tu ljubav su učinili opravdanjem za svoje postupke pokušavajući da pronađu putem neispravnih sumnji ono što ojačava njihove tvrdnje. Novotarije su raznolike i mnogobrojne. Što vrijeme više prolazi povećava se broj novotarija, pa su postale duboko usađene u dušama kao posebno vjerovanje. U ovom poglavlju ću govoriti o nekim primjerima ovih novotarija.

1. Sufijska tvrdnja da vide Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na javi
U prethodnom poglavlju, koje govori o posljedicama pretjerivanja prema Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ukazao sam na neke novotarije u uvjerenju prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je vjerovanje u ‘muhamedanski hakikat’, i sve popratne stvari koje slijede, pojasnivši neispravnost toga.
Sufije, vezano za ovu tematiku, vjeruju da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, živi potpunim životom poslije smrti sa svim osobinama živih bića. Zato su rekli da ga vide na javi, da se s njim sastaju i da ih on upućuje u njihove tarikate. Također kažu, da prisustvuje njihovim okupljanjima koje održavaju i mevludima koje organizuju.
El-Gazali ukazuje na ovu bajku i postavlja je kao posebnu odliku sufija, iako to nije sasvim otvoreno iznio. El-Gazali kaže: „Oni čak na javi, vide meleke, duše poslanika, čuju njihove glasove i od njih uzimaju koristi. Zatim, stanje prelazi u viši nivo, iz percepcije slike i primjera, ka stepenima koje je govorom teško opisati.“ (El-Munkizu mined-dalal, Ebu Hamid el-Gazali, 143)
Ovu bajku su javno iznijele posljednje generacije iskorištavajući okolnosti neznanja koje je zadesilo razume muslimana, postajući tako zarobljenicima bajki i legendi.
Omer ibn Seid el-Fevti u knjizi, “Er-Rimah”, kaže: „Evlije vide Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na javi i on dolazi na svako okupljanje ili mjesto na koje želi svojim tijelom i svojom dušom. On upravlja i postupa i ide po zemaljskim predjelima i po nebeskim carstvima. On je u obliku kakvom je bio prije svoje smrti, na njemu se nije ništa izmijenilo. Za oči je on nevidljiv, kao što su nevidljivi meleki, iako su živi svojim tijelima. Zato, kada Allah želi da ga neki rob vidi sa njega podigne zastor i vidi ga u izgledu u kojem je i bio.“ (Medželletul-buhusil-islamijje, 14/69-97)
Na ovoj novotariji su utemljeni mnogi sufijski tarikati koji su se nazvali ‘muhamedanskim tarikatima’, koji su, prema njihovim tvrdnjama, uzeti direktno na javi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su, ‘tidžanijski tarikat’ i ‘ahmedansko-idrisijski tarikat’, kao i drugi.
Na temeljima tih tarikata izgradili su svoja okupljanja i mevlude, jer sufije tvrde da okupljanja koja prave pod nazivom ‘hadre’, nazvani su time jer i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvuje ili svojom dušom ili na javi svojim tijelom i dušom. Isto se odnosi na mevludske spjevove koje citiraju tvrdeći da im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvuje, a posebno kada se spominje njegovo rođenje. Zato ustaju prilikom njegovog dolaska.
Jedan od njih će viknuti: ‘došao je Poslanik’, ili: ‘Poslanik je prisutan’. Da bi ljude još više zaveli ovom novotarijom, govore da Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, vide samo njegovi ‘potpuni’ robovi, a oni nemarni ili grješnici ne mogu ga vidjeti. Ovo njihovo uvjerenje je slično njihovom uvjerenju o ‘sufijskom kutbu’ kojeg oči ne mogu vidjeti, a sa njim se sastaju samo velike evlije, kako tvrde. Slično vjeruju i šije u pogledu ‘odsutnog i očekivanog imama’.
Pisac knjige, “Dževahirul-me’ani”, govori o svom šejhu Ahmedu Et-Tidžaniju: „Rekao je, neka je Allah s njim zadovoljan: ‘Obavijesti me o ‘poglavaru opstojnosti’ na javi, a ne u snu.“ Rekao mi je: „Ti si siguran, a oni koji te vide su sigurni, ako umru u vjerovanju.“ (Et-Tidžanijje, 127)
Za njega također kaže: „Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se vratim na učenje Fatih-salavata kada zapadnem u teško stanje. Kada mi je naredio da se na njega povratim, upitao sam ga o njegovoj vrijednosti, pa me je obavijestio prvo, da je jedanput proučeni salavat kao šest proučenih Kur’ana, a drugi put me je obavijestio da je jedanput proučeni salavat vrijedniji je od svake slave koja se desi u kosmosu, od svakoga zikra ili dove, male ili velike, a od Kur’ana šest hiljada puta, jer on spada u zikrove.“ (Et-Tidžanijje, 116)
Ahmed ibn Idris u jednom od svojih salavata kaže: „…spoji me sa njim kao što si spojio dušu i tijelo, vanjštinom i nutrinom, na javi i u snu. Učini ga, Gospodaru, duhom moga bitka u svim aspektima na dunjaluku prije Ahireta.“
(Medžmu’atu ahzab ve evrad, 178)

Svoje tvrdnje o viđenju Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na javi argumentiraju hadisom kojeg prenose El-Buhari i Muslim od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: „Ko me vidi u snu, vidjet će me i na javi. Šejtan se ne može prikazati u mom liku.“ (El-Buhari, Kitabut-ta’bir, 9/42) Oni kažu da je hadis jasan u pogledu viđenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na javi, tj. poslije njegove smrti, na dunjaluku prije Ahireta.

Ibn Ebi Hamza kaže: „Termin hadisa je generalan, a onaj ko tvrdi njegovu specifičnost bez dokaza, od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, načinio je nepravdu.“
Hadis ne ukazuje na ono što oni zastupaju, jer obuhvata nekoliko značenja.
 
Zato su se učenjaci razišli u njegovom značenju i protumačili ga u nekoliko aspekata:
– odnosi se na onoga ko je vjerovao u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije ga vidio, jer je tada odsutan i to će biti radosna vijest svakom onom ko vjeruje u njega, a nije ga vidio. Mora ga vidjeti na javi prije njegove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti
– ili je njegovo značenje da će vidjeti tumačenje toga sna na javi, kao i njegovu ispravnost i pojavu u vidu istine,
– rečeno je da je ovo metaforično, a na to ukazuje druga predaja u kojoj se kaže: „Kao da me je vidio na javi.“
– rečeno je da znači da će ga vidjeti na javi na Budućem svijetu i da je to radosna vijest onome ko ga vidi u snu, da će umrijeti kao musliman, jer te radosne snove, u smislu približavanja, vidi samo onaj ko će doživjeti smrt u Islamu. To znači da je to posebno viđenje na Budućem svijetu u smislu bliskosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ovo tumačenje, kao i ovo prije njega, najbliže je ispravnosti.
– njegovo značenje jeste da će ga vidjeti u ogledalu koje je pripadalo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ako bude mogao. To je mišljenje Ibn Ebi Hamze, a Ibn Hadžer u ‘El-Fethu’, kaže: „Ovo je najslabije tumačenje.“
– neki su rekli da znači da će ga vidjeti u stvarnosti na dunjaluku i da će sa njim pričati.
Ovo zadnje tumačenje je neispravno iz dva razloga: Nemoguće je u šerijatskom smislu, zato što se suprostavlja šerijatskim tekstovima. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, takođe, pomrijeti,“ (Ez-Zumer, 30)
U suprotnosti je koncenzusu Ummeta koji se složio da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro. Nigdje se na navodi da su vjerovjesnici živi u svojim kaburovima. Predaja koja se navodi da se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, vraća njegova duša, kako bi odgovorio na selam onome ko ga je poselamio, vezana je za život u berzahu i razlikuje se od dunjalučkog života sa svojim specifičnostima i osobinama. Zato se u pogledu njih ograničavamo na ono što je navedeno u tekstovima i nikako se analogno ne može porediti sa dunjalučkim životom.
Zatim, tumačenje ovog hadisa da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, može vidjeti na dunjaluku, poslije smrti, iziskuje da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, optuži za laž, što je nemoguće, jer je on nepogrješiv. To se pojašnjava Vjerovjesnikovim, sallallahu alejhi ve sellem, riječima: „Ko me vidi u snu vidjet će me na javi.“ Drugi dio rečenice je uslovljen prvim dijelom. Poznato je da su ga mnogi ispravni prethodnici iz Ummeta vidjeli u snu, a nijedan od njih ga nije vidio na javi. Obavijest Iskrenoga, sallallahu alejhi ve sellem, se ne ostavlja po strani. (Fethul-Bari, 12/385)
Drugo: Nemoguće je razumom, jer iz toga proizilaze neispravne posljedice, kao npr.: da se pojavi i da ga ljudi vide i da svoj Ummet vodi kao što je to bilo za njegovog života, da se bori na Allahovom putu, da dadne presudu oko pitanja u kojima se Ummet razilazi, ili za događaje koji su se odvili poslije njega, sve dok je on u potpunosti živ.
Da je to ispravno, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, bi svom Ummetu razriješio mnoge probleme koji su se desili poslije njega, a objedinjavanje oko zajedničke riječi bi bilo preče nego da se pojavi na nekim novotarskim skupovima na kojima se objedine različite vrste širka i novotarija koje je zabranio i na njih upozoravao. Kako će prisustvovati njihovim okupljanjima u ovom opisu, a ostaviti ashabe i svoj Ummet da se suočavaju sa smutnjama, a oni su bili u najvećoj potrebi za njim, da je on bio živ?
Imam El-Kurtubi za ono što prenosi Hafiz Ibn Hadžer, kaže: „Neispravnost ovog mišljenja se očituje pri samoj pomisli na njega, a ono postavlja uslov da svaki onaj koji ga, sallallahu alejhi ve sellem, vidi u snu, da ga vidi u liku u kojem je umro. Tako ga npr., dvojica ne mogu vidjeti u snu u isto vrijeme, niti sa njim u isto vrijeme razgovarati. Pod tim se misli i da je on sada živ, da izlazi iz svoga kabura, hoda po ulicama, obraća se ljudi-ma i ljudi se njemu obraćaju. Iz toga proizilazi da u njegovom kaburu nema tijela i da je prazan, te da se posjećuje sam kabur i selam predaje odsutno-me, jer je moguće da bude viđen danju i noću uzastopno u potpunom obliku van svoga kabura. Ovih praznovjerja se drži samo onaj ko nema ni trunke pameti!“ (Fethul-Bari, 12/384)

