KORISTI BOGOBOJAZNOSTI – Ibn Kajjim

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje

KORISTI BOGOBOJAZNOSTI – Ibn Kajjim

Ibn Avn je ispratio nekog čovjeka na put pa mu je rekao: ” Preporučujem ti bogobojaznost, jer bogobojazni nikada nije usamljen ! ”

Zejd b. Eslem veli: ” Upamtio sam da su ranije govorili: ‘ Ko se boji Allaha, ljudi ga zavole makar i preko svoje volje. ”’

Es-Sevri je rekao Ibn Ebi Zi'bu: ” Ako se budeš bojao Allaha, On će te zaštititi od ljudi, ali ako se budeš bojao ljudi, niko te, ni u čemu, neće moći zaštititi od Allaha.”

Sulejman b. Davud, alejhi selam, je rekao : ” Dato nam je ono što je dato ljudima, a i ono što je njima uskraćeno. Allah nas je podučio onome čemu je podučio i druge ljude, ali nas je podučio i onome što njih nije. Međutim, nisam pronašao ništa ljepše od bogobojaznosti u tajnosti i na javi, od pravednosti u srdžbi i smirenosti,  i umjerenosti u siromaštvu i bogatstvu. ”

U djelu Ez-Zuhd od imama Ahmeda navodi se u predanju da je Gospodar Uzvišeni kazao: ”Nijedno stvorenje neće se ponizno vezivati za neko drugo stvorenje pored Mene, a da mu Ja neću uskratiti i nebeske i zemaljske razloge opskrbe. Pa ako od Mene nešto zatraži Ja mu neću dati. Ako dovu uputi, Ja mu se neću odazvati. Ako oprosta zatraži Ja mu neću oprostiti. I nijedno stvorenje neće se vezati za Mene, zapostavljajući sva druga stvorenja, a da mu Ja neću osigurati i zemaljske i nebeske razloge opskrbe. Ako od Mene nešto zatraži Ja ću mu to dati. Ako Me zamoli Ja ću mu se odazvati. I ako oprosta zatraži Ja ću mu oprostiti ! ”

Iz knjige: Riznica znanja
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzijje

OLAKŠAVAJTE – NE OTEŽAVAJTE !!!

Piše: Smail L. Handžić

U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:

 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

OLAKŠAVAJTE – NE OTEŽAVAJTE !!!

Piše: Smail L. Handžić

U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:

 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

Abdullah ibn Mesud r.a. – IZREKE

Abdullah ibn Mesud r.a.

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: ‘Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi, 2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)

Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” („oni sretni“) , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin” („oni prvi“, stepen uzvišeniji od stepena „oni sretni“, vidjeti suru Waqi'a, op.PV.). Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439)

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: ‘Istinu je govorio i dobročinstvo činio!’ A za lažljivca će biti kazano: ‘Lagao je i razvrat širio!’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!” (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

Abdullah ibn Mesud r.a. – IZREKE

Abdullah ibn Mesud r.a.

Neka se niko od vas u vjeri slijepo ne povodi za nekim čovjekom; ako on vjeruje, i ti ćeš vjerovati, a ako on uznevjeruje, i ti ćeš nevjerstvo učiniti. A ako se već za nekim morate povoditi neka to budu oni koji su umrli, jer od živih niko nije zaštićen od iskušenja i smutnje! (Ebu Davud u Ez-Zuhdu,140,Et-Taberani u djelu El-Mu’džemul-kebir,9/152 i Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/136)

Neka niko od vas ne bude slijepi povodljivac, oportunist! Neko upita: “A ko je to?!” Reče: “To je onaj koji govori: ‘Ja sam kao i ostali ljudi! Ako su na uputi, i ja sam s njima, a ako zalutaju, i ja ću s njima zalutati!'“ Naviknite svoje duše da ako ljudi učine nevjerstvo, da vi to ne činite! (Et-Tirmizi, 2008)

Neki je čovjek Abdullahu ibn Mesudu,radijallahu anhu, rekao: “Poduči me nekim sadržajnim i korisnim riječima!” On mu reče: “Obožavaj Allaha i ne pripisuj Mu sudruga, drži se Kur'ana, onako kako On propisuje i prihvati istinu ma od koga došla, makar i od nepoznatog i mrskoga, a odbaci laž i zabludu ma od koga došla, makar i od bližnjega i dragog!” (Ebu Nuajm u djelu El-Hil'ja, 1/134)

Rob neće doseći stvarnost imana dok ne spozna njegov vrhunac, a neće spoznati vrhunac imana dok mu siromaštvo ne bude draže od bogatstva, skromnost od ugleda, sve dok mu pohvala i pogrda ne budu iste vrijednosti! (Ahmed ibn Hanbel u djelu Ez-Zuhd, 1/106, i Ebu Nuajm u djelu EI-Hil'ja, 1/132.)

Od ispravnog jekina, čvrstog vjerovanja, jeste i to da ne udovoljavaš ljudima izazivajući Allahovu srdžbu, da ne zahvaljuješ nikome na onome čime te je Allah opskrbio, da nikoga ne koriš zbog onoga što ti je Allah uskratio; jer Allahovu opskrbu ne može povećati brižnost marljivoga, niti je može umanjiti prezir zavidnika. Doista je Allah Uzvišeni iz Svoje mudrosti i pravednosti učinio da sreća i smiraj dolaze sa zadovoljstvom i jekinom, a da tuga i briga dolaze sa sumnjom i nezadovoljstvom. (Hennad u djelu Ez-Zuhd,536, i ibn Ebu Du’nja u djelu El-Jekin,23)

Na Zemlji ne postoji ništa što bi tako dugo trebalo držati u pritvoru kao jezik! (Ibn Ebu Asim,23, i El-Fesevi u djelu El-Ma’rifetu vet-tarih,3/189)

Potraži živost svoga srca u tri situacije: prilikom učenja Kur'ana, u društvu u kojem se veliča Allah i u samoći, pa ako ga tu ne pronađeš, onda traži od Allaha da ti podari živo srce, jer ti si ga, očito, izgubio!

Budite izvori znanja, luče upute, zvona kuća i baklje noći. Budite snažnih srca, trošne odjeće. Budite poznati stanovnicima neba, a nepoznati među žiteljima Zemlje! (Ed-Darimi u djelu Es-Sunen,1/80 i Ibn Ebu Dun’ja u djelu Et-Tevaduu vel-humul,11)

Neki je čovjek u društvu Abdullaha ibn Mesuda, radijallahu anhu, kazao: “Ne želim biti iz skupine “ashabul-jemin” („oni sretni“) , već želim biti u skupini “el-mukar-rebin” („oni prvi“, stepen uzvišeniji od stepena „oni sretni“, vidjeti suru Waqi'a, op.PV.). Na ove riječi Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, reče: “Ovdje ima jedan čovjek čija je želja da ne bude proživljen kada umre”, misleći na sebe.

Jednom prilikom izašao je Abdullah b. Mesud, radijallahu anhu, a za njim krenu skupina ljudi. On ih upita: “Imate li neku potrebu?!” A oni rekoše: “Ne, nego želimo ići s tobom i biti u tvom društvu!” Na to im on reče: “Ne slijedite me, jer to je poniženje za vas, a iskušenje za mene!”

Za sebe je on rekao: “Da me poznajete kao što ja sebe poznajem, doista bi mi glavu pijeskom posipali!”

Također je kazao: “Eh da nam je nešto što ne volimo: ili smrt ili siromaštvo! Tako mi Allaha, čovjek može biti imućan ili siromašan, a meni je svejedno čime bih od toga dvoga bio iskušan. Ako bih bio imućan, to bi me pozvalo na milost i udjeljivanje, a ako bih bio siromašan, to bi me pozvalo na strpljenje.”

