Arhive za ‘ispravno’ kategoriju

Piše: Smail L. Handžić
U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:
 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

Piše: Smail L. Handžić
U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:
 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

– Pročitaj i razmisli da li to stvarno želiš ? –

Pogledaj šta Allah Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi Kur'anu o većini ljudi:

1. Većina ljudi ne vjeruje u Allaha !

„ Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču – većina njih su nevjernici. “ (An-Nahl, 83)

2. Većina ljudi neće da vjeruje u Allaha !

„ Doći će čas oživljenja, u to nema nimalo sumnje, ali većina ljudi neće da vjeruje. “ (Al Muʹmin, 59)

3. Većina ljudi nikada neće vjerovati u Allaha !
„ A većina ljudi, ma koliko to željeli, neće biti vjernici. “ (Yusuf, 78)

 4. Većina ljudi prezire istinu !
„ Kako govore: ” Džini su u njemu ! ” Međutim, on im Istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. “(Al-Muʹminun, 70)

5. Većini ljudi je istina odvratna !
„ Mi vam istinu šaljemo, a većini vam je Istina odvratna. “ (Az-Zuhruf, 79)

6. Većinja ljudi ne shvata !

„ A ako ih upitaš: ‘ Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava ?’ – sigurno će reći: ‘Allah !’ – a ti reci: ‘ Hvala Allahu ! ‘ – ali većina njih ne shvata. “(Al-‘Ankabut, 63)

7. Većina ljudi nije na pravom putu !

„ Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti ? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli. “ (Al-Furqan, 44)

8. Većina ljudi nije Allahu zahvalna !

„ Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. “ (Al-Mu'min, 61)

9. Većina ljudi su grešnici !

„ a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti. “ (Al-A'raf, 102)

10. Većina ljudi nema pameti !

„ Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. “ (Al-Ma'ide, 103)

11. Većina ljudi su neznalice !
„ Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji! Allahova prijetnja će se, sigurno, ispuniti! – Ali većina njih ne zna. “ (Yunus, 55)

„ Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog ? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi ;“ (An-Naml, 61)
„ obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; “ (Ar-Rum, 6)

„ Kad čovjeka kakva nevolja snađe, Nama se moli ; a kad mu Mi poslije blagodat pružimo, onda govori: ” Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio.” A nije tako, to je samo kušnja, ali većina njih ne zna. “ (Az-Zumar, 49)

„ Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna.“ (Al-Mu'min, 57)

12. Većina ljudi slijedi samo pretpostavke !

„ Većina njih slijedi samo pretpostavke ; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini ; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade. “ (Yunus, 36)
I na kraju znaj Allahov robe da nas je Allah Uzvišeni  upozorio na to riječima u Časnom Kur'anu rekavši:
    Riječi Gospodara tvoga su vrhunac Istine i pravde ;  Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna.


    Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.


    Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravome putu.
( Kur'an – Prijevod značenja sura Al-An'am – Stoka 115-117)
     

– Pročitaj i razmisli da li to stvarno želiš ? –

Pogledaj šta Allah Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi Kur'anu o većini ljudi:

1. Većina ljudi ne vjeruje u Allaha !

„ Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču – većina njih su nevjernici. “ (An-Nahl, 83)

2. Većina ljudi neće da vjeruje u Allaha !

„ Doći će čas oživljenja, u to nema nimalo sumnje, ali većina ljudi neće da vjeruje. “ (Al Muʹmin, 59)

3. Većina ljudi nikada neće vjerovati u Allaha !
„ A većina ljudi, ma koliko to željeli, neće biti vjernici. “ (Yusuf, 78)

 4. Većina ljudi prezire istinu !
„ Kako govore: ” Džini su u njemu ! ” Međutim, on im Istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. “(Al-Muʹminun, 70)

5. Većini ljudi je istina odvratna !
„ Mi vam istinu šaljemo, a većini vam je Istina odvratna. “ (Az-Zuhruf, 79)

6. Većinja ljudi ne shvata !

„ A ako ih upitaš: ‘ Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava ?’ – sigurno će reći: ‘Allah !’ – a ti reci: ‘ Hvala Allahu ! ‘ – ali većina njih ne shvata. “(Al-‘Ankabut, 63)

7. Većina ljudi nije na pravom putu !

„ Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti ? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli. “ (Al-Furqan, 44)

8. Većina ljudi nije Allahu zahvalna !

„ Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. “ (Al-Mu'min, 61)

9. Većina ljudi su grešnici !

„ a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti. “ (Al-A'raf, 102)

10. Većina ljudi nema pameti !

„ Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. “ (Al-Ma'ide, 103)

11. Većina ljudi su neznalice !
„ Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji! Allahova prijetnja će se, sigurno, ispuniti! – Ali većina njih ne zna. “ (Yunus, 55)

„ Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog ? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi ;“ (An-Naml, 61)
„ obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; “ (Ar-Rum, 6)

„ Kad čovjeka kakva nevolja snađe, Nama se moli ; a kad mu Mi poslije blagodat pružimo, onda govori: ” Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio.” A nije tako, to je samo kušnja, ali većina njih ne zna. “ (Az-Zumar, 49)

„ Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna.“ (Al-Mu'min, 57)

12. Većina ljudi slijedi samo pretpostavke !

„ Većina njih slijedi samo pretpostavke ; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini ; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade. “ (Yunus, 36)
I na kraju znaj Allahov robe da nas je Allah Uzvišeni  upozorio na to riječima u Časnom Kur'anu rekavši:
    Riječi Gospodara tvoga su vrhunac Istine i pravde ;  Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna.


    Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.


    Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravome putu.
( Kur'an – Prijevod značenja sura Al-An'am – Stoka 115-117)
     

Imam ibn Qudaama al-Maqdisi

 

Obmanjeni ovim svijetom, Allahovim oprostom ili svojim djelima.