Zatim, kada bi ovaj hadis bio vjerodostojan kao dokaz za njihove tvrdnje, mogao bi se tumačiti sa svim prethodnim tumačenjima. Kada se uz argument nađe mogućnost njegova drugačijeg tumačenja, onda se prekida argumentiranje njime. Također, viđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, poslije smrti na javi spada u pitanja vjerovanja a ona se potvrđuju samo s ispravnim dokazom čistim od dokaza koji mu se suprotstavljaju. Ovaj dokaz ima mogućnost više tumačenja i suprostavljaju mu se jasni kategorički tekstovi iz Kur’ana i Sunneta koji potvrđuju Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, smrt.

Ibn Tejmijje kaže: „Zalutali pripadnici kible, onoga koga veličaju vide kao: ili Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili druge vjerovjesnike na javi. Sa njima on priča i oni sa njim pričaju. Ponekada ga pitaju za šerijatska rješenja i o hadisima, pa im on da odgovor. Nekima od njih se pričini da se prostorija u kojoj se nalazi Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem kabur rascijepila i da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao, te da ga je zagrlio, kao da su izašla i njegova dva druga (Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma). Nekima od njih se pričini da je prilikom selama podigao glas koji putuje danima ka udaljenim mjestima… Ovakvi primjeri se mogu naći kod mnogih, kao što je to prisutno kod židova i mušrika. Međutim, mnogi ljudi lažu o ovome, a mnogi od njih kada im se potvrdi računaju to božanskim znakovima misleći da ih je vidio zato što je na ispravnom putu i vjeri. Ustvari ne zna da je to od šejtana i da ga je šejtan zaveo zbog pomanjakanja znanja.
Onome ko ima malo znanja šejtan će reći ono što je sasvim očito poznato kao oprečno Šerijatu, a onome ko ima znanja neće mu reći nešto što je suprotno Šerijatu a ni korisno u njegovoj vjeri. Nego, zavest će ga dijelom onoga što zna. To su šejtanski postupci. Iako misli da se djelomično okoristio, ono što je izgubio od svoje vjere daleko je veće. Zato nikada ni jedan ashab nije rekao da mu je Hidr došao, a ni Musa, ni Isa, niti je čuo odgovor na selam od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Omer, radijallahu anhu, kada bi se vraćao s putovanja poselamio bi (mrtvog) Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali nikada nije čuo odgovor. Isto tako su postupali tabiini i njihovi nasljenici. Zapravo, ovo se pojavilo kod posljednjih generacija….kod onih koji nemaju znanja o tevhidu i Sunnetu. Šejtan ih je zaveo kao što je zaveo kršćane u različitim stvarima zbog pomanjkanja njihovog znanja s kojim je došao Mesih, alejhisselam, i drugi vjerovjesnici, alejhimussalatu vesselamu, prije njega.“ (Medžmu’ul-fetava, Ibn Tejmijje, 27/391-393)
Kada nam je ovo jasno, znamo da je ono što sufije zagovaraju, govoreći da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, živ i da ga vide na javi, čista bajka i izmišljotina koju poriču razum, stvarnost i historija. Isti tako, sve što su izgradili na ovoj legendi je neispravno. Šejtan se s njima poigrao, jer se ne pridržavaju šerijatskog pravca u vjerovanju i ibadetu. Da je ovo ispravno, sigurno bi se desilo najboljim stvorenjima poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a oni su ashabi, radijallahu anhum. Međutim, oni su bili na ispravnom putu i šejtan nije imao mogućnosti da ih zavede putem sličnih legendi i novotarija. (Fetava, Muhammed Rešid Rida, 1840)
Šejtan ih je zavarao kada su potvrdili da vide Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, na javi. Također, mnoge je zavarao u snovima, a veliki dio njih namjerno laže na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, govoreći da su ga sanjali.
Pa, evo Ibn Arabija, predvodnika odmetnika iz reda sufija koji je kod njih nazvan ‘Šejhul-ekberom’ i ‘Crvenom žigicom’, koji tvrdi da je vidio Allahovog Poslanika u snu i da mu je dao knjigu ‘Fususul-hikem’ kako bi sa njom izašao pred ljude, a to je knjiga koja je, od početka do kraja, napunjena nevjerstvom i lažima na Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nije se zadovoljio lažima na javi, pa je počeo lagati na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izmišljajući snove.
Većina sufija oslanja se na snove za potvrdu svojih novotarija i bajki. Iskrene ljude iz njihovih redova su zavarali šejtani prikazujući im Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ustvari ga nisu vidjeli. Tu je uloga šejtana lažljivca sasvim očita.
Učenjaci spominju da se viđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u snu ne potvrđuje niti uspostavlja šerijatsko pravilo, jer je Šerijat potvrđen jasnim i poznatim šerijatskim argumentima. Snovi ne spadaju u ove dokaze. Zatim, rekli su da onaj ko sanja kakav san, neka ga usporedi sa Šerijatom, pa ako je u suglasnosti sa zahtjevima Šerijata onda se prihvata. Tada snovi bivaju na stepenu popratnih znakova koji podržavaju ispravne dokaze Šerijata.
Ako su snovi u suprotnosti sa kakvim šerijatskim pravilom, onda su neispravni i odbacuju se, jer Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije svoje smrti neće derogirati Šerijat koji je ustanovio tokom svoga života. Vjerski propisi se ne mogu ustanoviti poslije njegove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti ostvarivanjem snoviđenja. Ko vidi u snu nešto poput ovoga, njegovi snovi su neispravni. Kada bi uistinu vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne bi mu rekao ono što se suprotstavlja Šerijatu. 
 
