RASPROSTRANJENOST MUZIKE – PREDZNAK SUDNJEG DANA

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Allah dž.š., kaže: 

„ I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i popriječiti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti.“ (el-Mu'umin, 18.) 

Rasprostranjenost muzike i instrumenata: 

Muzika i muzički instrumenti su jedni od harama za koje se slabo zna među ljudima da su islamom strogo zabranjeni i da su to jedni od haram postupaka i djela! Da je to tako, možemo shvatiti i vidjeti iz sljedećih šerijatskih tekstova, kako ajeta tako i sahih i pritvrđenih hadisa, kao i iz stavova brojnih islamskih učenjaka po ovom pitanju. Pogledajmo šta se sve o tome kaže:

Kur'an:

Allah dž.š., kaže: 

” Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna.” (Lukman, 6.)

Imam Taberi rhm., u komentaru dijela ajeta: “Koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – navodi sljedeće predaje:

Se'id b. Džubejr rhm., prenosi od Ibnu Abbasa r.a., da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – rekao: Pjesma i tome slično.

Ebul-Sahba’ je upitao Ibnu Mes'uda r.a., o značenju ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – pa je rekao: Muzika.

Ebu Zabjan prenosi od svoga oca a on od Džabira r.a., da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – rekao: Muzika i njeno slušanje.

Sunnet:

Abdurrahman b. Ganem el-Eš'ari kaže: Pričao mi je Ebu ‘Amir el-Eš'ari r.a. – a nije me slagao: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: 

” U mom ummetu će se pojaviti ljudi koji će ohalaljivati i dozvoljavati blud, svilu, alkohol i me'azif – muzičke instrumente…” (Sahihul-Buhari, br.5268.; Sahih Ibnu Hibban, br.6754.)

Hafiz Ibnul-Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Me'azif su instrumenti, dok Kurtubi prenosi od Dževherija da je me'azif – pjesma (el-gina’), dok u njegovom Sahihu stoji da je me'azif – sredstva za razonodu. Neki kažu da je me'azif – zvukovi instrumenata, a u Dimjatijevoj Havašiji stoji: me'azif su defovi i ostali udarački instrumenti.” (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/55.)

Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim Abadi Ebul-Tajjib rhm., kaže: “Imam Ebu Hanife je jedan od najstrožijih imama što se muzike tiče i njegov mezheb je jedan od najstrožijih mezheba po ovom pitanju. Hanefijski učenjaci su na bezbroj mjesta izjavljivali da je zabranjeno slušati muziku kako frule tako i defove, i da je to grijeh u rangu fiska zbog kojeg se odbija svjedočenje na sudu od strane osobe koja se time bavi, a neki su dodali i to da je naslađivanje muzikom nevjerstvo! Dodaju: Čovjek se mora potruditi da ne sluša muziku ako pored nje prolazi ili mu je u susjedstvu.” (Pogledaj: ‘Avnul-Ma'abud, 13/186.)

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Me'azif su defovi i ostali udarački instrumenti, kako nam to opisuje djelo el-Nihaja, dok u djelu el-Kamus stoji da su me'azif – instrumenti poput ‘uda i tanbura.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 6/378.)

Imam Abdur-Re'uf el-Menavi rhm., kaže: “Me'azif su defovi.” (Pogledaj: Fejdul-Kadir, br.774., 1/409.)

Kad je u pitanju pojava uživanja u svirki, pjesmi i muzici – ona se već odavno obistinila, a u današnjem dobu je došlo do ekspanzije svirke, pjesama i  muzike. Pjevača i pjevačica danas ima ko pečuraka poslije kiše, na sve strane, a na radio-televizijskim kanalima –muzika itekako dominira! S obzirom na to da je svirka i muzika glavno gorivo haramluka ispijanja alkohola, zinaluka i bluda itd., koji će se također veoma rasprostraniti pred nastup kijametskog dana – red bi bilo da se u današnjoj hutbi malo više osvrnemo na ovu pred-kijametsku pošast !

Ostale hadiske predaje:

Ali b. Ebi Talib r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: 

” Kada se moj ummet počne baviti sa sljedećih 15 stvari zapašće u belaje i iskušenja. Bi rečeno, koje su to stvari o Allahov Poslaniče? On reče: Kad se monopol uspostavi nad ratnim plijenom, i kada emanet i povjereništvo postane ratnim plijenom, i kada davanje zekata bude muka, i kada čovjek bude pokoran svojoj ženi a nepokoran svojoj majci, dobar prema svome prijatelju a loš prema svome ocu, i kada se glasovi počnu dizati u džamijama, i kada vođa jednog naroda bude najgori od njih, i kada neki čovjek bude čašćavan zbog straha od njegova zla, i kada se počne piti alkohol i oblačiti svila, i kada se budu nabavljale pjevačice i me'azif/muzika, i kada zadnje generacije muslimana budu proklinjale prve generacije muslimana – neka tada iščekuju užareni vjetar ili propadanje u zemlju ili deformaciju (tijela i duše)!” (Sunen Tirmizi, br.2210.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: 

” Kada se nad ratnim plijenom uspostavi monopol, i kada emaneti i povjereništva postanu ratnim plijenom, a zekat mukom, i bude se učilo a ne radi vjere, i kada čovjek bude pokoran prema svojoj ženi a nepokoran prema svojoj majci, i približi sebi svoga druga a udalji svoga oca, i kada se glasovi budu podizali u džamijama, i kada pleme bude predvodio najgriješniji od njih, i kada vođa jednog naroda bude najgori od njih, i kada čovjek bude čašćavan iz straha od njegova (zla) šerra, i kada se pojave pjevačice i me'azif/muzika, i kada se počne ispijati alkohol, i kada zadnje generacije muslimana počnu proklinjati prve generacije muslimana – neka tada iščekuju užareni vjetar i zemljotres i propadanje u zemlju i gađanje iz vazduha i razna čuda, koja će nailaziti jedno za drugim, poput ogrlice koja pukne pa zrna, sve jedno za drugim, počnu ispadati!” (Sunen Tirmizi, br.2211.)

Ebu Malik el-Eš'ari r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: 

” Ljudi iz mog ummeta će ispijati alkohol i nazivaće ga raznim drugim imenima; iznad glava će im biti muzika/me'azif, i pjevačice – Allah će ih u zemlju utjerati! Od njih će praviti majmune i svinje !” (Sunen Ibnu Madždže, br.4020.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Allah dž.š., me je poslao kao milost i uputu svim svjetovima, i naredio mi je da uništavam frule i muzičke instrumente (berabit i me'azif), i kipove koji su se obožavali u džahilijjetu ! I kunem se Allahovom veličinom neće Njegov rob popiti čašu alkohola a da neće biti, istom takom, napojen iz džehenemskih vrela, ne bitno da li je jedan od kažnjenih ili onih kojima je oprošteno; i čovjek neće dati jednu čašu alkohola djetetu a da neće biti, istom takvom, napojen iz džehenemskog vrela ne bitno da li je jedan od kažnjenih ili onih kojima je oprošteno. Neće čovjek ostaviti čašu alkohola iz straha od Mene a da ga neću napojiti sa džennetskog vrela.” (Musned Ahmed b. Hanbel, br.22272.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Allah dž.š., me je poslao kao milost i uputu svim svjetovima, i naredio mi je moj Gospodar da uništavam muzičke instrumente (me'azif), i frule (mezamir), i kipove (evsan), i krst (sulb), i džahilijetske stvari…” (Musned Ahmed b. Hanbel, br.22361.)

Omer b. el-Hattab r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Zarada od pjevačice je suht/haram, i njeno pjevanje je haram, i gledanje u nju je haram, i zarada od nje je poput zarade od pseta, a zarada stečena od prodaje pseta je haram. Meso koje je odgojeno na haramu džehennemska vatra ga je najpreča !” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.87.)
Sehl b. Sa'ad r.a., kaže: Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: 

” Pred smak svijeta pojaviće se propadanje u zemlju, gađanje iz nebesa i deformacija. Bi rečeno: Kada će se to pojaviti, o Allahov Poslaniče? Reče: Kada se pojavi muzika (me'azif), pjevačice i kada se ohalali alkohol !” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.5810.)
Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Čovjek neće podići glas svoj pjevajući a da mu Allah dž.š., ne pošalje dva šejtana koji će mu sjesti na ramena, i cupkati svojim petama po njegovim prsima sve dok ne prestane pjevati!” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.7825.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., kaže da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Od predznaka Sudnjeg Dana jeste pojava muzike i pijenje alkohola !” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.10556.)

Abdullah b. Abbas r.a., kaže: 

” Allahov Poslanik s.a.w.s., je oharamio šest stvari: alkohol, kocku i muzičke instrumente (me'azif, mezamir, defovi i kuba).” (Taberani, el-Mu'udžem el-Evset, br.7388.)
Ibnu Sabit r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” U mom ummetu će biti propadanja u zemlju, deformacije i gađanja iz nebesa! Rekoše: O, Allahov Poslaniče, hoće li oni svjedočiti šehadet: da nema drugog boga osim Allaha (la ilahe illalah)? Reče: Da, ali će me'azif/muzika, alkohol i svila uzeti maha!” (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, 37545.)

Nafi’ kaže: “Abdullah ibnu Omer r.a., je čuo jednog čovjeka kako svira frulu, pa začepi svoje uši prstima, i malo se udalji s puta. Reče mi: O Nafi’, čuješ li ti šta? Rekoh: Ne. On izvadi prste iz svojih ušiju, pa reče: Bio sam jedne prilike sa Poslanikom s.a.w.s., i kada je čuo frulu i on je začepio svoje uši!” (Sunen Ebi Davud, br.4924.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20786.)

Ebu Hašim el-Kufi prenosi da je Ibnu Abbas r.a., rekao: “Deff je haram, me'azif/instrumenti su haram, kuba/instrument, je haram, i frula je haram!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20789.)

Abdurrahman b. Jezid prenosi da je Abdullah b. Mes'ud r.a., rekao: “Pjesma urađa licemjerstvom u ljudskom srcu isto kao što voda urađa plodom, a zikr urađa imanom u srcu isto kao što voda urađa plodom.” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20796.)

