OLAKŠAVAJTE – NE OTEŽAVAJTE !!!

Piše: Smail L. Handžić

U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:

 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

OLAKŠAVAJTE – NE OTEŽAVAJTE !!!

Piše: Smail L. Handžić

U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:

 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

KUD SAV NAROD TUD I JA ?!?!

– Pročitaj i razmisli da li to stvarno želiš ? –

Pogledaj šta Allah Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi Kur'anu o većini ljudi:

1. Većina ljudi ne vjeruje u Allaha !

„ Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču – većina njih su nevjernici. “ (An-Nahl, 83)

2. Većina ljudi neće da vjeruje u Allaha !

„ Doći će čas oživljenja, u to nema nimalo sumnje, ali većina ljudi neće da vjeruje. “ (Al Muʹmin, 59)

3. Većina ljudi nikada neće vjerovati u Allaha !

„ A većina ljudi, ma koliko to željeli, neće biti vjernici. “ (Yusuf, 78)

 4. Većina ljudi prezire istinu !

„ Kako govore: ” Džini su u njemu ! ” Međutim, on im Istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. “(Al-Muʹminun, 70)

5. Većini ljudi je istina odvratna !

„ Mi vam istinu šaljemo, a većini vam je Istina odvratna. “ (Az-Zuhruf, 79)

6. Većinja ljudi ne shvata !

„ A ako ih upitaš: ‘ Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava ?’ – sigurno će reći: ‘Allah !’ – a ti reci: ‘ Hvala Allahu ! ‘ – ali većina njih ne shvata. “(Al-‘Ankabut, 63)

7. Većina ljudi nije na pravom putu !

„ Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti ? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli. “ (Al-Furqan, 44)

8. Većina ljudi nije Allahu zahvalna !

„ Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. “ (Al-Mu'min, 61)

9. Većina ljudi su grešnici !

„ a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti. “ (Al-A'raf, 102)

10. Većina ljudi nema pameti !

„ Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. “ (Al-Ma'ide, 103)

11. Većina ljudi su neznalice !

„ Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji! Allahova prijetnja će se, sigurno, ispuniti! – Ali većina njih ne zna. “ (Yunus, 55)

„ Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog ? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi ;“ (An-Naml, 61)

„ obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; “ (Ar-Rum, 6)

„ Kad čovjeka kakva nevolja snađe, Nama se moli ; a kad mu Mi poslije blagodat pružimo, onda govori: ” Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio.” A nije tako, to je samo kušnja, ali većina njih ne zna. “ (Az-Zumar, 49)

„ Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna.“ (Al-Mu'min, 57)

12. Većina ljudi slijedi samo pretpostavke !

„ Većina njih slijedi samo pretpostavke ; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini ; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade. “ (Yunus, 36)

I na kraju znaj Allahov robe da nas je Allah Uzvišeni  upozorio na to riječima u Časnom Kur'anu rekavši:

Riječi Gospodara tvoga su vrhunac Istine i pravde ;  Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna.


Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.


Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravome putu.

( Kur'an – Prijevod značenja sura Al-An'am – Stoka 115-117)

 

KUD SAV NAROD TUD I JA ?!?!

– Pročitaj i razmisli da li to stvarno želiš ? –

Pogledaj šta Allah Uzvišeni kaže u Svojoj Knjizi Kur'anu o većini ljudi:

1. Većina ljudi ne vjeruje u Allaha !

„ Oni priznaju da je blagodat od Allaha, pa je poslije poriču – većina njih su nevjernici. “ (An-Nahl, 83)

2. Većina ljudi neće da vjeruje u Allaha !

„ Doći će čas oživljenja, u to nema nimalo sumnje, ali većina ljudi neće da vjeruje. “ (Al Muʹmin, 59)

3. Većina ljudi nikada neće vjerovati u Allaha !

„ A većina ljudi, ma koliko to željeli, neće biti vjernici. “ (Yusuf, 78)

 4. Većina ljudi prezire istinu !

„ Kako govore: ” Džini su u njemu ! ” Međutim, on im Istinu donosi, ali većina njih prezire istinu. “(Al-Muʹminun, 70)

5. Većini ljudi je istina odvratna !

„ Mi vam istinu šaljemo, a većini vam je Istina odvratna. “ (Az-Zuhruf, 79)

6. Većinja ljudi ne shvata !

„ A ako ih upitaš: ‘ Ko s neba kišu spušta i njome mrtvu zemlju oživljava ?’ – sigurno će reći: ‘Allah !’ – a ti reci: ‘ Hvala Allahu ! ‘ – ali većina njih ne shvata. “(Al-‘Ankabut, 63)

