VAŽNOST NAMAZA

priredio: Aljo Cikotić

Uzvišeni Allah objavio je Kur'an Vjerovjesniku, s.a.v.s., da ga objasni ljudima: ‘A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje, i da bi oni razmislili.’ (En-Nahl, 44.) Poslanik, s.a.v.s., izvršio je tu obavezu na najbolji mogući način. Među najvažnije propise koje je objasnio ljudima i riječima i djelom je namaz.

Namaz u islamu ima izuzetnu vrijednost i važnost. Na to upućuju sljedeće činjenice:

1 – Namaz je drugi islamski šart, odmah poslije kelimei – šehadeta. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Islam se temelji na petero: svjedočenju da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju namaza, davanju zekata, postu mjeseca ramazana i hadžu – ko je u mogućnosti.’ (Buhari i Muslim)

Mnogi od nas znaju napamet islamske šarte ali, nažalost, ne obavljaju namaz koji je drugi temelj naše vjere i spada u obavezne ibadete. Mi znamo da smo stvoreni samo radi ibadeta, radi obožavanja Allaha, dž.š. Kaže Uzvišeni: ‘Džinove i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.’ (Ez-Zarijat, 56.)

2 – Prvo za što će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Ako on bude prihvaćen, bit će primljena i ostala djela, a ako on bude odbijen bit će odbijena i ostala djela. Allahov Vjerovjesnik, s.a.v.s., veli: ‘Prvo za što će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Ako bude ispravan, bit će ispravna i ostala djela, a ako bude neispravan bit će neispravna i ostala djela.’ (Tirmizi)

U kakvom si ti stanju, brate muslimanu, ako se ne klanjaš svome Stvoritelju?! Moraš znati da je namaz stub vjere bez koga vjera ne postoji. On je najvredniji tjelesni ibadet. Kaže Uzvišeni: ‘Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!’ (Ta ha, 14.) Uzvišeni Allah je naredio vjernicima: ‘O vjernici, namaz obavljajte i Gospodaru svome se klanjajte, i dobra djela činite da biste postigli ono što želite’ (El-Hadždž, 77.) Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ‘Glava je islam a namaz je stub.’ (Tirmizi)

3 – Namaz je jasan znak po kome se prepoznaju iskreni vjernici. Kaže Uzvišeni: ‘Elif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali; onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i namaz obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali.’ (El-Bekare, 1-3.) ‘Ono što žele – vjernici će postići, oni koji namaz svoj ponizno obavljaju’ (El-Mu'minun, 1-2.)

4 – On je veza između roba i njegova Rabba. Rob u namazu doziva svoga Gospodara i moli Ga. Musliman obavlja namaz pod abdestom, u čistom stanju. Stoji pred svojim Gospodarom svaki dan ponizno i sa strahopoštovanjem zahvaljuje Mu na nebrojenim blagodatima koje mu je podario i moli Ga za oprost grijeha. Allahov Poslanik, s.a.v.s., veli: ‘Koji god musliman lijepo uzme abdest kada nastupi namasko vrijeme i obavi namaz sa strahopoštovanjem i propisno, time će mu Allah oprostiti prethodno učinjene grijehe, ukoliko nije činio velike, i tako je čitavo vrijeme.’ (Muslim)

5 – Ko čuva namaz taj čuva svoju vjeru a ko ga izgubi taj gubi sve. Allah Uzvišeni nam je naredio da ga čuvamo: ‘Čuvajte namaze, redovito ih obavljajte, naročito središnji, i pred Allahom ponizno stojte.’ (El-Bekare, 238.)

6 – Islam je u srcu čovjeka u omjeru zastupljenosti namaza u njegovu srcu. On ima od islama onoliko koliko ima od namaza. Namaz je znak raspoznavanja muslimana. Kaže Vjerovjesnik, s.a.v.s.: ‘Između čovjeka i širka i kufra je ostavljanje namaza.’ (Muslim) ‘Ugovor koji je između nas i njih je namaz, pa ko ga ostavi taj je nevjernik.’ (Tirmizi) Allah Uzvišeni kaže: ‘Obraćajući Mu se predano! Bojte se Njega i obavljajte namaz, i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju.’ (Er-Rum, 31.)

Allah, dž.š., podstiče nas da namaz na vakat obavljamo, da ga ne odgađamo, a prijeti kaznom onima koji ga odgađaju i propuštaju: ‘A teško onima koji, kad namaz obavljaju, namaz svoj kako treba ne izvršavaju.’ (El-Ma'un, 4-5.)

7 – On je znak ljubavi između roba i Rabba i iskazivanja zahvalnosti na blagodatima.

8 – On odvraća čovjeka od razvrata i nevaljalih postupaka a pomaže mu da bude pokoran Allahu, dž.š. Uzvišeni kaže: ‘Kazuj Knjigu koja ti se objavljuje i obavljaj namaz, namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost! – A Allah zna šta radite.’ (El-Ankabut, 45.)

9 – Namaz je jedan od uzroka za spuštanje i dobijanje Allahove, dž.š., milosti. Uzvišeni kaže: ‘A vi namaz obavljajte i zekat dajite i Poslaniku poslušni budite da bi vam se ukazala milost.’ (En-Nur, 56.)

10 – Posljednja oporuka Poslanika, s.a.v.s., prije nego je preselio sa ovog svijeta, bila je: ‘Namaz, čuvajte namaz i one koji su u vašem vlasništvu!’

Veliki su plodovi i rezultati kada se namaz obavlja u džematu s ostalim muslimanima:

a) Čuvanje namaza uzrok je da Allah ukabuli ostala dobra djela

b) Njime se postiže sreća u srcu a otklanjaju se tuga i briga. Uzvišeni kaže: ‘A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.’ (Er-Ra'd, 28.)

c) On sprečava čovjeka da čini razvrat i nevaljala djela

d) On je uzrok oprostu grijeha i povećanju stepena kod Allaha, dž.š.

e) Postiže se međusobno upoznavanje i povezivanje i zbližavanje muslimana tako da postaju poput jednog tijela.

Cijenjeni brate i poštovana sestro

Na kraju, pozivamo vas iskreno da se odazovemo Allahovim, dž.š., pozivima, a On je Stvoritelj, Opskrbitelj, Koji daje život i smrt. Uzvišeni Kaže: ‘O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas traži da činite ono što će vam život osigurati; i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova, i da ćete se svi pred Njim sakupiti.’ (El-Enfal, 24.)

Nema nam života bez imana, namaza, zikra, dobrih djela. Cijenjeni brate i poštovana sestro! Odgovorni ste pred Allahom, dž.š., ukoliko namaz propuštate i u džematu ga ne obavljate. Spremite odgovor na pitanje koje će neizostavno doći! Neka odgovor bude ispravan! Pripazite se da ne budete u skupini onih za koje je Uzvišeni Allah kazao: ‘Njima je ovladao šejtan i učinio da zaborave na Allaha. Oni su na šejtanovoj strani, a oni na šejtanovoj strani će sigurno nastradati.’ (El-Mudžadele, 19.)

Aljo Cikotić
_______________________________________________________________

Namaz kod Bošnjaka i „vehabizam” – 3. dio

Suština problema

Ovdje moramo napomenuti dvije krajnosti koje su podjednako naštetile u ovoj situaciji. Prva je pogrešna metodologija da’veta u dostavljanju, bez ikakve sumnje, autentične islamske prakse i druga kao odgovor na to jednom averzijom i odbojnošću što je možda prirodni slijed koji možemo razumjeti iz navedenog hadisa Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, kada kaže da bi i ashabi bili odbili vjeru da je započela sa naredbama i zabranama „ne pij”, „ne zinaluči” i sl. Poslanik, a.s., je edukovao i odgajao ashabe trinaest godina, uz primjenu najljepše metodologije, pa tek onda je počeo sa ustrojstvom pozitivnih zakonskih normi i ibadeta, klanjajući uz to čitav taj period pored stotina idola u Kjabi, sve do pogodnog momenta da ih uništi kada je osvojio Mekku.

Međutim, moramo naglasiti da je sa druge strane učinjena druga vrlo štetna stvar, što se sva ta vjerska, sunnetska praksa, pokušala i htjela proglasiti „novovjerjem”, „vehabizmom”, promjenom vjere-mezheba i sl., iako se lahko moglo provjeriti kroz vjerske izvore i dokazati vjerska ispravnost iste, odvajajući pogrešnu metodologiju, koja je možda izazvala revolt i averziju, od vjerskih istina. Treba razlučiti vjerske istine od metodologije kojom se nude. To nije isto.

Zato neka preispitaju svoj odnos prema vjeri svi, osim potpunih neznalica-džahila kojima neznanje jedino možda može biti isprika, a koji su se dali na nekakvu borbu protiv sunnetske prakse, pod raznim opravdanjima borbe za jedinstvo muslimana demagogijom i džehaletom. Naši muslimani i njihove političke i vjerske vođe prisiljeni su naći zajednički jezik sa četnicima, ustašama, nevjernicima, poluvjernicima, komunistima, neokomunistima, šiijama i ostalima, mađutim, kada je u pitanju odnos sa iskrenim vjerskim praktičarima umjesto toga htjeli su obračun i primjenu sile raznim sredstvima; fizičkim maltretiranjem, prijetnjama policijom, racijama i sličnim metodama. Htjeli su muslimanima praktičarima uskratiti dunjalučka i vjerska prava.

Poruka i opomena

Muslimani se stalno moraju opominjati i usmjeravati, jer ta opomena može koristiti vjernicima, shodno naredbi Uzvišenog Allaha: “I opominji, a opomena će koristiti vjerniku”[1].

Ne želim biti ničiji glasnogovornik već samo branim svoje uvjerenje kao onaj koji je poduži period života studirao islam u zvaničnim, poznatim i priznatim, našim i svjetskim edukativnim institucijama, te osjeća vid odgovornosti i vjerske obaveze da se uključi u rješenje problema koji opterećuju neke džemate i neke sredine.

Ako uslovno prihvatimo da ovdje imaju dvije strane, pozivam ih na međusobnu toleranciju koja je svojstvena muslimanima. Allah, dž.š., kaže: “Muslimani su braća”[2].

Posebno bih savjetovao svojoj braći i kolegama imamima u džematima i uopće službenicima u IZ-i da kao najodgovorniji ne podgrijavaju tenzije i napade na muslimane koji se drže sunneta Poslanika, a.s. Neka rastave islamsku, sunnetsku praksu od metodološke netaktičnosti kojom se nudi jer Allah, dž.š., će sigurno i na dunjaluku kazniti i osramotiti one koji se bore protiv i ismijavaju sa sunnetom Njegovog Poslanika, a.s.

Ako sami nisu na imanskom stepenu da se drže nekih Poslanikovih, a.s., uputa i naredbi po pitanju brade i drugih sunneta, neka to ne napadaju iz vlastitog koristoljublja, jer nije na istom stepenu pokuđenosti ili zabrane, nepraktikovati nešto iz kojekakvih razloga i nijekati iz osnova, jer jedno može biti samo grijeh a drugo izvoditi iz vjere.

S druge strane, onaj ko se hoće baviti islamskim da’vetom, pozivom i misionarenjem nije dovoljno da ima samo želju za tim. Uz neophodno znanje, između ostalog, mora uspješno riješiti problem metodologije, preferiranosti i postupnosti u tome. A za to nema klišea i savršenog za svagda riješenog recepta.

Pogrešna metodologija ponekad može da da’vu i islamski poziv pretvori u njegovu suprotnost.

Što se tiče namaza, gdje se najviše i reflektuje taj problem kod nas, kao prilog njegovom rješavanju, savjetujem da bi najdjelotvorniji način bio objasniti onima koji su se razišli u pogledu načina i forme na koji se obavlja namaz da je on ispravan ako se klanja po propisima hanefijskog ili nekog drugog mezheba. Tako je propisano i uzakonjeno u našim vjerskim izvorima, odnosno, konsensuzusu islamskog ummeta. Onaj ko u tome protežira samo jedan mezheb, ili jedno ime u našoj islamskoj baštini, griješi i rediguje islam samo na jedan neznatan promil njegovih vrijednosti. On ne razumije slobodu idžtihada i izbor slijeđenja, kao temelj ispravnog vjerovanja.

Trubljenje o promjeni mezheba i vjere, kroz primjenu nekoliko praktičnih sunneta sa kojima se neki razlikuju, ili bolje odlikuju, demagogija je i blasfemija vjernika praktičara.

Pogledajte iz ove knjige o namazu, H.K. Pruščaka, koja je hanefijske provenijencije, da se elita hanefijskog mezheba (Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed i drugi), samo u pitanjima namaza razišla u desetinama, pa i stotinama mes’ela, dajući ponekad potpuno oprečna stajališta. Ipak, ni za jednog od njih nismo rekli da je mezhepski konvertit i da ga na silu treba istjerati iz džamije, ili prisiliti na određenu praksu, ili stajalište.

Zar nije egzemplaran primjer koji se pominje na kraju Kjafijine knjige, poznat u fikhu kao dvanaest mes’ela, ili „el-mesailul-isna ‘ašerije” a koji može objasniti svu besmisao pokušaja samo jedne, unificirane prakse?

U tih pomenutih dvanaest mes’ela namaz je pokvaren po Ebu Hanifi, a ispravan po mišljenju Ebu Jusufa i Muhammeda. Osnova problema je kod pravila na osnovu čega se istupa iz namaza. Kod imama Ebu Hanife izlazak iz namaza je fard sa aktivnošću klanjača, dok kod njih dvojice nije tako, odnosno, iz namaza se može izaći i samo pasivnim „zadnjim sjedenjem”.

Dakle, samo zbog jedne osnove i pravila, hanefijska mezhebska pravnička elita se razišla u dvanaest mes’ela, upravo zbog dijametralno suprotnih stajališta, u kojima se namaz proglašava ispravan kod jednih, i neispravan kod drugih.

I dok se takvi krucijalni razlazi tolerišu u Mezhebu, dotle par nebitnih mes’elica koje ne utiču na bit i ispravnost namaza, a nalaze se u praksi kod nekih klanjača, toliko iritiraju neke dušebrižnike za mezheb i vjeru da bi izbacivali iz džamija one koji ne rade po njihovoj praksi, nazivali ih vehabijama i sl. Nije li to šejtanski posao? Tu nešto ne štima. To su neke mutikaše koje gledaju neke svoje interese, a ne interes vjere, jedinstva muslimana i sl.

Kako to da svoju silu nisu otišli istresati na one koji piju, psuju, nikako ne klanjaju, prostituišu se, kradu, ne dolaze džamiji nikako? Ili su to dobre bošnjačke hanefije sa kojima se može skupa živjeti a sa vjerskim praktičarima ne može ?!

Preporučio bih da stručnjaci svoga zanimanja govore o svojoj struci; mesari o mesu i bubrezima, piljari o bananama, jabukama i kruškama, poljoprivrednici o pšenici, kukuruzu i sjetvi, stočari o ovcama, kravama i kozama, ljekari o medicini, svršenici političkih nauka možda o Platonovoj državi, a stručnjaci fikha, islamskog šerijatskog prava i metodologije islamske jurisprudencije, neka govore o namazu i drugim ibadetima. Ako neki hoće, ipak, da govore i o tome a nisu kvalifikovani, neka prvo pozavršavaju određene školske, edukativne ustanove i osposobe se na poznatim islamskim univerzitetetima, pa kada dobiju odgovarajuće diplome, akademska zvanja, odgovarajuće nominale, onda možemo raspravljati sa njima i o Šafiji, i Maliku, i Ebu Hanifi, i ostaloj islamskoj baštini. Samo bi tako bilo logično.