Obratio se ljudima, pa kazao: “Doista vam dani i noći prolaze, života vam manje ostaje, vaša se djela zapisuju, a smrt će doći iznenada! Ko posije dobročinstvo uskoro će ubrati sreću, a ko posije zlo uskoro će kajanje i očaj žnjeti. Svaki će sijač ubrati ono što je posijao. Sporom ne može umaći njegov udio, niti marljivi i brižljivi može ugrabiti više od onoga što mu je propisano!” ( Et-Taberani u djelu El-Mu'džemul-kebir, 8553, Ebu Nuajm u djelu Hil'jetul-evlija, 1/132-134, i El-Bejheki, u djelu El-Medhal, 439)

“Kome bude dato dobro, pa Allah mu ga je dao, a ko bude sačuvan od zla, pa Allah ga je od zla sačuvao!”

“Bogobojazni su ugledni, fakihi, šerijatski pravnici, predvodnici su, a druženje s njima je uvijek korisno.”

“Postoje samo dvije stvari: govor i uputa. Najbolji govor jeste Allahov govor, najbolja uputa jeste uputa Muhamedova, sallallahu alejhi ve sellem, a najveće zlo jesu novotarije u vjeri. Neka vas ne zavede dug život, i neka vas nada ne zaokupi, jer sve što će doći, zaista je blizu, a daleko je samo ono što se neće ni desiti. Nije li nesretnik onaj kome je nesreća još zapisana u utrobi njegove majke, a sretnik onaj ko uzme pouku iz života drugih?! Doista je oružani sukob s muslimanom nevjerstvo, a vrijeđanje je muslimana veliki grijeh. Nije dopušteno muslimanu izbjegavati svoga brata muslimana više od tri dana, već je obavezan poselamiti ga kada se sretnu, da mu se odazove ako ga ovaj pozove (na veselje) i da ga obiđe ako se razboli. Nema sumnje da je laž najgori govor. Laž ne dolikuje da se priča ni u zbilji ni u šali, čak i da čovjek nešto obeća svome djetetu pa to ne ispuni. Laž zaista vodi ka razvratu, a razvrat vodi ka vatri. Istina sigurno vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo vodi ka Džennetu. Za iskrenog će na Sudnjem danu biti kazano: ‘Istinu je govorio i dobročinstvo činio!’ A za lažljivca će biti kazano: ‘Lagao je i razvrat širio!’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kazivao nam je da će čovjek govoriti istinu, sve dok kod Allaha ne bude upisan među iskrene, a drugi će pak lagati, sve dok kod Allaha ne bude upisan među lažljivce!” (Et-Taberani, 857, i Abdurrezzak, 20.086)

Najistinitiji je govor u Allahovoj knjizi, a najčvršća veza je riječ bogobojaznosti. Najbolja vjera jeste vjera Ibrahimova. Najbolja je praksa praksa Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem Najbolja je uputa uputa vjerovjesnika, alejhi selam. Najbolji je govor zikr, veličanje Allaha. Najbolje kazivanje jeste kazivanje Kur'ana. Najbolji dio posla jeste lijepo okončanje. Najpogubnije su novotarije. Malo i dovoljno bolje je od mnoštva koje čovjeka zavede. Duša koju možeš popraviti bolja ti je od bogatstva koje ne možeš izbrojati. Najgore pravdanje jeste ono pri smrtnom času, a najgore je kajanje ono na Sudnjem danu. Najgora zabluda jeste zabluda poslije upute. Najbolje je bogatstvo bogatstvo duše. Najbolja sprema za putovanje jeste bogobojaznost. Najbolje što se u srcu može posaditi jeste čvrsto vjerovanje i sumnja u pozive nevjerstva. Najgore sljepilo jeste sljepilo srca.Alkohol je majka svih zala. Žene su šejtanska užad. Mladost je jedan stepen ludosti. A naricanje za umrlim jeste džahilijjetska praksa.

Neki ljudi na džumu dolaze samo da stignu na namaz i Allaha s lijenošću i rijetko spominju. Najveći je grijeh laž. Ko čuva svoju čednost i čestitost, i Allah će ga zaštititi. Ko svoju srdžbu guši, Allah će ga nagraditi. Ko prašta ljudima, Allah će njemu oprostiti. Ko se strpi u iskušenju, Allah će mu na kraju to platiti. Najgora zarada jeste zarada od kamate. Najgora hrana je iz uzurpiranog imetka jetima. Dovoljno je nekom od vas ono malo čime se zadovolji duša, jer svi se selimo u kuću dužine samo 4-5 aršina. Posao se procjenjuje na kraju, a dobra djela po onome u čemu čovjek okonča. Najbolja smrt jeste pogibija na Allahovom putu. Ko se oholo uzdiže, Allah će ga prizemljiti. A ko griješi prema Allahu, pokorit će se šejtanu. (El-Bejheki u djelu El-Medhal, 796,Ebu Nuajm u djelu El-Hil’ja,1/138-139, i Ebu Davud u djelu Ez-Zuhd, 170)

Jezikom protiv sebe ?

piše: prof. Muhamed Fazlović

Poznata izreka ”Progovori da ti kažem ko si !” dovoljno upečatljivo sumira u kojoj mjeri jezik predstavlja jednu osobu, njena ubjeđenja, podsvjesna razmišljanja i emocije. Stoga nalazimo da Poslanik, a.s., apeluje na vjernike da ‘čuvaju jezik’: 

” Ko mi garantira čistoću jezika i spolnog mjesta, ja mu garantiram Džennet ” veli Božiji Poslanik, a bilježe El-Buhari i Muslim.

El-Buhari bilježi i da je Poslanik, a.s., kazao:  

” Čovjek izgovori riječ dragu Allahu, ne obraćajući pažnju na nju, a Allah će ga zbog nje uzdići na visoke stepene; drugi izgovori riječ koja rasrdi Allaha, ne obraćajući pažnju na nju, a zbog nje će biti bačen u Džehennem.”

Imamo li u vidu da je temeljna odrednica bošnjačkog bića islam, zapazit ćemo da se u našoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji često čuju izreke i izrazi koji su, istina uglavnom nesvjesno izgovoreni, u direktnoj koliziji s osnovnim načelima islama. Neke od njih predstavljaju direktnu negaciju Božije jednoće, tevhida, da nas Allah sačuva. Druge su manje ozbiljne, ali bi ih trebalo izbjegavati. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko takvih izreka i izraza.
 

Nećemo se baviti zaklinjanjem svim i svačim, kao: Tita mi!, Matere mi!, Života mi! i slično. Kazat ćemo samo da je zaklinjanje bilo čim osim Bogom, Stvoriteljem muslimanu i muslimanki zabranjeno. Također, nećemo govoriti o psovci, i upotrebi termina ”kopile”, ”drolja”, ” beštija”, ” kurva” i sl., a koje je muslimanu strogo zabranjeno koristiti ako to što se spočitava ovim izjavama nije dokazano u slučaju osobe kojoj se upućuju, a možda ni tada. Navest ćemo na kraju i nekoliko izraza koji nemaju negativne vjerske implikacije, ali bi bilo dobro da ih se muslimani oslobode.

Ni Bog mu ne može pomoći. Ni Bog ne zna.
 

Izgovarajući ovakve rečenice, oni koji to čine, često i nesvjesno, negiraju prvi imanski šart, tj. Božija velika svojstva, jer su Allahove, dž.š., osobine, između ostalih, i da sve zna i da sve može.

Molim te k'o Boga. Volim te k'o Boga.
 

Sve ove i ovakve izreke predstavljaju pripisivanje Bogu druga, dovođenje nekog drugog u ravan sa Njim, što predstavlja najveći grijeh u islamu- širk.

Bog i doktori
 

Obično se u bolesti kaže da o zdravlju odlučuju ”Bog i doktor”. Islam nije fatalistička vjera i on traži od svojih pripadnika da se liječe kod ljekara. Međutim, islam također uči da se, kako glasi šesti imanski šart, ”sve događa i biva Božijom voljom i određenjem”. Zato je pogrešno kazati ”Bog i doktori” jer se time doktori stavljaju u istu ravan sa Bogom. To je dakako širk. Ispravno je kazati ” Bog pa doktori”.