Ko donose obavijest koja je u suprotnosti sa Šerijatom i osloni se u navodne snove od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dozvolu njihovog prenošenja, jedan je od dva čovjeka:

– ili laže kao Ibn Arabi i njemu slični,

– ili je naivno iskren, ali ga je šejtan zavarao zbog pomanjkanja znanja unoseći mu fikcije da je vidio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a nije ga vidio. (El-Medhal, Ibnul-Hadždž, 4/286)
_____________________________________________________________________________

NOVOTARSTVO I NOVOTARIJE

Posted: 22 Februara, 2013 in islamske teme

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Novotarija označava svaku novu izmišljenu stvar koja nije imala sličan prethodni primjer, bez obzira bila ta stvar pohvalna ili pokuđena. Prema tome, ova riječ kruži oko značenja izumljivanja, izmišljanja i izlaska van okvira uobičajenog i potvrđenog.
Novotarija (bid’at) u šerijatskoj terminologiji
Novotarija je novopridošla izmišljena stvar u Vjeri za koju nema vjerodostojnog argumenta iz Šerijata, ni općenitog a ni specifičnog.
Potrebno je pridržavati se općenitih Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „Svaka novotarija je zabluda.“
Rasprava oko mišljenja o podjeli novotarije na dobru i lošu

Od imama Šafije se navode dva mišljenja koja jedno drugo tumače. Rezime se ogleda u njegovom stavu da je pokuđena novotarija ona koja ne-ma temelja u Šerijatu, a pohvalna ona koja je uvedena a ima temelj u Šeri-jatu. U drugom navodu od istog imama se spominje detaljnije tumačenje. Rekao je: ‘Dvije su vrste uvedenih stvari: Ono što je uvedeno a u suprotno-sti je sa Knjigom, Sunnetom, predajom ili koncenzusom, i to je novotarija zablude, te ono što je uvedeno od dobra oko kojeg nema razilaženja ni kod jednog u ovome (tj, Kur’anu, Sunnetu, predajama i koncenzusu učenjaka) smatra se uvedenom stvari koja nije pokuđena).

Dokazi onih koji dijele novotarije na dobre i pokuđene, te rasprava o njima
Prvo: Njihovo argumentiranje Omerovim riječima „Lijepa li je ovo novotarija.“, te da je Omer nazvao okupljanje ljudi oko teravih-namaza novotarijom smatrajući je dobrom.
U ovome nema dokaza za njihovo mišljenje o postojanju lijepe novotarije u Šerijatu. Sam Omer, radijallahu anhu, nije želio to reći, nego naznačiti jezički pojam, koji je daleko širi od šerijatskog, jer se novotarijom u jeziku naziva novopridošla stvar, bila ona pokuđena ili ne, za razliku od Šerijata gdje se naziva isključivo pokuđenom.
Omerov postupak je bio Sunnet iz svakog aspekta, a to se pojašnjava činjenicom da je teravih-namaz Sunnet i da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podsticao na njega, govoreći: „Ko ramazan provede u namazu vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni svi prijašnji grijesi.“ (Muslim, Kitabul-imare, 3/1596 ; Ebi Davud, Kitabul- edeb, 5/346)
Zatim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao je teraviju u džamiji u džematu sa svojim ashabima nekoliko noći, pa kada se broj ljudi uvećao nije izašao pred njih bojeći se da im to ne bude propisano kao obaveza. Tako je ostalo sve dok ga Allah nije usmrtio.
To se vidi iz hadisa koji prenosi El-Buhari od Urve ibn Zubejra a on od Aiše, radijallahu anha, u kojem ga je obavijestila da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedanput izašao sredinom noći i klanjao u džamiji. Ljudi su za njim klanjali. Zatim su osvanuli i počeli pričati o tome, a onda se iskupila još veća skupina. Klanjao je i oni su klanjali sa njim. Osvanuli su, pa su pričali i sljedeće noći je bilo još više ljudi u džamiji. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izašao je i oni su klanjali za njim. Četvrte noći nije izlazio sve dok nije osvanulo. Kada je završio sabah-namaz, okrenuo se ljudima donoseći šehadet i govoreći: „Nije mi skriveno vaše mjesto, ali se bojim da vam se ovaj namaz ne propiše, pa da ga ne budete mogli izvršavati.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je umro, pa je tako i ostalo.“
Prema tome, klanjanje teravih-namaza u džema’tu je Sunnet, a nije novotarija. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preselio nestalo je zapreke za njegovo klanjanje sa prestankom Objave, a teravih-namaz je ostao i dalje Sunnet klanjajući se pojedinačno za vrijeme hilafeta Ebu Bekra i u velikom dijelu hilafeta Omera, radijallahu anhu. Tada je Omer vidio da treba okupiti ljude oko jednog imama umjesto da klanjaju teraviju pojedinačno.
Potom, ashabi su se usaglasili u vjerodostojnost onoga što je Omer učinio potvrđujući to, a njihov koncenzus je argument. Uz to, ovo je još i Sunnet upućenog halife, a naređeno nam je da ga slijedimo, jer Et-Tirmizi od od El-Irbada ibn Sarije prenosi da je rekao: „Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je održao veoma riječit govor… a onda rekao: „Držite se moga Sunneta i sunneta upućenih halifa poslije mene.“

Drugo: Hadisom „Ko u Islam uvede lijep sunnet.“ (tvrdeći da glagol ‘senne’ znači uvesti ili izmisliti) argumentiraju postojanje šerijatski lijepe novotarije.
Odgovor bi bio: Ovdje se pod glagolom ‘senne’ i ‘istenne’, ne misli na izumljivanje, već na ono što je potvrđeno Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, Sunnetom i oživljavanje utemeljenog propisa kojeg ljudi zaborave ili ostave. Ovo se može pojasniti na dva načina:

– Razlog navođenja hadisa pojašnjava njegov cilj –
U Sahihu Muslimu od Džabira ibn Abdullaha, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Bili smo kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, usred dana, pa su mu došli ljudi bosi, slabo odjeveni u protkanoj vunenoj odjeći ili ogrtačima. Na sebi su nosili sablje, a većina ih je bila iz plemena Mudar, ako ne i svi. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, lice se promijenilo kada je vidio na njima siromaštvo. Zatim je ušao i izašao, a onda naredio Bilalu da prouči ezan i ikamet. Klanjao je, a zatim je održao govor rekavši: „O ljudi, bojte se vašeg Gospodara koji vas je stvorio od jedne duše.“(En-Nisa, 1) a zatim ajet: „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio i Allaha se bojte,“ (El-Hašr, 18), Tada bi svaki čovjek dao sadaku nekoliko dinara; neko bi dao dirhem, neko odjeću, neko pregršt pšenice, neko pregršt hurmi. Govorio bi: „…pa makar i pola hurme.“ Potom je došao neki čovjek Ensarija sa torbom koja je bila prepuna tako da je njen sadržaj ispadao. U tom trenutku su ljudi jedni za drugima počeli davati sve dok nisam ugledao dvije velike gomile hrane i odjeće. Vidio sam lice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jako ozareno i svijetlo. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tada je rekao: „Ko u Islam uvede lijep običaj (sunnet) imat će nagradu za njega i nagradu onih koji budu postupali po njemu poslije njega, ali se od njihovih nagrada ništa neće oduzimati. Ko u Islam uvede ružan običaj (sunnet) snosnit će teret za njega i teret onih koji po njemu budu postupali poslije njega, ali se od njihovih tereta ništa neće oduzimati.“ (Muslim, Kitabuz-zekat, 2/705)
Ovaj hadis ukazuje da se pod lijepim običajem ovdje misli na djelo poput ovoga kojeg je učinio ashab kada je donio prepunu torbu i time otvorio vrata sadake, pa su ljudi poslije jedni za drugima udjeljivali. On je bio prvenac dobra u ovom postupku. Kada vidimo ono što je ovaj ashab uradio, naći ćemo da je ova sadaka utemeljena i da nije izumljena kao neka nova stvar.
Prema tome, pod lijepim običajem se u hadisu misli na Sunnet, a posebno kada ga ljudi zaborave ili ostave. Značenje Sunneta se proširuje da bi obuhvatio svako dobro koje Šerijat napominje i na njega podstiče pod uslovom da se ima cilj slijeđenje onoga što je Šerijatom propisano.
– Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „ Ko u Islam uvede lijep običaj (sunnet).“, ne mogu se tumačiti kao izumljivanje, jer se pitanje da li je običaj dobar ili loš zna isključivo iz njegove saglasnosti sa ili suprostavlja-nja Šerijatu. Ono što u saglasnosti sa Šerijatom smatra se dobrim običajem, a na to ukazuje i značenje hadisa.
Pod ružnim običajem mislimo na dvije stvari:
Prva je izumljivanje nepokornosti, kao što se navodi u prvom hadisu o sinu Ademovom, a glasi: „Za svaku dušu koja bude nepravedno ubijena prvi sin Ademov će snositi teret.“ Sufjan kaže: „…jer je prvi ustanovio ubijanje.“ Druga je uvođenje i novotarstvo u Vjeri. Da tumačenje ovog hadisa pdržava postojanje šerijatski lijepe novotarije bio bi u suprtonosti sa hadisima koji ukazuju na općenitu pokuđenost novotarije. Kada se suprostave dokazi općenitog i posebnog, onda se posebni ne primaju. (El-I’tisam, Eš-Šatibi, 1/181)
Hadis Bilala ibn Harisa u kojem se kaže: „Ko izmisli novotariju zablude…“ ne može se uzeti kao argument niti se njime može dokazivati zato što je slab. U njemu je Kesir b. Abdullah b. Amr b. Avf el-Muzeni koji je ostavljen kao prenosilac i njegov se hadis ne uzima u obzir.
Njihovo argumentiranje riječima Ibn Mesu’da ‘Ono što muslimani smatraju dobrim, to je i kod Allah dobro.’, često se uzima kod mnogih ljudi koji se pripisuju znanju, a i kod neznalica, da u Vjeri postoji loša novotarija, te da je dokaz dobre novotarije da su se ljudi već na nju navikli. Oni prenose da ova predaja seže do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, iako se lanac prenosilaca zaustavlja na Ibn Mes’udu i nije ga dozovljeno vezati za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ni u kom slučaju. Uz pretpostavku da je ova predaja argument, ipak nije u suprotnosti sa kategoričkim dokazima o pokudi novotarije iz nekoliko razloga:
1. Pod ovom predajom se misli na koncenzus ashaba, na što ukazuje i kontekst ove predaje i kao što to pojašnjava dodatak kod El-Hakima.
2. Uz pretpostavku da se pod hadisom ne misli na ashabe, ne znači da se misli na općenito sve muslimane, učenjake i neznalice, već na one koji mogu donijeti koncenzus. Da se misli na sve muslimane, učenjake i neznalice, to bi uslovilo dvije neispravne stvari:
– u suprotnosti je sa riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,: „Moj Ummet će se razići na sedamdeset tri skupine. Sve su u Vatri osim jedne.“ .
Kontradiktornost se ogleda u sljedećem: Prvi hadis, prema mišljenju onih koji argumentiraju njime, govori da svaki musliman pogađa istinu, jer govori da svaki od njih ima lijep pravac.
– ovakav zaključak iziskuje da dio ljudi, jedno te isto djelo smatraju dobrim, a drugi lošim, što je neispravno. Da se misli na uzimanje svih djela kao dobrih kod običnih muslimana, to bi se smatralo povodom za novotarstvo u Vjeri.
Argumentiranje postupcima ispravnih prethodnika o kojima ne postoji jasni ili posebni tekst iz Kur’ana i Sunneta
Postupak sabiranja Kur’ana u jednu zbirku, zapisivanje znanja i sl. dokaz im je da postoji lijepa novotarija. Međutim, to što su spomenuli i njime argumentirali u vidu postupaka ashaba nije dokaz za njihovo mišljenje. Ono što su ashabi uradili je bilo u kontekstu pravila koje kaže: ‘ono čime se obavezno isključivo može upotpuniti i ono postaje obaveza’, ili pravila ‘o općoj koristi’ (masleha mursele), kod onih koji ih uzimaju u obzir. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je pisanje Kur’ana i nema razlike da li se on pisao pojedinačno ili u jednoj knjizi (Mushafu).

Zapravo, u njegovom skupljanju je bila veća korist. Sabiranje Kur’ana u jednu zbirku se vraća na očuvanje Šerijata i naredbu o tome, a ta naredba je poznata, kao i na propis o preventivi – da se ne bi desilo razilaženje oko Kur’ana. Ibn Tejmijje smatra da sabiranje Kur’ana u jednu zbirku nije izašlo iz okvira Sunneta, jer Sunnet, sa svojim širokim značenjem, označava ono za što postoji šerijatski dokaz dok je u skladu sa pokornošću Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, svejedno učinio to sam Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u svome vremenu ili ne zato što ne postoji potreba da se to tada uradi ili postoji određena zapreka. Ako se potvrdi da je on nešto naredio ili pohvalio, onda je Sunnet. Tako je naredio da se židovi i kršćani protjeraju sa Arabljanskog poluostrva. Isto tako su ashabi Kur’an sabrali u jednu zbirku i redovno zajedno obavljali teravih-namaz u mesdžidu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Od mene ne pišite ništa osim Kur’ana, a ko zapiše nešto drugo mimo Kur’ana neka ga izbriše.“ Ustanovio je zapisivanje Kur’ana, pa je prema tome pisanje Kur’ana utemeljeno, ali ga nije objedinio u jednu zbirku zbog mogućnosti objave novih ajeta i sura ili mogućnosti derogiranja nekih ajeta. Zbog toga ga nije sabrao u jednu zbirku sve do svoje smrti. Ebu Bekr ga je sabrao u jednu zbirku, a Osman, radijallahu anhu, okupio je ljude oko jedne zbirke. Ashabi su se usaglasili oko toga, a njihova saglasnost je šerijatski dokaz.

Zapisivanje Sunneta i šerijatskih nauka spada u domen prenošenja i dostavljanja Šerijata. Navodi se naredba i podsticaj na to. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: „Neka prisutni od vas prenese odsutnom.“ (El-Buhari, Kitabul-ilm, 1/37), i kaže: „Od mene prenosite, pa makar jedan ajet.“ (El-Buhari, Kitabul- ilm, 1/39)
Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: „Nijedan ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije više od mene prenio hadisa od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim Abdullaha ibn Amra koji je zapisivao, a ja nisam pisao.“ (Sahihul-Buhari, Kitabul-ilmi, 1/39)
Ovi hadisi ukazuju da je zapisivanje znanja utemeljeno, a posebno to postaje potvrđeno kada postoji bojazan da će se znanje zagubiti ili nestati.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Pridržavanje za općenito značenje Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi ‘Svaka novotarija je zabluda’, je obavezno. Potrebno je pridržavati se općenitog značenja. Onaj ko razvrstava novotarije na dobre i pokuđene uzima to kao sredstvo da se novotarijom može argumentirati samo protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što je greška. To čine grupacije fekiha, apologetičara, sufija i novotara, a kada im se zabrane izmišljeni ibadeti ili izmišljeno ispovijedanje vjere, kažu da nema pokuđene novotarije osim onoga što je već zabranjeno. Tako bi hadis onda glasio: ‘Sve što je zabranjeno’ (je novotarija) ili ‘Sve što je u suprotnosti sa tekstom vjerovjesništva, zabluda je’. Ovo je daleko jasnije da bi imalo kakvu potrebu za pojašnjenjem. Zapravo, sve što nije propisano kao Vjera smatra se zabludom.“ (Medžmu’ul-fetava, 10/370-371)
Ibn Tejmijje također kaže: „Poznato je, da sve ono što Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije propisao kao Sunnet ili kao pohvlano djelo, a niti ijedan od onih koje muslimani slijede u svojoj Vjeri, smatra se pokuđenim novotarijama. Niko za to nije rekao da je dobra novotarija, jer dobra novotarija, kod onih koji dijele novotariju na dobru i lošu, mora biti ocjenje-na pohvalnom kod jednog od učenjaka za kojim se povodi uz šerijatski do-kaz njene pohvalnosti. Isto tako, oni koji kažu da su sve šerijatske novotarije pokuđene zbog Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi u vjerodostojnom hadisu: ‘Svaka novotarija je zabluda.’, i kažu da je Omer, radijallahu anhu, ka-ko se prenosi u historijskim zapisima, određena djela nazvao novotarijom s obzirom na jezičke postavke, novotarija u Šerijatu kod njih označava sve ono za čiju pohvlanost ne postoji šerijatski dokaz. Posljedice oba mišljenja su jedinstvene, jer se slažu da ono što nije pohvlano ili obavezno u Šerijatu nije ni obavezno a ni pohvlano. Ko uzme određeno djelo kao obredoslo-vlje i Vjeru, koje ne postoje u Šerijatu, ni kao obavezno ni kao pohvalno, on je zalutao prema kocenzusu svih muslimana.“ (Medžmu’ul-fetava, 27/152)
Prema tome, novotarija koja je naslovljena u Šerijatu kao zabluda je:
– sve što se suprostavlja Sunnetu od govora, djela ili uvjerenja