7. Većina ljudi nije na pravom putu !

„ Misliš li ti da većina njih hoće da čuje ili da nastoji shvatiti ? Kao stoka su oni, čak su još dalje s Pravog puta skrenuli. “ (Al-Furqan, 44)

8. Većina ljudi nije Allahu zahvalna !

„ Allah vam je dao noć da se u njoj odmarate, a dan da vidite. Allah je neizmjerno dobar prema ljudima, ali većina ljudi neće da zahvaljuje. “ (Al-Mu'min, 61)

9. Većina ljudi su grešnici !

„ a Mi smo znali da se većina njih zavjeta neće držati, i znali smo da će većinom, doista, grješnici biti. “ (Al-A'raf, 102)

10. Većina ljudi nema pameti !

„ Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti. “ (Al-Ma'ide, 103)

11. Većina ljudi su neznalice !

„ Allahovo je sve što je na nebesima i na Zemlji! Allahova prijetnja će se, sigurno, ispuniti! – Ali većina njih ne zna. “ (Yunus, 55)

„ Onaj koji je Zemlju prebivalištem učinio i kroz nju rijeke proveo i na njoj brda nepomična postavio i dva mora pregradio. – Zar pored Allaha postoji drugi bog ? Ne postoji, nego većina njih u neznanju živi ;“ (An-Naml, 61)

„ obećanje je Allahovo, a Allah će obećanje Svoje ispuniti, ali većina ljudi ne zna; “ (Ar-Rum, 6)

„ Kad čovjeka kakva nevolja snađe, Nama se moli ; a kad mu Mi poslije blagodat pružimo, onda govori: ” Ovo mi je dato zato što sam to zaslužio.” A nije tako, to je samo kušnja, ali većina njih ne zna. “ (Az-Zumar, 49)

„ Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna.“ (Al-Mu'min, 57)

12. Većina ljudi slijedi samo pretpostavke !

„ Većina njih slijedi samo pretpostavke ; ali pretpostavke nisu nimalo od koristi Istini ; Allah uistinu dobro zna ono što oni rade. “ (Yunus, 36)

I na kraju znaj Allahov robe da nas je Allah Uzvišeni  upozorio na to riječima u Časnom Kur'anu rekavši:

Riječi Gospodara tvoga su vrhunac Istine i pravde ;  Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna.


Ako bi se ti pokoravao većini onih koji žive na Zemlji; oni bi te od Allahova puta odvratili; oni se samo za pretpostavkama povode i oni samo neistinu govore.


Gospodaru tvom su dobro poznati oni koji su skrenuli s Njegova puta i On dobro zna one koji su na Pravome putu.

( Kur'an – Prijevod značenja sura Al-An'am – Stoka 115-117)

 

Pojavio se nered i na kopnu i na moru !

Pripremio:  Amir Smajić, prof.

Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, rekao je: 

” Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili. ” (Prijevod značenja Er-Rum, 41)

Danas, četrnaest stoljeća nakon vremena objave, čovječanstvo prolazi kroz etapu koja nije zabilježena u knjigama historije. Smutnje i razvrat nisu ostavile nijedan dom a da u njega nisu ušle. Kada je riječ o nevjernicima, danonoćno rade na širenju razvrata, i javno i tajno se bore protiv Gospodara svih svjetova. Mnogoboštvo, nevjerstvo, sihr, blud, homoseksualizam, silovanja, kamata, nepravda, ubistva, krađa i dr., svakodnevne su pojave u nevjerničkim državama. 

Milijarde raznih valuta se godišnje ulaže u naučna istraživanja samo da se dokaže da Bog ne postoji. Žele da kažu da je čovjek bog, ili pak, čovjekov razum: 

” Poslanici njihovi su govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.'” (Prijevod značenja Ibrahim, 10) 

Utjeruju poslanike u laž i negiraju postojanje Sudnjeg dana: 

” Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi’ – govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.” (Prijevod značenja El-Džasije, 24) 

Otvoreno prkose Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu: 

” Proklet neka je čovjek, koliko samo ne vjeruje ! (Prijevod značenja Abese, 17)

Činjenica koja žalosti svakog muslimana jeste da je većina muslimana danas krenula za nevjernicima, baš kao što nam je to nagovijestio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimanske države su prepune raznoraznih svetišta, na kojima su prisutni mnogobrojni prizori širka. 