Također, onaj ko u izgovoru riječi „amin” naglas u noćnom namazu džematile, u dizanju ruku nakon ruku’a i sl., što je nesporna tradicija Poslanika, a.s., vidi političko nejednistvo muslimana, politički je džahil i daltonista i ne zaslužuje da vodi muslimane ni vjerski ni politički.

Ima ih, koji vjerovatno iz vjerskog neznanja, naravno, u posljednje vrijeme svoju aktivnost, umjesto na pametnije i za vjeru korisnije stvari; kao što je borba protiv nemorala, droge, alkohola, korupcije, mita i sl., usmjeravaju na progon i napade na tzv. vehabije. Htjeli bi da svoj običajni „šerijat”, koji često nije u skladu sa vjerom i hanefijskim mezhebom, naturaju drugima i to: silom, tučom, čupanjem brade, maltretiranjem, izbacivanjem iz džamija i sličnim metodama. Čak se oglašavaju i nekakvim oglasima po džamijskim vratima o zabrani ulaska u džamije i klanjanja, osim po bontonu dotičnih siledžija. Iz kojeg su to mezheba iščačkali i koji mezheb slijede? To ne postoji u hanefijskom, niti bilo kojem drugom mezhebu. To nije islam. To je onaj krajnji rigidni džehalet i imami koji su u takvim džamijama, u kojima se dešavaju takve stvari, nisu na nivou zadatka, jer bi trebali ukazati na štetnost svađa u džematu, pogotovu na štetnost borbe protiv ustaljenog sunneta Poslanika, a.s., Pa imami su se uvijek borili ili trebali boriti za vjeru i prakticiranje sunneta Poslanika, a.s.!

Izgleda da neki žele samo životariti od vjere i džamije. Ne žele islama i islamske prakse u njoj. To se apsolutno ne može i ne smije tolerisati i na to se mora reagovati.

U knjizi „Greške koje se čine kod čišćenja (abdesta i dr.), namaza i u džamiji” šejha Abdul-Aziza Muhammeda Es-Sedhana, kaže se:

„7. Od grešaka je, također, učenje u džamiji naglas, tako da to zasmeta nekome ko klanja ili uči.”

Potom se u komentaru ovoga teksta daje objašnjenje učenjaka iz svih mezheba, pa se kaže:

„Nikome nije dozvoljeno da uznemirava čovjeka u džamiji, klanjača, učača, onoga koji zikiri, dovi i sl., za šta je džamija u osnovi i namijenjena. Dakle, nije dozvoljeno ometanje takvih unutar džamije, na džamijskim vratima, niti izvana džamije. Zna se da je Poslanik, a.s., došao jednom prilikom a neki ashabi klanjaju, dok drugi uče naglas, pa je rekao: ,Ljudi, svako od vas razgovara i obraća se svome Gospodaru. Zato ne ometajte jedni druge učenjem naglas.’

Pa kada je zabranio klanjaču da uči naglas kako ne bi ometao drugoga, onda je pogotovu zabranio da onaj koji nije u namazu ometa onoga u džamiji. Ko učini nešto što zasmeta ljudima u džamiji ili učini nešto što će dovesti do ometanja, to mu se treba zabraniti.’

Pitan je Tadžud-din Eš-Šafi’i o grupi koja uči naglas tako da ometa druge, da li je to dozvoljeno ili nije, pa je rekao:

,Najpreče je da to ne čine, i najpreče im je to zabraniti.’

Pitan je o tome Zejnud-din El-Maliki pa je rekao:

,To nije dozvoljeno i vlast to treba zabraniti.’

Od imama Malika se prenosi:

,Takav se izgoni iz džamije.’

Tako približno je odgovorio i kadija iz hanbelijskog i hanefijskog mezheba.”[3]

Dakle, onaj koji je u džamiji ne smije se uznemiravati čak ni glasnim učenjem, (u šta spada i mujezinluk, osim ezana i ikameta) a pogotovu ne fizičkim napadanjem.To bi ustvari vodilo nejedinstvu i razjedinjavanju, a ne sunnetska praksa tzv. vehabija.

Te napade na muslimane po džamijama i džematima mogu raditi samo oni koji nisu ništa naučili od islama i koji ne razumiju hurmet i svetost džamije a huškati ih na takav čin, mogu, isto tako, samo njima ravni ideolozi. Takvima to treba zabraniti po konsenzusu ehlisunnetskih mezheba, kao što smo vidjeli iz pomenute knjige. I neka ne misle da rade u ime vjere napadajući muslimane praktičare i sunnet Poslanika a.s., niti da su time zaštitnici i spasioci nekakve vjerske opcije. To je samoobmana ili rezultat nečije demagogije čak i iznutra IZ-e.

Zato bih preporučio svim poštenim i pametnim Muslimanima Bošnjacima da sebi ne dozvole luksuz da budu od onih koji će napadati druge muslimane; verbalno ili fizički, pogotovu ne u džamijama, gdje je hurmet takvog čina još i veći a grijeh teži. Naročito ne zbog njihove odanosti sunnetu Poslanika, a.s., jer će time postati gubitnici u oba slučaja; u slučaju da nanesu zulum i nepravdu svom bratu, čeka ih ahiretsko gubitništvo zbog borbe protiv sunneta Poslanika a.s. i zuluma prema muslimanu, a u slučaju revanšizma od napadnutog i dunjalučko gubitništvo.
_________________________________________________________________________________

[1] Vidi, Kur’an, 51, 55.

[2] Vidi, Kur’an, 49,10.

[3] Vidi: Strana: 228. 

 

Namaz kod Bošnjaka i „vehabizam” – 2. dio

Anomalije i tabui oko namaske prakse

U vezi s ovakvim odnosom spram namaza i ne čude sve anomalije koje su se u zadnje vrijeme pojavile oko njega i ibadetske prakse uopće. Umjesto da se namaz edukuje, podučava i prezentuje iz vjerskih izvora, zbog svih ovih njegovih specifičnosti i odlika, neki su svu brigu o namazu sveli na slijepi kolosijek antagonizma i sukoba „hanefijske” pravne škole i isforsiranog „vehabizma” tako da se o njemu ne smije progovoriti osim u skladu običajne prakse naših muslimana. Ma kakav stručnjak neko bio, i ma kakvo akademsko zvanje nosio iz područja metodologije islamske jurisprudencije (usulu-fikh) ili islamskog prava (fikh), on niti smije predstaviti namaz izvorno iz islamske baštine, niti javno prakticirati u izvornoj formi, osim onako kakva je običajna formalna praksa običnih džematlija!

Ovim je skrenuta pažnja sa bitnih pitanja vezanih za namaz i dat primat formalizmu koji se manifestuje čak i kroz probleme šovinističkih običajnih „mezhepskih” ispada po nekim našim džematima.

Zbog ovih činjenica nezahvalno je, možda, sa dunjalučkog aspekta, progovoriti o nekim našim vještački stvorenim tabuima vezanim za namaz, ali je to vjerska obaveza kojoj se mora odazvati.

Zato ćemo ukazati na neke pojave koje su toliko štetne da se jednostavno moraju „markirati” i progovoriti o njima uz jednu fikhsko-pravnu analizu i šerijatski stav u pokušaju normalizacije stanja i eliminacije onoga što nije šerijatsko.

Kod predstavljanja namaza želimo da sve bude autentično i izvorno, bilo da se radi o mezhebu ili šerijatskim izvorima, što se ni u kom slučaju ne može niti treba podvoditi pod kategoriju promjene mezheba.

Želimo jednostavno ukazati na neke oblike ibadetske prakse, dajući istovremeno i ocjenu o njenoj autentičnosti i pripadnosti Mezhebu zbog toga što se obični vjernici ne snalaze u tome pa neke čisto vjerske autentične oblike ibadeta ponekad smatraju pogrešnim, a neke običajne novotarije-bid’ate ispravnim, vjerovatno zbog demagogije i politikanstva upravo onih koji bi o tome trebali progovoriti sa aspekta šerijatskih izvora.

Smatram da onaj ko je musliman neće preferirati običaj, inat, i sl. nad vjerskom istinom, jer mu to njegov iman neće dopustiti.

Neki smatraju formu, način i popratne običaje koji su se ustalili oko namaza i ibadetske prakse kod nas, izvan i iznad svake moguće kritike, provjere i podvrgavanja usklađenosti sa šerijatskim izvorima, odnosno tabu temom nametnutom običajem, administrativnim fetvama IZ-e, politikom. Sve što nije u skladu sa tim postaje vid nekakvog „vehabizma”, vid pokuđenog novovjerstva što se mora po svaku cijenu zaustaviti.

U „vehabizam”, „novu vjeru”, i „novo tumačenje islama”, onda, po takvima spada sve ono što nije u skladu sa običajnom praksom naših muslimana, a u to spada izgovaranje naglas „amin” u namazu, dizanje ruku u namazu, osim kod početnog tekbira, učenje zikra nakon fard-namaza pojedinačno bez džemata, neklanjanje sunneta u džamiji i neprisustvovanje zajedničkoj dovi iza namaza, puštanje brade, šerijatska odjeća i sl. Prakticiranje pomenutih stvari vodi po njima u raskol, promjenu vjere-mezheba i sl. Vehabizam je dalje, držati se vjerske prakse i to javno manifestovati bilo izgledom (bradom) ili nošnjom (hidžabom), ili učiti i studirati na elitnim islamskim univerzitetima u arapskoj sredini, posebno u Saudijskoj Arabiji. Vehabizam je jednostavno, ako se neko nekome ne sviđa, ako radi u određenoj ustanovi, a ponekad i bez ikakvih logičkih i razumljivih „uvjeta” koji su „potrebni” za to.

Snaga običaja i metodologija promjena

Svjesni smo koliko je teško suprotstavljati se običaju. Pogotovo, „vjerskom” običaju. Terminologija i običaji koje slijede pojedine grupe i narodi kao program života, imaju kod njih poštovanje i uticaj kojem se potčinjavaju, ponoseći se time i smatrajući to životnom potrebom bez koje se ne može. Ponekad se to diže na stepen svetosti, vjere i obaveznog slijeđenja čije ostavljanje je grijeh, jer se ljudska priroda srodi sa tim, isto kao što se bujica srodi sa nizbrdicom niz koju ustali svoj put koji se ne može mijenjati. I kao što je teško mijenjati korito bujice, slične teškoće se susreću i kod promjene običaja.

Zato kažu: ,,’Adet je druga priroda”, sličan prirodi po kojoj je stvoren čovjek; ima ruke da radi sa njima, noge da hoda, oči da gleda, uši da sluša, pa kada bi pokušao da to promijeni i da hoda na rukama, a nogama da radi, očima da sluša, ušima da gleda, to mu ne bi pošlo za rukom. Slično tome bi bio pokušaj promjene te „druge čovječije prirode” ili običaja.

Zato i islamski pravnici kažu: „Odvikavati ljude od njihovih običaja velika je teškoća.”[1]

To se može uraditi samo nasilu, ili postupno mukotrpnim odgojem i edukacijom.

Buharija bilježi predaju od Aiše, r.a.: „Prvo su objavljene sure koje su detaljno pojasnile pitanje dženneta i džehennema, a kada su ljudi ušli u islam onda je objavljeno o „dozvoli” (halal) i „zabrani” (haram). A da je prvo objavljeno: ,Ne pijte alkohol!’ Rekli bi: ,Nikad ga nećemo ostaviti.’ Ili da je objavljeno: ,Ne činite blud!’ Rekli bi: ,Nikad ga se proći nećemo.’” [2]

Zbog ove snage koju posjeduje običaj, a posebno radi teškoće koja se susreće u pokušaju njegove promjene kada se ustali, potrebno je kontrolirati njegov nastanak od strane islamskih pravnika, shodno instituciji „naređivanja dobra, a zabrane zla”, tako da se spriječi nastanak ružnog i pokuđenog ‘urfa-običaja-adeta, a da se eventualno stimuliše i podrži ustrojavanje lijepih i korisnih običaja.

U sunnetu Poslanika, a.s., imamo potvrdu da se propisi razlikuju i mijenjaju shodno efektivnom uzroku i promjeni situacije. Prenosi se da je Poslanik, a.s., bio zabranio ostavljanje i štednju kurbanskog mesa radi opće neimaštine, a potom to, nakon što se situacija promijenila, dozvolio.

Također, objasnio je da postoje vremena i situacije kada se neke stvari jednostavno, radi postojećih okolnosti, ne mogu raditi, jer bi to uticalo i izazvalo veću štetu od koristi.

Buharija, Muslim, Nesaija i Tirmizija bilježe predaju Aiše, r.a., koja kaže: ,,Rekao je Poslanik, a.s.: ,Da tvoji saplemenici nisu tek ušli u islam (oni su novopečeni muslimani koji su se tek riješili nevjerstva i idolatrije), Kabu bih izgradio na temeljima Ibrahima a.s.’”

Dakle, Poslanik, a.s., se bojao da bi rušenje i renoviranje Kabe, koja je imala kod džahilijetskog, predislamskog čovjeka sveti karakter nedodirljivog fetiša, izazvalo nepremostivu nedoumicu budući da su novopečeni muslimani. U njih su ta vjerovanja još uvijek bila svježa i bliska da bi, možda, rušenjem stare i izgradnjom nove Kabe na temeljima Ibrahima, a.s., neki, još uvijek novopečeni muslimani, našli pravi povod za ponovni povratak idolatriji i nevjerstvu. Zato ju je Poslanik, a.s., ostavio onakvu kakva je već postojala.

Međutim, već u vrijeme Abdul-Melik b. Mervana situacija se promijenila. Muslimani su se bili navikli na islamske vrijednosti, a džahilijetska shvatanja su nestala i izblijedila. Shvatili su da Kaba sama po sebi nije fetiš. I kad više nije bilo bojazni za povratak u džahilijet, Kaba je srušena i ponovo sagrađena na temeljima Ibrahima, a.s., na kojima je sagrađena prvi put u svojoj historiji.

Svjesni smo, dakle, snage koju običaji mogu imati kod svijeta, ali, u isto vrijeme svjesni smo i demagogije, štete i raznih laži kakve se plasiraju oko ove tematike, tako da vidimo potrebu da se razbiju tabui s tim u vezi i relevantno pravno (fikhski) o svemu tome progovori.

Ši’ije i termin vehabizma

Prvo, ako hoćemo da razumijemo ovaj razvikani i izvikani termin „vehabizam”, kao i sadašnje konotacije njegove upotrebe, vratimo se knjizi iranskog, ši’ijskog, vjerskog vođe Homeinija, koja je izdana 1941. g. a nosi naziv „Otkrivanje tajni”. [3]

U toj knjizi Homeini navodi njihov ši’ijski „hadis”, koji je za ehlus-sunnet apokrifan, izmišljen i slagan na Poslanika, a.s. Na temelju toga „hadisa” ši’ije grade svoj odnos prema vjeri i muslimanima ehlusunnetske provenijencije.

Iz tog lažnog hadisa razumije se da su kaburovi Alijinih potomaka vredniji od poslanika i njihovih kaburova. To su „džennetska” mjesta. Ko ih posjeti, biva nagrađen kao i onaj ko ode sedamdeset puta na dobrovoljni hadž (osim obaveznog hadždža) i postaje „čist” od grijeha kao da ga je majka tek rodila. Ko bude gradio mauzoleje (turbeta) na njihovim kaburovima, kao mjesta ibadeta, imaće nagradu kao da je pomagao Sulejmanu Davudovu u izgradnji Kudusa… Nasuprot toga, ko to ne bude vjerovao i bude to osuđivao kao zinaluk (i druge grijehe), biće „najgori” u Poslanikovu, a.s., ummetu, i neće biti obuhvaćen njegovim šefa’atom (zagovorništvom).