– svako djelo kojim se približava Allahu, a Šerijat ga zabranjuje

– svako djelo za koje ne postoji dokaz u Šerijatu, a pripisuje se ibadetima ili uvjerenjima

– svaki ibadet za čiji opis nema drugog hadisa osim slabog ili apokrifnog

– svaki ibadet kojeg je Zakonodavac naredio, a ljudi ga ograniče određenim okvirima, poput mjesta, vremena, oblika ili broja

– svako djelo koje se može propisati samo tekstom, a za njega ne postoji šerijatski tekst, smatra se novotarijom, osim ako se prenosi od ashaba

– ono što su pojedini učenjaci, a posebno iz posljednjih generacija, naslovili kao pohvalno, bez iznošenja argumenta o tome

– pretjerivanje u ibadetima.
_________________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Propisi Šerijata potvrđuju ljudskost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je čovjek u okvirima zakona ljudskosti koji je odlikovan specifičnostima koje odgovaraju njegovom vjerovjesništvu i poslanstvu. O ovome je došla posebna potvrda kako se pretjerivanje ne bi vezalo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što su židovi učinili sa Uzejrom,a kršćani sa Isaom sinom Merjeminim, alejhisselam. Allah, Azze ve Dželle, zabranio je sljedbenicima Knjige, a posebno kršćanima, pretjerivanje i upozorio ih na loše posljedice takvog čina. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„ Reci: “O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravog puta skrenuli!”(Maide, 77)