Abdulah b. Dinar rhm., kaže: “Abdullah b. Omer r.a., je prosao pored jedne omanje robinje koja je pjevala, pa reče: Da je šejtan ikoga ostavio ostavio bi nju!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20798.)

Ubejdullah b. Omer r.a., kaže: „Jedan čovjek je upitao Kasim b. Muhammeda o pjesmi, pa mu on reče: Zabranjujem ti to, i mrsko mi je. Ovaj čovjek reče: Jel’ to pjesma haram? Kasim b. Muhammed reče: Bratiću moj, ako je Alah dž.š., odvojio istinu od neistine – u koju skupinu bi onda spadala svirka i pjesma?“ (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20800.)

Ebu Osman el-Lejsi prenosi da je Jezid b. el-Velid el-Nakid rekao: “O Emevije, dobro se čuvajte pjesme i muzike jer ona umanjuje stid, pojačava strasti, obara ljudskost, zamjenjuje alkohol i proizvodi isto što proizvodi i alkohol. Ako se baš morate baviti pjesmom i muzikom onda je udaljite od vaših žena jer pjesma i muzika pozivaju na zinaluk/blud!” (Šu'abul-Iman, br.5180.)

Imam, mufessir el-Alusi rhm., kaže: “Pjevanje je uhoda srca, kradljivac ljudskosti i razuma, kruži tminama srca i razotkriva njegove tajne. Čovjeka čini zamišljenim i rasplamsava pri njemu pohote, strasti, prostakluk i grubost. Vidjećeš nekog mirnog čovjeka, smirenog i razumnog, na kome se vide znaci imana i znanja, čiji je govor mudrost, a ćutnja ibret i pouka – kada počne slušati muziku razum i stid mu oslabe, ljudskotina i svjetlo mu ponestaje, odaje tajne koje je u sebi krio, i iz svjetla ćutnje i smirenosti prelazi u stanje galame, nesvijesti i tresanja kao da je džin postao. Možda će početi da pljeska rukama i da cupka po zemlji svojim nogama. Isto ovo i još više izaziva i alkohol!…

U djelu el-Durr el-Muhtar stoji: “Pjevanje za svoju dušu, radi odagnavanja samoće i usamljenosti je dozvoljeno kod sve uleme kako to stoji u djelu el-‘Inaja, što imam el-‘Ajni i ostali smatraju sahihom i ispravnim. On kaže: Ako bi u tim stihovima bilo va'aza i mudrosti to je dozvoljeno uz opštu saglasnost svih…

Od Abdullaha sina imama Ahmeda rhm., se bilježi da je rekao: Pitao sam svoga oca o pjevanju pa mi je rekao: „Pjevanje izaziva licemjerstvo u srcu, i ne sviđa mi se!“ Potom je naveo riječi imama Malika rhm., koji kaže: “Time se kod nas u Medini bave samo griješnici-fussak.”

Imam el-Halimi rhm., kaže: “Drugačije se udara u deff radi pjevanja a drugačije radi svadbi, a isti je slučaj i sa dobošem, drugačije se udara u doboš radi pjevanja a drugačije radi pokreta vojske ili hadžija ili njihovog stajanja ili radi bajrama što sve nije radi razonode i zabave (lehv). Ono što je namjenjeno razonodi to je zabranjeno, a Allah najbolje zna! Dalje navodi: Ako je udaranje u doboš dozvoljeno onda je dozvoljeno muškarcima, a udaranje u deff je dozvoljeno samo ženama, jer je to njihova praksa, a znamo da je Poslanik s.a.w.s., prokleo muškarce koji oponašaju žene!” (Pogledaj: Šu'abul-Iman, br.5121.)

Enes b. Malik r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Dva glasa su prokleta na dunjaluku i na ahiretu: frula pri ni'imetu i kuknjava pri musibetu!” (Imam Hejsemi, Medžme'ul-Zeva'id, br.4017.; Bezzar)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., je rekao: “Alkohol opija krv i tijelo a muzika i pjesma opijaju srce i dušu!” (Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/493.)

RASPROSTRANJENOST MUZIKE – PREDZNAK SUDNJEG DANA

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Allah dž.š., kaže: 

„ I upozori ih na bliski Sudnji dan kada će srca do grkljana doprijeti i popriječiti se, kada nevjernici ni prisna prijatelja ni posrednika neće imati koji će uslišan biti.“ (el-Mu'umin, 18.) 

Rasprostranjenost muzike i instrumenata: 

Muzika i muzički instrumenti su jedni od harama za koje se slabo zna među ljudima da su islamom strogo zabranjeni i da su to jedni od haram postupaka i djela! Da je to tako, možemo shvatiti i vidjeti iz sljedećih šerijatskih tekstova, kako ajeta tako i sahih i pritvrđenih hadisa, kao i iz stavova brojnih islamskih učenjaka po ovom pitanju. Pogledajmo šta se sve o tome kaže:

Kur'an:

Allah dž.š., kaže: 

” Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis), da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali. Njih čeka sramna kazna.” (Lukman, 6.)

Imam Taberi rhm., u komentaru dijela ajeta: “Koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – navodi sljedeće predaje:

Se'id b. Džubejr rhm., prenosi od Ibnu Abbasa r.a., da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – rekao: Pjesma i tome slično.

Ebul-Sahba’ je upitao Ibnu Mes'uda r.a., o značenju ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – pa je rekao: Muzika.

Ebu Zabjan prenosi od svoga oca a on od Džabira r.a., da je u komentaru dijela ajeta: “Ima ljudi koji kupuju priče za razonodu (lehvul-hadis)” – rekao: Muzika i njeno slušanje.

Sunnet:

Abdurrahman b. Ganem el-Eš'ari kaže: Pričao mi je Ebu ‘Amir el-Eš'ari r.a. – a nije me slagao: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako kaže: 

” U mom ummetu će se pojaviti ljudi koji će ohalaljivati i dozvoljavati blud, svilu, alkohol i me'azif – muzičke instrumente…” (Sahihul-Buhari, br.5268.; Sahih Ibnu Hibban, br.6754.)

Hafiz Ibnul-Hadžer el-Askelani rhm., kaže: “Me'azif su instrumenti, dok Kurtubi prenosi od Dževherija da je me'azif – pjesma (el-gina’), dok u njegovom Sahihu stoji da je me'azif – sredstva za razonodu. Neki kažu da je me'azif – zvukovi instrumenata, a u Dimjatijevoj Havašiji stoji: me'azif su defovi i ostali udarački instrumenti.” (Pogledaj: Fethul-Bari, 10/55.)

Muhammed Šemsul-Hakk el-Azim Abadi Ebul-Tajjib rhm., kaže: “Imam Ebu Hanife je jedan od najstrožijih imama što se muzike tiče i njegov mezheb je jedan od najstrožijih mezheba po ovom pitanju. Hanefijski učenjaci su na bezbroj mjesta izjavljivali da je zabranjeno slušati muziku kako frule tako i defove, i da je to grijeh u rangu fiska zbog kojeg se odbija svjedočenje na sudu od strane osobe koja se time bavi, a neki su dodali i to da je naslađivanje muzikom nevjerstvo! Dodaju: Čovjek se mora potruditi da ne sluša muziku ako pored nje prolazi ili mu je u susjedstvu.” (Pogledaj: ‘Avnul-Ma'abud, 13/186.)

Imam Ebul-‘Ala el-Mubarekfuri rhm., kaže: “Me'azif su defovi i ostali udarački instrumenti, kako nam to opisuje djelo el-Nihaja, dok u djelu el-Kamus stoji da su me'azif – instrumenti poput ‘uda i tanbura.” (Pogledaj: Tuhfetul-Ahvezi, 6/378.)

Imam Abdur-Re'uf el-Menavi rhm., kaže: “Me'azif su defovi.” (Pogledaj: Fejdul-Kadir, br.774., 1/409.)

Kad je u pitanju pojava uživanja u svirki, pjesmi i muzici – ona se već odavno obistinila, a u današnjem dobu je došlo do ekspanzije svirke, pjesama i  muzike. Pjevača i pjevačica danas ima ko pečuraka poslije kiše, na sve strane, a na radio-televizijskim kanalima –muzika itekako dominira! S obzirom na to da je svirka i muzika glavno gorivo haramluka ispijanja alkohola, zinaluka i bluda itd., koji će se također veoma rasprostraniti pred nastup kijametskog dana – red bi bilo da se u današnjoj hutbi malo više osvrnemo na ovu pred-kijametsku pošast !

Ostale hadiske predaje:

Ali b. Ebi Talib r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: 

” Kada se moj ummet počne baviti sa sljedećih 15 stvari zapašće u belaje i iskušenja. Bi rečeno, koje su to stvari o Allahov Poslaniče? On reče: Kad se monopol uspostavi nad ratnim plijenom, i kada emanet i povjereništvo postane ratnim plijenom, i kada davanje zekata bude muka, i kada čovjek bude pokoran svojoj ženi a nepokoran svojoj majci, dobar prema svome prijatelju a loš prema svome ocu, i kada se glasovi počnu dizati u džamijama, i kada vođa jednog naroda bude najgori od njih, i kada neki čovjek bude čašćavan zbog straha od njegova zla, i kada se počne piti alkohol i oblačiti svila, i kada se budu nabavljale pjevačice i me'azif/muzika, i kada zadnje generacije muslimana budu proklinjale prve generacije muslimana – neka tada iščekuju užareni vjetar ili propadanje u zemlju ili deformaciju (tijela i duše)!” (Sunen Tirmizi, br.2210.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: 

” Kada se nad ratnim plijenom uspostavi monopol, i kada emaneti i povjereništva postanu ratnim plijenom, a zekat mukom, i bude se učilo a ne radi vjere, i kada čovjek bude pokoran prema svojoj ženi a nepokoran prema svojoj majci, i približi sebi svoga druga a udalji svoga oca, i kada se glasovi budu podizali u džamijama, i kada pleme bude predvodio najgriješniji od njih, i kada vođa jednog naroda bude najgori od njih, i kada čovjek bude čašćavan iz straha od njegova (zla) šerra, i kada se pojave pjevačice i me'azif/muzika, i kada se počne ispijati alkohol, i kada zadnje generacije muslimana počnu proklinjati prve generacije muslimana – neka tada iščekuju užareni vjetar i zemljotres i propadanje u zemlju i gađanje iz vazduha i razna čuda, koja će nailaziti jedno za drugim, poput ogrlice koja pukne pa zrna, sve jedno za drugim, počnu ispadati!” (Sunen Tirmizi, br.2211.)