Odnosno, takvi postaju VEHABIJE po imenu Ibn Abdul-Vehhaba koji je sa svojim pristalicama očistio Arabijsko poluostrvo od turbeta, mauzoleja, svetišta i dovišta na kaburovima, promovišući čisti monoteizam bez zabranjenog kaburskog, ili drugog posredništva, a koje opet, igra veliku ulogu u šiijskoj doktrini i „ibadetskoj” praksi.

Zbog toga je Homeini u svojoj knjizi prosuo salve mržnje napadajući Saudijce (po njemu vehabije) i Saudiju kao „zemlju koja se odrekla vjere” (rušenjem turbeta, mauzoleja, nadgrobnih spomenika i boreći se protiv raznorazanih izvitoperenosti). Zato on traži „od države Irana i iranskog naroda da kazni” te „divljake i pustinjake iz Nedžda”. Prema njegovu mišljenju oni su „bez ikakvog znanja, iskustva i bogobojaznosti izišli iz okvira nauke, spoznaje i vjere” pa im „treba uskratiti vjerska i dunjalučka prava”. [4]

Vehabizam u Bosni

Ratnom inercijom i dolaskom muslimana iz čitavog islamskog svijeta kod nas, neko je vješto ubacio i ovaj termin „vehabije”, ne da označi pripadnika ili sljedbenika Muhammeda b. Abdul-Vehhaba, već da označi sve ono što nije pozitivno i afirmativno, što izaziva averziju javnog mnjenja, želeći da se ta averzija fokusira na one koji se najviše i najtvrđe drže vjerske prakse. Na one koji svoju islamsku pripadnost i praksu transparentno pokazuju čak i izgledom: bradom, nošnjom, dolaskom u džamiju, prihvatanjem raznih sunneta, adaba i manje značajnih propisa (sunnetuz-zevaid), i da ih optuži i žigoše novotarima i onima koji mijenjanju hanefijski mezheb. Tome je podvrgnut svaki onaj ko se ne drži običajnog bosanskog islama i ko se drzne da tu praksu podredi nekakvoj analizi i provjeri autentičnosti kroz šerijatske izvore i meritornu mezhepsku literaturu. Svi oni se etiketiraju s atributoim vehabizma i shodno tome (prema pokliču iz Homeinijeve knjige) treba im, „uskratiti vjerska i dunjalučka prava”.

I doista, tako je u Bosni prihvaćena ova borbena ši’ijska opcija protiv tzv. vehabija, ustvari opcija koju su oni lansirali protiv muslimana autentične ehlusunnetske provenijencije. Tako su neki kod nas iz raznorazanih razloga i opcija, započeli borbu protiv autentičnog islama žigosanjem i napadanjem na „vehabijsku”, ustvari sunnetsku, ispravnu praksu.

Mnogi od oponenata, koristeći medije, utrkivali su se da što surovije i beskurpuloznije napadaju navodni vehabizam. Čitav jedan vremenski period bio je rezervisan za monološko polemisanje o toj temi, o promjeni mezheba (neki nisu znali ispravno izgovoriti ili napisati ni riječ „mezheb” pa su pisali „mesheb” pokazujući i time svoju „stručnost”), o navodnoj sprezi vehabizma sa neprijateljima islama i sl. Zapravo bili su to „stručnjaci” koji doista nemaju šta reći na pomenute teme, osim izliva gotovo fanatične mržnje, koja se vjerovatno akumulirala u danima rata na sve i svašta i onda pokuljala na prvo na šta se ukaže prstom ponoseći se kako puše, ne nose bradu „drže se hanefijskog mezheba” i sl. Nisu imali nikakvog legitimiteta niti potrebnih školskih, akademskih nominala ili kvalifikacija sa poznatih islamskih univerziteta da bi govorili o islamu na stručan način, utemeljen na šerijatskim izvorima, kao što bi trebala da ima ulema i oni koji govore o islamu. Što nisu vodili medicinske ili neke druge rasprave?! Zar za sve specijalnosti ne treba stručnost?!

Neke stvari su bile vrlo simptomatične:

Prva stvar je blagonaklonost nekih pojedinaca i grupa sa kojom se odnose spram ši’ijskog nepriznatog učenja od strane ortodoksnog autentičnog islama i u isto vrijeme fokusirana averzija i antipatija pa čak i borba protiv KONSENSUSOM ISLAMSKOG UMMETA PRIZNATIH MEZHEBA. Činjenica je da se kod nas pojavila i pokušala distribuirati knjiga „Svjetlo istine”,[5] izdane od Kulturnog centra pri ambasadi Islamske Republike Iran u R BiH, u kojoj se eksplicite napadaju dva najautentičnija hadiska izvora, „Sahih” Buharije i Muslima. Hadisi u njima okvalifikovani su kao „ jasno… legende i bajke koje su ispričali primitivni laički umovi”[6], odnosno to su „krivotvoreni i izmišljeni hadisi”[7].

Nemam ništa protiv prijateljstva sa bilo kojom zemljom, a sa Iranom pogotovu. Naprotiv, treba iznalaziti mostove i načine mogućeg političkog, ekonomskog ili bilo kojeg drugog približavanja. Samo to ne smije biti nauštrb vjere i „vehabizacijom” onih koji se drže vjere, niti po cijenu da se na našem jeziku, u našoj zemlji, pišu knjige čiji sadržaj je usmjeren na rušenje drugog izvora naše vjere.

Druga simptomatična stvar je da se kod nas, iza rata, počinju praviti turbeta i mauzoleji poznatih boraca, mudžahida i šehida, što nema veze sa islamom i hanefijskim mezhebom, nego je čisto šiijska i derviško-sufijska doktrina. Po islamu to je zabranjeno, pošto islam ne dozvoljava nikakvu gradnju na kaburovima.

Muslim i drugi bilježe vjerodostojno predanje u kome se kaže da je Fedaletu b.’Ubejd, pošto je umro neko od njegovih drugova u Bizantiji, naredio da mu se kabur poravna, obrazlažući to riječima: „Čuo sam Allahova Poslanika, a.s., da je naredio poravnavanje kabura.” (Dakle, nema nikakve gradnje na kaburu. On mora biti poravnat.)

Alija, Allah bio zadovoljan njime, prenosi da mu je Poslanik, a.s., stavio u zadatak: „Ne ostavi spomenik, kip, idol, a da ga ne uništiš, niti uzvišeni (uzdignuti) kabur a da ga ne poravnaš.”

Ševkanija kaže: „Poznato je da je podizanje kabura više od dozvoljenog (iznad jednog pedlja) haram. To su oglasili učenjaci koji slijede Ahmeda, Šafiju, i Malika.” [8]

Nadalje, simptomatično je da se pogled na vjeru toliko redigovano simplificirao kod nekih naših zvaničnika, vjerskih i političkih, tako da gledano sa jednog macro nivoa, a kroz prizmu raznoraznih interesa (samo ne vjerskih), stiže se dojam da se kod nas razvila i prihvatila teza, kako se muslimani dijele na ehli sunnet i vehabije. To predstavlja takvu dezinformaciju, koja se nikako ne može u jednom normalnom diskursu prihvatiti ni kao teza, a kamoli kao „istina” sa kojom se operiše u bilo kakvom iole naučnom promišljanju islama i islamske prakse. Podjela muslimana na grupaciju ehli sunneta, ši’ija i vehabija, ušla je kod nas čak i u ,,ozbiljnu, naučnu” literaturu, pa je možemo naći u običnoj dnevnoj štampi, periodici IZ-e, pa čak i u novom izdanju geografskog atlasa za osnovne i srednje škole (izdanje Sejtarije). U tom atlasu se muslimani dijele na „ehlusune, šije i vehabitije” [9].

I da dezinformacija bude gora, a bruka veća, zemlja u kojoj se pojavio islam prije 14 vjekova i gdje je rođen posljedni Poslanik, a.s., gdje se nalazi njegov grad Medina i u njoj njegova džamija, gdje se nalazi Mekka i u njoj Kjaba, kao prvi i najsvetiji hram za sve muslimane svijeta, gdje se nalazi mjesto i pravac okretanja u namazima (kibla) za sve muslimane svijeta, gdje se nalaze sveta obredna hadžska mjesta, kabur Poslanika, a.s., i njegove porodice i ashaba itd., obojena je u tom geografskom atlasu kao zemlja nekakvih vehabitijja (dakle kao da nisu muslimani!).

Islamski ummet se složio (idžma’) sa legitimitetom poznatih i priznatih mezheba, i time da je sunnet Poslanika, a.s., drugi centralni izvor Šerijata, tako da „izbacivanje” ta dva izvora (idžma’a i sunneta) tezom vehabizma i unificirane mezhepske prakse nije ništa drugo nego direktno rušenje vjere.

Termin vehabizma nije ništa drugo, dakle, nego jedan od „izama” koje neprijatelji islama poturaju muslimanima. Prije su to bili termini islamski fundamentalizam, islamsko tvrdolinijaštvo, islamski ekstremizam, islamska zelena transverzala i panislamizam. Danas je to vehabizam, a sutra će već biti nešto drugo.

Dilema: „Grijesi” vehabizma ili valjana sunnetska praksa?

Ovdje nam je cilj da analiziramo praksu zbog koje se neko proziva kao tzv. vehabija pa da utvrdimo da li je ta praksa u skladu sa vjerom ili nije? Da li je u skladu sa priznatim ehlisunnetskim mezhebima ili nije? I da li se neko predstavlja kao vehabija, kao što se neki predstavljaju sufijama, dervišima, šiijama i sl., ili je to pogrdni naziv neprijatelja islama za one koji se drže vjere?

Da bi se to utvrdilo, moramo se osvrnuti na ono što smatraju i nazivaju vehabizmom. Da to podredimo jednoj fikhskoj i usulo-fikhskoj analizi, te komparaciji kroz vjerske izvore i utvrdimo da li je to vjera; pa ako jeste da se javno kaže i potvrdi vjerom, osuđujući svakog onog ko to obezvređuje i napada, ukazujući mu da takvim činom i odnosom obezvređuje, omalovažava i napada na vjeru, i da to ne radi ako je musliman; ili je to (eventualno) nova vjera, i novo tumačenje vjere, pa da se to osudi i izbaci iz prakse.

„Grijeh” aminovanja naglas

Oni koje nazivaju vehabijama, aminuju naglas kod džematile namaza, kada imam završi sa učenjem „Fatihe”. Ima li to osnova u vjerskim izvorima ili je „grijeh” zbog koga treba optužiti nekog muslimana da je vehabija?!

Izgovaranje „amin” naglas u namazu je sunnet, ali ne po hanefijskom mezhebu. Prenosi se dosta predanja (hadisa) iz kojih se razumije da svi klanjači (imam, oni koji klanjaju džematile i pojedinac) izgovaraju „amin” naglas poslije „Fatihe”, u namazima u kojima se uči naglas, i u sebi, u namazima u kojima se uči u sebi.

Nu’ajm kaže, a Buharija je zabilježio (ta’likan, bez lanca prenosilaca): „Klanjao sam za Ebu Hurejrom koji je proučio ,Bismillahi’ zatim ,Fatihu’ pa kada je izgovorio ,veled-dallin’ izgovorio je ,amin’ a i klanjači su izgovovorili ,amin’. Iza selama Ebu Hurejre je rekao: ,Tako mi Onog u čijoj ruci je moja duša, moj namaz je sličniji namazu Poslanika, a.s., od namaza bilo koga od vas.’” Ovo predanje bilježe Nesaija, Ibni Huzejme, Ibni Hibban i Ibni Siradž.

Ata’ kaže: „Ibnuz-Zubejr bi izgovorio ,amin’ a onda bi to oni koji klanjaju za njim podržali naglas da bi se džamijom prolomilo ,amin’”.

Prenosi se od Vaila b. Hudžra, Allah bio zadovoljan s njime, a Ahmed bilježi, da je rekao: „Čuo sam Poslanika, a.s., kada prouči ,gajril-magdubi ‘alejhim, veled-dallin’ da kaže ,amin’ otežući glas.”

Ebu Davudova verzija ovog predanja pominje da je „…podizao glas izgovarajući ,amin’.”

Ata’ još kaže: „Zapamtio sam dvjesta ashaba u ovoj džamiji, kada bi imam proučio ,veled-dallin’ džamijom bi se prolomilo naglas ,amin’.”

A od Aiše, Allah bio zadovoljan s njome, prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: „Danas vam židovi ni na čemu ne zavide kao na ,selamu’ i izgovoru ,amin’ za imamom.” Ovo predanje bilježe Ahmed i Ibni Madždže.

Dakle, bez ikakve sumnje izgovaranje „amin” naglas je od vjere i njegovo prakticiranje nije vid novovjerstva ili bid’ata, nego sunnet, praksa Poslanika, a.s.

Neki naši imami, u nastupu nekakvog mezhepskog šovinizma, neznanja i džehaleta, znali bi upozoriti i naređivati prije klanjanja da se „amin” ne izgovara naglas, a ako bi to neko uradio, prekinuli bi namaz, što sigurno nije u duhu vjere niti hanefijskog mezheba, nego šejtanski nagovor koji može biti efikasan samo kod zagriženih, džahila-neznalica. Uostalom, neka takvi pogledaju, u hanefijskom fikhu kada se to i iz kojih razloga smije prekinuti namaz. I čiji to mezheb slijede kada prekidaju namaz zbog nečije primjene sunneta Poslanika a.s.? To može biti samo mezheb Iblisa, la’netullahi ‘alejhi (neka je Allahovo prokletstvo na njega).

Posebno bih preporučio glasno izgovaranje „amin” u namazu teravije, koja se klanja duže i postaje monotona bez aktivnog učešća klanjača, tako da bi se oni i na takav način konstantnim izgovorom „amin”, na svakom rekatu iza proučene „Fatihe”, iznova, lakše vraćali i skoncentrisali na namaz, ako im misli odlutaju.

„Grijeh” dizanja ruku prije i poslije ruku’a

Ima muslimana koji prilikom klanjanja dižu ruke kada hoće ići na ruku’ i kada se dižu sa njega. Da li ta praksa ima svoje vjersko utemeljenje ili je vid novotarije protiv koje se treba boriti, a onoga koji to čini zvati vehabijom?!

Lijepo je dići ruke prilikom ruku’a i dižući se sa njega. Dvadeset i dva ashaba prenose da je Poslanik, a.s., to činio. Bilježe Buharija, Muslim i Bejhekija od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan s njime, da je rekao: „Vjerovjesnik, a.s., bi kada hoće stupiti na namaz, dizao ruke naspram ramena i izgovarao tekbir, a kada bi htio ići na ruku’ dizao bi ih na isti način, također, i kada bi se dizao sa ruku’a. Onda bi rekao: ,Semi’allahu limen hamideh, rabbena ve lekel-hamd.’”

Bejhekija je još dodao na ovo u svojoj verziji: „Ovako je Poslanik, a.s., klanjao dok se nije susreo sa svojim Gospodarem (dok nije umro).”

„Grijeh” dizanja ruku poslije dva rekata

Također, kakav je status dizanja ruku nakon što se klanjaju dva rekata farda i pođe dizati na treći, kod trorekatnog i četverorekatnog farda?