-„ O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik,“ (En-Nisa, 171)
Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio pretjerivanje u Vjeri, općenito, a posebno u pogledu njega, i to u mnogim hadisima, a jedan od njih prenose En-Nesai i Ibn Madže od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, da je rekao:„Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ujutro, na dan Akabe, dok je bio na svojoj devi:„Nakupi mi kamenečića!“ Sabrao sam mu sedam kamenčića. To su bili kamenčići za gađanje. Prevrtao ih je u svojoj ruci govoreći:„Istim ovakvim gađajte!“ Potom je rekao:„O ljudi, čuvajte se pretjerivanja u Vjeri, jer je one prije vas uništilo pretjerivanje u Vjeri.“
Ibn Tejmijje u komentaru ovog hadisa kaže: „Njegove riječi: „Čuvajte se pretjerivanja u Vjeri.“, općenite su za sve vrste pretjerivanja u uvjerenjima i djelima. Pretjerivanje označava prelazak granice tako što se poveća hvala nečega ili se kudi kako ne zaslužuje i sl.. Kršćani najviše od ostalih grupacija pretjeruju u uvjerenima i djelima. Njima je Allah zabranio pretjerivanje u Kur’anu kada kaže: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju…“ (En-Nisa, 171) Povod izricanja ovog termina (pretjerivanja) je generalan, a bacanje kamenčića na džemreta ulazi pod ovaj termin. Pretjerivanje u tome se ogleda u gađanju velikim kamenjem i sl., jer je takvo gađanje uspješnije od gađanja malim kamenjem. Zatim je pojasnio da je one prije nas isključivo uništilo pretjerivanje u vjeri, kao što vidimo kršćane. To iziskuje da je apsolutno izbjegavanje njihove vjere razlog da se ne zapadne u ono zbog čega su oni propali, te da za onoga ko učestvuje u njihovoj vjeri i obredima postoji bojazan da će propasti.“ (Iqtidaus- siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/289)
El-Buhari prenosi od Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, da je rekao: „Čuo sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: „Ne uzdižite me kao što su kršćani uzdigli sina Merjeminog. Ja sam Njegov rob. Zato govorite: Allahov rob i Njegov Poslanik!“
U ovom hadisu je jasna opomena ovome Ummetu da ne preteruje u pohvali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako to ne bi odvelo u pretjeriva-nje kao što su pretjerali kršćani prije u pogledu Isaa sina Merjeminog.
Zabrana uzdizanja u ovom hadisu podrazumijeva dvije stvari: apsolutnu zabranu pohvale i ograničavanje na njegov opis da je Allahov rob i Njegov poslanik ili zabranu pretjerivanja u pohvali, kako to ne bi odve-lo u opis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa svojstvima božanstva. Oba ova mišljenja imaju potporu u hadisima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u ovom hadisu je pojasnio ovaj položaj na koji ga je Allah stavio, a to je polo-žaj njegovog robovanja Allahu, Azze ve Dželle, a zatim položaj poslanstva za koji ga je Allah odabrao. Zatim je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svome Ummetu naredio da ga opišu osobinama robovanja i poslanstva i da to ne prelazi u druge opise koji sadrže zabranjeno uzdizanje. 
I pored toga što je ovaj hadis kategorički dokaz zabrane uzdizanja i preventiva za pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ipak su ekstremisti pokušali protumačiti ovaj hadis tumačenjem koje kvari njegovo značenje i odvodi u kontradiktornost. Tvrdili su da je ‘zabranjeno uzdizanje’ u ovom hadisu uzdizanje slično uzdizanju Isaa kod kršćana, jer su mu dali osobine božanstvenosti i gospodaratva i rekli da je on bog i božiji sin. Sve ostale vrste uzdizanja kod njih nisu pokuđene, nego su čak i pohvalne. (El-Dževherul-Munezzam, Ibn Hadžer el-Hejtemi, 61)
Tako su dozvolili uzdizanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po osobinama koje nisu na stepenu božanstvenosti i gospodarstva, misleći da je to jedna vrsta respekta prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
El-Buvejsiri u svojoj ‘El-Burdi’, kaže:
Ostavi ono što tvrde kršćani o svome vjerovjesniku Pohvali ga kako želiš Njegovoj ličnosti pripiši bilo koju počast koju želiš Njegovom ugledu pripiši bilo koje veličanje koje želiš Vrijednost Allahovog Poslanika nema granica Da bi to mogao neko izreći svojim ustima. (Divanul-Buvejsiri, 193)
Ovo je jasno neznanje o značenju hadisa i onome što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, njime htio reći. Njegovo značenje je zabrana pohvale u osnovi ili zabrana pretjerivanja. Zatim, veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva samo onim što ga je propisao. Njegovo opisivanje i pohvala bez okvira spada u jednu vrstu širka, kao što je traženje pomoći od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u nedaćama, traženje potreba od njega kao i druge vrste pretjerivanja koje vode u širk, a kojeg su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranili.
Kamo sreće da su ovi ekstremisti zastali na uzdizanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ovim granicama i da mu nisu pridodali opise božanstvenosti i gospodarstva kao što su učinili i kršćani. Njihovo pretjerivanje je došlo na stepen izjednačavanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa Allahom.
Pisac knjige, ‘En-Nefehat el-akdesije’, kaže: „Muhammedov status u svim postupcima je kao Allahov status. Muhammed nema ništa za sebe, zato je on zatijski nur proizašao iz Allahovog bića.“
Ovaj govor sadrži jasno nevjerstvo i u kontradiktornosti je sa onim s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u vidu realizacije tevhida i preventive da se ne počini širk.
Od hadisa koji se navode o zabrani uzdizanja i pohvali jeste i hadis koji prenosi imam Ahmed od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, da je rekao: „Neki čovjek je rekao: „Muhammede, naš gospodine, sine našeg gospodina! Ti si najbolji od nas i sin najboljeg od nas.“ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Pripazite se šta govorite i neka vas šejtan ne obuzima! Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Allahov rob i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tako mi Allaha, ne volim da me podignete iznad moga stepena na kojeg me Allah, Azze ve Dželle, postavio.“ (Sunenu Ebi Davud, Kitabul-edeb, 3/228)
Ebu Davud od Abdullaha ibn Eš-Šehira, radijallahu anhu, prenosi da je rekao: „Krenuo sam sa izaslanstvom plemena Benu Amir do Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa smo rekli: ‘Ti si naš gospodin’. Rekao je: „Gospodar je samo Allah, Tebareke ve Te’ala.“ Rekli smo: „Ti si od nas najvrijedniji i najdarežljiviji.“ Tada je rekao: „Govorite kako već inače govorite i neka vas šejtan ne zavodi.“ (Ebi Davud, Sunen, Kitabul- edeb, 5/154 ; Sahihul-džami’is- sagir, 3/226)
El-Hattabi kaže: „Zabranio im je, kako vidimo, da ga nazivaju gospodinom, iako je govorio: „Ja sam predvodnik (sejjid) Ademovog potomstva.“ Govorio je i Hazredžu: „Ustanite prema vašem predvodniku (gospodinu)“, misleći na Sa’da ibn Muaza, zato što su oni bili narod koji je tek bio prihvatio Islam. Mislili su da se gospodstvo i predvodništvo zadobijaju poslanstvom kao što se pridobija dunjalukom. Imali su svoje velikane koje su veličali i podređivali se njihovim naredbama. Nazivali su ih gospodom. Podučio ih je pohvali i uputio na način ponašanja govoreći: „Recite kako već inače govorite“, misleći: ‘Govorite kako govore pripadnici vaše vjere. Zovite me Vjerovjesnikom i Poslanikom, kao što me je Allah nazvao u Svojoj Knjizi rekavši: „O Vjerovjesniče, o Poslaniče!“ Nemojte me nazivati gospodinom, kao što nazivate svoje poglavare i velikane i ne činite me njima sličnim. Ja nisam kao ni jedan od njih, zato što su postali kao gospoda nad vama sa dunjalučkim povodima, a ja sam predvodnik vaš zbog poslanstva i vjerovjesništva. Zovite me Vjerovjesnikom i Poslanikom.“ (Me’alimus-sunen, 5/155)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mrzio je da mu njegovi ashabi upućuju pohvalu kako to ne bi odvelo u pretjerivanje. Obavijestio ih je da onaj koji hvali, makar pohvaljeni imao te osobine, čini šejtanovo djelo koje uzrokuje samopohvalu, uzdizanje i samoveličanje pohvaljenog, a to je u suprotnosti sa tevhidom. Tako veličanje u dušu uvodi oholost i samoopčinjenost koji uništavaju uvjerenja i djela.
U hadisi-kudsijji stoji (tj., Allah, Azze ve Dželle, kaže): „Uzvišenost je Moj gornji ogrtač, a veličanstvo Moj donji ogrtač. Ko se sa mnom u bilo čemu od njih dvoje bude sporio bacit ću ga u Vatru.“ (Ebi Davud, Sunen, 4/350)
U hadisu stoji: „U Džennet neće ući onaj u čijem srcu bude i trunka oholosti.“ (Muslim, Kitabul- iman, 1/93)
Razlog ovih duševnih mahana jeste pohvala. Zato je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mrzio da mu njegovi ashabi upućuju pohvalu i uzdizanje kako to ne bi bilo u suprotnosti sa njegovim čistim robovanjem Gospodaru, Azze ve Dželle. Stepen robovanja iziskuje pokuđenost pohvale u osnovi. Kada je Allah Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, upotpunio stepen robovanja, prezirao je da bude hvaljen štiteći i čuvajući taj stepen. Uputio je Ummet da to ostave savjetujući ih i štiteći stepen tevhida kako u njega ne bi ušla neka vrsta upropaštavajućeg mnogoboštva ili ono što njemu vodi. „ Onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili drugom Riječ koja im je bila rečena…“ (El-Bekare, 59)
Ashabi su vidjeli da je ono što im Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabrani jedan od najboljih vidova približavanja Allahu, Azze ve Dželle, i jedno od najboljih djela. (Tejsirul-Azizil-Hamid, 731)
U riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,: „Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Allahov rob i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Tako mi Allaha, ne volim da me podignete iznad moga stepena na kojeg me Allah, Azze ve Dželle, postavio.“, kategorički je dokaz pokuđenosti pohvale Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osim po robovanju i poslanstvu. Obavijestio je da je to njegov stvarni stepen na koji ga je Allah, Azze ve Dželle, stavio i to nam pojašnjava da su ekstremisti u svome pretjerivanju krenuli putem kojeg ne voli Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, niti je njime zadovoljan. Zapravo, on ga je zabranio u mnogim okolnostima.
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kritizirao je čovjeka koji mu je rekao „Ono što Allah hoće i ti.“, Tada mu je rekao: „Zar si me učinio ravnim Allahu?! Zapravo, reci: ‘ono što hoće Allah Jedini’.“
Također, negirao je i Mu’azov postupak kada mu je htio učiniti sedždu. Mu’az je time htio izraziti veličanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prekorio ga je, jer padanje licem na tlo se čini samo Allahu, Azze ve Dželle, Jedinome. Svaki onaj ko veliča Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa onim što nije propisao, prema njemu je pretjerao, makar mislio da ga time respektuje.
U ovom smislu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se njegov kabur uzima za svetkovinu i mjesto obavljanja namaza kako Ummet ne bi zapao u širk. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio je svom Ummetu tevhid i spriječio svaki put širka presijecajući njegove povode, a najveći povod jeste pretjerivanje prema njemu. Zato je pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zabranjeno, jer vodi u širk i kufr, i podrazumijeva umanjivanje stepena Allahove božanstvenosti i Allahovu jednoće u svojstvima Njegovog Gospodarstva.
Također, time se umanjuje Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, vrijednost, jer se njegova potpunost ogleda u njegovom robovanju Gospodaru, Azze ve Dželle. Isto tako, podrazumijeva i laž na njega, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ljude isključivo pozivao da se ibadet izvršava samo jednom Gospodaru. Nije ih pozivao da mu robuju ili da mu daju epitete Gospodara. Isto tako, za sebe nije tvrdio da je stvoren od svjetlosti, ili da on u kosmosu nešto uređuje, ili da poznaje skriveni svijet, te ostala uvjerenja koja zastupaju ekstremisti. Zapravo, to je uvrstio u stvari koje se suprostavljaju Vjeri s kojom je on došao. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„ Reci: “Ja vam ne kažem: ’U mene su Allahove riznice’ , niti: ’Meni je poznat nevidljivi svijet’ , niti vam kažem: ’Ja sam melek’ – ja slijedim samo ono što mi se objavljuje.”“ (El-En’am, 50)
-„ Reci: “Ja se samo Gospodaru svome klanjam, i nikoga njemu ravnim ne smatram.” Reci: “Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim.” Reci: “Mene niko od Allahove kazne ne može u zaštitu uzeti; samo u Njega ja mogu utočište naći .“ (El-Džinn, 20-22)
-„ Nezamislivo je da čovjek kome Allah da Knjigu i znanje i vjerovjesništvo – poslije rekne ljudima: “Klanjajte se meni, a ne Allahu!” – nego: “Budite Božiji jer vi Knjigu znate i nju proučavate!”“ (Ali Imran, 79)
-„ On vam neće narediti da meleke i vjerovjesnike bogovima smatrate. Zar da vam naredi da budete nevjernici, nakon što ste postali muslimani?“ (Ali Imran, 80)
Ashabi, radijallahu anhum, bili su najučenija Allahova stvorenja poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u Vjeri, najviše su voljeli i veličali Allaha i respektovali Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poznavajući sva njegova prava. Sa njim su sarađivali isključivo kao sa čovjekom poput njih koji je poslan, a ne kao sa čovjekom u kome se Bog utjelovio, ili da je on božiji duh, da je stvoren od svjetlosti i slično tome što zastupaju ekstremisti. Ljude nisu pozivali ka tome, nego su ih pozivali da ispoljavaju jednoću Allahu i da isključivo Njemu čine ibadet, govoreći da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob, kojeg je Allah odabrao za Svoje poslanstvo.
Ovo su zastupali prethodnici ovog Ummeta sve dok otpadnici od Vjere (heretici) nisu podigli svoje glave, pa su se u Ummetu pojavile različite vrste pretjerivanja koje su u suprotnosti sa Allahovim zakonom.
Ove izjave su izašle u javnost i izumljene su od strane otpadnika od Vjere (heretika) i munafika, kao što su bili El-Halladž, Ibn Arebi, El-Džejli i Ibnul-Farid, te drugih ekstremisti čijim je putem krenula većina sufija do današnjeg dana.
Ove izjave koje su izumili su nevjerstvo i skriveno otpadništvo umotano u tvrdnju njihove ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog veličanja. Na vagi Šerijata njihove riječi su otvoreni kufr ili vode u kufr. Ko je u njih uvjeren, ko ih izgovara i zastupa, znaju-ći to, postao je nevjernik.
U to spadaju mišljenja poput onog mišljenja o ‘praiskonu muha-medanskog nura’, da je on ‘materija ovog svijeta’, ili da je ‘Poslanik svojim hakikatom postojao prije nego što je stvoren Adem’, ili ‘da je on čovjek nastao iz Božijeg Bića’. U to spada izjava da je on ‘božanski hakikat u postojanju’, ili da je ‘muhamedanski hakikat cjelokupni ratio (razum) koji povezuje apsolutno postojanje’, tj. Allaha sa svijetom prirode (stvorenja).
Tu su i tvrdnje da je ‘muhamedanski hakikat’ Allahov duh udahnut u Adema, da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, po vanjštini stvorenje, a po nutrini stvoritelj, te da su stvorenja samo likovi ‘muhamedanskog hakikata’, a da je taj hakikat ustvari Allah Koji Se postavio u Svom prvom postavljenju, a ono je najveće Allahovo ime, kao i druga neispravna uvjerenja.
Ko vjeruje u ove stvari, nema sumnje, da je nevjernik i otpadnik, kao što je veliki dio učenjaka Ibn Arebija i njegove sljedbenike u uvjerenju osudio za nevjerstvo. I pored ovog jasnog kufra, ovi zalutali otpadnici su taj kufr preoblikovali i iznijeli ga u obliku ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, sprječavajući ljude da preuzimaju činjenice Šerijata i znanja o Vjeri kako se istim ljudima ne bi otkrila njihova nastranost i zabluda.
Podsticaj u tome im je bila proširenost neznanja među većinom muslimana, pa su tako ovi zalutali svrstani među vjersku ulemu i dobre Allahove evlije. Njihovo neznanje se tako proširilo, a neznalice su ga prihvatale misleći da je to vjera kojom se približavaju Allahu, a ustvari su zapali u veliki širk postajući robljem ovih zalutalih koji su se poigrali njihovim razumima kao što se djeca igraju loptom.
Sačuvan je onaj koga Allah sačuva, prosvijetli mu razum i njegovo srce i razum otvori ka Istini.
_________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman 
 Pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, uzrokovalo je zastranjivanje i neispravno tumačenje ibadeta u odnosu na njegove ispravne postavke, te izmišljanje novih ibadeta o kojima Allah nije objavio dokaz.

