KOLIKO ŽIVIMO SA KUR’ANOM ?

Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.

Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….

Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.

Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)

 

ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?

 

Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”

Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:

 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).

 

Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??

Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??

Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?

Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?

Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?

Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?

Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.

Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 

” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)

Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 

Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.

“l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)

      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________

KOLIKO ŽIVIMO SA KUR’ANOM ?

Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.

Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….

Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.

Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)

 

ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?

 

Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”

Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:

 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).

 

Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??

Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??

Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?

Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?

Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?

Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?

Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.

Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 

” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)

Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 

Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.

“l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)

      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________

10 SIMPTOMA SLABLJENJA IMANA

Preuzeto iz knjige ” Pojava slabljenja imana ” od Šejha Muhammeda Saliha El- Munedždžida  

Postoje brojni simptomi slabljenja imana:

 
1. Činjenje grijeha i ustrajnost u njemu 

Neki od griješnika kontinuirano čine jedan grijeh, dok drugi čine više vrsta grijeha. Stalno zapadanje u grijeh čini ga običnim i postepeno uklanja ružan osjeċaj u srcu. Kada ga njegov počinilac počne javno prikazivati, ulazi tada u okvir hadisa:  

“ Čitavom ummetu je oprošteno, osim onih koji grijeh javno čine. Javno griješenje je da čovjek nešto uradi noċu, a Allah ga prikrije, a on nekome, kad osvane kaže: ‘ Sinoċ sam učinio to i to.’ Noċ je proveo, a Gospodar je prekrio njegov grijeh. Onda je osvanuo, otkrivajuċi već prekriveno ” (Buharija, 10/86).
 

2. Otvrdlost i grubost srca

 
Kada čovjek spoznaje da je njegovo srce postalo kao kamen, koji ne pruža osjeċaj, niti na njega nešto utiče. Uzvišeni kaže: 

“ Zatim su vaša srca, poslije toga, postala tvrda kao kamenje ili tvrđa od toga” (Kur’an, El-Beqare,74). 

Na onoga čije je srce otvrdnulo nema nikakvog uticaja govor o smrti, gledanje mrtvih i dženaza. Na njega ne utiče ni kada bi ju i sobom nosio ili zagrtao mejta jer se on kreċe između kabura kao između kamenja.

3. Nepotpuno obavljanje ibadeta

 
Ono se ogleda u odsutnosti duha prilikom obavljanja namaza, učenja Kur’ana, dova i nerazmišljanja o njihovim značenjima, takva osoba ih s nerazumjevanjem uči, kao onaj koji je navikao da uči određene dove iz hadisa uvijek u isto vrijeme, i nije svjestan njihovog značenja. A Allah Uzvišeni kaže: “ Neće primiti dovu onoga čije je srce nemarno” (Et-Tirmizi, 3479, Es-Silsile’es-sahiha’,594).

 
4. Lijenost u ibadetu i njegovo ostavljanje

 
Kada obavlja ibadete, čini samo fizičke pokrete uz duhovnu odsutnost, a Allah tako opisuje munafike: 

“…kad ustaju da namaz obave, lijeno se dižu” (Kur’an, En-Nisa’, 12). 

U to još ulazi nemarnost, koja se ogleda u propuštanju odabranih perioda za ibadete. To ukazuje na nezainteresovanost za sticanje nagrade. Tako ċe odgoditi hadždž, iako je u moguċnosti da ga obavi, izbjegavat ce džihad, a za njega je sposoban, kasnit ce na namaz u džematu, a poslije toga, i džumu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

 
“ Ljudi će kasniti u prvi saff sve dok ih Allah, njihovim kašnjenjem, ne ostavi u vatru” (Ebu Davud, 679, Salih et-tergib, 510). 

Ovakvi i slični ne osjeċaju duševni nemir kada prespavaju propisani namaz, ili propuste neki od sunneta ili zikr, jer u osnovi nemaju želje da ih obave, ili da nadoknade propušteno. Navikavaju se na propuštanje sunneta i onoga sto je fard kifaje, propuštajuċi i Bajram, iako neka ulema kaže da je on fardi ajn (dužnost svakog pojedinca). Nemarni su spram dženaze, ne žele nagrade, kao da im nije potrebna. Čine sve suprotno Allahovom opisu vjernika: 

“ Oni su se trudili da što više dobra učine, i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni ” (Kur’an, El-Enbija, 90). 

A među pojave koje ukazuju na lijenost u ibadetu spadaju izbjegavanje sunneta, noċnog namaza, raniji izlasci iz džamije, itd. Ostale nafile ne obavljaju; duha namaz mu ne pada na pamet, a da ne govorimo o tewbi namazu ili istihari.

 
5. Uskogrudnost, mrzovoljnost i sputavanje naravi 

Kao da je pod velikim teretom koji ga pritišċe, čovjek postaje svadljiv i uzrujan zbog najmanje sitnice. Zbog ponašanja ljudi oko njega osjeċa tjeskobu, u kojoj nestaje tolerancije. Poslanik, s.a.v.s., opisao je iman riječima: 

“ Iman su sabur i tolerancija ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’ es-sahiha’, 554, 2/86), 

a vjernik: 

“ Voli i voljen je, i nema dobra u onome ko ne voli i ko nije voljen ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’es-sahiha, 427).
 

6. Ravnodušnost prema učenju Kur’ana

 
Ne utiču na njega kur’anska obeċanja i prijetnje, niti naredbe i zabrane; i opisi Sudnjega dana, jer slab iman uzrokuje dosadu pri slušanju Kur’ana i nesposobnost da se ustraje u njegovom učenju. Kad god otvori Kur’an, odmah bi da ga zatvori.

 
7. Ravnodušnost prema Allahu dž.š. prilikom zikra i dove
 

Svaki propisani zikr teško mu pada, a kada ruke u dovi digne, brzo ih sebi povuče. A Allah, opisujuċi munafike kaže:

“ A Allaha gotovo da i ne spominju ” (Kur’an, En- Nisa’, 142).

8. Ne ljuti ga činjenje harama

Plamen ljubomornog čuvanja islamskih propisa u njegovom srcu se veċ ugasio, čime je izgubio potrebu za naređivanje dobra i odvraċanja od zla. Njegovo lice nikada ne hvata srdžba Allaha i Poslanika, s.a.v.s., radi. Ovakvo srce slabog imana, opisano je u sahih hadisu: 

“ Srcima se izlažu iskušenja kao voda, uvijek iznova, pa ko je popije na njemu ostane crna tačka.” To se ponavlja sve dok ne postane, kao što stoji na kraju hadisa, “sasvim crno, pa ne čini dobro, niti odvraċa od zla, osim da to bude putem povođenja za strašċu” (Muslim, 144). 

Nestalo je kod njega ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, i stvari su se kod njega izjednačile, pa ga onda nema što podstaċi na naređivanje i zabranjivanje. On ċe, mozda, čuti za neko zlo da se čini i biti zadovoljan njime, a time će biti griješan, kao što je griješan i onaj koji je to zlo vidio pa ga odobrio. Ovo je potvrđeno sahih hadisima:
 

“ Kada se na Zemlji učini neki grijeh pa ga neko vidi i ne prezre ga, on kao da ga nije ni vidio, a ko bude odsutan, a bude zadovoljan njime, sličan je onome koji ga je vidio i nije ga prezreo” (Sahih el-džami, 689).
 

Njegovo zadovoljstvo grijehom je djelo srca i čini ga griješnim kao i onoga koji je učestvovao u njemu.
 

9. Želja za isticanjem 

Ima je u više oblika: 

– Želja za upravljanjem i vlašċu, bez procjene stepena odgovornosti i opasnosti, koje ona sa sobom nosi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio na takve: 

“ Vi ċete težiti za namjesništvom zbog kojeg ċete se kajati na Sudnjem danu, pa blago dojilji, a teško onoj koja odbije ” (Buharija, 6729). 

“ Blago dojilji ” se odnosi na vlastodršce na početku namjesništva zbog imetka, vlasti i užitka u njemu. “ Teško onoj koja odbija ” se odnosi na one na njegovom kraju zbog ubistava, smjene, te traženja odgovornosti na Sudnjem danu.
 

Vjerovjesnik, s.a.v.s., još je rekao:

“ Ako želite obavijestit ċu vas o vlasti i o tome šta je ona: njen početak je grdnja, zatim slijedi kajanje, a njen kraj je kazna na Sudnjem danu, osim pravednima” (Sahih el-džami’, 1420). 

Ako to bude iz motiva provođenja Allahovih naredbi i nošenja odgovornosti u situaciji kada ne postoji niko drugi primjereniji za ovaj položaj, uz uloženi trud, savjetovanje i pravdu, kakav je bio Jusuf, a.s., reklo bi se: “ Divno je i lijepo. ” Međutim, stvar je najčešċe u velikoj želji i pohlepi za vođstvom, nedavanju prednosti najbolima, oduzimanju tog prava onome kome pripada, te bespravno i samovoljno vladanje.

– Želja za isticanjem na skupovima, stalno držanje riječi, prinuđivanje ostalih na slušanje i dominacija situacijom. 

Isticanja na skupovima su ratovi na koje nas je upozorio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,: “ Klonite se ovih krvoproliċa ” (Sahih el-dzami’, 120), tj. nadmetanja.
 

– Priželjkivanje da mu ljudi ustaju na noge kada uđe, radi zadovoljavanja pohlepe za veličinom u svojoj bolesnoj duši.
 

Poslanik, s.a.v.s., kazao je:
 

“ Koga raduje da mu Allahovi robovi ustaju na noge, neka pripremi sebi mjesto u vatri” (Buharija, El-Edeb el mufred, 977). 

Kada je Muavija ibn Ebi Sufjan došao kod Ibn Zubejra i Ibn Amira, Ibn Amir je ustao, dok je Ibn Zubejr ostao sjedeći, (a u drugoj predaji: “…bio je pribraniji”), Muavija je rekao Ibn Amiru: “ Sjedi, čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Onaj ko voli da mu ljudi ustaju na noge neka pripremi sebi mjesto u vatri (Buharija, 977 i Ebu Davud, 5229). 

Ovakvu vrstu ljudi obuzima bijes kada se praktikuje sunnet, kada pozdravljaš počinjujući sa desne strane, i ako takav uđe na sijelo, nije zadovoljan dok mu neko ne ustane, da bi on tu sjeo, iako je tako nešto Poslanik, s.a.v.s., zabranio: 

“ Neka ne podiže čovjek nikoga sa njegovog mjesta da bi sjeo ”(Buharija, Feth el-Bari, 11/62).
 