Buharija, Ebu Davud i Nesaija bilježe predaju od Ibni Omera, r.a., da je on, kada bi se dizao nakon dva rekata, dizao ruke, pripisujući to praksi Poslanika, a.s.

Klanjati na ovakav način, dakle, oponašati praksu Poslanika, a.s., nije nikakva novotarija u vjeri.

„Grijesi” nakon selama kod fard-namaza

Kakav je status zikra nakon završetka fard namaza? Da li se klanja odmah sunnet, kod namaza u kojih ima sunnet poslije farda, ili se prije toga prouči zikr? I da li se uči zajednička dova, džematile?

Što se tiče učenja zikra poslije fard namaza, to je praksa i hanefijske pravne škole. U Kjafijinom djelu o namazu ne govori se ništa o učenju i zikru nakon namaza, što automatski upućuje na to da je to, po njemu, zasebna tematika koja ne ulazi direktno u namaz, niti govori o statusu klanjanja sunneta i nafila neposredno nakon farda, ili rastavljenih sa zikrom, kao ni o vrijednosti klanjanja sunneta i nafila zajedno sa fardom u džamiji ili kod kuće.

Praksa naših muslimana je da se sve to klanja zajedno, da su to gotovo sastavni dijelovi obaveznih namaza, u kojima se ne rastavljaju farzovi od sunneta nego završavaju još i sa zajedničkom dovom i zikrom, pa čak se dešava da neki, ako ne mogu vremenski stići klanjati sve (fard i sunnete sa zikrom i dovom), propuštaju kompletan namaz ne klanjajući ga nikako.

Kjafija ne spominje u svome djelu ,,Hadikatus-salah”, korelacijsku vezu obaveznog namaza (farda), neobaveznog (sunneti-nafile) i zikra.

Zbog važnosti namaza i naučne objektivnosti, pogledajmo o tome u jednom od najpoznatijih hanefijskih izvora ,,I’laus-sunen“ od Zafer Ahmed El-’Usmanija, poglavlje: OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UČI NAKON PREDAJE SELAMA, a koje se nalazi u trećem tomu na str.: 194 – 207.

U tom poglavlju se između ostalog kaže:

„…Rekoh:

…Doista je doviti neposredno nakon završetka svakog propisanog fard namaza mustehabb, sa dignutim rukama, kao uostalom što je poznato i rasprostranjeno po našim islamskim zemljama.

A neka se Allah, dž.š., smiluje novotarima u nekim pokrajinama Indije koji su uveli u praksu da imam i džematlije ustaju odmah poslije farda, kad prouče: ,Allahumme entes-Selamu…’, onda klanjaju sunnete ili nafile, pa onda imam nakon ,Fatihe’, naglas, ponovno uči dovu dok džematlije aminuju.

To što čine, rade u smislu stalne obaveze, tako da obični svijet smatra da je taj vid dove nakon sunneta ili nafila, zajedno sa imamom, namaska obaveza, pa čak ako se imam malo duže zadrži na sunnetima zamjere mu: ,Vidi ga, mi čekamo na drugu dovu a on rastegao sa sunnetima…’

Mutevelije džemata traže od službenih imama da moraju obavezno učiti tu dovu poslije sunneta, inače ih razrješavaju dužnosti i neće da klanjaju za onima koji ne rade po njihovom običaju.

Allaha mi, to je doista novotarija u vjeri, jer si se mogao uvjeriti iz hadisa navedenih u tekstu poglavlja OBJAŠNJENJE ONOGA ŠTA SE UČI NAKON PREDAJE SELAMA[10]; broj dvanaest, da: ,Poslanik, s.a.v.s., nije klanjao dva rekata sunneta nakon džume, i dva rekata nakon akšamskog farza, osim u porodici – kod kuće.’ (hadis je stepena hasen), i broj trinaest, da je: ,Poslanik, s.a.v.s., bio pitan o tome šta je vrednije: namaz u kući ili namaz u džamiji, pa je rekao: Vidiš li kako mi je stan blizu džamije? Da klanjam u kući, draže mi je nego u džamiji, osim ako se radi o farzu, propisanom namazu.’ (hadis je stepena sahih-vjerodostojan ili hasen).

U svim tim tekstovima imamo dokaz da je običaj Poslanika, s.a.v.s., bio da praktikuje sunnete i nafile u kući. Nije utvrđeno ni u jednom hadisu da se on poslije toga vraćao u džamiju na dovu. Osim toga, to bi bilo otežavajuće, što je potpuno razumljivo.

Također, ranije je navedeno da mendub (ono što je lijepo činiti) postaje mekruhom ako se podigne na stepen koji mu ne pripada, pa je, naime, desna strana privilegovana (mustehabb) u svim ibadetskim aktivnostima. Međutim, Ibn Mes’ud je to pokudio pobojavši se da to ne proglase obavezom, vadžibom. Kako je tek sa onima koji tvrdoglavo ostaju na novotariji i grijehu?

Ne upotpunjuje se dokaz ove grupe sa predajama u kojima se kaže da je Poslanik, s.a.v.s., ponekad klanjao nafile u džamiji, kao što bilježi Et-Tahavi u knjizi „Me'anil-Asar” od Ibn ‘Abbasa: ,… da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao jaciju namaz, a potom ostao klanjajući, dok svi nisu izašli iz džamije.’,

ili kao što bilježi Ebu Davud od istog prenosioca: ,Poslanik, s.a.v.s., je odužio učenje nakon akšama, dok svi nisu izašli iz džamije.,

pošto klanjanje nafile u džamiji nije pokudio niko, a ovdje je predmetno pitanje njenog vrednovanja i džematile dove poslije neobaveznih namaza.

Veća vrijednost nafile je u kućnom obavljanju, kao što smo naveli potvrđujući to riječima Poslanika, s.a.v.s., (el-hadis el-kavli) koje se preferiraju nad njegovom praksom (el-fi’l) kao što je pravilo metodologije isl. jurisprudencije, tako da praksa (u ovakvim slučajevima kada dođe u kontradikciju sa rječima) ima samo status dozvole.

A u ovim i drugima vijestima, nemamo nešto što bi upućivalo da je Poslanik, s.a.v.s., nakon ovih neobaveznih namaza koje je obavio u džamiji, okupljao ljude i džematile dovio. Naprotiv, iz njih se razumije da je Poslanik, s.a.v.s., bio zauzet sa namazom i učenjem toliko da bi svi u tom vremenu izašli iz džamije. Prema tome, gdje je dokaz koji potvrđuje da je bila i (zajednička) dova, nakon nafila (sunneta) u džamiji?

Također, prisiljavanjem imama i džematlija da praktikuju sunnete i nafile u džamiji imamo promjenu onoga što je ušerijaćeno i onoga što je šerijatski vrednije, te ograničavanje onoga u čemu je Allah, dž. š., dao izbor, tako da taj čin prisile postaje zabranjena novotarija koju je haram činiti.

Ranije smo naveli u tekstu Ebul-Ahvesa da je Ibn Mes’ud rekao:

,Ako imam završi sa namazom i ne okrene se, niti nastavi sa daljim klanjanjem imajući neku potrebu, ostavi ga i idi, njegov namaz je upotpunjen.’ (prenosioci ove predaje su potpuno povjerljivi).

U djelu ,,Medžme’uz-zevaid” imamo još direktniji dokaz (1-200) gdje se kaže:

,Prenosioci ove predaje su povjerljivi’, a od Ibn Mes’uda se prenosi da je rekao:

,Kada imam preselami, a čovjek ima neku svoju potrebu, nema ga više šta iščekivati da mu se okrene licem, pa i ako prekine namaz i selam…’

U svemu ovome imamo dokaz za dozvolu napuštanja i odlazak klanjača za svojim poslom nakon završetka imama sa (fard) namazom i njegovog preselamljivanja.

U obaveznosti dove nakon sunneta i nafila, mijenjanjem ove (šerijatske) dozvole, bilo bi otežavanje imamu i džematlijama bez ikakva opravdanog razloga, jer im je šerijatski dozvoljeno da klanjaju nafile u džamiji, ili kući, ili gdje već hoće, ili konačno da se raspu nakon farda i idu za svojim potrebama. Kaže Uzvišeni Allah:

,A kada se namaz obavi, onda se po zemlji raziđite i Allahovu blagodat tražite…’ [11]

Oni nemaju dokaz ni u tome što je došao jedan opći poticaj da se dovi nakon namaza, bilo da se radi o fardu ili nafili, jer u tome nema nikakvog dokaza da se to radi džematile ili da se u tome mora neko iščekivati.

Također, ni u onome što navodi Eš-Širinbilani u djelu „Nurul-idah” i njegovom komentaru nakon riječi: ,Ustajanje i klanjanje sunneta neposredno nakon farda je sunnet.’, kada kaže:

Mustehab je imamu, nakon što preselami, da se okrene na lijevu stranu zbog klanjanja neobaveznog namaza poslije farda, i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama, da tri puta Allahu istigfar učine, da uče „mu’avvizat” i „ajetul-Kursijj”, da prouče tespih – po trideset tri puta „subhanellah”, „elhamdulillah” i „Allahu ekber”- a zatim dove za sebe i za ostale muslimane, podignutih ruku…’

U svemu ovome nema dokaza da se to učenje i dova uče džematile, niti da se uče u džamiji, jer sama množina ne upućuje na džemat i zajedničku aktivnost u osnovi, na šta upozoravaju šerijatski pravnici.

Prema tome, njegove riječi znače da muslimani trebaju učiti propisane vidove zikra nakon fard namaza, svako ponaosob, doviti svako za sebe i ostale muslimane, jer je Eš-Širinbilani sam prije toga rekao da je sunnete vrednije praktikovati daleko od „rija’a”, a za postizanje toga je kuća ili nešto drugo…(str.:182).

Pošto je kod njega vrednije praktikovati sunnete kod kuće i sl., pa kako je moguće iz njegovih riječi ,…da Allahu istigfar čine, da mu zahvale (el-hamdulillah izgovoriti)…’ izvesti zaključak da to znači džematsko praktikovanje u džamiji?!

Također Eš-Širinbilani je ranije naveo prenoseći iz „Medžme’ur-rivajat” da kad neko završi sa svojim namazom, onda uči zikr ako hoće sjedeći, ili ako hoće stojeći. A njegove riječi: ,… i mustehab je da se poslije tog namaza okrene ka džematlijama…’, ne znače da im se okreće radi dove, nego je mustehab da na takav način prekine okretanje prema kibli, koje je bilo radi imameta pred džematom u propisanom fard namazu, bilo da im se okrene i sjede na svom mjestu, ili se podigne pa ode za svojim poslom, kao što je on oglasio i mogućnost izbora u svemu tome (str.:182.), pošto se sa svim tim radnjama prekida pomenuto okretanje leđa klanjačima, pa to shvati! A Allah upućuje koga hoće na pravi put…”

Ako neko slučajno misli da je ovo stav samo ovog autora hanefijske provenijencije, neka zaviri i u druge mezhepske izvore pa će naći, recimo: „…da je najvrednije klanjati sunnete u stanu (kod kuće), osim teravije.” [12]

Prema tome hanefijsko najvrednije mišljenje je da se sunneti klanjaju kod kuće. Kad je to tako, onda, logički se isključuje i mujezinluk (osim ezana i ikameta), zajednički zikr, zajedničko dovljenje sa imamom itd., jer u mezhepskom mišljenju nije došlo da se poslije tih obavljenih sunneta kod kuće, najvrednije ponovo vratiti u džamiju, pa doviti zajedno sa imamom.

Zato, praksa onih koji ovako postupe, ne može se tretirati vehabizmom, novovjerstvom i sl. To je praksa hanefijskog mezheba.

„Grijeh” nemujezinjenja (osim ezana i ikameta)

Kod nas je običaj da muezzin uči toliko povišenim tonom naglas, pored ezana i ikameta, još neke vidove zikra koga bi trebali učiti svi klanjači, da ometa i sprečava sve ostale u tome, ili ometa one koji u tom trenutku klanjaju ili donaklanjavaju propušteno ako su zakasnili u džemat. Da li je vjerski opravdano da se taj muezzinluk ispusti, kako se ne bi ometali ljudi kad klanjaju (ako su zakasnili na namaz ili klanjaju sunnete, nafile), ili je to sastavni dio namaza i džematskog klanjanja koji se ne bi trebao ispuštati?

U hanefijskom djelu „Hašijeh” koje se smatra zadnjom finalnom recenzijom mezhebski preferiranih mišljenja od Ibni Abidina, šamskog učenjaka (umro 1252.h.) daje se odgovor na to. Po njemu u harame koji se čine u džamiji spada i „…dizanje glasa sa zikrom…” Oni od učenjaka hanefijskog mezheba koji to pak dozvoljavaju u džamiji, uslovljavaju da se time „…ne ometa, spavač, klanjač ili učač…” [13]

U hanefijskom mezhebu se zabranjuje učenje zikra naglas u džamiji, po nekima uopćeno, a po drugima ako bi se time ometao klanjač, učač ili čak, spavač. Prema tome nije dozvoljeno ni u jednom mezhebu, pa čak ni hanefijskom, mujezinluk koji ometa ibadet druge osobe u džamiji.

Zato bi muezzini trebali dobro da paze da li svojim glasnim učenjem, osim ezana i ikameta, ometaju nekoga ko klanja u džamiji, uči i sl. i time čine haram. Izgovarajući neke vidove zikra povišenim glasom po običaju mujezinluka kod nas, sprečavaju time ostale džematlije da izgovore te vidove zikra, pa neka to uzmu u obzir. Zar nije bolje da te zikrove izgovore svi klanjači, nego sam muezzin?!

U krajnjem slučaju, ako neko mujezini učeći naglas, neka prije nego što započne sa glasnim učenjem razgleda malo po džamiji pa ako vidi da neko klanja ili uči Kur’an, neka bar snizi glas toliko da ga što manje ometa, jer često se dešava da neko zakasni na džematile namaz pa treba da donaklanja određeni broj rekata farda i na mukama je da se skoncetriše zbog mujezinovog glasnog učenja. A doista niko od uleme nije dozvolio da se bilo ko ometa dok klanja.

„Grijeh” puštanja brade

Da li se puštanje brade povezuje sa slijeđenjem četnika ili je to sunnet Poslanika, a.s., njegova praksa i običaj islamskog ummeta?

Brada je bila prisutna u skorašnjoj praksi bošnjačkih Muslimana kao vjerski običaj. Antun Hangi, kršćanin koji je učiteljevao po Bosni krajem prošlog vijeka, pisao je o životu i običajima muslimana-Bošnjaka, oduševljavajući se njihovim likom i izgledom. Kao najmarkantniju stvar kod njih on spominje bradu:

„A da li je takav starac zaslužio toliko poštovanja? Pogledajte ga samo pa mi odgovorite! Pogledajte ono njegovo dugo, obično mršavo lice, ono lijepo, već ponešto ugaslo oko, pa onda onu dugu i kao snijeg bijelu bradu pa ćete se sjetiti na obličja drevnih grčkih filozofa…Moram priznati da i meni kao inovjercu imponuje takova osoba…” [14]

Puštanje brade spada u sunenul-fitre. Nešto što su praktikovali, ne samo Muhammed, a.s., i njegovi sljedbenici, nego i prijašnji Allahovi poslanici i njihovi sljedbenici.