Mnogi ljudi u žive u zabludi u pogledu ovog svijeta, govoreći:

” Keš je bolji od kredita; ovaj svijet je keš, dok je idući svijet kredit. ” 

Ovo je njihova zabluda. Čovjekov život na ovom svijetu, prije nego on izdahne, zaista je nemjerljivi dio njegovog života, kad se uzme u obzir i idući svijet.  Ovo je zabluda nevjernika. A što se tiče onih koji su potopljeni u grijehe, dok je njihova vjera u vječne istine i dalje ispravna, oni dijele dio ove obmane sa nevjernicima preferirajući ovaj svijet, međutim, njihov slučaj je lakši nego onaj od nevjernika, jer će ih njihove osnove islamskog vjerovanja i djelovanja sačuvati od kazne koja vječno traje.

Obmanjeni Allahovim oprostom

Drugi griješnici su u zabludi govoreći:

” Allah je Velikodušan, mi se jedino oslanjamo na Njegov oprost “, dok nam učeni kažu da ako neko žudi za nečim, on svojim djelima teži ka tome, i da onaj koji se boji nečega, on se toga kloni. Ko god se nada oprostu, a i dalje nastavlja sa lošim djelima, živi u zabludi. Čovjek mora znati da je Allah, s.w.t.a. uz Svoju veliku milost, strog u kažnjavanju, i da je već odredio da će nevjernici zauvijek ostati u Džehennemu, iako Ga njihov kufr ne pogađa ni najmanje… Allah je učinio da neki od njegovih robova prođu kroz ispite na ovom svijetu, iako ih je Allah `azza wa džall u stanju otkloniti. Osim toga, u srca nam je usadio strah od Njegove kazne. Kako da ne budemo u strahu ? Strah (od kazne) i nadanje (za nagradom) navode čovjeka na radnju. To što ne vodi ljude ka djelima je zabluda, što je jasno iz činjenice da ‘nadanje’ većine ljudi njih navodi ili da ništa ne urade ili da više vole neposlušnost i nepokornost. 

Čudno je da su rani muslimani i radili i bojali se, dok se danas ljudi, iako su itekako lošiji, osjećaju sigurno i mirno kao da oni znaju bolje o Velikodušnosti Allaha ta`aala, nego Poslanici i saalihuun (oni koji čine dobra djela). Kad bi se oprost mogao dobiti pustim željama, pa zašto bi se rani muslimani umarali i toliko plakali ? Ne kori li Allah židove i kršćane za išta drugo kada kaže:  

” I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: – Biće nam oprošteno ! A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi – a oni čitaju ono što je u njoj – da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se !” [Kur'an – 7:169]


Ova zabluda liči zabludi ljudi koji čine i dobro i loše, ali više lošeg, dok zamišljaju da su njihova dobra djela veća. Oni mogu dati dirhem kao sadaku dok su na bespravan način zaradili mnogo veću sumu, oslanjajući se na tu darežljivost, što je slično stavljanju jednog dirhema na jedan teg, a hiljadu na drugi, nadajući se da će prvi prevagnuti. Ili, neki drugi misli da su njegova dobra djela više od njegovih loših djela, zato što on vodi račun samo o svojim dobrim djelima, a zaboravlja svoja loša djela i svoje grijehe. Npr., on kaže: ” Astaghfir Allah ” [Nek mi Allah oprosti] i ” Subhan Allah ” [Allah je slavljen i iznad je nesavršenstava i mana koje mu nevjernici pripisuju] sto puta dnevno, a onda provede ostali dio dana ogovarajući muslimane, imajući u vidu nagradu za ” Subhan Allah “, ” Astaghfir Allah “, zaboravljajući kaznu za ogovaranje i  zabranjeni govor.
Otklanjanje zabluda
Ako neko prigovara što nisam pomenuo ni jednu radnju koja u sebi ne sadrži zabludu i obmanu, odgovor je da uspjeh u budućem životu zavisi o sljedećoj stvari: jačanju svog srca. Svako je u stanju da ojača svoje srce osim onaj koji nije iskren. Kada bi čovjek bio zauzet onim svijetom kao što je sa ovim, on bi sigurno bio u stanju da to ostvari. Rani muslimani su uspjeli, što je slučaj i sa onim koji su ih uistinu slijedili.

Tri stvari koje mogu pomoći čovjeku da se otarasi zabluda:
  • Um, istinsko svjetlo pomoću kojeg je čovjek u stanju da spozna realnost stvari oko njega.
  • Znanje, pomoću kojeg čovjek spozna sebe, svog Gospodara, svoj život na ovom svijetu i svoj život na idućem svijetu.
  • Učenje, pomoću kojeg je čovjek u stanju da iz svojih grešaka nauči ono što će ga približiti i uputiti ka Allahu ta`aala.

Kada čovjek učini sve ovo, mora da bude obazriv da ga šejtan ne prevari i da ga ne učini od onih koji žele da budu lideri i vođe, ili od onih koji se osjećaju sigurnim od Allahovog Plana. 

Strah nikada ne smije biti odsutan iz srca vjernika. Neka nas Allah zaštiti od zabluda i uputi nas da završimo svoje živote u dobru. Uistinu, on je blizu (sve čuje) i odgovara na dove vjernika.


Tefsir

PRIJEVOD ZNAČENJA – IKRE, 1.-5.

” UČI, U IME GOSPODARA TVOGA KOJI STVARA, STVARA ČOVJEKA OD ZAKVAČKA. UČI, A GOSPODAR TVOJ JE NAJPLEMENITIJI, KOJI POUČAVA PERU, POUČAVA ČOVJEKA ONOME ŠTO NE ZNA.”

