RAMAZAN JE MJESEC KUR'ANA !!!

Kur'an je čvrsto Allahovo uže !!!

piše: hfz. Amir Smajić (Medina, Fakultet hadisa časnog)

 

– Kur'an je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva nije. Ko ga ostavi od silnika ponizit će ga Allah, a ko bude tražio uputu pored njega otići će u zabludu. On je čvrsto Allahovo uže, mudri zikr, i Pravi put. Ne mogu ga se zasititi učenjaci i njegova čuda ne prestaju. Ko sa njime govori, istinu govori, ko radi po njemu biće nagrađen, ko sudi po njemu pravedan je, a ko poziva ka njemu upućen je na Pravi put.

 

Doista je Allah poslao Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa najpotpunijom vjerom i najkorisnijom za potrebe ljudi u njihovom životu na ovome svijetu i poslije njega, kao što kaže Uzvišeni Allah: 

 

” Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (Prijevod značenja El-Maide, 3.), 

 

i kaže Uzvišeni: 

 

” Doista ovaj Kur'an upućuje na ono što je najbolje, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.” (Prijevod značenja El-Isra, 9.). 

 

Tako da je Allah sa ovom vjerom zapečatio sve vjere i učinio je korisnom i važećom za svako mjesto i vrijeme, i kao ona koja popravlja stanja ljudi bilo da su vezana za njihovu vjeru i dunjaluk ili vezana za zajednicu i pojedinca. Temelji na kojima je sagrađen islam su različitih vrsta, neki od njih su djela vezana za čovjekovo tijelo, neki od njih za njegov imetak, neki od njih i za njegovo tijelo i imetak, u nekima od njih se traži činjenje djela a u nekima ostavljanje nečega dragog. Ta raznolikost u ibadetima je kako bi vjera obuhvatila sve vrste djela i obaveza, te se tako usavršilo robovanje Uzvišenom Allahu sa svake strane, i duše navikle i ustalile na pokornost Allahu u svakom pogledu. 

 

Od temelja islama i njegovih ruknova je i post mjeseca Ramazana, kao što je došlo u dva ‘Sahiha’ u hadisu od Ibnu Omera, radijellahu ‘anhuma, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: 

 

” Islam je sagrađen na pet stvari: Svjedočenju da nema drugog istinskog božanstva pored Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, obavljanju hadždža, i postu mjeseca Ramazana.” Ovo je predaja kod imama el-Buharije, 

 

a kod imama Muslima: “…i postu mjeseca Ramazana, i obavljanju hadždža.” Reče čovjek: “… obavljanju hadždža, i postu mjeseca Ramazana.” Pa reče Ibnu Omer: “Ne! Postu mjeseca Ramazana. Tako sam čuo od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.” 

 

Allah je odabrao post mjeseca Ramazana ovom ummetu, zato što je to mjesec u kojem je objavljen Kur'an, koji je najveličanstvenija nebeska knjiga koja je spuštena kao uputa čovječanstvu, da popravi njihova vjerovanja, ubjeđenja, život na ovom svijetu, njihov put ka Gospodaru, i njihove međusobne odnose. To je Knjiga, za koju ako se stvorenja ne budu držala, biti će od propalih. Doista je Allah počastio ovaj ummet sa Kur'anom u kojem su kazivanja o onome prije i vijesti o onome poslije njega, i sud u međusobnim sporovima. To je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva nije. Ko ga ostavi od silnika ponizit će ga Allah, a ko bude tražio uputu pored njega otići će u zabludu. On je čvrsto Allahovo uže, mudri zikr, i Pravi put. Ne mogu ga se zasititi učenjaci i njegova čuda ne prestaju. Ko sa njime govori, istinu govori, ko radi po njemu biće nagrađen, ko sudi po njemu pravedan je, a ko poziva ka njemu upućen je na Pravi put. Uzvišeni Allah ga je opisao sa veličanstvenim opisima, od kojih je da je uputa bogobojaznim. 

 

” Elif-lam-mim. Ova knjiga, u koju nema sumnje, Uputa je onima koji se boje.” (Prijevod značenja El-Bekare, 1-2.) 

 

On je uputa i svim ljudima: 

 

” U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je uputa ljudima, jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanje dobra od zla.” (Prijevod značenja El-Bekare, 185.) 

 

Kao što ga je opisao i da je duša sa kojom se oživljavaju srca: 

 

” Na takav način mi tebi objavljujemo dušu od onoga što ti se objavljuje.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 52.) 

 

Kur'an je taj koji ukazuje na najispravniji put i donosi velike radosti: 

 

” Doista ovaj Kur'an ukazuje na ono što je najispravnije, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika, a da smo za one koji u onaj svijet ne vjeruju – bolnu patnju pripremili.” (Prijevod značenja El-Isra, 9-10.) 

 

On razdvaja istinu od laži i opominje: 

 

” Neizmjerno neka je blagoslovljen Onaj Koji robu Svome objavljuje Furkan – koji razdvaja istinu od laži da bi svjetovima bio opomena.” (Prijevod značenja El-Furkan, 1.) 

 

Kao što ga je Allah, ‘azze ve dželle, opisao da je lijek, uputa, i milost: 

 

” O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašega, i lijek za vaša srca, i uputa i milost vjernicima.” (Prijevod značenja Junus, 57.) 

 

Uzvišeni Allah je pripremio veliku nagradu za one koji nauče Kur'an i druge njemu podučavaju, i učinio ih najboljim od ovog Ummeta. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

 

” Najbolji od vas je onaj koji nauči Kur'an i njemu druge podučava.” (Hadis bilježi el-Buhari) 

 

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

 

” Ko prouči harf iz Allahove knjige ima dobro djelo, a dobro djelo se desetorostruko nagrađuje. Ne kažem da je Elif-lam-mim harf, nego je elif harf, lam harf, i mim harf.” (Hadis bilježi et-Tirmizi i kaže da je sahih-vjerodostojan) 

 

Natjecali su se oni koji se natiču u dobru da zadobiju ovu veliku nagradu i počast, duše se predale njegovom čitanju, učenju, primjenjivanju njegovih propisa, i uzimanju pouka iz njegovih priča i opomena. Islamski učenjaci bi ostavljali isčitavanje hadisa i učenje znanja u Ramazanu i prihvatili se mushafa. Neki od njih bi proučili Kur'an svake treće noći, neki u dvije noći, a neki čak i svake noći. Sunnet je da se Kur'an prouči jednom svakog mjeseca kao što bilježi imam el-Buhari u hadisu Abdullaha ibn ‘Amra, radijellahu ‘anhuma. Učenje Kur'ana je lahko, njegovo pamćenje brzo, a razumijevanje olakšano, kaže Uzvišeni: 

 

” A mi smo Kur'an okakšali za učenje pa ima li ikoga ko bi pouku primio ?” (Prijevod značenja El-Kamer, 17.) 

 

Razmisli samo kako je njegovo učenje i pamćenje olakšano mališanima. Kaže Ibnul-Kajjim: 

 

” Nekoliko je vrsta izbjegavanja Kur'ana: izbjegavanje njegovog slušanja, vjerovanja u njega, rada po njemu, razmišljanja o njegovim značenjima, i liječenja sa njime od duševnih i tjelesnih bolesti, i to ulazi pod riječi Uzvišenog: “Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!'” (Prijevod značenja El-Furkan, 30.) 

 

Kaže Šejhul-islam Ibnu-Tejmijje, rahimehullah: “Ono što se traži jeste razumijevanje Kur'ana i rad po njemu, i ako ovo nije cilj onoga koji ga pamti nije od sljedbenika znanja i dina.” Onaj ko se lijepo bude družio sa Kur'anom, učio ga, razmišljao o njegovim značenjima, i sprovodio njegove propise u praksu, doista će Kur'an biti njegova vodilja sve dok ga ne dovede do najuzvišenijih stepena Dženneta, kao što je došlo u hadisu da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: 

 

” Reći će se učaču Kur'ana: Uči i penji se ! Uči kao što si učio i na dunjaluku, jer doista je tvoj stepen u Džennetu kod zadnjeg ajeta kojeg proučiš.” (Hadis bilježi Ebu Davud u ‘Sunenu’ i vjerodostojnim ga je ocjenio šejh el-Albani u ‘Sahihul-Džami’ 8122) 

 

Dragi brate, čitaoče Kur'ana, ako želiš da se okoristiš od Kur'ana dobro usmjeri svoje srce prilikom njegovog učenja i svoj sluh prilikom slušanja, i budi prisutan pred Onim kome se obraćaš, jer je to doista Allahov govor usmjeren tebi preko jezika Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže Uzvišeni: 

 

” U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima, i ko sluša, a priseban je.” (Prijevod značenja Kaf, 37.) 

 

Kaže Osman ibnu Affan, radijellahu ‘anhu: “Da su vam srca doista čista ne bi se mogla zasititi od učenja Kur'ana.” A što se tiče licemjera i lijenih njihovo stanje je kao što je opisao Evs ibn Abdullah: “Prenošenje teških stijena im je lakše i draže od učenja Kur'ana.” Budi marljiv, moj brate u islamu, u iskorištavanju svog vremena, natjeraj sebe na trud i marljivost. Kada bi sebi rasporedio da učiš dva ili tri džuz'a nakon svakog namaza postigao bi veliko dobro, još kada bi to radio u mesdžidu imao bi i udio u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

 

” Mesdžid je kuća svakog bogobojaznog, i Allah se obavezao da će onog čija kuća bude mesdžid obasuti svojom milošću i okakšat mu prelazak sirat-ćuprije ka Njegovom zadovoljstvu u Džennetu.” (Hadis je zabilježio et-Taberani i vjerodostojnim ga je ocjenio šejh el-Albani u ‘Et-Tergibu wet-terhibu’) 

 

I nemoj svoje žudnje i težnje zadovoljiti sa time, nego teži da budeš od onih koji nose sa sobom velike ciljeve, i da proučiš Kur'an u svake tri noći, jer su tako radili i naši ispravni predhodnici iskorištavajući ove vrijedne dane, i kloni se beskorisnog društva od besposličara i bezumnih. Neki od selefa bi oporučivali svojim prijateljima govoreći: “Kada izađete od mene razdvojite se, jer će možda neki od vas učiti Kur'an u putu, a kada ste zajedno pričate međusobno.” Na svakom kome je Allah povjerio nekoga u emanet je da ih podstiče na učenje Kur'ana i njegovo pamćenje, i da im pripremi hedije i poklone kao podsticaj, kako bi postigli i zaslužili veliku nagradu, a i njemu pripalo od nagrade isto kao i njima, zato što je onaj koji ukazuje na dobro kao i onaj koji ga čini, i da bi naše kuće bile kao kuće ispravnih predhodnika ovog ummeta u kojima se nije čuo osim glas Kur'ana. 