Većina muslimanske omladine napustila je namaz i prakticiranje vjere. Nerijetka je pojava da se muslimani, po imenima, ismijavaju sa islamskim svetinjama. Neki prelaze krajnje granice u svom prkosu pa vrijeđaju i Gospodara svih svjetova. Pitamo: Zašto ? Zar nisu svjesni Allahove nesnosne patnje ?!

Mnoge muslimanke ostavile su hidžab, vjerovatno zato što nije u “modi” i “trendu”. Možda bi ga i stavile ako bi ga obukla neka od svjetskih glumica ili pjevačica. Kamo sreće da se ironija prekida kod toga, nego javno i tajno svojim tijelima, uporno, pozivaju u razvrat. Zbog čega ?! Zar je razvrat bolji od čednosti u koju poziva vjera ?!

Ostavljanje namaza, posta, zekata, hadždža… Zašto ?! Zar su ovodunjalučke prolazne strasti preče od zadovoljstva Uzvišenog Allaha ?! 

Blud, kamata, neposlušnost roditeljima, homoseksualizam, droga, alkohol, kocka, psovka, ubistvo, krađa… Zašto ?! Zar se ne boje Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu ?! 

Sekularizam, demokratija, liberalizam,… Zašto ?! Zar žele dati prednost paganskim običajima nad Allahovim svetim vjerozakonom ?! Zar su nekom uskraćena prava u islamu ?! Zar ima veće slobode i počasti za čovjeka od islama ?! Zašto Allahovu riječ bacamo za leđa kao i prijašnji narodi ?!

Spas je u vjeri islamu. Krenimo pravim putem prije negoli bude kasno. Sjetimo se drevnih naroda i kako su bili kažnjeni: 

” Zar oni kaznu Našu da požuruju ?” (Prijevod značenja Es-Saffat, 176) 

Pozivajmo u dobro, odvraćajmo od zla i ukrcajmo se u lađu spasa: 

” A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grješnici su postali. Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi popravljali stanje. ” (Prijevod značenja Hud, 116-117)

Časopis El-Asr br. 42

Pojavio se nered i na kopnu i na moru !

Pripremio:  Amir Smajić, prof.

Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, rekao je: 

” Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili. ” (Prijevod značenja Er-Rum, 41)

Danas, četrnaest stoljeća nakon vremena objave, čovječanstvo prolazi kroz etapu koja nije zabilježena u knjigama historije. Smutnje i razvrat nisu ostavile nijedan dom a da u njega nisu ušle. Kada je riječ o nevjernicima, danonoćno rade na širenju razvrata, i javno i tajno se bore protiv Gospodara svih svjetova. Mnogoboštvo, nevjerstvo, sihr, blud, homoseksualizam, silovanja, kamata, nepravda, ubistva, krađa i dr., svakodnevne su pojave u nevjerničkim državama. 

Milijarde raznih valuta se godišnje ulaže u naučna istraživanja samo da se dokaže da Bog ne postoji. Žele da kažu da je čovjek bog, ili pak, čovjekov razum: 

” Poslanici njihovi su govorili: ‘Zar se može sumnjati u Allaha, Stvoritelja nebesa i Zemlje.'” (Prijevod značenja Ibrahim, 10) 

Utjeruju poslanike u laž i negiraju postojanje Sudnjeg dana: 

” Postoji samo naš život zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi’ – govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.” (Prijevod značenja El-Džasije, 24) 

Otvoreno prkose Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu: 

” Proklet neka je čovjek, koliko samo ne vjeruje ! (Prijevod značenja Abese, 17)

Činjenica koja žalosti svakog muslimana jeste da je većina muslimana danas krenula za nevjernicima, baš kao što nam je to nagovijestio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimanske države su prepune raznoraznih svetišta, na kojima su prisutni mnogobrojni prizori širka. 

Većina muslimanske omladine napustila je namaz i prakticiranje vjere. Nerijetka je pojava da se muslimani, po imenima, ismijavaju sa islamskim svetinjama. Neki prelaze krajnje granice u svom prkosu pa vrijeđaju i Gospodara svih svjetova. Pitamo: Zašto ? Zar nisu svjesni Allahove nesnosne patnje ?!