Nakon što su muslimani smatrali da su njihova najveća djela poslije vjerovanja u Allaha, Azze ve Dželle, namaz i preostali temelji Islama, došle su ekstremne sufije tvrdeći da je najuzvišenije djelo vjerovanje u vahdetul-vudžud (sjedinjenje s Bogom), njegova realizacija (tj., utapanje u Božije Biće), vjerovanje u ‘muhammedanski hakikat’, donošenje salavata na taj hakikat, a većina tih salavata u sebi sadrže mnogoboštvo i nevjerstvo, te provođenje života u osami i učenju novotarskih zikrova. O ovome će biti kasnije nešto više pojašnjenja.

Muslimani vjeruju da je najuzvišenije što su naslijedili od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegova Uputa i Sunnet. Sufije su došle tvrdeći da je najuzvišenije što su naslijedili od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tarikat i hakikat, filozofski tesavvuf sa različitim novotarskim stepenima i terminologijom.

Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, Uputu i Sunnet, ne poznaju ni-ti se na njih obaziru, već smtaraju da oni koji se bave Sunnetom i u njega pozivaju, da su im najgori protivnici, jer im je zadatak širenje Upute i istinske Vjere koja opovrgava sve bajke i legende nevjernika i otpadnika od Vjere (heretika) iz starog i novijeg doba.
_____________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman


Nema sumnje da je pretjerivanje jedan od najvećih razloga zastranjivanja u Vjeri sa Pravoga puta. Pretjerivanje prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, imalo je najveći uticaj na razgradnju vjerskih činjenica i iskrivljavanje njenih učenja. Ovo upropaštavanje nije utjecalo samo na jedan aspekt Vjere, nego je obuhvatilo čitavu Vjeru u tematici uvjerenja, djela, ponašanja. U ovom poglavlju ćemo govoriti sažeto o ulozi ekstremnih sufija u upropaštavanju ispravnog islamskog vjerovanja i ibadeta zbog njihovog pretjerivanja prema Poslaniku, alejhi sellam.

Pretjerivanje u uvjerenjima

a) Pitanje božanstva.
Muslimani vjeruju da je Allah Jedini Stvoritelj, Onaj koji sve uređuje, da Mu jedino pripada božanstvenost i gospodarstvo, te da je On Jedan i da nema sudruga u Svome Biću, osobinama i djelima. 
 
Ali su nevjernici iz reda sufija ustvrdili da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, sudrug Allahu u stvaranju, uređivanju, otklanjanju nedaća, zadobivanju koristi, i drugim vrstama širka. Sufije su napisali svoje salavate ispunjene tim idejama. El-Buvejsiri u ‘El-Burdi’, koju ponavljaju milioni sufija, kaže:
O najčasnije stvorenje! Šta mi je, kod koga utočište da tražim mimo tebe Kada se desi velika nesreća Allahov Poslaniče, tvoja pozicija zbog mene Neće biti umanjena Kada se časni pojavi u svojstvu osvetnika. Od tvoje dobrote je dunjaluk i budući svijet A od tvoga znanja je znanje o Levhu i kalemu. (Divanul-Buvejsiri, 200)
Ovaj pjesnik je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pridodao opis gospodarstva i božanstvenosti, što ne pristaje nikome osim Allahu Jedinome. Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je jedinoga postavio kao svoje utočište i sklonište prilikom nedaća i dolaska poteškoća. Zatim je Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pripisao šefa’at (zagovaranje) apsolutni, kao što mušrici u vjeruju u širkski šefa’at bez dozvole ili zadovoljstva onoga ko šefa’at daje, nego to biva ugledom zagovarača i njegovom pozicijom.
Zatim vidimo da je dunjaluk i Ahiret pripisao Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, darežljivosti i da je znanje o Levhu-Mahfuzu i Peru jedna od nauka koje poznaje. Ovo uz širk sa sobom nosi i nevjersto u Allaha, Azze ve Dželle, jer sve što je spomenuo od opisa gospodarstva i božanstvenosti ni u jednom slučaju nije dozvoljeno time opisati neko stvorenje. To su osobine Stvoritelja Jedinoga. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„Onaj koji se nevoljniku, kad mu se obrati, odaziva, i koji zlo otklanja i koji vas na Zemlji namjesnicima postavlja. – Zar pored Allaha postoji drugi bog? Kako nikako pouku vi da primite!“ (En-Neml, 62)
-„Toga dana će biti od koristi samo posredovanje samo onoga kome Milostivi dopusti i dozvoli da se za nekoga govori.“ (Ta-Ha, 109)
-„Allah zna tajne nebesa i Zemlje i Njemu se sve vraća, zato se samo Njemu klanjaj i samo se u Njega uzdaj!“ (Hud, 123)
-„On zna šta su radili i šta ih čeka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti.“ (Ta-Ha, 110)
Ahmed ibn Idris u jednom od svojih salavata kaže:

Allahu, blagoslovi samostalnu nutrinu i sifatijsku svetost, svjetlo svih imena, odjeću uzvišenosti, donju odjeću božanskoga veličanstva, oko koje sve vidi, otkrovenja skrivenog i pojavnog svijeta, dušu vode života, božanski duh, čisto svjetlo, milost opstojnosti, znanje pojavnog svijeta, zatijskim, vječnim, praiskonskim blagoslovom. Allahu, donesi i selam na njega istim time. (Medžmu’atu ahzab ve evrad, Ahmed ibn Idris, 62)