Piše: hfz. mr. Muhamed Porča

Ovo su ajeti prve objave Kur'ana koji rasvijetliše put ljudskom rodu kroz tmine džahilijjeta u koje je bilo ogrezlo, nakon što izgubiše originalne Božije poruke koje ih vodiše pravim putem kroz vremena i prostore. Ovo nas upućuje na razmišljanje o važnosti početka Objave i o njenom uticaju kao i o značaju i značenju ovih časnih ajeta čija je poruka trajna. 
Mi nismo u stanju u potpunosti sebi predstaviti važnost ovog događaja sve dok se ne prisjetimo nekih okolnosti vezanih za njega. Ne samo da je čovječanstvo u to doba bilo duboko ogrezlo u poroke, već se nije, što je najgore, nazirao izlaz iz te stvarnosti. Iskoristavanje i tlačenje čovjeka, nepravda i nesigurnost, neznanje, te umno i fizičko porobljavanje bile su karakteristike tog vremena. Čak i one kulture i civilizacije koje su se tada isticale (rimska i perzijska) ne mogu se pohvaliti društvenom pravdom, uzdizanjem istinskih moralnih vrijednosti i očuvanjem ljudske časti i prava. Ljudi su slijedili svoje strasti i ono na šta su ih navodili njihovi prohtjevi. Zakon sile je prevladavao sve druge norme i principe. 
Božija milost je bila da počne dostavljati čovječanstvu savršeni zakon i uputu kako bi znali ko im je istinski Gospodar Koji jedini zaslužuje da bude obožavan i čije odredbe i principi vode sigurnoj sreći i uspjehu. Različita ljudska mišljenja i nagađanja, filozofije i pretpostavke, zamijenjene su jedinstvenom, trajnom i nepogrješivom Božijom Uputom. To je, ustvari, potvrda prije objavljenih knjiga i suhufa, koje rastavljaju istinu od neistine. Kaže Uzvišeni Allah: 
“Elif-lam-mim. Allah je, nema boga osim Njega, Živi, Vječni ! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i ostale koje rastavljaju istinu od neistine. One koji u Allahove riječi ne vjeruju čeka teška patnja, a Allah je Silan i Strog. (Prijevod značenja, Ali ’Imran, 1.-4.)
OBJAVA JE RAZUMLJIVA SVAKOM
Objavom Kur'ana preciziran je način i sistem ljudskog života i data su trajna rješenja za nedoumice i probleme na koje čovječanstvo nailazi. Čovjek nije prepušten samom sebi da u tminama neznanja, zabluda i strasti luta i traga za putem spasa kojeg na kraju možda neće ni naći. U tom slučaju onaj koji ne mogne pronaći i zaključiti istinu, nije ni odgovoran za propast svog jedinog života na ovom svijetu, kao što nema odgovornosti za nered koji je počinio nesvjesno. To neminovno vodi u opći haos, bezakonje i nepravdu, jer će tada jači izrabljivati slabijeg, a pametniji zavoditi neupućenog. Kako zaštititi prava djeteta i kako da dobije ono što mu nužno pripada ? Da li treba čekati da ojača, pa ako spozna svoja prava i mogne ih svojom snagom dobiti, boriće se za njih, a u suprotnom živjeće u zabludi iskorištavan ? Kako odrediti prava svakog, kako upoznati cilj i svrhu života, kako urediti sve ljudske aktivnosti i usmjeriti ih ka dobru ?
Prvi korak na tom putu jeste spoznaja cilja života, njegovih zakona i pravila, prihvaćanje Uzvišenog Stvoritelja za svog jedinog istinskog Gospodara. 
Kur'anski imperativ “Uči”, ukazuje na sistem spoznaje istine. Na čovjeku je da objeručke prihvati Objavu i da dobro upozna njena značenja i poruke. Koliko je to važno, vidimo iz imperativa prve objave. Naime, prva riječ u prvoj objavi nije bila dozivanje niti predstavljanje već upravo naredba – vrijeme je za hitne promjene, jer drugi sistemi vode propasti i nesreći, i nema vremena za rasprave. Ovo je usmjeravanje čovjeka da se okrene Objavi, vječnoj, trajnoj i savršenoj, i da upozna Božiju Poruku i Zakon, te da na tome gradi ostala svoja saznanja i spoznaje. Nakon toga rad po uputama Islama je neminovan jer u njihovu ispravnost nema nimalo sumnje, a sa druge strane mu'minu daju takvu snagu i poticaj za radom da jednostavno za to živi i umire. 
Iz ovog možemo zaključiti jednu veoma važnu karakteristiku Islama, a to je lahkoća i jednostavnost. Uzvišeni Allah ga je takvog objavio da je razumljiv za svakog i da je dokaz svakom. Nisu nam potrebne neke filozofije da bi se Njegova poruka razumjela. Kaže Uzvišeni: 
“A Mi smo Kur'an učinili olakšanim za pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio ?” (Prijevod znacenja – El-Kamer, 17.)
UPUTA BOGOBOJAZNIM
Zatim nas Uzvišeni upućuje na način učenja da bi naš trud bio plodan i svrsishodan. Svaki posao koji radimo mora biti isključivo u ime Njega i u tom slučaju on postaje ibadet (pobožno djelo kojim Mu se približavamo). Tako je cijeli život jednog mu'mina ibadet i za sve što radi na ovom svijetu imaće nagradu kod Sveznajućeg. Dakle, ako se čak obični dunjalučki poslovi rade u ime Njega (ihlas), oni su ibadet, a kako je tek sa učenjem Kur'ana koje je u suštini ibadet kad bude urađen samo u ime Uzvišenog. Pored sevaba na Ahiretu, učac Kur'ana, i onaj koji razmišlja o njegovim porukama, crpi iman i čvrsto ubjeđenje (jekin), te saznaje propise i poruke vezane i za dunjaluk i za ahiret. To je uputa samo za vjernika i ovo je samo po sebi čudo. Kaze Uzvišeni:
” Elif Lam Mim, Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje uputa je bogobojaznim.” (Prijevod znacenja – El-Bekare, 1.-2.) 
Ona ne upućuje sumnjičave i zlonamjernike. štaviše, ona je njima iskušenje, te još više padaju u zabludu, kao kazna za njihovo nevjerstvo. Isto kao što sunce obasja cvijeće, pa ono još više zamiriše, a svoje zrake spusti i na smeće pa ono pusti neprijatan miris, a primjer Knjige Uzvišenog je uzvišeniji i bolji.
Velika čast nam je ukazana od strane Allaha, dž.š., da ga možemo spominjati i veličati što razumijemo iz upotrebe izraza RABBIK – tvog Gospodara, Vladara, Odgajatelja, Nadzornika… Kaže Uzvišeni: 
” U džamijama koje se Njegovom dozvolom podižu i u njima se spominje Njegovo ime, hvale Njega ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i namaz klanjaju i zekat daju…” (Prijevod znacenja – En-Nur, 37.-38.) 
Samo učenje u ime Allaha daje svoje plodove koji se stalno obnavljaju, pa vjernik uvijek nalazi nešto novo u Kur'anu: 
” Ono plod svoj daje u svako doba odredbom svog Gospodara.” (Prijevod znacenja – Ibrahim, 25.), 
a svojstvo Njegovo i dokaz prije spomenutog u ajetu jeste “Koji stvara”, tj. On jedini zaslužuje da bude obožavan i da Mu se ibadet upućuje i da se samo u ime Njega uči i radi jer je Stvoritelj svega. On je jedini Moćan da propisuje i određuje, da naređuje i zabranjuje. Njegov zakon je savršen i Njegova Riječ je vječna i nepromjenjiva. Samo Njemu pripada pravo da bude obožavan. Na toj osnovi je i imperativ “Uči, u ime tvog Gospodara Koji stvara”, a izvršenje ovoga je među najvećim ibadetima dok se korist na kraju opet vraća čovjeku.
U prvom ajetu prve objave nalazimo u svega nekoliko riječi uputu za rad, način izvršenja, te razlog i obrazloženje ove odredbe što je karakteristično za Časni Kur'an i njegov nenadmašni i savršeni stil ukazujući nam na vječne istine.