 

Edebi učača Kur'ana

 

Obaveza je na njemu da ima iskrenu namjeru prilikom učenja Kur'ana, i da sa tim želi zadobiti Allahovo lice, a ne nešto drugo od onoga sa čime se želi ono što je kod stvorenja, od lijepog spomena kod ljudi, hvale, njihove naklonjenosti prema njemu i sličnog. Također da sa time ne želi da zadobije nešto od ovosvjetskih koristi, od imetka, položaja u društvu, časti, uzdizanja nad svojim vršnjacima, pohvale kod ljudi, okretanja ljudi ka njemu i slično. Treba da mu bude na umu edeb koji treba da ima sa Kur'anom, da mu bude na umu da doziva svoga Gospodara i uči Njegovu knjigu. Treba da je uči kao da vidi Uzvišenog Allaha, jer ako on Njega ne vidi pa doista On vidi njega, a to tako da zamisli kao da stoji pred Uzivšenim Allahom i On ga gleda i sluša. Pohvalno je kada bude želio učiti Kur'an da očisti svoja usta sa misvakom ili nečim sličnim, i da prilikom njegovog učenja sjedi okrenut prema kibli, ispravljen, u stanju stahopoštovanja, smiren i opušten, normalnog položaja glave ne dižući je previše niti kao što to rade oholnici. Od Sunneta je da Kur'an uči po redoslijedu mushafa, i pohvalno je da uči razgovjetno, uljepšavajući glas, pod uslovom da ne izađe iz granica dozvoljenog od izgovaranja svakog harfa sa njegove pozicije i davajući mu njegovo pravo. Pohvalno mu je također da što više plače prilikom učenja, ili barem da to nastoji onaj ko nije u stanju da plače, učiće tužno i skrušeno. A način da čovjek postigne plač je da svoje srce napuni tugom, jer od tuge kreće plač, a tugu treba da postigne razmišljajući o onome što se nalazi u njemu od prijetnji, opomena, ugovora, i preuzetih obaveza, zatim razmisli o izvršavanju njegovih naredbi i klonjenju od njegovih zabrana pa se tim ražalosti. Ako ga ne pogodi tuga i žalost kao što je to stanje onih čija su srca čista, pa neka ga onda pogodi tuga zbog toga što to nije u stanju jer je to od najvećih musibeta. Od Sunneta je i da što više poveća učenje Kur'ana u svakom vremenu bez izuzetka. 

 

Allahu naš učini Kur'an veličanstveni proljećem naših srca, svjetlom naših prsa, radošću naših tuga, odlaskom naših briga i poteškoća, i putokazom ka tvome Džennetu, Džennetu ispunjenog blagodatima. Naša posljednja dova je: “Zahvala neka je Allahu Gospodaru svih svjetova!”

 

RAMAZAN JE MJESEC KUR'ANA !!!

Kur'an je čvrsto Allahovo uže !!!

piše: hfz. Amir Smajić (Medina, Fakultet hadisa časnog)

 

– Kur'an je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva nije. Ko ga ostavi od silnika ponizit će ga Allah, a ko bude tražio uputu pored njega otići će u zabludu. On je čvrsto Allahovo uže, mudri zikr, i Pravi put. Ne mogu ga se zasititi učenjaci i njegova čuda ne prestaju. Ko sa njime govori, istinu govori, ko radi po njemu biće nagrađen, ko sudi po njemu pravedan je, a ko poziva ka njemu upućen je na Pravi put.

 

Doista je Allah poslao Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, sa najpotpunijom vjerom i najkorisnijom za potrebe ljudi u njihovom životu na ovome svijetu i poslije njega, kao što kaže Uzvišeni Allah: 

 

” Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (Prijevod značenja El-Maide, 3.), 

 

i kaže Uzvišeni: 

 

” Doista ovaj Kur'an upućuje na ono što je najbolje, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika.” (Prijevod značenja El-Isra, 9.). 

 

Tako da je Allah sa ovom vjerom zapečatio sve vjere i učinio je korisnom i važećom za svako mjesto i vrijeme, i kao ona koja popravlja stanja ljudi bilo da su vezana za njihovu vjeru i dunjaluk ili vezana za zajednicu i pojedinca. Temelji na kojima je sagrađen islam su različitih vrsta, neki od njih su djela vezana za čovjekovo tijelo, neki od njih za njegov imetak, neki od njih i za njegovo tijelo i imetak, u nekima od njih se traži činjenje djela a u nekima ostavljanje nečega dragog. Ta raznolikost u ibadetima je kako bi vjera obuhvatila sve vrste djela i obaveza, te se tako usavršilo robovanje Uzvišenom Allahu sa svake strane, i duše navikle i ustalile na pokornost Allahu u svakom pogledu. 

 

Od temelja islama i njegovih ruknova je i post mjeseca Ramazana, kao što je došlo u dva ‘Sahiha’ u hadisu od Ibnu Omera, radijellahu ‘anhuma, da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: 

 

” Islam je sagrađen na pet stvari: Svjedočenju da nema drugog istinskog božanstva pored Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, udjeljivanju zekata, obavljanju hadždža, i postu mjeseca Ramazana.” Ovo je predaja kod imama el-Buharije, 

 

a kod imama Muslima: “…i postu mjeseca Ramazana, i obavljanju hadždža.” Reče čovjek: “… obavljanju hadždža, i postu mjeseca Ramazana.” Pa reče Ibnu Omer: “Ne! Postu mjeseca Ramazana. Tako sam čuo od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem.” 

 

Allah je odabrao post mjeseca Ramazana ovom ummetu, zato što je to mjesec u kojem je objavljen Kur'an, koji je najveličanstvenija nebeska knjiga koja je spuštena kao uputa čovječanstvu, da popravi njihova vjerovanja, ubjeđenja, život na ovom svijetu, njihov put ka Gospodaru, i njihove međusobne odnose. To je Knjiga, za koju ako se stvorenja ne budu držala, biti će od propalih. Doista je Allah počastio ovaj ummet sa Kur'anom u kojem su kazivanja o onome prije i vijesti o onome poslije njega, i sud u međusobnim sporovima. To je, doista, govor koji rastavlja istinu od neistine, lakrdija nikakva nije. Ko ga ostavi od silnika ponizit će ga Allah, a ko bude tražio uputu pored njega otići će u zabludu. On je čvrsto Allahovo uže, mudri zikr, i Pravi put. Ne mogu ga se zasititi učenjaci i njegova čuda ne prestaju. Ko sa njime govori, istinu govori, ko radi po njemu biće nagrađen, ko sudi po njemu pravedan je, a ko poziva ka njemu upućen je na Pravi put. Uzvišeni Allah ga je opisao sa veličanstvenim opisima, od kojih je da je uputa bogobojaznim. 

 

” Elif-lam-mim. Ova knjiga, u koju nema sumnje, Uputa je onima koji se boje.” (Prijevod značenja El-Bekare, 1-2.) 

 

On je uputa i svim ljudima: 

 

” U mjesecu Ramazanu počelo je objavljivanje Kur'ana, koji je uputa ljudima, jasan dokaz Pravoga puta i razlikovanje dobra od zla.” (Prijevod značenja El-Bekare, 185.) 

 

Kao što ga je opisao i da je duša sa kojom se oživljavaju srca: 

 

” Na takav način mi tebi objavljujemo dušu od onoga što ti se objavljuje.” (Prijevod značenja Eš-Šura, 52.) 

 

Kur'an je taj koji ukazuje na najispravniji put i donosi velike radosti: 

 

” Doista ovaj Kur'an ukazuje na ono što je najispravnije, i vjernicima koji čine dobra djela donosi radosnu vijest da ih čeka nagrada velika, a da smo za one koji u onaj svijet ne vjeruju – bolnu patnju pripremili.” (Prijevod značenja El-Isra, 9-10.) 

 

On razdvaja istinu od laži i opominje: 

 

” Neizmjerno neka je blagoslovljen Onaj Koji robu Svome objavljuje Furkan – koji razdvaja istinu od laži da bi svjetovima bio opomena.” (Prijevod značenja El-Furkan, 1.) 

 

Kao što ga je Allah, ‘azze ve dželle, opisao da je lijek, uputa, i milost: 

 

” O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašega, i lijek za vaša srca, i uputa i milost vjernicima.” (Prijevod značenja Junus, 57.) 

 

Uzvišeni Allah je pripremio veliku nagradu za one koji nauče Kur'an i druge njemu podučavaju, i učinio ih najboljim od ovog Ummeta. Kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

 

” Najbolji od vas je onaj koji nauči Kur'an i njemu druge podučava.” (Hadis bilježi el-Buhari) 

 

I kaže Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

 

” Ko prouči harf iz Allahove knjige ima dobro djelo, a dobro djelo se desetorostruko nagrađuje. Ne kažem da je Elif-lam-mim harf, nego je elif harf, lam harf, i mim harf.” (Hadis bilježi et-Tirmizi i kaže da je sahih-vjerodostojan) 

 

Natjecali su se oni koji se natiču u dobru da zadobiju ovu veliku nagradu i počast, duše se predale njegovom čitanju, učenju, primjenjivanju njegovih propisa, i uzimanju pouka iz njegovih priča i opomena. Islamski učenjaci bi ostavljali isčitavanje hadisa i učenje znanja u Ramazanu i prihvatili se mushafa. Neki od njih bi proučili Kur'an svake treće noći, neki u dvije noći, a neki čak i svake noći. Sunnet je da se Kur'an prouči jednom svakog mjeseca kao što bilježi imam el-Buhari u hadisu Abdullaha ibn ‘Amra, radijellahu ‘anhuma. Učenje Kur'ana je lahko, njegovo pamćenje brzo, a razumijevanje olakšano, kaže Uzvišeni: 

 

” A mi smo Kur'an okakšali za učenje pa ima li ikoga ko bi pouku primio ?” (Prijevod značenja El-Kamer, 17.) 

 

Razmisli samo kako je njegovo učenje i pamćenje olakšano mališanima. Kaže Ibnul-Kajjim: 

 

” Nekoliko je vrsta izbjegavanja Kur'ana: izbjegavanje njegovog slušanja, vjerovanja u njega, rada po njemu, razmišljanja o njegovim značenjima, i liječenja sa njime od duševnih i tjelesnih bolesti, i to ulazi pod riječi Uzvišenog: “Poslanik je rekao: ‘Gospodaru moj, narod moj ovaj Kur'an izbjegava!'” (Prijevod značenja El-Furkan, 30.) 

