Arhive za ‘islamske teme’ kategoriju

mr. Abdurreuf Muhammed Usman 
 
Šije su prve otvorile vrata pretjerivanja u ovom Ummetu, tako što su pretjerali prema Alijji, radijallahu anhu, i imamima iz njegovog potomstva, kako oni tvrde. Tako se ta zarazna bolest pretjerivanja preselila u sufizam. Postoje mnoge sličnosti između njih u mnogim aspektima.

Šitski pravac kruži oko pretjerivanja prema Alijji, radijallahu anhu, i imamima iz njegovog potomstva, a pretjerivanje kod sufija kruži oko Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i evlija poslije njega, tačnije rečeno, kako oni tvrde, oko “muhammedanskog hakikata” i evlija poslije.

Kod ekstremnih šija ima onih koji kažu da se duh božiji utjelovio u Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim u Alijji i njegovim sinovima poslije. Tako i kod sufija ima onih koji govore o utjelovljenju Boga, kao što je El-Halladž. Neka je Allah Uzvišen od onoga što oni govore!

Šije su pale pod utjecaj medžusijsko-judaističke tradicije, koja je bila poznata kod sebeovaca i ekstremističkih frakcija. Isto tako, potpali su pod utjecaj filozofske tradicije iz stare Grčke i Egipta koja je bila poznata kod ismailija, karamitija i pisaca poslanica ihvanus-saffa. Oni su bili glavni most za prelazak neispravnih uvjerenja u sufizam. (El-felsefetu-sufijje, 577)

Ibn Haldun potvrđuje ovu vezu između sufizma i šiizma kada go-vori o pravcu vahdetul-vudžuda i onoga što iz njega proizilazi. On kaže: „Njihovi prethodnici su se miješali sa zadnjim generacijama ismailijja iz reda rafidija koji su također vjerovali u utjelovljenje i božanstvenost imama, što kao pravac nije bilo poznato kod njihovih prvaka. Zatim je svaka od ove dvije frakcije preuzela tuđi pravac, njihov govor se izmiješao, a uvjerenja postala veoma slična. U govoru sufija pojavilo se mišljenje o postojanju kutba, a to znači: poglavar svih arifa, tvrdeći da niko se sa njim ne može izjednačiti po stepenu spoznaje sve dok ga Allah ne usmrti, a potom on daje u naslijeđe svoj stepen drugome koji imaju ma’rifet. Na to ukazuje i Ibn Sina u knjizi ‘Išarat’, u poglavlju koje govori o tesavvufu: „Uzvišena je Istina! Mjesto napajanja za svakoga onoga koji prilazi pojilištu je jedna osoba iza druge.“ Ovaj govor nije zasnovan na razumskom dokazu, a ni na šerijatskom. To je jedna vrsta govorništva, a isto govore rafidije i ispovjedaju kao vjeru.

Zatim su rekli o poretku postojanja ebdala (zamjenika) poslije ovog ‘kutba’, kao što su šiije rekle o nakibima (poglavar). Kada su poderanu odjeću pripisali tesavvufu, kako bi ga učinili temeljem svoga pravca i osamljivanja, pripisali su je Alijji, radijallahu anhu, što je, također, u ovom značenju. Međutim, Alijja, radijallahu anhu, između ostalih ashaba, nije se odlikovao po osamljivanju, a niti po posebnoj odjeći ili ‘halu’. Ebu Bekr i Omer, radijallahu anhuma, bili su najskromniji ljudi poslije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Najviše su činili ibadet i nijedan od njih se nije odlikovao u Vjeri po nečemu što bi se od njega prenijelo kao specifičnost. Zapravo, svi ashabi su bili uzor u Vjeri, skromnosti i zalaganju.“(Mukaddimetu Ibn Haldun, 473)

Savremenici iz reda šija i sufija podjednako potvrđuju ovu svoju međusobnu vezu. Sejjid Husejn Nasr kaže: „Postojale su veze između sufizma i šiizma, a posebno u ismailitskom okruženju, kao se čini iz onoga što spominju ihvanus- saffa o tesavvufu u svojim poslanicama. Iako oni, zasigurno, nisu ismailitskog porijekla, bez imalo sumnje stasali su u šiitskoj okolini. Njihov spomen se kasnije vezao za ismailitski pokret.“ (El-Kešf an hakikatis-sufijje, Mahmud Abdurreuf el-Kasim, 134)

Ova veza između sufizma i šiizma nije bila slučajno, s obzirom na utjecaj, nego organizovana struja koja je imala jednistven cilj rušenja temelja Islama. Bili su pod uticajem perzijanskog gnosticizma želeći izmijeniti Vjeru i od nje napraviti čudnu mješavinu filozofije i idolopoklonstva i Islama, kako bi se ostvarila nada Perzijanaca i drugih koji su se pridržavali nacionalističkih principa sveteći se širenju Islama. Vjerovatno je saglasnost šiizma i sufizma u većini islamskih pokrajina, te međusobnog davanje prostora za djelovanje, u starom i savremenom dobu, potvrda tog sumnjivog cilja. Isto tako, šiizam nije samo napajao sufizam ovim uvjerenjima i ideologijom, postojala su i druga mjesta napajanja koja su se ogledala u hinduističkoj tradiciji iz koje su sufije preuzele mnoštvo svojih teorija o zalaganju, ponašanju i asketizmu.

Također, od kršćanskih monaha su uzeli osamljivanje praveći tekije po klisurama koje uveliko liče manstirima, a od njih su preuzeli i gnostički pravac. Iz grčke filozofije i savremenog platonizma preuzeli su ideju ‘deset razuma’ i panteizma. (El-Kešf an hakikatis-sufijje, 742)


Sufije su crpile svoja uvjerenja i ideje sa svakog izvorišta koji im je bio dostupan, pokušavajući ga staviti u islamski okvir kako bi ga običan svijet prihvatio. Ono što nas interesuje u ovoj tematici jeste pretjerivanje sufija prema Poslaniku, alejhissellam, a za to možemo uzeti dva primjera.

Prvi od njih jeste El-Halladž – prvi sufija koji je zagovarao vlastitu božanstvenost i božije utjelovljenje u njemu. On je prvi koji je pretjerao prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tvrdeći da se Allah u njemu utjelovio, govoreći o ‘praiskonu muhammedanskog nura’.

Drugi jeste Ibn Arebi – začetnik pravca vahdetul-vudžuda u sufijskom okruženju. On je najpoznatija ličnost koja je propagirala ‘muhamedanski hakikat’, tvrdeći da je to, ‘najveći manifest božijeg otkrovenja’.

Ibn Arebijeva mišljenja i uvjerenja su imala najveći uticaj na zastranjivanje većine sufija i njihovo skretanje prema pravcu panteizma.
_____________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman

U potvrđena vjerovanja šerijatskim tekstovima i odrednicama koncenzusa Ummeta, spada i uvjerenje da su svi Allahovi poslanici ljudi, sa istim osobinama kao i oni kojima su bili poslani. Tako se odvijao Allahov zakon o poslanicima. „Prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za one koji su bili i nestali! A ti nećeš u Allahovu zakonu izmjene naći.“ (El-Ahzab, 62)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio drugačiji nego ostali po-slanici, nego čovjek sa ljudskim osobina kojem je dolazila Objava. Poslanikova ljudskost je jasna stvar svakom onog ko uči Kur’an, prelista-va Sunnet ili čita njegov životopis. I pored jasnoće ove tematike i običnim i učenim muslimanima, vidimo neke grupacije koje se pripisuju Islamu kako pretjeruju prema Poslaniku, alejhisellam, izvodeći ga tako iz granica čovječnosti. Šije su bile prve koje su otvorile vrata pretjerivanja prema ličnostima pretjerivanjem prema Alijju, radijallahu anhu. Oni su se u tome razišli na nekoliko pravaca. Neki su tvrdili da su Alijja i njegovo potomstvo nepogrješivi, neki da je Alijja vjerovjesnik, a neki su ustvrdili da je on bog, ili, da se božiji duh u njemu utjelovio i u imamima iz njegovog potomstva.

Pošto je Alijja, radijallahu anhu, amidžić Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i suprug njegove kćerke, njegov nasljednik i halifa poslije nje-ga, prema njihovom mišljenju, onda je bilo prirodno da njihovo pretjeri-vanje počne od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zatim da se lančano nastavi prema Alijju, radijallahu anhu, i imamima iz njegovog potomstva. Zato kod ekstremnih šiija nailazimo na neispravna uvjerenja koja kruže oko ‘praiskonskog bivstvovanja Poslanika’, da je on stvoren prije svemira, da nije poput ostalih ljudi, nego da je stvoren od svjetlosti.

Prenosi El-Kulejni lažni tekst koji se pripisuje Dža’feru Es-Sadiku, a govori o praiskonskoj Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, postojanosti, ili što sufije nazivaju, ‘muhamedanski hakikat’, ili ‘muhamedanski nur’: „Bili smo kod Allaha, a osim nas kod Njega nije bio niko, ni melek niti iko drugi. Zatim Mu se ukazalo, pa je stvorio nebesa i zemlju, a mi smo bili sa Njim… Postavio je sva stvorenja u jednoj slici kao prašinu, prije silaska na zemlju i podizanja nebesa. On je bio Sam u svome carstvu i moći. Dao je dio Svoga nura, pa je on zasjao, a zatim jednu žeravicu, pa je i ona zasjala. Zatim se svjetlo sastavilo u središtu u toj skrivenoj slici koja je bila ista kao lik našega Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Allah, Azze ve Dželle, je rekao: „Ti si odabranik, u tebi će biti stanište Moga nura i riznica Moje Upute. Zbog tebe Sam poravnao zemlju, podigao talase, izgradio nebesa,

zbog tebe sam načinio nagradu i kaznu, Džennet i Vatru. Tvoju porodicu ću postaviti kao Uputitelje. Dat ću im Svoje skriveno znanje tako da im precizne stvari neće biti zamršene, putem njega im skriveno neće biti nepoznato. Učinit ću ih svojim dokazom protiv ljudi i opomenom o Mojoj moći i jednoći…” (El-felsefetus-sufijje, Abdulkadir Mahmud, 276)

El-Eš’ari u knjizi “Mekalatul-islamijjin”, spominje da petnaesta kategorija ekstremnih šija govori da je Allah sve stvari i ovlasti predao Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, da ga je učinio moćnim da stvori dunjaluk, pa ga je on stvorio i uredio, i da Allah Uzvišeni od toga nije ništa stvorio. Mnogi od njih to govore i o Alijji. (Mekalatul-islamijjin, 16)
________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman


Pretjerivanje u jeziku označava prelazak granica nečega što je postavljeno, svjedno bila ta granica šerijatska ili običajna. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio,“(En-Nisa, 171)
U hadisu stoji: “Čuvajte se pretjerivanja u Vjeri.” (Ibn Madže, Kitabu menasik, 2/1008) Misli se na žestinu u Vjeri i prelazak njenih granica. U hadisu također stoji:“… onaj koji uči Kur’an bez pretjerivanja ili zapostavljanja.” (Muslim, Kitabul-ilm, 2055/4) Rekao je to jer je umjerenost u svim stvarima dio lijepog ponašanja. Najbolja je sredina. (Medaridžus- salikin, 2/496)
Prema tome, ova riječ kruži oko značenja prelaska granice, bez obzira na vrstu. Ako pogledamo na značenje pretjerivanja u Šerijatu vidjet ćemo da u potpunosti odgovara jezičkom značenju, jer se pretjerivanjem u Šerijatu naziva svaki ‘prelazak granica Šerijata djelom ili uvjerenjem’. Pojam pretjerivanja i njegova zabrana navodi se dva puta u Kur’ani-Kerimu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio,“ (En-Nisa, 171)
-„Reci: “O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli!”(Maide, 77)
Imam El-Kurtubi u tefsiru prvog ajeta kaže: “Riječi Uzvišenog: ‘O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u vašoj vjeri…’, označavaju pretjerivanje, a pretjerivanje je prelazak granice. Time se misli, kako spominju komentatori Kur’ana, na pretjerivanje židova u pogledu Isaa, alejhi selam, pa su potvorili čestitu Merjemu, te pretjerivanje kršćana koji su Isaa proglasili Gospodarem. Pretjerivanje i zapostavljanje su ujedno loše djelo i nevjerstvo.“ (Džamiu ahkamil-Kur’an, Imam El-Kurtubi, 6/21)
Isto tako, termin pretjerivanja i njegova zabrana navodi se u Sunnetu u suglasnosti sa njegovim značenjem u Kur’anu. U hadsu koji prenosi Ibn Madže od Ibn Abbasa, radijAllahu anhu, prenosi se da je rekao: “Rekao mi je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ujutro na Akabi, dok je bio na svojoj devi: ‘Naberi mi kamenčiča!’ Nabrao sam mu sedam kamenčiča za bacanje. Držao ih je u svojoj ruci i govorio: ‘Bacajte kao ovi!’ Potom je rekao: ‘O ljudi, čuvajte se pretjerivanja u Vjeri, jer je pretjerivanje u vjeri uništilo one koji su bili prije vas.” (Sunenu Ibn Madže, Kitabul- menasik, 2/1008 ; Ahmed, El-Musned, 1/215 ; Iqtidaus-siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/288)
Ibn Tejmijje u komentaru ovog hadisa kaže: “Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Čuvajte se pretjerivanja u Vjeri.”, generalne su za sve vrste pretjerivanja u uvjerenjima i djelima. Pretjerivanje označava prelazak granice tako da se poveća pohvala ili kuđenje nečega u odnosu na ono kako to zalužuje i sl..” (Iqtidaus-siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/283)
Ovi tekstovi pojašnjavaju da se pod pretjerivanjem u Šerijatu misli na prelazak granice dodavanjem na ono što je utemeljeno u vidu količi-ne ili opisa, uvjerenja i djela. U Šerijatu se navode termini koji su otprilike slični pojmu pretjerivanja po značenju, kao što je žestina, zadubljivanje, vještačenje, ekstremizam. Svi oni su sinonim za pretjerivanje i objedinjene su u značenju ‘prelaska granice’, dodavanjem na ono što je već utemeljeno u Šerijatu. Isto tako, može se zapaziti da pretjerivanje označava prelazak granice utemeljenog ka neutemeljenom, kao što je npr., pretjerano veličanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uzdizanje njegovog spomena. Ovo je inače utemeljno djelo sve dok se pridržava granica njegove ljudskosti. Kada se njegovim veličanjem pređu granice njegovih ljudskih osobina, dolazi do pretjerivanja.
VRSTE PRETJERIVANJA

Različiti su oblici pretjerivanja. Neki od njih su u uvjerenju (akidi), a neki u djelima.

1. Pretjerivanje u uvjerenju (akidi)

Ogleda se u prelasku granica ispravnog uvjerenja ka različitim oblicima zastranjivanja. Ko promotri mišljenja kelamskih frakcija (ilmul-kelam) koji su se razišli sa Ehli-sunnetom u vrsti uvjerenja, uvidjet će da su pretjerali u jednom od domena uvjerenja i tako izašli sa Pravoga puta.