Buharija, Muslim i Ahmed bilježe predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, da je Poslanik, a.s., rekao: „Razlikujte se od mnogobožaca puštanjem brade i skraćivanjem ili brijanjem brkova.”

U drugoj verziji ovoga predanja od Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan s njime, koje bilježe Ahmed i Muslim, kaže se „…razlikujte se od vatropoklonika …”

Malikije i hanbelije smatraju da je brijanje brade haram.

Nije pokuđeno urediti bradu otkidajući ono što prelazi preko „kabde”, odnosno preko šake kada se obuhvati donji dio brade, niti ono što se nalazi ispod grla.

Buharija bilježi: „Ibni Omer je, kada bi završio sa obredima hadždža, obuhvatao bradu šakom, pa što bi prelazilo preko nje, otkidao”.

Po hanefijskom mezhebu brijanje brade je mekruh tahrimen, odnosno mekruh koji je blizak haramu, a kod šafija je samo mekruh.

Brijanje brade ženama, ako im naraste, nije mekruh, nego mustehabb (lijepo).

Nije jasno kako je došlo do ustaljivanja masovnog običaja brijanja brade kod naših muslimana, pošto to nije dozvoljeno ni po jednom mezhebu, osim za žene. Njima je to poželjno (mustehabb) ako im naraste brada, što je rijedak i izniman slučaj. Neki to pokušavaju pravdati time kako četnici nose brade, pa je puštanje brade slijeđenje četnika. Naravno, to nema nikakve logike, jer je takvo opravdanje u suprotnosti sa vjerodostojnim tekstovima, praksom Poslanika, a.s., i običajem koji je doskora vladao ovim prostorima. S druge strane, najveći krvnici, koljači, vođe i ideolozi četništva ne nose bradu. Znači li to da se obrijani muslimani poistovjećuju sa obrijanim ideolozima četništva?! Naravno da ne, kao što se ni muslimani koji puštaju brade ne poistovjećuju sa bradatim četnicima.

Pošto je jasno da puštanje brade ima svoje jako vjersko utemeljenje po svim mezhebima, i u svim prijašnjim nebeskim vjerama i religijama, treba skrenuti pažnju našim muslimanima koji smatraju kako je lijepo brijati se čak i petkom „uređujući se” za džumu, da to ne samo da nije lijep običaj i ne spada u uređivanje za džumu, nego je taj čin haram po nekim mezhebima dok je po nekim drugim pokuđen ili vrlo blizak haramu kao što je slučaj sa hanefijskim mezhebom. Međutim, stalna konstantna praksa ponavljanja čak i mekruha koji je blizak haramu postaje haram.

Posebno bi imami i službenici IZ-e trebali prvi, svojim vlastitim primjerom, pokazati da drže makar do naredbodavne sunnetske prakse Poslanika, a.s., odnosno do njegovog ustaljenog sunneta, u što svakako spada i brada, ako već ne drže do sunnetuz-zevaida koji su stepenom i vrijednošću ispod tog nivoa.

Zaključak: Vehabijski „grijesi” su valjana sunnetska praksa

Iz analize ove prakse, za koju kažu da je vehabijska, i njene komparcije sa šerijatskim izvorima, razumije se da nabrojani primjeri ne samo da nisu novotarija u vjeri, već, neki od njih imaju status šerijatske odredbe utvrđene po hanefijskom mezhebu, ili čak po konsenzusu svih mezheba ehlusunnetske provenijencije.

Zato nazivati muslimane koji to prakticiraju vehabijama, novovjercima, novim tumačima islama i sl., doista je deplasirano. To rade mahom džahili i oni koji su opterećeni nekakvim kompleksima. Često su to i oni koji ne mogu da se podrede vjeri, a od nje žive. Oni su i najgrlatiji radi vlastitog interesa, jer se boje da će svijet početi pričati: „Vidi ovoga, on ne drži do vjere, a živi od nje.” Zato je potrebno dizati viku na nekakve vehabije i skretati pažnju sa svog nerada i nedoličnog ponašanja. Jer sad je malo teže biti musliman. Ne biva se musliman samo imenom i „dobrim “ srcem kao što je bilo u komunizmu koji je iza nas. Trebalo bi više stvari prakticirati. Redovan namaz, post, … pa imati i bradu, i nošnju, šerijatsko pokrivanje žene, porodice, i mnoge druge manje bitne stvari. Trebalo bi se pripaziti malo pa ne biti po kahvanama u vrijeme kada bi se trebalo biti u džamiji, niti izbivati po mjestima sumnjivog moralnog karaktera gdje vjerniku uopće nije mjesto, ni u vrijeme namaza niti poslije njega. Pogotovu to nisu mjesta na kojima se treba naći nekakav vjerski vođa ili predvodnik u vrijeme kada bi trebao biti na dužnosti u svojoj džamiji na redovnom džematile namazu ili vjerskoj pouci. Neko ne može prihvatiti takve norme ponašanja. Jednostavno mu se to ne sviđa i onda bira između onoga što Poslanik, a.s., traži i svoje želje i šehveta. Naravno, mnogo je jednostavnije, za one koji su samo profesionalci i koji zarađuju na vjeri, proglašavati vjersko-sunnetsku praksu vehabizmom, dizati viku i sotonizirati nekakve vehabije kod običnog u vjeru neupućenog svijeta nego prihvatati vjerske obaveze i dužnosti regularnom vjerskom praksom kojoj bi se i sami trebali podrediti.

Umjesto da budu pošteni, pa ako ništa drugo, da priznaju svoju imansku slabost i odaju počast onome ko može da provede u život i taj dio vjerske prakse, umjesto da priznaju kako još nisu na imanskom stepenu da to i sami rade, oni nastoje obezvrijediti i omalovažiti vjerodostojnu praksu Poslanika, a.s., liječeći svoje frustracije kojekakvim nazivima za muslimane kao što su: bradonje, vehabije i sl. U tome idu čak do nijekanja očitih vjerskih ibadeta i sunnetske prakse.

Ako neko još uvijek smatra sve to neislamskom (vehabijskom) praksom, postoje šerijatski i mezhepski izvori u kojima se to lahko može provjeriti. Ako laže koza, ne laže rog!

Što se tiče pomenute prakse u vezi s namazom, koja je bila predmetom žučne rasprave i polemike pri čemu je kvalificirana kao tip „nove vjere”, ili „vehabizam”, a koja je u svojoj biti originalna islamska praksa koju priznaju ehlisunnetski mezhebi, usuđujem se bez imalo ustezanja napraviti komparaciju. Naime, namaz bez sunneta koje napadaju kao pokuđenu praksu a koji je u običajnoj praksi naših muslimana mogao bi se usporediti sa brvnarom (kućicom) ili s „fićom” (autom) dok bi se namaz sa tim napadanim sunnetima mogao uporediti sa raskošnom palačom ili mercedesom. Ove komparacije su dovoljno zorne ilustracije tih razlika u namazu sa sunnetskom praksom i bez nje. Sprovođenje sunnetske prakse i oživljavanje zaboravljenih sunneta u nekoj sredini ima poseban značaj i vrijednost.

I niko u ime nekakvog „jedinstva” nema prava da traži da se svi vozimo u fići, i da svi živimo u brvnari, da bismo na taj način svjedočili da smo jedinstveni. Takva logika, možda, ima svojih pristalica samo još u Kini i Kubi, a inače je na drugim mjestima već oborena u čitavom svijetu, pred naletom demokratije. Zato imajmo malo više širine u našim prsima za prava naše braće. Konačno, džennet ima stepene, a džehennem također. Pa bujrum!
_________________________________________________________________________________

[1] Vidi, Ahmed Fehmi Ebu Sunne, El-‘Urfu vel-‘adetu fi re‘jil-fukaha‘ ( El-Matbe‘a, 1992), 20.

[2] Vidi, Kitabu fedailil-Kur‘an, babu te‘liful-Kur‘an, broj: 4993.

[3] Ovo je prijevod knjige sa persijskg jezika koja je izdana u Teheranu 1941. g. Originalni prijevod naslova na arapskom je: كشف الأسرار، تأليف: روح الله خميني، ترجمة: الدكتور محمد البنداري، الطبعة الثالثة،1988 م.، دار عمار للنشر و التوزيع عمان

[4] Sve ovo navedeno vidi na stranicama Homeinijeve knjige „Otkrivanje tajni”: 20, 22, 45, 49, 58, 81…

[5] Vidi, Muhammed Džafer Zarean, Mustafa Rezvani, Svjetlo istine, Prevodioci: Nasiha Pašić, Husnija Neslanović.

[6] Ibid., 12

[7] Ibid., 21

[8] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 462.

[9] Vidi, Atlas svijeta za osnovnu i srednje škole, Izdavačko preduzeće Sejtarija, (1998), 120.

[10] Vidi, Zafer Ahmed El-‘Usmani, I‘laus-sunen, (Idaretul-Kur‘ani vel-‘ulumil-islamijje, 1415) 3, 194 -207.

[11] Vidi, Kur’an, 62,10.

[12] Vidi, Ibrahim b. Muhammed b. Ibrahim El-Halebi, Multeka el-ebhur, 1, 121.

[13] Vidi, Ibnu Abidin, Hašijetu reddil-muhtar, 1, 660.

[14] Vidi, Antun Hangi, Život i običaji muslimana, 191. 

 

Namaz kod Bošnjaka i „vehabizam” – 1. dio

Namaske specifičnosti i odlike

Svrha i cilj bivstvovanja insana-čovjeka na ovom dunjaluku je svekoliko praktično iskazivanje pokornosti Allahu, dž.š., kroz razne oblike ibadeta.

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “Džine i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju.” [Vidi, Kur’an, 51:56]

Namaz zauzima centralno mjesto u tom ibadetu. Zgrada vjere ne može stajati bez namaskog stuba. Ahmed, Tirmizija i Ibni Madždže bilježe vjerodostojnu predaju u kojoj Poslanik, a.s., kaže: “Glava svih stvari je islam, a njegov stub je namaz…”

Taberanija bilježi: “Nema vjere ko nema namaza, mjesto namaza u vjeri je kao i mjesto glave na tijelu.”

I kao što tijelo ne može da živi bez glave, tako ni vjera ne može bez namaza.

Namaz je prvi propisani, naređeni ibadet kojeg je Uzvišeni Allah, dž.š., propisao, u noći mi’radža, direktnom naredbom Poslaniku a.s.. Inače, svi drugi ibadeti i sve naredbe Poslaniku, a.s., išle su posredno objavom, preko Džibrili Emina. Samo je propis namaza došao u ovoj direktnoj formi.

Enes, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Ahmed, Nesaija i Tirmizija, koji ovo predanje smatra vjerodostojnim, bilježe: “U noći Mi’radža propisano je Muhammedu, a.s., pedeset (dnevnih) namaza. Zatim je to smanjeno do granice od pet dnevnih namaza. Onda je oglašeno (od strane Allaha, dž.š.): ‘Muhammede, Ja ne poričem ono što kažem! Imaćeš nagradu za ovih pet kao za pedeset.’”

Na Sudnjem danu prvo će biti pitano za namaz. To je vid prijemnog i završnog ispita u isto vrijeme. Poslanik, a.s., je rekao, a Taberanija zabilježio: “Namaz je prvo za šta će Allahov rob polagati račun na Sudnjem danu. Ako položi taj ispit, moći će položiti i ostale. A ako na tom ispitu padne, propašće mu i ostala djela.”

Ebu Ja’la bilježi predanje iz kojeg se razumije da je namaz prvi propisani ibadet, zadnje što ostaje od vjere i prvo za šta će se pitati i polagati ispit na Sudnjem danu: “Prvo što je Allah, dž.š., propisao ljudima od vjere jeste namaz. I zadnje što će ostati od vjere je namaz. I prvo za šta će se polagati račun na Sudnjem danu je namaz. Allah, dž.š., će reći: ‘Pogledajte namaz moga roba!’ Pa ako bude potpun, biće takvim i upisan. A ako bude nepotpun reći će: ‘Vidite ima li moj rob dobrovoljih namaza!’ Pa ako bude dobrovoljnih namaza upotpuniće se fardovi sa njima…”

Posljednji vasijet (oporuka) Poslanika, a.s., dok je ispuštao zadnje izdisaje, bila je: “Namaz, namaz (čuvajte, pazite namaz)…”

Ebu Umame, Allah dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenio je a Ibni Hibban zabilježio predanje: “Islamska praksa će se dio po dio gubiti. Kad god nestane iz prakse jedna karika islama ljudi će se pridržavati slijedeće. Prvo će iz prakse nestati islamska vlast, a zadnji namaz.”

Islam se temelji na pet temelja-ruknova (kod nas je uobičajen termin umjesto ‘ruknovi’ islama i imana da se kaže ‘šartovi’ islama i imana).

Ostali ruknovi, osim namaza, ne moraju uvijek i u svakoj prilici da budu prisutni u praksi svakog muslimana. Naime, ima muslimana koji su siromašni i ne moraju ići na hadždž, dijeliti zekat i sl. Ima ih bolesnih, iznemoglih, putnika i sl. pa ne moraju u tim (ne)prilikama postiti itd. Dakle, ti ruknovi islama ne moraju biti u njihovoj praksi uvijek, nego kad se ispune uvjeti za izvršenje, pošto oni nisu u mogućnosti da ih obavljaju onda imaju šerijatsko opravdanje za izostavljanje.

Međutim, mora biti nešto što će svakog muslimana uvijek identifikovati kao vjernika, praktičara, a to je namaz. Takvu specifičnost nema ni jedan drugi rukn i stub islama.

Namaz je vid praktične lične iskaznice muslimana, legitimacija kojom on dokazuje svoj vjernički identitet, uvijek, u svakoj prilici i obavezno pet puta na dan; kada je kod kuće ili na putu, u miru ili ratu-borbi, kada je slobodan ili zaposlen, zdrav ili bolestan. Naravno, da uz to imaju olakšice za obavljanje namaza u raznim (ne)prilikama, kao što je skraćivanje četverorekjatnih namaza na dvorekjatne za putnika, mesh po mestvama i čarapama, tejemmum i sl. a što će biti pojašnjenjo u fikhskom dijelu ove knjige, odnosno u Kjafijinom djelu “Hadikatus-salah”. Ovdje to napominjemo samo kao namasku posebnost i specifičnost koja ga sa njegovim ostalim posebnostima čini ibadetom koji se nikada ne smije izostaviti.

Vjera se u osnovi manifestuje transparentno, javno, i ona je duboko društveno-sociološkog karaktera. Ne smije se svesti na to da bude samo izraz zatvorenog, ličnog, personalnog karaktera, odnosno lična stvar pojedinca koja nije za javno-društveno manifestovanje. To razumijemo i iz odnosa Zakonodavca prema društvenom, javnom, džematskom prakticiranju namaza, gdje mu daje posebnu vrijednost. Namaz koji se obavlja javno u džematu je najmanje dvadeset i pet puta vredniji nego ako se klanja posebno, pojedinačno.

Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježe Buharija, Muslim, Ebu Davud, Tirmizija i Ibni Madždže: “Čovjekov namaz u džematu je vredniji za dvadeset i pet puta od njegova namaza kod kuće, ili u čaršiji. To se postiže ako čovjek uzme lijepo abdest, potom se uputi ka džamiji samo radi tog namaza. U tom slučaju neće napraviti korak, a da mu njime ne bude podignut stepen-deredža i otklonjen neki grijeh. Kada klanja, meleki će, sve dok je na mjestu obavljanja namaza i dok ne izgubi abdest, donositi na njega salavat, govoreći: ‘Gospodaru, neka je Tvoj salavat na njega. (Smiluj mu se i podaj bereket). Smiluj se Ti, Gospodaru, njemu.’ A računa se u namazu sve dok iščekuje namaz.”