Nastavlja se inša'Allah …
Stvari koje praktikuju neki ljudi, a one predstavljaju širk ili su sredstvo do širka.
Islamska Akida

Postoje mnogobrojne stvari koje su na stepenu između velikog i malog širka koje praktikuju i čine mnogi ljudi, a nespojive su sa čistom islamskom akidom i koje mute i prljaju njenu čistotu. Ove stvari najviše praktikuju obične muslimanske mase, koje ne poznaju islamsku akidu i koje se slijepo povode za zabludjelim, pokvarenim i samozvanim učenjacima, koji su skrenuli sa ispravne staze i postali šejtanovi sljedbenici kome se potpuno pokoravaju i izvršavaju njegove naredbe, zavodeći i obmanjujući na taj način i druge ljude.
1. Stavljanje i nošenje određenih narukvica i končića s ciljem otklanjanja nesreće i zaštite od nje.
Ovo djelo spada u djela džahilijjeta i paganizma i ubraja se u mali širk koji vodi ka velikom širku, zavisno od toga kako se dotična osoba odnosi prema tome i koliko vjeruje u takve stvari.
Danas mnogi ljudi praktikuju ove stvari i obrazovan i neobrazovan, samo ako nisu upoznati sa islamskom akidom i ako ne slijede Allahovu uputu. Tako ćeš vidjeti mnoge ljude da vješaju cipelicu svog djeteta u autu ili potkovicu i slične stvari za koje su čuli da mogu zaštiti od uroka i od drugih belaja, međutim i pored toga, takve osobe žive u stalnom strahu i neizvjesnosti, jer ono što oni čine i čime se pokušavaju zaštiti jeste najgori vid sujevjerja koje nema nikakve veze sa istinskom vjerom i sa uputom, i koje donosi samo tugu i poniženje i život pun straha i neizvjesnosti.
Ovo je još jedan od dokaza koji govore o važnosti islamske akide i njenog upoznavanja i izgradnja života na njenim temeljima. Musliman koji dobro poznaje Islam i živi i radi po njemu, neće nikada zapasti u ovakvo stanje. Njegov jedini oslonac i utočište je Allah, dž.š., Gospodar svih svjetova. On je svjestan da mu se ne može desiti ništa bez Allahove volje i odredbe i da mu nikakvi zli duhovi, niti džini, niti šejtan, a ni ljudi ne mogu nanijeti zlo ako to Allah neće, niti mu mogu priskrbiti korist, ako to Allah nije odredio.
On je smiren u svom ubjeđenju i kroz život korača smjelo i ponosito. Siguran u Allahovu zaštitu i pomoć ukoliko bude slijedio put i program života koji je Allah, dž.š. uspostavio i odredio. 
S tim u vezi, Imran ibn Husein prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., vidio čovjeka koji je imao zlatnu narukvicu na ruci, pa ga je upitao: “Šta ti je to ?”. Rekao je: ” To je zaštita od slabosti i nemoći.” Muhammed, a.s., mu na to reče: ” Skini je, jer ona ti neće povećati ništa osim slabost i nemoć. I kad bi umro sa tom narukvicom ne bi se nikad spasio.” (Ahmed, Ibn Hiban kaže da je sahih)
2. Vješanje hamajlija, zapisa i talismana
Pod ovim se prije svega misli na lančiće koje su žene stavljale djeci protiv urokljivih očiju. Ovi lančići mogu biti od staklenih bobčića, kosti, drveta (kod nas je poznato tisovo drvo) i sl. Ovo je haram vješati i time se ne postiže ništa osim grijeh prema Allahu, dž.š. i izaziva Allahova srdžba. 
U Sahihu se prenosi od Ebu Bišra el Ensarija da je on bio sa Allahovim Poslanikom, a.s., na putovanju, pa je Resul, a.s., poslao jednog čovjeka i rekao mu da ne ostavi na vratu deva ni jednu kožnu ogrlicu (končić), a da je ne otkine.
Begavi u djelu “Šerhu-s-sunne” navodi riječi Imama Malika, koji kaže da je Allahov Poslanik, a.s., naredio skidanje ogrlica sa deva, zbog toga što su ih ljudi stavljali kao zaštitu od uroka oka i smatrali su da te ogrlice čuvaju životinje od bolesti. Zato je to Resul, a.s., zabranio, objasnivši da ništa ne može spriječiti Allahovu odredbu.
Ebu Davud spominje predaju od Zejnebe, žene Abdullaha ibn Mesuda, koja je rekla: “Abdullah je vidio na mom vratu konac i rekao: “Šta je ovo?” “To je lančić na kome je zapis.”, odgovorila sam. Zatim ga je on otkinuo, rekavši: “O porodico Abdullahova, vi ste oslobođeni od širka. Čuo sam Allahovog Poslanika, a.s., da kaže: “Zaista su zapisi, hamajlije i talismani širk.” 
Ovdje je važno napomenuti da postoji dozvoljena vrsta rukje (zapisa), a to je učenje Kur'ana i pritvrđenih dova od Allahovog Poslanik, a.s., u svrhu liječenja od džinna, uroka i sihra. Ova vrsta rukje nije zabranjena, naprotiv često puta je potrebna da bi se uz Allahovu pomoć otklonila šteta i izliječila bolest!
3. Sihr
Što se tiče same definicije sihra, većina učenjaka ne pravi razliku između jezičkog i šerijatsko-terminološkog značenja sihra i kažu to je ” ime za svaku stvar čiji je uzrok tajnovit i delikatan i koja se pokazuje i pričinjava suprotno svojoj prirodi, i dešava se putem krivog prikazivanja, obmanjivanja i opsjene. ” Zove se tim imenom jer se dešava na način skriven za oko.
Sihrom se naziva i u sihr ulaze amuleti, zapisi, određene vrste govora, te neke vrste lijekova i droga. Posljedica sihra je negativan trag na srce i tijelo. On prouzrokuje bolest tijela, a također uzrok je teškim duševnim stanjima i poremećajima koja mogu izazvati ubistvo, razvod braka i slično.
Sihr je šejtansko djelo i ne dešava se osim uz šejtansku asistenciju i pomoć, te obožavanje njega od strane onih koji se sihrom bave, riječju i djelom, zatim činjenjem harama i ružnih djela. 
Sve ovo je kufr (nevjerstvo) i širk i nije dozvoljeno muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan da se bavi time. Dokazi da je onaj ko se bavi sihrom i ko poučava sihru nevjernik su mnogobrojni, a mi ćemo spomenuti 102. ajet iz sure El-Bekare prijevod značenja: 
” I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojice nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali !”
U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže: 
” Sihirbaz neće uspjeti ma gdje došao. ” (Prijevod značenja – Taha, 69.) 
Islamska ulema je složna da se sahir (onaj ko se bavi sihrom) ubija (važi za islamsku državu). 
Muhammed, a.s., je u mnogim hadisima upozorio na opasnost i pogubnost sihra. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s. rekao: 
“Čuvajte se sedam upropaštavajućih djela.” Rekli su: “O Allahov Poslaniče, koja su to djela?”. Odgovorio je: ” Širk, sihr, bespravno ubistvo, jedenje kamate, jedenje imetka siročeta, bježanje sa bojnog polja i potvora čestitih vjernica.” 
U drugom hadisu kojeg također prenosi Ebu Hurejre, Resul, a.s., je rekao: 
” Ko ode vračaru ili gataru i povjeruje u ono što je on rekao, ne prima mu se namaz 40 dana.” A u drugoj predaji: “Nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu, a.s.” (Ebu Davud)              
Pripremio: Abdussamed NasufBušatlić


Tefsir

PRIJEVOD ZNAČENJA – IKRE, 1.-5.

” UČI, U IME GOSPODARA TVOGA KOJI STVARA, STVARA ČOVJEKA OD ZAKVAČKA. UČI, A GOSPODAR TVOJ JE NAJPLEMENITIJI, KOJI POUČAVA PERU, POUČAVA ČOVJEKA ONOME ŠTO NE ZNA.”