 

Kaže Šejhul-islam Ibnu-Tejmijje, rahimehullah: “Ono što se traži jeste razumijevanje Kur'ana i rad po njemu, i ako ovo nije cilj onoga koji ga pamti nije od sljedbenika znanja i dina.” Onaj ko se lijepo bude družio sa Kur'anom, učio ga, razmišljao o njegovim značenjima, i sprovodio njegove propise u praksu, doista će Kur'an biti njegova vodilja sve dok ga ne dovede do najuzvišenijih stepena Dženneta, kao što je došlo u hadisu da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: 

 

” Reći će se učaču Kur'ana: Uči i penji se ! Uči kao što si učio i na dunjaluku, jer doista je tvoj stepen u Džennetu kod zadnjeg ajeta kojeg proučiš.” (Hadis bilježi Ebu Davud u ‘Sunenu’ i vjerodostojnim ga je ocjenio šejh el-Albani u ‘Sahihul-Džami’ 8122) 

 

Dragi brate, čitaoče Kur'ana, ako želiš da se okoristiš od Kur'ana dobro usmjeri svoje srce prilikom njegovog učenja i svoj sluh prilikom slušanja, i budi prisutan pred Onim kome se obraćaš, jer je to doista Allahov govor usmjeren tebi preko jezika Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže Uzvišeni: 

 

” U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima, i ko sluša, a priseban je.” (Prijevod značenja Kaf, 37.) 

 

Kaže Osman ibnu Affan, radijellahu ‘anhu: “Da su vam srca doista čista ne bi se mogla zasititi od učenja Kur'ana.” A što se tiče licemjera i lijenih njihovo stanje je kao što je opisao Evs ibn Abdullah: “Prenošenje teških stijena im je lakše i draže od učenja Kur'ana.” Budi marljiv, moj brate u islamu, u iskorištavanju svog vremena, natjeraj sebe na trud i marljivost. Kada bi sebi rasporedio da učiš dva ili tri džuz'a nakon svakog namaza postigao bi veliko dobro, još kada bi to radio u mesdžidu imao bi i udio u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

 

” Mesdžid je kuća svakog bogobojaznog, i Allah se obavezao da će onog čija kuća bude mesdžid obasuti svojom milošću i okakšat mu prelazak sirat-ćuprije ka Njegovom zadovoljstvu u Džennetu.” (Hadis je zabilježio et-Taberani i vjerodostojnim ga je ocjenio šejh el-Albani u ‘Et-Tergibu wet-terhibu’) 

 

I nemoj svoje žudnje i težnje zadovoljiti sa time, nego teži da budeš od onih koji nose sa sobom velike ciljeve, i da proučiš Kur'an u svake tri noći, jer su tako radili i naši ispravni predhodnici iskorištavajući ove vrijedne dane, i kloni se beskorisnog društva od besposličara i bezumnih. Neki od selefa bi oporučivali svojim prijateljima govoreći: “Kada izađete od mene razdvojite se, jer će možda neki od vas učiti Kur'an u putu, a kada ste zajedno pričate međusobno.” Na svakom kome je Allah povjerio nekoga u emanet je da ih podstiče na učenje Kur'ana i njegovo pamćenje, i da im pripremi hedije i poklone kao podsticaj, kako bi postigli i zaslužili veliku nagradu, a i njemu pripalo od nagrade isto kao i njima, zato što je onaj koji ukazuje na dobro kao i onaj koji ga čini, i da bi naše kuće bile kao kuće ispravnih predhodnika ovog ummeta u kojima se nije čuo osim glas Kur'ana. 

 

Edebi učača Kur'ana

 

Obaveza je na njemu da ima iskrenu namjeru prilikom učenja Kur'ana, i da sa tim želi zadobiti Allahovo lice, a ne nešto drugo od onoga sa čime se želi ono što je kod stvorenja, od lijepog spomena kod ljudi, hvale, njihove naklonjenosti prema njemu i sličnog. Također da sa time ne želi da zadobije nešto od ovosvjetskih koristi, od imetka, položaja u društvu, časti, uzdizanja nad svojim vršnjacima, pohvale kod ljudi, okretanja ljudi ka njemu i slično. Treba da mu bude na umu edeb koji treba da ima sa Kur'anom, da mu bude na umu da doziva svoga Gospodara i uči Njegovu knjigu. Treba da je uči kao da vidi Uzvišenog Allaha, jer ako on Njega ne vidi pa doista On vidi njega, a to tako da zamisli kao da stoji pred Uzivšenim Allahom i On ga gleda i sluša. Pohvalno je kada bude želio učiti Kur'an da očisti svoja usta sa misvakom ili nečim sličnim, i da prilikom njegovog učenja sjedi okrenut prema kibli, ispravljen, u stanju stahopoštovanja, smiren i opušten, normalnog položaja glave ne dižući je previše niti kao što to rade oholnici. Od Sunneta je da Kur'an uči po redoslijedu mushafa, i pohvalno je da uči razgovjetno, uljepšavajući glas, pod uslovom da ne izađe iz granica dozvoljenog od izgovaranja svakog harfa sa njegove pozicije i davajući mu njegovo pravo. Pohvalno mu je također da što više plače prilikom učenja, ili barem da to nastoji onaj ko nije u stanju da plače, učiće tužno i skrušeno. A način da čovjek postigne plač je da svoje srce napuni tugom, jer od tuge kreće plač, a tugu treba da postigne razmišljajući o onome što se nalazi u njemu od prijetnji, opomena, ugovora, i preuzetih obaveza, zatim razmisli o izvršavanju njegovih naredbi i klonjenju od njegovih zabrana pa se tim ražalosti. Ako ga ne pogodi tuga i žalost kao što je to stanje onih čija su srca čista, pa neka ga onda pogodi tuga zbog toga što to nije u stanju jer je to od najvećih musibeta. Od Sunneta je i da što više poveća učenje Kur'ana u svakom vremenu bez izuzetka. 

 

Allahu naš učini Kur'an veličanstveni proljećem naših srca, svjetlom naših prsa, radošću naših tuga, odlaskom naših briga i poteškoća, i putokazom ka tvome Džennetu, Džennetu ispunjenog blagodatima. Naša posljednja dova je: “Zahvala neka je Allahu Gospodaru svih svjetova!”

 

OLAKŠAVAJTE – NE OTEŽAVAJTE !!!

Piše: Smail L. Handžić

U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:

 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

OLAKŠAVAJTE – NE OTEŽAVAJTE !!!

Piše: Smail L. Handžić

U predaji koja je zabilježena od Enesa ibn Malika, radijallahu anhu, se prenosi da je on rekao:

 „ Došao je neki beduin i počeo obavljati malu nuždu u uglu džamije, nakon čega ga ljudi počeše grditi. To im je zabranio Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem! A kada je ovaj završio nuždu, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, naredi da se donese kofa sa vodom i pospe na to mjesto! “ (El-Buhari, 221; Muslim, 284) A u predaji kod Buharije se navodi da je rekao: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali! “ (El-Buhari, 1/323)

Ovaj veličanstveni hadis je izuzetno poučan i obiluje mnogim šerijatskim propisima koji se dotiču čistoće, međuljudskih odnosa, nekih općih šerijatskih pravila ali i biografije ličnosti Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem.

Naime, hadis govori o osobi muslimanu koji je došao u džamiju iz udaljenih pustinjskih sela, neznajući mnoge šerijatske propise, a došavši poučen paganskim i neislamskim običajima koji bijahu zastupljeni u tom vremenu u njegovoj sredini. Ovaj događaj se desio u džamiji koja se smatra drugom po vrijednosti u islamu, u džamiji Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u Medini, u kojoj je namaz vrijedniji za hiljadu puta od namaza u nekom drugom mjestu, osim u Mesdžidu-l-haramu u Mekki.

Ashabi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, poznajući propise, odmah nasrnuše na ovog neobazrivog beduina neznalicu ne bi li ga spriječili da učini zabranjeno djelo. Počeše ga grditi i podizati svoj glas osuđujući nedoličan postupak, neki čak pohitiše da ga udaraju, međutim, onaj koji je poslan kao milost svim svjetovima, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, ih zaustavi, te reče: „Pustite ga, a na to mjesto pospite zdjelu sa vodom, ili kofu vode! Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Zamislimo da se ovaj slučaj desio pred našim očima, kako bismo reagovali na ovo loše djelo? Koliko se puta desilo da smo na počinjene grijehe ili pogreške drugih oštro i grubo djelovali, misleći da ćemo tom oštrinom najlakše osuditi loš postupak i postići željeni cilj odgoja? Česta je pojava da gruba i žestoka osuda budu naše osnovno, pa čak i jedino sredstvo kojim posežemo u trenutcima kada želimo da odgojno djelujemo na druge. Međutim, da li je taj način pouke najdjelotvorniji, i da li ćemo upravo sa njim postići naš cilj? Da li su nam takvi postupci zagarantovali pouku drugih i opći popravak stanja? Da li smo razmislili da li se iz njih nazire opća ili preovladavajuća korist…

Svi ljudi su griješnici, i to je njihova činjenična osnova! Zbog toga je neozbiljno od njih očekivati konstantnost razboritih i pohvalnih postupaka, pa ma ko da oni bili. Neminovno je da će se učiniti grijeh ili greška, namjerna ili nenamjerna, jer ljudi nisu meleki! Međutim, ako se iskreno pokaju svome Milostivom Gospodaru nakon što svjesno shvate svoje greške, tim postupkom će, ne samo biti discipliniraniji u ostatku svoga života, nego će postići velike i uzvišene stepene. Upravo radi toga, interes pravog i pronicljivog daije prema tim osobama treba da bude opći poravak stanja nakon iskrene tewbe, pokajanja, kao što Uzvišeni kaže: „A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i nebi li oni bogobojazni postali.“ (El-‘Araf, 164) Daija nikako ne smije svojim djelovanjem žuditi ka opominjanju što većeg broja ljudi kako bi se time opravdao svome Stvoritelju. Naprotiv, pored toga, on mora biti istinski strateg i stremiti ka popravljanju nedoličnih osobina i običaja ljudi.

TEHNIKE SPREČAVANJA ČINJENJA LOŠIH DJELA

Osnovno sredstvo pri sprečavanju činjenja loših postupaka je upoznavanje drugih da je dotično djelo Šerijatom označeno kao loše, te da ga se, obzirom na njegovu štetnost, treba kloniti. To je zbog toga što činjenju lošeg djela, u većini slučajeva, neće posegnuti osim onaj koji je neznalica ili osoba slabašnog i krhkog imana (vjerovanja). Prvi se treba blago i velikodušno podučiti, a drugi nasavjetovati i opomenuti. Tome nas podučava ovaj veliki hadis!

U predaji koju je zabilježio imam Muslim, Allah mu se smilovao, Allahov poslanik je rekao: „Pustite ga i neprekidajte! Zatim ga oni ostaviše sve dok nije obavio nuždu, nakon čega ga pozva Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, i reče mu: „Zaista su ovo džamije u koje nije dozvoljeno činiti nikakvu nečistoću niti se mokriti u njoj! One su zbog toga da bi se u njima spominjao Uzvišeni Allah, klanjao namaz i učio Kur'an!“ (Muslim, 3/182, broj 659)

Neznalica se treba blago i nježno podučiti, sa osmjehom sažaljenja i birajući pri tome ugodne i lijepe riječi ako se radi o osobi koja nije inadžija i koja se ne oholi.