U drugoj verziji ovoga predanja, koga prenosi Ibni Omer, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, a bilježe Buharija, Muslim, Tirmizija, Nesaija i imam Malik, kaže se: “Namaz u džematu je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset i sedam puta.”

Ibni Mes’ud, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi predanje koje u jednoj verziji bilježe Muslim, Ebu Davud, Nesaija i Ibni Madždže: “Koga veseli da sutra (na Sudnjem danu) susretne Allaha, dž.š., kao musliman, neka pazi namaze na koje se poziva ezanom. Allah, dž.š., je propisao svom Vjerovjesniku ispravne puteve upute. U to spadaju i namazi. A kada biste klanjali u svojim kućama kao što klanja onaj ko ne dolazi u džemat, time biste ostavili put (sunnet) vašeg Poslanika. A ako ostavite sunnet vašeg Poslanika zalutaćete (okrenuti se od ispravnog puta). Neće niko uzeti lijepo i ispravno abdest želeći da ode u džamiju, a da mu Allah, dž.š., svakim korakom koji kroči ne upiše dobročinstvo, i u isto vrijeme pobriše neko loše djelo. Nisam vidio nikoga između nas (ashaba) da je izostajao iz džemata, osim svima poznatih munafika. Dolazio bi (čak) i takav (nemoćan, bolestan) koji je morao biti oslonjen između dvojice pa bi stao u saff.”

Ima i predanje ovoga hadisa: Nisam vidio nikoga od nas da izbjegava (džematile) namaz, osim svima poznatih munafika, ili bolesnog, iako je bilo i onih koji su dolazili pomognuti između dvojice da bi klanjali namaz.

I dodao je: Allahov Poslanik, a.s., poučio nas je ispravnom putu upute, a od toga je namaz u džamiji gdje se uči ezan.”

Posebnu vrijednost u džematu imaju namazi jacije i sabaha, dva namaza koji su inače najteži za obavljanje munaficima.

Osman b. ‘Affan, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a Muslim, Malik i Ebu Davud bilježe predanje: “Ko klanja jaciju namaz u džematu, kao da je proveo pola noći u dobrovoljnom namazu. A ko klanja sabah u džematu, kao da je čitavu noć klanjao.”

Ebu Hurejre, Allah, dž.š., bio zadovoljan sa njim, prenosi, a bilježe Buharija i Muslim: “Najteži namazi za munafike su namaz jacije i namaz sabaha. A da znaju kakva se vrijednost krije u njima, dolazili bi na njih makar puzeći. Htio sam jednom (narediti da se klanja), da odredim nekoga ko će predvoditi namaz ljudima, a da se ja zaputim sa nosačima drva do onih koji ne dolaze u džemat, pa im popalim kuće.”

Muslimova verzija je još: “…a da zna da će dobiti kakvu dobru komadesnicu mesa došao bi.”

U nekim verzijama ovog predanja, od Ahmeda, navodi se: “…da po kućama nisu žene i djeca, oglasio bih klanjanje jacije a onda naredio svojim mladićima da popale vatrom ono što je u kućama.”

El-Munziri navodi predanje od Ibni Omera, Allah bio zadovoljan njime, koje inače bilježe Taberanija i Ibni Huzejme u svome Sahihu: “Ako ne bi susretali nekoga čovjeka (u džamiji) prilikom namaza jacije i sabaha, o njemu bi imali loše mišljenje.”

Neklanjanje i ostavljanje namaza

Sa svojim specifičnostima i odlikama namaz se ne smije ostaviti i ne klanjati, jer to dovodi u pitanje vjeru.

Uzvišeni Allah, dž.š., kaže: “A njih smijeniše zli potomci, koji namaz upropastiše (napustiše) i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći.”[1]

“Šta vas je dovelo u Sekar (džehennem). Rekoše: Klanjači nismo bili…”[2]

“Teško onima koji, kad namaz obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izvršavaju.”[3]

U predanjima, koja govore o noći Isra’a i propisivanju namaza, pominje se da je Poslanik, a.s., vraćajući se te noći kroz nebeske sfere, doživio i to da vidi način ahiretskog kažnjavanja onih koji budu ostavljali namaz. Bilježi El-Bezzar, a prenosi Ebu Hurejre, Allah bio zadovoljan njime: “…da je (u noći Isra’a) došao do jedne skupine ljudi. Glave im se razbijaju udarcem kamenčine, pa kad god se razbiju, budu povraćene u prvobitno stanje. Ta kazna se konstantno ponavlja. Poslanik, a.s., je upitao: ‘Džibrile, ko su ovi?’ Odgovorio je: ‘To su oni kojima je bilo teško saginjati glavu i klanjati namaz…’”

Zastrašujuća je kazna koja se očituje u konstantnom razbijanju i zacjeljivanju glave, a koja je rezultirala nemarnim odnosom prema namazu i njegovim izostavljanjem kao jedinstvenog, posebnog, specifičnog ibadeta. Eš-Ša’ravi ovaj vid kazne tumači logikom što u glavi nastaju izmišljeni razlozi i razna „opravdanja” za izostavljanje namaza. Stoga, figurativno rečeno, glava je i pravi „krivac” za neobavljanje namaza, pa treba da snosi i posljedice. Jer, bilo kakvo njeno opravdanje slabo je i nedostatno zato što postoje propisani načini obavljanja namaza u svakoj životnoj prilici i neprilici, a svaki taj način uvažava čovjekove psihofizičke mogućnosti. Zato nema opravdanja za ostavljanje namaza. I zato takva kazna.

Onaj ko ostavi namaz negirajući ga kao obavezu, po mišljenju svih islamskih pravnika i islamskog ummeta, prestaje biti pripadnikom islama.

Hadisi i predanja o kufuru neklanjača

Što se tiče predanja po kojima se onaj ko ostavi namaz naziva kafirom, ona su mnogobrojna:

1. Džabir b. Abdullah, Allah bio zadovoljan njime, prenosi predanje koje bilježi Ahmed: “Između čovjeka i nevjerovanja je (samo) ostaviti namaz.”

Muslimova verzija ovog predanja je: “Između čovjeka, mnogoboštva i nevjerovanja je (samo) ostaviti namaz.”

Ebu Davud i Nesaija imaju verziju: “Između čovjeka i nevjerstva nema ništa drugo nego ostaviti namaz.”

Tirmizijina verzija je: “Između nevjerstva i vjerovanja je ostaviti namaz.”

I Ibni Madžina je: “Između roba i nevjerstva je ostaviti namaz.”

2. Burejda, Allah bio zadovoljan s njime, prenosi, a Ahmed, Ebu Davud, Nesaija i Tirmizija bilježe predanje: “Ugovor između nas i njih je namaz. Ko ga ostavi nevjernik je.”

3. Abdullah b. Šekik El-’Ukajli kaže, a Tirmizija bilježi predanje: “Ashabi Poslanika, a.s., nisu smatrali nevjerstvom ostavljanje bilo kojeg vida vjerske prakse, osim namaza.”

Rasprava Ahmeda i Šafije o statusu neklanjača

Interesantna je rasprava o statusu onoga ko ostavi namaz, vođena između dvojice imama mezheba, Ahmeda i Šafije, a koju prenosi Sejjid Sabik:

“Šafija je rekao Ahmedu: ‎'Ahmede, kažeš li ti za takvog da je postao nevjernik?’

‘Da,’ – odvrati Ahmed.

Šafija: ‘Ako je nevjernik, kako bi ponovo postao musliman-vjernik?’

Ahmed: ‘Da izgovori: La ilahe illallah, Muhammedur-resulullah.’

Šafija: ‘On to nije ni prestajao govoriti.’

Ahmed: ‘Postaje musliman klanjanjem.’

Šafija: ‘Namaz nevjernika nije ispravan, niti se tretira da je u islamu ako klanja namaz.’

Imam Ahmed je na to ostao bez odgovora…”[7]

Iz svih navedenih tekstualnih primjera vidimo kakav je značaj ovog jedinstvenog, islamskog ibadeta.

“Preporodova” anketa o klanjanju

Uprkos svim ovim odlikama, specifičnostima i značaju namaza, koji bi trebao da se nađe u fokusu svekolike ibadetsko-dunjalučke prakse muslimana naše bošnjačke provenijencije, neprihvatljivo je kako se kod nas odnosi prema njemu. „Preporod”, islamske informativne novine, od 15. decembra 1996. g. donijele su jednu anketu o prakticiranju namaza vođenu u Sarajevu na uzorku od 1200 Bošnjaka, a koja to egzemplarno potvrđuje. Rezultati su frapantni i pokazuju da, umjesto obaveznog, redovnog obavljanja namaza kod anketiranih, tek „29% Bošnjaka klanja više puta sedmično, 11,2 % jednom sedmično, 3,8% jedanput mjesečno, 19,4% više puta godišnje, 5,5 % jedanput godišnje, dok 17,9 % ih nikada nije stalo na namaz.”
_________________________________________________________________________________

[1] Vidi, Kur’an, 19, 59.

[2] Vidi, Kur’an, 74,42-43.

[3] Vidi, Kur’an, 107, 4-5

[4] Vidi, El-hafiz El-Munziri, Et-Tergibu vet-terhibu, 1, 379.

[5] Vidi, dr. Vehbe Ez-Zuhajli, El-Fikhul-islamijju ve edilletuhu, 1, 503.

[6] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 82.

[7] Vidi, Sejjid Sabik, Fikhus-sunne, 1, 82. 

 

NAMAZ – Ugovor između nas i njih !!!

Zahvala pripada Allahu subhanehu ve te'ala. Samo Njega obožavamo i samo od Njega pomoć tražimo. Njemu se utječemo od zla naših duša. Koga On uputi, niko ga u zabludu ne može odvesti, a koga On u zabludi učini, niko ga na pravi put ne može uputiti. Svjedočimo da nema drugog boga osim Allaha subhanehu ve te'ala i da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem Njegov rob i Njegov poslanik.

“O vjernici, bojte se Allaha subhanehu ve te'ala istinskom bogobojaznošću i umirite samo kao muslimani.” (Prijevod značenja Ali Imran, 102.)

“O ljudi, bojte se Gospodara svoga Koji vas od jednog čovjeka stvara, i od njega je suprugu njegovu stvorio i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha subhanehu ve te'ala se bojte s imenom čijim jedni druge molite, i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah zaista stalno nad vama bdi.” (Prijevod značenja En-Nisa, 1.)

“O vjernici, bojte se Allaha subhanehu ve te'ala i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam oprostiti. A onaj ko se Allahu subhanehu ve te'ala i Poslaniku Njegovu bude pokoravao postići će ono što bude želio.” (Prijevod značenja El-Ahzab, 70.-71.)

Uistinu, najljepši govor je Allahov subhanehu ve te'ala govor, a najbolja uputa je uputa Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Najgore stvari su novotarije, a svaka novotarija je zabluda, a svaka zabluda će u vatru.[1]

Dragi brate muslimanu, uistinu se nijedan ibadet u islamu ne može uporediti sa namazom, kao temeljom naše uzvišene vjere, odmah nakon dva šehadeta, bez kojih nema imana niti islama.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Najvrednija stvar je islam, a namaz je njegov stub, dok je džihad na Allahovom putu vrhunac islama.”[2]

U drugoj predaji stoji da je namaz najbolje djelo koje se može učiniti.[3]

Namaz je, također, jedini ibadet koga Allah subhanehu ve te'ala nije propisao ovome ummetu preko Džibrila, nego je Sebi uzdigao Svoga Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, te mu iznad sedam nebesa, gdje nijedno stvorenje nikada nije dospjelo, propisao namaz.[4]

Na vrijednost namaza upućuje i to što je spomenut u Uzvišenom Kur'anu više od devedeset puta u raznim kontekstima. Tako Uzvišeni kaže: “Pomozite sebi strpljenjem i obavljanjem namaza, a to je uistinu teško osim poslušnima.” (Prijevod značenja El-Bekare, 45.)

Obećavajući nagradu onima koji ustraju u obavljanju namaza, Uzvišeni Allah je rekao: “…i koji namaze svoje redovno obavljaju, oni su dostojni nasljednici, koji će najviše stepene Dženneta naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Prijevod značenja El-Muminun, 9.-11.) Prije toga Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nas obavještava da će namaz biti svjetlo vjernika na Sudnjem danu.[5]

U drugoj predaji Resulullah sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Obraduj one koji idu po noći[6] u mesdžide potpunim svjetlom na Kijametskom danu.”[7]

U drugom hadisu Poslanik sallallahu alejhi ve sellem nas obavještava da će namaz biti svjetlo vjernika na Sudnjem danu.[8] Također, Allah subhanehu ve te'ala ne dozvoljava da izostave namaz, ni putnik, ni bolesnik, ni mudžahid, ni stara iznemogla osoba – svi su dužni obavljati namaz u njegovo vrijeme,[9] dok se bilo koji drugi ibadet može zbog šerijatski opravdanog razloga u potpunosti izostaviti. Allah subhanehu ve te'ala najbolje zna mudrost onoga što propiše, ali se iz toga može razumjeti da je pet dnevnih namaza najjača veza između Allaha subhanehu ve te'ala i Njegovih robova, te da su ovi namazi, u prvom redu, duševni, a potom i tjelesni odgoj za vjernike. Ostavljati ovaj časni ibadet, ili ga zapuštati, znači sebe gurati vlastitim rukama u zabludu i propast.

Uzvišeni o ovakvima kaže: “A njih (prave vjernike) zamijeniše zli potomci, koji namaz ostaviše, i za požudama pođoše, oni će sigurno ružnu završnicu imati.” (Prijevod značenja Merjem, 59.)

Allah subhanehu ve te'ala je, također, kazao: “Teško se onima koji, kad namaze obavljaju, ne obavljaju ih kako treba, već se samo pretvaraju.” (Prijevod značenja El-Ma’un, 4.-6.)

Uzvišeni Stvoritelj, govoreći o ovim nesretnicima, kaže: “Šta vas je u džehennem dovelo?, reći će: ‘Nismo obavljali namaz…’” (Prijevod značenja El-Muddessir, 42.-43.)

Prenosi se da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem sanjao jednog čovjeka koji leži na leđima, a drugi stoji iznad njega sa velikim kamenom u ruci, potom ga udara njim po glavi dok je ne prepolovi na dva dijela. Nakon toga, njegova glava će se vratiti u prvobitni oblik, te će ga ponovo udarati njime. Potom je Resulullahu sallallahu alejhi ve sellem objašnjeno da se radi o čovjeku koji je odbijao Kur’an i koji je spavao u vrijeme propisanih namaza, ne obavljajući ih u njihovim propisanim vremenima.[10]

Onaj ko ostavi namaz i kao takav dođe pred Allaha subhanehu ve te'ala, bit će u društvu Karuna, Faraona, Hamana i Ubeja b. Halefa,[11] a oni su najgora stvorenja koja je Allah subhanehu ve te'ala stvorio. Upozoravajući na opasnost ostavljanja namaza, Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Ono što razdvaja roba od širka i kufra, jeste obavljanje namaza.”[12]

Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je, također, kazao: “Ugovor između nas i njih (tj. munafika) je namaz, pa ko ga ostavi nevjernik je.”[13]

Ebu Hurejre radijallahu anhu kaže da ashabi Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem nijedno djelo koje se ostavi nisu smatrali kufrom, osim namaza.[14]

Prenosi se da je Omer radijallahu anhu na samrtnim mukama nakon što je izboden nožem, pozvan da klanja sabah namaz, pa je rekao: “Da, nema udjela u islamu ko napusti namaz,” pa je klanjao a krv je curila iz njegovih rana.[15]

Također, prvo za šta će čovjek polagati račun je namaz; ako prođe taj ispit uspio je, a ako mu namaz ne bude ispravan, upropašten je.[16] Zato je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem na samrtnim mukama savjetovao svoje ashabe, rekavši im: “Namaz, namaz.”[17] Tj. čuvajte dobro svoje namaze, jer šta je muslimanu preostalo od vjere ako ostavi namaz?! Namaz je posljednje što će ostati od vjere.