Piše: hfz. mr. Muhamed Porča

Ovo su ajeti prve objave Kur'ana koji rasvijetliše put ljudskom rodu kroz tmine džahilijjeta u koje je bilo ogrezlo, nakon što izgubiše originalne Božije poruke koje ih vodiše pravim putem kroz vremena i prostore. Ovo nas upućuje na razmišljanje o važnosti početka Objave i o njenom uticaju kao i o značaju i značenju ovih časnih ajeta čija je poruka trajna. 
Mi nismo u stanju u potpunosti sebi predstaviti važnost ovog događaja sve dok se ne prisjetimo nekih okolnosti vezanih za njega. Ne samo da je čovječanstvo u to doba bilo duboko ogrezlo u poroke, već se nije, što je najgore, nazirao izlaz iz te stvarnosti. Iskoristavanje i tlačenje čovjeka, nepravda i nesigurnost, neznanje, te umno i fizičko porobljavanje bile su karakteristike tog vremena. Čak i one kulture i civilizacije koje su se tada isticale (rimska i perzijska) ne mogu se pohvaliti društvenom pravdom, uzdizanjem istinskih moralnih vrijednosti i očuvanjem ljudske časti i prava. Ljudi su slijedili svoje strasti i ono na šta su ih navodili njihovi prohtjevi. Zakon sile je prevladavao sve druge norme i principe. 
Božija milost je bila da počne dostavljati čovječanstvu savršeni zakon i uputu kako bi znali ko im je istinski Gospodar Koji jedini zaslužuje da bude obožavan i čije odredbe i principi vode sigurnoj sreći i uspjehu. Različita ljudska mišljenja i nagađanja, filozofije i pretpostavke, zamijenjene su jedinstvenom, trajnom i nepogrješivom Božijom Uputom. To je, ustvari, potvrda prije objavljenih knjiga i suhufa, koje rastavljaju istinu od neistine. Kaže Uzvišeni Allah: 
“Elif-lam-mim. Allah je, nema boga osim Njega, Živi, Vječni ! On tebi objavljuje Knjigu, pravu istinu, koja prethodne potvrđuje, a Tevrat i Indžil objavio je još prije, kao putokaz ljudima, a objavio je i ostale koje rastavljaju istinu od neistine. One koji u Allahove riječi ne vjeruju čeka teška patnja, a Allah je Silan i Strog. (Prijevod značenja, Ali ’Imran, 1.-4.)
OBJAVA JE RAZUMLJIVA SVAKOM
Objavom Kur'ana preciziran je način i sistem ljudskog života i data su trajna rješenja za nedoumice i probleme na koje čovječanstvo nailazi. Čovjek nije prepušten samom sebi da u tminama neznanja, zabluda i strasti luta i traga za putem spasa kojeg na kraju možda neće ni naći. U tom slučaju onaj koji ne mogne pronaći i zaključiti istinu, nije ni odgovoran za propast svog jedinog života na ovom svijetu, kao što nema odgovornosti za nered koji je počinio nesvjesno. To neminovno vodi u opći haos, bezakonje i nepravdu, jer će tada jači izrabljivati slabijeg, a pametniji zavoditi neupućenog. Kako zaštititi prava djeteta i kako da dobije ono što mu nužno pripada ? Da li treba čekati da ojača, pa ako spozna svoja prava i mogne ih svojom snagom dobiti, boriće se za njih, a u suprotnom živjeće u zabludi iskorištavan ? Kako odrediti prava svakog, kako upoznati cilj i svrhu života, kako urediti sve ljudske aktivnosti i usmjeriti ih ka dobru ?
Prvi korak na tom putu jeste spoznaja cilja života, njegovih zakona i pravila, prihvaćanje Uzvišenog Stvoritelja za svog jedinog istinskog Gospodara. 