10. Tvrdičluk i škrtost 

Allah je pohvalio Ensarije riječima: 

“ Više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno”(Kur’an, El-Hašr, 9)

i obznanio da će uspjeti oni koji se sačuvaju od tvrdičluka. Nema sumnje da je tvrdičluk produkt slabog imana. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 

“ Iman i tvrdičluk se nikada ne mogu spojiti u jednom srcu ” (En-Nesai, el-Mudzteba, 6/13). 

O opasnosti od tvrdičluka i njegovim negativnim uticajima na dušu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 

“ Bojte se tvrdičluka; zbog njega su propali oni prije vas. Tvrdičluk ih je naveo na škrtost, pa su škrtarili; naveo ih je na prekidanje rodbinskih veza, pa su ih prekinuli i na razvrati pa su ga činili ” (Ebu Davud, 2/324). 

Škrtost čini da onaj koji je slabog imana da skoro ništa ne izdvaja na Allahovom putu, makar neko od njega tražio sadaku, i siromaštvo njegove braċe muslimana bilo vidljivo ili ih zadesila kakva nesreċa.

Prvi Mujezin – BILAL Ibn RABAAH r.a.

Pripremio –  Sa'ed Al-Aritri

Bilal r.a. bio je Mekanski rob, porijeklom iz Abesinije (Etiopija). Njegov vlasnik, jedna nehumana osoba, Umejah ibn Halaf ga je mnogo zlostavljao i često ga tjerao da radi do iznemoglosti. I pored teških i iscrpljujućih poslova Bilal bi dnevno dobio samo šaku datula i nešto vode. Bilal je prvi put čuo za Islam i Muhammeda s.a.v.s. tokom razgovora koji je vodio njegov gazda sa ostalim mekanskim glavešinama, prvacima kufra i idolopoklonstva. Nedugo poslije toga Bilal je čuo Ebu-Bekra r.a. kako priča o Islamu i jednakosti među ljudima koje Islam pruža.  

Govor Ebu Bekra Es-Siddika je ostavio veliki utisak na Bilala, zbog čega je on – bez imalo dvoumljenja – krenuo sa Ebu Bekrom i pred Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. izgovorio šehadet. Ovim činom, Bilal je bio sedma osoba koja je prešla na istinsku Allahovu vjeru, Islam. 

Bilal je od strane svog gazde svirepo kažnjen za prelazak na Islam. Umejah  je pobijesnio kad je čuo tu vijest. Kao jedan od oštrih protivnika Islama i Poslanika s.a.v.s. Umejah je odlučio da se na okrutan način osveti Bilalu. Uslijedila su mučenja do iznemoglosti. Umejah je tjerao Bilala da u užareni pustinjski pijesak zabada svoje izmučeno lice. Međutim, Bilal niti jednog trenutka nije poklekao, nego je ostao vjeran dini-Islamu. Ta Bilalova odlučnost i sabur su njegovog gazdu dovodila do ludila. Umejah bi
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo. 

I pored svih mučenja muminsko Bilalovo srce je ostalo postojano i nije pokleklo ni jednog jedinog trenutka. Iscrpljeno Bilalovo tjelo se naprezalo a hrapavi i drhtavi glas je ponavljao: “Ehadun, ehad ” (On je Jedan). Mučenja su trajala danima, ne samo Bilala već i svih ostalih mekanskih robova kao i male skupine muslimana. 

Jednog dana je Ebu Bekr – Allah mu se smilovao- vidio užasne prizore mučenja Bilala, pa je zamolio njegovog gazdu da prestane sa mučenjem, ali ovaj to drsko odbi. Ebu Bekr zatim izvadi veliku svotu novca i zamoli Umajah-a da mu proda Bilala. Umejah zatraži mnogo novca – u nadi da što više zaradi i potroši u dunjalučke strasti – a Ebu Bekr, koji se ni jednog trenutka nije dvoumio, brzo pristade na ponuđenu cijenu i kupi Bilala. Potom su Ebu Bekr i Bilal otišli do Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekr izjavi da pušta Bilala na slobodu. 

Muslimani su, nakon Hidžre, u Medinu prvi put osjetili sta znači slobodno živjeti. Ashabi počeše razmišljati o načinu na koji ċe se ljudi pozivati na namaz. Jednog dana dođe Abdullah ibn Zeid r.a. kod Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu svoj san. Abdullah je usnio čovjeka u zelenoj odjeċi sa zvonom u svojoj ruci. Abdullah mu ponudi da kupi od njega zvono, a čovjek ga upita zbog čega mu je ono potrebno. Abdullah reče da mu treba zvono kako bi se ljudi pozvali na namaz. Tada čovjek reče da postoji bolji način pozivanja na namaz: četiri puta reci Allahu Ekber, dva puta Ešhedu en la illahe illa Allah, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resul Allah, dva puta hajje ala Assalah, dva puta hajje ala Alfalaah, dva puta Allahu Ekber i jedan puta la ilaah illa Allah. Poslanik s.a.v.s. reče Abdullahu da je njegov san istinit i zamoli ga da ode i poduči Bilala ezanu, zato što je Bilal imao lijep i prodoran glas. Abdullah poduči Bilala ezanu i tako Bilal postade prvi Mujezin Islama. Kada je Omer ibn Hattab r.a. čuo ezan, pohita Poslaniku s.a.v.s. i ispriča mu identičan san Abdullahovom. 

Bilal je imao vrlo lijep ahlak i dosta je saburio. Jednog dana dođe do nesporazuma između Bilala i jednog ashaba pri čemu ovaj ashab – naveden od strane prokletog šejtana – povika: ”Ibn alsavdaa (Sine crnkinje).” Bilal je međutim ostao miran i ne reče ništa, nego ode do Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu šta se desilo. Čuvši ovo, Poslanik s.a.v.s. ode do tog ashaba i reče mu da se izvine Bilalu. Ovaj ashab se pokaja, zaplaka a zatim pade na Bilalove noge tražeċi od njega da nogama stane na njegovo lice. Tada Bilal reče: ” Subhanallah, kako bi mogao stati na lice koje Allahu s.v.t. čini sedždu. Ustani moj brate, molim Svevišnjeg Gospodara da ti oprosti ’’. 

Za vrijeme bitke na Bedru Bilalove oči su tražile Umejah-a. Kad ga je Bilal ugledao, podigao je svoju sablju i glasno povikao: ” Neprijatelju Allahov, Umejah ibn Halaf, ja neċu živjeti ako ti živiš. ” Zato što je Bilal stalno ponavljao ove riječi, jedan od ashaba okrenu se prema Umajah-u i ubi ga. Bilalova sreċa, zbog ubistva Umejah-a, se nije ogledala u osveti zbog brojnih mučenja, nego u uklanjanju Umejah-a kao otvorenog neprijatelja Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.. 

Bilal je bio poznat po svojoj bogobojaznosti. Uvijek je klanjao namaz od dva rekjata poslije uzimanja abdesta i često je klanjao noċne namaze. Takođe je često postio. 

Bilalova ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. bila je neopisiva. Uvijek bi se mogao naċi kraj Poslanika s.a.v.s.. Kada je Poslanik s.a.v.s. preselio, Bilal od bola i tuge nije mogao da uči ezan. Nakon što su ga ashabi molili da ezani, Bilal stade da uči, ali pri spomenu poslanikovog s.a.v.s. imena, on gorko zaplaka i zajeca. Zbog tuge za Poslanikom s.a.v.s. Bilal nije mogao da učio ezan. On se čak iselio iz Medine, jer ga je tamo sve podsjeċalo na Poslanika s.a.v.s.. 

Kada je Ebu Bekr r.a. postao halifa Bilal je otišao u Asham u Džihad, gdje je nakon Džihada i ostao da živi. Bilal je jos svega dva puta ezanio i to kada je Omer r.a. došao da ga posjeti u Ashamu i kod kabura Poslanika s.a.v.s.. Bilal je ezanio kod kabura Poslanika s.a.v.s. i plakao a taj ezan je Medinlije podsjetio na Poslanika s.a.v.s. pa su i oni svi zaplakali. Bilal je u Meku ušao kao crni rob iz Afrike, a na Ahiret je preselio kao jedan od najboljih Allahovih stvorenja. Bilal je preselio u šezdest četvrtoj godini života.

10 SIMPTOMA SLABLJENJA IMANA

Preuzeto iz knjige ” Pojava slabljenja imana ” od Šejha Muhammeda Saliha El- Munedždžida  

Postoje brojni simptomi slabljenja imana:

 
1. Činjenje grijeha i ustrajnost u njemu 

Neki od griješnika kontinuirano čine jedan grijeh, dok drugi čine više vrsta grijeha. Stalno zapadanje u grijeh čini ga običnim i postepeno uklanja ružan osjeċaj u srcu. Kada ga njegov počinilac počne javno prikazivati, ulazi tada u okvir hadisa:  

“ Čitavom ummetu je oprošteno, osim onih koji grijeh javno čine. Javno griješenje je da čovjek nešto uradi noċu, a Allah ga prikrije, a on nekome, kad osvane kaže: ‘ Sinoċ sam učinio to i to.’ Noċ je proveo, a Gospodar je prekrio njegov grijeh. Onda je osvanuo, otkrivajuċi već prekriveno ” (Buharija, 10/86).
 

2. Otvrdlost i grubost srca

 
Kada čovjek spoznaje da je njegovo srce postalo kao kamen, koji ne pruža osjeċaj, niti na njega nešto utiče. Uzvišeni kaže: 

“ Zatim su vaša srca, poslije toga, postala tvrda kao kamenje ili tvrđa od toga” (Kur’an, El-Beqare,74). 

Na onoga čije je srce otvrdnulo nema nikakvog uticaja govor o smrti, gledanje mrtvih i dženaza. Na njega ne utiče ni kada bi ju i sobom nosio ili zagrtao mejta jer se on kreċe između kabura kao između kamenja.

3. Nepotpuno obavljanje ibadeta

 
Ono se ogleda u odsutnosti duha prilikom obavljanja namaza, učenja Kur’ana, dova i nerazmišljanja o njihovim značenjima, takva osoba ih s nerazumjevanjem uči, kao onaj koji je navikao da uči određene dove iz hadisa uvijek u isto vrijeme, i nije svjestan njihovog značenja. A Allah Uzvišeni kaže: “ Neće primiti dovu onoga čije je srce nemarno” (Et-Tirmizi, 3479, Es-Silsile’es-sahiha’,594).