Obožavanja nogometaša, pjevača, hrane…
 

Često se u svakodnevnom govoru može čuti kako neko obožava nekog igrača, pjevača, glumca, piće, jelo, djevojku, ili nešto drugo. Sportski novinari nerijetko sportistima sa kojima rade intervju postavljaju sljedeće pitanja: Kojeg igrača obožavate? Koji klub obožavate?. Glagol «obožavati» je nastao od riječi Bog. Muslimani znaju da se niko, osim Boga, ne može obožavati.

Muke Isusove. Razapeo se k'o Isus Krist.
 

Ovakvo poređenje je, s islamskog stanovišta, neprihvatljivo, jer implicira da je Isa, a.s., (Isus) bio razapet na krst i da je pri tom prošao kroz stravične muke. Po Kur'anu, međutim, Isa, a.s., nije razapet, niti je prošao muke raspeća na krstu, već je ”uzdignut”, kako Kur'an veli.

Bogu za leđima ili Bogu iza nogu.
 

Ova poštapalica koristi se kada se želi iskazati udaljenost, zabačenost, zapostavljenost jednog mjesta. No, ona je blasfemična, jer implicira postojanje mjesta o kojem Bog ne brine i niti ga ima u vidu.

Tako mi pao grah. Takav mi horoskop.
 

Ove i ovakve izreke u najdirektnijoj su suprotnosti sa šestim imanskim šartom. Naime, sve na svijetu se dešava po Božijem određenju, a ne zato što je tako grah pao ili što tako stoji u horoskopu neke trećerazredne novine napisanog od strane trećerazrednog novinara koji je za taj horoskop naplatio honorar kao i za bilo koji drugi članak.

Kad zna Bog, nek’ zna i narod.
 

Nije mali broj ljudi koji čine javno grijehe (piju alkohol, ne poste,…), iako znaju da nisu u pravu. Mnogi od njih ne mogu da se suzdrže da barem javno ne griješe. Tu svoju slabost oni najčešće pravdaju riječima: Kad zna Bog nek’ zna i narod. Ovakav stav je potpuno pogrešan, a uz to je i licemjeran. Naime, mnogi od tih ljudi imaju i drugih mahana, za koje Bog također zna, ali se oni ne trude da ih pokažu narodu, već ih kriju. Kur'an i hadis prave razliku između potajnog griješenja koga se čovjek stidi, i onog javnog, demonstrativnog. Nemjereno je veća odgovornost one osobe koja drsko i oholo javno griješi, jer na taj način promoviše i reklamira zlo, a svaka se reklama skupo plaća.

Bog je u Kur'anu kazao: Čuvaj se, čuvat ću te ???
 

Nigdje u Kur'anu ne piše: Čuvaj se, čuvat ću te ! Veliki je grijeh pripisivati Allahu, dž.š., nešto što On nije rekao. S te strane ovakva izreka je pogrešna.

Bogu Božije, caru carevo.
 

Ovo je biblijsko geslo, potpuno oprečno islamskom duhu integracije svjetovnog i duhovnog u jednu cjelinu, kako bi se izbjegao sindrom ‘podijeljene ličnosti’ kojoj će jedno nalagati vjera, a drugo zakoni. Bog je stvorio nebesa i zemlju i sve što je između njih. Dakle, Bogu, Stvoritelju, pripada sve i na Dunjaluku i na Ahiretu.

Grijeh ne ide u usta, već iz usta.
 

Nije tačno da grijeh ne ide u usta, jer je muslimanima Allah, dž.š., zabranio da jedu svaku haramom stečenu hranu, svinjetinu i da piju alkohol. S druge strane, tačno je da grijeh izlazi iz usta u vidu izgovorene psovke, laži, ogovaranja i drugog ružnog govora.

I Bog samo tri puta pomaže.
 

Nigdje u islamu nije utemeljena tvrdnja da Bog samo tri puta pomaže. Božija milost je neizmjerna i On se odaziva kad Ga usrdno zamolimo. Ovakva izreka upućuje na kršćansko učenje o Božijem trojstvu ( Duh, Sin i Otac), što je sa stanovišta islama pogrešno.

Do-zla-boga dosadan.
 

Ova sintagma implicira postojanje dva boga: jednog koji je dobar i drugog koji je zao, što je neprihvatljivo sa stanovišta islama. Za Bošnjake ova je sintagma griješna i neprihvatljiva i u slučaju da se misli na jednog Boga, jer se zna da je Bog Milostiv, Samilostan, Pravedan, te se nikako za Njega ne može kazati da je zao.

Crni petak
 

Sintagmu ”crni petak” iskonstruisali su nemuslimani. Za razliku od petka, dana kad muslimani obavljaju svoju zajedničku molitvu i uz koji se veže pridjev crni, uz nedjelju, kada kršćani idu na misu, vrlo često se upotrebljava pridjev sveta, pa nerijetko se čuje: ”sveta nedjelja” ili ”sveta nedjeljica”. Dakle, za muslimane je petak najodabraniji dan u sedmici, kao što je ramazan odabrani mjesec u godini, te je stoga sintagma ”crni petak” za nas neprihvatljiva.

”Pasji grobovi”
 

Lokalitet sa ovim toponimom nalazi se na području općine Sapna. Sa tim nazivom zabilježen je u svim kartama i u katastarskim knjigama. On jeste lokalnog karaktera, ali je vrlo bitan, jer govori o odnosu Srba prema Bošnjacima. Naime, sasvim je razumljivo, da svako kad čuje za taj toponim pomisli da se na tom lokalitetu nalaze grobovi pasa. Međutim, na tom lokalitetu se nisu nalazili nikakvi grobovi pasa, već muslimanski mezarovi. Koliko nas Srbi ”vole” i šta nam i o nama misle, najbolje smo osjetili u vremenu minule Agresije. Zato ne treba da čudi i što su taj lokalitet nazvali ”Pasji grobovi”. Za Bošnjake sapanjskog kraja ovo mjesto je oduvijek nazivano ”Turski grobovi”.

Omrsiti se.
 

Kada musliman prekine post, bilo da je riječ u vremenu iftara ili da je to iz raznih razloga učinio prije toga, pogrešno je reći da se omrsio. I ovaj izraz su muslimani preuzeli od kršćana. Naime, njihov post se sastoji u tome da oni ne smiju jesti masnu, mrsnu, hranu, ali smiju piti vodu i jesti drugu nemasnu hranu. Njihov post, a ne naš, prekida se kada pojedu nešto masno, mrsno, kada se omrse. Muslimani prekinu post i time što će se napiti vode ili pojesti nešto drugo što ne mora biti masno. Musliman, dakle, ne omrsi se, već se jednostavno kaže da je prekinuo post ili iftario.

Božanstven ugođaj.
 

Kao što se samo Bog može obožavati, tako i pridjev Božanstven pripada samo Bogu. Nikav ugođaj, slika, ljepota, dakle, ne može biti Božanstven.
 
Da začas klanjamo, pa da kahvu natenane popijemo.
 
Nažalost, kod muslimana, i to onih koji klanjaju, dešava se i to da namaz zbrze, kako bi imali više vremena kahvu da piju. Obratite pažnju !

Tata, strina i ujača.
 

Zanimljivo je da mnogi Bošnjaci majčinog brata zovu dajdža, a njegovu ženu ujača. Isto tako očevog brata zovu amidža, a njegovu ženu strina. Kao što rodbinski par čine ujak i ujača (ujna), stric i strina i tetak i tetka, tako bi trebalo biti i u slučaju dajdža-dajdžinica (dajnica) i amidža-amidžinca. Kombinaciju u nazivima bliže rodbine činili su samo Bošnjaci, dok kod Srba i Hrvata nećete naći da svoga strica zovu amidžom ili ujaka dajdžom. Činjeno je to najvjerovatnije zbog kompleksa niže vrijednosti, osjećaja da je sve tuđe ljepše i bolje, koji je na razne načine nametan Bošnjacima u proteklom vremenu. Isti je slučaj i sa korištenjem izraza tata, umjesto babo.