Ebu Malik el-Eš'ari r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: 

” Ljudi iz mog ummeta će ispijati alkohol i nazivaće ga raznim drugim imenima; iznad glava će im biti muzika/me'azif, i pjevačice – Allah će ih u zemlju utjerati! Od njih će praviti majmune i svinje !” (Sunen Ibnu Madždže, br.4020.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Allah dž.š., me je poslao kao milost i uputu svim svjetovima, i naredio mi je da uništavam frule i muzičke instrumente (berabit i me'azif), i kipove koji su se obožavali u džahilijjetu ! I kunem se Allahovom veličinom neće Njegov rob popiti čašu alkohola a da neće biti, istom takom, napojen iz džehenemskih vrela, ne bitno da li je jedan od kažnjenih ili onih kojima je oprošteno; i čovjek neće dati jednu čašu alkohola djetetu a da neće biti, istom takvom, napojen iz džehenemskog vrela ne bitno da li je jedan od kažnjenih ili onih kojima je oprošteno. Neće čovjek ostaviti čašu alkohola iz straha od Mene a da ga neću napojiti sa džennetskog vrela.” (Musned Ahmed b. Hanbel, br.22272.)

Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Allah dž.š., me je poslao kao milost i uputu svim svjetovima, i naredio mi je moj Gospodar da uništavam muzičke instrumente (me'azif), i frule (mezamir), i kipove (evsan), i krst (sulb), i džahilijetske stvari…” (Musned Ahmed b. Hanbel, br.22361.)

Omer b. el-Hattab r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Zarada od pjevačice je suht/haram, i njeno pjevanje je haram, i gledanje u nju je haram, i zarada od nje je poput zarade od pseta, a zarada stečena od prodaje pseta je haram. Meso koje je odgojeno na haramu džehennemska vatra ga je najpreča !” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.87.)
Sehl b. Sa'ad r.a., kaže: Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: 

” Pred smak svijeta pojaviće se propadanje u zemlju, gađanje iz nebesa i deformacija. Bi rečeno: Kada će se to pojaviti, o Allahov Poslaniče? Reče: Kada se pojavi muzika (me'azif), pjevačice i kada se ohalali alkohol !” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.5810.)
Ebu Umame r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Čovjek neće podići glas svoj pjevajući a da mu Allah dž.š., ne pošalje dva šejtana koji će mu sjesti na ramena, i cupkati svojim petama po njegovim prsima sve dok ne prestane pjevati!” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.7825.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., kaže da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” Od predznaka Sudnjeg Dana jeste pojava muzike i pijenje alkohola !” (Taberani, el-Mu'udžem el-Kebir, br.10556.)

Abdullah b. Abbas r.a., kaže: 

” Allahov Poslanik s.a.w.s., je oharamio šest stvari: alkohol, kocku i muzičke instrumente (me'azif, mezamir, defovi i kuba).” (Taberani, el-Mu'udžem el-Evset, br.7388.)
Ibnu Sabit r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: 

” U mom ummetu će biti propadanja u zemlju, deformacije i gađanja iz nebesa! Rekoše: O, Allahov Poslaniče, hoće li oni svjedočiti šehadet: da nema drugog boga osim Allaha (la ilahe illalah)? Reče: Da, ali će me'azif/muzika, alkohol i svila uzeti maha!” (Musannef Ibnu Ebi Šejbeh, 37545.)

Nafi’ kaže: “Abdullah ibnu Omer r.a., je čuo jednog čovjeka kako svira frulu, pa začepi svoje uši prstima, i malo se udalji s puta. Reče mi: O Nafi’, čuješ li ti šta? Rekoh: Ne. On izvadi prste iz svojih ušiju, pa reče: Bio sam jedne prilike sa Poslanikom s.a.w.s., i kada je čuo frulu i on je začepio svoje uši!” (Sunen Ebi Davud, br.4924.; Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20786.)

Ebu Hašim el-Kufi prenosi da je Ibnu Abbas r.a., rekao: “Deff je haram, me'azif/instrumenti su haram, kuba/instrument, je haram, i frula je haram!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20789.)

Abdurrahman b. Jezid prenosi da je Abdullah b. Mes'ud r.a., rekao: “Pjesma urađa licemjerstvom u ljudskom srcu isto kao što voda urađa plodom, a zikr urađa imanom u srcu isto kao što voda urađa plodom.” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20796.)

Abdulah b. Dinar rhm., kaže: “Abdullah b. Omer r.a., je prosao pored jedne omanje robinje koja je pjevala, pa reče: Da je šejtan ikoga ostavio ostavio bi nju!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20798.)

Ubejdullah b. Omer r.a., kaže: „Jedan čovjek je upitao Kasim b. Muhammeda o pjesmi, pa mu on reče: Zabranjujem ti to, i mrsko mi je. Ovaj čovjek reče: Jel’ to pjesma haram? Kasim b. Muhammed reče: Bratiću moj, ako je Alah dž.š., odvojio istinu od neistine – u koju skupinu bi onda spadala svirka i pjesma?“ (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br.20800.)

Ebu Osman el-Lejsi prenosi da je Jezid b. el-Velid el-Nakid rekao: “O Emevije, dobro se čuvajte pjesme i muzike jer ona umanjuje stid, pojačava strasti, obara ljudskost, zamjenjuje alkohol i proizvodi isto što proizvodi i alkohol. Ako se baš morate baviti pjesmom i muzikom onda je udaljite od vaših žena jer pjesma i muzika pozivaju na zinaluk/blud!” (Šu'abul-Iman, br.5180.)

Imam, mufessir el-Alusi rhm., kaže: “Pjevanje je uhoda srca, kradljivac ljudskosti i razuma, kruži tminama srca i razotkriva njegove tajne. Čovjeka čini zamišljenim i rasplamsava pri njemu pohote, strasti, prostakluk i grubost. Vidjećeš nekog mirnog čovjeka, smirenog i razumnog, na kome se vide znaci imana i znanja, čiji je govor mudrost, a ćutnja ibret i pouka – kada počne slušati muziku razum i stid mu oslabe, ljudskotina i svjetlo mu ponestaje, odaje tajne koje je u sebi krio, i iz svjetla ćutnje i smirenosti prelazi u stanje galame, nesvijesti i tresanja kao da je džin postao. Možda će početi da pljeska rukama i da cupka po zemlji svojim nogama. Isto ovo i još više izaziva i alkohol!…

U djelu el-Durr el-Muhtar stoji: “Pjevanje za svoju dušu, radi odagnavanja samoće i usamljenosti je dozvoljeno kod sve uleme kako to stoji u djelu el-‘Inaja, što imam el-‘Ajni i ostali smatraju sahihom i ispravnim. On kaže: Ako bi u tim stihovima bilo va'aza i mudrosti to je dozvoljeno uz opštu saglasnost svih…

Od Abdullaha sina imama Ahmeda rhm., se bilježi da je rekao: Pitao sam svoga oca o pjevanju pa mi je rekao: „Pjevanje izaziva licemjerstvo u srcu, i ne sviđa mi se!“ Potom je naveo riječi imama Malika rhm., koji kaže: “Time se kod nas u Medini bave samo griješnici-fussak.”

Imam el-Halimi rhm., kaže: “Drugačije se udara u deff radi pjevanja a drugačije radi svadbi, a isti je slučaj i sa dobošem, drugačije se udara u doboš radi pjevanja a drugačije radi pokreta vojske ili hadžija ili njihovog stajanja ili radi bajrama što sve nije radi razonode i zabave (lehv). Ono što je namjenjeno razonodi to je zabranjeno, a Allah najbolje zna! Dalje navodi: Ako je udaranje u doboš dozvoljeno onda je dozvoljeno muškarcima, a udaranje u deff je dozvoljeno samo ženama, jer je to njihova praksa, a znamo da je Poslanik s.a.w.s., prokleo muškarce koji oponašaju žene!” (Pogledaj: Šu'abul-Iman, br.5121.)

Enes b. Malik r.a., kaže: Allahov Poslanik s.a.w.s., je rekao: “Dva glasa su prokleta na dunjaluku i na ahiretu: frula pri ni'imetu i kuknjava pri musibetu!” (Imam Hejsemi, Medžme'ul-Zeva'id, br.4017.; Bezzar)

Hafiz Ibnul-Kajjim rhm., je rekao: “Alkohol opija krv i tijelo a muzika i pjesma opijaju srce i dušu!” (Pogledaj: Medaridžul-Salikin, 1/493.)

Abdullah ibn Mesud r.a. – IZREKE

Abdullah ibn Mesud r.a.

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: ‘Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi, 2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)

Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” („oni sretni“) , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin” („oni prvi“, stepen uzvišeniji od stepena „oni sretni“, vidjeti suru Waqi'a, op.PV.). Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439)

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: ‘Istinu je govorio i dobročinstvo činio!’ A za lažljivca će biti kazano: ‘Lagao je i razvrat širio!’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!” (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

Abdullah ibn Mesud r.a. – IZREKE

Abdullah ibn Mesud r.a.

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: ‘Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi, 2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)

Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” („oni sretni“) , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin” („oni prvi“, stepen uzvišeniji od stepena „oni sretni“, vidjeti suru Waqi'a, op.PV.). Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439)

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: ‘Istinu je govorio i dobročinstvo činio!’ A za lažljivca će biti kazano: ‘Lagao je i razvrat širio!’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!” (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

IZGRADNJA ISLAMSKE LIČNOSTI

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

Od osobina istinskih vjernika jeste i ta da stalno teže velikim i visokim ciljevima. Nastoje da svaki dan budu bolji. Trude se da upotpunjuju svoju islamsku ličnost.