 
4. Lijenost u ibadetu i njegovo ostavljanje

 
Kada obavlja ibadete, čini samo fizičke pokrete uz duhovnu odsutnost, a Allah tako opisuje munafike: 

“…kad ustaju da namaz obave, lijeno se dižu” (Kur’an, En-Nisa’, 12). 

U to još ulazi nemarnost, koja se ogleda u propuštanju odabranih perioda za ibadete. To ukazuje na nezainteresovanost za sticanje nagrade. Tako ċe odgoditi hadždž, iako je u moguċnosti da ga obavi, izbjegavat ce džihad, a za njega je sposoban, kasnit ce na namaz u džematu, a poslije toga, i džumu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

 
“ Ljudi će kasniti u prvi saff sve dok ih Allah, njihovim kašnjenjem, ne ostavi u vatru” (Ebu Davud, 679, Salih et-tergib, 510). 

Ovakvi i slični ne osjeċaju duševni nemir kada prespavaju propisani namaz, ili propuste neki od sunneta ili zikr, jer u osnovi nemaju želje da ih obave, ili da nadoknade propušteno. Navikavaju se na propuštanje sunneta i onoga sto je fard kifaje, propuštajuċi i Bajram, iako neka ulema kaže da je on fardi ajn (dužnost svakog pojedinca). Nemarni su spram dženaze, ne žele nagrade, kao da im nije potrebna. Čine sve suprotno Allahovom opisu vjernika: 

“ Oni su se trudili da što više dobra učine, i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni ” (Kur’an, El-Enbija, 90). 

A među pojave koje ukazuju na lijenost u ibadetu spadaju izbjegavanje sunneta, noċnog namaza, raniji izlasci iz džamije, itd. Ostale nafile ne obavljaju; duha namaz mu ne pada na pamet, a da ne govorimo o tewbi namazu ili istihari.

 
5. Uskogrudnost, mrzovoljnost i sputavanje naravi 

Kao da je pod velikim teretom koji ga pritišċe, čovjek postaje svadljiv i uzrujan zbog najmanje sitnice. Zbog ponašanja ljudi oko njega osjeċa tjeskobu, u kojoj nestaje tolerancije. Poslanik, s.a.v.s., opisao je iman riječima: 

“ Iman su sabur i tolerancija ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’ es-sahiha’, 554, 2/86), 

a vjernik: 

“ Voli i voljen je, i nema dobra u onome ko ne voli i ko nije voljen ” (Et-Tirmizi, Es- Silsile’es-sahiha, 427).
 

6. Ravnodušnost prema učenju Kur’ana

 
Ne utiču na njega kur’anska obeċanja i prijetnje, niti naredbe i zabrane; i opisi Sudnjega dana, jer slab iman uzrokuje dosadu pri slušanju Kur’ana i nesposobnost da se ustraje u njegovom učenju. Kad god otvori Kur’an, odmah bi da ga zatvori.

 
7. Ravnodušnost prema Allahu dž.š. prilikom zikra i dove
 

Svaki propisani zikr teško mu pada, a kada ruke u dovi digne, brzo ih sebi povuče. A Allah, opisujuċi munafike kaže:

“ A Allaha gotovo da i ne spominju ” (Kur’an, En- Nisa’, 142).

8. Ne ljuti ga činjenje harama

Plamen ljubomornog čuvanja islamskih propisa u njegovom srcu se veċ ugasio, čime je izgubio potrebu za naređivanje dobra i odvraċanja od zla. Njegovo lice nikada ne hvata srdžba Allaha i Poslanika, s.a.v.s., radi. Ovakvo srce slabog imana, opisano je u sahih hadisu: 

“ Srcima se izlažu iskušenja kao voda, uvijek iznova, pa ko je popije na njemu ostane crna tačka.” To se ponavlja sve dok ne postane, kao što stoji na kraju hadisa, “sasvim crno, pa ne čini dobro, niti odvraċa od zla, osim da to bude putem povođenja za strašċu” (Muslim, 144). 

Nestalo je kod njega ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, i stvari su se kod njega izjednačile, pa ga onda nema što podstaċi na naređivanje i zabranjivanje. On ċe, mozda, čuti za neko zlo da se čini i biti zadovoljan njime, a time će biti griješan, kao što je griješan i onaj koji je to zlo vidio pa ga odobrio. Ovo je potvrđeno sahih hadisima:
 

“ Kada se na Zemlji učini neki grijeh pa ga neko vidi i ne prezre ga, on kao da ga nije ni vidio, a ko bude odsutan, a bude zadovoljan njime, sličan je onome koji ga je vidio i nije ga prezreo” (Sahih el-džami, 689).
 

Njegovo zadovoljstvo grijehom je djelo srca i čini ga griješnim kao i onoga koji je učestvovao u njemu.
 

9. Želja za isticanjem 

Ima je u više oblika: 

– Želja za upravljanjem i vlašċu, bez procjene stepena odgovornosti i opasnosti, koje ona sa sobom nosi. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas je upozorio na takve: 

“ Vi ċete težiti za namjesništvom zbog kojeg ċete se kajati na Sudnjem danu, pa blago dojilji, a teško onoj koja odbije ” (Buharija, 6729). 

“ Blago dojilji ” se odnosi na vlastodršce na početku namjesništva zbog imetka, vlasti i užitka u njemu. “ Teško onoj koja odbija ” se odnosi na one na njegovom kraju zbog ubistava, smjene, te traženja odgovornosti na Sudnjem danu.
 

Vjerovjesnik, s.a.v.s., još je rekao:

“ Ako želite obavijestit ċu vas o vlasti i o tome šta je ona: njen početak je grdnja, zatim slijedi kajanje, a njen kraj je kazna na Sudnjem danu, osim pravednima” (Sahih el-džami’, 1420). 

Ako to bude iz motiva provođenja Allahovih naredbi i nošenja odgovornosti u situaciji kada ne postoji niko drugi primjereniji za ovaj položaj, uz uloženi trud, savjetovanje i pravdu, kakav je bio Jusuf, a.s., reklo bi se: “ Divno je i lijepo. ” Međutim, stvar je najčešċe u velikoj želji i pohlepi za vođstvom, nedavanju prednosti najbolima, oduzimanju tog prava onome kome pripada, te bespravno i samovoljno vladanje.

– Želja za isticanjem na skupovima, stalno držanje riječi, prinuđivanje ostalih na slušanje i dominacija situacijom. 

Isticanja na skupovima su ratovi na koje nas je upozorio Vjerovjesnik, s.a.v.s.,: “ Klonite se ovih krvoproliċa ” (Sahih el-dzami’, 120), tj. nadmetanja.
 

– Priželjkivanje da mu ljudi ustaju na noge kada uđe, radi zadovoljavanja pohlepe za veličinom u svojoj bolesnoj duši.
 

Poslanik, s.a.v.s., kazao je:
 

“ Koga raduje da mu Allahovi robovi ustaju na noge, neka pripremi sebi mjesto u vatri” (Buharija, El-Edeb el mufred, 977). 

Kada je Muavija ibn Ebi Sufjan došao kod Ibn Zubejra i Ibn Amira, Ibn Amir je ustao, dok je Ibn Zubejr ostao sjedeći, (a u drugoj predaji: “…bio je pribraniji”), Muavija je rekao Ibn Amiru: “ Sjedi, čuo sam Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Onaj ko voli da mu ljudi ustaju na noge neka pripremi sebi mjesto u vatri (Buharija, 977 i Ebu Davud, 5229). 

Ovakvu vrstu ljudi obuzima bijes kada se praktikuje sunnet, kada pozdravljaš počinjujući sa desne strane, i ako takav uđe na sijelo, nije zadovoljan dok mu neko ne ustane, da bi on tu sjeo, iako je tako nešto Poslanik, s.a.v.s., zabranio: 

“ Neka ne podiže čovjek nikoga sa njegovog mjesta da bi sjeo ”(Buharija, Feth el-Bari, 11/62).
 

10. Tvrdičluk i škrtost 

Allah je pohvalio Ensarije riječima: 

“ Više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno”(Kur’an, El-Hašr, 9)

i obznanio da će uspjeti oni koji se sačuvaju od tvrdičluka. Nema sumnje da je tvrdičluk produkt slabog imana. Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 

“ Iman i tvrdičluk se nikada ne mogu spojiti u jednom srcu ” (En-Nesai, el-Mudzteba, 6/13). 

O opasnosti od tvrdičluka i njegovim negativnim uticajima na dušu, Poslanik, s.a.v.s., rekao je: 

“ Bojte se tvrdičluka; zbog njega su propali oni prije vas. Tvrdičluk ih je naveo na škrtost, pa su škrtarili; naveo ih je na prekidanje rodbinskih veza, pa su ih prekinuli i na razvrati pa su ga činili ” (Ebu Davud, 2/324). 

Škrtost čini da onaj koji je slabog imana da skoro ništa ne izdvaja na Allahovom putu, makar neko od njega tražio sadaku, i siromaštvo njegove braċe muslimana bilo vidljivo ili ih zadesila kakva nesreċa.

Prvi Mujezin – BILAL Ibn RABAAH r.a.

Pripremio –  Sa'ed Al-Aritri

Bilal r.a. bio je Mekanski rob, porijeklom iz Abesinije (Etiopija). Njegov vlasnik, jedna nehumana osoba, Umejah ibn Halaf ga je mnogo zlostavljao i često ga tjerao da radi do iznemoglosti. I pored teških i iscrpljujućih poslova Bilal bi dnevno dobio samo šaku datula i nešto vode. Bilal je prvi put čuo za Islam i Muhammeda s.a.v.s. tokom razgovora koji je vodio njegov gazda sa ostalim mekanskim glavešinama, prvacima kufra i idolopoklonstva. Nedugo poslije toga Bilal je čuo Ebu-Bekra r.a. kako priča o Islamu i jednakosti među ljudima koje Islam pruža.  

Govor Ebu Bekra Es-Siddika je ostavio veliki utisak na Bilala, zbog čega je on – bez imalo dvoumljenja – krenuo sa Ebu Bekrom i pred Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. izgovorio šehadet. Ovim činom, Bilal je bio sedma osoba koja je prešla na istinsku Allahovu vjeru, Islam. 