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: “Kidat će se halke islama, jedna po jedna, pa kada se god koja prekine ljudi će se hvatati za sljedeću. Prvo što će se izgubiti je hilafet, a zadnje što će ostati od vjere je namaz.”[18] U drugoj predaji se navodi da je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Prvo što će nestati među ljudima je emanet, a zadnje što će ostati od vjere je namaz.”[19]

Navedeni ajeti i hadisi jasno ukazuju na vrijednost namaza s jedne, te opasnost ostavljanja ovoga ibadeta, s druge strane. Musliman ne može ustrajati na pravom putu, odupirući se dunjaluku i njegovim varljivim ljepotama, osim uz namaz.

Naređujući Svome Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni je rekao: “Dostavljaj ono što ti se objavljuje i obavljaj namaz, zaista namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno.” (Prijevod značenja El-Ankebut, 45.)

Potom, obećavajući uspjeh onima koji ustraju u namazu, Uzvišeni je rekao: “Uspjeli su vjernici, oni koji namaze svoje ponizno obavljaju.” (Prijevod značenja El-Muminun, 1.-2.)

U drugom ajetu Hvaljeni je rekao: “Uspio je onaj ko se očisti, koji svoga Gospodara spomene i namaz obavi.” (Prijevod značenja El-E’ala, 14.-15.)

Obraćajući se vjernicima, Allah subhanehu ve te'ala je, također, rekao: “Vaši zaštitnici su samo Allah i Poslanik Njegov i vjernici koji redovno namaz obavljaju, zekat daju i ruku čine.” (Prijevod značenja El-Maide, 55.)

Mnogobrojni su i poznati hadisi Poslanika sallallahu alejhi ve sellem koji ukazuju na vrijednost namaza, a mi ćemo spomenuti samo neke od njih inša'Allah. Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je kazao: “Allah je Svojim robovima propisao pet namaza. Onoga ko se vrati svome Gospodaru sa njima, ne izostavljajući ništa od njih, dajući im njihov hakk, Allah se obavezao da će ga uvesti u Džennet, a ko ne dođe sa namazima pred svoga Gospodara, nema obećanja kod Allaha subhanehu ve te'ala – ako bude htio kaznit će ga ili će ga uvesti u Džennet.”[20]

Ibn Mes'ud radijallahu anhu je pitao Poslanika sallallahu alejhi ve sellem koje djelo je najbolje da se učini, a Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mu je odgovorio: “Namaz u njegovo vrijeme.” Ibn Mesud radijallahu anhu je potom upitao: “Šta poslije toga?” “Dobročinstvo prema roditeljima,” odgovorio je Resulullah sallallahu alejhi ve sellem pa je Ibn Mesud radijallahu anhu ponovo upitao: “Šta poslije toga?” Poslanik mu je rekao: “Džihad na Allahovom putu.”[21]

Ebu Hurejre radijallahu anhu prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao svojim ashabima: “Šta mislite kada bi nekome ispred njegovih vrata tekla rijeka, a on bi se u njoj kupao pet puta dnevno, da li bi na njemu bilo imalo prljavštine?” Ashabi radijallahu anhum su rekli: “Ne, ne bi ostalo na njemu ništa od toga.” Resulullah sallallahu alejhi ve sellem je na to rekao: “To je primjer pet dnevnih namaza, Allah njima sapire grijehe Svojih robova.”[22]

Također se prenosi da je jedan čovjek došao Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem i rekao: “O Allahov Poslaniče, počinio sam djelo koje nalaže izvršenje šerijatske kazne, pa kazni me!” Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mu nije ništa odgovorio. Neposredno nakon toga proučen je ikamet i čovjek je klanjao, pristajući za Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem. Nakon završenog namaza ovaj čovjek je ponovo podsjetio Poslanika sallallahu alejhi ve sellem na učinjeno djelo, te da izvrši šerijatski odgovarajuću kaznu nad njim. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem ga je upitao: “Zar nisi klanjao sa nama namaz?” Rekao je: “Jesam,” a Poslanik sallallahu alejhi ve sellem mu kaza: “Allah ti je oprostio ono što si počinio!”[23]

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je također kazao: “Pet dnevnih namaza i džuma do džume brišu sve što je manje od velikih grijeha.”[24]

Molim Allaha subhanehu ve te'ala da nas učvrsti u obavljanju namaza, najčasnijeg ibadeta, da nas pouči našoj vjeri, učini borcima na Njegovom putu, našim imecima i životima, da nam završnica bude šehadet, a na Sudnjem danu da nas proživi sa vjerovjesnicima, iskrenim, šehidima i dobrim, a oni su zaista divno društvo! Amin ja Rabbel-alemin!
__________________________________________________________________________________

[1] Ovo je prijevod značenja tzv. “Hutbetul-hadže” kojom je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem počinjao svoj  govor, obraćajući se ashabima radijallahu anhum na hutbama i u drugim prilikama.

[2] Ahmed, 7/349-350/22366, Tirmizi, 3/328-329/2110, Abdurrezzak, 11/193-194/20302. Sahihom su ga ocijenili imam Tirmizi i šejh Albani. Dobrim ga smatra Hejsemi 2/21.

[3] Ibn Madže, 1/105/278, Ahmed, 5/276-277/22737, Bejheki, 1/670/2150, Taberani, 2/98/1444, i u Es-sagiru, 2/88, Hakim, 1/221/449 i kaže da je sahih po kriterijima Buharije i Muslima. Sa Hakimom se složio Zehebi. Vjerodostojnim ga smatraju i hafiz Munziri i šejh Albani. Vidi Sahihut-tergib, 1/86 i El-irva, 2/136.

[4] Hadis o propisivanju namaza, noći El-Isra bilježe: Buhari, str. 90-91/349, Muslim, 2/170-174/162, Tirmizi, 1/552-553/213, i Ahmed, 4/415/12669.

[5] Muslim, 3/80-81/223.

[6] Na jaciju i sabah-namaz.

[7] Ebu Davud, 1/167-168/561, Tirmizi, 2/13/223. Zbog utemeljenja ove predaje na mnoštvu puteva sahihom ju je ocjenio šejh Albani. Hafiz Munziri tvrdi da su njeni prenosioci pouzdani. Vidi Et-tuhfe, 2/13.

[8] Muslim, 3/80-81/223.

[9] Izuzetak su žene kada imaju mjesečni ciklus (hajd) i nakon porođaja (nifas), a olakšica u pogledu namaza su kraćenje i spajanje namaza, kada za to postoje šerijatski ispravni razlozi.

[10] Buhari, str. 1488-1489/ 7047 i drugi.

[11] Ahmed, 6/150/6576, Darimi 2/240/2721, Ibn Hibban (El-mevarid), 1/132/254, Ibn Nasr u Kadrus-salah, 1/133/58, Adžurri u Eš-šeriah, 2/651-652/275. Imam Hejsemi, nakon što je ovu predaju pripisao Taberaniju u El-kebiru i El-evsatu, 2/21, kaže: “Prenosioci Ahmedove predaje su pouzdani.” Ovu predaju sahihom je ocijenio imam Ahmed Šakir u El-musnedu, 6/150. Dobrom je smatra hafiz Munziri. Vidi Miškatul-mesabih, 1/183.

[12] Muslim, 2/59/82, Nesai, 1/156/463, Tirmizi, 7/352/2620, Ebu Davud, str. 1067/4678, Ibn Madže, 1/319/890, Darekutni, 2/41/1735, Darimi, 1/197/1233, Ibn Nasr u Kadrus-salah, 2/880/899, Adžurri u Eš-šeriah, 2/644-655/265.

[13] Nesai, 1/156/462, Tirmizi, 7/353/2621, Ibn Madže, 1/319/891, Ahmed, 5/346/22833, Darekutni, 2/40/1733, Ibn Nasr u Kadrus-salah, 2/877/894, Hakim, 1/48/11 i ocijenio ga je sahihom kao i imam Zehebi. Ovaj hadis vjerodostojnim smatraju i hafizi Iraki i Menavi. Vidi Meseletut-tekfir, 1/67.

[14] Hakim, 1/48/12. Imam Zehebi ovu predaju smatra dobrom. Ova predaja ima potporu u rivajetu Džabira b. Abdullaha koju bilježi Ibn Nasr u Es-salahu, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidi El-Kebair, str. 37 tahkik Ibn Hasan Selman. Ovu predaju bilježe i Tirmizi, 7/354/2622 i Ibn Ebi Šejbe u svom Musannefu, 6/72/30437 od Abdullaha b. Šekika Ukajlija, a sahihom je smatra šejh Albani.

[15] Malik u svom Muvettau, 1/146-147/81, Ibn Sad u Et-tabekat, 1/350-351, Ibn Ebi Šejbe, 6/164/30352, Ibn Nasr u Kadrus-salah, 2/893/924, Adžurri u Eš-šeriah, 2/649/272 sa ispravnim lacem prenosilaca.

[16] Tirmizi, 2/401-402/413, ocijenio ga je dobrim. Hadis u ovome značenju pouzdanim je ocijenio hafiz Askalani, vidi Et-tuhfe, 2/402. Hadis Tirmizije sahihom je ocijenio šejh Albani u Sahihul-džamia, 1/503/2573. Dija Makdisi u El-muhtare, 7/144-145/2078, Taberani u El-evsatu, 2/240/1859 i Ahmed, 8/14-15/7889 u tome smislu, a sahihom ga smatra šejh Ahmed Šakir.

[17] Ahmed, 19/209/12169, Ibn Hibban, 14/570-571/6605, Ebu Jala, 5/309-310/2933, Tahavi u Šerhul-muškil, 8/226-227/3203, Bejheki u Ed-delail, 7/205, Abdu b. Humejd u El-muntehabu, str. 445/1542, Ibn Nasr u Kadrus-salah, 1/332/324. Imam Busiri u Mesabihuz-zudžadže, 2/55 kaže: “Lanac prenosilaca ove predaje ispunjava kriterije Buharije i Muslima.” Vidi El-musned, Ebu Jale 5/310. Ovu predaju sahihom je ocijenio šejh Albani u Sahihulcdžamia, 2/719/3873.

[18] Ibn Hibban, 15/111/6715, Ahmed, 5/251/22214, Taberani, 8/116/7486, Hakim, 4/104/7022 i ocijenio ga je sahihom, sa njim se je suglasio šejh Albani u Sahihul-džamia 2/905/5075. Hafiz Hejsemi u El-medžmea, 7/281 kaže: “Ovaj hadis bilježi Ahmed i Taberani u El-kebiru, a prenosioci predaje su pouzdani.

[19] Stepen ispravnosti ove predaje je dobar. Vidi Sahihul-džamia, 1/503/2575.

[20] Nesai, 1/155/460, Ebu Davud, str. 335-336/1420, Ibn Madže, 1/418-419/1158, Ahmed, 5/319/22772, Malik, 1/383-385/267, Ibn Hibban, 5/21/1731, Abdurrezzak, 3/5-6/4575, Ibn Ebi Šejbe, 7/308-309/36348, Ibn Ebi Asim u svom Sunenu, 2/665/1001. Imam Nevevi u El-medžmua, 4/20 kaže: “Ovaj hadis je sahih.” Sahihom su ga, također, ocijenili hafizi Ibn Abdul-Berr, Menavi, Ibn Hibban i Hakim. Vidi komentar Zurkanija na Malikovu Muvettu, 1/385 i El-miškah, 1/180/570.

[21] Buhari, str. 1283/5970, Muslim, 2/62/85, Nesai, 1/202-203/609 i drugi.

[22] Buhari, str. 126/528, Muslim, 2/139-140/667, Nesai, 1/155-156/461, Tirmizi, 7/142/2868, Ahmed, 14/494/8924, Darimi, 1/184/1183, Ebu Avvane, 2/20-21 i Ibn Hibban, 5/14/1726.

[23] Buhari, str. 1440-1441/6823, Muslim, 17/71/2764. Ovaj hadis se ne može uzeti za dokaz o dozvoli ne izvršavanja šerijatskih kazni nad onima koji to zaslužuju iako klanjaju. Zbog objašnjenja vidjeti komentar imama Nevevija na Muslimov Sahih, 17/71.

[24] Muslim, 3/95/233, Tirmizi, 1/554/214, Ahmed, 16-/196-197/10285, Ibn Huzejme, 3/158/1814, Ebu Avvane, 2/20, Ibn Hibban, 5/20-25/1733, Bejheki, 10/315/20758, i Ebu Jala, 11/371-372/6486. 

Vrijednost namaza

Zahvala pripada Allahu dž.š., Svemilostivog, Milostivog, i neka je salavat i selam na Njegovog poslanika i miljenika Muhammeda s.a.v.s. na njegovu časnu porodicu i na njegove ashabe.

Znaj dragi brate i cijenjena sestro da je u Islamu jedan od najvrijednih ´ibadeta namaz.

Allahov poslanik s.a.v.s. je rekao: “Najvrijednija stvar je Islam, a namaz je njegov stub,…” (Tirmizi) a u predaji kod Ibn Madže stoji da je namaz najbolje djelo koje se može učiniti.

Namaz je, također, jedini ibadet koga Allah subhanehu ve te'ala nije propisao ovome ummetu preko Džibrila, nego je Sebi uzdigao Svoga Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, te mu iznad sedam nebesa, gdje nijedno stvorenje nikada nije dospjelo, propisao namaz.

Na vrijednost namaza upućuje i to što je spomenut u Kur'anu više od devedeset puta u raznim kontekstima. Tako Uzvišeni kaže: ” Pomozite sebi strpljenjem i obavljanjem namaza, a to je uistinu teško osim poslušnima.” (El-Bekare, 45.)

U hadisu kojeg bilježi Muslim Allahov poslanik s.a.v.s. kaže da će namaz biti svjetlo vjernika na Sudnjem danu.

Obećavajući nagradu onima koji ustraju u obavljanju namaza, Uzvišeni Allah je rekao: “…i koji namaze svoje redovno obavljaju, oni su dostojni nasljednici, koji će najviše stepene Dženneta naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (El-Muminun, 9.-11.)