Danas, čini nam se, više nego ikada, islamski ummet je u potrebi za potpunom islamskom ličnošću. Neophodno je da svaki vjernik i vjernica, musliman i muslimanka, nastoje da izgrade i upotpune svoju ličnost, jer, vjera islam je potpuna vjera. Ono čemu poziva vjera islam i što nudi, doista, je potpuno, sveobuhvatno, precizno, bez ikakve kontradiktornosti. Zar Uzvišeni Allah nije rekao: 

 „..Danas sam vam vašu vjeru usavršio..“ (Prijevod značenja El- Maida3.) 

Allahu, subhanehu ve te'ala, hvala kada nas je učinio od najboljeg naroda koji se ikada pojavio i kada je našu vjeru učinio najpotpunijom vjerom, naš

Šerijat najpotpunijim Šerijatom. Šerijati prijašnjih poslanika – kako kaže šejhulislam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, – u odnosu na Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svi su manjkavi. Upravo ovo i jeste značenje hadisa kojeg bilježi imam Buharija u kojem Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Doista, primjer mene i vjerovjesnika prije mene je poput primjera čovjeka koji je sagradio kuću i uljepšao je osim na jednom uglu gdje je nedostajala jedna cigla. Ljudi su stali obilaziti građevinu, diviti joj se i govoriti: ‘Da je samo još ova cigla stavljena!’ Ja sam ta cigla i pečat svih vjerovjesnika.“ (Buharija, 3271; Muslim, 4239)

Dakle, naš Šerijat u odnosu na prethodne Šerijate sigurno je najpotpuniji erijat. Neki od prethodnih Šerijata akcenat su davali halalu i haramu, poput Šerijata Musa'a, ‘alejhisselam. Neki su posvećivali pažnju djelima srca, poput Šerijata Isa'a, ‘alejhisselam. Dok, naš Šerijat, Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potpun je u svim segmentima, na svim poljima. U njemu je pojašnjenje za svaku stvar. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao:

„ Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. “ (Prijevod značenja El-En'am, 38.)

Tako se i od svakog istinskog vjernika i vjernice traži da upotpune svoju islamsku ličnost, da se poistovjete sa svojom vjerom, da posvjedoče istinitost onoga čemu ona poziva a ne da svojim životom i primjerom daju lošu sliku islama. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

„ Doista sam poslan da upotpunim plemeniti moral !“ (Buharija u „Edebul-mufredu“, 273; Hakim, 2/613) 

Od nas se traži da svoju ličnost izgradimo i uskladimo prema Šerijatu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da svoju ličnost upotpunimo prema Allahovoj Objavi, a ne prema našim prohtjevima i strastima, prema našim razumima.

Subhan'Allah !!! Zar da damo prednost našim manjkavim razumima nad potpunim Allahovim Šerijatom ? Zar da se u našim svakodnevnim problemima vraćamo našim razumima, našem slabašnom razumijevanju, a ne pravednom i postojanom Šerijatu ? Naš Uzvišeni Gospodar naredio nam je da uđemo u Njegovu vjeru potpuno, da se prihvatimo svih propisa islama, svih djelova imana i islama, da vjeri islamu priđemo sa svih njenih vrata. Od nas se ne traži samo znanje, niti samo ibadet, niti samo lijepo ponašanje, ili samo poznavanje adaba i pridržavanje za iste, već se od nas traži sve ovo. Od nas se traži da obožavamo svoga Gospodara svim spomenutim.

Neophodno je da islamska ličnost bude prepoznatljiva po znanju, ali po i ibadetu, i ahlaku, visokim moralnim vrijednostima, lijepim ophođenjem sa svim Allahovim stvorenjima.

Budemo li tražili potpunu islamsku ličnost, sigurno ćemo je naći. Naći ćemo je pri islamskim velikanima na čijem čelu se nalazi Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njena potpunost više su nam nego jasni, samo nam nedostaje ubjeđenja. Takođe, ličnosti Ashaba ! Zar Ebu-Bekrova, radijallahu ‘anh, ličnost nije bila potpuna ?! Svakako !

Imam Muslim bilježi od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: 

„ Ko je danas od vas osvanuo kao postač ?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „ Ko je od vas ispratio dženazu?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas nahranio siromaha?“ Ebu- Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas posjetio bolesnika?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Zatim, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na sve to reče: „Neće se naći ove stvari kod jednog čovjeka a da neće ući u Džennet!“ (Muslim, 1707 )

Ukoliko čovjek stane i bude nemaran u izgrađivanju i usavršavanju svoje ličnosti, doista, priziva sebi veliku opasnost. Pogledamo li se vidjet ćemo da klanjamo, učimo Kur'an, postimo, ko je u mogućnosti ode na hadž, ponešto i udjelimo; međutim, kada je u pitanju naš odnos s drugima, primjetit ćeš većinu nas da smo u tome manjkavi. I je li to problem ? Ne samo da je problem, već je to itekao opasno po nas.

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitao svoje ashabe:

„ Znate li ko je propalica ?“ Ashabi su rekli: „Propalica je kod nas onaj koji nema ni dinara ni dirhema.“ Na to im Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Istinski propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom …“

– Subhanallah !!! Pogledajte čovjek s namazom, postom i zekatom propalica, stradalnik, gubitnik ?! Kako to ?!- Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjava pa kaže: 

„ Doći će a opsovao je ovoga, potvorio ovoga, imetak ovoga uzeo bespravno-pojeo, ovoga udario.“  

– Subhanallah ! Pogledajte samo koliko se ovih stvari nalazi pri nama ! Nismo nikoga ubili, ali, jesmo narušili tuđu čast, opsovali ovoga, potvorili onoga, ogovorili trećega, zavadili četvrtog i petog ! Koliko li smo učinili ovih grijeha i ovih sramota, pa, da li se ikada zapitamo za naše stanje na Sudnjem danu, zapitamo li se hoćemo li biti u skupini propalica i gubitnika ?! Allaha molimo za popravak i spas ! Šta će se desiti s propalicom na Sudnjem danu ? Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Od njegovih dobrih djela dat će se ovome, pa će se dati i ovome, pa, ukoliko se sva njegova dobra djela potroše prije nego li izmiri i iskupi se za svoje ezijjete, uzet će se od loših djela onih kojima je učinjeno nasilje i staviti na njegova loša djela, sve dok ne bude bačen u Vatru.“ (Ahmed, 7686) 

Dakle, nemarnost u odgoju, popravku, izgradnji i upotpunjavanju svoje ličnosti, velika je opasnost na Ahiretu kao i na Dunjaluku. Ukoliko čovjekova ličnost bude slaba i manjkava u imanu, može vrlo lahko potpasti pod grijehe, duševno nezadovoljstvo, neustrajavanje u dobrim djelima, što sve dovodi do gruboće srca. Primjetit ćemo da naše ličnosti nisu izgrađene kada su u pitanju naše kuće, naše porodice. Među bračnim drugovima nema lijepog ophođenja, prema djeci nema milosti, kućom ne vlada blagost, a Allah, subhanehu ve te'ala, kada nekoj kući i njenim stanovnicima želi dobro među njih ubaci blagost , da među njima boravi blagost .

Zatim ćemo naći da naše ličnosti nisu izgrađene kada smo mi sami u pitanju, braća i sestre, vjernici i vjernice. Manjkavost i neizgrađenost u našim odnosima, sigurno dovodi do kidanja bratskih veza, mržnje i odbacivanja, udaljavanja jednih od drugih. Nema skromnosti niti žrtve ! Nema širokih prsa niti osmjeha na licu svome bratu ! Ali zato ima ostavljanja i napuštanja braće, prezira i zavisti, mračila na licu, pogrdnih riječi, psovki.

Pogledajte samo ovaj naš svakidašnji primjer. Priča jedan brat: 

„ Odlazeći do mesdžida vidio sam kako se u abdestani, gdje se ljudi abdeste, susreću dva čovjeka, selame i grle, ozarenih lica. Vjerovatno je jedan od njih bio na putovanju i nisu se dugo vidjeli. Nastavili su sa svojom pričom čak i kada su ušli u mesdžid gdje su već neki klanjali. Čulo se kako pitaju jedan drugog za zdravlje, posao i tako. Odužilo se njihovo stajanje. Jedan od braće je htio da ih upozori da su ušli u mesdžid i da bi trebali malo stišati glasove, ako već ne misle klanjati tehijjetul-mesdžid. Kad upravo u tom trenutku ustao je muezzin i proučio ikamet za namaz. Ali i oni su i dalje, tokom ikameta pričali. Prišao im je ovaj brat i rekao: ‘Magarci jedni, klanjajte !’ Nakon što se vratio od njih, uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: ‘Oni neće klanjati !’ Pogledao me je zbunjeno i rekao: ‘Kako neće klanjati ?!’ Ponovo sam mu i potvrdio: ‘Brate moj, oni neće klanjati !’ ‘Kako neće klanjati ?!’ – progovarao je zbunjeno. Upitao sam ga: ‘Je li propisan namaz magarcu ?! Magarac ne klanja !’ Postidio se i rekao: ‘Izvini brate.’ ‘Ne izvinjavaj se meni već njima i znaj da ovo sigurno nije metoda u pozivanju. Na ovakav način, samo mi gubimo.'“

Zatim, naći ćemo da se zbog naših neizgrađenih ličnosti, drugi ljudi, obični ljudi, udaljavaju od nas. I ne samo od nas već i od onoga što nosimo od vjere. Pretpostavite da je tu jedan musliman koji redovno obavlja namaze u džem'atu, ispunjava obaveze ove vjere, kloni se harama, svoj spoljašnji izgled uskladi s propisima ove vjere i ostalo što je potrebno, međutim, prema svom unutrašnjem odgoju, odgoju srca bude nemaran, pa, bude grub i osor u ophođenju s drugim ljudima, bude pronevjeravao obećanja i emanete, bude lagao, potvarao i ogovarao druge. Ovakva njegova djela, kakav će trag ostaviti na običan narod ? Hoćeli ga hvaliti ? Ponositi se njime ? Preporučivati ga drugima ? Nikako ! Sav narod će osuđivati i koriti, i ne samo njega, već i sve one koji se u svom spoljašnjem izgledu poistovjećuju s njim. Dakle, taj musliman svojim postupcima ne samo da čini sebi nasilje, već i svim vjernicima. Naprotiv, čini nasilje i ovoj lijepoj vjeri, prezentirajući je ljudima u potpuno drugačijem izgledu, potpomažući na takav način nevjernike u iskrivljavanju prave slike islama. Zbog toga je izgradnja i upotpunjavanje naše islamske ličnosti veoma bitno.