Bilal je od strane svog gazde svirepo kažnjen za prelazak na Islam. Umejah  je pobijesnio kad je čuo tu vijest. Kao jedan od oštrih protivnika Islama i Poslanika s.a.v.s. Umejah je odlučio da se na okrutan način osveti Bilalu. Uslijedila su mučenja do iznemoglosti. Umejah je tjerao Bilala da u užareni pustinjski pijesak zabada svoje izmučeno lice. Međutim, Bilal niti jednog trenutka nije poklekao, nego je ostao vjeran dini-Islamu. Ta Bilalova odlučnost i sabur su njegovog gazdu dovodila do ludila. Umejah bi
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo. 

I pored svih mučenja muminsko Bilalovo srce je ostalo postojano i nije pokleklo ni jednog jedinog trenutka. Iscrpljeno Bilalovo tjelo se naprezalo a hrapavi i drhtavi glas je ponavljao: “Ehadun, ehad ” (On je Jedan). Mučenja su trajala danima, ne samo Bilala već i svih ostalih mekanskih robova kao i male skupine muslimana. 

Jednog dana je Ebu Bekr – Allah mu se smilovao- vidio užasne prizore mučenja Bilala, pa je zamolio njegovog gazdu da prestane sa mučenjem, ali ovaj to drsko odbi. Ebu Bekr zatim izvadi veliku svotu novca i zamoli Umajah-a da mu proda Bilala. Umejah zatraži mnogo novca – u nadi da što više zaradi i potroši u dunjalučke strasti – a Ebu Bekr, koji se ni jednog trenutka nije dvoumio, brzo pristade na ponuđenu cijenu i kupi Bilala. Potom su Ebu Bekr i Bilal otišli do Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekr izjavi da pušta Bilala na slobodu. 

Muslimani su, nakon Hidžre, u Medinu prvi put osjetili sta znači slobodno živjeti. Ashabi počeše razmišljati o načinu na koji ċe se ljudi pozivati na namaz. Jednog dana dođe Abdullah ibn Zeid r.a. kod Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu svoj san. Abdullah je usnio čovjeka u zelenoj odjeċi sa zvonom u svojoj ruci. Abdullah mu ponudi da kupi od njega zvono, a čovjek ga upita zbog čega mu je ono potrebno. Abdullah reče da mu treba zvono kako bi se ljudi pozvali na namaz. Tada čovjek reče da postoji bolji način pozivanja na namaz: četiri puta reci Allahu Ekber, dva puta Ešhedu en la illahe illa Allah, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resul Allah, dva puta hajje ala Assalah, dva puta hajje ala Alfalaah, dva puta Allahu Ekber i jedan puta la ilaah illa Allah. Poslanik s.a.v.s. reče Abdullahu da je njegov san istinit i zamoli ga da ode i poduči Bilala ezanu, zato što je Bilal imao lijep i prodoran glas. Abdullah poduči Bilala ezanu i tako Bilal postade prvi Mujezin Islama. Kada je Omer ibn Hattab r.a. čuo ezan, pohita Poslaniku s.a.v.s. i ispriča mu identičan san Abdullahovom. 

Bilal je imao vrlo lijep ahlak i dosta je saburio. Jednog dana dođe do nesporazuma između Bilala i jednog ashaba pri čemu ovaj ashab – naveden od strane prokletog šejtana – povika: ”Ibn alsavdaa (Sine crnkinje).” Bilal je međutim ostao miran i ne reče ništa, nego ode do Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu šta se desilo. Čuvši ovo, Poslanik s.a.v.s. ode do tog ashaba i reče mu da se izvine Bilalu. Ovaj ashab se pokaja, zaplaka a zatim pade na Bilalove noge tražeċi od njega da nogama stane na njegovo lice. Tada Bilal reče: ” Subhanallah, kako bi mogao stati na lice koje Allahu s.v.t. čini sedždu. Ustani moj brate, molim Svevišnjeg Gospodara da ti oprosti ’’. 

Za vrijeme bitke na Bedru Bilalove oči su tražile Umejah-a. Kad ga je Bilal ugledao, podigao je svoju sablju i glasno povikao: ” Neprijatelju Allahov, Umejah ibn Halaf, ja neċu živjeti ako ti živiš. ” Zato što je Bilal stalno ponavljao ove riječi, jedan od ashaba okrenu se prema Umajah-u i ubi ga. Bilalova sreċa, zbog ubistva Umejah-a, se nije ogledala u osveti zbog brojnih mučenja, nego u uklanjanju Umejah-a kao otvorenog neprijatelja Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s.. 

Bilal je bio poznat po svojoj bogobojaznosti. Uvijek je klanjao namaz od dva rekjata poslije uzimanja abdesta i često je klanjao noċne namaze. Takođe je često postio. 

Bilalova ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. bila je neopisiva. Uvijek bi se mogao naċi kraj Poslanika s.a.v.s.. Kada je Poslanik s.a.v.s. preselio, Bilal od bola i tuge nije mogao da uči ezan. Nakon što su ga ashabi molili da ezani, Bilal stade da uči, ali pri spomenu poslanikovog s.a.v.s. imena, on gorko zaplaka i zajeca. Zbog tuge za Poslanikom s.a.v.s. Bilal nije mogao da učio ezan. On se čak iselio iz Medine, jer ga je tamo sve podsjeċalo na Poslanika s.a.v.s.. 

Kada je Ebu Bekr r.a. postao halifa Bilal je otišao u Asham u Džihad, gdje je nakon Džihada i ostao da živi. Bilal je jos svega dva puta ezanio i to kada je Omer r.a. došao da ga posjeti u Ashamu i kod kabura Poslanika s.a.v.s.. Bilal je ezanio kod kabura Poslanika s.a.v.s. i plakao a taj ezan je Medinlije podsjetio na Poslanika s.a.v.s. pa su i oni svi zaplakali. Bilal je u Meku ušao kao crni rob iz Afrike, a na Ahiret je preselio kao jedan od najboljih Allahovih stvorenja. Bilal je preselio u šezdest četvrtoj godini života.

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4

TRIDESET UZROKA ULASKA U DŽENNET

BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM

TRIDESET UZROKA ULASKA U DŽENNET, IZ KUR'ANA I VJERODOSTOJNOG SUNNETA.

Autor: Dar Ibnu-l-Mubarek lin-nešri vet-tevzi‘i 

 1.-2. IMAN I DOBRO DJELO 

U plemenitom Kur'anu IMAN se spominje kao jedan od najvažnijih uzroka koji, Allahovom dozvolom, vode u Džennet, ali se uvjek spominje uporedo s dobrim djelom. Zbog toga ne možeš naći ni jedno mjesto, gdje se spominje IMAN, kao uzrok ulaska u Džennet, a da se uporedo s njim ne spominje i dobro djelo. Vrata dobrih djela su, hvala Allahu, prostrana i velika, a putevi i načini postizanja nagrade su veliki i mnogobrojni. Njihov broj zna samo Uzvišeni Allah. Uzvišeni Allah dž.š. kaže: 

A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – oni će stanovnici Dženneta biti i u njemu će vječno ostati. (El-Bekare, 82.)
 

U ovom značenju postoji mnogo ajeta i vjerodostojnih hadisa, koje je teško pobrojati, ali ćemo kao primjer navesti neke od njih. SURE: El-Bekare, 25. i 82.; Lukman, 8.; El-Kehf, 107.; El-Hadždž, 14., 23., 56.; El-Feth, 5.; El-Hadid, 12. i 21.; Et-Tegabun, 9.; Et-Talak, 11.; El-Burudž, 11.; El-Bejjine, 7.; El-Mu'minun, 1. i 11.; El-Ankebut, 57.
 

3. TAKWA – BOGOBOJAZNOST
 

Jedna od najvažnijih definicija bogobojaznosti je: Bogobojaznost je strah od Uzvišenog, rad po objavljenom, zadovoljstvo s malo i spremnost za dan odlaska. U definicije bogobojaznosti ulazi i sljedeća definicija: Bogobojaznost je da radiš iz pokornosti prema Allahu U, po nuru od Allaha dž.š. (tj. onako kako je došlo u Allahovoj knjizi i Sunnetu Poslanika s.a.v.s.), želeći time nagradu od Allaha, i da ostaviš nepokornost prema Allahu U, po nuru (svjetlosti) od Allaha, bojeći se Njegove kazne. Ko želi da pročita nešto opširnije o bogobojaznosti neka vidi djela od Ibnul-Kajjima, rahimehullah,: Medaridžus-salikin; Igasetullehfan. Uzvišeni Allah kaže: 

Oni koji budu bogobojazni, oni će u džennetskim baščama, pored izvora, biti. (El-Hidžr, 45.)
 

Džennet je i pripremljen za bogobojazne. Uzvišeni kaže: 

I požurite ka oprostu od Gospodara vašeg, i Džennetu koji je prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za bogobojazne. (Ali ‘Imran,133.)
 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ono što će najviše uvesti ljude u Džennet je bogobojaznost prema Allahu i lijep ahlak (ponašanje), a ono što će ih najviše uvesti u vatru (Džehennem) je jezik i stidno mjesto.” (Tirmizija, Ibn Madždže i Ahmed, Silsiletul-ehadisu-s-sahiha, 977.)
 

4. POKORNOST UZVIŠENOM ALLAHU I NJEGOVOM POSLANIKU s.a.v.s.
 

Uzvišeni Allah kaže: 

Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu On će u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku uvesti, a onoga ko leđa okrene, bolnom kaznom će kazniti. (El-Feth, 17.)

U Buharijinom Sahihu se bilježi hadis od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:
 
“Svi sljedbenici moga Ummeta će ući u Džennet osim ko odbije. “A ko odbija, Božiji Poslaniče?” -rekoše. “Onaj ko mi se pokorava ući će u Džennet, a onaj ko je nepokoran on odbija.” (Fethul-bari, komentar Buharijinog Sahiha, 13/249)
 
5. DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU
 
Pod džihadom na Allahovom putu se podrazumjeva borba životom i imetkom. Uzvišeni Allah kaže: 

Allah je od mu'mina kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se boriti na Allahovom putu, pa ubijati i biti ubijani. On im je to istinski obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu… (Et-Tewba, 111.)
 
Također Uzvišeni kaže: 

O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu koja će vas spasiti bolne kazne; u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte, i imecima svojim i životima svojim na Allahovom putu se borite – to vam je, da znate, bolje -, On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašče vas, kroz koje rijeke teku, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima; – to će biti veliki uspjeh. (Es-Saff, 10.-12.)
 