Jezikom protiv sebe ?

piše: prof. Muhamed Fazlović

Poznata izreka ”Progovori da ti kažem ko si !” dovoljno upečatljivo sumira u kojoj mjeri jezik predstavlja jednu osobu, njena ubjeđenja, podsvjesna razmišljanja i emocije. Stoga nalazimo da Poslanik, a.s., apeluje na vjernike da ‘čuvaju jezik’: 

” Ko mi garantira čistoću jezika i spolnog mjesta, ja mu garantiram Džennet ” veli Božiji Poslanik, a bilježe El-Buhari i Muslim.

El-Buhari bilježi i da je Poslanik, a.s., kazao:  

” Čovjek izgovori riječ dragu Allahu, ne obraćajući pažnju na nju, a Allah će ga zbog nje uzdići na visoke stepene; drugi izgovori riječ koja rasrdi Allaha, ne obraćajući pažnju na nju, a zbog nje će biti bačen u Džehennem.”

Imamo li u vidu da je temeljna odrednica bošnjačkog bića islam, zapazit ćemo da se u našoj svakodnevnoj govornoj komunikaciji često čuju izreke i izrazi koji su, istina uglavnom nesvjesno izgovoreni, u direktnoj koliziji s osnovnim načelima islama. Neke od njih predstavljaju direktnu negaciju Božije jednoće, tevhida, da nas Allah sačuva. Druge su manje ozbiljne, ali bi ih trebalo izbjegavati. Ovom prilikom navest ćemo nekoliko takvih izreka i izraza.
 

Nećemo se baviti zaklinjanjem svim i svačim, kao: Tita mi!, Matere mi!, Života mi! i slično. Kazat ćemo samo da je zaklinjanje bilo čim osim Bogom, Stvoriteljem muslimanu i muslimanki zabranjeno. Također, nećemo govoriti o psovci, i upotrebi termina ”kopile”, ”drolja”, ” beštija”, ” kurva” i sl., a koje je muslimanu strogo zabranjeno koristiti ako to što se spočitava ovim izjavama nije dokazano u slučaju osobe kojoj se upućuju, a možda ni tada. Navest ćemo na kraju i nekoliko izraza koji nemaju negativne vjerske implikacije, ali bi bilo dobro da ih se muslimani oslobode.

Ni Bog mu ne može pomoći. Ni Bog ne zna.
 

Izgovarajući ovakve rečenice, oni koji to čine, često i nesvjesno, negiraju prvi imanski šart, tj. Božija velika svojstva, jer su Allahove, dž.š., osobine, između ostalih, i da sve zna i da sve može.

Molim te k'o Boga. Volim te k'o Boga.
 

Sve ove i ovakve izreke predstavljaju pripisivanje Bogu druga, dovođenje nekog drugog u ravan sa Njim, što predstavlja najveći grijeh u islamu- širk.

Bog i doktori
 

Obično se u bolesti kaže da o zdravlju odlučuju ”Bog i doktor”. Islam nije fatalistička vjera i on traži od svojih pripadnika da se liječe kod ljekara. Međutim, islam također uči da se, kako glasi šesti imanski šart, ”sve događa i biva Božijom voljom i određenjem”. Zato je pogrešno kazati ”Bog i doktori” jer se time doktori stavljaju u istu ravan sa Bogom. To je dakako širk. Ispravno je kazati ” Bog pa doktori”.

Obožavanja nogometaša, pjevača, hrane…
 

Često se u svakodnevnom govoru može čuti kako neko obožava nekog igrača, pjevača, glumca, piće, jelo, djevojku, ili nešto drugo. Sportski novinari nerijetko sportistima sa kojima rade intervju postavljaju sljedeće pitanja: Kojeg igrača obožavate? Koji klub obožavate?. Glagol «obožavati» je nastao od riječi Bog. Muslimani znaju da se niko, osim Boga, ne može obožavati.

Muke Isusove. Razapeo se k'o Isus Krist.
 

Ovakvo poređenje je, s islamskog stanovišta, neprihvatljivo, jer implicira da je Isa, a.s., (Isus) bio razapet na krst i da je pri tom prošao kroz stravične muke. Po Kur'anu, međutim, Isa, a.s., nije razapet, niti je prošao muke raspeća na krstu, već je ”uzdignut”, kako Kur'an veli.

Bogu za leđima ili Bogu iza nogu.
 

Ova poštapalica koristi se kada se želi iskazati udaljenost, zabačenost, zapostavljenost jednog mjesta. No, ona je blasfemična, jer implicira postojanje mjesta o kojem Bog ne brine i niti ga ima u vidu.

Tako mi pao grah. Takav mi horoskop.
 

Ove i ovakve izreke u najdirektnijoj su suprotnosti sa šestim imanskim šartom. Naime, sve na svijetu se dešava po Božijem određenju, a ne zato što je tako grah pao ili što tako stoji u horoskopu neke trećerazredne novine napisanog od strane trećerazrednog novinara koji je za taj horoskop naplatio honorar kao i za bilo koji drugi članak.

Kad zna Bog, nek’ zna i narod.
 

Nije mali broj ljudi koji čine javno grijehe (piju alkohol, ne poste,…), iako znaju da nisu u pravu. Mnogi od njih ne mogu da se suzdrže da barem javno ne griješe. Tu svoju slabost oni najčešće pravdaju riječima: Kad zna Bog nek’ zna i narod. Ovakav stav je potpuno pogrešan, a uz to je i licemjeran. Naime, mnogi od tih ljudi imaju i drugih mahana, za koje Bog također zna, ali se oni ne trude da ih pokažu narodu, već ih kriju. Kur'an i hadis prave razliku između potajnog griješenja koga se čovjek stidi, i onog javnog, demonstrativnog. Nemjereno je veća odgovornost one osobe koja drsko i oholo javno griješi, jer na taj način promoviše i reklamira zlo, a svaka se reklama skupo plaća.

Bog je u Kur'anu kazao: Čuvaj se, čuvat ću te ???
 

Nigdje u Kur'anu ne piše: Čuvaj se, čuvat ću te ! Veliki je grijeh pripisivati Allahu, dž.š., nešto što On nije rekao. S te strane ovakva izreka je pogrešna.

Bogu Božije, caru carevo.
 

Ovo je biblijsko geslo, potpuno oprečno islamskom duhu integracije svjetovnog i duhovnog u jednu cjelinu, kako bi se izbjegao sindrom ‘podijeljene ličnosti’ kojoj će jedno nalagati vjera, a drugo zakoni. Bog je stvorio nebesa i zemlju i sve što je između njih. Dakle, Bogu, Stvoritelju, pripada sve i na Dunjaluku i na Ahiretu.

Grijeh ne ide u usta, već iz usta.
 

Nije tačno da grijeh ne ide u usta, jer je muslimanima Allah, dž.š., zabranio da jedu svaku haramom stečenu hranu, svinjetinu i da piju alkohol. S druge strane, tačno je da grijeh izlazi iz usta u vidu izgovorene psovke, laži, ogovaranja i drugog ružnog govora.

I Bog samo tri puta pomaže.
 

Nigdje u islamu nije utemeljena tvrdnja da Bog samo tri puta pomaže. Božija milost je neizmjerna i On se odaziva kad Ga usrdno zamolimo. Ovakva izreka upućuje na kršćansko učenje o Božijem trojstvu ( Duh, Sin i Otac), što je sa stanovišta islama pogrešno.

Do-zla-boga dosadan.
 

Ova sintagma implicira postojanje dva boga: jednog koji je dobar i drugog koji je zao, što je neprihvatljivo sa stanovišta islama. Za Bošnjake ova je sintagma griješna i neprihvatljiva i u slučaju da se misli na jednog Boga, jer se zna da je Bog Milostiv, Samilostan, Pravedan, te se nikako za Njega ne može kazati da je zao.

Crni petak
 

Sintagmu ”crni petak” iskonstruisali su nemuslimani. Za razliku od petka, dana kad muslimani obavljaju svoju zajedničku molitvu i uz koji se veže pridjev crni, uz nedjelju, kada kršćani idu na misu, vrlo često se upotrebljava pridjev sveta, pa nerijetko se čuje: ”sveta nedjelja” ili ”sveta nedjeljica”. Dakle, za muslimane je petak najodabraniji dan u sedmici, kao što je ramazan odabrani mjesec u godini, te je stoga sintagma ”crni petak” za nas neprihvatljiva.