Kur'anski imperativ “Uči”, ukazuje na sistem spoznaje istine. Na čovjeku je da objeručke prihvati Objavu i da dobro upozna njena značenja i poruke. Koliko je to važno, vidimo iz imperativa prve objave. Naime, prva riječ u prvoj objavi nije bila dozivanje niti predstavljanje već upravo naredba – vrijeme je za hitne promjene, jer drugi sistemi vode propasti i nesreći, i nema vremena za rasprave. Ovo je usmjeravanje čovjeka da se okrene Objavi, vječnoj, trajnoj i savršenoj, i da upozna Božiju Poruku i Zakon, te da na tome gradi ostala svoja saznanja i spoznaje. Nakon toga rad po uputama Islama je neminovan jer u njihovu ispravnost nema nimalo sumnje, a sa druge strane mu'minu daju takvu snagu i poticaj za radom da jednostavno za to živi i umire. 
Iz ovog možemo zaključiti jednu veoma važnu karakteristiku Islama, a to je lahkoća i jednostavnost. Uzvišeni Allah ga je takvog objavio da je razumljiv za svakog i da je dokaz svakom. Nisu nam potrebne neke filozofije da bi se Njegova poruka razumjela. Kaže Uzvišeni: 
“A Mi smo Kur'an učinili olakšanim za pouku, pa ima li ikoga ko bi pouku primio ?” (Prijevod znacenja – El-Kamer, 17.)
UPUTA BOGOBOJAZNIM
Zatim nas Uzvišeni upućuje na način učenja da bi naš trud bio plodan i svrsishodan. Svaki posao koji radimo mora biti isključivo u ime Njega i u tom slučaju on postaje ibadet (pobožno djelo kojim Mu se približavamo). Tako je cijeli život jednog mu'mina ibadet i za sve što radi na ovom svijetu imaće nagradu kod Sveznajućeg. Dakle, ako se čak obični dunjalučki poslovi rade u ime Njega (ihlas), oni su ibadet, a kako je tek sa učenjem Kur'ana koje je u suštini ibadet kad bude urađen samo u ime Uzvišenog. Pored sevaba na Ahiretu, učac Kur'ana, i onaj koji razmišlja o njegovim porukama, crpi iman i čvrsto ubjeđenje (jekin), te saznaje propise i poruke vezane i za dunjaluk i za ahiret. To je uputa samo za vjernika i ovo je samo po sebi čudo. Kaze Uzvišeni:
” Elif Lam Mim, Ova knjiga, u koju nema nikakve sumnje uputa je bogobojaznim.” (Prijevod znacenja – El-Bekare, 1.-2.) 
Ona ne upućuje sumnjičave i zlonamjernike. štaviše, ona je njima iskušenje, te još više padaju u zabludu, kao kazna za njihovo nevjerstvo. Isto kao što sunce obasja cvijeće, pa ono još više zamiriše, a svoje zrake spusti i na smeće pa ono pusti neprijatan miris, a primjer Knjige Uzvišenog je uzvišeniji i bolji.
Velika čast nam je ukazana od strane Allaha, dž.š., da ga možemo spominjati i veličati što razumijemo iz upotrebe izraza RABBIK – tvog Gospodara, Vladara, Odgajatelja, Nadzornika… Kaže Uzvišeni: 
” U džamijama koje se Njegovom dozvolom podižu i u njima se spominje Njegovo ime, hvale Njega ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i namaz klanjaju i zekat daju…” (Prijevod znacenja – En-Nur, 37.-38.) 
Samo učenje u ime Allaha daje svoje plodove koji se stalno obnavljaju, pa vjernik uvijek nalazi nešto novo u Kur'anu: 
” Ono plod svoj daje u svako doba odredbom svog Gospodara.” (Prijevod znacenja – Ibrahim, 25.), 
a svojstvo Njegovo i dokaz prije spomenutog u ajetu jeste “Koji stvara”, tj. On jedini zaslužuje da bude obožavan i da Mu se ibadet upućuje i da se samo u ime Njega uči i radi jer je Stvoritelj svega. On je jedini Moćan da propisuje i određuje, da naređuje i zabranjuje. Njegov zakon je savršen i Njegova Riječ je vječna i nepromjenjiva. Samo Njemu pripada pravo da bude obožavan. Na toj osnovi je i imperativ “Uči, u ime tvog Gospodara Koji stvara”, a izvršenje ovoga je među najvećim ibadetima dok se korist na kraju opet vraća čovjeku.
U prvom ajetu prve objave nalazimo u svega nekoliko riječi uputu za rad, način izvršenja, te razlog i obrazloženje ove odredbe što je karakteristično za Časni Kur'an i njegov nenadmašni i savršeni stil ukazujući nam na vječne istine.