Mnoge muslimanke ostavile su hidžab, vjerovatno zato što nije u “modi” i “trendu”. Možda bi ga i stavile ako bi ga obukla neka od svjetskih glumica ili pjevačica. Kamo sreće da se ironija prekida kod toga, nego javno i tajno svojim tijelima, uporno, pozivaju u razvrat. Zbog čega ?! Zar je razvrat bolji od čednosti u koju poziva vjera ?!

Ostavljanje namaza, posta, zekata, hadždža… Zašto ?! Zar su ovodunjalučke prolazne strasti preče od zadovoljstva Uzvišenog Allaha ?! 

Blud, kamata, neposlušnost roditeljima, homoseksualizam, droga, alkohol, kocka, psovka, ubistvo, krađa… Zašto ?! Zar se ne boje Uzvišenog Allaha, dželle šanuhu ?! 

Sekularizam, demokratija, liberalizam,… Zašto ?! Zar žele dati prednost paganskim običajima nad Allahovim svetim vjerozakonom ?! Zar su nekom uskraćena prava u islamu ?! Zar ima veće slobode i počasti za čovjeka od islama ?! Zašto Allahovu riječ bacamo za leđa kao i prijašnji narodi ?!

Spas je u vjeri islamu. Krenimo pravim putem prije negoli bude kasno. Sjetimo se drevnih naroda i kako su bili kažnjeni: 

” Zar oni kaznu Našu da požuruju ?” (Prijevod značenja Es-Saffat, 176) 

Pozivajmo u dobro, odvraćajmo od zla i ukrcajmo se u lađu spasa: 

” A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili! A oni koji su zlo radili odavali su se onome u čemu su uživali, i grješnici su postali. Gospodar tvoj nije nikada nepravedno uništavao sela i gradove ako su stanovnici njihovi popravljali stanje. ” (Prijevod značenja Hud, 116-117)

Časopis El-Asr br. 42

ONI KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)

 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 

Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 

Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 

” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 

I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 

” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 

Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 

” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 

I kaže: 

” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 

” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 

A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 

Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 

Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)

Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 

U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 

” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 

Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 

” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 

U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 

” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 

Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 

Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 

” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)

Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 

” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)

I kaže Allah, dželle šanuhu: 

“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 

I kaže Uzvišeni: 

” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)

____________________________________________________________

ONI KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)

 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 

Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 

Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 

” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 

I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 

” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 

Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 

” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 

I kaže: 

” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 

” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 

A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 

Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 

Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)

Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 

U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 

” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 

Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 

” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 

U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 

” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 

Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 

Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 

” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)

Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 

” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)

I kaže Allah, dželle šanuhu: 

“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 

I kaže Uzvišeni: 

” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)

____________________________________________________________

IMAN – VJEROVANJE

Piše Ishak Ahmetović

Uvjet ispravnosti našeg islama jeste praktično, verbalno i srčano prihvatanje imana. Islamski učenjaci ovako su definirali značenje imana: 

” Iman je čvrsto vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i praktična potvrda djelima ” (Tahavijska Akida)

U Kur'anu se nalazi veoma puno dokaza koji potvrđuju ovakvo definiranje imana, a jedan od njih je i ovaj kur'anski ajet, koji glasi u prijevodu:

” Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni “ (Hudžurat, 15)
  

U ovom ajetu se jasno vidi, da je iman ubjeđenje i uvjerenje koje u sebi nema nikakvih primjesa, niti bilo kakvih sumnji, kao što u ovom ajetu vidimo, također da je i djelo izraženo kroz borbu imovinom i životom na Allahovom putu. Važno je napomenuti da bi iman bio primljen, nije dovoljno samo imati ubjeđenje u to. Zato potvrda imana koji je u srcu, mora biti izražena i kroz vanjska djela.  

Ako bi neko rekao da on srcem vjeruje, a u isto vrijeme čini djela koja ga izvode iz vjere, to bi bila sušta kontradiktornost, koja automatski pobija postojanje imana u njegovom srcu. Zato, iman koji je u srcu, neophodno je da se reflektira i na djela, a brojnost i težina djela su shodni jačini imana. Stoga su islamski učenjaci uvrstili i djelo u definiciju, kao uvjet potpune ispravnosti imana. Isto je tako, kad se radi i o očitovanju našeg imana jezikom. Dakle nije dovoljno samo srcem vjerovati, te djelima to popratiti, već to i naš organ govora mora stalno potvrđivati. Stoga kada neki musliman kaže, La ilahe illallah, on to mora jezikom izgovoriti, srcem osjetiti i djelima propratiti, i tek tad će postati pravi mu'min tj. vjernik.