U pogledu Allahovih svojstava zapazit ćemo one koji ih negiraju ili tumače pretjerujući u izražavanju Allahove neprikosnovenosti, tako da su obesnažili Njegova svojstva savršenstva i opisali ga svojstvima nepostojanja. Paralelno suprotno vidimo one koji utjelovljuju i poistovjećuju Allaha sa Njegovim stvorenjima kako su pretjerali u potvrdi tih svojstava i zapali u ovo. Istina se ogleda u srednjem putu između ove dvije frakcije: Allahova neprikosnovenost bez obesnaživanja Njegovih svojstava, te potvrda svih svojstava bez utjelovljenja ili poistovjećivanja (poređenja). Ovim putem su krenule apologetske grupacije. Jedna frakcija nešto potvrdi i u tome pretjeruje, a druga potvrdi suprotno i u tome pretjeruje. Pretjerivanje u uvjerenju podrazumijeva pretjerivanje kršćana u pogledu Isaa, alejhisselam, tako da su ga izveli iz okvira ljudskosti ka stepenu božanstva. U to ulazi i pretjerivanje šija u pogledu Alijje, radijAllahu anhu. Jedna njihova grupacija tvrdila je da je on bog, a ostale da je on nepogrješiv. . (Mekalatul-islamijjin, Ebul-Hasen el-Eš’ari, 29-72)

Tu je pretjerivanje i sufija u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer tvrde da je stvoren od svjetlosti, da je ovaj svijet stvoren od njegove svjetlosti, da upravlja kosmosom i druga slična neispravna uvjerenja. Također, postoje pretjerivanja u pogledu dobrih ljudi i ‘sufijskih šejhova’ s tvrdnjama da su oni nepogrješivi, njihovim slijeđenjem u svemu što govore bez ikakvog argumenta, traženju pomoći od njih, i njihovom dozivanju u onome što može samo Allah učiniti, te druge vrste mnogobožačkih uvjerenja.

2. Pretjerivanje u djelima

Pod ovim pretjerivanjem misli se na ono što kruži oko pet šerijatskih pravila, a to su obaveznost, pohvalnost, pokuđenost, zabrana i dozvoljenost. Onaj ko pohvaljeno stavi na stepen obaveznog, ili pokuđeno na stepen zabranjenog, ili dozvoljeno učini pokuđenim ili zabranjenim, pretjerao je u Vjeri i zastranio je sa Pravoga puta. Npr. ko sebe obaveže noćnim namazom kao farzom pretjerao je, jer je pohvalno stavio na stepen obaveznog prelazeći granice Sunneta u ovom aspektu. Ovaj je isti poput onih koji su zabranili sebi ono što je Allah dozvolio u vidu braka i dozvoljenih jela iz asketizma i pobožnosti. Pod ovo se može svrstati svaki onaj koji u neutemeljeno djelo doda veću količinu ili opis, npr., da prilikom abdesta pere određene organe više od tri puta.

Ibn Tejmijje kaže: “Žestina nekada može biti stavljanjem onoga što nije obaveza niti pohvalno na stepen obaveznog i pohvalnog u ibadetima, a nekada stavljanjem onoga što nije zabranjeno ili pokuđeno na stepen zabranjenog i pokuđenog u dozvoljenim stvarima.” (Iqtidaus-siratil-musteqim, Ibn Tejmijje, 1/283)

Ibnul-Kajjim kaže: “Pretjerivanje je dvojako: Jedna vrsta čovjeka izvodi iz okvira u kojima se može nazvati pokornim, kao da namazu doda jedan rekat, ili da posti tokom cijele godine uz sve zabranjenje dane, ili da kamenuje džemreta na hadžu velikim kamenjem koje se ispaljuje sa katapulta, ili da između Saffe i Merve trči deset puta, ili bilo šta drugo što se namjerno počini. Postoji bojazan da pretjerivanje ne bude razlog izdvajanja i skučenosti, kao što je klanjanje po cijelu noć, ili post tokom cijele godine bez posta zabranjenih dana, ili nanošenje štete ibadetima i zikrovima, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Ova Vjera je lahka. Svako ko bude žestok u Vjeri ona će ga nadvladati. Ispravljajte se, približavajte i olakšavajte. Tražite ispomoći u jutarnjem i večernjem namazu i dijelom u namazu u mrkloj noći (noćni namaz).” (Medaridžus-salikin, 2/496)

U Sahihu Muslimu prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Propali su oni koji pretjeruju! Propali su oni koji pretjeruju! Propali su oni koji pretjeruju!” (Muslim, Kitabul-ilm, 4/2055) A to su oni koji se previše zadubljuju i previše su žestoki. (Medaridžus-salikin, 2/496) 
 
RAZLOZI PRETJERIVANJA

Pretjerivanje se očituje u pojavi opasnog zastranjivanja u historiji nebeskih vjera, jer se pretjerivanje ubraja u najveće razloge zastranjivanja u vjeri sa ispravnog puta. Ovo zastranjivanje na početku bude maleno, a zatim se poveća s prolaskom vremena tako da postane kao osnova ili temelj. Evo primjera kršćanstva koje je u doba Mesiha, alejhi sellam, bilo vjerovanje čisto od primjesa širka, kao i ispravna vjera. Zatim je ovo vjerovanje pogođeno pretjerivanjem, pa je zastranilo sa čistoga monoteizma ka čistom mnogoboštvu, sa nebeske vjere ka vještačkoj vjeri prožetoj indijskim idolopoklonstvom, grčkom lakrdijom i židovskim neispravnostima.

Pretjerivanje ne nastane najedanput iz ničega, nego je vezano za nekoliko činilaca i razloga koji mu vode i pomažu ga. Ovi razlozi su mnogobrojni i raznovrsni, a mi želimo zastati na nekim od ovih razloga koji su doveli do pojave pretjerivanja kod muslimanskih grupacija, a to su:

1. Neznanje o Vjeri

To se očituje u nekoliko aspekata: Nedostatno shvatanje ciljeva Šerijata u vidu olakšica i odstranjivanja neugodnosti od osoba koje su zadužene šerijatskim propisima. Ovo se očituje u djelima ekstremista u domenu obredoslovlja.

Tu spada i nepoznavanje granica Šerijata na kojima obveznik Šerijatom mora zastati i ne prelaziti ih. To se pokazuje u svim vrstama pretjerivanja kao pralazak granica Šerijata, poput zabrane dozvoljenog ili obavezivanja onim što nije obavezno. U to spada izlazak van okvira Šerijata veličanjem određenih vjerovjesnika i dobrih ljudi prelazeći granice njihove ljudskosti i opisujući ih osobinama božanstva. Tu spada i nedostatno shvatanje šerijatskih tekstova. Ono se očituje u djelimičnom i manjkavom pogledu na šerijatske tekstove.

Na primjer: Navode se šerijatski tekstovi o obećanju i prijetnji. Tako tekstovi obećanja u srcima onih koji se plaše, koji griješe pobuđuju nadu, pokajanje i obećanje oprosta i milosti svakom onom ko krene ka Allahu kajući se od svoga grijeha.

Nasuprot tome vidimo tekstove o prijetnji kojima se prijeti nevjernicima i mušricima, a i velikim grješnicima koji ustrajavaju u svo-jim grijesima i to bolnom patnjom i žestokom kaznom, osim ako se pokaju i povjeruju. Ako se pokaju, povjeruju i budu činili dobra djela, Allah će im oprostiti.

Ovo je potpun uvid u tematiku obećanja i prijetnje, ali nedostatak shvatanja dolazi sa strane djelimičnog uvida u jedan od ovih aspekata, ignorisanja drugog aspekta i udaljavanja od njega, te pokušaj represivnog tumačenja šerijatskih tekstova.

To se desilo kod haridžija i murdžija. Haridžije su dale prednost tekstovima o prijetnji a ignorisali su tekstove o obećanju (nadi), sudeći za nevjerstvo onome ko počini veliki grijeh tvrdeći da je on vječno u Vatri.

Murdžije su dale prednost tekstovima o obećanju, a ignorisali su tekstove prijetnje nepokornima tvrdeći da grijeh sa imanom ne šteti, obesnaživši tako veliki dio šerijatskih tekstova.

Poput njih su i ekstremne sufije koji su pretjerali u pogledu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tako što su pogledali na aspekat veličanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a ignorisali aspekat monoteizma – tevhida, i preventive od mnogoboštva – širka.

Razlog koji ih je do toga doveo je: nedostatni djelomični uvid u šerijatske tekstove bez sakupljanja tekstova na jedno mjesto kako bi se uvid upotpunio i kako bi propis o njima bio ispravan. Međutim, neznanje o ciljevima Šerijata uz prevlast strasti i neprosvjećenost su doveli novotare do onoga u ćemu se oni nalaze.

Imam Eš-Šatibi kaže: “Greška u ovom poglavlju novotarija, za-sniva se na jednoj činjenici, a ona je neznanje o ciljevima Šerijata, te nespajanje svih njegovih dijelova u jednu cjelinu. Uzimanje dokaza kod imama vičnih znanju ogleda se u uzimanju Šerijata koji je jedinstvenog oblika prema onome što je potvrđeno od općenitih i pojedinačnih pravila koja proizilaze iz njega. Većina tih pravila dolazi iz primjera vezanih za pojedinačne slučajeve i događaje. Apsolutna pravila tumače se u smislu ograničenih, a nedefinisana se razjašnjavaju. Isto je sa ostalim aspektima. Zadatak upućenih u šerijatsko znanje je da predstave Šerijat kao jednu sliku čiji dijelovi jedni druge pomažu poput tijela insana. Osobina onih koji slijede manje jasne dokaze je da nasumice uzmu bilo kakav dokaz, što prvo do njih dođe, iako postoji dokaz koji mu se suprostavlja s obzirom na općenite ili pojedinačne postavke Šerijata. Tako jedan organ ne daje pojmu šerijatskih propisa njegovo pravo značenje. Onaj koji ga slijedi, slijedi ono što je manje jasno, a slijedit će ga samo onaj u čijem srcu ima nastranosti, kao što Allah Uzvišeni svjedoči: ‘… a čije su riječi od Allahovih istinitije!’ (En-Nisa, 122)“ (El-I’tisam, Imam Eš-Šatibi, 1/244)

2. Slijeđenje strasti

Strašću nazivamo naklonost duše i njenu nastranost prema nečemu, a većinom se njome nazivaju lutanje i zabluda. Slijeđenje strasti označava skretanje od Istine ka neistini zbog nastranosti u srcu i neispravnosti u razumu. To je put svakog onoga koji skrene sa Pravoga puta iz reda zalutalih, a slijeđenje Istine i Upute je put vjernika. U Kur’anu se navodi pokuda strasti i njenog slijeđenja i upozorenje na nju i to u mnogim ajetima, a od njih su:

-„Ali, nevjernici lakosmisleno slijede strasti svoje, – a ko će na Pravi put uputiti onoga koga je Allah u zabludi ostavio? – njima neće moći niko u pomoć priteći.“ (Er-Rum, 29)

-„Mnogi, prema prohtjevima svojim, namajući za to nikakva dokaza, zavode druge u zabludu. A Gospodar tvoj dobro zna one koji u zlu prelaze svaku mjeru.“ (El-En’am, 119)

-„Reci: ‘O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u vjerovanju svome, suprotno istini, i ne povodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s Pravog puta skrenuli!”(Maide,77)

Slijeđenje strasti je jedan od najvećih razloga pretjerivanja u Vjeri. Predstavljeno je u uljepšanom mišljenju o vlastitom razumu i njegovom uzimanju za suca nad Šerijatom, što se dogodilo među grupacijama ilmul-kelama i sufizma. Svaka od ovih grupacija je izmislila temelje i pravila kojima su sudili šerijatskim tekstovima. Što je bilo u suglasnosti sa ovim pravilima i prihvatili su, a što je bilo suprotno, odbacili su nekom vrstom tumačenja, iskrivljenja, pokudom ili negiranjem prenosilaca, ako se radi o predajama koje se prenose od jednog primarnog prenosioca (ahad). Postoji još mnoštvo ovakvih neispravnih sumnji. Kada Šerijat nisu stavili na njego-vo mjesto, pretjerano su počeli veličati svoje razume zapavši u propast.

3. Oslanjanje na neispravne i apokrifne hadise

Izmišljanje i laž na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu bili slučajni, nego je postojala organizovana struja koju su izmislili heretici praveći spletku protiv Islama i izražavajući svoju skrivenu mržnju protiv njega. To se očituje u pokušajima iskrivljavanja Islama, ubacivanjem propalih ideologija i uvjerenja koje je Islam poništio. Tako su ih sada prikazali u obliku hadisa kako bi se oni proširili među svjetom. Šije se smatraju najboljim primjerom za to, jer su izmišljali hadise o vrijednostima i odlikama Alu-bejta, imameta, kao i za svoja ostala uvjerenja. Tako su otvorili vrata pretjerivanju prema uglednim ličnostima u ovom Ummetu.

Ibn Ebi El-Hadid, šija i mutezila, iznosi priznanje, pa kaže: “Znaj da temelj svih laži u hadisima u kojima se spominju posebne vrijednosti, dolazi od šija. Oni su na početku izmislili različite hadise o svome predvodniku. Na to ih je podstaklo neprijateljstvo prema onima s kojima su bili u zavadi.“.(Šerhu nehdžil-belagah, Ibn Ebi El-Hadid, 11/48-49)

Iz ovog nas teksta zanima priznanje jednog od njihovih pisaca. Davno je rečeno: ‘Priznanje je poglavar svih dokaza’. Također, pripadnici pojedinih zalutalih sekti izmišljali su hadise pomažući svoj pravac i dajući repliku protivnicima. Heretici, a posebno u doba prvih Abasija, imali su ulogu u izmišljanju hadisa u svim aspektima Vjere, a posebnu u pitanjima akide (vjerovanja). Njihov glavni cilj je bio iskrivljavanje Islama i tjeranje ljudi od njega. Ovi hadisi su bili dobra zaleđina ekstremistima koji su došli poslije njih, jer su se na njih oslanjali i njima argumentirali. Gotovo da nema zalutale ideje ili pretjeranog uvjerenja, a da iza njega ne stoje neispravni i izmišljeni hadisi.

4. Propala ideologija bivših vjera

Sa širenjem talasa Islama i osvajanjem mnogih krajeva, u Islam su ulazile različite nacije, neki pokorno, a neki iz mržnje. Širenje Islama ovom brzinom nije išlo na zadovoljstvo mnogih neprijatelja, nego je to za njih bila kost u grlu, uzavrela zloba u srcima i prašina u očima. Kada su uvidjeli da vlast pripada Islamu i da se protiv njega ne mogu boriti sabljom, niti to ima ikakve koristi, ušli su u Islam licemjerno kako bi iznutra pravili spletke. Počeli su iskrivljavati njegovu sliku i cijepati njegovo jedinstvo, želeći oživjeti svoje idolopoklonstvo i upropastiti čistoću islamskog vjerovanja.

U tome su im pomogle smutnje koje su se desile nakon ubistva Osmana, radijAllahu anhu, koje su bile razlog cijepanja Ummeta na stranke i frakcije. Poslije toga pojavile su se apologetske frakcije sa svojim mišljenjima i uvjerenjima. Onaj ko promatra historiju apologetskih frakcija i njihovih mišljenja koja su suprotna Ehli sunnetu vel-džematu, uvidjet će utjecaj ubačene ideologije iz judaizma, kršćanstva, vatropokloništva, idolopokloničkih filozofija poput grčke, indijske i egipatske. Neprijatelji Islama pokušali su uskladiti ova mišljenja sa Islamom i obući ih u odjeću Islama.