”Pasji grobovi”
 

Lokalitet sa ovim toponimom nalazi se na području općine Sapna. Sa tim nazivom zabilježen je u svim kartama i u katastarskim knjigama. On jeste lokalnog karaktera, ali je vrlo bitan, jer govori o odnosu Srba prema Bošnjacima. Naime, sasvim je razumljivo, da svako kad čuje za taj toponim pomisli da se na tom lokalitetu nalaze grobovi pasa. Međutim, na tom lokalitetu se nisu nalazili nikakvi grobovi pasa, već muslimanski mezarovi. Koliko nas Srbi ”vole” i šta nam i o nama misle, najbolje smo osjetili u vremenu minule Agresije. Zato ne treba da čudi i što su taj lokalitet nazvali ”Pasji grobovi”. Za Bošnjake sapanjskog kraja ovo mjesto je oduvijek nazivano ”Turski grobovi”.

Omrsiti se.
 

Kada musliman prekine post, bilo da je riječ u vremenu iftara ili da je to iz raznih razloga učinio prije toga, pogrešno je reći da se omrsio. I ovaj izraz su muslimani preuzeli od kršćana. Naime, njihov post se sastoji u tome da oni ne smiju jesti masnu, mrsnu, hranu, ali smiju piti vodu i jesti drugu nemasnu hranu. Njihov post, a ne naš, prekida se kada pojedu nešto masno, mrsno, kada se omrse. Muslimani prekinu post i time što će se napiti vode ili pojesti nešto drugo što ne mora biti masno. Musliman, dakle, ne omrsi se, već se jednostavno kaže da je prekinuo post ili iftario.

Božanstven ugođaj.
 

Kao što se samo Bog može obožavati, tako i pridjev Božanstven pripada samo Bogu. Nikav ugođaj, slika, ljepota, dakle, ne može biti Božanstven.
 
Da začas klanjamo, pa da kahvu natenane popijemo.
 
Nažalost, kod muslimana, i to onih koji klanjaju, dešava se i to da namaz zbrze, kako bi imali više vremena kahvu da piju. Obratite pažnju !

Tata, strina i ujača.
 

Zanimljivo je da mnogi Bošnjaci majčinog brata zovu dajdža, a njegovu ženu ujača. Isto tako očevog brata zovu amidža, a njegovu ženu strina. Kao što rodbinski par čine ujak i ujača (ujna), stric i strina i tetak i tetka, tako bi trebalo biti i u slučaju dajdža-dajdžinica (dajnica) i amidža-amidžinca. Kombinaciju u nazivima bliže rodbine činili su samo Bošnjaci, dok kod Srba i Hrvata nećete naći da svoga strica zovu amidžom ili ujaka dajdžom. Činjeno je to najvjerovatnije zbog kompleksa niže vrijednosti, osjećaja da je sve tuđe ljepše i bolje, koji je na razne načine nametan Bošnjacima u proteklom vremenu. Isti je slučaj i sa korištenjem izraza tata, umjesto babo.

Poslanikove, s.a.v.s. metode pozivanja u vjeru

Piše: dr.Šefik Kurdić 

 

Poslanikove, s.a.v.s, metode pozivanja u vjeru bile su rezultat Allahovog, dž.š, nadahnuća. Odgajao ga je njegov Gospodar, pa su, otuda, i metode koje je koristio bile savršene i potpune. Ovom prilikom iznosimo neke metode prepoznatljive za posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. 

 

Da bi ideju islama što više približio onima kojima se obraćao, Muhammed, a.s, često se koristio kazivanjima i pričama. Ta kazivanja efektno su djelovala na svijest ljudi i time se olakšavalo prihvatanje određenih propisa i odbacivanje negativnosti. Osim toga, takva kazivanja podsticajno su djelovala na slušaoce u mnogim segmentima njihova života. 

 

Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

” Jedan čovjek je putujući izuzetno ožednio, te našavši jedan bunar siđe i napi se vode. Kada je izišao, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada primijeti: Psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla! Zatim je, ponovo, sišao u bunar, zagrabio svojom obućom vodu, a onda je zubima nosio vraćajući se iz bunara i napojio psa. Zbog toga mu je Allah oprostio. Ashabi su, tada, upitali: Zar i u usluzi životinjama imamo nagradu?! Poslanik, s.a.v.s, je odgovorio: U svemu što ima živu jetru je nagrada” ! [1] 

 

Habbab b. Erett, r.a, prenosi: Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, na progone idolopoklonika, a on bijaše u hladu Kjabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: “Zar nećeš tražiti pomoć od Allaha ?! Zar nećeš učiniti dovu” ?! On na to odgovori: “Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca za koje bi iskopali rupu u zemlji. Zatim bi osuđenog stavili u rupu, donijeli pilu i njome mu prepilali glavu na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali. Sve to ne bi ga natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta[2] nikog se ne plašeći, izuzev Allaha i vuka, zbog svoga stada. Međutim, vi ste nestrpljivi”![3]

 

Buđenje nade u čovjeku 

 

Poslanik islama, s.a.v.s, u svojim da'vetskim nastupima ne ostavlja vjerniku prostor za razočarenje i potištenost. Naprotiv, uvijek budi nadu i obećanje zbog čega vjernik, bez obzira na poteškoće i iskušenja, izlazi ozaren i zadovoljan. Koliko se vjernik psihološki rasterećuje najbolje će ilustrirati sljedeći primjeri: 

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Allah Uzvišeni veli: “Mome robu – vjerniku, kome Ja usmrtim voljenu osobu, a on se strpi, nema druge nagrade osim Dženneta”![4]

 

Enes, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je Allah Uzvišeni rekao: 

 

“Ukoliko Ja nekog od od Svojih robova iskušam oduzimanjem vida, pa se strpi, to ću mu nadoknaditi Džennetom”![5]

 

Ebu Se'id i Ebu Hurejre, r.a, prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu, zbog toga, Allah ne oprosti dio njegovih grijeha”![6]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika i vjernicu ne prestaju pogađati razne nedaće: one koje se odnose na njih, njihovu djecu ili imetak, sve dok se ne izbrišu njihovi grijesi, tako da susretnu Allaha bez ijednog grijeha”![7]

 

Enes, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Kada Allah htjedne Svome robu dobro, onda požuri sa kaznama još na ovom svijetu. A kada Allah htjedne Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu!” Zatim je dodao: “Veličina nagrade je, doista, prema veličini iskušenja! Zato, kada Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba”![8]

 

Stalno odazivanje na molbe 

 

Jedna od prepoznatljivih Poslanikovih, s.a.v.s, metoda koja je vezivala ljude za određenu ideju jeste stalno odazivanje ma molbe onih koji nešto traže, samo ako je to u skladu sa islamskim propisima, svejedno da li se radilo o davanju savjeta, materijalnom potpomaganju ili, pak, dovi Allahu, za nekog od svojih sljedbenika. 