Pa tako imamo hadis Allahova Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem stoji: ”Ko iskreno kaže La ilahe illellah, ući će u Džennet ”. Imam Ibnul- Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Iman se sastoji od govora, rada djelima i potvrde srcom”. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svojoj poznatoj knjizi ”El- Umm” kaže sljedeće: ”Ashabi, tabi'ini, kao i svi posle njih koje smo mi zatekli, bili su saglasni i svi su govorili: ‘Iman je izgovor, prakticiranje i nijjet, a ni jedno od ovo troje, ne koristi bez ostalo dvoje.'“ Također šejh Ishak ibn Rehavejh, rahimehullah, koji je bio učitelj imama Buharije, rahimehullah, je govorio: ”Iman je govor i djelo, koji se povećava i smanjuje.” A u doba Evza'ije u Šamu, Sufjana es-Sevrija u Iraku, Malika ibn Enesa u Hidžazu (Mekka i Medina) i Mu'ammera u Jemenu, tvrdilo se da su iman riječi i djela i da se povećava i smanjuje”.  

Poznati imam, hafiz ibn-Abdulberr, u svom ”Temhidu”, kaže sljedeće: ”Islamski pravnici i muhadisi, saglasni su da je iman riječ i djelo, a nema djela bez nijjeta. Iman se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem. Sva bogougodna djela su iman, izuzev što Ebu Hanife i njegovi sljedbenici spominju, da se bogougodna djela ne nazivaju imanom. Oni kažu da je iman potvrda (srcem) i izgovor (jezikom)”. (”Šerhul-akide Et-Tahavijje” str. 373.)

Iz svega dosad navedenog da se zaključiti da postoje tri osnovna temelja na kojima se zasniva iman, a to su:

– rad srca, od koga se zahtjeva ubjeđenje u Allahovu jednoću, strahopoštovanje, kao i traženje utočišta i oslanjanje isključivo i samo na Allaha, džellešanuhu, 

– rad jezika, čija je funkcija da izgovori dva šehadeta, kao i ostale zikrove, tj. slavljenje Allaha, džellešanuhu, zatim traženje oprosta i pozivanje u dovama samo Allaha, subhanehu ve te ‘ala, 

– rad organa, kao što su, namaz gdje su uključeni svi organi našeg tijela, zatim zekat, post, borba na Allahovom putu, traženje nauke, halal trgovina, zemljoradnja, proizvodnja, itd., ostvarujući i izvršavajući time Allahovu naredbu u pogledu ljudske uloge na ovome svijetu a sve to kroz validne dokaze i shodno ispravnom islamskom učenju.

Islamski učenjaci su se složili, da se vjernikom ne može smatrati čovjek koji samo jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, dok ga srcem i djelima s druge strane zaniječe i ne prihvata. Za ovakve ljude se kaže da su oni munafici, tj. dvoličnjaci, a za njih se pouzdano zna da će biti u najdubljim Džehenemskim dubinama, da nas Allah, džellešanuhu, sačuva od ovakve vrste ljudi. Također ako neka osoba spoznaje i potvrđuje svoju pripadnost vjeri Islamu samo srcem, a odbacuje tu pripadnost jezikom i djelima, ne možemo reći da je ta osoba iskreni pripadnik vjere Islama. Kada bi to bilo tačno, onda bi i Faraon bio vjernik, jer je on spoznao srcem da je Musa, alejhisselam, došao sa istinom, ali nije povjerovao u tu istinu. Također i prokleti šejtan srcem je povjerovao postojanje Allaha, subhanehu ve te ‘ala, ali on i dalje svojim jezikom i djelima negira Allahove naredbe, te nastoji da svojim spletkama i druge navede na taj pogubni put, koji sigurno vodi u propast. 

Zato onaj koji srcem vjeruje i jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, a djelima to ne potvrđuje, takva osoba je griješnik naspram Allaha, džellešanuhu i takva osoba sigurno zaslužuje obećanu kaznu za sve svoje
propuste na ovome svijetu. 

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhum, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova. Najvrjedniji (najveći) dio su riječi La ilahe illallah – Nema drugog boga osim Allaha, a krajnji (najniži) dio jeste skloniti prepreku sa puta. A i stid je dio imana.” (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim hadisom imenuje tri, od sedamdeset i nekoliko sastavnih dijelova imana – vjerovanja. Prvi je izgovarati riječi La  ilahe illallah (Nema drugog boga osim Allaha). Dakle ovaj vid imana mora da se izgovori jezikom. Najniži dio imana je da se skloni prepreka sa puta, a u to moraju biti uključeni i naši organi tjela, dakle da se iman temelji i na djelima. Dok je i stid dio imana, a on ne biva osim u srcu, tako da kompletno vjerovanje sačinjava; rad jezika, srca i naših tjelesnih organa, tj. naših djela. Vidimo da se ovim hadisom potvrđuje da su sastavni dijelovi imana i verbalne (jezičke) i praktične naravi.  