Tako se pojavila tzv., islamska filozofija i ilmul-kelam (apologetika), islamski tesavuf, i islamske frakcije sa raznolikim mišljenjima i izjavama, a na svima njima se jasno vidio utjecaj prethodno nabrojanih ideologija. Iza stasavanja svake od ovih frakcija stajali su ljudi koji su vanjštinom prešli na Islam, a nevjerstvo su krili u srcima.

Oni su bili pioniri i osnivaći ovih frakcija. Od njih je bio Abdullah b. Sebe, predvodnik i osnivač ši’izma, koji je postavio temelje ezoteri-jskih vjerovanja koja se protežu do današnjeg dana. Od tih uvjerenja su reinkarnacija, tj. povratak Alijje, radijAllahu anhu, poslije smrti na dunjaluk prije Sudnjega dana. On će, navodno, sići na Zemlju i ispuniti je pravdom kao što je bila ispunjena nepravdom. Ibn Sebe’ je govorio: “Čuditi se onome ko tvrdi da će se Isa vratiti, a poriče da se Muhammed neće vratiti. Muhammed je preči da se vrati od Isaa.”

Također, postavio je i temelj reinkarnacije imama kao i temelj vasijjeta (punomoćstva), tvrdeći da je Alijja pečat svim opunomoćenika, kao što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Pečat svih vjerovjesnika. Govorio je: “Bilo je hiljadu vjerovjesnika, a svaki od njih je imao opunomoćenika. Alijja je opunomoćenik Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Muhammed je Pečat svih vjerovjesnika, a Alijja pečat svih opunomoćenika.”

Potom je rekao:“Ima li nepravednijeg od onoga koji ne dozvoljava oporuku Allahovog Poslanika, alejhisellam, i ustaje na opunomoćenika Allahovog Poslanika, alejhisellam.” Nosio je judaistička uvjerenja o Jušeu ibn Nunu nasljedniku Musaa, alejhisselam, primjenivši ih na Alijju poslije Poslanika, alejhisellam. On je prvi javno zadirao u čast ashaba i njih se odricao, uz ostale otrove koje je ubrizgao u šije, a oni su ih uzeli za svoja uvjerenja, vjeru i način robovanja. Šije su imale plodno tlo za prihvatanje ove ideolo-gije, kao i drugih, jer su bili skučenih umova i slabog raspoznavanja.
Tako su iza svake frakcije postojali strani elementi koji su donijeli svoje ideje i uvjerenja preuzete iz starih vjerovanja.

Iza novotarije nevjerovanja u određenje stajao je čovjek po imenu Sevsen. Bio je kršćanin, pa je prešao na Islam, a zatim preuzeo kršćanstvo. Njegovu ideju je preuzeo Ma’bed el-Džuheni, a zatim je Gajlan od Ma’beda preuzeo novotariju nevjerovanja u kader. (Šerh usulil- i’atiqad Ehlis- sunne, Imam El-Lalikai, 4/749)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje spominje da je temelj novotarije Džehma ibn Safvana o obesnaživanju i negiranju Allahovih svojstava preuzet od mnogobožaca i sabejaca iz reda brahamija i filozofa, te novotara od sljedbenika Knjige koji tvrde da: ‘Gospod u osnovi nema nijednu potvrđenu osobinu’.” (Medžmu’ul- fetava, Ibn Tejmijje, 1/66)

Ovo je utjecaj posredstvom ličnosti čija su se srca ispunila mržnjom protiv Islama, ali ne treba zanemariti organizovanu ulogu židova, kršćana, medžusija i njihovih saradnika iz reda heretika koji su svojski nastojali iskriviti Islam i ugraditi u njega neispravna vjerovanja i rušilačke ideje.
_________________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman 
 
Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je pojedinačna obaveza cijelom Ummetu, u otežavajućim i olakšavajućim okolnostima, u aktivnosti i neaktivnosti. Musliman neće biti musliman sve dok ne bude slijedio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim njegovim izrekama i djelima, prema svome znanju i mogućnostima. Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je poput ljubavi prema njemu, zato što je vezano za dokaze koji ga potvrđuju i praktične prizore koji ga preciziraju. Bez njih slijeđenje postaje ogoljena tvrdnja bez argumenta.
Ovdje bih želio pojasniti neke manifeste slijeđenja koji, kada se ostvare, ostvari se i slijeđenje, a i ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, biva potvrđena. Od tih manifesta su:

Prvo: Povođenje za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i uzimanje njega za uzor.
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21) Ibn Kesir, u komenatru ovog ajeta, kaže: “Ovaj ajet je veliki temelj za uzimanje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor u njegovim izrekama, djelima i stanjima. Zato je Uzvišeni naredio ljudima da ga uzimaju za uzor, i to na Dan ahzaba, u njegovom strpljenju, pozivanju drugih na strpljenje, te njegovom bdijenju, zalaganju i iščekivanju izlaza od njegovog Gospodara, Azze ve Dželle. Neka je salavat i selam na njega stalno, sve do Sudnjeg dana. Zato je Uzvišeni onima koji su pravili zabune i bili podrmani na Dan ahzaba, rekao: „Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor“ (El-Ahzab, 21) Tj. Zašto se niste poveli za njim i uzeli za uzor njegove prefinjene osobine.“ (Tefsir Ibn Kesir, 3/475)
Uzimanje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor podrazumijeva da postupamo onako kako je on postupao i na način kako je postupao, bilo da se radi o obavezi ili pohvalnom djelu, a također da ostavimo ono što je ostavio ili zabranio, bilo to haram ili pokuđeno djelo. Isto tako, uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor obuhvata prihvatanje njegovih adaba i njegovog stila ponašanja. Stoga, uzimanje za uzor i povođenje za njim obuhvata sva pitanja Vjere.
Kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto kaže i mi kažemo isto, kada nešto uradi i mi isto uradimo, kada nešto ostavi i mi to ostavimo ukoliko nije specifično samo za njega. Ako on nešto veliča i mi ga veličamo, a ako ga potcijeni i mi ga potcijenimo. Ako je zadovoljan nečim za nas i mi smo zadovoljni time. Ako nas zaustavi kod određene granice i mi se zaustavimo kod nje. Mi nemamo pravo da istupamo pred njega ili da kasnimo iza njega. Općenito, povođenje za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, označava isključivo njegovo slijeđenje i prihvatanje od njega, kao što je naš Gospo-dar Jedan i Poslanik kojeg nam je naređeno slijediti je jedan. Ustvari, to su dvije jednoće: Jednoća Pošiljaoca, a to je Allah Uzvišeni, i jednoća slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
To je značenje šehadeta da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik. Bez toga musliman ne može biti musliman. To je pravo povođenje za Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. To je mjerilo kojim se trebaju vagati djela, izreke, uvjerenja i sve ostale stvari kod ljudi. Put uzimanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor sazdan je na znanju Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, Upute u svim pitanjima Vjere i postupanja po tom putu. Zbirke Sunneta i biografije sadrže sve Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, izreke, djela, osobine i ponašanja, sve što je vezano za njega izbliza ili izdaleka. To je očuvano na najsavršeniji način. Učenjaci su u svakom dobu ljudima približavali ovu časnu vjerovjesničku Uputu izvršavajući svoju dužnost dostavljanja ove Vjere i savjetodavnog odnosa prema muslimanima. Nisu ništa izostavili od njegove Upute a da ga nisu najpotpunije pojasnili. Allah im je razjasnio Pravi put i dokinuo sva opravdanja. Sretan je onaj ko slijedi njihove korake, a nesretan onaj koji skrene s njihovog puta i nekorektno se prema njima odnosi.
Dužnost je svakog muslimana koji voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da se podučava njegovim sunnetima i Uputi, čime će biti svrstan među prave njegove sljedbenike. Ibnul-Kajjim kaže: “Pošto je sreća roba i na dunjaluku i na Ahiretu vezana za Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, Uputu, obaveza je svakom koji sebe savjetuje i voli lični spas i sreću, da spozna od njegove Upute i životopisa ono što će ga izvesti iz okvira neznalica i uvesti ga među njegove sljedbenike, skupinu i stranku. Ljudi se u tom pogledu dijele na one koji imaju malo, mnogo ili su uopće lišeni tog udjela. Ta blagodat je u Allahovoj Ruci, On je daje kome hoće, Allah je posjednik velike blagodati.” (Zadul-mead, Ibnul-Kajjim, 1/69)
Praktični put za uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzora je prakticiranje Sunneta u životu pojedinca ili džemata (zajednice). Ovo prakticiranje obuhvata sve aspekte Vjere u vidu uvjerenja, ibadeta, međusobnih odnosa, ponašanja, adaba, te socijalnog, administrativnog, političkog šerijatskog uređenja. Pomoć pri prakticiranju Sunneta ogle-da se u njegovom oživljavanju, širenju šerijatskog znanja naslijeđenog od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ovo je obaveza svakome onome ko zna od ove Vjere nešto i to mora prenijeti. Ovo postaje potvrđena obaveza učenjacima-nosiocima Šerijata, uzevši to iz riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta: „A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamijenili.“ (Ali Imran, 187) Ovaj ajet, iako je objavljen o Ehlul-kitabijama, kao prijekor zbog njihovog skrivanja istine o Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nisu vjerovali u njega, iako su znali da je on vjerovjesnik, pečat i radosna vijest njihovih vjerovjesnika, također je upozorenje učenjacima ovog Ummeta da ne krenu putem Ehlul-kitabija u skrivanju znanja, jer će ih snaći ono što je i njih snašlo. Učenjaci moraju iznijeti svo korisno znanje koje ukazuje na dobra djela, ne skrivajući od toga ništa. (Tefsir Ibn Kesir, 1/437)

U Sunnetu se navodi podsticaj na širenje znanja i to u mnogim hadisima, a od njih je onaj koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Amra ibn Asa, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prenesite od mene pa makar i jedan ajet. Pričajte predaje od Benu-Israila, za to nema smetnje, a ko na mene slaže namjerno neka se pripremi za mjesto u Vatri.” . (El-Buhari, 4/207) 

 
Et-Tirmizi od Ibn Mes’uda prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka Allah uljepša čovjeka koji nešto čuje od nas, pa ga prenese kao što je čuo. Pa, možda onaj kome se prenese bolje shvati od onoga koji je čuo.” (Sunenut- Tirmizi, 4/142 ; Ahmed, El-Musned, 1/437 ; Ibn Madže, 1/85)
Omer ibn Abdulaziz napisao je Ebu Bekru ibn Hazmu : „Pogledaj što imaš od hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa ga zapiši. Ja se bojim da će nestati znanja i učenjaka. Primaj samo Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis, neka šire znanje i neka sjede sve dok učeni ne poduči neukog, jer znanje neće propasti sve dok ne bude tajno.“ (El-Buhari, Kitabul- ilm, 1/35)
Hadisi i predaje o ovoj tematici su mnogobrojni i svi potvrđuju obaveznost dostavljanja i širenja Sunneta u svakom dobu i području. Ovo postaje sasvim obavezno u slučaju neznanja o Sunnetu, te udaljavanja i njegova izbjegavanja, kao što je to u ovom vremenu kada je zavladalo odbacivanje Sunneta i vjerskih učenja u svim muslimanskim državama, osim malog broja kojeg je Allah uputio na pridržavanje za Sunnet i strpljivost u tome. Razlog tome je pomanjakanje interesa za šerijatskim znanjem i nemarnost učenjaka u izvršenju njihove zadaće dostavljanja ove Vjere na traženi način. Uz to postoji mezhebski fanatizam i slijepo slijeđenje kod većine ljudi. To je razlog da je između muslimana i Upute njihovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, napravljena velika distanca, osim onome kome se Allah, Azze ve Dželle, smilovao. Zato je obaveza svakome muslimanu koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da izvrši svoj zadatak dostavljanja ove Vjere prema svome znanju i mogućnostima, bivajući strpljiv na tom putu u onome što podnosi od uznemiravanja i provokacija radi Allahovog zadovoljstva. U tome treba uzeti za uzor Allahovog Poslanika, alejhi sellam, i njegove ashabe koji su čitav svoj život dali kao zadužbinu radi dostavljanja ove Vjere. Na tom putu su ulagali svoje živote i sve vrijednosti. Neka je Allah s njima zadovoljan a i sa onima koji idu njihovim putem sve do Sudnjeg dana. Ovo je manifest istinskog slijeđenja i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, alejhi sellam.

El-Bejheki kaže: „Potrebno je slijediti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u onome što je uspostavio kao Sunnet. Ta potreba podrazumijeva stalnu obaveznost (farz). Nema drugog puta za slijeđenje njegovog Sunneta osim da se Sunnet spozna i nauči, a ne možemo ga naučiti osim prihvatanjem predaja od iskrenih (prenosilaca) koje treba prihvatiti kako bi ga mogli slijediti. Zato je naredio da izučavamo i pozivamo u Sunnet. Allah daje uputu.“ (El-I’tikad vel-hidaje, El-Bejheki, 154)

Drugo: Uzimanje Sunneta za presuđivanje
Stvar koja potvrđuje iskrenost slijeđenja Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je uzimanje njegovog Sunneta za presuđivanje i postavljanje Sunneta za vagu kojom se vagaju djela, izreke i propisi. Ono što je u suglasnosti sa njim, prihvata se, a što nije, odbacuje se, bez obzira ko to zastupa. Navode se mnogi ajeti koji potvrđuju ovo, a od njih je: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.“ (En-Nisa, 59)
Allah je naredio vjernicima da sve svoje sporove i razmirice vrate na Njegovu Knjigu i Sunnet Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Obavijestio ih je da im je to bolje i na dunjaluk i da ima ljepše posljedice na Budućem svijetu. Naredba o povratu na Allahovu Knjigu i Sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jasan je dokaz da su oni dovoljni za prekidanje spora i davanje rješenja za svaki problem koji se desi među muslimanima. Iman vjernika kroz vrijeme podstiče na povrat Allahovoj Knjizi i Sunnetu Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako bi saznao propis Šerijata za svako pitanje u svome životu.
Korist ovoga je veoma velika, jer musliman ostaje na putu slijeđenja i ne zastranjuje sa Pravog puta sve dok vrši povrat na Knjigu i Sunnet. Allah, Azze ve Dželle, naredio je uzimanje Njegovog Vjerovjesnika za sudiju tokom njegovog života, a njegov Sunnet poslije smrti u svim oblicima razilaženja, kako bi se ona dokinula.
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa, 65) Allah Uzvišeni se zaklinje Samim Sobom da vjernicima njihovo vjerovanje neće biti potvrđeno sve dok Allahovog Poslanika ne budu uzimali za suca u sporenjima i to u svim pitanjima. Također, ova arbitraža nije dovoljna sve dok se ne sastavi sa zadovoljstvom sa Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, presudom i dok se ne preda njegovoj naredbi uz širokogrudnost i duševnu prijaznost prema njegovoj presudi i propisu.
To se temelji na činjenici da musliman slijedi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svim okolnostima, pa kada mu dođe kakva stvar ili se bude sporio sa svojim bratom muslimanom, u bilo kojem pitanju Vjere ili dunjaluka, pohitat će tada Sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok u njemu ne nađe dostatan odgovor, kao što su činili i ashabi tokom Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, života vraćajući se njemu i pitajući ga za sve svoje stvari. Uzimali su njegov sud u svim pitanjima. Kada bi dao presudu o nečemu, oni bi to prihvatili i predali se velikodušno i iz zadovoljstva.
Poslije Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti ashabi bi prilikom razilaženja, oko pitanja čiji im propis nije bio jasan, za suca uzimali onoga ko je poznavao Sunnet. Kada bi se kod njih potvrdila vjerodostojnost tog propisa prema Sunnetu, ne bi prelazili na nešto drugo.
Evo primjera Omera ibn El-Hattaba, radijAllahu anhu, kad kaže: „Allahom opominjem čovjeka koji je od Vjerovjesnika čuo nešto (od propisa) o nerođenom djetetu!“ Ustao je En-Nabiga i rekao: „Imao sam dvije žene, pa je jedna drugu udarila štapom i druga je pobacila. Poslanik, alejhi sellam, donio je presudu iskupa otpuštanjem roba.’ Omer je rekao: „Da nisam čuo ovo, drugačije bismo presudili.“ (Fethul-Bari, Ibn Hadžer, 12/264)
Imam Šafija od Se’ida b. El-Musejjiba prenosi: „Omer ibn El-Hattab je govorio: ‘Isplata krvarine pada na širu porodicu. Žena od krvarine svoga muža ništa ne nasljeđuje.’, sve dok ga Ed-Dahhak ibn Sufjan nije obavijestio da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napisao: „Dadni nasljedstvo ženi Ešjema Ed-Dabbanija iz njegove krvarine.“ Omer se povratio ovoj predaji.“ (Eš-Šafi’i, Er- Risale, 426)
Imam Šafija sabrao je više predaja od ashaba i njihovih nasljednika koje potvrđuju da su uzimali Sunnet kada se dokaže njegova vjerodostoj-nost, a odbacivali svako mišljenje koje mu se protivilo, pa makar se to djelo prethodno i primjenjivalo. (Eš-Šafi’i, Er- Risale, 422)
Mi u ashabima i prethodnicima ovog Ummeta imamo najveći uzor za pridržavanje za Sunnet i uzimanje njegovog suda u svim pitanjima.