Naša osnovna zadaća: obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, poziv njemu i promicanje islamskih vrijednosti, nisu ograničeni vremenom i prostorom. To treba da traje tokom cijelog našeg života. Zbog toga je potrebno da izgradimo svoje islamske ličnosti, odgojimo ih i naročito pripremimo za dane koji nam predstoje. Sjetimo se Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegove ličnosti u vremenu odmetanja mnogih plemena od islama. Sjetimo se imama Ahmeda, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti s čijom su ustrajnošću i postojanošću opstale hiljade muslimana, koji su samo čekali šta će imam Ahmed reći. Sjetimo se šejhulislama Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti, njegove ustrajnosti u borbi protiv Tatara, filozofa i ostalih neprijatelja islama. Sjetimo se onoga čega ili koga su se i oni prisjećali. Kada im se reklo: „ Izgradite i upotpunite svoje ličnosti “, prisjetili su se i vratili nikome drugom do Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prvim generacijama.

Zato, Allahov robe, ukoliko treba da popraviš islamsko znanje kod sebe, prisjeti se Ibnu- Abbasa i Ibnu-Mes'uda, radijallahu ‘anhum, prisjeti se Mu'az b. Džebela, radijallahu ‘anh, nejvećeg poznavaoca halala i harama, onoga koji će biti predvodnik učenjaka na Sudnjem danu. Kada je u pitanju tvoj hifz prisjeti se Ebu- Hurejre, radijallahu ‘anh, i njegova noćnog ustajanja, dok drugi spavaju, kako bi ponavljao hadise. Kada je u pitanju žrtva za ovu vjeru, za što moramo izgraditi i odgojiti svoje duše, prisjetimo se žrtve Mus'ab b. Umejra, radijallahu ‘anh, mladića koji je žrtvovao sve da bi ušao i otvorio Medinu, tadašnji Jesrib, Kur'anom. Prisjetimo se Hamze i Ebu- Dudžane, radijallahu ‘anhuma, na Uhudu, Ebu-Zerra, radijallahu ‘anh, na Tebuku. Prisjetimo se Hubejba b. Adija koji je ostao postojan u svojoj vjeri do svoje posljednje kapi krvi. Prisjetimo se žrtve i rada za islam Amra b. El-Džemuha, radijallahu ‘anh, koji je odbio osim da hrom uđe u Džennet. Pa je izašao u borbu u svojoj –šta misliš, brate moj, kojoj godini ? Četrdesetoj ? Pedesetoj ? Ili šezdesetoj ? Možda u sedamdesetoj ? Izašao je, brate moj, u borbu u svojoj osamdesetoj godini i preselio. Ako budeš razmišljao o svome položaju i ugledu, da li da ih založiš za Allahovu vjeru ili ne, nimalo se ne dvoumi, već se prisjeti Nedžašija i Sa'd b. Mu'aza, radijallahu ‘anhuma. Ako budeš razmišljao o dobročinstvu i skromnosti, primjetiš kod sebe pomanjkanje istog, nimalo ne čekaj, već se prisjeti Sa'da b. Rebi'e, radijallahu anh, koji je tražio od svoga brata muhadžira Abdurrahmana b. Avfa da izabere sebi jednu od njegovih žena, pa da je Sa'd pusti i njome se oženi njegov brat, i da pored toga, uzme sebi polovinu njegova imetka !!! Pa, gdje li smo mi spram ovih ljudi. Prisjeti se Ebu-Talhe el-Ensarija, radijallahu ‘anh, koji je, nakon što su objavljene riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 

„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete udjeljivali od onog što volite“ 

, udjelio što je najbolje posjedovao: veliku baštu koja je bila u blizini mesdžida Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada je u pitanju čuvanje tajni i povjerljivih stvari, prisjetimo se Huzejfe, radijallahu ‘anh. Prisjeti se Ebu-Muse el-Eš'arija, radijallahu ‘anh, njegovog ibadeta, učenja Kur'ana i noćnog namaza iza kojeg bi se noću iskupljali Ashabi i slušali njegovo učenje Kur'ana. Kada je u pitanju skromnost prisjeti se tabi'ina Uvejsa el-Karenija.

I tako u svim stvarima koje nedostaju našoj islamskoj ličnosti, a njih je, doista, mnogo. Teško ih je pobrojati. Možda, ono što imamo pri sebi lakše je nabrojati. Pogledamo li današnje stanje muslimana, vidjet ćemo da među njima nedostaje: iskrenosti, uzora, učenjaka s islamskim znanjem, da'ija koji pozivaju Allahovoj vjeri, ustrajnosti, odgoja, znanja i rada po njemu, iskorištavanja vremena u pokornosti Uzvišenom Allahu, brige o sunnetima, nafilama, dobrovoljnim djelima, žrtve za Allahovu vjeru, visokih moralnih vrijednosti, lijepog ophođenja među samim vjernicima, ispravnog odgoja djece, porodica i mnogo čega drugog. Ovo su samo neki vidljivi nedostaci u našem islamskom društvu.

Kako otklonuti ove a i druge nedostatke ?

Ono što je najbitnije jeste da moramo voditi računa o djelima naših srca. Moramo se čuvati mrtvila i gruboće naših srca. Moramo se zapitati ako vidimo da Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi, riječi Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i riječi prvih generacija ne ostavljaju traga na nas. Pogledajte Aišu, radijallahu ‘anha, kako  se zabrinula za nagradu umre kada je dobila mjesečno pranje u toku hadža i pogledajte današnje muslimane kojima prilike i prilike za dobrim djelima prolaze, međutim, ni najmanje se ne brinu za to. Pogledajte Usamu b. Zejda, radijallahu ‘anhuma, koji je u svojim ranim godinama dostigao vrhunac ove vjere, kako je reagovao kada ga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio što je ubio čovjeka koji je pred samo svoje ubistvo izrekao šehadet. Šta je rekao Usama ? Poželio je da je tog dana primio islam ! Pogledajte ostale ashabe.  

Većina njih je živjela oskudno, teškim životom. Međutim, kada su Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jedne prilike došli siromasi, oskudno obučeni, gotovo bez odjeće na sebi, njihovo stanje je mnogo pogodilo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što ga je navelo da se popne na minber i podstakne na udjeljivanje. Subhanallah ! Šta da siromasi udjele siromasima ?! Međutim, kako stoji u vjerodostojnom hadisu, Ashabi bi odlazili na pijacu i radili kao nosači, kako bi zaradili i udijelili sadaku svojoj braći.

Danas mi, kada nas smijene s jednog položaja na drugi, usljed čega se smanje i naša primanja, negodujemo. Zbog čega? Zbog toga što naša porodica nije navikla da živi skromnije i oskudnije, nije navikla da njena potrošačka korpa bude manja i oskudnija. Subhanallah ! A siromasi muslimani i nevoljnici, naše sestre udovice, koji uopće i ne znaju za tu tzv. potrošačku korpu, za njih se nikada i ne zapitamo: kako žive i možemo li im mi kako pomoći i olakšati im život. Kada je u pitanju naša porodica možemo raditi i po dva posla dnevno samo da se ne osjeti razlika u porodici. Samo da nam supruga ne kaže: „ Šta je sada ovo ? Kakve su ovo namirnice ? Zar nismo prije uzimali američke proizvode, šta će nam sada kineski proizvodi ?“ Međutim, kada nam se naredi da udjelimo drugim muslimanima, svojoj braći i sestrama, vidiš nas škrte i što više starimo, naša škrtost i sebičnost se povećava. Neka nam ovo bude na umu pri izgradnji naše islamske ličnosti. Neka nam bude na umu hadis propalice i poruka koju taj hadis nosi sa sobom. Neka nam bude na umu hadis Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegova požrtvovanost za dobrim djelima.

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna. Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

IZGRADNJA ISLAMSKE LIČNOSTI

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

Od osobina istinskih vjernika jeste i ta da stalno teže velikim i visokim ciljevima. Nastoje da svaki dan budu bolji. Trude se da upotpunjuju svoju islamsku ličnost.

Danas, čini nam se, više nego ikada, islamski ummet je u potrebi za potpunom islamskom ličnošću. Neophodno je da svaki vjernik i vjernica, musliman i muslimanka, nastoje da izgrade i upotpune svoju ličnost, jer, vjera islam je potpuna vjera. Ono čemu poziva vjera islam i što nudi, doista, je potpuno, sveobuhvatno, precizno, bez ikakve kontradiktornosti. Zar Uzvišeni Allah nije rekao: 

 „..Danas sam vam vašu vjeru usavršio..“ (Prijevod značenja El- Maida3.) 

Allahu, subhanehu ve te'ala, hvala kada nas je učinio od najboljeg naroda koji se ikada pojavio i kada je našu vjeru učinio najpotpunijom vjerom, naš

Šerijat najpotpunijim Šerijatom. Šerijati prijašnjih poslanika – kako kaže šejhulislam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, – u odnosu na Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svi su manjkavi. Upravo ovo i jeste značenje hadisa kojeg bilježi imam Buharija u kojem Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Doista, primjer mene i vjerovjesnika prije mene je poput primjera čovjeka koji je sagradio kuću i uljepšao je osim na jednom uglu gdje je nedostajala jedna cigla. Ljudi su stali obilaziti građevinu, diviti joj se i govoriti: ‘Da je samo još ova cigla stavljena!’ Ja sam ta cigla i pečat svih vjerovjesnika.“ (Buharija, 3271; Muslim, 4239)

Dakle, naš Šerijat u odnosu na prethodne Šerijate sigurno je najpotpuniji erijat. Neki od prethodnih Šerijata akcenat su davali halalu i haramu, poput Šerijata Musa'a, ‘alejhisselam. Neki su posvećivali pažnju djelima srca, poput Šerijata Isa'a, ‘alejhisselam. Dok, naš Šerijat, Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potpun je u svim segmentima, na svim poljima. U njemu je pojašnjenje za svaku stvar. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao:

„ Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. “ (Prijevod značenja El-En'am, 38.)