Pisac “Delailu hajrata”, kaže:
Allahu, blagoslovi našeg gospodina Muhammeda, mora tvojih svjetlosti, izvorišta Tvojih tajni, jezika Tvoga argumenta i mladića Tvoje carevine, imama Tvoje prisutnosti, prvoklasnog iz Tvoga vlasništva, riznice Tvoje milosti, puta Tvog šerijata koji se naslađuje Tvojim tevhidom, čovjeka suštinskoga postojanja i povoda za sve što je stvoreno. On je Tvoje najodabranije biće proizašlo iz svjetla Tvoga prosvjetljenja, salavatom koji opstaje Tvojom opstojnošću koji nema završetka bez Tvoga znanja, blagoslovom koji će Tebe zadovoljiti i njega, i kojim ćeš biti zadovoljan sa nama, Gospodaru svih svjetova. (Delailul-hajrat, Muhammed b. Sulejman el-Džezuli, 72)

b) Njihovo uvjerenje u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, suprostavlja se sa uvjerenjem mnogih muslimana iz mnogo aspekata.
Muslimani su uvjereni da su Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao i svi poslanici vjerovjesnici prije njega ljudi, kao i ostali ljudi u svemu, s tim što im je data odlika Objave, i specifičnosti koje odgovaraju njihovom vjerovjesništvu i poslanstvu. Ovo je ispravno uvjerenje o kojem govore Kur’an i Sunnet, a i muslimani se tokom svih ovih stoljeća u tome slažu.
Tako su došli nevjernici iz reda sufija odvraćajući svoje sljedbenike od ovog ispravnog uvjerenja ka idolopokloničkom vjerovanju koje je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, učinilo najvećom obznanom božanskoga bića, te da je on posredstvo između apsolutnog postojanja, a to je Allah, i između svijeta prirode. Tako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kod njih, putem Objave postao bog. Iz prethodnih tekstova se to jasno i vidi.

Muslimani vjeruju da je prvo što je Allah stvorio bilo voda i Prijestolje, a zatim Pero. Zatim je stvorio nebesa i Zemlju, kao što to pojašnjava Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.(Munakašetul-hakikatil-muhammedijje ve bejanu butlaniha, 187)
Međutim, sufije vjeruju da je prvo što je Allah stvorio bio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a od njega je stvorio sve ostalo. Pošto su šerijatski tekstovi bili u suprotnosti sa tim, tj., ajeti i hadisi koji pojašnjavaju da je prvo što je Allah stvorio voda, Prijestolje, a onda pero, nastojali su usaglasiti svoju zabludu sa ovim tekstovima, pa su ‘muhmedanski hakikat’ nazvali različitim imenima, poput ‘prijestolje zatijske obznane’, ‘uzvišeno pero’ ili ‘majka svih knjiga’. Postoje i drugi nazivi kojima su umotali ‘muhamedanski hakikat’.
Ahmed ibn Idris u jednom od svojih salavata kaže:
Allahu, blagoslovi našeg zaštitnika Muhammeda, Tvoje svjetleće svjetlo, manifest Tvoje tajne koja se pojavila, a u njegovoj se ljepoti se stvorio kosmos, i njegovom uzvišenošću ukrašena su vremena. Pojava svijeta otvorena je svjetlom njegovog hakikata, a njegovo savršenstvo je zapečačeno tajnama njegovog vjerovjesništva. Pojavile su se El-Hasenove slike iz emanacije u najboljem obliku. Da nije njega slike ne bi prešle u stvarnost iz nepostojanja. (Medžmu’atu ahzab ve evrad, Ahmed ibn Idris, 55)
Muslimani vjeruju da je Allah stvorio ovaj kosmos iz ničega i bez prethodnog primjera. Međutim, sufije vjeruju da je Allah stvorio ovaj kosmos od Muhammedovog nura i argumentiraju hadisom o nuru koji se pripisuje Džabiru ibn Abdullahu, koji je prethodno spomenut, a i njegova neispravnost je pojašnjena.
Ed-Debbag kaže:
Znam da su svjetla svih stvorenih stvari od Arša, Zemlje, nebesa, zemalja, Dženneta i oblaka, onoga što je iznad njih, i ispod njih. Kada bi se svi sastavili vidjelo bi se da su dio Muhammedovog nura. Kada bi se sav njegov nur stavio na Prijestolje istopio bi se i nestao. Kada bi se stavilo na sedam zastora koji su iznad Arša raspršili bi se. Kada bi se sva stvorenja skupila i to veliko svjetlo stavljeno na njih raspršili bi se i propadali. (Hazihi hijes-sufijje, Abdurrahman El-Vekil, 87)

Muslimani vjeruju da je Kur’an objavljen Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, posredstvom Džibrila, alejhi sellam, te da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije znao ništa od Kur’ana prije njegove objave.

Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo.“(Šura, 52)

-„Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore.“ (El-Ankebut, 48)
Međutim, nevjernici iz reda sufija odbijaju ovu činjenicu i prihvataju potvoru tvrdeći da je Džibril ostao zadivljen kada je vidio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako uči Kur’an, prije nego što ga je podučio njemu. Džibril ga je upitao, a on je odgovorio: „Podigni zastor jedanput kada ti dolazi Objava.“ Džibril je to uradio i vidio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako se njemu objavljuje. Povikao je: „Neka je slava Allahu! Od tebe i tebi dolazi, Muhammede!“
Ovo je jasni dokaz šejtanovog poigravanja sa njihovim razumima, jer ovu bajku neće potvrditi osim onaj ko nema ni najmanju moć razlikova-nja pojmova. Ovu legendu je zasnovao Ibn Arebi, najveći sufijski šejh, tumačeći riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: -„Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! I ne žuri s čitanjem Kur’ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi, i reci; “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!“ (Ta-ha, 114) Ibn Arabi kaže: „Znaj da je Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dat Kur’an cjelokupno i općenito prije Džibrila, bez pojašnjenja ajeta i sura, pa mu je rečeno: „Nemoj ubrzavati sa Kur’anom koji je kod tebe prije Džibrila citirajući ga Ummetu cjelokupnog, jer ga niko neće shvatiti od tebe zato što nije podrobno razjašnjen.“ (Hazihi hijes-sufijje, 89-92) 
 
Ovo je jasna laž koju poriče Kur’an, a i okolnosti u kojima je živio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, čekajući silazak Objave kako bi znao Allahov propis za novopridošle događaje u životu. Muslimani vjeruju da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslan u određenom vremenu i prostoru, i da su prethodni poslanici, tj. , svaki od njih, poslani određenim narodima u određenom vremenu.
Ali, ekstremne sufije vjeruju da je u svim vremenima bio jedan poslanik, a to je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, a da su prethodni poslanici bili samo slike Muhammedove, sallallahu alejhi ve sellem.

To se nalazi u sljedećim stihovima:

Svi vjerovjesnici i časni poslanici Došli su kao njegova zamjena Radi prenošenja njegovog poziva On je poslanik svim ljudima U svim vremenima Samo su ga druga usta mijenjala. (En-Nefehat el-akdesijje, 17)
Muslimani vjeruju da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, umro kao što umiru i ostali ljudi nakon što je dostavio poslanicu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„Ti ćeš, zacijelo, umrijeti, a i oni će, takođe, pomrijeti.“ (EzZumer, 30)
Zadnje generacije sufija vjeruju da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, živ i da se može vidjeti uživo, a ne u snu, te da sufijski šejhovi direktno od njega primaju upute i sa njim se sastaju. Ovo je najistaknutija neispravnost kod njih koju poriču historija, stvarnost, a nemoguće je da ih prime ispravna prirodna urođenost i razum.
 
Ništavnost pojma ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kod sufija
Pošto ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, označava davanje prednosti njemu nad svim stvorenjima, te pokornost njemu u njegovom slijeđenju, značenje ove ljubavi kod ekstremnih sufija je predstavljeno u njegovom obožavanju, dozivanju, traženju potrebe od Allaha putem njega, izmišljanju novotarskih salavata, pravljenju mevluda, pjevanju mnogobožačkih kasida tražeći pomoći od njega i upućujući mu različite vrste ibadeta.
Veličanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovim slijeđenjem, lijepim ponašanjem prema njemu i respektom, kod sufija se pretvorilo u pretjerivanje njegovim izvođenjem iz granica ljudskosti i stavljanja na stepen božanstvenosti.
Toliko imamo reći o ulozi ekstremista u rušenju ispravnog vjerovanja muslimana, u Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovog okretanja od Islama, čistog monoteizma – tevhida, ka idolopokloničkim uvjerenjima koja se općenito i pojedinačno suprostavljaju Islamu.
____________________________________________________________________________