Uzimanje Sunneta sa suca je tačka razlikovanja između muslimana, koji se trudi da slijedi Sunnet, i onoga ko slijedi svoju strast bez Upute od Allaha. Ko bude tražio presudu od drugih mimo Objave, tra-ži sud taguta. To se odnosi i na one koji traže sud u dokazima vlastitih razuma sazdanim na grčkoj logici, a oni su filozofi i apologetičari (ehlul-kelam). Isto se odnosi na one koji presudu traže u ‘zevku’ (užitku), ‘vedždu’ (osjećaju), ili kod ‘tarikatskih šejhova’, a to rade sufije.

Također, šije traže presudu od ‘nepogrješivih imama’, kako oni tvrde. Njima se mogu pripisati i oni koji traže presude kod ljudskih zako-na ili bilo kojeg uništavajućeg principa, ideologije ili jednog od vladaju-ćih ljudskih običaja kod kojih su pagani u starom i novijem dobu tražili sud udaljavajući se time od presude Allahove Knjige i Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovo udaljavanje i odvraćanje je osobina munafika u svakom vremenu i prostoru, pa makar tvrdili da time žele samo dobro i uputu ili da rade za koristi Ummeta. Allah Uzvišeni je upozorio na njihove postupke i razjasnio njihovo loše stanje rekavši, u prijevodu značenja ajeta:
 
-„Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred šejtanom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede.“ (En-Nisa, 60)
-„Kad im se kaže: “Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!” – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću.“ (En-Nisa, 61)
-„Allah dobro zna šta je u srcima njihovim, zato se ti ne obaziri na riječi njihove i posavjetuj ih, i reci im o njima ono što će ih dirnuti.“(Nisa,63)
Ibnul-Kajjim kaže: „Onaj ko traži presudu ili sudi mimo onoga s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo je taguta za suca. Tagut označava sve ono čime rob prelazi granicu u pogledu onoga što se obožava, slijedi ili mu se pokorava. Tagut svakog naroda je ono od čega traže presudu mimo Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili ga obožavaju mimo Allaha, Azze ve Dželle, ili ga slijede bez znanja od Allaha, ili mu se pokoravaju u onome što ne znaju da je isključivo pokoravanje Allahu, Subhanehu ve Te’ala. Kada se razmisli o ovim svjetskim tagutima i stanjima ljudi, uvidjet će se da ih je veći-na zastranila od obožavanja Allaha ka obožavanju taguta, od traženja suda kod Allaha i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ka traženju suda kod taguta, te od pokornosti i slijeđenja Poslanika ka pokornosti i slijeđenju taguta.“ (I’alamul-muveki’in, Ibnul-Kajjim, 1/50)
Treće: Zadovoljstvo presudom i zakonom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Od manifesta pokornosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je zadovoljstvo njegovom presudom i zakonom, što je posljedica zadovoljstva Allahom kao Gospodarem i Jedinim Bogom. Ko je zadovoljan Allahom kao Gospodarem, zadovoljan je i sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg je poslao i Vjerom koju je objavio. Ko to zadobije, istinski je sretnik.
Muslim prenosi od El-Abbasa, da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako govori: „Osjetit će slast imana ko je zadovoljan Allahom kao Gospodarem, Islamom kao Vjerom i Muhammedom kao Vjerovjesnikom i Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Muslim, Kitabul- iman, 1/62)
Kada je musliman zadovoljan Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, kao Poslanikom, neće se osvrtati na druge upute, neće mijenjati svoj pravac slijedeći druge običaje, već će ga uzimati za sudiju, prihvatati njegovu presudu, podrediti mu se, pratiti ga i slijediti. Bit će zadovoljan sa svime što je donio od svoga Gospodara, pa će se njegovo srce i duša smiriti s time, a prsa postati široka. Vidjet će, povodom Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove Vjere, na sebi i na stvorenjima, Allahovu blagodat kojoj nije ravna ni jedna druga. Radovat će se blagodatima i milosti svoga Gospodara zato što ga je učinio sljedbenikom najboljeg od svih poslanika i svrstao ga u stranku onih koji su uspjeli. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg, i lijek za vaša srca, i uputstvo, i milost vjernicima.“ (Junus, 57)
-„Reci: “Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.”“ (Junus, 58)
Zadovoljstvo je riječ koja objedinjuje prihvatanje i podređenost. Zadovoljstva nema ako nema apsolutne predanosti i podređenosti vanjštinom i nutrinom onome što je došlo Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, od njegovog Gospodara. Svako skretanje ili zastranjivanje od Objave ka nečemu drugom ili protivljenje, smatra se oprečnim zadovoljstvu i dokaz je licemjerstva, što vodi u nevjerstvo i odmetništvo od Vjere.

Neke grupacije iz ovog Ummeta zapale su u ono što se suprotstavlja zadovoljstvu u vidu opiranja onome s čime je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od svoga Gospodara. Neki od njih su se usprotivili Allahovom pravu da jedino bude obožavan na način kako su se usprotivili prvi mnogobošci izražavajući ljubav prema vjerovjesnicima, dobrim ljudima i približavajući se putem njih Allahu. Nisu bili zadovoljni čistim tevhidom tako da su ga pomiješali i zaprljali mnogoboštvom – širkom. 

 
Neki su se usprotivili Allahovim imenima i svojstvima savršenstva sa neispravnim sumnjama i zbunjenim nagađanjima negirajući ono što je Allah za Sebe potvrdio i što je za Njega potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Ustanovili su ono što su Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negirali i tako zalutali u zabludi i sljepilu. Da su bili zadovoljni s onim s čime im je došao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zastajući na tome, bili bi upućeni iz zablude, progledali bi nakon sljepila i bili ushićeni Uputom.
Neki od njih se protive Šerijatu kao zakonu svojim mišljenjima ili neispravnim analogijama koje podrazumijevaju dozvolu onoga što je Allah zabranio i zabranu onoga što je dozvolio, obesnaživanje onoga što je postavio kao obavezu i obavezivanje onim što je On obesnažio. Ili, protive se činjenicama vjerovanja i Šerijata svojim ‘zevkom’, osjećajima, otkrovenjima i ‘tarikatskim šejhovima’. Zbog toga su skrenuli sa Pravog puta i pohrlili za svojim strastima i onome što su im šejtani ubacili od ukrašenog govora. Oni se toga pridržavaju, a sa puta Istine i Upute se udaljavaju, i druge od njega odvraćaju.
Neki od njih su se usprotivili Šerijatu nepravednim politikama i propalim vještačkim zakonima, obavezujući ljude njima, kao da su s Neba objavljeni zakoni. Ostavili su zakon Gospodara svjetova, obezvrijedili Njegove granice i ignorirali Njegova znamenja rušeći tako Njegovu svetost. Uz to tvrde da samo žele dobro i uputu, pa su zato zapali u zabludu i zabunu. Allah ih je obukao u odjeću poniženja i dao im da okušaju glad, strah i neimaštinu. Da su zadovoljni zakonom Gospodara svjetova zadobili bi ponos i vlast.
Neki od njih su se usprotivili Allahovim djelima, određenju, sudbini i mudrosti različitim vrstama iblisovskih sumnji koje zadiru u Allaho-vu pravednost, mudrost i znanje. Ovo je protivljenje neznalica, razlog njihovog izlaska iz zadovoljstva ka protivljenju jeste njihovo prihvatanje i crpljenje argumenata kojih nema u Objavi, te pridržavanje za temelje koji su u suprotnosti sa zakonom Gospodara svjetova. Nema spasa od ove bolesti, tj., bolesti protivljenja, osim sa apsolutnom predanošću i prilasku Objavi uz potpuno uvjerenje da je u njoj Uputa i lijek. (Medaridžus-salikin, 2/69-71)

Četvrto: Zastajanje na granicama Šerijata
Ovo je plod zadovoljstva. Ko je zadovoljan presudom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovom Vjerom i zakonom, zastat će kraj granica njegovog Šerijata i neće ih prelaziti. To biva samo kada je musliman uvjeren da je Vjera potpuna i da nema potrebe za povećanjem ili oduzimanjem i da ju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno dostavio i da nije od pitanja Vjere ništa izostavio a da ga nije prenio. Kada to musliman zna i kada je uvjeren u to, zastat će na granicama Šerijata ne prelazeći ih. Granice na kojima nam je naređeno da stanemo i ne prelazimo ih, su skupina propisa koju nam je Allah dozvolio da činimo, svejedno bilo to u obliku obaveznosti, pohvalnosti ili dozvoljenosti. Prelazak tih granica znači prelazak tih propisa činjenjem onoga što je zabranjeno. (Džami’ul-ulumi vel-hikem, Ibn Redžeb El-Hanbeli, 246)
Prelazak granica obuhvata i zapostavljanje i pretjerivanje, ali većinom je vezan za pretjerivanje i prelazak granice. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, nepravedni su.“ (El-Bekare, 229)
-„Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.“ (El-A’raf, 55)
-„O vjernici, ne uskraćujte sebi lijepe stvari koje vam je Allah dozvolio, samo ne prelazite mjeru, jer Allah ne voli one koji pretjeruju.“ (El-Maide, 87)
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio je da će biti u ovom Ummetu ljudi koji će prelaziti granice u čišćenju i dovi. (Ahmed, El-Musned, 4/86 ; El-Hakim, El-Mustedrek, 1/540) Oni će prelaziti granice čišćenja dodavanjem i granice dove neispunjenjem uslova za nju. Ko pređe granice Šerijata, izašao je iz njegovih okvira ka nečemu drugom, što mu je šejtan uljepšao, kao što je jedan ispravni prethodnik rekao: “Allah nije nešto naredio, a da šejtan u tome nema dva utjecaja: ili zapostavljanje ili pretjerivanje. On ne razmišlja putem kojeg od njih će zadobiti pobjedu, povećanjem ili umanjivanjem.“ (Medaridžus-salikin, 2/108)

Zbog ovoga Uzvišeni Allah nam je naredio da se pridržavamo ispravnog puta i da Ga molimo na svakom namazu da nas uputi na njega. On kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„Uputi nas na Pravi put,“ (El-Fatiha, 5)
-„I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova.“ (El-En’am, 153)
Allah je zabranio prelazak granica i istupanje pred Allaha i Poslani-ka, sallallahu alejhi ve sellem, kako se u Vjeri ne bi pravili dodaci putem strasti. Nezastajanje na granicama Šerijata u Ummetu je uzrokovalo nastanak različitih kategorija novotarija, vrsta pretjerivanja i načina izlaska iz Vjere, kojih ne bi bilo da se nisu prešle te granice.
Vjeru i sljedbenike Vjere, od novotara i ekstremista je snašlo mnogo zla. Rezime ovoga bi bio: Slijeđenje je vezano za praktične manifeste, pa ko ih ispuni, ispunio je i slijeđenje. Njegova ljubav prema Allahu i Poslaniku je iskrena. Ko je izostavi, izostavio je i slijeđenje. To će biti pokazatelj pomanjkanja ove ljubavi kod njega.
_______________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman


Allah, Azze ve Dželle, odabrao je Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, za vjerovjesništvo i poslanstvo. Objavio mu je Knjigu i Mudrost, naredio mu je slijeđenje onoga što mu je objavljeno i dostavljanje onoga što mu je spušteno. Muhammed, alejhi sellam, dostavio je poslanicu i izvršio emanet. Allah, Azze ve Dželle, posvjedočio je njegovu iskrenost, nepogrješivost i pridržavanje za ono što mu je naredio, kao što je posvjedočio njegovu Uputu, te da je uputitelj onome ko ga slijedi. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Na takav način Mi i tebi objavljujemo ono što ti se objavljuje. Ti nisi znao šta je Knjiga niti si poznavao vjerske propise, ali smo je Mi učinili svjetlom pomoću kojeg upućujemo one robove Naše koje želimo. A Ti, Zaista, upućuješ na Pravi put, na put Allahov, kome pripada sve što je na nebesima i sve što je na Zemlji. I, eto, Allahu će se sve vratiti!“ (Eš-Šura, 52-53)
Ovo je stepen Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. On je dosta-vljač Vjere i Objave od Allaha i naređivač, s dopuštenjem svoga Zaštitnika, i uputitelj na Pravi put. Ko u njega bude vjerovao, vjeruje u Allaha, ko mu se pokorava pokorava se i Allahu, ko od njega prihvata, prihvatio je od Allaha. Zbog toga je Allah, Azze ve Dželle, naredio vjernicima da mu se poko-ravaju, obavezao ih slijeđenjem njegovih naredbi i potvrdom njegovih obavijesti. Upozorio ih je na suprostavljanje i nepokornost njemu. Pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, postavio je kao obavezu koja sljeduje svakoga onoga ko vjeruje u Allaha. Vjerniku nije dao mogućnost izbora, u bilo kojem pitanju, poslije presude Allaha i NJegova Poslanika. Mnogobrojni su ajeti iz Uzvišene Knjige koji pojašnjavaju važnost ovoga i potvrđuju njegovu obaveznost. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:
-„O vjernici, pokoravajte se Allahu i Njegovu Poslaniku, i ne napuštajte ga, ta vi slušate šta on govori,“ (El-Enfal, 20)
-„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku, i ne ništite djela svoja!“ (Muhammed, 33)
-„i pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana.“ (Ali Imran, 132)
-„Reci: “Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!”“ (En-Nur, 54)
Allah je pojasnio, poslije naredbe pokornosti Njegovom Posla-niku, da je pokornost njemu, sallallahu alejhi ve sellem, povod Upute i milosti. Isto tako, Uzvišeni pojašnjava da robovi nemaju sreće niti spasa na Budućem svijetu osim sa slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i pokornosti njemu. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:

-„A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.“ (El-Ahzab, 71)

-„Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu – On će uvesti u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, i to je uspjeh veliki.“ (En-Nisa, 13)
Uzvišeni Allah je obavezao vjernike da sve svoje sporove i razilaženja vrate na Allaha i Njegovog Poslanika, učinivši to sastavnim dijelom imana. Obavijestio ih je da im je to bolje radi budućih posljedica. Uzvišeni kaže:
-„O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim. A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allah i u onaj svijet; to vam je bolje i za vas rješenje ljepše.“ (En-Nisa, 59)
Ibn Kesir u tefsiru ovog ajeta kaže: “Zbog toga je Uzvišeni rekao: ‘Pokoravajte se Allahu’, tj., slijedite Njegovu Knjigu i ‘pokoravajte se Poslaniku’ tj., prihvatite njegov Sunnet, i ‘vašim nadređenim’, tj., ono što vam narede u vidu pokornosti Allahu, a ne u vidu nepokornosti, jer nema pokoravanja stvorenju kada se čini nepokornost Allahu. Uzvišeni kaže: „O vjernici, pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku“. Mudžahid i drugi prethodnici kažu: ‘…tj., Allahovoj Knjizi i Sunetu Njegovog Poslanika. Ovo je naredba od Allaha, Azze ve Dželle, da se sve u čemu se ljudi spor,e od osnovnih ili sporednih pitanja Vjere, vrati na Allahovu Knjigu i Sunnet, kao što Uzvišeni kaže: „Ma u čemu se razilazili, treba da presudu da Allah.“ (Eš-Šura, 10)
Ono što presudi Allahova Knjiga i Sunnet i što posvjedoče kao ispravno, to je jedina istina. A poslije istine je samo zabluda. Zbog toga je Uzvišeni rekao: “Ako vjerujete u Allaha i u Sudnji dan.” To nam ukazuje da onaj koji se prilikom sporenja ne preda sudu Kur’ana i Sunneta, niti se na njih vraća, ustvari i ne vjeruje u Allaha i Sudnji dan. Njegove riječi: ‘To je bolje’, tj., sud po Allahovoj Knjizi i Sunnetu i povratak na njih je bolji za razrješenje spora i bolje za buduće posljedice.“ (Tefsir Ibn Kesir, 1/518)
Kao što je Allah vjernicima stavio u obavezu povratak na Njegovu Knjigu i Sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavezao ih je uzima-njem Njegovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kao suca traženjem presude od njega i predanošću njegovoj presudi, učinivši to sastavnim dijelovima vjerovanja. Kaže Uzvišeni, u prijevodu značenja ajeta:

-„I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“ (En-Nisa, 65)

Imam Ibnul-Kajjim kaže: „Uzvišeni se kune Sobom negirajući vjerovanje robova sve dok Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne budu uzeli kao sudiju za međusobne razmirice, bile one male ili velike. Nije se zadovoljio, u pogledu njihovog vjerovanja, samo sa ovom presudom, sve dok u njihovim prsima ne prestane neugodnost i skučenost zbog njegove presude i izrečenog propisa. Također, nije se zadovoljio ni time, sve dok se u potpunosti ne pokore i u potpunosti se ne budu povodili za njim. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A, ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.“ (El-Ahzab, 36)
Uzvišeni je obavijestio da vjernik nema odabira poslije Njegove presude i presude Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ko tada bude tražio drugi izbor, očito je zalutao.“(I’alamul-muveki’in, Ibnul-Kajjim, 1/51)
Allah nam je naredio da slijedimo Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izvršavajući njegovu naredbu i izbjegavajući njegovu zabranu u svemu s čime je došao. On kaže, u prijevodu značenja ajeta: „.. ono što vam Poslanik dadne, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite.“ (El-Hašr, 7)
Ibn Kesir kaže:”…tj., šta god vam naredi, učinite to, a što god vam zabrani prođite se toga, jer on samo naređuje dobro i samo zabranjuje zlo.” . (Tefsir Ibn Kesir, 4/336)
Ova naredba od Allaha je općenita i podrazumijeva sve s čime je do-šao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, svejedeno bilo to naslovljeno tekstom u Kur’anu ili ne, jer tekstovi koji se navode o ovome obavezuju slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iako ne možemo tekstualno naći dotičnu naredbu u Kur’anu. Allah nije napravio razliku između pokornosti Njemu i pokornosti Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, već je pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, učinio pokornošću Njemu Uzvišenom. On kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu,“ (En-Nisa, 80)
Većina ajeta veže pokornost Uzvišenom za pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, zato što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uveo kao pravilo (sunnet) ono za što ne postoji tekst u Knjizi, ali je to uveo Allahovom naredbom i Objavom.

Imam Šafija kaže: “Ono što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uveo kao zakon o čemu ne postoji direktni Allahov propis, postavio ga je shodno Allahovoj naredbi. Uzvišeni nas je obavijestio, „A ti, Zaista, upućuješ na Pravi put, na put Allahov,“ (Eš-Šura, 52) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je uz Allahovu Knjigu propisivao pravila i za ono za što ne postoji dotičan tekst u Knjizi. Sve što nam je propisao, Allah nas je obavezao da ga u tome slijedimo. Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je vidom pokornosti Njemu, a zastranjivanje od slijeđenja označava nepokornost za koju stvorenjima nije dao opravdanja. Zato nije dao drugog izlaza osim slijeđenja Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Er-Risaleh, Eš-Šafi’i, 88-89)

Navode se mnogi hadisi od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ukazuju na obaveznost pokornosti i slijeđenja njegovog Sunneta, a od njih je predaja kod Buharije od Ebu Musa, radijAllahu anhu, da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer mene i onoga s čime me je Allah poslao je kao primjer čovjeka koji dođe u neki narod, pa kaže: Narode, vidio sam vojsku svojim očima. Ja vas opominjem i želim vam spas. Dio naroda mu se pokori, pa krenu noću polahko i budu spašeni. Druga skupina zaniječe i osvanu na svojim mjestima i vojska ih jutrom iznenadi, pa ih uništi i pregazi. To je primjer onoga ko mi se pokori i slijedi ono s čime sam došao, te primjer onoga ko mi se usprotivi i u laž utjera ono s čime sam došao od istine.” (Buhari, Kitabul-i’tisam, 9/115 ; Muslim, Kitabul-fedail, 4/1788)
Et-Tiibi, prema onome što se prenosi od Hafiza Ibn Hadžera, kaže: „Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poistovijetio je sebe sa čovjekom koji je uputio opomenu svome narodu da će neprijateljska vojska doći ujutro. Usporedio je onoga ko mu se pokorava i onoga ko mu je nepokoran od njegovog Ummeta sa onima koji su čovjeka smatrali lašcem ili onima koji su mu povjerovali.” (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 11/317)
El-Buhari od Ebu Hurejre prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Svi pripadnici moga Ummeta će ući u Džennet, osim onoga ko to odbije.” Pitali su: “A ko će odbiti?” Odgovorio je: “Ko mi se pokorava ući će u Džennet, a ko mi je nepokoran, odbio je.” (Buhari, Kitabul-i’tisam, 9/114) Pod odbijanjem ovdje misli se na izbjegavanje pridržavanja za Sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nepokornost njegovoj naredbi. Onaj ko je nepokoran, ako je nevjernik, nikada neće ući u Džennet, a ako je musliman, bit će mu zabranjeno da uđe među prvima, osim da Allah bude drugačije htio. (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 13/254)

Prenosi El-Buhari od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ko mi se pokorava, taj se pokorava Allahu, a ko mi je nepokoran, nepokoran je Allahu. Ko se pokorava mom zapovjedniku (kojeg sam postavio), pokorava se meni. A ko se ne pokorava mom zapovjedniku, ne pokorava se ni meni!” (El-Buhari, Kitabul- ahkam, 9/77) Ovaj hadis potvrđuje da je pokornost Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pokornost i Allahu, Azze ve Dželle, kao što Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta: „Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu,“ (En-Nisa, 80) U hadisu se potvrđuje obaveznost pokoravanja nadređenima, a to su učenjaci i namjesnici, sve dok ne narede nepokornost. Ako to učine nema poslušnosti ni pokornosti.

Prenose Et-Tirmizi, Ebu Davud i Ahmed, od El-Irbada ibn Sarije da je rekao: „Jednoga dana Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je predvodio u sabah-namazu, a zatim nam održao riječit govor, od kojeg su oči zasuzile, a srca zatreperila…Neko je rekao: “Allahov Poslaniče, kao da je to savjet onoga koji nas napušta, pa šta nam oporučuješ?” Rekao je, sallallahu alejhi ve sellem: “Oporučujem vam bojazan od Allaha, poslušnost i pokornost, pa ma-kar to bilo abesinskom robu. Ko od vas bude poživio poslije mene, vidjet će mnoga razilaženja! Zato se pridržvajte moga Sunneta i sunneta ispravnih i upućenih nasljednika (halifa). Uhvatite se za njega čvrsto svojim očnjacima. Čuvajte se izmišljenih stvari, jer je svaka izmišljena stvar novotarija, a svaka novotarija je zabluda.” (Ahmed, El- Musned, 4/127 ; Ebi Davud, Es-Sunen, 5/13 ; Et-Tirmizi, 4/149) U ovom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučuje svojim ashabima, i onima koji će doći poslije njega, da se pridržavaju Sunneta. Hafiz Ibn Redžeb kaže: “Ovo je obavijest od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o onome što će se desiti njegovom Ummetu poslije njega u vidu mnoštva razilaženja u osnovnim i sporednim pitanjima Vjere, te djelima, izrekama i uvjerenjima. Ovo je u saglasnosti sa onim što se prenosi o razilaženju njegovog Ummeta na više od sedamdeset frakcija, od kojih će sve biti u Vatri osim jedne, a ona je ono na čemu su bili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi. 1 1(Ebi Davud,5/5;Ahmed,4/102; Silsiletus-sahiha,1/385) Zbog toga je u ovom hadisu naredio da se prilikom razilaženja pridržavamo njegovog Sunneta i sunneta ispravnih halifa poslije njega. Sunnet označava ‘pravac’ kojim se ide, podrazumijeva pridržavanje za ono na čemu su bili on i njegovi ispravni nasljednici, u vidu uvjerenja, djela i izreka. Ovo je potpuni Sunnet. Ispravne halife, čije nam je slijeđenje naređeno, su: Ebu Bekr, Omer, Osman i Alijj.” (Džamiul-ulumi vel-hikem, 248)

Isto tako, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je muslimanima da mu se pokoravaju i zabranio im izlazak van okvira njegovog Sunneta, uplašivši ih napuštanjem i udaljavanjem od njega. U predaji koju prenose El-Buhari i Muslim, od Ebu Hurejre i Enesa, prenosi se da je rekao: “Ko ostavi moj Sunnet, nije od mene.” (El-Buhari, Kitabun-nikah, 2/7 ; Muslim, Kitabun-nikah, 2/1020)

Muslim prenosi od Aiše, radijAllahu anha, da je rekla: “Ko uradi kakvo djelo koje nije u skladu sa našom Vjerom ono mu se odbacuje.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je na one koji pokušavaju odbaciti Sunnet zagovarajući da je Kur’an dovoljan, jer Ahmed, Ebu Davud i Et-Tirmizi, prenose od Ebu Rafi’e da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Nemojte da zateknem nekog od vas kako je oslonjen na svojoj ležaljci, pa mu dođe obavijest o onome što sam naredio ili zabranio, a on rekne: ‘Ne znamo. Ono što nađemo u Allahovoj Knjizi to i slijedimo!” (Sunen Ebi Davud, Kitabus-Sunne,5/12;Et-Tirmizi,4/144;Ahmed, El-Musned, 6/8)
Prenosi Ebu Davud od El-Mikdada , da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Data mi je Knjiga i još nešto poput nje. Skoro da ne dođe vrijeme kada će sit čovjek u svojoj ležaljci reći: ‘Pridržavajte se ovog Kur’ana, što u njemu nađete od dozvoljenog i smatrajte ga dozvoljenim, a što u njemu nađete od zabranjenog, smatrajte ga zabranjenim.’ Vama nije dozvoljeno meso domaćeg magarca, niti svake divlje životinje koja ima očnjake, niti izgubljena stvar nemuslimana (koji je pod ugovorom sa muslimanima), osim da njen vlasnik ne bude u potrebi za njom. Ko dođe kod ljudi, dužnost im je da ga ugoste. Ako ga ne ugoste, ima pravo da uzme nadoknadu u vrijednosti ugošćivanja (ili da im na isti način uzvrati).” (Sunen, Ebi Davud, Kitabus-Sunne, 5/10)
El-Hattabi kaže: “Ovaj hadis podrazumijeva dva tumačenja:
Prvo je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dobio skrivenu objavu koja se ne citira, kao što je dobio vanjsku objavu koja se citira.
Drugo značenje je da mu je data Knjiga kao Objava koja se citira i da-to mu je poput nje pojašnjenje o njoj, tj. njemu je dozvoljeno da pojašnjava ono što se nalazi u Knjizi, općenito ili posebno, dodajući i ostavljajući kao zakon ono što nije u Knjizi spomenuto. To biva obavezni propis po kojem treba postupati poput Kur’ana koji se citira.“ (Me’alimus-sunen, 5/10)
Ovaj hadis obuhvata žestoko upozorenje na suprostavljanje Sunnetima koje je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio zadržavajući se samo na Kur’anu.” (Me’alimus-sunen, 5/10)

El-Hattabi kaže: “Time upozorava na suprostavljanje Sunnetima koje je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uspostavio, što se ne spominje u Kur’anu, a to je pravac haridžija i rafidija koji su se vezali za vanjštinu Kur’ana ostavljajući Sunnete koji pojašnjavaju Knjigu. Potom su ostali zbunjeni i zalutali.” (Me’alimus-sunen, 5/10)

Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovo upozorenje popratio pojašnjenjem propisa koji su utemeljni Sunnetom, a ne navode se u Kur’anu, kao što je zabrana mesa domaćeg magarca i svih divljih životnja koje imaju očnjake. Ovo je potvrda od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je Sunnet, kada se ustanovi da je vjerodostojan, sam po sebi argument, makar sadržavao dodatne propise u odnosu na Kur’an.
El-Hattabi kaže: “U hadisu je dokaz da nema potrebe da se hadis uspoređuje sa Kur’anom, jer kada se on prenosi vjerodostojno od Poslani-ka, sallallahu alejhi ve sellem, on je argument sam po sebi.
Predaja koju neki prenose: “Kada nam dođe hadis usporedite ga sa Allahovom Knjigom, pa ako bude u saglasnosti, prihvatite ga.”, neispravna je i bez utemeljenja. Zekerijja Es-Sa’di pričao je od Jahje b. Mei’na da je rekao: “Ovaj hadis su podmetnuli heretici.” (Me’alimus-sunen, 5/11)
Ovaj hadis je jedan od znakova poslanstva, jer su se u Ummetu pojavile grupacije koje su negirale čitav ili dio Sunneta, s tvrdnjom da je dovoljan Kur’an, a njihovi prvenci bili su haridžije, rafidije i mu’tezile od kojih se prenosi da su negirali neka pravila vezana za Sunnet.
Neki elementi ovog usmjerenja su postojali i za vrijeme Šafije, pa je on sa njima vodio raspravu. (El-Umm, Eš-Šafi’i, 2/271) Tokom čitave islamske historije neprestano se pojavljivaju oni koji su pozivali na ovakve ideje sve do današnjeg dana. Kada se pojavila frakcija (sekta) s imenom ‘kur’anovci’ u Indiji i Pakistanu, epidemija je prešla na Egipat i ostale arapske zemlje.
Ova frakcija negira Sunnet i argumentaciju Sunnetom tvrdeći da je dovoljan Kur’an. Izmislili su novu vjeru koja nema izvora u Sunnetu i oslonili su se na Kur’an, prema svojim tvrdnjama, tvrdeći da je Kur’an dovoljan za uspostavljanje islamskog života i da nema potrebe za Sunnetom.
Shodno tome, protumačili su, prema svojim strastima, kur’anske ajete tako da on obuhvata sve propise sa pojedinostima. Počeli su tragati za sumnjičavostima kako bi ojačali svoju poziciju. Kada bismo izostavili Sunnet, Vjera bi pala iz temelja i otvorila bi se vrata hereticima (otpadnicima od Vjere). Ovo nije mjesto na kojem se treba replicirati takvim hereticima i opovrgavati njihove sumnjičavosti. Dovoljan je odgovor drugih na to.
Prenose se predaje od ashaba i tabiina koje upozoravaju na njih. Ed-Darimi, sa lancem prenosilaca od Omera, radijAllahu anhu, prenosi: “Doći će ljudi koji će se sa vama raspravljati manje jasnim dokazima iz Kur’ana. Pobijedite ih sunnetima, jer sljedbenici Sunneta najbolje poznaju Allahovu Knjigu.” (Sunen, Ed-Darimi, 1/49)
Imam El-Adžurri od Se’ida ibn Džubejra prenosi da je pričao neki hadis od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa je čovjek rekao: “Allah je u Svojoj Knjzi rekao to i to.” Rekao mu je:“Ti se hadisom Allahovog Poslanika suprostavljaš Allahovj Knjizi! Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje poznaje Allahovu Knjigu.” (Eš-Šeri’ah, Imam El-Adžurri, 51)
Ibn Abdul-Berr, od Ejjuba Es-Sidžistanija prenosi da je neki čovjek Eš-Šehiru rekao: “Samo nam se obraćajte Kur’anom!” Eš-Šehir mu reče: “Tako nam Allaha, ne želimo naći zamjenu za Kur’an, već želimo onoga koji od nas bolje poznaje Kur’an.” Mislio je time na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. (Džami’ul-bejan, Ibn Abdul-Berr, 2/191)
Ostalo je da ukažem na jednu veoma važnu stvar prema kojoj su nesmotreni mnogi muslimani današnjice, a ona je pozicija Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovog Sunneta u Vjeri Islamu.
Većina muslimana danas smatra da je slijeđenje i praktikovanje Sunneta proizvoljna i pohvalna stvar, a ne obavezna. Najveći razlog za ovakvo mišljenje je vladajuće neznanje o Sunnetu i njegovoj poziciji u Vjeri, šutnja učenjaka i da’ija o širenju Sunneta i njegovog približavanja ljudima, osim onoga kome se Allah smiluje. Uz to postoji i mezhebski fanatizam kod većine, što je postalo zapreka za traganje za časnom poslaničkom Uputom.
Zbog toga je Sunnet u većini islamskih pokrajina postao odbaćen i čudan, a još je čudniji onaj ko ga se pridržava i poziva u njega. Većina ovakvih tvrdi za sebe da su na Pravom putu, da se pokorava-ju i slijede objavljeno. Kao da se slijeđenje temelji na samim tvrdnjama bez ikakvog stvarnog dokaza ili činjenice. I pored svega ovoga, Skupina iz Ummeta u svakom području gdje ima muslimana drži se Sunneta i poziva u njega strpljivo podnoseći različite vrste uznemiravanja, provokacija i odvraćanja sa Allahovog puta.
Tako je naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio:
“Neprestano će Skupina iz moga Ummeta biti nepokolebljiva na Istini. Neće im nauditi onaj koji ih napusti sve dok ne dođe Allahova odredba (vjetar pred Sudnji dan koji će usmrtiti vjernike) a oni će biti kakvi i jesu.” (Muslim, Kitabu imare, 3/1523)
Zato je neophodno precizirati tragove i manifeste slijeđenja, kako bi se pravi sljedbenik Sunneta razlikovao od drugih (koji se pozivaju na to).
________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman 
 
Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, djela kod usulista (metodolo-gičara islamskog prava) dijele se na tri glavne podjele:

Prva: Obična djela kao što su stajanje, sjedenje, jelo, piće i dr. Ova djela se posmatraju u smislu proizvoljnosti za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i za Ummet. Nije dužnost uzimati za uzor i povoditi se za njim u ovoj vrsti djela. Ovo je opredjeljenje većine islamskih učenjaka. (Iršadul-fuhul, 35) Međutim, ako se u Sunnetu navede nešto što upućuje na neke oblike ovih običnih djela, onda propis proizvoljnosti prelazi na propis obaveznosti ili pohvalnosti, kako je to potvrđeno kod islamskih pravnika. Primjer za to su jedenje desnom rukom, piti sjedeći, spavati na desnoj strani…Neki su rekli: Uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao uzora u ovoj vrsti djela je pohvalno. Abdullah ibn Omer, radijAllahu anhur, slijedio je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u ovoj vrsti djela i nastojao se povoditi za njim u svemu što je od njega proisteklo, iako bi to Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, radio bez posebne namjere. Većina ashaba su bili suprotnog stava, kao što to tvrdi šejhul- islam Ibn Tejmijje, pojašnjavajući da je osnova slijeđenja raditi ono što je radio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, namjeravajući uraditi to djelo na način kako ga je on uradio, bilo da se radi o proizvoljnom, obaveznom ili pohvalnom djelu, ukoliko djelo nije jedno od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, specifičnosti. (Kaidetun dželileh fit-tevessul vel-vesile, Ibn Tejmijje, 105-106)

Drugo: Djela za koja se zna da su specifična samo za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Usulisti u poglavlju Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, specifično-sti navode različite dozvoljene, obavezne i zabranjene stvari. Oko nekih postoji saglasnost, a u nekima se ne slažu. U dozvoljena djela Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, spada da ima više od četiri žene, da se oženi bez mehra (vjenčanog dara), kao primjer žene koja je sama sebe darovala. Od obaveznih djela specifičnih za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je noćni namaz (tehedždžud), a od zabranjenih: jedenje sadake. jesti nešto što je ružnog mirisa, kao crni i bijeli luk. Ovo su specifičnosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i sa njim ih ne može niko drugi dijeliti, niti se on u tome uzima kao uzor. Imam Eš-Ševkani kaže: “Istina je da se Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne slijedi u onome što nam je pojasnio da je njegova specifičnost, bilo o čemu da se radi, osim da postoji propis koji i nas time odlikuje. Ako kaže npr., ‘ovo je meni obaveza a vama pohvalno’, izvršavamo to djelo zato što nas je on uputio na njegovu pohvlanost, a ne zato što je njemu obaveza. Ako kaže: ‘Meni je ovo dozvoljeno’ i ne doda ništa na to, nemamo pravo reći da nam je to dozvoljeno. Kada bi rekao: ‘Ovo je jedino meni zabranjeno’, a ne bi rekao vama je dozvoljeno, ne bi bilo smetnje da se takvo djelo izbjegava. Kada bi rekao: ‘Meni je zabranjeno, a vama dozvoljeno’, ne bi bilo utemeljenja da se izbjegava dotično djelo, zato što ostavljanje dozvoljenog nije predostrožnost iz bogobojaznosti.“ (Iršadul-fuhul, 35-36)


Treće: Djela koja nisu vezana za prethodna, nego se njima želi postaviti zakon. Od nas se traži da se povodimo u njima za njim, ali se njihov šerijatski opis razlikuje shodno obaveznosti, pohvalnosti ili dozvoljenosti. Ova djela su raznolika prema različitim kontekstima.
a) Mogu biti pojašnjenje općeg značenja koje se navodi u Kur’anu, ograničenje za apsolutni propis, ili određivanje općenitog propisa ili izvršenje naredbe. Važeći propisi za ova djela su, kako sam rekao, obaveza, pohvlanost ili dozvoljenost. To se zna iz jasnog govora kao kada Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o namazu kaže: “Klanjajte kao što vidite da i ja klanjam.” (Buhari, Kitabul-ezan, 1/162) Ili o hadždžu: “Uzmite od mene način obavljanja obreda.” (Muslim, Kitabul- hadždž, 2/493 ; Nesai, Kitabu l-menasik, 5/269) To se može uzeti iz konteksta stanja u kome se nalazi, kao da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uradi dobro djelo da bi ga pojasnio kada postoji potreba za njim. Potom, odsijecanje ruke kradljivcu u visini šake, što je pojašnjenje za riječi Uzvišenog: „Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove,“ (El-Maide, 38) Ovo su te okolnosti kada pojašnjenje dolazi radi spoznaje propisa s obzirom na obaveznost, pohvalnost ili dozvoljenost.
b) Ako djelo nije pojašnjenje kakve naredbe, nego se navodi da je proisteklo od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegov šerijatski opis se može znati, a i ne mora. Ako se sazna njegov opis u vidu obaveznosti, pohvalnosti ili dozvoljenosti, i njegov Ummet po tome treba postupati. Ovo je jedino pravo mišljenje, kao što kaže imam Ševkani. (Iršadul-fuhul, 36) Dokaz za to su Kur’an i postupak ashaba. U Kur’anu se navodi: -„.. ono što vam Poslanik kao nagradu da to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite,“ (El-Hašr, 7) -„Reci: “Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti,“ (Ali Imran, 31) -„Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.“ (En-Nur, 63) -„Vi u Allahovom poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (El-Ahzab, 21) 
 
Ashabi su se vraćali na djela Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uzimajući ih kao argument i povodeći se za njim u mnogim situacijama. Tako je Omer, radijAllahu anhu, poljubio El-Hadžerul-Esved i rekao: “Da nisam vidio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako te ljubi, ne bih te poljubio.” (El-Buhari, Kitabul- hadždž, 2/183 ; Muslim, Kitabul-hadždž, 2/925) Ako se ne zna opis šerijatskog djela, onda nam namjera približavanja Allahu, Azze ve Dželle, može biti jasna ili ne mora. Ako je jasna, kao što su dva rek’ata namaza bez ustrajnosti u njima, to ukazuje na pohvalnost, jer je propis o pohvalnosti najmanje što se može uzeti sa aspekta dokazivanja. Drugi su rekli da je to obaveza. Ako namjera približavanja Allahu, Azze ve Dželle, nije izrazita, nego stoji kao općenita, onda ukazuje na pohvlanost zato što i kada se ne pokaže namjera približavanja, djelo mora biti radi približavanja. Najmanje s čime se može približiti je pohvlano djelo. Neki su rekli da to ukazuje na proizvoljnost i dozvoljenost, a neki su se suzdržali i ostali neopredijeljeni sve dok se ne pojavi dokaz za obaveznost ili pohvalnost. (Iršadul-fuhul, 38)
________________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman 
 
Slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, označava dosljedno povođenje za njim, praćenje njegovih tragova i uzimanje njega za uzor. Usulisti (metodologičari) su istraživali tematiku Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, djela u ovom značenju, zato što mi činimo ibadet slijeđenjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i uzimanjem njega kao uzora u djelima. Zato, vidimo kako govore o značenjima slijeđenja, praćenja, uzimanja za uzor, saglasnosti i suprostavljanja. Izložit ću pojašnjenje ovih značenja kako bi nam bio jasan pojam slijeđenja i željenog cilja iz njega.
Ebu El-Husejn el-Basri kaže: “Uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za uzor može činjenjem određenog djela ili njegovim ostavljanjem. Uzimanje za uzor u djelima je da postupaš isto kao što je on, sallallahu alejhi ve sellem, postupao i zato što je baš on, sallallahu alejhi ve sellem,. tako postupao. Uzimanje uzora u ostavljanju predstavlja da ostaviš određenu stvar kao što ju je on ostavio, na način na koji ju je on ostavio i zato što ju je baš on, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio. Postavili smo uslov koji glasi da oblik djela mora biti jedinstven, jer da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postio a mi klanjali, tada ga ne bismo uzeli za uzor. Način na koji se uradi određeno djelo obuhvata ciljeve i namjere. Svako djelo, za koje znamo da ga je činio s najmerom, uzimamo ga u obzir. U to spada nijjet za obavezna i dobrovoljna djela. Zar ne vidiš da kada bi on, sallallahu alejhi ve sellem, npr., postio obavezan post, a mi taj post uzeli doborovoljno djelo, da ga, sallallahu alejhi ve sellem, tada ne bi uzeli kao uzor? Isto se odnosi na slučaj kada bi on dobrovoljno postio, a mi to uzeli kao obavezu.”
Postavili smo, znači, uslov da činimo djelo zato što ga je baš on činio. Rekli smo da uzimanje za uzor biva i u ostavljanju djela, jer pošto je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio klanjanje namaza prilikom izlaska sunca, i mi smo ga ostavili u ovom vremenu zato što ga je baš on izostavio, i tek tada smo ga, sallallahu alejhi ve sellem,. uzeli za uzor.
Slijeđenje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, može biti i u govoru, a i u djelu, pa i u ostavljanju određenih djela. Slijeđenje u govoru je put do ostvarenja zahtjeva u vidu obaveze, pohvale ili zabrane. Slijeđenje u djelu ili ostavljanje djela znači učiniti isto, u istom obliku, na isti način i samo zato što ga je on, sallallahu alejhi ve sellem, tako činio. Prema ovome, slijeđenje u djelu označava da se on uzme za uzor, a slijeđenje u govoru znači izvršavanje djela na način kako to iziskuje njegov, sallallahu alejhi ve sellem, govor (hadis) u vidu obaveznosti, pohvalnosti i drugog.
Pod suglasnošću se ovdje misli na značenje zajedničkog učešća i podudarnost, a pod željenom suglasnošću u Šerijatu se misli na dosljedno slijeđenje osobe. Suprostavljanje može biti u govoru, a i u djelu ili ostavljanju djela. U govoru biva ostavljanjem izvršenja onoga što iziskuje govor, naredba ili zabrana. Suprostavljanje u djelu označava odstupanje od izvršenja djela kada je ono obavezno. Ako djelo nije obavezno, onda onaj koji ga izostavlja ne smatra se prekršiteljem. Suprostavljanje u ostavljanju djela označava da počiniš djelo u vidu ibadeta kojeg je izostavio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zbog njegove neutemeljenosti.
Poslije pojašnjenja ovih termina želimo znati koliko su vrijeme i prostor vezani za uzimanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,. za uzor i slijeđenje. El-Amidi kaže: “Ako bi njegovo djelo bilo u određenom vremenu i prostoru, onda se ne može svrstati u slijeđenje i uzimanje za uzor bez obzira ponavljalo se ili ne, osim da postoji dokaz za specifičnost ibadeta, kao što je posebno izvršavanje obreda hadždža na Arefatu, namaza u njihovim vremenima i obaveznog posta u ramazanu.” (El-Ahkam, 1/172)
Važnost ovoga dolazi do posebnog izražaja, jer vezivanje vremena i prostora ima posebnost za preciziranje ispravnosti djela u odnosu na njihovo pogrešno činjenje, tj. da li je urađeno djelo u određenom vremenu i prostoru Sunnet ili novotarija, ili da li onaj ko ga čini time slijedi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili čini novotariju? Ako znamo da je Zakonodavac odredio posebna vremena ili mjesta za određenu vrstu ibadeta, a mi želimo odrediti ova vremena i prostore istom vrstom ibadeta, onda slijedimo, ali ukoliko budemo željeli neko drugo vrijeme i prostor za određenu vrstu ibadeta koju Zakonodavac nije odredio, tada ćemo biti novotari.
Šejhul-islam Ibn Tejmijje, pojašnjavajući važnost ovoga, kaže: “…zato što slijeđenje podrazumijeva da se postupa onako kako je on, sallallahu alejhi ve sellem, postupao i na način kako je postupao. Ako je uradio djelo u smislu ibadeta, nama je propisano da ga činimo kao ibadet. Ako je imao namjeru posebno odrediti mjesto ili vrijeme, i mi ćemo ga odrediti. Tako je namjeravao obilaziti oko Ka’be, dodirnuti El-Hadžerul-Esved, klanjati iza Mekami-Ibrahima, gledao bi da klanja namaz iza jednog od stubova u Medinskoj džamiji. Imao je posebnu namjeru za penjanje na Saffu i Mervu, te dovu i zikr na tim mjestima. Isto se odnosi na Arefat, Muzdelifu i ostalo. Ono što je učinio, a nije za to imao namjeru, kao: da odsjednu u određenom mjestu i u njemu klanja samo zato što se zadržao tu, a ne iz namjere da to mjesto odlikuje posebnim namazom i odsjedanjem na njemu. Ako bi imali namjeru posebno odrediti to mjesto namazom ili odsjedanjem, ne bismo bili njegovi sljedbenici, nego to spada u novotarije koje je Omer ibn El-Hattab, radijAllahu anhu, zabranjivao prema ispravnoj predaji iz hadisa Šu’be ibn Sulejmana et-Tejmija koji prenosi od El-Ma’rura ibn Suvejda da je rekao: “Omer ibn El-Hattab, radijAllahu anhu, bio je na putovanju. Klanjao je sabah, a zatim je došao na jedno mjesto, pa su mu ljudi počeli prilaziti govoreći da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, tu klanjao. Omer reče: “Ehlul-kitabije su propale zato što su slijedili tragove svojih vjerovjesnika i uzeli ih za crkve i sinagoge. Ko treba da klanja, neka i klanja, a ko ne treba, neka krene!” (Iqtidaus-siratil-mustekim, Ibn Tejmijje, 2/744)
Pošto Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao namjeru učiniti to mjesto specifičnim za namaz, već je klanjao u njemu zato što je na njemu odsjeo, Omer, radijAllahu anhu, uvidio je da učešće u istoj formi djela bez saglasnosti u namjeri nije slijeđenje. Zapravo, odlikovanje toga mjesta namazom spada u novotarije Ehlul-kitaba zbog kojih su propali. Zabranio je poistovjećivanje s njima, jer onaj koji to čini poistovjećuje se Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, u formi, a sa židovima i kršćanima u namjeri, a to je djelo srca. Ono je osnova. Slijeđenje u Sunnetu (nijjetu) je dalekosežnije od slijeđenja u formi određenog djela. (Kaidetun dželileh fit-tevessul vel-vesile, Ibn Tejmijje, 105-106)