Iman se povećava i smanjuje Moramo znati da iman nije uvjek isti u svim poriodima čovjekova života. Iman je nekad slabiji, a nekad jači, zavisno od vjerovanja svakog insana. Stoga su na osnovu Kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islamski učenjaci došli do zaključka, da se iman povećava i smanjuje. Povećava se činjenjem dobrih djela, a smanju je sa činjenjem loših djela. Dokaze za povećavanje imana možemo naći u sljedećim Kur'anskim ajetima, u prijevodu značenja:

” A kad se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im se povećava. ”(El-Enfal,2)

Kao i u suri Alu-Imran: 

„ One kojima je, kad su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’ – to povećalo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan nam je Allah i divan je On Gospodar ! “ (Al-Imran, 173) 

Zatim u suri Feth: 

” On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju – a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i Mudar je” (El-Feth, 4) 

I u mnogim drugim kur'anskim ajetima su, direktni ili indirektni dokazi, koji ukazuju na povećanje imana. Dokaz iz hadisa o povećanju i smanjivanju imana nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhum, gdje se kaže: 

„ Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko stepeni. Najveći stepen imana su riječi La ilahe illellah – Nema drugog boga osim Allaha, a najmanji jeste uklanjanje prepreke sa puta.” (Buhari) 

Kao i hadis iz Munzirijeve zbirke ‘Et-Tergibu ve Terhib’ u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

” Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga ukloni (izmijeni) rukom, ako ne može rukom onda neka ga ukloni jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji vid imana. “

Kao i riječi Džundub ibn Abdullaha i ibn Omera, radijallahu anhuma, koji su znali reći: ”Naučili smo vjerovati, naučili smo Kur'an čitati i učiti, pa smo povećali svoj iman.” (Tahavisjka akida, str.386) Postoje i mnoge druge brojne predaje koje nam jasno ukazuju na mogućnost smanjivanja i povećavanja našeg imana. 

Logički gledano, svaki čovjek može i sam na sebi osjetiti, kako mu se iman povećava ili smanjuje. Pa ako mu je iman veći on je tad veseliji, bogobojazniji, širokogrudniji i jednostavno ima neki lijep osjećaj prostranosti u prsima. Dok s druge starne ako je iman manji, čovjek je onda; tmuran, potišten, lahko se oda činjenju grijeha, osjeća tjeskobu u prsima i ne boji se svoga Stvoritelja, Allaha, džellešanuhu.

Prenosi nam Ebu Dža'fer, radijallahu anhum, od svoga djeda Umejra ibn Hubejba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Iman se povećava i smanjuje”. Upitali su ga: ‘Kako se povećava i smanjuje ?” Odgovorio je: ”Kada spominjemo Allaha, pa kažemo: elhamdulillah i subhanallah, time se naš iman povećava, a kada to zanemarimo i zaboravimo, onda se naš iman smanjuje.(Šerh Kasideti Ibnil-kajjim 2/140.)

Izvor teksta – Islamski časopis El-Asr br.13

IMAN – VJEROVANJE

Piše Ishak Ahmetović

Uvjet ispravnosti našeg islama jeste praktično, verbalno i srčano prihvatanje imana. Islamski učenjaci ovako su definirali značenje imana: 

” Iman je čvrsto vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i praktična potvrda djelima ” (Tahavijska Akida)

U Kur'anu se nalazi veoma puno dokaza koji potvrđuju ovakvo definiranje imana, a jedan od njih je i ovaj kur'anski ajet, koji glasi u prijevodu:

” Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni “ (Hudžurat, 15)
  

U ovom ajetu se jasno vidi, da je iman ubjeđenje i uvjerenje koje u sebi nema nikakvih primjesa, niti bilo kakvih sumnji, kao što u ovom ajetu vidimo, također da je i djelo izraženo kroz borbu imovinom i životom na Allahovom putu. Važno je napomenuti da bi iman bio primljen, nije dovoljno samo imati ubjeđenje u to. Zato potvrda imana koji je u srcu, mora biti izražena i kroz vanjska djela.  