6. TEWBA – POKAJANJE
 
Tewba briše (eliminiše) sve ono što je bilo prije nje (misli se na loša djela), kako kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Onaj koji se pokaje od grijeha je kao i onaj ko nema grijeha.” (bilježe ga Ibn Madždže i drugi, Sahihul-džami‘, 3008)
 

Allah dž.š. kaže: 

… ali oni koji su se pokajali i vjerovali i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti i oni će u Džennet ući. (Merjem, 60.)

 7. USTRAJNOST (POSTOJANOST) NA ALLAHOVOJ VJERI 

 Kaže Uzvišeni Allah: 

Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!” – zatim ustraju, neka se ničega ne boje i ni za čime nek ne tuguju. (El-Ahkaf, 13.)
 

Od Sufjana ibn Abdullaha es-Sekafije se prenosi da je rekao: 

“Božiji Poslaniče, reci mi nešto o islamu, nakon čega, o njemu, neću nikog pitati poslije tebe!” Poslanik mu reče:” Reci: Amentu billahi (vjerujem u Allaha), zatim ustraj u tome.” (bilježi Muslim, komentar od Newewija 2/367).
 
8. TRAŽENJE ZNANJA RADI ALLAHOVOG LICA (ZADOVOLJSTVA).
 
U Muslimovom Sahihu se bilježi hadis od Ebu Hurejre r.a. da je rekao: 

“ Ko krene putem tražeći na njemu znanje, Allah dž.š. će mu olakšati put ka Džennetu. Nijedna skupina ljudi se ne okupi u jednoj od Allahovih kuća (džamija), učeći Allahovu knjigu i međusobno je proučavajući, a da se na njih ne spusti spokoj, obaspe ih Allahova milost, okruže ih meleki i Allah ih spomene među onima koji su kod Njega, a koga djela unazade porijeklo mu neće koristiti. (Komentar Muslimovog Sahiha od Newewija, 17/24)
 
9. GRADNJA DŽAMIJA (MESDŽIDA)
 
U Buharijinom Sahihu se prenosi od Osmana ibn Affana da je čuo Poslanika s.a.v.s. kako kaže: 

“ Ko sagradi džamiju (mesdžid), želeći time Allahovo lice (zadovoljstvo), Allah će mu sagraditi istu u Džennetu”. (Fethul-bari, 1/544).

10. LIJEP AHLAK (PONAŠANJE)

 
Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ja garantujem kuću u dnu Dženneta onome ko ostavi prepirku pa makar bio u pravu, i garantujem kuću u sred Dženneta onome ko ostavi laž pa makar se šalio, i garantujem kuću u vrhu Dženneta, onome ko ima lijep ahlak (ponašanje).” (bilježe Ebu Davud i ed-Dija’, Sahihul-džami‘ , 1464)
 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ono što će najviše uvesti ljude u Džennet je bogobojaznost i lijep ahlak (ponašanje), a ono što će ih najviše uvesti u vatru (Džehennem) je jezik i stidno mjesto.” (izvor prethodno naveden)  

U lijep ahlak (ponašanje) ulaze mnoge stvari, koje je Aiša r.a. sažeto navela, kada je bila upitana o ahlaku (ponašanju) Poslanika s.a.v.s.: 

“Njegov ahlak (ponašanje) je bio Kur'an.” (bilježe Muslim, Ahmed i ostali).
 

Poslanik s.a.v.s. je naš uzor i Allah dž.š. ga pohvaljuje Svojim riječima:

Jer, ti si, zaista, najljepšeg ahlaka (ćudi). (El-Kalem,3)
 

Pogledajmo Allahovu knjigu i Sunnet Njegova Poslanika s.a.v.s., njegov životopis (siru) i životopis njegovih ashaba (drugova) r.a., da bi naučili šta je to lijep ahlak i kako ga postići. Od najboljih knjiga koje govore o vrlinama Poslanika s.a.v.s., i njegovom ahlaku je knjiga: Muhtesaru-š-šemailil-muhamedije, Vrline Allahovog Poslanika od Imama Tirmizije (Allah mu se smilovao), koju je skratio i izvršio korekciju šejh Muhammed
Nasirud-din Albani.
 

11. OSTAVLJANJE PREPIRKE
 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ja garantujem kuću u dnu Dženneta onome ko ostavi prepirku pa makar bio u pravu, ” (izvor prethodno naveden)
 

12. OSTAVLJANJE LAŽI PA MAKAR I U ŠALI
 

Poslanik s.a.v.s. kaže: 

“Ja garantujem kuću u dnu Dženneta onome ko ostavi prepirku pa makar bio u pravu, i garantujem kuću u sred Dženneta onome ko ostavi laž pa makar i u šali, …” (izvor prethodno naveden).
 

13. BITI STALNO POD ABDESTOM (TAHARET) I KLANJATI DVA REKATA
IZA SVAKOG EZANA.
 

Bilježi Imam Tirmizija u svom Sunenu, el-Hakim i Ibn Huzejme u svom Sahihu od Abdullaha ibn Burejde, a on od svog oca r.a. da je rekao: 

“ Jedno jutro Poslanik s.a.v.s. je rekao Bilalu: “ Bilale, čime si me pretekao u Džennet? Jučer sam ušao u Džennet i ispred sebe sam čuo tvoje korake.” Bilal odgovori: “Božiji Poslaniče; nikada nisam proučio ezan a da nisam klanjao dva rekata, i nikada nisam izgubio abdest a da ga nisam ponovo uzeo.”Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče: “S tim si me pretekao” (Sahihut-Tergib vet-Terhib, 194).
 

14. ODLAZAK U MESDŽID RADI OBAVLJANJA NAMAZA I POVRATAK IZ
NJEGA
 

Bilježe Imami Muslim i Buharija u svojim Sahihima, i drugi, od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“ Kad god neko ode u džamiju, – jutrom ili naveče – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu (NUZULEN) koliko god puta ode ujutro ili naveče ” (komentar Muslimovog Sahiha od Newewija, 5/ 176)

 

Imam Newewi u komentaru ovog hadisa: “Allah mu pripremi mjesto (NUZULEN), kaže, da je to ono što se pripremi kad dolaze gosti.
 

15. MNOGO ČINITI SEDŽDU ALLAHU DŽ.Š.
 

Bilježi Imam Muslim u svom Sahihu od Rebia‘ ibn Ka‘ba el-Eslemija da je rekao:

 “Jedne prilike sam noćio kod Poslanika s.a.v.s. pa sam mu pomogao da uzme abdest i izvrši svoje potrebe, pa mi reče: “Traži !” Ja mu odgovorih: “Tražim da budem uz tebe u Džennetu. On upita: “Ili tražiš nešto drugo?” Ja mu rekoh: “To je ono što tražim.” Poslanik na kraju reče: “Pomozi se protiv svog nefsa mnogo čineći sedždu.” (komentar Muslimovog Sahiha od Newewija 4/451)
 

16. PRIMLJEN HADŽDŽ ( HADŽDŽ MEBRUR)
 

Poslanik s.a.v.s. kaže: 

“Ko obavi hadždž, pa ne bude govorio bestidne riječi i ne bude griješio, vratit će se (bez grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila”. (bilježi Buharija i drugi, Fethul-bari, 3/382).
 

Također Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: 

“Hadždž mebrur (to je hadždž na kojem hadžija nije činio grijehe), za njega nema druge nagrade osim Dženneta” (bilježe Imam Ahmed i Taberanija, Sahihul-džami‘, 3170).
 

17. UČENJE AJETUL-KURSIJJE IZA SVAKOG FARZA
 

Od Ebu Umame el-Bahilija r.a. se prenosi da je rekao: 

“Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Ko prouči Ajetul-kursijj nakon svakog farza, između njega i ulaska u Džennet se ispriječava samo smrt.” (Nesaija, Ibn es-Sunni i ostali, Silsiletu-l-ehadisu-s-sahiha, 972)
 

Postoje i drugi zikrovi, za koje je, ako ih čovjek s ubjeđenjem izgovori, obećan Džennet, kao naprimjer: u Buharijinom Sahihu se bilježi hadis od Šeddada ibn Evsa r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Sejjidul-istigfar (najbolja dova za oprost grijeha) je da kažeš: “Allahu, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, stvorio Si me i ja sam Tvoj rob, ja
sam na tragu zavjeta i obećanja Tebi datog, u okviru mojih mogućnosti. Utječem Ti se od zla koje sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni i priznajem Ti svoje grijehe, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe”, zatim je rekao: “Ko danju prouči ovaj istigfar, ubjeđen u to, pa umre toga dana prije nego što omrkne, bit će od  stanovnika Dženneta, a ko to isto kaže noću, ubjeđen u to, pa umre prije nego svane, bit će od stanovnika Dženneta.” (Fethul-bari – 11/97)
 

18. KLANJATI DVANAEST REKATA (SUNNETA) SVAKI DAN I NOĆ, KAO
DOBROVOLJNI NAMAZ ALLAHU DŽ.Š.
 

Od Ummi Habibe r.a. se prenosi da je Resulullah s.a.v.s. rekao: 

“Ko u jednom danu i noći klanja dvanaest rekata (sunneta), bit će mu sagrađena kuća u Džennetu: četiri rekata prije podne i dva poslije, dva rekata poslije akšama, dva rekata poslije jacije i dva rekata prije sabaha.” (bilježi Tirmizija, Sahihul-džami‘, 6362).

 

19. ŠIRENJE SELAMA, HRANJENJE GLADNIH, ODRŽAVANJE RODBINSKIH
VEZA, I KLANJANJE NOĆU

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“O ljudi, širite selam, hranite gladne, održavajte rodbinske veze i klanjajte noću dok ljudi spavaju pa ćete spokojno (sa selamom) ući u Džennet.” (bilježe Ibn Madždže i ostali, Sahih Sunen Ibn Madždže, 1097)

20. ISKRENOST U GOVORU, ISPUNJAVANJE OBEĆANJA, IZVRŠAVANJE EMANETA, ČUVANJE STIDNOG MJESTA, OBARANJE POGLEDA (OD ONOGA U ŠTO JE HARAM GLEDATI) I ČUVANJE RUKU (OD ZABRANJENIH
STVARI).