Imam En-Newewi, komentarišući navedeni hadis, je rekao: „U njemu se ukazuje i na blagost prema neznalici, te njegovo podučavanje bez ikakve strogoće i nanošenja neprijatnosti ako nije pogrešku učinio zbog svoga inata i omalovažavanja!“ (Muslim, 3/181)

Spomenuti beduin iz hadisa je bio zaista neznalica u pogledu mnogobrojnih propisa i islamskog bontona, na što nam ukazuje predaja od Ebu Hurejre koju su zabilježili imam Ahmed, et-Tirmizi i drugi, Allah im se smilovao, gdje se kaže: „Unišao je neki beduin u džamiju, klanjao dva rek'ata namaza, a zatim rekao: „Allahu moj, smiluj se meni i Muhammedu, i osim nas, nemoj se više nikome smilovati! Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, mu se tad okrenu, i reče: „Suzio si ono što je učinjeno širokim!“ Nedugo poslije toga je počeo da čini malu nuždu u džamiji, pa ljudi pohitiše k njemu…“ (et-Tirmizi, 147; Ibn Madžeh, 529; Ahmed, 6957, i drugi. Hadis je vjerodostojan na osnovu ocjene šejha Albanija r.)

ODNOS PREMA ONIMA KOJI SU ŽESTOKI U DONOŠENJU OSUDA

Hadis nas uči i tome kako trebamo postupiti kada su u pitanju oni koji bezrazložno odstupaju od principa blagosti i nježnosti pri uklanjanju loših postupaka.

Naime, one koji posežu za oštrom osudom i koji uskovidno razmišljaju o da'wi i širenju znanja, takve treba podučiti ispravnom djelovanju i poslaničkoj metodologiji. Njihova kolizija i suprotnost sa tradicijom Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, u pogledu blagosti i nježnosti prema neznalicama se također smatra lošim djelom, baš kao što je bio i loš postupak beduina koji se pomokrio u džamiji. Zbog toga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, podučio ashabe, i spriječio ih u njihovoj srdžbi i oštroj i nepromišljenoj osudi beduinovog postupka.

U predajama koju bilježe el-Buhari i et-Tirmizi se navodi da ashabi: „skočiše poput njega da ga udare“ (El-Buhari, 1/323) i „pohitiše k njemu…“ (Et-Tirmizi, 147) što dovoljno opisuje njihovu srdžbu i ljutnju zbog dotičnog grijeha! Međutim, Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we sellem, im reče: „Pustite ga i neprekidajte!“

U većini slučajeva se desi da oštra i neporomišljena osuda lošeg djela, ili učinjenog grijeha, izazove mnogo teže posljedice i doprinese pojavi još većih grijeha.

Komentarišući naš hadis, imam en-Newewi je rekao: „U njemu se ukazuje i na sprečavanje činjenja veće štete samim upuštanjem u činjenje manje, što saznajemo na osnovu riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem: „Pustite ga!“ Učenjaci su kazali da su ove njegove riječi „Pustite ga!“ u sebi krile dvije koristi! Prva je ta što bi mu se naškodilo ako bi se zaustavio pri činjenju male nužde. Obzirom da je već napravljena prljavština, njen veći obim je bio manje bitan od činjenja djela koje mu može naškoditi! Druga je to što se prljavština desila u jednom dijelu džamije, a da im se dopustilo da na njega nasrnu u toku činjenja male nužde, to bi izazvalo pojavi prljanja njegovog tijela i odjeće, ali i većeg djela same džamije, a Allah najbolje zna!“ (Muslim, 3/181, 182)

OLAKŠAVAJTE A NE OTEŽAVAJTE

Mnogobrojni šerijatski tekstovi, pa i ovaj hadis, nas uče da je osnova u da'wi (u što svakako spada i pozivanje na činjenje dobrih djela i sprečavanje loših) olakšavanje i obveseljavanje, a ne otežavanje i udaljavanje ljudi od daija! To je jedna od šerijatskih intencija, jer je Uzvišeni Allah rekao: „Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate…“ (El-Beqareh, 185) U predaji od Ebu Hurejre se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi we sellem, rekao ashabima: „Zaista ste vi poslani kako bi drugima olakšavali, a ne otežavali!“ (El-Buhari, 1/323)

Koliko se ljudi udaljilo od vjere i prividni smiraj svoje bolesne duše našlo u nedoličnim mjestima i postupcima upravo zbog žestine osude njegovog počinjenog grijeha koju su mu privrijedili ljudi čije su namjere bile iskrene ali se nisu držali poslaničke metodologije uklanjanja loših djela? Zbog toga su postali životno iskušenje ovim ljudima i udaljili su ih od islama, a smatrali su da samo čine dobro djelo! Ugledajmo se na Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we sellem, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine. Zato im praštaj i moli da im bude oprošteno i dogovaraj se s njma.“ (Ali Imran, 159)

Blagost i nježnost pri upoznavanju ljudi sa štetnošću njihovih loših postupaka je nužnost u da'wi, jer ljudska duša tako zahtjeva obzirom na njenu prirodnost i sklad. Ona je samoljubljiva, nezarobljiva i neporočna, pa joj je teško prići nekim drugim načinom mimo nježnosti i blagosti. Neki islamski mislioci su, govoreći o ljudskoj duši, upoznavanju iste sa posljedicama njenog neznanja i potrebi za blagošću, kazali: „Obaveza je da se neznalica blago  i ljubazno poduči, neprimjenjujući strogoću! To je zbog toga što se pouka odnosi na neznanje ili na počinjene gluposti, a smatranje nekoga neznalicom je samo po sebi neprijatnost! Rijetko koji čovjek može biti zadovoljan tim da se prozove neznalicom, naročito u pogledu stvari iz Šerijata! Zbog toga se može primjetiti kako se osoba žestoko ljuti ako je upozoriš na grešku i njeno neznanje, ili kako se ista suprostavlja istini nakon što je njome poučena, sve iz bojazni da se ne otkrije njena mahana neznanja!“ (Ihja'u ‘ulumi-d-din, 7/45)

Pronicljivi daija je onaj koji ima sposobnost da pouči, otrijezni ili popravi karakter drugih bez da ozlijedi njihovo dostojanstvo ili naruši njihova osjećanja! To je suština mudrosti u da'wi, a koju često zapostavljaju mnoge daije kada se predaju svojim brzopletim, nepromišljenim i uskovidnim postupcima!

Molim Uzvišenog Allaha, Gospodara Arša Veličanstvenog, da nam oprosti naše grijehe, da nas poduči onome što ne znamo, i da nam podari mudrosti i razboritosti u našem životu!

ČISTOĆA SRCA !!!

piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

 

Čistimo svoje srce ! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

 

„ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim)

 

Vjera islam podstiče na jedinstvo ljudskih srca, ljubav, samilost i osuđuje mržnju, zavist, prekidanje rodbinskih i prijateljskih veza. Allah, subhanehu ve te'ala, odlikovao je vjernike ovom osobinom pa kaže: 

 

„ Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.” (Prijevod značenja Alu Imran, 103.) 

 

Nadolazeći mjesec Ramazan posebno treba iskoristiti kada je riječ o jačanju bratskih međusobnih odnosa, bratske ljubavi. U ovom mubarek mjesecu, kada su šejtani povezani i ne mogu, kao u drugim mjesecima, da ljude podstiču na grijehe, loša djela, kidanje rodbinskih, prijateljskih i bratskih veza, treba posegnuti za svim raspoloživim sredstvima i dozvoljenim metodama u jačanju naših međusobnih bratskih odnosa. Treba iskoristiti lijepu riječ, vedro lice i osmijeh, hediju-poklon, zijaret-posjetu, obilaske, izlaske u prirodu, druženja, zajedničke iftare, mirne razgovore, lijepe savjete, ne bi li nam se Svevišnji Allah smilovao, zbližio i ujedinio naša srca. Međutim, pri realizaciji svih spomenutih aktivnosti a i drugih, naša srca moraju biti čista prema drugim muslimanima. Moraju biti čista od zavisti, zlobe, mržnje, prezira, umišljenosti, uzdizanja nad drugima, oholosti, kako bi i naša djela bila lijepa, draga, prihvatljiva, očekivana u svakom trenutku. 

 

Govor o srcu i njegovoj čistoći je potreban, naročito danas, kada su se mnogi ljudi posvetili vanjštini zaboravljajući svoju unutrašnjost i njen odgoj i pored toga što znaju da Uzvišeni Allah ne gleda u njihove izglede i njihova tijela, već gleda u njihova srca i njihova djela. Potrebno je govoriti o srcu i njegovoj čistoći jer idemo u susret plemenitom mjesecu Ramazanu u kojem je mnogo lakše čistiti svoje srce, zbog velikog dobra u njemu, za razliku od drugih mjeseci. I svakako, potrebno je govoriti o ovome i zbog toga što je Allah, subhanehu ve te'ala, spas i sreću na Sudnjem Danu uslovio čistim srcem. Rekao je: 

 

„ Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” (Prijevod značenja Eš-Šu'ara, 88-89.)

 

Čisto srce jeste srce koje je čisto od širka-višeboštva, nevjerstva, licemjerstva, zavisti, mržnje i prezira, svih upropaštavajućih sumnji i prohtjeva. O vjerniče, koji vodiš računa o svome srcu, nastojiš da bude čisto od svih ovih prezrenih radnji, znaj da tim svojim postupkom zaslužuješ da budeš jedan od najboljih ljudi kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitan o najboljim ljudima, pa je odgovorio: 

 

„To je svaki onaj koji ima srce mahmum i iskren jezik !” Prisutni su rekli: „Znamo šta je iskrenost (iskren jezik) a kakvo je to srce mahmum ?” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: „To je bogobojazno čisto srce u kojem nema grijeha, nepravde, mržnje i zlobe.” (Ibnu Madže, sahih) 

 

Želimo li da budemo najbolji kod Allaha, subhanehu ve te'ala?! Čistimo svoje srce! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

 

 „ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim) 

 

Želiš li da se tvoja djela dižu ka Allahu i da ti On Svevišnji oprosti tvoje grijehe, čisti svoje srce od mržnje, zavisti, pređi preko sukoba i zavade, reci drugima da prema njima nemaš ništa do želju da obožavaju Allaha, subhanehu ve te'ala, prihvate se Njegove vjere kako On to traži i zahtijeva, a ono što te snalazi od njih na tom putu, preko toga im pređi. 