Tako se i od svakog istinskog vjernika i vjernice traži da upotpune svoju islamsku ličnost, da se poistovjete sa svojom vjerom, da posvjedoče istinitost onoga čemu ona poziva a ne da svojim životom i primjerom daju lošu sliku islama. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

„ Doista sam poslan da upotpunim plemeniti moral !“ (Buharija u „Edebul-mufredu“, 273; Hakim, 2/613) 

Od nas se traži da svoju ličnost izgradimo i uskladimo prema Šerijatu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da svoju ličnost upotpunimo prema Allahovoj Objavi, a ne prema našim prohtjevima i strastima, prema našim razumima.

Subhan'Allah !!! Zar da damo prednost našim manjkavim razumima nad potpunim Allahovim Šerijatom ? Zar da se u našim svakodnevnim problemima vraćamo našim razumima, našem slabašnom razumijevanju, a ne pravednom i postojanom Šerijatu ? Naš Uzvišeni Gospodar naredio nam je da uđemo u Njegovu vjeru potpuno, da se prihvatimo svih propisa islama, svih djelova imana i islama, da vjeri islamu priđemo sa svih njenih vrata. Od nas se ne traži samo znanje, niti samo ibadet, niti samo lijepo ponašanje, ili samo poznavanje adaba i pridržavanje za iste, već se od nas traži sve ovo. Od nas se traži da obožavamo svoga Gospodara svim spomenutim.

Neophodno je da islamska ličnost bude prepoznatljiva po znanju, ali po i ibadetu, i ahlaku, visokim moralnim vrijednostima, lijepim ophođenjem sa svim Allahovim stvorenjima.

Budemo li tražili potpunu islamsku ličnost, sigurno ćemo je naći. Naći ćemo je pri islamskim velikanima na čijem čelu se nalazi Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njena potpunost više su nam nego jasni, samo nam nedostaje ubjeđenja. Takođe, ličnosti Ashaba ! Zar Ebu-Bekrova, radijallahu ‘anh, ličnost nije bila potpuna ?! Svakako !

Imam Muslim bilježi od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: 

„ Ko je danas od vas osvanuo kao postač ?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „ Ko je od vas ispratio dženazu?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas nahranio siromaha?“ Ebu- Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas posjetio bolesnika?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Zatim, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na sve to reče: „Neće se naći ove stvari kod jednog čovjeka a da neće ući u Džennet!“ (Muslim, 1707 )

Ukoliko čovjek stane i bude nemaran u izgrađivanju i usavršavanju svoje ličnosti, doista, priziva sebi veliku opasnost. Pogledamo li se vidjet ćemo da klanjamo, učimo Kur'an, postimo, ko je u mogućnosti ode na hadž, ponešto i udjelimo; međutim, kada je u pitanju naš odnos s drugima, primjetit ćeš većinu nas da smo u tome manjkavi. I je li to problem ? Ne samo da je problem, već je to itekao opasno po nas.

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitao svoje ashabe:

„ Znate li ko je propalica ?“ Ashabi su rekli: „Propalica je kod nas onaj koji nema ni dinara ni dirhema.“ Na to im Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Istinski propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom …“

– Subhanallah !!! Pogledajte čovjek s namazom, postom i zekatom propalica, stradalnik, gubitnik ?! Kako to ?!- Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjava pa kaže: 

„ Doći će a opsovao je ovoga, potvorio ovoga, imetak ovoga uzeo bespravno-pojeo, ovoga udario.“  

– Subhanallah ! Pogledajte samo koliko se ovih stvari nalazi pri nama ! Nismo nikoga ubili, ali, jesmo narušili tuđu čast, opsovali ovoga, potvorili onoga, ogovorili trećega, zavadili četvrtog i petog ! Koliko li smo učinili ovih grijeha i ovih sramota, pa, da li se ikada zapitamo za naše stanje na Sudnjem danu, zapitamo li se hoćemo li biti u skupini propalica i gubitnika ?! Allaha molimo za popravak i spas ! Šta će se desiti s propalicom na Sudnjem danu ? Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Od njegovih dobrih djela dat će se ovome, pa će se dati i ovome, pa, ukoliko se sva njegova dobra djela potroše prije nego li izmiri i iskupi se za svoje ezijjete, uzet će se od loših djela onih kojima je učinjeno nasilje i staviti na njegova loša djela, sve dok ne bude bačen u Vatru.“ (Ahmed, 7686) 

Dakle, nemarnost u odgoju, popravku, izgradnji i upotpunjavanju svoje ličnosti, velika je opasnost na Ahiretu kao i na Dunjaluku. Ukoliko čovjekova ličnost bude slaba i manjkava u imanu, može vrlo lahko potpasti pod grijehe, duševno nezadovoljstvo, neustrajavanje u dobrim djelima, što sve dovodi do gruboće srca. Primjetit ćemo da naše ličnosti nisu izgrađene kada su u pitanju naše kuće, naše porodice. Među bračnim drugovima nema lijepog ophođenja, prema djeci nema milosti, kućom ne vlada blagost, a Allah, subhanehu ve te'ala, kada nekoj kući i njenim stanovnicima želi dobro među njih ubaci blagost , da među njima boravi blagost .

Zatim ćemo naći da naše ličnosti nisu izgrađene kada smo mi sami u pitanju, braća i sestre, vjernici i vjernice. Manjkavost i neizgrađenost u našim odnosima, sigurno dovodi do kidanja bratskih veza, mržnje i odbacivanja, udaljavanja jednih od drugih. Nema skromnosti niti žrtve ! Nema širokih prsa niti osmjeha na licu svome bratu ! Ali zato ima ostavljanja i napuštanja braće, prezira i zavisti, mračila na licu, pogrdnih riječi, psovki.

Pogledajte samo ovaj naš svakidašnji primjer. Priča jedan brat: 

„ Odlazeći do mesdžida vidio sam kako se u abdestani, gdje se ljudi abdeste, susreću dva čovjeka, selame i grle, ozarenih lica. Vjerovatno je jedan od njih bio na putovanju i nisu se dugo vidjeli. Nastavili su sa svojom pričom čak i kada su ušli u mesdžid gdje su već neki klanjali. Čulo se kako pitaju jedan drugog za zdravlje, posao i tako. Odužilo se njihovo stajanje. Jedan od braće je htio da ih upozori da su ušli u mesdžid i da bi trebali malo stišati glasove, ako već ne misle klanjati tehijjetul-mesdžid. Kad upravo u tom trenutku ustao je muezzin i proučio ikamet za namaz. Ali i oni su i dalje, tokom ikameta pričali. Prišao im je ovaj brat i rekao: ‘Magarci jedni, klanjajte !’ Nakon što se vratio od njih, uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: ‘Oni neće klanjati !’ Pogledao me je zbunjeno i rekao: ‘Kako neće klanjati ?!’ Ponovo sam mu i potvrdio: ‘Brate moj, oni neće klanjati !’ ‘Kako neće klanjati ?!’ – progovarao je zbunjeno. Upitao sam ga: ‘Je li propisan namaz magarcu ?! Magarac ne klanja !’ Postidio se i rekao: ‘Izvini brate.’ ‘Ne izvinjavaj se meni već njima i znaj da ovo sigurno nije metoda u pozivanju. Na ovakav način, samo mi gubimo.'“

Zatim, naći ćemo da se zbog naših neizgrađenih ličnosti, drugi ljudi, obični ljudi, udaljavaju od nas. I ne samo od nas već i od onoga što nosimo od vjere. Pretpostavite da je tu jedan musliman koji redovno obavlja namaze u džem'atu, ispunjava obaveze ove vjere, kloni se harama, svoj spoljašnji izgled uskladi s propisima ove vjere i ostalo što je potrebno, međutim, prema svom unutrašnjem odgoju, odgoju srca bude nemaran, pa, bude grub i osor u ophođenju s drugim ljudima, bude pronevjeravao obećanja i emanete, bude lagao, potvarao i ogovarao druge. Ovakva njegova djela, kakav će trag ostaviti na običan narod ? Hoćeli ga hvaliti ? Ponositi se njime ? Preporučivati ga drugima ? Nikako ! Sav narod će osuđivati i koriti, i ne samo njega, već i sve one koji se u svom spoljašnjem izgledu poistovjećuju s njim. Dakle, taj musliman svojim postupcima ne samo da čini sebi nasilje, već i svim vjernicima. Naprotiv, čini nasilje i ovoj lijepoj vjeri, prezentirajući je ljudima u potpuno drugačijem izgledu, potpomažući na takav način nevjernike u iskrivljavanju prave slike islama. Zbog toga je izgradnja i upotpunjavanje naše islamske ličnosti veoma bitno.

Naša osnovna zadaća: obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, poziv njemu i promicanje islamskih vrijednosti, nisu ograničeni vremenom i prostorom. To treba da traje tokom cijelog našeg života. Zbog toga je potrebno da izgradimo svoje islamske ličnosti, odgojimo ih i naročito pripremimo za dane koji nam predstoje. Sjetimo se Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegove ličnosti u vremenu odmetanja mnogih plemena od islama. Sjetimo se imama Ahmeda, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti s čijom su ustrajnošću i postojanošću opstale hiljade muslimana, koji su samo čekali šta će imam Ahmed reći. Sjetimo se šejhulislama Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti, njegove ustrajnosti u borbi protiv Tatara, filozofa i ostalih neprijatelja islama. Sjetimo se onoga čega ili koga su se i oni prisjećali. Kada im se reklo: „ Izgradite i upotpunite svoje ličnosti “, prisjetili su se i vratili nikome drugom do Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prvim generacijama.