Od Ubade ibn es-Samita se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Garantujte mi šest stvari od vas, ja ću vam garantovati Džennet; kada govorite budite iskreni, ispunite kada obećate, izvršite kada vam se nešto povjeri, čuvajte vaša stidna mjesta, obarajte poglede i čuvajte svoje ruke (od zabranjenih stvari). (bilježe Ibn Huzejme, Ibn Hibban, el-Hakim i drugi, a Albani kaže da je hasen, es-Silsiletu-l-ehadisu-s-sahiha, br. 1470)

21.OBAVLJANJE PET DNEVNIH NAMAZA, ONAKO KAKO JE ALLAH NAREDIO, POSTITI MJESEC RAMAZAN, ČUVANJE STIDNOG MJESTA I POKORNOST MUŽU. (OVAJ UZROK JE POSEBNO ZA ŽENE)

Bilježi Ibn Hibban u svom Sahihu od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ako žena bude klanjala pet dnevnih namaza, postila mjesec Ramazan, čuvala stidno mjesto i bila pokorna svome mužu, bit će joj rečeno: “Uđi u Džennet, na koja hoćeš vrata. (Sahihul-džami‘ , 660).

22. ODGAJATI I IZDRŽAVATI TRI KĆERKE ILI TRI SESTRE

Ebu Ja‘la u svom Musnedu bilježi od Enesa r.a. da je rekao: “Poslanik s.a.v.s. je rekao:  

“ Ko bude imao tri kćeri ili tri sestre, pa se bude bojao Allaha i brinuo se o njihovom odgoju i izdržavao ih, bit će sa mnom u Džennetu, ovako, pa je sastavio kažiprsti i srednji prst.” (Silsiletul-ehadisu-s-sahiha, 295)

U Muslimovom Sahihu i Tirmizijinom Sunenu (4/281), u njegovoj formi, se bilježi hadisu kojem je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“ Ko bude izdržavao dvije kćerke i brinuo se o njima, ući će sa mnom u Džennet kao što su ova dva, pa je to pokazao sa svoja dva prsta.”

23. STRPLJIVOST I OČEKIVANJE NAGRADE PRI SMRTI DJECE I BLISKIH
OSOBA

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“ Kome umre troje (djece) od njegova potomstva, a on bude za to očekivao nagradu (od Allaha), ući će u Džennet.” Jedna žena reče: “A šta je sa dvoje ?” Poslanik odgovori: “I dvoje” (bilježe Nesaija i Ibn Hibban, Sahihul-džami‘, 5969)

Također Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Nema roditelja kojima umre troje djece, koja nisu punoljetna, a da ih Allah dž.š. svojom dobrotom i milošću prema toj djeci, ne uvede u Džennet.” (bilježe Imami Ahmed, Nesaija i Ibn Hibban, Sahihul-džami‘, 5781)

Bilježi Imami Ahmed u svome Musnedu od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:  

“Allah dž.š. kaže: “Mom robu mu'minu, kada mu uzmem nekog bliskog na dunjaluku, i on za to očekuje nagradu, nema druge nagrade kod Mene osim Džennet.” (Sahihul-džami‘, 8139).

24. IZDRŽAVANJE I BRIGA O JETIMU (SIROČETU)

Bilježi Imam Buharija u svom Sahihu od Sehla ibn Sa‘da, da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ja i onaj, ko se bude brinuo o jetimu (siročetu), bit ćemo u Džennetu ovako, pa je sastavio svoj kažiprst i srednji prst.” (Fethul-bari, 10/436).

25. OBILAZAK BOLESNIKA I POSJETA (ZIJARET) BRATU PO VJERI

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ko obiđe bolesnika ili posjeti svoga brata po vjeri, zovnut će ga glasnik: “Blagoslovljen neka si i neka je blagoslovljen tvoj hod, nastani mjesto u Džennetu.” (bilježe Tirmizija i Ibn Madždže, a Albani kaže hasen, Sahihul-džami‘, 6387).

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“ Ko posjeti bolesnika, on je u džennetskom bostanu sve dok se ne vrati (iz posjete). (bilježi Muslim, Newewi 16/361)

26. ČUVANJE DVAJU SVOJSTAVA (VRLINA).

Od Abdullaha ibn ‘Amra r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“ Svaki rob musliman koji bude čuvao dvije osobine ili dva svojstva ući će u Džennet. Ta svojstva su lahka, ali malo ih radi po njima. Iza svakog namaza reći deset puta subhanallah, deset puta elhamdulillah, i deset puta Allahu ekber. To je stotinu i pedeset jezikom, a hiljadu i petsto na vagi (mizanu). I kada legne proučiti 34 puta Allahu ekber, 33 puta elhamdulillah i 33 puta subhanallah. To je stotinu jezikom a hiljadu na vagi (mizanu).” Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. kako to uči, brojeći na prste svoje ruke. Upitali su ga: “Božiji Poslaniče, kako su te osobine lahke,a malo ih po njima radi?” On odgovori. “Nekom od vas će doći šejtan kada legne i uspavat će ga prije nego to prouči, a dolazit će mu i u namazu, pa će ga podsjećati na nešto prije nego to prouči.” (bilježe ga Ebu Davud, Tirmizija i kaže: “hadis hasen sahih”, Nesaija i Ibn Hibban u svom Sahihu, Sahihut- tergib, 603).

27. VELIKODUŠNOST U KUPOPRODAJI

Bilježi Imam Buharija u et-Tarihul-kebir, Nesaija i ostali od Osmana ibn Affana r.a. da je rekao: 

“Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Allah dž.š. će uvesti u Džennet onog čovjeka koji je velikodušan i kao mušterija i kao prodavač, i kao onaj koji vraća dug i kao onaj kome se vraća.” (Silsiletul-ehadisu-s-sahiha, 1181)

28. OPROSTITI DUG ONOME KOME JE TEŠKO DA GA VRATI

Bilježi Imam Muslim (Allah mu se smilovao) u svom Sahihu od Huzejfe ibnul-Jemana, a on od Poslanika s.a.v.s. da je jedan čovjek umro i ušao u Džennet, pa mu je rečeno: “Šta si činio ? On reče: ”Trgovao sam s ljudima pa sam odgađao dug onome kome je teško da ga vrati i opraštao sam dugove u novcu i imetku.” (komentar Muslimovog Sahiha, od Newewija,
10/483)

Također se bilježi u Muslimovom Sahihu od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Bio je jedan čovjek koji je ljudima posuđivao (imetak) i govorio bi svome

momku: Ako ti dođe onaj kome je teško da vrati dug pa mu ga ti oprostiš, možda i Allah tebi oprosti.” Sreo je Allaha dž.š. (umro) pa mu je oprostio.” (Komentar Muslimovog Sahiha od Newewija 10/485)

29. GRUPA DOBRIH DJELA, AKO SE U JEDNOM DANU NAĐU KOD MUSLIMANA, UĆI ĆE, ALLAHOVOM DOBROTOM, U DŽENNET.  

Bilježi Imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ko je od vas jutros zapostio ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Poslanik dalje upita: “Ko je pratio dženazu ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Poslanik: “Ko je danas nahranio siromaha ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Poslanik: “Ko je od vas danas posjetio bolesnika ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Na to Poslanik s.a.v.s. reče: “U koga se nađu ova djela u jednom danu, ući će u Džennet. ” (komentar Muslimovog Sahiha od Newewija, 15/164)

30. SABUR (STRPLJIVOST) AKO SE IZGUBI VID

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Allah dž.š. kaže: “Kome uzmem dva miljenika (oči), pa se strpi, očekujući nagradu, nisam zadovoljan da ga nagradim ičim drugim osim Džennetom.” (Bilježi Tirmizija, Sahihul-džami‘, 8140)

 

TRIDESET UZROKA ULASKA U DŽENNET

BISMILLAHIRRAHMANIRRAHIM

TRIDESET UZROKA ULASKA U DŽENNET, IZ KUR'ANA I VJERODOSTOJNOG SUNNETA.

Autor: Dar Ibnu-l-Mubarek lin-nešri vet-tevzi‘i 

 1.-2. IMAN I DOBRO DJELO 

U plemenitom Kur'anu IMAN se spominje kao jedan od najvažnijih uzroka koji, Allahovom dozvolom, vode u Džennet, ali se uvjek spominje uporedo s dobrim djelom. Zbog toga ne možeš naći ni jedno mjesto, gdje se spominje IMAN, kao uzrok ulaska u Džennet, a da se uporedo s njim ne spominje i dobro djelo. Vrata dobrih djela su, hvala Allahu, prostrana i velika, a putevi i načini postizanja nagrade su veliki i mnogobrojni. Njihov broj zna samo Uzvišeni Allah. Uzvišeni Allah dž.š. kaže: 

A oni koji budu vjerovali i dobra djela činili – oni će stanovnici Dženneta biti i u njemu će vječno ostati. (El-Bekare, 82.)
 

U ovom značenju postoji mnogo ajeta i vjerodostojnih hadisa, koje je teško pobrojati, ali ćemo kao primjer navesti neke od njih. SURE: El-Bekare, 25. i 82.; Lukman, 8.; El-Kehf, 107.; El-Hadždž, 14., 23., 56.; El-Feth, 5.; El-Hadid, 12. i 21.; Et-Tegabun, 9.; Et-Talak, 11.; El-Burudž, 11.; El-Bejjine, 7.; El-Mu'minun, 1. i 11.; El-Ankebut, 57.
 

3. TAKWA – BOGOBOJAZNOST
 

Jedna od najvažnijih definicija bogobojaznosti je: Bogobojaznost je strah od Uzvišenog, rad po objavljenom, zadovoljstvo s malo i spremnost za dan odlaska. U definicije bogobojaznosti ulazi i sljedeća definicija: Bogobojaznost je da radiš iz pokornosti prema Allahu U, po nuru od Allaha dž.š. (tj. onako kako je došlo u Allahovoj knjizi i Sunnetu Poslanika s.a.v.s.), želeći time nagradu od Allaha, i da ostaviš nepokornost prema Allahu U, po nuru (svjetlosti) od Allaha, bojeći se Njegove kazne. Ko želi da pročita nešto opširnije o bogobojaznosti neka vidi djela od Ibnul-Kajjima, rahimehullah,: Medaridžus-salikin; Igasetullehfan. Uzvišeni Allah kaže: 

Oni koji budu bogobojazni, oni će u džennetskim baščama, pored izvora, biti. (El-Hidžr, 45.)
 