Čišćenje srca vodi u Džennet

Čišćenje srca jedan je od puteva koji vode do Dženneta. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, opisujući prvu skupinu koja će ući u Džennet, kaže: „Među njima nije bilo sporova, razmirica niti mržnje. Njihova srca bila su poput srca jednog čovjeka.” (Buharija) 

 

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prisutnim ashabima u džamiji je rekao: „ Sada će vam na vrata ući jedan od stanovnika Dženneta!” Na vrata je ušao naizgled običan čovjek. Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ove riječi ashabima u mesdžidu je govorio tri dana uzastopno kada se na džamijskim vratima pojavljivao ovaj čovjek. Pa je Abdullah b. Amr, radijallahu te'ala ‘anh, odlučio da se bolje upozna s dotičnim čovjekom. Kada se upoznao s njim, ništa posebno nije vidio kod njega, pa ga je obavijestio o riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i upitao ga za djela kojima je zaslužio Džennet još na Dunjaluku.  Čovjek je rekao Abdullahu: „Ja ne činim od djela osim ono što si vidio. S tim da u mojim prisma, mojoj duši, nema mržnje niti zavisti ni prema bilo kojem muslimanu zbog onoga što mu je Allah, subhanehu ve te'ala, dao od dobra.” Čuvši te riječi, Abdullah b. Amr je rekao: „To je ono čime si zaslužio mjesto u Džennetu.” 

 

Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava nas o stanju stanovnika Dženneta pa kaže: 

 

„Iz njihovih grudi Mi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći …” (Prijevod značenja El-E'araf, 43.)

 

 „I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.” (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) 

 

Kakvi su oni bili na Dunjaluku? Kaže se da je nagrada srazmjerna djelu. Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje njihovo stanje i na Dunjaluku, pa kaže: 

 

„i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se usčuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!'” (Prijevod značenja El-Hašr, 9-10.)

 
Kako očistiti svoje srce ?

●  Dova je jedan od najboljih načina čišćenja srca. To vidimo iz prethodno spomenutog ajeta: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima!” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također bi učio dovu: „Allahumme es'eluke kalben selimen! Gospodaru moj, molim te da mi podariš čisto srce!”

●  Lijepo mišljenje i razumijevanje svake tuđe riječi na najljepši mogući način – Omer, radijallahu te'ala ‘anh, je rekao: „ne smatraj nijednu riječ svoga brata muslimana zlom sve dok postoji i najmanja mogućnost da se protumači dobrom!” Imam Šafija, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Onaj koji želi da mu Allah, subhanehu ve te'ala, podari lijepu završnicu, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.”

●  Neistraživanje tuđih mahana i grešaka, a ukoliko se i primjete, neophodno je tražiti im opravdanja – Ibnu Sirin, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Kada ti dođe nekakva loša vijest o tvome bratu, traži mu opravdanje, pa ukoliko ga ne pronađeš reci: „Sigurno on ima opravdan razlog koji ja ne poznajem!” Sjetimo se riječi Abdullaha b. El-Mubareka, rahmetullahi ‘alejh, koji je rekao: „Vjernik traži opravdanja, dok licemjer istražuje greške.”

●  Uzvraćanje na loše lijepim ponašanjem i to se ne smatra slabošću, kukavičlukom, već, naprotiv, snagom, sposobnošću i razboritošću. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Prijevod značenja Fussilet, 34.)

●  Udaljavanje od ogovaranja i prenošenja tuđih riječi.

●  Vjerovanje u Allahovu odredbu i Sudnji dan.

●  Prisjećanje na ponašanje Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji bi se zahvaljivao Allahu, subhanehu ve te'ala, na Njegovim blagodatima koje je podario ne samo njemu već i drugim ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi to činio svako jutro i veče.
 

Molim Allaha Uzvišenog da nam pomogne da očistimo svoja srca od svih prezrenih osobina koje ne dolikuju nijednom muslimanu i koje bi mogle biti prepreka na putu do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Neka je svaka zahvala Allahu, subhanehu ve te'ala, i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika.

 

ČISTOĆA SRCA !!!

piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

 

Čistimo svoje srce ! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

 

„ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim)

 

Vjera islam podstiče na jedinstvo ljudskih srca, ljubav, samilost i osuđuje mržnju, zavist, prekidanje rodbinskih i prijateljskih veza. Allah, subhanehu ve te'ala, odlikovao je vjernike ovom osobinom pa kaže: 

 

„ Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! I sjetite se Allahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća.” (Prijevod značenja Alu Imran, 103.) 

 

Nadolazeći mjesec Ramazan posebno treba iskoristiti kada je riječ o jačanju bratskih međusobnih odnosa, bratske ljubavi. U ovom mubarek mjesecu, kada su šejtani povezani i ne mogu, kao u drugim mjesecima, da ljude podstiču na grijehe, loša djela, kidanje rodbinskih, prijateljskih i bratskih veza, treba posegnuti za svim raspoloživim sredstvima i dozvoljenim metodama u jačanju naših međusobnih bratskih odnosa. Treba iskoristiti lijepu riječ, vedro lice i osmijeh, hediju-poklon, zijaret-posjetu, obilaske, izlaske u prirodu, druženja, zajedničke iftare, mirne razgovore, lijepe savjete, ne bi li nam se Svevišnji Allah smilovao, zbližio i ujedinio naša srca. Međutim, pri realizaciji svih spomenutih aktivnosti a i drugih, naša srca moraju biti čista prema drugim muslimanima. Moraju biti čista od zavisti, zlobe, mržnje, prezira, umišljenosti, uzdizanja nad drugima, oholosti, kako bi i naša djela bila lijepa, draga, prihvatljiva, očekivana u svakom trenutku. 

 

Govor o srcu i njegovoj čistoći je potreban, naročito danas, kada su se mnogi ljudi posvetili vanjštini zaboravljajući svoju unutrašnjost i njen odgoj i pored toga što znaju da Uzvišeni Allah ne gleda u njihove izglede i njihova tijela, već gleda u njihova srca i njihova djela. Potrebno je govoriti o srcu i njegovoj čistoći jer idemo u susret plemenitom mjesecu Ramazanu u kojem je mnogo lakše čistiti svoje srce, zbog velikog dobra u njemu, za razliku od drugih mjeseci. I svakako, potrebno je govoriti o ovome i zbog toga što je Allah, subhanehu ve te'ala, spas i sreću na Sudnjem Danu uslovio čistim srcem. Rekao je: 

 

„ Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.” (Prijevod značenja Eš-Šu'ara, 88-89.)

 

Čisto srce jeste srce koje je čisto od širka-višeboštva, nevjerstva, licemjerstva, zavisti, mržnje i prezira, svih upropaštavajućih sumnji i prohtjeva. O vjerniče, koji vodiš računa o svome srcu, nastojiš da bude čisto od svih ovih prezrenih radnji, znaj da tim svojim postupkom zaslužuješ da budeš jedan od najboljih ljudi kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitan o najboljim ljudima, pa je odgovorio: 

 

„To je svaki onaj koji ima srce mahmum i iskren jezik !” Prisutni su rekli: „Znamo šta je iskrenost (iskren jezik) a kakvo je to srce mahmum ?” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je odgovorio: „To je bogobojazno čisto srce u kojem nema grijeha, nepravde, mržnje i zlobe.” (Ibnu Madže, sahih) 

 

Želimo li da budemo najbolji kod Allaha, subhanehu ve te'ala?! Čistimo svoje srce! Čistoća srca jedan je od najvećih razloga primanja dobrih djela kod Allaha, subhanehu ve te'ala. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao:

 

 „ Djela se uzdižu svakog ponedjeljka i četvrtka, pa, Allah, subhanehu ve te'ala, tih dana oprašta svakom čovjeku osim onome koji čini širk Allahu i onom čovjeku između kojeg i njegovog brata muslimana postoji mržnja, zavada. Kaže se: ‘Sačekajte ovu dvojicu sve dok se ne pomire’.” (Muslim) 

 

Želiš li da se tvoja djela dižu ka Allahu i da ti On Svevišnji oprosti tvoje grijehe, čisti svoje srce od mržnje, zavisti, pređi preko sukoba i zavade, reci drugima da prema njima nemaš ništa do želju da obožavaju Allaha, subhanehu ve te'ala, prihvate se Njegove vjere kako On to traži i zahtijeva, a ono što te snalazi od njih na tom putu, preko toga im pređi. 

Čišćenje srca vodi u Džennet

Čišćenje srca jedan je od puteva koji vode do Dženneta. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, opisujući prvu skupinu koja će ući u Džennet, kaže: „Među njima nije bilo sporova, razmirica niti mržnje. Njihova srca bila su poput srca jednog čovjeka.” (Buharija) 

 

Jedne prilike Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, prisutnim ashabima u džamiji je rekao: „ Sada će vam na vrata ući jedan od stanovnika Dženneta!” Na vrata je ušao naizgled običan čovjek. Međutim, Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ove riječi ashabima u mesdžidu je govorio tri dana uzastopno kada se na džamijskim vratima pojavljivao ovaj čovjek. Pa je Abdullah b. Amr, radijallahu te'ala ‘anh, odlučio da se bolje upozna s dotičnim čovjekom. Kada se upoznao s njim, ništa posebno nije vidio kod njega, pa ga je obavijestio o riječima Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i upitao ga za djela kojima je zaslužio Džennet još na Dunjaluku.  Čovjek je rekao Abdullahu: „Ja ne činim od djela osim ono što si vidio. S tim da u mojim prisma, mojoj duši, nema mržnje niti zavisti ni prema bilo kojem muslimanu zbog onoga što mu je Allah, subhanehu ve te'ala, dao od dobra.” Čuvši te riječi, Abdullah b. Amr je rekao: „To je ono čime si zaslužio mjesto u Džennetu.” 

 

Allah, subhanehu ve te'ala, obavještava nas o stanju stanovnika Dženneta pa kaže: 

 

„Iz njihovih grudi Mi ćemo zlobu odstraniti; ispred njih će rijeke teći …” (Prijevod značenja El-E'araf, 43.)

 

 „I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.” (Prijevod značenja El-Hidžr, 47.) 

 

Kakvi su oni bili na Dunjaluku? Kaže se da je nagrada srazmjerna djelu. Allah, subhanehu ve te'ala, opisuje njihovo stanje i na Dunjaluku, pa kaže: 

 

„i onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili; oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno. A oni koji se usčuvaju lakomosti, oni će sigurno uspjeti. Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!'” (Prijevod značenja El-Hašr, 9-10.)

 
Kako očistiti svoje srce ?

●  Dova je jedan od najboljih načina čišćenja srca. To vidimo iz prethodno spomenutog ajeta: „Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima!” Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, također bi učio dovu: „Allahumme es'eluke kalben selimen! Gospodaru moj, molim te da mi podariš čisto srce!”

●  Lijepo mišljenje i razumijevanje svake tuđe riječi na najljepši mogući način – Omer, radijallahu te'ala ‘anh, je rekao: „ne smatraj nijednu riječ svoga brata muslimana zlom sve dok postoji i najmanja mogućnost da se protumači dobrom!” Imam Šafija, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Onaj koji želi da mu Allah, subhanehu ve te'ala, podari lijepu završnicu, neka ima lijepo mišljenje o ljudima.”