Ako bi neko rekao da on srcem vjeruje, a u isto vrijeme čini djela koja ga izvode iz vjere, to bi bila sušta kontradiktornost, koja automatski pobija postojanje imana u njegovom srcu. Zato, iman koji je u srcu, neophodno je da se reflektira i na djela, a brojnost i težina djela su shodni jačini imana. Stoga su islamski učenjaci uvrstili i djelo u definiciju, kao uvjet potpune ispravnosti imana. Isto je tako, kad se radi i o očitovanju našeg imana jezikom. Dakle nije dovoljno samo srcem vjerovati, te djelima to popratiti, već to i naš organ govora mora stalno potvrđivati. Stoga kada neki musliman kaže, La ilahe illallah, on to mora jezikom izgovoriti, srcem osjetiti i djelima propratiti, i tek tad će postati pravi mu'min tj. vjernik.

Pa tako imamo hadis Allahova Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem stoji: ”Ko iskreno kaže La ilahe illellah, ući će u Džennet ”. Imam Ibnul- Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Iman se sastoji od govora, rada djelima i potvrde srcom”. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svojoj poznatoj knjizi ”El- Umm” kaže sljedeće: ”Ashabi, tabi'ini, kao i svi posle njih koje smo mi zatekli, bili su saglasni i svi su govorili: ‘Iman je izgovor, prakticiranje i nijjet, a ni jedno od ovo troje, ne koristi bez ostalo dvoje.'“ Također šejh Ishak ibn Rehavejh, rahimehullah, koji je bio učitelj imama Buharije, rahimehullah, je govorio: ”Iman je govor i djelo, koji se povećava i smanjuje.” A u doba Evza'ije u Šamu, Sufjana es-Sevrija u Iraku, Malika ibn Enesa u Hidžazu (Mekka i Medina) i Mu'ammera u Jemenu, tvrdilo se da su iman riječi i djela i da se povećava i smanjuje”.  

Poznati imam, hafiz ibn-Abdulberr, u svom ”Temhidu”, kaže sljedeće: ”Islamski pravnici i muhadisi, saglasni su da je iman riječ i djelo, a nema djela bez nijjeta. Iman se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem. Sva bogougodna djela su iman, izuzev što Ebu Hanife i njegovi sljedbenici spominju, da se bogougodna djela ne nazivaju imanom. Oni kažu da je iman potvrda (srcem) i izgovor (jezikom)”. (”Šerhul-akide Et-Tahavijje” str. 373.)

Iz svega dosad navedenog da se zaključiti da postoje tri osnovna temelja na kojima se zasniva iman, a to su:

– rad srca, od koga se zahtjeva ubjeđenje u Allahovu jednoću, strahopoštovanje, kao i traženje utočišta i oslanjanje isključivo i samo na Allaha, džellešanuhu, 

– rad jezika, čija je funkcija da izgovori dva šehadeta, kao i ostale zikrove, tj. slavljenje Allaha, džellešanuhu, zatim traženje oprosta i pozivanje u dovama samo Allaha, subhanehu ve te ‘ala, 

– rad organa, kao što su, namaz gdje su uključeni svi organi našeg tijela, zatim zekat, post, borba na Allahovom putu, traženje nauke, halal trgovina, zemljoradnja, proizvodnja, itd., ostvarujući i izvršavajući time Allahovu naredbu u pogledu ljudske uloge na ovome svijetu a sve to kroz validne dokaze i shodno ispravnom islamskom učenju.

Islamski učenjaci su se složili, da se vjernikom ne može smatrati čovjek koji samo jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, dok ga srcem i djelima s druge strane zaniječe i ne prihvata. Za ovakve ljude se kaže da su oni munafici, tj. dvoličnjaci, a za njih se pouzdano zna da će biti u najdubljim Džehenemskim dubinama, da nas Allah, džellešanuhu, sačuva od ovakve vrste ljudi. Također ako neka osoba spoznaje i potvrđuje svoju pripadnost vjeri Islamu samo srcem, a odbacuje tu pripadnost jezikom i djelima, ne možemo reći da je ta osoba iskreni pripadnik vjere Islama. Kada bi to bilo tačno, onda bi i Faraon bio vjernik, jer je on spoznao srcem da je Musa, alejhisselam, došao sa istinom, ali nije povjerovao u tu istinu. Također i prokleti šejtan srcem je povjerovao postojanje Allaha, subhanehu ve te ‘ala, ali on i dalje svojim jezikom i djelima negira Allahove naredbe, te nastoji da svojim spletkama i druge navede na taj pogubni put, koji sigurno vodi u propast. 