Prema tome, očituje se da je slijeđenje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, povođenje za njim u njegovim djelima, izrekama, na način s kojim je došao u vidu obaveze ili pohvale, uz postojanje namjere slijeđenja i uzimanja za uzor. Pošto slijeđenjem činimo ibadet povodeći se za djelima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer ona spadaju u domen slijeđenja, onda i njegova, sallallahu alejhi ve sellem, djela razlikuju se po stepenima, tj. nisu na jednom stepenu nego mogu biti obavezna, pohvalana i dozvoljena. Ta djela obuhvataju sve ove oblike. U njegovo djelo spada i ono što je bio običaj, a i ono za što je imao posebnu namjeru da se to propiše, a o tome podrobno govore knjige metodologije islamskog prava. Kada je tako, želim da ukratko ukažem na neka Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, djela.

________________________________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman

Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je jedan od velikih temelja vjerovanja. Vjerovanje je ovisno o postojanju ove ljubavi. Musliman neće biti svrstan među spašene vjernike sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži od samoga sebe, pa čak i od svih ljudi. Dokazi za ovo u Kur’anu i Sunnetu su mnogobrojni.

Dokazi u Kur’anu

Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Reci:’Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati , i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.“ (Et-Tevbe, 24)

U ovom ajetu Allah, Azze ve Dželle, izrekao je prijetnju onome kome njegova porodica i imetak budu draži od Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i džihada na Allahovom putu. Poznato je da Allah ne izriče nikome ovakvu tešku prijetnu osim radi ostavljanja obaveznog ili činjenja zabranjenog.

Iz toga se zna da je dužnost svakom vjerniku da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i džihad na Njegovom putu budu draži od vlastite porodice, braće, imetaka i rodnih mjesta.

El-Kadi Ijad, argumentirajući ovim ajetom, kaže: „Ovo je dovoljno kao podstrek, upozorenje, dokaz za obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, veličinu njene važnosti i Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, zaslugu da bude voljen, jer je Allah prekorio onoga kome njegov imetak, porodica i dijete budu draži od Allaha i Njegova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Izrekao mu je prijetnju a zatim ih proglasio grješnicima na kraju ajeta i obavijestio ih da su zalutali i da nisu upućeni.“ (Eš-Šifa, 2/18)

Allah je u ovom ajetu spomenuo osam kategorija, a one su: očevi, sinovi, braća, supruge, porodica, stečeni imeci, trgovina, stanovi i kuće. Sve ove kategorije zajedno predstavljaju cjelokupne socijalne i ekonomske veze i oko njih kruže koristi i život stvorenja. Te stvari čovjeka sputavaju i odvraćaju od džihada na Allahovom putu, ukoliko ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u srcu muslimana nije veća od svih ovih veza i koristi.

Allahov spomen džihada, vezano za ljubav prema Njemu Uzviše-nom i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, dokaz je da su to najisticajniji znakovi ljubavi, jer je to sjecište u kojem se očituje iskrenost ove ljubavi i davanje prednosti njoj u odnosu na druge voljene stvari koje je Uzvišeni Allah spomenuo u ovom ajetu. Allah iz Svoje milosti nije pokudio ljubav prema porodici, rođacima, suprugama, a niti ljubav prema imetku, zaradi i stanovima. On to nije zabranio. Nego je učinio da čovjekov iman nalaže davanje prednosti ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad ljubavlju spomenutih kategorija, a također davanje prednosti džihadu kada on postane obaveza.Ovo je stanje iskrenih vjernika u njihovoj ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. (Tefsirul-menar, Muhammed Rešid Rida, 10/242)

Uzvišeni kaže: „ Vjerovjesnik je preči vjernicima od njih samih. “

Ovaj nas ajet obavještava o poziciji Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, među vjernicima, kao što nas obavještava o stanju u kojem trebaju biti vjernici sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. On im je preči od njih samih i to ne može biti sve dok im ne bude draži od samih njih.

Ibnul-Kajjim pojašnjava da je ovaj ajet dokaz da onaj kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije preči od samoga sebe, ne svrstava se u vjernike. Zatim pojašnjava da ova prednost podrazumijeva dvije stvari:

1. Da bude, sallallahu alejhi ve sellem, draži čovjeku od samoga sebe, jer je davanje prednosti sazdano na ljubavi. Čovjek voli sam sebe više u odnosu na druge, ali i pored toga obaveza mu je da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude preči od samoga sebe. Time se postiže svojstvo vjerovanja. Iz ove prednosti i ljubavi neminovno proizilazi potpuna podređenost, pokornost, zadovoljstvo, predanost i ostale stvari koje iziskuju ljubav u vidu: zadovoljstva sa njegovom presudom, predanosti njegovoj naredbi i davanje prednosti njemu, sallallahu alejhi ve sellem, u odnosu na sve drugo.

2. Da čovjek u osnovi ne bude sam sebi sudija, nego da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude sudija, čiji je sud veći od suda robovlasnika nad robljem ili roditelja nad djetetom. On sam nema nikakvih slobodnih postupaka, osim kako je postupao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, koji mu je preči od samoga sebe. Iz ovoga se očituje da je svakom vjerniku obaveza da mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bude preči od samoga sebe u svakoj stvari i da njegova presuda u bilo čemu bude preferirana nad ambicijama i prohtjevima duše. Zapravo, čitav život je jeftin i mizeran u odnosu na ostvarenje onoga što je naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa makar to bilo u suprotnosti sa prohtjevima duše. Naše duše nas pozivaju na propast, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas poziva na spas. Zato nam je preči od samih nas. (Risalatu tebukija, 21-22)

Kada su prvi muslimani bili uvjereni u to Allah, Azze ve Dželle, ih je osnažio i dao im vlast na zemlji, a kada su strasti nadvladale i počele se slijediti bolesne ambicije, stanje je postalo potpuno suprotno: poniženje i prezrenost poslije ponosa, te izgubljenost i razjedinjenost poslije snage i vlasti. Razlog tome je preferiranje zabluda i prohtjeva duše nad onim što vole Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Dokazi iz Hadisa


Navode se hadisi koji potvrđuju sadržaj ova dva ajeta na najbolji i najjasniji način, a to je obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,

Prenosi El-Buhari od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, niko od vas neće vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja i djeteta.“ (Buhari, Kitabul-iman, 1/10)

El-Buhari i Muslim prenose od Enesa da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Neće niko od vas vjerovati sve dok mu ne budem draži od njegovog roditelja, djeteta i svih ljudi.“ (Buhari, Kitabul-iman, 1/10 ; Muslim, Kitabul- iman, 1/10)

Ova dva hadisa su najjasniji argumenti obaveznosti ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet potpunog imana, niti će spadati u one koji su spašeni, sve dok mu Posla-nik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži od roditelja, djeteta i svih ljudi. Termin ‘draži’, je jasan dokaz da je ljubav koja se Šerijatom traži, ljubav u kojoj se daje prednost, te da je potpuni iman ovisan o prednjačenju ove ljubavi u srcu u odnosu na sve druge ljubavi prema drugim stvorenjima. Posebno je spomenuo roditelja i dijete zato što su oni najdostojnija Allaho-va stvorenja kod čovjeka kao pojedinca, pa čak su čovjeku i draži nekada od samoga sebe. U ovome je potvrda da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mora biti draži vjernikovoj duši od svega što se može voljeti ili biti dostojno poštovanja od strane svih ljudi. (Fethul-Bari, Hafiz Ibn Hadžer, 1/59)

U ovom hadisu poriče se potpuni obavezni iman (onoga ko ne voli Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, više od drugih stvari) kojim će se čovjek zaštititi od prijetnje i zaslužiti ulazak u Džennet, Allahovom voljom. Ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je obavezni i sastavni dio vjerovanja, pa ko ne ispuni ovu obavezu nije ispunio jednu od obaveza vjerovanja bez koje vjerovanje ne može biti potpuno.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Ovdje se želi reći da sve što Allah, Azze ve Dželle, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, negiraju od naziva za obavezne propise (tj. kada npr. kažu: ‘Nije vjernik ko ne čini…’, ili, ‘Nećete vjerovati sve dok…’) , kao što su nazivi za vjerovanje, Islam, Vjeru, namaz, post, taharet, hadž i dr., biva zbog izostavljanja obaveze koja proizilazi iz dotičnog naziva. Zato su primjer riječi Uzvišenog, u prijevodu značenja ajeta,: „I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate, i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“(En-Nisa, 65) Pošto je negirao iman sve dok se ne pojavi ovaj cilj, to ukazuje da je ovaj cilj obaveza ljudima. Ko ga ostavi, potpada pod prijetnju, jer nije izvršio obavezno vjerovanje koje je obećano onima koji će ući u Džennet bez kazne. Allah, Azze ve Dželle, je to obećao onome ko izvrši ono što je naredio, a onaj koji izvrši dio obaveza a druge izostavi izložen je prijetnji.“ (Medžmu’ul-fetava, Ibn Tejmijje, 7/15)

Negiranje imana zbog nepostojanja preferirajuće ljubavi ukazuje da je ta ljubav obavezna i da je onaj ko je ne praktikuje izložen prijetnji. Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne negiraju određeni naziv za naredbu (tj. kada kažu: ‘Nije vjernik ko ne čini…’ ili ‘Nećete vjerovati sve dok…’) koju je izrekao Allah ili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, osim kada se izostavi jedna od obaveza. Kada je djelo pohvalno (a nije obavezno), ibadet neće biti negiran ukoliko nema pohvalnog djela. Kada bi se to uzimalo u obzir (tj. da se negira vjerovanje zbog nepostojanja pohvalnog djela), kod većine vjernika bi bio negiran naziv imana, namaza, zekata, hadždža, ljubavi prema Allahu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer nema nijednoga djela a da nema boljeg od njega. Niko ne može učiniti djela dobročinstva onako kako ih je činio Poslanik, alejhi sellam, pa čak ni Ebu Bekr ni Omer. Da je dozvoljeno za onoga ko ne uradi pohvalno djelo, negirati njegovo vjerovanje, bilo bi moguće da se negira i većini muslimana, prvih i zadnjih. Međutim, ovo ne može reći pametna osoba. Ako onaj ko negira potpunost (vjerovanja) želi time negirati obaveznu potpunost imana, kojom se kudi onaj koji je ostavlja i izlaže se kazni, rekao je istinu. Ako želi negirati pohvaljenu potpunost imana, onda (mora znati da) to ne postoji u Allahovom ili Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, govoru.“ (Medžmu’ul- fetava, Ibn Tejmijje, 7/37)

Značenje ovoga je da je ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, prateći i obavezni dio imana i iman neće biti ostvaren bez nje. Zato vjernik ne zaslužuje da zadobije epitet imana bez ove ljubavi.

Negiranje imana u hadisu odnosi se na negiranje potpunosti obaveznog imana, kada ne postoji preferirajuća ljubav u odnosu na sve drugo mimo nje. Kada se nađe ova ljubav u ovakvom opisu ona je dokaz potpunosti imana za onoga ko ovu ljubav sebi smatra svojstvenom u ovom aspektu. Ako ova ljubav ne postoji u preferirajućem obliku onaj, ko ju je uzeo za svoje svojstvo izložen je prijetnji, jer nije izvršio jednu od obaveza vjerovanja bez kojih vjerovanje ne može biti potpuno.

Od hadisa koji ukazuju na obaveznost ljubavi je hadis koji prenosi El-Buhari od Abdullaha ibn Hišama koji kaže: „Bili smo sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, a on je držao za ruku Omera ibn El-Hattaba. Omer mu je rekao: „Allahov Poslaniče, ti si mi draži od svega osim od samog mene.“ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: „Ne, tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, sve dok ti ne budem draži i od samoga sebe.“ Omer je rekao: „Sada! Tako mi Allaha, ti si mi draži i od samoga mene.“ Vjerovjesnik je rekao: „Sada, Omere!“ (Buhari, Kitabul- iman, 8/161)

Ovaj hadis pojašnjava da musliman neće postići suštinu vjerovanja sve dok mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ne bude draži i od samoga sebe. To je vrhunac u ljubavi, jer se tada musliman uzvisuje nad prohtjevima duše i njenim strastima davajući prednost ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nad svim ostalim. Ovo se posebno očituje kada se bilo koja stvar sukobi sa naredbom Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uz postojanje ambicija duše. Pa, kome se dadne prednost takav će biti i propis.