●  Neistraživanje tuđih mahana i grešaka, a ukoliko se i primjete, neophodno je tražiti im opravdanja – Ibnu Sirin, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: „Kada ti dođe nekakva loša vijest o tvome bratu, traži mu opravdanje, pa ukoliko ga ne pronađeš reci: „Sigurno on ima opravdan razlog koji ja ne poznajem!” Sjetimo se riječi Abdullaha b. El-Mubareka, rahmetullahi ‘alejh, koji je rekao: „Vjernik traži opravdanja, dok licemjer istražuje greške.”

●  Uzvraćanje na loše lijepim ponašanjem i to se ne smatra slabošću, kukavičlukom, već, naprotiv, snagom, sposobnošću i razboritošću. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao: „Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.” (Prijevod značenja Fussilet, 34.)

●  Udaljavanje od ogovaranja i prenošenja tuđih riječi.

●  Vjerovanje u Allahovu odredbu i Sudnji dan.

●  Prisjećanje na ponašanje Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji bi se zahvaljivao Allahu, subhanehu ve te'ala, na Njegovim blagodatima koje je podario ne samo njemu već i drugim ljudima. Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, bi to činio svako jutro i veče.
 

Molim Allaha Uzvišenog da nam pomogne da očistimo svoja srca od svih prezrenih osobina koje ne dolikuju nijednom muslimanu i koje bi mogle biti prepreka na putu do Allahovog zadovoljstva i Njegovog Dženneta. Neka je svaka zahvala Allahu, subhanehu ve te'ala, i neka je salavat i selam na Njegovog Poslanika.

 

Poslanikove, s.a.v.s. metode pozivanja u vjeru

Piše: dr.Šefik Kurdić 

 

Poslanikove, s.a.v.s, metode pozivanja u vjeru bile su rezultat Allahovog, dž.š, nadahnuća. Odgajao ga je njegov Gospodar, pa su, otuda, i metode koje je koristio bile savršene i potpune. Ovom prilikom iznosimo neke metode prepoznatljive za posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. 

 

Da bi ideju islama što više približio onima kojima se obraćao, Muhammed, a.s, često se koristio kazivanjima i pričama. Ta kazivanja efektno su djelovala na svijest ljudi i time se olakšavalo prihvatanje određenih propisa i odbacivanje negativnosti. Osim toga, takva kazivanja podsticajno su djelovala na slušaoce u mnogim segmentima njihova života. 

 

Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

” Jedan čovjek je putujući izuzetno ožednio, te našavši jedan bunar siđe i napi se vode. Kada je izišao, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada primijeti: Psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla! Zatim je, ponovo, sišao u bunar, zagrabio svojom obućom vodu, a onda je zubima nosio vraćajući se iz bunara i napojio psa. Zbog toga mu je Allah oprostio. Ashabi su, tada, upitali: Zar i u usluzi životinjama imamo nagradu?! Poslanik, s.a.v.s, je odgovorio: U svemu što ima živu jetru je nagrada” ! [1] 

 

Habbab b. Erett, r.a, prenosi: Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, na progone idolopoklonika, a on bijaše u hladu Kjabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: “Zar nećeš tražiti pomoć od Allaha ?! Zar nećeš učiniti dovu” ?! On na to odgovori: “Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca za koje bi iskopali rupu u zemlji. Zatim bi osuđenog stavili u rupu, donijeli pilu i njome mu prepilali glavu na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali. Sve to ne bi ga natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta[2] nikog se ne plašeći, izuzev Allaha i vuka, zbog svoga stada. Međutim, vi ste nestrpljivi”![3]

 

Buđenje nade u čovjeku 

 

Poslanik islama, s.a.v.s, u svojim da'vetskim nastupima ne ostavlja vjerniku prostor za razočarenje i potištenost. Naprotiv, uvijek budi nadu i obećanje zbog čega vjernik, bez obzira na poteškoće i iskušenja, izlazi ozaren i zadovoljan. Koliko se vjernik psihološki rasterećuje najbolje će ilustrirati sljedeći primjeri: 

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Allah Uzvišeni veli: “Mome robu – vjerniku, kome Ja usmrtim voljenu osobu, a on se strpi, nema druge nagrade osim Dženneta”![4]

 

Enes, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je Allah Uzvišeni rekao: 

 

“Ukoliko Ja nekog od od Svojih robova iskušam oduzimanjem vida, pa se strpi, to ću mu nadoknaditi Džennetom”![5]

 

Ebu Se'id i Ebu Hurejre, r.a, prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu, zbog toga, Allah ne oprosti dio njegovih grijeha”![6]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika i vjernicu ne prestaju pogađati razne nedaće: one koje se odnose na njih, njihovu djecu ili imetak, sve dok se ne izbrišu njihovi grijesi, tako da susretnu Allaha bez ijednog grijeha”![7]

 

Enes, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Kada Allah htjedne Svome robu dobro, onda požuri sa kaznama još na ovom svijetu. A kada Allah htjedne Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu!” Zatim je dodao: “Veličina nagrade je, doista, prema veličini iskušenja! Zato, kada Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba”![8]

 

Stalno odazivanje na molbe 

 

Jedna od prepoznatljivih Poslanikovih, s.a.v.s, metoda koja je vezivala ljude za određenu ideju jeste stalno odazivanje ma molbe onih koji nešto traže, samo ako je to u skladu sa islamskim propisima, svejedno da li se radilo o davanju savjeta, materijalnom potpomaganju ili, pak, dovi Allahu, za nekog od svojih sljedbenika. 

 

Primjer Ebu Hurejre, r.a, to najbolje potvrđuje. On, naime, kaže: “Pozivao sam svoju majku u islam, budući da je bila idolopoklonik. Kada sam je jednog dana pozvao, čuo sam kako se veoma ružno o Poslaniku, s.a.v.s, izražava. Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, plačući, zamolivši ga: Allahov Poslaniče, pozvao sam svoju majku u islam, ali me je odbila! Kada sam je danas pozvao, čuo sam veoma loše riječi o tebi! Molim te, prouči dovu Allahu da uputi majku Ebu Hurejre! Allahov Poslanik, s.a.v.s, tada je proučio: Gospodaru, uputi majku Ebu Hurejre! Izašao sam od njega radostan zbog toga. Kada sam se približio kući, majka je začula moje korake i rekla mi: Sačekaj, Ebu Hurejre! Čuo sam pljuštanje vode. Ona se okupala, obukla odjeću i pokrivač, otvorila mi vrata a onda izjavila: Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”! Vratio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Plakao sam od sreće! Rekao sam mu: Allahov Poslaniče, donosim ti radosnu vijest: Allah je uslišio tvoju dovu i moju majku je uputio! On je zahvalio Allahu i rekao: Dobro. Tada sam mu rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja i moja majka budemo dragi vjernicima, kao i oni nama!, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, proučio: Gospodaru, učini Svoga roba i njegovu majku dragim Tvojim robovima, a i njima dragim druge vjernike!* Nakon toga, nije bilo ni jednog vjernika koji je čuo za mene a da me nije zavolio, iako me nije ni vidio”![9]

 

Isticanje ahiretskog uživanja 

 

Isticanje uživanja na ahiretu pozitivno je djelovalo na podnošenje svih ovozemaljskih iskušenja. Takvom mudrom metodom Allahov Poslanik,s.a.v.s, je na najbolji način učvršćivao svoje sljedbenike da ne poklenknu pred svim iskušenjima na putu da've i njenog realiziranja. 

 

Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi: Jednom prilikom je Omer b. el-Hattab, r.a, došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji je spavao na tvrdoj hasuri, od koje su mu na tijelu i licu bili ožiljci, tako da je Omer, r.a, zaplakao. Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: “Šta te je rasplakalo”? On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, perzijski kralj i vizantijski car uživaju i pored svog kufra, a ti si Allahov Poslanik! On mu reče: Zar nisi zadovoljan da njima pripadne dunjaluk a tebi ahiret”?![10]

 

Ahiretskim uživanjima zaboravimo na ovosvjetske nesreće i bezbolnije ih podnosimo. Kako i ne bismo, kada Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, obećava: “U tom će se začuti glas: O stanovnici Dženneta, od danas ćete uvijek biti zdravi i više nikada bolesni nećete biti! Od danas ćete vječno živjeti i više nikada umrijeti nećete! Od danas ćete uvijek mladi biti i više nikada ostarjeti nećete! Od danas ćete u izobilju uživati više nikada nestašicu osjetiti nećete”![11] U tom su značenju i riječi Allaha Uzvišenog: (I njima će se doviknuti: Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!)[12]

 

Kako bi vjernik mogao ostati imun na obećanja, koja je od Vjerovojesnika, s.a.v.s, prenio Ebu Hurejre, r.a. “Allah Uzvišeni veli: Svojim dobrim robovima sam pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je na ljudski um palo.[13] Poslanik, s.a.v.s, dalje nastavlja: Potvrda za to su i riječi Allaha Uzvišenog: (I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju!)[14]

 

Velikodušnost i praštanje 

 

Poslanikova, s.a.v.s, velikodušnost i stalna praksa praštanja, i onda kada je bio superioran i imao mogućnost druge kazniti, uveliko će osvojiti srca ljudi i promijeniti njihov životni tok. Kakav je samo mogao ostaviti trag Allahov Poslanik, s.a.v.s, na čovjeka koji ga je htio ubiti, a nakon što se situacija promijenila i takvu mogućnost zadobio Vjerovjesnik, s.a.v.s, on ga, umjesto ubistva ili bilo kakvih drugih sankcija, velikodušno oslobađa i veoma ljubazno ispraća?! Takav postupak je na najefikasniji način razoružao tog čovjeka, i od ljutog neprijatelja islama i muslimana načinio iskrenog sljedbenika te ideje i gorljivog da'iju na Allahovom putu ! 