Zato, Allahov robe, ukoliko treba da popraviš islamsko znanje kod sebe, prisjeti se Ibnu- Abbasa i Ibnu-Mes'uda, radijallahu ‘anhum, prisjeti se Mu'az b. Džebela, radijallahu ‘anh, nejvećeg poznavaoca halala i harama, onoga koji će biti predvodnik učenjaka na Sudnjem danu. Kada je u pitanju tvoj hifz prisjeti se Ebu- Hurejre, radijallahu ‘anh, i njegova noćnog ustajanja, dok drugi spavaju, kako bi ponavljao hadise. Kada je u pitanju žrtva za ovu vjeru, za što moramo izgraditi i odgojiti svoje duše, prisjetimo se žrtve Mus'ab b. Umejra, radijallahu ‘anh, mladića koji je žrtvovao sve da bi ušao i otvorio Medinu, tadašnji Jesrib, Kur'anom. Prisjetimo se Hamze i Ebu- Dudžane, radijallahu ‘anhuma, na Uhudu, Ebu-Zerra, radijallahu ‘anh, na Tebuku. Prisjetimo se Hubejba b. Adija koji je ostao postojan u svojoj vjeri do svoje posljednje kapi krvi. Prisjetimo se žrtve i rada za islam Amra b. El-Džemuha, radijallahu ‘anh, koji je odbio osim da hrom uđe u Džennet. Pa je izašao u borbu u svojoj –šta misliš, brate moj, kojoj godini ? Četrdesetoj ? Pedesetoj ? Ili šezdesetoj ? Možda u sedamdesetoj ? Izašao je, brate moj, u borbu u svojoj osamdesetoj godini i preselio. Ako budeš razmišljao o svome položaju i ugledu, da li da ih založiš za Allahovu vjeru ili ne, nimalo se ne dvoumi, već se prisjeti Nedžašija i Sa'd b. Mu'aza, radijallahu ‘anhuma. Ako budeš razmišljao o dobročinstvu i skromnosti, primjetiš kod sebe pomanjkanje istog, nimalo ne čekaj, već se prisjeti Sa'da b. Rebi'e, radijallahu anh, koji je tražio od svoga brata muhadžira Abdurrahmana b. Avfa da izabere sebi jednu od njegovih žena, pa da je Sa'd pusti i njome se oženi njegov brat, i da pored toga, uzme sebi polovinu njegova imetka !!! Pa, gdje li smo mi spram ovih ljudi. Prisjeti se Ebu-Talhe el-Ensarija, radijallahu ‘anh, koji je, nakon što su objavljene riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 

„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete udjeljivali od onog što volite“ 

, udjelio što je najbolje posjedovao: veliku baštu koja je bila u blizini mesdžida Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada je u pitanju čuvanje tajni i povjerljivih stvari, prisjetimo se Huzejfe, radijallahu ‘anh. Prisjeti se Ebu-Muse el-Eš'arija, radijallahu ‘anh, njegovog ibadeta, učenja Kur'ana i noćnog namaza iza kojeg bi se noću iskupljali Ashabi i slušali njegovo učenje Kur'ana. Kada je u pitanju skromnost prisjeti se tabi'ina Uvejsa el-Karenija.

I tako u svim stvarima koje nedostaju našoj islamskoj ličnosti, a njih je, doista, mnogo. Teško ih je pobrojati. Možda, ono što imamo pri sebi lakše je nabrojati. Pogledamo li današnje stanje muslimana, vidjet ćemo da među njima nedostaje: iskrenosti, uzora, učenjaka s islamskim znanjem, da'ija koji pozivaju Allahovoj vjeri, ustrajnosti, odgoja, znanja i rada po njemu, iskorištavanja vremena u pokornosti Uzvišenom Allahu, brige o sunnetima, nafilama, dobrovoljnim djelima, žrtve za Allahovu vjeru, visokih moralnih vrijednosti, lijepog ophođenja među samim vjernicima, ispravnog odgoja djece, porodica i mnogo čega drugog. Ovo su samo neki vidljivi nedostaci u našem islamskom društvu.

Kako otklonuti ove a i druge nedostatke ?

Ono što je najbitnije jeste da moramo voditi računa o djelima naših srca. Moramo se čuvati mrtvila i gruboće naših srca. Moramo se zapitati ako vidimo da Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi, riječi Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i riječi prvih generacija ne ostavljaju traga na nas. Pogledajte Aišu, radijallahu ‘anha, kako  se zabrinula za nagradu umre kada je dobila mjesečno pranje u toku hadža i pogledajte današnje muslimane kojima prilike i prilike za dobrim djelima prolaze, međutim, ni najmanje se ne brinu za to. Pogledajte Usamu b. Zejda, radijallahu ‘anhuma, koji je u svojim ranim godinama dostigao vrhunac ove vjere, kako je reagovao kada ga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio što je ubio čovjeka koji je pred samo svoje ubistvo izrekao šehadet. Šta je rekao Usama ? Poželio je da je tog dana primio islam ! Pogledajte ostale ashabe.  

Većina njih je živjela oskudno, teškim životom. Međutim, kada su Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jedne prilike došli siromasi, oskudno obučeni, gotovo bez odjeće na sebi, njihovo stanje je mnogo pogodilo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što ga je navelo da se popne na minber i podstakne na udjeljivanje. Subhanallah ! Šta da siromasi udjele siromasima ?! Međutim, kako stoji u vjerodostojnom hadisu, Ashabi bi odlazili na pijacu i radili kao nosači, kako bi zaradili i udijelili sadaku svojoj braći.

Danas mi, kada nas smijene s jednog položaja na drugi, usljed čega se smanje i naša primanja, negodujemo. Zbog čega? Zbog toga što naša porodica nije navikla da živi skromnije i oskudnije, nije navikla da njena potrošačka korpa bude manja i oskudnija. Subhanallah ! A siromasi muslimani i nevoljnici, naše sestre udovice, koji uopće i ne znaju za tu tzv. potrošačku korpu, za njih se nikada i ne zapitamo: kako žive i možemo li im mi kako pomoći i olakšati im život. Kada je u pitanju naša porodica možemo raditi i po dva posla dnevno samo da se ne osjeti razlika u porodici. Samo da nam supruga ne kaže: „ Šta je sada ovo ? Kakve su ovo namirnice ? Zar nismo prije uzimali američke proizvode, šta će nam sada kineski proizvodi ?“ Međutim, kada nam se naredi da udjelimo drugim muslimanima, svojoj braći i sestrama, vidiš nas škrte i što više starimo, naša škrtost i sebičnost se povećava. Neka nam ovo bude na umu pri izgradnji naše islamske ličnosti. Neka nam bude na umu hadis propalice i poruka koju taj hadis nosi sa sobom. Neka nam bude na umu hadis Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegova požrtvovanost za dobrim djelima.

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna. Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

Prvi Mujezin – BILAL Ibn RABAAH r.a.

Pripremio –  Sa'ed Al-Aritri

Bilal r.a. bio je Mekanski rob, porijeklom iz Abesinije (Etiopija). Njegov vlasnik, jedna nehumana osoba, Umejah ibn Halaf ga je mnogo zlostavljao i često ga tjerao da radi do iznemoglosti. I pored teških i iscrpljujućih poslova Bilal bi dnevno dobio samo šaku datula i nešto vode. Bilal je prvi put čuo za Islam i Muhammeda s.a.v.s. tokom razgovora koji je vodio njegov gazda sa ostalim mekanskim glavešinama, prvacima kufra i idolopoklonstva. Nedugo poslije toga Bilal je čuo Ebu-Bekra r.a. kako priča o Islamu i jednakosti među ljudima koje Islam pruža.  

Govor Ebu Bekra Es-Siddika je ostavio veliki utisak na Bilala, zbog čega je on – bez imalo dvoumljenja – krenuo sa Ebu Bekrom i pred Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. izgovorio šehadet. Ovim činom, Bilal je bio sedma osoba koja je prešla na istinsku Allahovu vjeru, Islam. 

Bilal je od strane svog gazde svirepo kažnjen za prelazak na Islam. Umejah  je pobijesnio kad je čuo tu vijest. Kao jedan od oštrih protivnika Islama i Poslanika s.a.v.s. Umejah je odlučio da se na okrutan način osveti Bilalu. Uslijedila su mučenja do iznemoglosti. Umejah je tjerao Bilala da u užareni pustinjski pijesak zabada svoje izmučeno lice. Međutim, Bilal niti jednog trenutka nije poklekao, nego je ostao vjeran dini-Islamu. Ta Bilalova odlučnost i sabur su njegovog gazdu dovodila do ludila. Umejah bi
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo. 

I pored svih mučenja muminsko Bilalovo srce je ostalo postojano i nije pokleklo ni jednog jedinog trenutka. Iscrpljeno Bilalovo tjelo se naprezalo a hrapavi i drhtavi glas je ponavljao: “Ehadun, ehad ” (On je Jedan). Mučenja su trajala danima, ne samo Bilala već i svih ostalih mekanskih robova kao i male skupine muslimana. 

Jednog dana je Ebu Bekr – Allah mu se smilovao- vidio užasne prizore mučenja Bilala, pa je zamolio njegovog gazdu da prestane sa mučenjem, ali ovaj to drsko odbi. Ebu Bekr zatim izvadi veliku svotu novca i zamoli Umajah-a da mu proda Bilala. Umejah zatraži mnogo novca – u nadi da što više zaradi i potroši u dunjalučke strasti – a Ebu Bekr, koji se ni jednog trenutka nije dvoumio, brzo pristade na ponuđenu cijenu i kupi Bilala. Potom su Ebu Bekr i Bilal otišli do Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekr izjavi da pušta Bilala na slobodu. 

Muslimani su, nakon Hidžre, u Medinu prvi put osjetili sta znači slobodno živjeti. Ashabi počeše razmišljati o načinu na koji ċe se ljudi pozivati na namaz. Jednog dana dođe Abdullah ibn Zeid r.a. kod Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu svoj san. Abdullah je usnio čovjeka u zelenoj odjeċi sa zvonom u svojoj ruci. Abdullah mu ponudi da kupi od njega zvono, a čovjek ga upita zbog čega mu je ono potrebno. Abdullah reče da mu treba zvono kako bi se ljudi pozvali na namaz. Tada čovjek reče da postoji bolji način pozivanja na namaz: četiri puta reci Allahu Ekber, dva puta Ešhedu en la illahe illa Allah, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resul Allah, dva puta hajje ala Assalah, dva puta hajje ala Alfalaah, dva puta Allahu Ekber i jedan puta la ilaah illa Allah. Poslanik s.a.v.s. reče Abdullahu da je njegov san istinit i zamoli ga da ode i poduči Bilala ezanu, zato što je Bilal imao lijep i prodoran glas. Abdullah poduči Bilala ezanu i tako Bilal postade prvi Mujezin Islama. Kada je Omer ibn Hattab r.a. čuo ezan, pohita Poslaniku s.a.v.s. i ispriča mu identičan san Abdullahovom. 