 

Primjer Ebu Hurejre, r.a, to najbolje potvrđuje. On, naime, kaže: “Pozivao sam svoju majku u islam, budući da je bila idolopoklonik. Kada sam je jednog dana pozvao, čuo sam kako se veoma ružno o Poslaniku, s.a.v.s, izražava. Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, plačući, zamolivši ga: Allahov Poslaniče, pozvao sam svoju majku u islam, ali me je odbila! Kada sam je danas pozvao, čuo sam veoma loše riječi o tebi! Molim te, prouči dovu Allahu da uputi majku Ebu Hurejre! Allahov Poslanik, s.a.v.s, tada je proučio: Gospodaru, uputi majku Ebu Hurejre! Izašao sam od njega radostan zbog toga. Kada sam se približio kući, majka je začula moje korake i rekla mi: Sačekaj, Ebu Hurejre! Čuo sam pljuštanje vode. Ona se okupala, obukla odjeću i pokrivač, otvorila mi vrata a onda izjavila: Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”! Vratio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Plakao sam od sreće! Rekao sam mu: Allahov Poslaniče, donosim ti radosnu vijest: Allah je uslišio tvoju dovu i moju majku je uputio! On je zahvalio Allahu i rekao: Dobro. Tada sam mu rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja i moja majka budemo dragi vjernicima, kao i oni nama!, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, proučio: Gospodaru, učini Svoga roba i njegovu majku dragim Tvojim robovima, a i njima dragim druge vjernike!* Nakon toga, nije bilo ni jednog vjernika koji je čuo za mene a da me nije zavolio, iako me nije ni vidio”![9]

 

Isticanje ahiretskog uživanja 

 

Isticanje uživanja na ahiretu pozitivno je djelovalo na podnošenje svih ovozemaljskih iskušenja. Takvom mudrom metodom Allahov Poslanik,s.a.v.s, je na najbolji način učvršćivao svoje sljedbenike da ne poklenknu pred svim iskušenjima na putu da've i njenog realiziranja. 

 

Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi: Jednom prilikom je Omer b. el-Hattab, r.a, došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji je spavao na tvrdoj hasuri, od koje su mu na tijelu i licu bili ožiljci, tako da je Omer, r.a, zaplakao. Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: “Šta te je rasplakalo”? On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, perzijski kralj i vizantijski car uživaju i pored svog kufra, a ti si Allahov Poslanik! On mu reče: Zar nisi zadovoljan da njima pripadne dunjaluk a tebi ahiret”?![10]

 

Ahiretskim uživanjima zaboravimo na ovosvjetske nesreće i bezbolnije ih podnosimo. Kako i ne bismo, kada Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, obećava: “U tom će se začuti glas: O stanovnici Dženneta, od danas ćete uvijek biti zdravi i više nikada bolesni nećete biti! Od danas ćete vječno živjeti i više nikada umrijeti nećete! Od danas ćete uvijek mladi biti i više nikada ostarjeti nećete! Od danas ćete u izobilju uživati više nikada nestašicu osjetiti nećete”![11] U tom su značenju i riječi Allaha Uzvišenog: (I njima će se doviknuti: Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!)[12]

 

Kako bi vjernik mogao ostati imun na obećanja, koja je od Vjerovojesnika, s.a.v.s, prenio Ebu Hurejre, r.a. “Allah Uzvišeni veli: Svojim dobrim robovima sam pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je na ljudski um palo.[13] Poslanik, s.a.v.s, dalje nastavlja: Potvrda za to su i riječi Allaha Uzvišenog: (I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju!)[14]

 

Velikodušnost i praštanje 

 

Poslanikova, s.a.v.s, velikodušnost i stalna praksa praštanja, i onda kada je bio superioran i imao mogućnost druge kazniti, uveliko će osvojiti srca ljudi i promijeniti njihov životni tok. Kakav je samo mogao ostaviti trag Allahov Poslanik, s.a.v.s, na čovjeka koji ga je htio ubiti, a nakon što se situacija promijenila i takvu mogućnost zadobio Vjerovjesnik, s.a.v.s, on ga, umjesto ubistva ili bilo kakvih drugih sankcija, velikodušno oslobađa i veoma ljubazno ispraća?! Takav postupak je na najefikasniji način razoružao tog čovjeka, i od ljutog neprijatelja islama i muslimana načinio iskrenog sljedbenika te ideje i gorljivog da'iju na Allahovom putu ! 

 

Džabir b. Abdullah, r.a, prenosi da su se muslimani poslije jedne bitke razišli u jednoj dolini i odmarali se u hladovima stabala, što je, takođe, i Poslanik, s.a.v.s, učinio. Svoju sablju je objesio o granu stabla pod kojim se odmarao. Kada se probudio vidio je neprijatelja kako mu stoji iznad glave, sa njegovom sabljom, i veli mu: “Ko će te odbraniti od mene”?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, odgovori: “Allah”! I drugi put ga je upitao: “Ko će te odbraniti od mene”?! Poslanik, s.a.v.s, mu je mirno odgovorio: “Allah”! Nakon toga situacija se promijenila. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije ga kaznio, nego mu je velikodušno oprostio![15]

 

U rivajetu Ebu Bekra el-Isma'ilija stoji: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Allah”! Neprijatelju je sablja ispala iz ruke, a onda ju je uzeo Poslanik, s.a.v.s, upitavši ga: “A ko će sada tebe odbraniti od mene”?! On ga je zamolio da prema njemu dobro postupi, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, upitao: “Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik”! On je odgovorio: “Ne! Ali ti obećavam da se neću boriti protiv tebe niti ću biti sa narodom koji se bude protiv tebe borio”!, našto ga je pustio. Kada se vratio svojim drugovima, rekao im je: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka”![16]

 

Ibn Ishak tvrdi da je taj idolopoklonik prešao kasnije, zbog ovakvog postupka Vjerovjesnika, s.a.v.s, na islam, a El-Vakidi tvrdi da je on, nakon prelaska na islam, izuzetnoi puno da'vetski djelovao u svom narodu i da je, njegovim djelovanjem, veliki broj ljudi prihvatio islam![17]

 

Poslanikov, s.a.v.s, lijep odnos spram Židova Zejd b. Sa'ne rezultirao je njegovim prelaskom na islam. On je, jednom prilikom, došao tražiti dug od Poslanika, s.a.v.s. Međutim, grubo se ponašao i vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s, nakon čega ga je Omer, r.a, htio ubiti. Poslanik, s.a.v.s, veoma smireno i sa smiješkom na usnama smirio je Omera, r.a, naredivši mu da izmiri dug Židovu, i ne samo to – nego da mu na to doda još dvadeset sa'a hurmi. Ovaj postupak toliko je dirnuo spomenutog Židova, da je vrlo brzo nakon toga izgovorio šehadet i prešao na islam![18]

 

Blagost i bratski odnos 

 

Blagost i bratski odnos Poslanikov, s.a.v.s, prema svakom sljedbeniku rezultirali su zavidnim uspjesima. On je tuđe greške liječio blagošću. Greške je htio otkloniti, a ne grubo ih kritikovati i time problem još više produbiti. Dovoljno je, u ovom pogledu, navesti grešku koju je načinio Mu'avija es-Sulemi, r.a, i način na koji je reagovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

 

Jedan čovjek je kihnuo u toku namaza, pa mu je Mu'avija b. El-Hakim, koji je takođe bio u namazu, rekao: “Jerhamukellah”!, našto su svi ljudi, iznenađeni, počeli udarati po svojim stegnima. Mu'avija kaže: *Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s, završio namaz, blago mi se obratio: “Ovaj namaz, doista, ne trpi govor ljudi. On sadrži slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana”! Nakon toga, Mu'avija je izjavio: “Tako mi Allaha, nikada prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s.a.v.s”![19]

 

Metoda obećanja i zastrašivanja 

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s, na da'vetskom putu upotrebljavao je raznovsrne i djelotvorne metode. Temeljna karakteristika njegovog da'vetskog angažiranja bila je savršena procjena mjesta i vremena. Njegovo interpretiranje časnoga islama kreće se od obećanja Dženneta i njegovih ljepota, do zastrašivanja Džehennemom i njegovim strahotama. Zato je koristio argumente veoma bliske ljudima, njihovom životu i navikama, čime aktivira ljudski intelekt i uspavanu svijest. 