Nastavlja se inša'Allah …
Stvari koje praktikuju neki ljudi, a one predstavljaju širk ili su sredstvo do širka.
Islamska Akida

Postoje mnogobrojne stvari koje su na stepenu između velikog i malog širka koje praktikuju i čine mnogi ljudi, a nespojive su sa čistom islamskom akidom i koje mute i prljaju njenu čistotu. Ove stvari najviše praktikuju obične muslimanske mase, koje ne poznaju islamsku akidu i koje se slijepo povode za zabludjelim, pokvarenim i samozvanim učenjacima, koji su skrenuli sa ispravne staze i postali šejtanovi sljedbenici kome se potpuno pokoravaju i izvršavaju njegove naredbe, zavodeći i obmanjujući na taj način i druge ljude.
1. Stavljanje i nošenje određenih narukvica i končića s ciljem otklanjanja nesreće i zaštite od nje.
Ovo djelo spada u djela džahilijjeta i paganizma i ubraja se u mali širk koji vodi ka velikom širku, zavisno od toga kako se dotična osoba odnosi prema tome i koliko vjeruje u takve stvari.
Danas mnogi ljudi praktikuju ove stvari i obrazovan i neobrazovan, samo ako nisu upoznati sa islamskom akidom i ako ne slijede Allahovu uputu. Tako ćeš vidjeti mnoge ljude da vješaju cipelicu svog djeteta u autu ili potkovicu i slične stvari za koje su čuli da mogu zaštiti od uroka i od drugih belaja, međutim i pored toga, takve osobe žive u stalnom strahu i neizvjesnosti, jer ono što oni čine i čime se pokušavaju zaštiti jeste najgori vid sujevjerja koje nema nikakve veze sa istinskom vjerom i sa uputom, i koje donosi samo tugu i poniženje i život pun straha i neizvjesnosti.
Ovo je još jedan od dokaza koji govore o važnosti islamske akide i njenog upoznavanja i izgradnja života na njenim temeljima. Musliman koji dobro poznaje Islam i živi i radi po njemu, neće nikada zapasti u ovakvo stanje. Njegov jedini oslonac i utočište je Allah, dž.š., Gospodar svih svjetova. On je svjestan da mu se ne može desiti ništa bez Allahove volje i odredbe i da mu nikakvi zli duhovi, niti džini, niti šejtan, a ni ljudi ne mogu nanijeti zlo ako to Allah neće, niti mu mogu priskrbiti korist, ako to Allah nije odredio.
On je smiren u svom ubjeđenju i kroz život korača smjelo i ponosito. Siguran u Allahovu zaštitu i pomoć ukoliko bude slijedio put i program života koji je Allah, dž.š. uspostavio i odredio. 
S tim u vezi, Imran ibn Husein prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., vidio čovjeka koji je imao zlatnu narukvicu na ruci, pa ga je upitao: “Šta ti je to ?”. Rekao je: ” To je zaštita od slabosti i nemoći.” Muhammed, a.s., mu na to reče: ” Skini je, jer ona ti neće povećati ništa osim slabost i nemoć. I kad bi umro sa tom narukvicom ne bi se nikad spasio.” (Ahmed, Ibn Hiban kaže da je sahih)
2. Vješanje hamajlija, zapisa i talismana
Pod ovim se prije svega misli na lančiće koje su žene stavljale djeci protiv urokljivih očiju. Ovi lančići mogu biti od staklenih bobčića, kosti, drveta (kod nas je poznato tisovo drvo) i sl. Ovo je haram vješati i time se ne postiže ništa osim grijeh prema Allahu, dž.š. i izaziva Allahova srdžba. 
U Sahihu se prenosi od Ebu Bišra el Ensarija da je on bio sa Allahovim Poslanikom, a.s., na putovanju, pa je Resul, a.s., poslao jednog čovjeka i rekao mu da ne ostavi na vratu deva ni jednu kožnu ogrlicu (končić), a da je ne otkine.
Begavi u djelu “Šerhu-s-sunne” navodi riječi Imama Malika, koji kaže da je Allahov Poslanik, a.s., naredio skidanje ogrlica sa deva, zbog toga što su ih ljudi stavljali kao zaštitu od uroka oka i smatrali su da te ogrlice čuvaju životinje od bolesti. Zato je to Resul, a.s., zabranio, objasnivši da ništa ne može spriječiti Allahovu odredbu.
Ebu Davud spominje predaju od Zejnebe, žene Abdullaha ibn Mesuda, koja je rekla: “Abdullah je vidio na mom vratu konac i rekao: “Šta je ovo?” “To je lančić na kome je zapis.”, odgovorila sam. Zatim ga je on otkinuo, rekavši: “O porodico Abdullahova, vi ste oslobođeni od širka. Čuo sam Allahovog Poslanika, a.s., da kaže: “Zaista su zapisi, hamajlije i talismani širk.” 