 

Džabir b. Abdullah, r.a, prenosi da su se muslimani poslije jedne bitke razišli u jednoj dolini i odmarali se u hladovima stabala, što je, takođe, i Poslanik, s.a.v.s, učinio. Svoju sablju je objesio o granu stabla pod kojim se odmarao. Kada se probudio vidio je neprijatelja kako mu stoji iznad glave, sa njegovom sabljom, i veli mu: “Ko će te odbraniti od mene”?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, odgovori: “Allah”! I drugi put ga je upitao: “Ko će te odbraniti od mene”?! Poslanik, s.a.v.s, mu je mirno odgovorio: “Allah”! Nakon toga situacija se promijenila. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije ga kaznio, nego mu je velikodušno oprostio![15]

 

U rivajetu Ebu Bekra el-Isma'ilija stoji: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Allah”! Neprijatelju je sablja ispala iz ruke, a onda ju je uzeo Poslanik, s.a.v.s, upitavši ga: “A ko će sada tebe odbraniti od mene”?! On ga je zamolio da prema njemu dobro postupi, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, upitao: “Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik”! On je odgovorio: “Ne! Ali ti obećavam da se neću boriti protiv tebe niti ću biti sa narodom koji se bude protiv tebe borio”!, našto ga je pustio. Kada se vratio svojim drugovima, rekao im je: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka”![16]

 

Ibn Ishak tvrdi da je taj idolopoklonik prešao kasnije, zbog ovakvog postupka Vjerovjesnika, s.a.v.s, na islam, a El-Vakidi tvrdi da je on, nakon prelaska na islam, izuzetnoi puno da'vetski djelovao u svom narodu i da je, njegovim djelovanjem, veliki broj ljudi prihvatio islam![17]

 

Poslanikov, s.a.v.s, lijep odnos spram Židova Zejd b. Sa'ne rezultirao je njegovim prelaskom na islam. On je, jednom prilikom, došao tražiti dug od Poslanika, s.a.v.s. Međutim, grubo se ponašao i vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s, nakon čega ga je Omer, r.a, htio ubiti. Poslanik, s.a.v.s, veoma smireno i sa smiješkom na usnama smirio je Omera, r.a, naredivši mu da izmiri dug Židovu, i ne samo to – nego da mu na to doda još dvadeset sa'a hurmi. Ovaj postupak toliko je dirnuo spomenutog Židova, da je vrlo brzo nakon toga izgovorio šehadet i prešao na islam![18]

 

Blagost i bratski odnos 

 

Blagost i bratski odnos Poslanikov, s.a.v.s, prema svakom sljedbeniku rezultirali su zavidnim uspjesima. On je tuđe greške liječio blagošću. Greške je htio otkloniti, a ne grubo ih kritikovati i time problem još više produbiti. Dovoljno je, u ovom pogledu, navesti grešku koju je načinio Mu'avija es-Sulemi, r.a, i način na koji je reagovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

 

Jedan čovjek je kihnuo u toku namaza, pa mu je Mu'avija b. El-Hakim, koji je takođe bio u namazu, rekao: “Jerhamukellah”!, našto su svi ljudi, iznenađeni, počeli udarati po svojim stegnima. Mu'avija kaže: *Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s, završio namaz, blago mi se obratio: “Ovaj namaz, doista, ne trpi govor ljudi. On sadrži slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana”! Nakon toga, Mu'avija je izjavio: “Tako mi Allaha, nikada prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s.a.v.s”![19]

 

Metoda obećanja i zastrašivanja 

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s, na da'vetskom putu upotrebljavao je raznovsrne i djelotvorne metode. Temeljna karakteristika njegovog da'vetskog angažiranja bila je savršena procjena mjesta i vremena. Njegovo interpretiranje časnoga islama kreće se od obećanja Dženneta i njegovih ljepota, do zastrašivanja Džehennemom i njegovim strahotama. Zato je koristio argumente veoma bliske ljudima, njihovom životu i navikama, čime aktivira ljudski intelekt i uspavanu svijest. 

 

Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Džennet je, zaista, bliži svakome od vas od sveze vaše obuće, a i Džehennem isto tako”![20]

 

Enes, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: 

 

“Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a sa njim ostaju njegova djela”![21]

 

Ebu Zerr, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz džamije”![22]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako se šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je uklonio sa puta kako ne bi smetalo prolaznicima”![23]

 

Džabir, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s,rekao: 

 

“Nijedan musliman ne zasadi sadnicu sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana”![24]

 

Naravno, savršene metode mogle su rezultirati i savršenim rezultatima. Spomenutim metodama mogao se služiti samo onaj koga je Njegov Gospodar odgojio i najbolji mu odgoj dao! Upravo tako perfektnim metodama u da'vi mogla se odgojiti čitava plejada časnih ashaba. Uz te metode Abdullah b. Omer, r.a, znao je za kulturu ponašanja i islamski bonton sa samo pet godina života! Samo u takvoj školi mogao se odgojiti Abbas, r.a, amidža Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je od njega bio stariji dvije godine, ali je na pitanje: “Ko je stariji: ti ili Poslanik, s.a.v.s”?, odgovorio: “Allahov Poslanik, s.a.v.s, je stariji, a ja sam rođen dvije godine prije njega”!!! 

 

[1] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[2] Tj. s kraja na kraj Arabijskog poluotočja.

[3] Hadis bilježi Buhari.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Hadis bilježi Buhari.

[6] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[7] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen-sahih.

[8] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen.

[9] Hadis bilježi Muslim.

[10] Hadis bilježi Muslim.

[11] Hadis bilježe Muslim i Tirmizi.

[12] El-A'raf, 43.

[13] Bilježe Buhari, Muslim i Ibn Madže.

[14] Es-Sedžda, 17.

[15] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[16] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 78.

[17] Vidi: Ibn Hadžer, Fethu-l-bari, 7/492

[18] Ovaj slučaj spominju Ibn Sa'd, Taberani, Hakim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Hejsemi i dr.

[19] Hadis bilježi Muslim.

[20] Hadis bilježi Buhari.

[21] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[22] Hadis bilježi Muslim.

[23] Hadis bilježi Muslim.

[24] Hadis bilježi Muslim.

Poslanikove, s.a.v.s. metode pozivanja u vjeru

Piše: dr.Šefik Kurdić 

 

Poslanikove, s.a.v.s, metode pozivanja u vjeru bile su rezultat Allahovog, dž.š, nadahnuća. Odgajao ga je njegov Gospodar, pa su, otuda, i metode koje je koristio bile savršene i potpune. Ovom prilikom iznosimo neke metode prepoznatljive za posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. 

 

Da bi ideju islama što više približio onima kojima se obraćao, Muhammed, a.s, često se koristio kazivanjima i pričama. Ta kazivanja efektno su djelovala na svijest ljudi i time se olakšavalo prihvatanje određenih propisa i odbacivanje negativnosti. Osim toga, takva kazivanja podsticajno su djelovala na slušaoce u mnogim segmentima njihova života. 

 

Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

” Jedan čovjek je putujući izuzetno ožednio, te našavši jedan bunar siđe i napi se vode. Kada je izišao, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada primijeti: Psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla! Zatim je, ponovo, sišao u bunar, zagrabio svojom obućom vodu, a onda je zubima nosio vraćajući se iz bunara i napojio psa. Zbog toga mu je Allah oprostio. Ashabi su, tada, upitali: Zar i u usluzi životinjama imamo nagradu?! Poslanik, s.a.v.s, je odgovorio: U svemu što ima živu jetru je nagrada” ! [1] 

 

Habbab b. Erett, r.a, prenosi: Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, na progone idolopoklonika, a on bijaše u hladu Kjabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: “Zar nećeš tražiti pomoć od Allaha ?! Zar nećeš učiniti dovu” ?! On na to odgovori: “Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca za koje bi iskopali rupu u zemlji. Zatim bi osuđenog stavili u rupu, donijeli pilu i njome mu prepilali glavu na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali. Sve to ne bi ga natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta[2] nikog se ne plašeći, izuzev Allaha i vuka, zbog svoga stada. Međutim, vi ste nestrpljivi”![3]

 

Buđenje nade u čovjeku 

 

Poslanik islama, s.a.v.s, u svojim da'vetskim nastupima ne ostavlja vjerniku prostor za razočarenje i potištenost. Naprotiv, uvijek budi nadu i obećanje zbog čega vjernik, bez obzira na poteškoće i iskušenja, izlazi ozaren i zadovoljan. Koliko se vjernik psihološki rasterećuje najbolje će ilustrirati sljedeći primjeri: 

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Allah Uzvišeni veli: “Mome robu – vjerniku, kome Ja usmrtim voljenu osobu, a on se strpi, nema druge nagrade osim Dženneta”![4]

 

Enes, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je Allah Uzvišeni rekao: 

 

“Ukoliko Ja nekog od od Svojih robova iskušam oduzimanjem vida, pa se strpi, to ću mu nadoknaditi Džennetom”![5]

 

Ebu Se'id i Ebu Hurejre, r.a, prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu, zbog toga, Allah ne oprosti dio njegovih grijeha”![6]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika i vjernicu ne prestaju pogađati razne nedaće: one koje se odnose na njih, njihovu djecu ili imetak, sve dok se ne izbrišu njihovi grijesi, tako da susretnu Allaha bez ijednog grijeha”![7]

 

Enes, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Kada Allah htjedne Svome robu dobro, onda požuri sa kaznama još na ovom svijetu. A kada Allah htjedne Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu!” Zatim je dodao: “Veličina nagrade je, doista, prema veličini iskušenja! Zato, kada Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba”![8]

 

Stalno odazivanje na molbe 

 

Jedna od prepoznatljivih Poslanikovih, s.a.v.s, metoda koja je vezivala ljude za određenu ideju jeste stalno odazivanje ma molbe onih koji nešto traže, samo ako je to u skladu sa islamskim propisima, svejedno da li se radilo o davanju savjeta, materijalnom potpomaganju ili, pak, dovi Allahu, za nekog od svojih sljedbenika. 

 

Primjer Ebu Hurejre, r.a, to najbolje potvrđuje. On, naime, kaže: “Pozivao sam svoju majku u islam, budući da je bila idolopoklonik. Kada sam je jednog dana pozvao, čuo sam kako se veoma ružno o Poslaniku, s.a.v.s, izražava. Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, plačući, zamolivši ga: Allahov Poslaniče, pozvao sam svoju majku u islam, ali me je odbila! Kada sam je danas pozvao, čuo sam veoma loše riječi o tebi! Molim te, prouči dovu Allahu da uputi majku Ebu Hurejre! Allahov Poslanik, s.a.v.s, tada je proučio: Gospodaru, uputi majku Ebu Hurejre! Izašao sam od njega radostan zbog toga. Kada sam se približio kući, majka je začula moje korake i rekla mi: Sačekaj, Ebu Hurejre! Čuo sam pljuštanje vode. Ona se okupala, obukla odjeću i pokrivač, otvorila mi vrata a onda izjavila: Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”! Vratio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Plakao sam od sreće! Rekao sam mu: Allahov Poslaniče, donosim ti radosnu vijest: Allah je uslišio tvoju dovu i moju majku je uputio! On je zahvalio Allahu i rekao: Dobro. Tada sam mu rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja i moja majka budemo dragi vjernicima, kao i oni nama!, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, proučio: Gospodaru, učini Svoga roba i njegovu majku dragim Tvojim robovima, a i njima dragim druge vjernike!* Nakon toga, nije bilo ni jednog vjernika koji je čuo za mene a da me nije zavolio, iako me nije ni vidio”![9]

 

Isticanje ahiretskog uživanja 

 

Isticanje uživanja na ahiretu pozitivno je djelovalo na podnošenje svih ovozemaljskih iskušenja. Takvom mudrom metodom Allahov Poslanik,s.a.v.s, je na najbolji način učvršćivao svoje sljedbenike da ne poklenknu pred svim iskušenjima na putu da've i njenog realiziranja. 