 

Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Džennet je, zaista, bliži svakome od vas od sveze vaše obuće, a i Džehennem isto tako”![20]

 

Enes, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: 

 

“Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a sa njim ostaju njegova djela”![21]

 

Ebu Zerr, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz džamije”![22]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako se šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je uklonio sa puta kako ne bi smetalo prolaznicima”![23]

 

Džabir, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s,rekao: 

 

“Nijedan musliman ne zasadi sadnicu sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana”![24]

 

Naravno, savršene metode mogle su rezultirati i savršenim rezultatima. Spomenutim metodama mogao se služiti samo onaj koga je Njegov Gospodar odgojio i najbolji mu odgoj dao! Upravo tako perfektnim metodama u da'vi mogla se odgojiti čitava plejada časnih ashaba. Uz te metode Abdullah b. Omer, r.a, znao je za kulturu ponašanja i islamski bonton sa samo pet godina života! Samo u takvoj školi mogao se odgojiti Abbas, r.a, amidža Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je od njega bio stariji dvije godine, ali je na pitanje: “Ko je stariji: ti ili Poslanik, s.a.v.s”?, odgovorio: “Allahov Poslanik, s.a.v.s, je stariji, a ja sam rođen dvije godine prije njega”!!! 

 

[1] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[2] Tj. s kraja na kraj Arabijskog poluotočja.

[3] Hadis bilježi Buhari.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Hadis bilježi Buhari.

[6] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[7] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen-sahih.

[8] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen.

[9] Hadis bilježi Muslim.

[10] Hadis bilježi Muslim.

[11] Hadis bilježe Muslim i Tirmizi.

[12] El-A'raf, 43.

[13] Bilježe Buhari, Muslim i Ibn Madže.

[14] Es-Sedžda, 17.

[15] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[16] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 78.

[17] Vidi: Ibn Hadžer, Fethu-l-bari, 7/492

[18] Ovaj slučaj spominju Ibn Sa'd, Taberani, Hakim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Hejsemi i dr.

[19] Hadis bilježi Muslim.

[20] Hadis bilježi Buhari.

[21] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[22] Hadis bilježi Muslim.

[23] Hadis bilježi Muslim.

[24] Hadis bilježi Muslim.

Poslanikove, s.a.v.s. metode pozivanja u vjeru

Piše: dr.Šefik Kurdić 

 

Poslanikove, s.a.v.s, metode pozivanja u vjeru bile su rezultat Allahovog, dž.š, nadahnuća. Odgajao ga je njegov Gospodar, pa su, otuda, i metode koje je koristio bile savršene i potpune. Ovom prilikom iznosimo neke metode prepoznatljive za posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. 

 

Da bi ideju islama što više približio onima kojima se obraćao, Muhammed, a.s, često se koristio kazivanjima i pričama. Ta kazivanja efektno su djelovala na svijest ljudi i time se olakšavalo prihvatanje određenih propisa i odbacivanje negativnosti. Osim toga, takva kazivanja podsticajno su djelovala na slušaoce u mnogim segmentima njihova života. 

 

Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

” Jedan čovjek je putujući izuzetno ožednio, te našavši jedan bunar siđe i napi se vode. Kada je izišao, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada primijeti: Psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla! Zatim je, ponovo, sišao u bunar, zagrabio svojom obućom vodu, a onda je zubima nosio vraćajući se iz bunara i napojio psa. Zbog toga mu je Allah oprostio. Ashabi su, tada, upitali: Zar i u usluzi životinjama imamo nagradu?! Poslanik, s.a.v.s, je odgovorio: U svemu što ima živu jetru je nagrada” ! [1] 

 

Habbab b. Erett, r.a, prenosi: Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, na progone idolopoklonika, a on bijaše u hladu Kjabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: “Zar nećeš tražiti pomoć od Allaha ?! Zar nećeš učiniti dovu” ?! On na to odgovori: “Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca za koje bi iskopali rupu u zemlji. Zatim bi osuđenog stavili u rupu, donijeli pilu i njome mu prepilali glavu na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali. Sve to ne bi ga natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta[2] nikog se ne plašeći, izuzev Allaha i vuka, zbog svoga stada. Međutim, vi ste nestrpljivi”![3]

 

Buđenje nade u čovjeku 

 

Poslanik islama, s.a.v.s, u svojim da'vetskim nastupima ne ostavlja vjerniku prostor za razočarenje i potištenost. Naprotiv, uvijek budi nadu i obećanje zbog čega vjernik, bez obzira na poteškoće i iskušenja, izlazi ozaren i zadovoljan. Koliko se vjernik psihološki rasterećuje najbolje će ilustrirati sljedeći primjeri: 

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Allah Uzvišeni veli: “Mome robu – vjerniku, kome Ja usmrtim voljenu osobu, a on se strpi, nema druge nagrade osim Dženneta”![4]

 

Enes, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je Allah Uzvišeni rekao: 

 

“Ukoliko Ja nekog od od Svojih robova iskušam oduzimanjem vida, pa se strpi, to ću mu nadoknaditi Džennetom”![5]

 

Ebu Se'id i Ebu Hurejre, r.a, prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu, zbog toga, Allah ne oprosti dio njegovih grijeha”![6]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika i vjernicu ne prestaju pogađati razne nedaće: one koje se odnose na njih, njihovu djecu ili imetak, sve dok se ne izbrišu njihovi grijesi, tako da susretnu Allaha bez ijednog grijeha”![7]

 

Enes, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Kada Allah htjedne Svome robu dobro, onda požuri sa kaznama još na ovom svijetu. A kada Allah htjedne Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu!” Zatim je dodao: “Veličina nagrade je, doista, prema veličini iskušenja! Zato, kada Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba”![8]

 

Stalno odazivanje na molbe 

 

Jedna od prepoznatljivih Poslanikovih, s.a.v.s, metoda koja je vezivala ljude za određenu ideju jeste stalno odazivanje ma molbe onih koji nešto traže, samo ako je to u skladu sa islamskim propisima, svejedno da li se radilo o davanju savjeta, materijalnom potpomaganju ili, pak, dovi Allahu, za nekog od svojih sljedbenika. 

 

Primjer Ebu Hurejre, r.a, to najbolje potvrđuje. On, naime, kaže: “Pozivao sam svoju majku u islam, budući da je bila idolopoklonik. Kada sam je jednog dana pozvao, čuo sam kako se veoma ružno o Poslaniku, s.a.v.s, izražava. Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, plačući, zamolivši ga: Allahov Poslaniče, pozvao sam svoju majku u islam, ali me je odbila! Kada sam je danas pozvao, čuo sam veoma loše riječi o tebi! Molim te, prouči dovu Allahu da uputi majku Ebu Hurejre! Allahov Poslanik, s.a.v.s, tada je proučio: Gospodaru, uputi majku Ebu Hurejre! Izašao sam od njega radostan zbog toga. Kada sam se približio kući, majka je začula moje korake i rekla mi: Sačekaj, Ebu Hurejre! Čuo sam pljuštanje vode. Ona se okupala, obukla odjeću i pokrivač, otvorila mi vrata a onda izjavila: Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”! Vratio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Plakao sam od sreće! Rekao sam mu: Allahov Poslaniče, donosim ti radosnu vijest: Allah je uslišio tvoju dovu i moju majku je uputio! On je zahvalio Allahu i rekao: Dobro. Tada sam mu rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja i moja majka budemo dragi vjernicima, kao i oni nama!, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, proučio: Gospodaru, učini Svoga roba i njegovu majku dragim Tvojim robovima, a i njima dragim druge vjernike!* Nakon toga, nije bilo ni jednog vjernika koji je čuo za mene a da me nije zavolio, iako me nije ni vidio”![9]

 

Isticanje ahiretskog uživanja 

 

Isticanje uživanja na ahiretu pozitivno je djelovalo na podnošenje svih ovozemaljskih iskušenja. Takvom mudrom metodom Allahov Poslanik,s.a.v.s, je na najbolji način učvršćivao svoje sljedbenike da ne poklenknu pred svim iskušenjima na putu da've i njenog realiziranja. 