Ovdje je važno napomenuti da postoji dozvoljena vrsta rukje (zapisa), a to je učenje Kur'ana i pritvrđenih dova od Allahovog Poslanik, a.s., u svrhu liječenja od džinna, uroka i sihra. Ova vrsta rukje nije zabranjena, naprotiv često puta je potrebna da bi se uz Allahovu pomoć otklonila šteta i izliječila bolest!
3. Sihr
Što se tiče same definicije sihra, većina učenjaka ne pravi razliku između jezičkog i šerijatsko-terminološkog značenja sihra i kažu to je ” ime za svaku stvar čiji je uzrok tajnovit i delikatan i koja se pokazuje i pričinjava suprotno svojoj prirodi, i dešava se putem krivog prikazivanja, obmanjivanja i opsjene. ” Zove se tim imenom jer se dešava na način skriven za oko.
Sihrom se naziva i u sihr ulaze amuleti, zapisi, određene vrste govora, te neke vrste lijekova i droga. Posljedica sihra je negativan trag na srce i tijelo. On prouzrokuje bolest tijela, a također uzrok je teškim duševnim stanjima i poremećajima koja mogu izazvati ubistvo, razvod braka i slično.
Sihr je šejtansko djelo i ne dešava se osim uz šejtansku asistenciju i pomoć, te obožavanje njega od strane onih koji se sihrom bave, riječju i djelom, zatim činjenjem harama i ružnih djela. 
Sve ovo je kufr (nevjerstvo) i širk i nije dozvoljeno muslimanu koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan da se bavi time. Dokazi da je onaj ko se bavi sihrom i ko poučava sihru nevjernik su mnogobrojni, a mi ćemo spomenuti 102. ajet iz sure El-Bekare prijevod značenja: 
” I povode se za onim što su šejtani o Sulejmanovoj vladavini kazivali. A Sulejman nije bio nevjernik, – šejtani su nevjernici učeći ljude vradžbini i onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, Harutu i Marutu, u Babilonu. A njih dvojice nisu nikoga učili dok mu ne bi rekli: “Mi samo iskušavamo, i ti ne budi nevjernik!” I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. Učili su ono što će im nauditi i od čega nikakve koristi neće imati iako su znali da onaj koji tom vještinom vlada neće nikakve sreće na onom svijetu imati. A doista je jadno ono za što su se prodali, kada bi samo znali !”
U drugom ajetu Allah, dž.š., kaže: 
” Sihirbaz neće uspjeti ma gdje došao. ” (Prijevod značenja – Taha, 69.) 
Islamska ulema je složna da se sahir (onaj ko se bavi sihrom) ubija (važi za islamsku državu). 
Muhammed, a.s., je u mnogim hadisima upozorio na opasnost i pogubnost sihra. Od Ebu Hurejre, r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik, a.s. rekao: 
“Čuvajte se sedam upropaštavajućih djela.” Rekli su: “O Allahov Poslaniče, koja su to djela?”. Odgovorio je: ” Širk, sihr, bespravno ubistvo, jedenje kamate, jedenje imetka siročeta, bježanje sa bojnog polja i potvora čestitih vjernica.” 
U drugom hadisu kojeg također prenosi Ebu Hurejre, Resul, a.s., je rekao: 
” Ko ode vračaru ili gataru i povjeruje u ono što je on rekao, ne prima mu se namaz 40 dana.” A u drugoj predaji: “Nevjernik u ono što je objavljeno Muhammedu, a.s.” (Ebu Davud)              
Pripremio: Abdussamed NasufBušatlić
Nestanak `ilma (znanja) i proširenost neznanja


– Iz knjige ” Predznaci Sudnjeg Dana ” Autor mr Fuad Sedić.
Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, je najavio da je od predznaka Sudnjeg dana, proširenost neznanja (džehla) i nestanak znanja, kao što to prenosi Enes ibnu Malik, radijallahu `anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, rekao: 

” Od predznaka Sudnjeg dana je da će nestati znanja a proširiće se neznanje.” (El-Buhari 1/178 i Muslim 16/222)

Ebu Musa i Ibnu Mes`ud, radijallahu `anhuma, prenose da je Allahov Poslanik, sallallahu `alejhi we sellem, rekao: 

” Zaista će pred Kijamet nastupiti dani u kojima će se spustiti i proširiti neznanje a dići će se znanje.” (El-Buhari 13/13)