 

Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi: Jednom prilikom je Omer b. el-Hattab, r.a, došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji je spavao na tvrdoj hasuri, od koje su mu na tijelu i licu bili ožiljci, tako da je Omer, r.a, zaplakao. Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: “Šta te je rasplakalo”? On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, perzijski kralj i vizantijski car uživaju i pored svog kufra, a ti si Allahov Poslanik! On mu reče: Zar nisi zadovoljan da njima pripadne dunjaluk a tebi ahiret”?![10]

 

Ahiretskim uživanjima zaboravimo na ovosvjetske nesreće i bezbolnije ih podnosimo. Kako i ne bismo, kada Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, obećava: “U tom će se začuti glas: O stanovnici Dženneta, od danas ćete uvijek biti zdravi i više nikada bolesni nećete biti! Od danas ćete vječno živjeti i više nikada umrijeti nećete! Od danas ćete uvijek mladi biti i više nikada ostarjeti nećete! Od danas ćete u izobilju uživati više nikada nestašicu osjetiti nećete”![11] U tom su značenju i riječi Allaha Uzvišenog: (I njima će se doviknuti: Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!)[12]

 

Kako bi vjernik mogao ostati imun na obećanja, koja je od Vjerovojesnika, s.a.v.s, prenio Ebu Hurejre, r.a. “Allah Uzvišeni veli: Svojim dobrim robovima sam pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je na ljudski um palo.[13] Poslanik, s.a.v.s, dalje nastavlja: Potvrda za to su i riječi Allaha Uzvišenog: (I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju!)[14]

 

Velikodušnost i praštanje 

 

Poslanikova, s.a.v.s, velikodušnost i stalna praksa praštanja, i onda kada je bio superioran i imao mogućnost druge kazniti, uveliko će osvojiti srca ljudi i promijeniti njihov životni tok. Kakav je samo mogao ostaviti trag Allahov Poslanik, s.a.v.s, na čovjeka koji ga je htio ubiti, a nakon što se situacija promijenila i takvu mogućnost zadobio Vjerovjesnik, s.a.v.s, on ga, umjesto ubistva ili bilo kakvih drugih sankcija, velikodušno oslobađa i veoma ljubazno ispraća?! Takav postupak je na najefikasniji način razoružao tog čovjeka, i od ljutog neprijatelja islama i muslimana načinio iskrenog sljedbenika te ideje i gorljivog da'iju na Allahovom putu ! 

 

Džabir b. Abdullah, r.a, prenosi da su se muslimani poslije jedne bitke razišli u jednoj dolini i odmarali se u hladovima stabala, što je, takođe, i Poslanik, s.a.v.s, učinio. Svoju sablju je objesio o granu stabla pod kojim se odmarao. Kada se probudio vidio je neprijatelja kako mu stoji iznad glave, sa njegovom sabljom, i veli mu: “Ko će te odbraniti od mene”?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, odgovori: “Allah”! I drugi put ga je upitao: “Ko će te odbraniti od mene”?! Poslanik, s.a.v.s, mu je mirno odgovorio: “Allah”! Nakon toga situacija se promijenila. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije ga kaznio, nego mu je velikodušno oprostio![15]

 

U rivajetu Ebu Bekra el-Isma'ilija stoji: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Allah”! Neprijatelju je sablja ispala iz ruke, a onda ju je uzeo Poslanik, s.a.v.s, upitavši ga: “A ko će sada tebe odbraniti od mene”?! On ga je zamolio da prema njemu dobro postupi, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, upitao: “Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik”! On je odgovorio: “Ne! Ali ti obećavam da se neću boriti protiv tebe niti ću biti sa narodom koji se bude protiv tebe borio”!, našto ga je pustio. Kada se vratio svojim drugovima, rekao im je: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka”![16]

 

Ibn Ishak tvrdi da je taj idolopoklonik prešao kasnije, zbog ovakvog postupka Vjerovjesnika, s.a.v.s, na islam, a El-Vakidi tvrdi da je on, nakon prelaska na islam, izuzetnoi puno da'vetski djelovao u svom narodu i da je, njegovim djelovanjem, veliki broj ljudi prihvatio islam![17]

 

Poslanikov, s.a.v.s, lijep odnos spram Židova Zejd b. Sa'ne rezultirao je njegovim prelaskom na islam. On je, jednom prilikom, došao tražiti dug od Poslanika, s.a.v.s. Međutim, grubo se ponašao i vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s, nakon čega ga je Omer, r.a, htio ubiti. Poslanik, s.a.v.s, veoma smireno i sa smiješkom na usnama smirio je Omera, r.a, naredivši mu da izmiri dug Židovu, i ne samo to – nego da mu na to doda još dvadeset sa'a hurmi. Ovaj postupak toliko je dirnuo spomenutog Židova, da je vrlo brzo nakon toga izgovorio šehadet i prešao na islam![18]

 

Blagost i bratski odnos 

 

Blagost i bratski odnos Poslanikov, s.a.v.s, prema svakom sljedbeniku rezultirali su zavidnim uspjesima. On je tuđe greške liječio blagošću. Greške je htio otkloniti, a ne grubo ih kritikovati i time problem još više produbiti. Dovoljno je, u ovom pogledu, navesti grešku koju je načinio Mu'avija es-Sulemi, r.a, i način na koji je reagovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

 

Jedan čovjek je kihnuo u toku namaza, pa mu je Mu'avija b. El-Hakim, koji je takođe bio u namazu, rekao: “Jerhamukellah”!, našto su svi ljudi, iznenađeni, počeli udarati po svojim stegnima. Mu'avija kaže: *Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s, završio namaz, blago mi se obratio: “Ovaj namaz, doista, ne trpi govor ljudi. On sadrži slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana”! Nakon toga, Mu'avija je izjavio: “Tako mi Allaha, nikada prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s.a.v.s”![19]

 

Metoda obećanja i zastrašivanja 

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s, na da'vetskom putu upotrebljavao je raznovsrne i djelotvorne metode. Temeljna karakteristika njegovog da'vetskog angažiranja bila je savršena procjena mjesta i vremena. Njegovo interpretiranje časnoga islama kreće se od obećanja Dženneta i njegovih ljepota, do zastrašivanja Džehennemom i njegovim strahotama. Zato je koristio argumente veoma bliske ljudima, njihovom životu i navikama, čime aktivira ljudski intelekt i uspavanu svijest. 

 

Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Džennet je, zaista, bliži svakome od vas od sveze vaše obuće, a i Džehennem isto tako”![20]

 

Enes, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: 

 

“Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a sa njim ostaju njegova djela”![21]

 

Ebu Zerr, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz džamije”![22]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako se šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je uklonio sa puta kako ne bi smetalo prolaznicima”![23]

 

Džabir, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s,rekao: 

 

“Nijedan musliman ne zasadi sadnicu sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana”![24]

 

Naravno, savršene metode mogle su rezultirati i savršenim rezultatima. Spomenutim metodama mogao se služiti samo onaj koga je Njegov Gospodar odgojio i najbolji mu odgoj dao! Upravo tako perfektnim metodama u da'vi mogla se odgojiti čitava plejada časnih ashaba. Uz te metode Abdullah b. Omer, r.a, znao je za kulturu ponašanja i islamski bonton sa samo pet godina života! Samo u takvoj školi mogao se odgojiti Abbas, r.a, amidža Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je od njega bio stariji dvije godine, ali je na pitanje: “Ko je stariji: ti ili Poslanik, s.a.v.s”?, odgovorio: “Allahov Poslanik, s.a.v.s, je stariji, a ja sam rođen dvije godine prije njega”!!! 

 

[1] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[2] Tj. s kraja na kraj Arabijskog poluotočja.

[3] Hadis bilježi Buhari.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Hadis bilježi Buhari.

[6] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[7] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen-sahih.

[8] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen.

[9] Hadis bilježi Muslim.

[10] Hadis bilježi Muslim.

[11] Hadis bilježe Muslim i Tirmizi.

[12] El-A'raf, 43.

[13] Bilježe Buhari, Muslim i Ibn Madže.

[14] Es-Sedžda, 17.

[15] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[16] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 78.

[17] Vidi: Ibn Hadžer, Fethu-l-bari, 7/492

[18] Ovaj slučaj spominju Ibn Sa'd, Taberani, Hakim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Hejsemi i dr.

[19] Hadis bilježi Muslim.

[20] Hadis bilježi Buhari.

[21] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[22] Hadis bilježi Muslim.

[23] Hadis bilježi Muslim.

[24] Hadis bilježi Muslim.

SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA

VJEROVANJE U ALLAHA DžELLEŠANUHU – SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA NA DUNJALUKU !!!


Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)

Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “ 

Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako – odgovori Selman.“ 

To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova. 

Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.

Uzvišeni kaže: 

“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: “O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče:  Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih.  (Kur’an, XV/26-40) 

Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini. 

Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.

Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: 

“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)

“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28) 

“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)

Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe – ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:

“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179) 

Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja: 

“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13) 

Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:

“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “  (Kur’an, II/251)

U kakve li samo ponore propasti čovjek propada time što gubi smisao svog življenja. Kakvog li samo užasa da se ljudi spuste ispod nivoa životinje. To je rezultat nevjere u Allaha, dželle šanuhu. Dužnost je ljudima da robuju Allahu, dželle ve ala, i da mu drugog ravnim ne smatraju. Međutim, kada bi svi ljudi povjerovali to ne bi Allahu, dželle šanuhu, nikakve koristi dobavilo jer je On Gospodar, Stvoritelj. U hadisi kudsiji stoji: 

“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)

Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:

“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta – na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15) 

“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)

Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori. 

Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis – uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže: 

“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7) 

Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže: 

“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20) 

Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio: 

“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)

S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja: 

“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2) 

“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)

Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi. 

Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže: 

“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)

Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)

U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji: 

“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55) 

Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog: 

“ A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)

Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:

“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32) 

To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: ” Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo.” Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.

SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA

VJEROVANJE U ALLAHA DžELLEŠANUHU – SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA NA DUNJALUKU !!!


Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)

Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “ 

Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako – odgovori Selman.“ 

To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova. 

Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.

Uzvišeni kaže: 

“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: “O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče:  Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih.  (Kur’an, XV/26-40) 

Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini. 

Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.

Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: 

“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)

“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28) 

“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)

Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe – ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:

“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179) 

Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja: 

“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13) 

Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:

“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “  (Kur’an, II/251)

U kakve li samo ponore propasti čovjek propada time što gubi smisao svog življenja. Kakvog li samo užasa da se ljudi spuste ispod nivoa životinje. To je rezultat nevjere u Allaha, dželle šanuhu. Dužnost je ljudima da robuju Allahu, dželle ve ala, i da mu drugog ravnim ne smatraju. Međutim, kada bi svi ljudi povjerovali to ne bi Allahu, dželle šanuhu, nikakve koristi dobavilo jer je On Gospodar, Stvoritelj. U hadisi kudsiji stoji: 

“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)

Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:

“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta – na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15) 

“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)

Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori. 

Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis – uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže: 

“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7) 

Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže: 

“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20) 

Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio: 

“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)

S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja: 

“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2) 

“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)

Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi. 

Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže: 

“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)

Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)

U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji: 

“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55) 

Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog: 

“ A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)

Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:

“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32) 

To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: ” Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo.” Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.