Džennet je i pripremljen za bogobojazne. Uzvišeni kaže: 

I požurite ka oprostu od Gospodara vašeg, i Džennetu koji je prostran kao nebesa i Zemlja, pripremljen za bogobojazne. (Ali ‘Imran,133.)
 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ono što će najviše uvesti ljude u Džennet je bogobojaznost prema Allahu i lijep ahlak (ponašanje), a ono što će ih najviše uvesti u vatru (Džehennem) je jezik i stidno mjesto.” (Tirmizija, Ibn Madždže i Ahmed, Silsiletul-ehadisu-s-sahiha, 977.)
 

4. POKORNOST UZVIŠENOM ALLAHU I NJEGOVOM POSLANIKU s.a.v.s.
 

Uzvišeni Allah kaže: 

Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu On će u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku uvesti, a onoga ko leđa okrene, bolnom kaznom će kazniti. (El-Feth, 17.)

U Buharijinom Sahihu se bilježi hadis od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:
 
“Svi sljedbenici moga Ummeta će ući u Džennet osim ko odbije. “A ko odbija, Božiji Poslaniče?” -rekoše. “Onaj ko mi se pokorava ući će u Džennet, a onaj ko je nepokoran on odbija.” (Fethul-bari, komentar Buharijinog Sahiha, 13/249)
 
5. DŽIHAD NA ALLAHOVOM PUTU
 
Pod džihadom na Allahovom putu se podrazumjeva borba životom i imetkom. Uzvišeni Allah kaže: 

Allah je od mu'mina kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se boriti na Allahovom putu, pa ubijati i biti ubijani. On im je to istinski obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu… (Et-Tewba, 111.)
 
Također Uzvišeni kaže: 

O vjernici, hoćete li da vam ukažem na trgovinu koja će vas spasiti bolne kazne; u Allaha i Poslanika Njegova vjerujte, i imecima svojim i životima svojim na Allahovom putu se borite – to vam je, da znate, bolje -, On će vam grijehe vaše oprostiti i u džennetske bašče vas, kroz koje rijeke teku, uvesti, i u divne dvorove u edenskim vrtovima; – to će biti veliki uspjeh. (Es-Saff, 10.-12.)
 
6. TEWBA – POKAJANJE
 
Tewba briše (eliminiše) sve ono što je bilo prije nje (misli se na loša djela), kako kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Onaj koji se pokaje od grijeha je kao i onaj ko nema grijeha.” (bilježe ga Ibn Madždže i drugi, Sahihul-džami‘, 3008)
 

Allah dž.š. kaže: 

… ali oni koji su se pokajali i vjerovali i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti i oni će u Džennet ući. (Merjem, 60.)

 7. USTRAJNOST (POSTOJANOST) NA ALLAHOVOJ VJERI 

 Kaže Uzvišeni Allah: 

Oni koji govore: “Naš Gospodar je Allah!” – zatim ustraju, neka se ničega ne boje i ni za čime nek ne tuguju. (El-Ahkaf, 13.)
 

Od Sufjana ibn Abdullaha es-Sekafije se prenosi da je rekao: 

“Božiji Poslaniče, reci mi nešto o islamu, nakon čega, o njemu, neću nikog pitati poslije tebe!” Poslanik mu reče:” Reci: Amentu billahi (vjerujem u Allaha), zatim ustraj u tome.” (bilježi Muslim, komentar od Newewija 2/367).
 
8. TRAŽENJE ZNANJA RADI ALLAHOVOG LICA (ZADOVOLJSTVA).
 
U Muslimovom Sahihu se bilježi hadis od Ebu Hurejre r.a. da je rekao: 

“ Ko krene putem tražeći na njemu znanje, Allah dž.š. će mu olakšati put ka Džennetu. Nijedna skupina ljudi se ne okupi u jednoj od Allahovih kuća (džamija), učeći Allahovu knjigu i međusobno je proučavajući, a da se na njih ne spusti spokoj, obaspe ih Allahova milost, okruže ih meleki i Allah ih spomene među onima koji su kod Njega, a koga djela unazade porijeklo mu neće koristiti. (Komentar Muslimovog Sahiha od Newewija, 17/24)
 
9. GRADNJA DŽAMIJA (MESDŽIDA)
 
U Buharijinom Sahihu se prenosi od Osmana ibn Affana da je čuo Poslanika s.a.v.s. kako kaže: 

“ Ko sagradi džamiju (mesdžid), želeći time Allahovo lice (zadovoljstvo), Allah će mu sagraditi istu u Džennetu”. (Fethul-bari, 1/544).

10. LIJEP AHLAK (PONAŠANJE)

 
Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ja garantujem kuću u dnu Dženneta onome ko ostavi prepirku pa makar bio u pravu, i garantujem kuću u sred Dženneta onome ko ostavi laž pa makar se šalio, i garantujem kuću u vrhu Dženneta, onome ko ima lijep ahlak (ponašanje).” (bilježe Ebu Davud i ed-Dija’, Sahihul-džami‘ , 1464)
 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ono što će najviše uvesti ljude u Džennet je bogobojaznost i lijep ahlak (ponašanje), a ono što će ih najviše uvesti u vatru (Džehennem) je jezik i stidno mjesto.” (izvor prethodno naveden)  

U lijep ahlak (ponašanje) ulaze mnoge stvari, koje je Aiša r.a. sažeto navela, kada je bila upitana o ahlaku (ponašanju) Poslanika s.a.v.s.: 

“Njegov ahlak (ponašanje) je bio Kur'an.” (bilježe Muslim, Ahmed i ostali).
 

Poslanik s.a.v.s. je naš uzor i Allah dž.š. ga pohvaljuje Svojim riječima:

Jer, ti si, zaista, najljepšeg ahlaka (ćudi). (El-Kalem,3)
 

Pogledajmo Allahovu knjigu i Sunnet Njegova Poslanika s.a.v.s., njegov životopis (siru) i životopis njegovih ashaba (drugova) r.a., da bi naučili šta je to lijep ahlak i kako ga postići. Od najboljih knjiga koje govore o vrlinama Poslanika s.a.v.s., i njegovom ahlaku je knjiga: Muhtesaru-š-šemailil-muhamedije, Vrline Allahovog Poslanika od Imama Tirmizije (Allah mu se smilovao), koju je skratio i izvršio korekciju šejh Muhammed
Nasirud-din Albani.
 

11. OSTAVLJANJE PREPIRKE
 

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“Ja garantujem kuću u dnu Dženneta onome ko ostavi prepirku pa makar bio u pravu, ” (izvor prethodno naveden)
 

12. OSTAVLJANJE LAŽI PA MAKAR I U ŠALI
 

Poslanik s.a.v.s. kaže: 

“Ja garantujem kuću u dnu Dženneta onome ko ostavi prepirku pa makar bio u pravu, i garantujem kuću u sred Dženneta onome ko ostavi laž pa makar i u šali, …” (izvor prethodno naveden).
 

13. BITI STALNO POD ABDESTOM (TAHARET) I KLANJATI DVA REKATA
IZA SVAKOG EZANA.
 

Bilježi Imam Tirmizija u svom Sunenu, el-Hakim i Ibn Huzejme u svom Sahihu od Abdullaha ibn Burejde, a on od svog oca r.a. da je rekao: 

“ Jedno jutro Poslanik s.a.v.s. je rekao Bilalu: “ Bilale, čime si me pretekao u Džennet? Jučer sam ušao u Džennet i ispred sebe sam čuo tvoje korake.” Bilal odgovori: “Božiji Poslaniče; nikada nisam proučio ezan a da nisam klanjao dva rekata, i nikada nisam izgubio abdest a da ga nisam ponovo uzeo.”Allahov Poslanik s.a.v.s. mu reče: “S tim si me pretekao” (Sahihut-Tergib vet-Terhib, 194).
 

14. ODLAZAK U MESDŽID RADI OBAVLJANJA NAMAZA I POVRATAK IZ
NJEGA
 

Bilježe Imami Muslim i Buharija u svojim Sahihima, i drugi, od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“ Kad god neko ode u džamiju, – jutrom ili naveče – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu (NUZULEN) koliko god puta ode ujutro ili naveče ” (komentar Muslimovog Sahiha od Newewija, 5/ 176)

 

Imam Newewi u komentaru ovog hadisa: “Allah mu pripremi mjesto (NUZULEN), kaže, da je to ono što se pripremi kad dolaze gosti.
 

15. MNOGO ČINITI SEDŽDU ALLAHU DŽ.Š.
 

Bilježi Imam Muslim u svom Sahihu od Rebia‘ ibn Ka‘ba el-Eslemija da je rekao:

 “Jedne prilike sam noćio kod Poslanika s.a.v.s. pa sam mu pomogao da uzme abdest i izvrši svoje potrebe, pa mi reče: “Traži !” Ja mu odgovorih: “Tražim da budem uz tebe u Džennetu. On upita: “Ili tražiš nešto drugo?” Ja mu rekoh: “To je ono što tražim.” Poslanik na kraju reče: “Pomozi se protiv svog nefsa mnogo čineći sedždu.” (komentar Muslimovog Sahiha od Newewija 4/451)
 

16. PRIMLJEN HADŽDŽ ( HADŽDŽ MEBRUR)
 

Poslanik s.a.v.s. kaže: 

“Ko obavi hadždž, pa ne bude govorio bestidne riječi i ne bude griješio, vratit će se (bez grijeha) kao na dan kada ga je majka rodila”. (bilježi Buharija i drugi, Fethul-bari, 3/382).
 

Također Allahov Poslanik s.a.v.s. kaže: 

“Hadždž mebrur (to je hadždž na kojem hadžija nije činio grijehe), za njega nema druge nagrade osim Dženneta” (bilježe Imam Ahmed i Taberanija, Sahihul-džami‘, 3170).
 