Zato onaj koji srcem vjeruje i jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, a djelima to ne potvrđuje, takva osoba je griješnik naspram Allaha, džellešanuhu i takva osoba sigurno zaslužuje obećanu kaznu za sve svoje
propuste na ovome svijetu. 

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhum, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova. Najvrjedniji (najveći) dio su riječi La ilahe illallah – Nema drugog boga osim Allaha, a krajnji (najniži) dio jeste skloniti prepreku sa puta. A i stid je dio imana.” (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim hadisom imenuje tri, od sedamdeset i nekoliko sastavnih dijelova imana – vjerovanja. Prvi je izgovarati riječi La  ilahe illallah (Nema drugog boga osim Allaha). Dakle ovaj vid imana mora da se izgovori jezikom. Najniži dio imana je da se skloni prepreka sa puta, a u to moraju biti uključeni i naši organi tjela, dakle da se iman temelji i na djelima. Dok je i stid dio imana, a on ne biva osim u srcu, tako da kompletno vjerovanje sačinjava; rad jezika, srca i naših tjelesnih organa, tj. naših djela. Vidimo da se ovim hadisom potvrđuje da su sastavni dijelovi imana i verbalne (jezičke) i praktične naravi.  

Iman se povećava i smanjuje Moramo znati da iman nije uvjek isti u svim poriodima čovjekova života. Iman je nekad slabiji, a nekad jači, zavisno od vjerovanja svakog insana. Stoga su na osnovu Kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islamski učenjaci došli do zaključka, da se iman povećava i smanjuje. Povećava se činjenjem dobrih djela, a smanju je sa činjenjem loših djela. Dokaze za povećavanje imana možemo naći u sljedećim Kur'anskim ajetima, u prijevodu značenja:

” A kad se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im se povećava. ”(El-Enfal,2)

Kao i u suri Alu-Imran: 

„ One kojima je, kad su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’ – to povećalo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan nam je Allah i divan je On Gospodar ! “ (Al-Imran, 173) 

Zatim u suri Feth: 

” On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju – a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i Mudar je” (El-Feth, 4) 

I u mnogim drugim kur'anskim ajetima su, direktni ili indirektni dokazi, koji ukazuju na povećanje imana. Dokaz iz hadisa o povećanju i smanjivanju imana nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhum, gdje se kaže: 

„ Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko stepeni. Najveći stepen imana su riječi La ilahe illellah – Nema drugog boga osim Allaha, a najmanji jeste uklanjanje prepreke sa puta.” (Buhari) 

Kao i hadis iz Munzirijeve zbirke ‘Et-Tergibu ve Terhib’ u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

” Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga ukloni (izmijeni) rukom, ako ne može rukom onda neka ga ukloni jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji vid imana. “

Kao i riječi Džundub ibn Abdullaha i ibn Omera, radijallahu anhuma, koji su znali reći: ”Naučili smo vjerovati, naučili smo Kur'an čitati i učiti, pa smo povećali svoj iman.” (Tahavisjka akida, str.386) Postoje i mnoge druge brojne predaje koje nam jasno ukazuju na mogućnost smanjivanja i povećavanja našeg imana. 

Logički gledano, svaki čovjek može i sam na sebi osjetiti, kako mu se iman povećava ili smanjuje. Pa ako mu je iman veći on je tad veseliji, bogobojazniji, širokogrudniji i jednostavno ima neki lijep osjećaj prostranosti u prsima. Dok s druge starne ako je iman manji, čovjek je onda; tmuran, potišten, lahko se oda činjenju grijeha, osjeća tjeskobu u prsima i ne boji se svoga Stvoritelja, Allaha, džellešanuhu.

Prenosi nam Ebu Dža'fer, radijallahu anhum, od svoga djeda Umejra ibn Hubejba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Iman se povećava i smanjuje”. Upitali su ga: ‘Kako se povećava i smanjuje ?” Odgovorio je: ”Kada spominjemo Allaha, pa kažemo: elhamdulillah i subhanallah, time se naš iman povećava, a kada to zanemarimo i zaboravimo, onda se naš iman smanjuje.(Šerh Kasideti Ibnil-kajjim 2/140.)

Izvor teksta – Islamski časopis El-Asr br.13