 

Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi: Jednom prilikom je Omer b. el-Hattab, r.a, došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji je spavao na tvrdoj hasuri, od koje su mu na tijelu i licu bili ožiljci, tako da je Omer, r.a, zaplakao. Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: “Šta te je rasplakalo”? On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, perzijski kralj i vizantijski car uživaju i pored svog kufra, a ti si Allahov Poslanik! On mu reče: Zar nisi zadovoljan da njima pripadne dunjaluk a tebi ahiret”?![10]

 

Ahiretskim uživanjima zaboravimo na ovosvjetske nesreće i bezbolnije ih podnosimo. Kako i ne bismo, kada Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, obećava: “U tom će se začuti glas: O stanovnici Dženneta, od danas ćete uvijek biti zdravi i više nikada bolesni nećete biti! Od danas ćete vječno živjeti i više nikada umrijeti nećete! Od danas ćete uvijek mladi biti i više nikada ostarjeti nećete! Od danas ćete u izobilju uživati više nikada nestašicu osjetiti nećete”![11] U tom su značenju i riječi Allaha Uzvišenog: (I njima će se doviknuti: Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!)[12]

 

Kako bi vjernik mogao ostati imun na obećanja, koja je od Vjerovojesnika, s.a.v.s, prenio Ebu Hurejre, r.a. “Allah Uzvišeni veli: Svojim dobrim robovima sam pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je na ljudski um palo.[13] Poslanik, s.a.v.s, dalje nastavlja: Potvrda za to su i riječi Allaha Uzvišenog: (I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju!)[14]

 

Velikodušnost i praštanje 

 

Poslanikova, s.a.v.s, velikodušnost i stalna praksa praštanja, i onda kada je bio superioran i imao mogućnost druge kazniti, uveliko će osvojiti srca ljudi i promijeniti njihov životni tok. Kakav je samo mogao ostaviti trag Allahov Poslanik, s.a.v.s, na čovjeka koji ga je htio ubiti, a nakon što se situacija promijenila i takvu mogućnost zadobio Vjerovjesnik, s.a.v.s, on ga, umjesto ubistva ili bilo kakvih drugih sankcija, velikodušno oslobađa i veoma ljubazno ispraća?! Takav postupak je na najefikasniji način razoružao tog čovjeka, i od ljutog neprijatelja islama i muslimana načinio iskrenog sljedbenika te ideje i gorljivog da'iju na Allahovom putu ! 

 

Džabir b. Abdullah, r.a, prenosi da su se muslimani poslije jedne bitke razišli u jednoj dolini i odmarali se u hladovima stabala, što je, takođe, i Poslanik, s.a.v.s, učinio. Svoju sablju je objesio o granu stabla pod kojim se odmarao. Kada se probudio vidio je neprijatelja kako mu stoji iznad glave, sa njegovom sabljom, i veli mu: “Ko će te odbraniti od mene”?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, odgovori: “Allah”! I drugi put ga je upitao: “Ko će te odbraniti od mene”?! Poslanik, s.a.v.s, mu je mirno odgovorio: “Allah”! Nakon toga situacija se promijenila. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije ga kaznio, nego mu je velikodušno oprostio![15]

 

U rivajetu Ebu Bekra el-Isma'ilija stoji: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Allah”! Neprijatelju je sablja ispala iz ruke, a onda ju je uzeo Poslanik, s.a.v.s, upitavši ga: “A ko će sada tebe odbraniti od mene”?! On ga je zamolio da prema njemu dobro postupi, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, upitao: “Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik”! On je odgovorio: “Ne! Ali ti obećavam da se neću boriti protiv tebe niti ću biti sa narodom koji se bude protiv tebe borio”!, našto ga je pustio. Kada se vratio svojim drugovima, rekao im je: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka”![16]

 

Ibn Ishak tvrdi da je taj idolopoklonik prešao kasnije, zbog ovakvog postupka Vjerovjesnika, s.a.v.s, na islam, a El-Vakidi tvrdi da je on, nakon prelaska na islam, izuzetnoi puno da'vetski djelovao u svom narodu i da je, njegovim djelovanjem, veliki broj ljudi prihvatio islam![17]

 

Poslanikov, s.a.v.s, lijep odnos spram Židova Zejd b. Sa'ne rezultirao je njegovim prelaskom na islam. On je, jednom prilikom, došao tražiti dug od Poslanika, s.a.v.s. Međutim, grubo se ponašao i vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s, nakon čega ga je Omer, r.a, htio ubiti. Poslanik, s.a.v.s, veoma smireno i sa smiješkom na usnama smirio je Omera, r.a, naredivši mu da izmiri dug Židovu, i ne samo to – nego da mu na to doda još dvadeset sa'a hurmi. Ovaj postupak toliko je dirnuo spomenutog Židova, da je vrlo brzo nakon toga izgovorio šehadet i prešao na islam![18]

 

Blagost i bratski odnos 

 

Blagost i bratski odnos Poslanikov, s.a.v.s, prema svakom sljedbeniku rezultirali su zavidnim uspjesima. On je tuđe greške liječio blagošću. Greške je htio otkloniti, a ne grubo ih kritikovati i time problem još više produbiti. Dovoljno je, u ovom pogledu, navesti grešku koju je načinio Mu'avija es-Sulemi, r.a, i način na koji je reagovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

 

Jedan čovjek je kihnuo u toku namaza, pa mu je Mu'avija b. El-Hakim, koji je takođe bio u namazu, rekao: “Jerhamukellah”!, našto su svi ljudi, iznenađeni, počeli udarati po svojim stegnima. Mu'avija kaže: *Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s, završio namaz, blago mi se obratio: “Ovaj namaz, doista, ne trpi govor ljudi. On sadrži slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana”! Nakon toga, Mu'avija je izjavio: “Tako mi Allaha, nikada prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s.a.v.s”![19]

 

Metoda obećanja i zastrašivanja 

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s, na da'vetskom putu upotrebljavao je raznovsrne i djelotvorne metode. Temeljna karakteristika njegovog da'vetskog angažiranja bila je savršena procjena mjesta i vremena. Njegovo interpretiranje časnoga islama kreće se od obećanja Dženneta i njegovih ljepota, do zastrašivanja Džehennemom i njegovim strahotama. Zato je koristio argumente veoma bliske ljudima, njihovom životu i navikama, čime aktivira ljudski intelekt i uspavanu svijest. 

 

Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Džennet je, zaista, bliži svakome od vas od sveze vaše obuće, a i Džehennem isto tako”![20]

 

Enes, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: 

 

“Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a sa njim ostaju njegova djela”![21]

 

Ebu Zerr, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz džamije”![22]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako se šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je uklonio sa puta kako ne bi smetalo prolaznicima”![23]

 

Džabir, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s,rekao: 

 

“Nijedan musliman ne zasadi sadnicu sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana”![24]

 

Naravno, savršene metode mogle su rezultirati i savršenim rezultatima. Spomenutim metodama mogao se služiti samo onaj koga je Njegov Gospodar odgojio i najbolji mu odgoj dao! Upravo tako perfektnim metodama u da'vi mogla se odgojiti čitava plejada časnih ashaba. Uz te metode Abdullah b. Omer, r.a, znao je za kulturu ponašanja i islamski bonton sa samo pet godina života! Samo u takvoj školi mogao se odgojiti Abbas, r.a, amidža Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je od njega bio stariji dvije godine, ali je na pitanje: “Ko je stariji: ti ili Poslanik, s.a.v.s”?, odgovorio: “Allahov Poslanik, s.a.v.s, je stariji, a ja sam rođen dvije godine prije njega”!!! 

 

[1] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[2] Tj. s kraja na kraj Arabijskog poluotočja.

[3] Hadis bilježi Buhari.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Hadis bilježi Buhari.

[6] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[7] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen-sahih.

[8] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen.

[9] Hadis bilježi Muslim.

[10] Hadis bilježi Muslim.

[11] Hadis bilježe Muslim i Tirmizi.

[12] El-A'raf, 43.

[13] Bilježe Buhari, Muslim i Ibn Madže.

[14] Es-Sedžda, 17.

[15] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[16] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 78.

[17] Vidi: Ibn Hadžer, Fethu-l-bari, 7/492

[18] Ovaj slučaj spominju Ibn Sa'd, Taberani, Hakim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Hejsemi i dr.

[19] Hadis bilježi Muslim.

[20] Hadis bilježi Buhari.

[21] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[22] Hadis bilježi Muslim.

[23] Hadis bilježi Muslim.

[24] Hadis bilježi Muslim.