Hafiz Ibn Hadžer u komentaru ovog hadisa prenosi od nekog skromnog čovjeka da je rekao: „Govor neće zadobiti respekt moje ljubavi sve dok ne budeš moje zadovoljstvo preferirao nad svojom strašću, pa makar u njoj bila smrt.“

El-Hattabi kaže: „Ljubav čovjeka prema samome sebi je prirodna, a ljubav prema drugima je odabir uz posredovanje povoda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pod ovim mislio je na ljubav odabira, jer nema načina da se izmjeni priroda u kojoj je srce stvoreno.“

Potom Ibn Hadžer, komentarišući El-Hatabijev govor, kaže: „Prema ovome, Omerov odgovor je bio shodan prirodi i instinktu. Zatim je razmislio i putem argumentacije spoznao da mu je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, draži od samoga sebe, jer je on povod za njegov spas od uništavajućih stvari na dunjaluku i Ahiretu. Obavijestio je o onome što je odabir iziskivao, a to se desilo odgovorom, ‘Sada, Omere’, tj., sada si spoznao i izgovorio ono što je dužnost govoriti.“ (Fethul-Bari, 11/528)

Stoga, postizanje ljubavi kod Omera, radijallahu anhu, nije bila nova stvar, iako je za njega bilo novo shvatanje te ljubavi i skretanje njegove pažnje na nju. U ovom hadisu je i naznaka o vrijednosti razmišljanja.Omer, radijallahu anhu, kada je prvi put odgovoio nije razmišljao o tome da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, draži i od samoga sebe. Kada ga je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaustavio i tražio da se preispita, razmišljao je i preispitao sam sebe. Tada dolazi do traženoga rezultata, a to je da mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, draži i od samoga sebe.

Zbog ovoga je razmišljanje jedan od puteva postizanja ove ljubavi. Kada musliman razmisli o postojećoj koristi od strane Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. da je on povod njegovog spasa na dunjaluku i Ahiretu, to će shvatiti srcem i tada će se njegova ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u njegovom srcu još više povećati.

Nakon što nam je jasna obaveznost ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, iz Kur’ana i Sunneta, želio bih ukazati da je ova ljubav, kao što kaže Hafiz Ibn Redžeb, podijeljena na dva stepena:

Prvi stepen je farz, a to je ljubav koja iziskuje primanje svega s čime je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao od Allaha, i prihvatanje toga sa ljubavlju, zadovoljstvom, respektom i predanošću, ne tražeći uopće uputu pored njegovog puta, a zatim lijepo ga slijedeći u onome što je prenio od svoga Gospodara. To se ogleda u njegovoj potvrdi u svemu što je obavijestio i pokornosti u svemu što je naredio od obaveznih djela, i izbjegavanju onoga što je zabranio od zabranjenih stvari, pomaganju prema mogućnostima njegove Vjere i borbi protiv onih koji mu se suprostavljaju. Ova količina ljubavi je neophodna i vjerovanje bez nje neće biti potpuno.

Drugi stepen predstavlja pohvalnu vrijednost, a to je ljubav koja iziskuje uzimanje Poslanika, alejhi sellam, kao uzor i ostvarrivanje slijeđenja njgeovog Sunneta u njegovom ponašanju, adabima, doborovljnim djelima, jelu, piću, odjeći, lijepom ophođenju prema suprugama i drugim potpunim moralnim vrijednostima. U to ulazi i pridavanje pažnje spoznaji njegovog života, poigravanje srca iz ljubavi i respekta prema njemu, njegovo poštivanje i ljubav prema slušanju njegovog govora, te davanje prednosti njegovom govoru nad govorom ostalih stvorenja. Najveća stvar od svih jeste, povođenje za njim u njegovoj skromnosti na dunjaluku i uzimanju malog udjela u dunjlauku, te želja za Ahiretom. (Istinšak nesimil-unsi, 34)

Iz prethodno rečenog očituje se da su ljubav i vjerovanje dvije uporedne stvari u srcu vjernika; jedna s drugom se povećavaju, a i smanjuju. To se pojašnjava u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Niko od vas neće vjerovati dok mu ne budem draži i od njegovog roditelja, djeteta i od svih ljudi.“ Ovaj hadis je pojasnio vezu između vjerovanja i ljubavi, jer je potpunost obaveznog imana ovisna o postojanju preferirajuće ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i učinjena je uslovom o kojem ovisi vjerovanje kojim će se čovjek sačuvati od kazne i zaslužiti ulazak u Džennet, s Allahovom blagodati i milošću. To se neće ostvariti osim ako ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, u srcu muslimana bude prevagnula ljubav prema svemu drugom mimo njega, kao što je život, imetak, dijete i svi ostali ljudi. Čija ljubav prema samom sebi, ili prema nečemu drugome, bude poput ljubavi prema Allahu ili Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ili čak veća, takav potpada pod prijetnju, jer je Allah, Azze ve Dželle, preferirajuću ljubav odredio za Sebe i za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao obavezne činioce vjerovanja, a sve što je mimo njih učinio je osobinama mnogobožaca. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.“ (El-Bekare, 165)

Kada se ljubav u srcu vjernika poveća i ojača, to urađa plodom uvećanja imana i tada će rob osjetiti slast imana.

Buhari i Muslim, od Enesa, radijallahu anhu, prenose da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Ko bude imao tri stvari osjetit će slast imana: Da mu Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, budu draži od svega mimo njih…“ (Buhari, Kitabul- iman, 1/10 ; Muslim, Kitabul- iman, 1/22)

Rob ne može doći na ovaj stepen osim ako se bude trudio da postigne ono što vole Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od govora i djela. Što je dosljednije nastojanje roba da postigne ove voljene stvari, povećava se njegovo vjerovanje i više osjeća njegovu slast. Kada rob bude nemaran prema izvršenju onoga čime je zadužen i pridržavanju šerijatskih propisa, posljedica je, pomanjkanje vjerovanja koje ukazuje na pomanjkanje ljubavi. Povećanje ljubavi je dokaz povećanja imana, a njeno pomanjkanje je dokaz smanjivanja imana.

Temelj imana ne postoji bez postojanja ljubavi. Nema muslimana a da u svom srcu nema ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem pa makar ona bila i slaba.

Iz ovoga se očituje da je veza između ljubavi i imana, čvrsta veza i postojanje jednog od njih je vezano za postojanje drugog, kao što je povećanje jednog od njih vezano za povećanje drugog.
______________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
 
Veza između ove dvije ljubavi je poput veze ogranaka sa temeljem ili veze sljedbenika sa onim koji se slijedi. Naša ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je popratna u odnosu na ljubav prema Allahu, Azze ve Dželle, koja je temelj i izvor vjerske šerijatske ljubavi. Sve ostale šerijatske ljubavi su za nju popratne, kao što je ljubav prema vjerovjesnicima i dobrim ljudima, ili ljubav prema svemu onome što vole Allah i Njegov Poslanik.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, kaže: “ Stvorenja nemaju veće i savršenije ljubavi od ljubavi vjernika prema njihovom Gospodaru i nema nikoga drugoga koji više zaslužuje da bude voljen iz svakoga aspekta mimo Allaha Uzvišenog. Sve ono što se voli mimo Njega popratno je za Njegovu ljubav. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, voljen je zbog Uzvišenog Allaha, izražava mu se pokornost i slijeđenje zbog Allaha, Azze ve Dželle.Kao što Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,: „Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti.“ (Ali Imran, 31)“ (Medžmu’u fetava, Ibn Tejmijje, 10/649)

Prema tome, jedna ljubav od druge se ne može odvojiti, jer ko voli Allaha, voli i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a isto se donosi i na ostale Njegove Poslanike. Ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je popratna u odnosu na ljubav prema Onome Ko ga je poslao. Zato je ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, navedena i uvezana sa ljubavlju prema Allahu, Azze ve Dželle, u mnogim šerijatskim tekstovima.
Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta,:
„Reci:’Ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati , i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – miliji od Allaha i Njegova Poslanika, i od borbe na Njegovom putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.“ (Et-Tevbe, 24)
U hadisu se navodi:„Kod koga budu tri osobine osjetit će slast imana: Da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega mimo njih, da zavoli čovjeka samo u ime Allaha, i da prezire da se vrati u nevjerstvo kao što prezire da bude bačen u Vatru.“ (Buhari, Kitabul- iman, 1/10)
Ova povezanost između dvije ljubavi je šerijatska povezanost koja se ne može razdvojiti. Onaj ko tvrdi da voli Allaha, a ne voli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i obrnuto, njegov govor je neispravan, a uvjerenje ništavno.
_____________________________________________________________

mr. Abdurreuf Muhammed Usman
Pošto je ljubav u jezičkoj terminologiji: Naklonost srca instinktom, shvatanjem i spoznajom prema onome što mu odgovara i što smatra dobrim, isto tako ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ima značenje: Naklonost muslimanovog srca prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, tako da se sasvim jasno očituje davanje prednosti Poslaniku, alejhisellem, u odnosu na sve stvari koje se mogu voljeti, bilo da se radi o životu, roditelju, djetetu ili svim drugim ljudima. Razlog za to je Allahovo odlikovanje Poslanika, alejhisellam, lijepim i velikim svojstvima, te mnogim vrstama dobra i blagodati ovom Ummetu koje su došle preko njega, kao i odlika Allahovom blagodati koja je data Njegovim robovima slanjem Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Postoje i drugi povodi koji razumom i Šerijatom iziskuju ljubav prema njemu, sallallahu alejhi ve sellem.
Imam En-Nevevi, spominjući govor El-Kadi Ijada u sažetijem obliku, kaže: „Općenito, temelj ljubavi je naklonost koja se podudara sa čovjekom koji izražava ljubav. Naklonost može biti prema onome što čovjeku pričinjava slast i što smatra dobrim, kao što je lijep izgled, glas, hrana i sl.. Nekada tu slast čovjek osjeća putem svoga razuma u skrivenim značenjima, kao što je ljubav prema dobrim ljudima, učenjacima i odabranim ljudima općenito, a nekada to biva zbog izraženog dobročinstva prema njemu, odvraćanja štete i neugodnosti. Sva ova značenja su prisutna kod Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, jer je objedinio prefinjenost vanjštine i nutrine, potpunost odlika uzvišenosti i ostalih vrsta vrijednosti, te dobročinstvo prema svim muslimanima upu-tom na Pravi put, stalnim blagodatima i udaljavanjem od Vatre.“ (Imam En-Nevevi, Šerh Sahihi Muslim, 1401, 2/14)

Ljubav muslimana prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je srčano djelo i jedno od najuzvišenijih djela srca. To je unutarnji osjećaj kojeg musliman nalazi u svome srcu i lijep doživljaj kojim se duša uspinje, stepeni ovog osjećaja ljubavi razlikuju se shodno jačini ili slabosti imana.

Ova ljubav nije razumska i odgoljena od srčane naklonosti kao što to smatra El-Bejdavi, kako prenosi Hafiz Ibn Hadžer prilikom komentara Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: „…da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega drugoga.“ On kaže: „Pod ljubavi ovdje, misli se na razumsku ljubav, a ona je davanje prednosti onome čemu ispravan razum daje prednost, pa makar to bilo u suprotnosti sa pohotom duše, kao što bolesnik biva liječen lijekom od kojeg po svojoj prirodi bježi, ali mu je naklonjen zahtjevom razuma, pa se dadne na njegovo konzumiranje. Ako čovjek porazmisli o tome da Zakonodavac ne naređuje ili ne zabranjuje osim ono u čemu je bliža ispravnost ili udaljeniji spas, a razum mu daje prednost, uvježbat će se da izvršava ono što mu naređuje, tako da svoju strast učini sljedbenikom razuma. Tako će se razumski naslađivati, a razumsko naslađivanje je poimanje savršenstva i dobra u pravom smislu.“ (Fethul-Bari, 1/60)
Pisac knjige, „Tejsirul-Azizil-Hamid“, šejh Sulejman Abdullah Muhammed Abdul-Vehhab, popratio ga je sljedećim riječima: „Govor mu je sazdan na džehmijskim postavkama i njima sličnim, jer se negira ljubav vjernika prema njihovom Gospodaru i Njegova ljubav prema njima, a istina je u suprotnom značenju. Hadisom se želi reći da Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, trebaju biti draži robu od svega drugoga i to srčanom ljubavlju. Ali, davanje prednosti isključivo onome što razum smatra boljim, pa makar bilo u suprotnosti sa strašću, poput je bolesnika koji po prirodi prezire lijek, pa ga na kraju i odbaci. Ovo nekada može biti znak ljubavi i dio nje, ali ne i sama ljubav.“
Ako razum shvati savršenstvo, dobro, ili bilo koje drugo vrijedno značenje, to nije dovoljno da ga nazovemo ljubavlju, nego je uz to potrebno da postoji srčana naklonost i duševna suptilnost.
Za to se može navesti primjer onoga koji je dao prednost ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, iako je to u suprotnosti sa strašću duše, upoređujući to sa stanjem bolesnika koji ima gorki lijek kojeg njegova duša odbija, a razum je naklonjen njegovom uzimanju. Ovo davanje primjera je također neodgovarajuće, jer onaj koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, može se uporediti sa odnosom bolesnika prema gorkom lijeku, ali se ne može reći da je pronašao gorčinu imana bez njegove slasti. Slast imana će pronaći onaj čija strast i srce u toj ljubavi budu na ispomoći i ukorak budu išle sa njegovim razumom.
Pošto ima onih koji su protumačili ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao razumsku, postoje i drugi koji misle da ljubav prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znači pokornost njemu. Ovo je pogrešno shvatanje, jer je ljubav prema njemu temelj pokornosti, a pokornost je uslov za ljubav i njen plod. Pokornost je dodatna stvar u odnosu na ljubav i dolazi kao posljedica ljubavi. Isto tako, ljubav je dodatna stvar u odnosu na zadivljenost ličnošću Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uzvišenost njegovog morala i veličinu njegovih učenja.
Vidimo mnoge koji se ne pripisuju Islamu i ne vjeruju u Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako izražavaju svoju zadivljenost i respekt prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,te naširoko pojašnjavaju sve domene njegove veličine. I pored toga, ova zadivljenost se ne može nazvati šerijatskom ljubavlju sve dok ne nastupi vjerovanje u vjeru Islam.
Amidža Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Ebu Talib ga je volio, štitio i prema svojim mogućnostima odvaraćao od njega uznemira-vanje Kurejšija. Ali, i pored toga, to nije urodilo plodom ljubavi i vjerovanja u vjeru Islam, jer je Ebu Talibova ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, bila ljubav rodbinstva i paganske pristrasnosti.
Na osnovu ovoga dolazimo do zaključka da je stvarna ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatska proizvoljna ljubav, a podrazumijeva srčano djelovanje i najuzvišenije je djelo srca, kao i jedna od najčvršćih duševnih veza koja muslimana veže za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovo srce, interes, ideju i htijenje čini naklonom za pridobijanje onoga što vole Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, od izreka i djela, u vanjštini i nutrini.
_______________________________________________________________________