17. UČENJE AJETUL-KURSIJJE IZA SVAKOG FARZA
 

Od Ebu Umame el-Bahilija r.a. se prenosi da je rekao: 

“Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Ko prouči Ajetul-kursijj nakon svakog farza, između njega i ulaska u Džennet se ispriječava samo smrt.” (Nesaija, Ibn es-Sunni i ostali, Silsiletu-l-ehadisu-s-sahiha, 972)
 

Postoje i drugi zikrovi, za koje je, ako ih čovjek s ubjeđenjem izgovori, obećan Džennet, kao naprimjer: u Buharijinom Sahihu se bilježi hadis od Šeddada ibn Evsa r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Sejjidul-istigfar (najbolja dova za oprost grijeha) je da kažeš: “Allahu, Ti si moj Gospodar, nema boga osim Tebe, stvorio Si me i ja sam Tvoj rob, ja
sam na tragu zavjeta i obećanja Tebi datog, u okviru mojih mogućnosti. Utječem Ti se od zla koje sam počinio, priznajem Ti Tvoje blagodati prema meni i priznajem Ti svoje grijehe, pa mi oprosti, jer grijehe ne oprašta niko osim Tebe”, zatim je rekao: “Ko danju prouči ovaj istigfar, ubjeđen u to, pa umre toga dana prije nego što omrkne, bit će od  stanovnika Dženneta, a ko to isto kaže noću, ubjeđen u to, pa umre prije nego svane, bit će od stanovnika Dženneta.” (Fethul-bari – 11/97)
 

18. KLANJATI DVANAEST REKATA (SUNNETA) SVAKI DAN I NOĆ, KAO
DOBROVOLJNI NAMAZ ALLAHU DŽ.Š.
 

Od Ummi Habibe r.a. se prenosi da je Resulullah s.a.v.s. rekao: 

“Ko u jednom danu i noći klanja dvanaest rekata (sunneta), bit će mu sagrađena kuća u Džennetu: četiri rekata prije podne i dva poslije, dva rekata poslije akšama, dva rekata poslije jacije i dva rekata prije sabaha.” (bilježi Tirmizija, Sahihul-džami‘, 6362).

 

19. ŠIRENJE SELAMA, HRANJENJE GLADNIH, ODRŽAVANJE RODBINSKIH
VEZA, I KLANJANJE NOĆU

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“O ljudi, širite selam, hranite gladne, održavajte rodbinske veze i klanjajte noću dok ljudi spavaju pa ćete spokojno (sa selamom) ući u Džennet.” (bilježe Ibn Madždže i ostali, Sahih Sunen Ibn Madždže, 1097)

20. ISKRENOST U GOVORU, ISPUNJAVANJE OBEĆANJA, IZVRŠAVANJE EMANETA, ČUVANJE STIDNOG MJESTA, OBARANJE POGLEDA (OD ONOGA U ŠTO JE HARAM GLEDATI) I ČUVANJE RUKU (OD ZABRANJENIH
STVARI).

Od Ubade ibn es-Samita se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Garantujte mi šest stvari od vas, ja ću vam garantovati Džennet; kada govorite budite iskreni, ispunite kada obećate, izvršite kada vam se nešto povjeri, čuvajte vaša stidna mjesta, obarajte poglede i čuvajte svoje ruke (od zabranjenih stvari). (bilježe Ibn Huzejme, Ibn Hibban, el-Hakim i drugi, a Albani kaže da je hasen, es-Silsiletu-l-ehadisu-s-sahiha, br. 1470)

21.OBAVLJANJE PET DNEVNIH NAMAZA, ONAKO KAKO JE ALLAH NAREDIO, POSTITI MJESEC RAMAZAN, ČUVANJE STIDNOG MJESTA I POKORNOST MUŽU. (OVAJ UZROK JE POSEBNO ZA ŽENE)

Bilježi Ibn Hibban u svom Sahihu od Ebu Hurejre r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ako žena bude klanjala pet dnevnih namaza, postila mjesec Ramazan, čuvala stidno mjesto i bila pokorna svome mužu, bit će joj rečeno: “Uđi u Džennet, na koja hoćeš vrata. (Sahihul-džami‘ , 660).

22. ODGAJATI I IZDRŽAVATI TRI KĆERKE ILI TRI SESTRE

Ebu Ja‘la u svom Musnedu bilježi od Enesa r.a. da je rekao: “Poslanik s.a.v.s. je rekao:  

“ Ko bude imao tri kćeri ili tri sestre, pa se bude bojao Allaha i brinuo se o njihovom odgoju i izdržavao ih, bit će sa mnom u Džennetu, ovako, pa je sastavio kažiprsti i srednji prst.” (Silsiletul-ehadisu-s-sahiha, 295)

U Muslimovom Sahihu i Tirmizijinom Sunenu (4/281), u njegovoj formi, se bilježi hadisu kojem je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“ Ko bude izdržavao dvije kćerke i brinuo se o njima, ući će sa mnom u Džennet kao što su ova dva, pa je to pokazao sa svoja dva prsta.”

23. STRPLJIVOST I OČEKIVANJE NAGRADE PRI SMRTI DJECE I BLISKIH
OSOBA

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“ Kome umre troje (djece) od njegova potomstva, a on bude za to očekivao nagradu (od Allaha), ući će u Džennet.” Jedna žena reče: “A šta je sa dvoje ?” Poslanik odgovori: “I dvoje” (bilježe Nesaija i Ibn Hibban, Sahihul-džami‘, 5969)

Također Poslanik s.a.v.s. kaže:

“ Nema roditelja kojima umre troje djece, koja nisu punoljetna, a da ih Allah dž.š. svojom dobrotom i milošću prema toj djeci, ne uvede u Džennet.” (bilježe Imami Ahmed, Nesaija i Ibn Hibban, Sahihul-džami‘, 5781)

Bilježi Imami Ahmed u svome Musnedu od Ebu Hurejre r.a. da je Poslanik s.a.v.s. rekao:  

“Allah dž.š. kaže: “Mom robu mu'minu, kada mu uzmem nekog bliskog na dunjaluku, i on za to očekuje nagradu, nema druge nagrade kod Mene osim Džennet.” (Sahihul-džami‘, 8139).

24. IZDRŽAVANJE I BRIGA O JETIMU (SIROČETU)

Bilježi Imam Buharija u svom Sahihu od Sehla ibn Sa‘da, da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ja i onaj, ko se bude brinuo o jetimu (siročetu), bit ćemo u Džennetu ovako, pa je sastavio svoj kažiprst i srednji prst.” (Fethul-bari, 10/436).

25. OBILAZAK BOLESNIKA I POSJETA (ZIJARET) BRATU PO VJERI

Od Ebu Hurejre r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ko obiđe bolesnika ili posjeti svoga brata po vjeri, zovnut će ga glasnik: “Blagoslovljen neka si i neka je blagoslovljen tvoj hod, nastani mjesto u Džennetu.” (bilježe Tirmizija i Ibn Madždže, a Albani kaže hasen, Sahihul-džami‘, 6387).

Kaže Poslanik s.a.v.s.: 

“ Ko posjeti bolesnika, on je u džennetskom bostanu sve dok se ne vrati (iz posjete). (bilježi Muslim, Newewi 16/361)

26. ČUVANJE DVAJU SVOJSTAVA (VRLINA).

Od Abdullaha ibn ‘Amra r.a. se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“ Svaki rob musliman koji bude čuvao dvije osobine ili dva svojstva ući će u Džennet. Ta svojstva su lahka, ali malo ih radi po njima. Iza svakog namaza reći deset puta subhanallah, deset puta elhamdulillah, i deset puta Allahu ekber. To je stotinu i pedeset jezikom, a hiljadu i petsto na vagi (mizanu). I kada legne proučiti 34 puta Allahu ekber, 33 puta elhamdulillah i 33 puta subhanallah. To je stotinu jezikom a hiljadu na vagi (mizanu).” Vidio sam Allahovog Poslanika s.a.v.s. kako to uči, brojeći na prste svoje ruke. Upitali su ga: “Božiji Poslaniče, kako su te osobine lahke,a malo ih po njima radi?” On odgovori. “Nekom od vas će doći šejtan kada legne i uspavat će ga prije nego to prouči, a dolazit će mu i u namazu, pa će ga podsjećati na nešto prije nego to prouči.” (bilježe ga Ebu Davud, Tirmizija i kaže: “hadis hasen sahih”, Nesaija i Ibn Hibban u svom Sahihu, Sahihut- tergib, 603).

27. VELIKODUŠNOST U KUPOPRODAJI

Bilježi Imam Buharija u et-Tarihul-kebir, Nesaija i ostali od Osmana ibn Affana r.a. da je rekao: 

“Poslanik s.a.v.s. je rekao: “Allah dž.š. će uvesti u Džennet onog čovjeka koji je velikodušan i kao mušterija i kao prodavač, i kao onaj koji vraća dug i kao onaj kome se vraća.” (Silsiletul-ehadisu-s-sahiha, 1181)

28. OPROSTITI DUG ONOME KOME JE TEŠKO DA GA VRATI

Bilježi Imam Muslim (Allah mu se smilovao) u svom Sahihu od Huzejfe ibnul-Jemana, a on od Poslanika s.a.v.s. da je jedan čovjek umro i ušao u Džennet, pa mu je rečeno: “Šta si činio ? On reče: ”Trgovao sam s ljudima pa sam odgađao dug onome kome je teško da ga vrati i opraštao sam dugove u novcu i imetku.” (komentar Muslimovog Sahiha, od Newewija,
10/483)

Također se bilježi u Muslimovom Sahihu od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao:

“Bio je jedan čovjek koji je ljudima posuđivao (imetak) i govorio bi svome

momku: Ako ti dođe onaj kome je teško da vrati dug pa mu ga ti oprostiš, možda i Allah tebi oprosti.” Sreo je Allaha dž.š. (umro) pa mu je oprostio.” (Komentar Muslimovog Sahiha od Newewija 10/485)

29. GRUPA DOBRIH DJELA, AKO SE U JEDNOM DANU NAĐU KOD MUSLIMANA, UĆI ĆE, ALLAHOVOM DOBROTOM, U DŽENNET.  

Bilježi Imam Muslim u svom Sahihu od Ebu Hurejre da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Ko je od vas jutros zapostio ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Poslanik dalje upita: “Ko je pratio dženazu ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Poslanik: “Ko je danas nahranio siromaha ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Poslanik: “Ko je od vas danas posjetio bolesnika ?” “Ja”, reče Ebu Bekr. Na to Poslanik s.a.v.s. reče: “U koga se nađu ova djela u jednom danu, ući će u Džennet. ” (komentar Muslimovog Sahiha od Newewija, 15/164)

30. SABUR (STRPLJIVOST) AKO SE IZGUBI VID

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Poslanik s.a.v.s. rekao: 

“Allah dž.š. kaže: “Kome uzmem dva miljenika (oči), pa se strpi, očekujući nagradu, nisam zadovoljan da ga nagradim ičim drugim osim Džennetom.” (Bilježi Tirmizija, Sahihul-džami‘, 8140)