Bilal je imao vrlo lijep ahlak i dosta je saburio. Jednog dana dođe do nesporazuma između Bilala i jednog ashaba pri čemu ovaj ashab – naveden od strane prokletog šejtana – povika: ”Ibn alsavdaa (Sine crnkinje).” Bilal je međutim ostao miran i ne reče ništa, nego ode do Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu šta se desilo. Čuvši ovo, Poslanik s.a.v.s. ode do tog ashaba i reče mu da se izvine Bilalu. Ovaj ashab se pokaja, zaplaka a zatim pade na Bilalove noge tražeċi od njega da nogama stane na njegovo lice. Tada Bilal reče: ” Subhanallah, kako bi mogao stati na lice koje Allahu s.v.t. čini sedždu. Ustani moj brate, molim Svevišnjeg Gospodara da ti oprosti ’’. 

Za vrijeme bitke na Bedru Bilalove oči su tražile Umejah-a. Kad ga je Bilal ugledao, podigao je svoju sablju i glasno povikao: ” Neprijatelju Allahov, Umejah ibn Halaf, ja neċu živjeti ako ti živiš. ” Zato što je Bilal stalno ponavljao ove riječi, jedan od ashaba okrenu se prema Umajah-u i ubi ga. Bilalova sreċa, zbog ubistva Umejah-a, se nije ogledala u osveti zbog brojnih mučenja, nego u uklanjanju Umejah-a kao otvorenog neprijatelja Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.. 

Bilal je bio poznat po svojoj bogobojaznosti. Uvijek je klanjao namaz od dva rekjata poslije uzimanja abdesta i često je klanjao noċne namaze. Takođe je često postio. 

Bilalova ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. bila je neopisiva. Uvijek bi se mogao naċi kraj Poslanika s.a.v.s.. Kada je Poslanik s.a.v.s. preselio, Bilal od bola i tuge nije mogao da uči ezan. Nakon što su ga ashabi molili da ezani, Bilal stade da uči, ali pri spomenu poslanikovog s.a.v.s. imena, on gorko zaplaka i zajeca. Zbog tuge za Poslanikom s.a.v.s. Bilal nije mogao da učio ezan. On se čak iselio iz Medine, jer ga je tamo sve podsjeċalo na Poslanika s.a.v.s.. 

Kada je Ebu Bekr r.a. postao halifa Bilal je otišao u Asham u Džihad, gdje je nakon Džihada i ostao da živi. Bilal je jos svega dva puta ezanio i to kada je Omer r.a. došao da ga posjeti u Ashamu i kod kabura Poslanika s.a.v.s.. Bilal je ezanio kod kabura Poslanika s.a.v.s. i plakao a taj ezan je Medinlije podsjetio na Poslanika s.a.v.s. pa su i oni svi zaplakali. Bilal je u Meku ušao kao crni rob iz Afrike, a na Ahiret je preselio kao jedan od najboljih Allahovih stvorenja. Bilal je preselio u šezdest četvrtoj godini života.

Prvi Mujezin – BILAL Ibn RABAAH r.a.

Pripremio –  Sa'ed Al-Aritri

Bilal r.a. bio je Mekanski rob, porijeklom iz Abesinije (Etiopija). Njegov vlasnik, jedna nehumana osoba, Umejah ibn Halaf ga je mnogo zlostavljao i često ga tjerao da radi do iznemoglosti. I pored teških i iscrpljujućih poslova Bilal bi dnevno dobio samo šaku datula i nešto vode. Bilal je prvi put čuo za Islam i Muhammeda s.a.v.s. tokom razgovora koji je vodio njegov gazda sa ostalim mekanskim glavešinama, prvacima kufra i idolopoklonstva. Nedugo poslije toga Bilal je čuo Ebu-Bekra r.a. kako priča o Islamu i jednakosti među ljudima koje Islam pruža.  

Govor Ebu Bekra Es-Siddika je ostavio veliki utisak na Bilala, zbog čega je on – bez imalo dvoumljenja – krenuo sa Ebu Bekrom i pred Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. izgovorio šehadet. Ovim činom, Bilal je bio sedma osoba koja je prešla na istinsku Allahovu vjeru, Islam. 

Bilal je od strane svog gazde svirepo kažnjen za prelazak na Islam. Umejah  je pobijesnio kad je čuo tu vijest. Kao jedan od oštrih protivnika Islama i Poslanika s.a.v.s. Umejah je odlučio da se na okrutan način osveti Bilalu. Uslijedila su mučenja do iznemoglosti. Umejah je tjerao Bilala da u užareni pustinjski pijesak zabada svoje izmučeno lice. Međutim, Bilal niti jednog trenutka nije poklekao, nego je ostao vjeran dini-Islamu. Ta Bilalova odlučnost i sabur su njegovog gazdu dovodila do ludila. Umejah bi
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo. 

I pored svih mučenja muminsko Bilalovo srce je ostalo postojano i nije pokleklo ni jednog jedinog trenutka. Iscrpljeno Bilalovo tjelo se naprezalo a hrapavi i drhtavi glas je ponavljao: “Ehadun, ehad ” (On je Jedan). Mučenja su trajala danima, ne samo Bilala već i svih ostalih mekanskih robova kao i male skupine muslimana. 

Jednog dana je Ebu Bekr – Allah mu se smilovao- vidio užasne prizore mučenja Bilala, pa je zamolio njegovog gazdu da prestane sa mučenjem, ali ovaj to drsko odbi. Ebu Bekr zatim izvadi veliku svotu novca i zamoli Umajah-a da mu proda Bilala. Umejah zatraži mnogo novca – u nadi da što više zaradi i potroši u dunjalučke strasti – a Ebu Bekr, koji se ni jednog trenutka nije dvoumio, brzo pristade na ponuđenu cijenu i kupi Bilala. Potom su Ebu Bekr i Bilal otišli do Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekr izjavi da pušta Bilala na slobodu. 

Muslimani su, nakon Hidžre, u Medinu prvi put osjetili sta znači slobodno živjeti. Ashabi počeše razmišljati o načinu na koji ċe se ljudi pozivati na namaz. Jednog dana dođe Abdullah ibn Zeid r.a. kod Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu svoj san. Abdullah je usnio čovjeka u zelenoj odjeċi sa zvonom u svojoj ruci. Abdullah mu ponudi da kupi od njega zvono, a čovjek ga upita zbog čega mu je ono potrebno. Abdullah reče da mu treba zvono kako bi se ljudi pozvali na namaz. Tada čovjek reče da postoji bolji način pozivanja na namaz: četiri puta reci Allahu Ekber, dva puta Ešhedu en la illahe illa Allah, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resul Allah, dva puta hajje ala Assalah, dva puta hajje ala Alfalaah, dva puta Allahu Ekber i jedan puta la ilaah illa Allah. Poslanik s.a.v.s. reče Abdullahu da je njegov san istinit i zamoli ga da ode i poduči Bilala ezanu, zato što je Bilal imao lijep i prodoran glas. Abdullah poduči Bilala ezanu i tako Bilal postade prvi Mujezin Islama. Kada je Omer ibn Hattab r.a. čuo ezan, pohita Poslaniku s.a.v.s. i ispriča mu identičan san Abdullahovom. 

Bilal je imao vrlo lijep ahlak i dosta je saburio. Jednog dana dođe do nesporazuma između Bilala i jednog ashaba pri čemu ovaj ashab – naveden od strane prokletog šejtana – povika: ”Ibn alsavdaa (Sine crnkinje).” Bilal je međutim ostao miran i ne reče ništa, nego ode do Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu šta se desilo. Čuvši ovo, Poslanik s.a.v.s. ode do tog ashaba i reče mu da se izvine Bilalu. Ovaj ashab se pokaja, zaplaka a zatim pade na Bilalove noge tražeċi od njega da nogama stane na njegovo lice. Tada Bilal reče: ” Subhanallah, kako bi mogao stati na lice koje Allahu s.v.t. čini sedždu. Ustani moj brate, molim Svevišnjeg Gospodara da ti oprosti ’’. 

Za vrijeme bitke na Bedru Bilalove oči su tražile Umejah-a. Kad ga je Bilal ugledao, podigao je svoju sablju i glasno povikao: ” Neprijatelju Allahov, Umejah ibn Halaf, ja neċu živjeti ako ti živiš. ” Zato što je Bilal stalno ponavljao ove riječi, jedan od ashaba okrenu se prema Umajah-u i ubi ga. Bilalova sreċa, zbog ubistva Umejah-a, se nije ogledala u osveti zbog brojnih mučenja, nego u uklanjanju Umejah-a kao otvorenog neprijatelja Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.. 

Bilal je bio poznat po svojoj bogobojaznosti. Uvijek je klanjao namaz od dva rekjata poslije uzimanja abdesta i često je klanjao noċne namaze. Takođe je često postio. 

Bilalova ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. bila je neopisiva. Uvijek bi se mogao naċi kraj Poslanika s.a.v.s.. Kada je Poslanik s.a.v.s. preselio, Bilal od bola i tuge nije mogao da uči ezan. Nakon što su ga ashabi molili da ezani, Bilal stade da uči, ali pri spomenu poslanikovog s.a.v.s. imena, on gorko zaplaka i zajeca. Zbog tuge za Poslanikom s.a.v.s. Bilal nije mogao da učio ezan. On se čak iselio iz Medine, jer ga je tamo sve podsjeċalo na Poslanika s.a.v.s.. 

Kada je Ebu Bekr r.a. postao halifa Bilal je otišao u Asham u Džihad, gdje je nakon Džihada i ostao da živi. Bilal je jos svega dva puta ezanio i to kada je Omer r.a. došao da ga posjeti u Ashamu i kod kabura Poslanika s.a.v.s.. Bilal je ezanio kod kabura Poslanika s.a.v.s. i plakao a taj ezan je Medinlije podsjetio na Poslanika s.a.v.s. pa su i oni svi zaplakali. Bilal je u Meku ušao kao crni rob iz Afrike, a na Ahiret je preselio kao jedan od najboljih Allahovih stvorenja. Bilal je preselio u šezdest četvrtoj godini života.

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4