Namaz je također i uzrok opraštanja grijeha kako kaže Allahov poslanik s.a.v.s. u hadisu koji prenosi Ebu Hurejre r.a.: ” Šta mislite kada bi nekome ispred njegovih vrata tekla rijeka, a on bi se u njoj kupao pet puta dnevno, da li bi na njemu bilo imalo prljavštine ?” Ashabi r.a. su rekli: “ Ne, ne bi ostalo na njemu ništa od toga.” Resulullah s.a.v.s. je na to rekao: “ To je primjer pet dnevnih namaza, Allah njima sapire grijehe Svojih robova.” (Buhari, Muslim) i kako kaže u drugom hadisu: “ Pet dnevnih namaza i džuma do džume brišu sve što je manje od velikih grijeha.” (Muslim)

Ibn Mes'ud r.a. je pitao Poslanika s.a.v.s. koje djelo je najbolje da se učini, a Poslanik s.a.v.s. mu je odgovorio: ” Namaz u njegovo vrijeme.” Ibn Mesud radijallahu anhu je potom upitao: “Šta poslije toga?” – Dobročinstvo prema roditeljima, odgovorio je Resulullah s.a.v.s. pa je Ibn Mesud r.a. ponovo upitao: Šta poslije toga?” Poslanik mu je rekao: Džihad na Allahovom putu. (Buhari, Muslim)

___________________________________________________

KORISTI NAMAZA I NJEGOVI PLODOVI

Hvala Allahu Jednome Jedinome, Onome Koji je utočište svakom, nije rodio i rođen nije i niko Mu ravan nije.

Nema sumnje da je stepen namaza kod Allaha, subhanehu we te'ala, velik. On je prvi od obaveznih ibadeta. Namaz je prvo djelo koje će biti uzdignuto od ljudi. Prvo djelo za koje će biti pitan rob na Sudnjem danu.

Visoki stepen namaza se vidi takođe iz dove Ibrahima, alejhi-s-salatu we-s-selam, Gospodaru, Allahu Uzvišenom kada kaže: “Gospodaru moj, učini da ja i neki potomci moji klanjamo namaz; Gospodaru naš, Ti uslišaj molbu moju!” 

 
Vrijednosti i koristi namaza zaista su velike. Njegovi plodovi i mudrosti ne mogu se izbrojati. Međutim, danas neki muslimani ne vode brigu o namazu, ili zbog nepoznavanja njegove veličine i vrijednosti, ili zbog nemara prema njegovim koristima. Zato ćemo danas naći mnoge od njih kako odgađaju njegovo obavljanje, ili kako ne odlaze u mesdžide radi njegova obavljanja. Mnogi od njih zapostavljaju namaz, čak i praznim govorom ili poslom koji se može obaviti i nakon obavljanja namaza. Mnogi muslimani obavljaju namaz godinama, ali nikada nisu osjetili njegovu slast, nikada nisu doživjeli prisnu vezu sa Allahom, subhanehu we te'ala. Mnogi od njih nikada nisu upitali svoju dušu zašto ga tolike godine obavljanja namaza nisu popravile u njegovoj vjeri, pa ne naređuje dobro, niti odvraća od zla.

Rekao je Huzejfe, radijallahu te'ala anhu: ”Zaista neki ljudi osijede u islamu, a neće im biti primljen ni jedan namaz, da li zbog nepoznavanja propisa abdesta, pa je obavljao namaz sa nečistoćom na sebi. Ili je svoje namaze činio siromašnim, pa nije upotpunjavao rukue niti sedžde. I zbog toga njegov namaz nije bio ispravan, a on je bio kao onaj koji gradi na vodi.”

 
Namaz i dova su uz Allahovu, subhanehu we te'ala, pomoć dovoljni za popravljanje čovjekovog stanja. Mnogi učenjaci su postigli veliki stepen i kod Allaha, subhanehu we te'ala, a i kod ljudi upravo zbog čuvanja namaza i njegove čistoće, i zbog čuvanja upute Muhammeda, sallallahu alejhi we selleme. Islamski učenjaci, ukoliko bi se neko požalio na svoje zdravlje, govorili bi mu: ”To je zbog tvojih propuštenih namaza.” Ako bi se neko požalio na svoje brige, ili na svoju ženu, ili na svoje grijehe, govorili bi mu: ”To je zbog tvojih propuštenih namaza.”

 
Zato je Allah, subhanehu we te'ala, uzvisio njegov propis i njegovu veličinu, kako bi ljudi shvatili njegovu suštinu, njegove ljepote i mudrosti, i kako bi pristupili njegovom izvršavanju.

Neke od koristi namaza

• Namaz je najbolje djelo kojim se približavamo Allahu, subhanehu we te'ala
Od svih djela koja približavaju Allahu, subhanehu we te'ala, Njemu nema dražeg djela od namaza.

Kaže Uzvišeni Allah u hadisu-l-kudsijju: “Ničim se Moj rob ne može Meni više približiti nego onim čime sam ga Ja zadužio.”
Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi we selleme: “Namaz ima najbolje mjesto od svih ibadeta kod Allaha, pa ko može od vas da uveća njegov broj neka to učini.”
Namaz je ibadet kojim se čovjek najviše približava Uzvišenom Allahu, a mjesto u namazu pri kojem je čovjek najbliži Allahu, subhanehu we te'ala, jeste sedžda.

Kaže Allah, subhanehu we te'ala: “…sedždu čini i Gospodaru svome se približi!” (El-‘Alek; 19)

• Namaz je brana od loših djela

Kaže Uzvišeni Allah: “… namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno…” (prijevod značenja – El-‘Ankebut; 45)

• Namazom se brišu grijesi

Allah, subhanehu we te'ala, ne briše grijehe nijednim drugim dobrim djelom kao što to čini sa namazom. Kaže Allah, subhanehu we te'ala: “I obavljaj namaz početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.” (prijevod značenja – Hud; 114)

• Namazom se otklanjaju bolesti tijela

Poznato nam je da su mnogi bolesnici bezuspješno koristili medicinske lijekove prilikom svog liječenja, međutim kada su se predali svome Gospodaru u namazu uzrok njihove bolesti je nestao i Uzvišeni Allah ih je izliječio. Posebno kada su se posvetili noćnom namazu.

Bilježi Imam Madže sa slabim senedom od Ebu Hurejre -radijallahu te'ala anhu- da je rekao: “Vidio sam Poslanika -sallallahu alejhi we selleme- u snu, pa sam mu se požalio na bol u stomaku. Rekao mi je: ‘Ustani i klanjaj. Zaista je namaz lijek’.”

 
Rekao je Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi te'ala alejhi: ”Vjerovatno ovi pokreti u namazu, stajanje, ruku’, sedžda, doprinose boljem razgrađivanju materije u čovječijem organizmu i jačanju tijela.”

• Namaz je jedan od najvećih razloga podizanja čovjekovih stepena kod Uzvišenog Allaha

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we selleme: ”Nećeš učiniti sedždu Allahu, a da ti On neće njome podignuti stepen (deredžu).”

 
I rekao je takođe ashabu koji je tražio njegovo društvo u džennetu: ”Pomozi moju dovu mnogobrojnim sedždama.”

• Džehennemska vatra neće doticati čelo vjernika koji je činio sedždu Allahu, subhanehu we te'ala,

Onom vjerniku koji uđe u džehennem (privremeno), džehennemska vatra neće doticati mjesta lica tj. čelo. Ovo nećemo naći ni kod jednog drugog dobrog djela.

Bilježi Buhari u svome Sahihu u poglavlju “Fadileti sedžde” da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi we selleme: ”Zabranio je Allah -subhanehu we te'ala- džehennemskoj vatri da dotiče tragove sedžde sinova Ademovih.”A u Muslimovoj predaji stoji da je rekao Poslanik, sallallahu alejhi we selleme: ”Izlaziće narodi iz džehennema sa izgorjelim tjelima izuzev tragova sedždi na njihovim licima.”

• Onaj koji je činio sedždu Uzvišenom Allahu na dunjaluku s lahkoćom će učiniti Mu sedždu i na ahiretu

Onaj koji bude činio sedždu Allahu, subhanehu we te'ala, na dunjaluku, na Sudnjem danu kada dođe vrijeme razdvajanja vjernika od munafika koji su se na dunjaluku samo pretvarali i skrivali svoj kufr, učiniće sedždu Uzvišenom Allahu s lahkoćom dok će to biti uskraćeno munaficima.

Kaže Allah, subhanehu we te'ala: “Na Dan kada bude nepodnošljivo i kada budu pozvani da licem na tle padnu pa ne budu mogli, oborenih pogleda i sasvim poniženi biće nevjernici.” (prijevod značenja – El-Kalem; 42-43)

• Namaz je aktivnost duše i tijela

Namaz je najvažnija čovjekova dnevna aktivnost, a kako i ne bi bila kada je to najčvršća veza između Stvoritelja i stvorenja, pet puta u toku dana i noći. Zbog toga kaže Poslanik, sallallahu alejhi we selleme: ”Radost moga oka je u namazu.” A govorio bi takođe: ”O Bilale, odmori nas namazom.” Namaz je odmor za dušu i najveći razlog njene prostranosti.

• Namaz je ključ koji otvara vrata nafake

Ukoliko vjernik bude čuvao pet dnevnih namaza Uzvišeni Allah će ga opskrbiti odakle se i ne nada. Kaže Allah, subhanehu we te'ala: “Naredi čeljadi svojoj da obavljaju namaz i istraj u njemu! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti!” (prijevod značenja – Ta-Ha; 132)

• Namaz je svjetlo za vjernika i na dunjaluku i na ahiretu

Što se tiče dunjaluka namaz je svjetlo za srce i lice vjernika. A kada Uzvišeni Allah osvjetli nečije srce Svojim svjetlom onda nema tog grijeha koji će zaprljati to srce. Kaže Allah, subhanehu we te'ala: “…na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle!” – tragovi od sedždi. (prijevod značenja – El-Feth; 29)

Molim Allaha, subhanehu we te'ala, da se okoristimo svi od ovih riječi, da nam pomogne u čuvanju pet dnevnih namaza i da budu dokaz za nas na Sudnjem danu, a ne protiv nas.Amin! 

pripremio: E.M.

Neke od koristi namaza

šejh Abdurrahman Es Saadi 

 

Ovome ummetu je propisano pet namaza tokom jednog dana i jedne noći. 

 

Allah, dž.š., kaže: 

 

” Obavljaj propisane molitve kada sunce s polovine neba krene, pa do noćne tmine, i molitvu u zoru, jer molitvi u zoru mnogi prisustvuju. ” 

 

(Al-Isra’, 78) 

 

Ovaj ajet upućuje na pet dnevnih namaza. Pored njega postoji mnoštvo vjerodostojnih hadisa koji nas detaljno obavještavaju o pet dnevnih namaza, o načinu, vremenu i uvjetima njihova obavljanja. 

 

Obavljanje namaza u sebi sadrži mnoge koristi i fajde. To je svakako jedan od najznačajnih ibadeta putem kojeg se postiže skrušenost i poniznost Allahu, dž.š. On puni srce imanom i veličanjem Allaha. A upravo to je materija kojom se postiže trajna sreća i zadovoljstvo. 

 

Namaz povećava iman, olakšava činjenje dobra i odvraća od rađenja zla

 

Allah, dž.š., kaže:

 

“ Namaz, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; obavljanje namaza je najveća poslušnost ! ” 

 

(Al-Ankabut, 45) 

 

Obavljanje namaza predstavlja najveću pomoć robu u ostvarivanju njegovih, kako vjerskih, tako i dunjalučkih interesa. 

 

Kur'an jasno upućuje na to: 

 

” Pomozite sebi strpljenjem i molitvom …” 

 

(Al-Baqara, 45)

 

Potpuno i redovito obavljanje namaza jača u čovjeku želju za rađenjem dobra i olakšava činjenje svih onih dijela u kojima je Allahovo zadovoljstvo. Na drugoj strani, on smanjuje uticaj negativnih poriva i nagona u čovjeku koji ga nagone na grijeh. 

 

Redovito obavljanje namaza u džematu upućuje na to da čovjek posjeduje iman i da je od onih koji će biti spašeni. 

 

“ Allahove džamije održavaju oni koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje. ” 

 

(At-Tawba, 18) 

 

Allahov Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže: ” Kada vidite čovjeka da redovno obavlja namaz u džematu, posvjedočite da je vjernik.”

 

Onaj koji bude obavljao namaz upotpunjujući ga na najljepši način, uspjeće na onome svijetu i biće od onih koji su sretni. Poslanik, sallAllahu alejhi ve sellem, kaže: ” Prvo za što će rob biti pitan jeste namaz, pa ako njegov namaz bude ispravan uspjet će i bit će spašen. ” 

 

Pored spomenutih, namaz sa sobom nosi još mnogo drugih koristi. Njime se upotpunjuje Islam, jer on predstavlja jedan od njegovih najvećih temelja. Obavljanje namaza briše grijehe, povećava dobra djela i njime se postižu visoki stepeni i Allahova blizina. Zajedničko obavljanje namaza doprinosi povezivanju muslimana i jačanju njihovih međusobnih veza.

 

I naravno, najveća svrha namaza i njegov najuzvišeniji cilj jeste prisustvo ljudskog srca tokom namaza i neprestana svijest da se rob nalazi pred Uzvišenim Gospodarom i da se obraća Njemu, nadajući se Njegovoj nagradi i strahujući od Njegove kazne. Jer dvojica ljudi mogu klanjati iza istog imama i u istom safu, rame uz rame… I dok je srce jednoga od njih prisutno i pluta u blaženstvu dozivanja svoga Gospodara, srce drugoga je odsutno i kruži po dunjalučkim smetljištima, daleko od njegova Gospodara. 

 

Molimo Allaha da nas učini od onih koji svoj namaz ponizno obavljaju.

_______________________________

IMAN – VJEROVANJE

Piše Ishak Ahmetović

Uvjet ispravnosti našeg islama jeste praktično, verbalno i srčano prihvatanje imana. Islamski učenjaci ovako su definirali značenje imana: 

” Iman je čvrsto vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i praktična potvrda djelima ” (Tahavijska Akida)

U Kur'anu se nalazi veoma puno dokaza koji potvrđuju ovakvo definiranje imana, a jedan od njih je i ovaj kur'anski ajet, koji glasi u prijevodu:

” Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni “ (Hudžurat, 15)
  

U ovom ajetu se jasno vidi, da je iman ubjeđenje i uvjerenje koje u sebi nema nikakvih primjesa, niti bilo kakvih sumnji, kao što u ovom ajetu vidimo, također da je i djelo izraženo kroz borbu imovinom i životom na Allahovom putu. Važno je napomenuti da bi iman bio primljen, nije dovoljno samo imati ubjeđenje u to. Zato potvrda imana koji je u srcu, mora biti izražena i kroz vanjska djela.  

Ako bi neko rekao da on srcem vjeruje, a u isto vrijeme čini djela koja ga izvode iz vjere, to bi bila sušta kontradiktornost, koja automatski pobija postojanje imana u njegovom srcu. Zato, iman koji je u srcu, neophodno je da se reflektira i na djela, a brojnost i težina djela su shodni jačini imana. Stoga su islamski učenjaci uvrstili i djelo u definiciju, kao uvjet potpune ispravnosti imana. Isto je tako, kad se radi i o očitovanju našeg imana jezikom. Dakle nije dovoljno samo srcem vjerovati, te djelima to popratiti, već to i naš organ govora mora stalno potvrđivati. Stoga kada neki musliman kaže, La ilahe illallah, on to mora jezikom izgovoriti, srcem osjetiti i djelima propratiti, i tek tad će postati pravi mu'min tj. vjernik.

Pa tako imamo hadis Allahova Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem stoji: ”Ko iskreno kaže La ilahe illellah, ući će u Džennet ”. Imam Ibnul- Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Iman se sastoji od govora, rada djelima i potvrde srcom”. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svojoj poznatoj knjizi ”El- Umm” kaže sljedeće: ”Ashabi, tabi'ini, kao i svi posle njih koje smo mi zatekli, bili su saglasni i svi su govorili: ‘Iman je izgovor, prakticiranje i nijjet, a ni jedno od ovo troje, ne koristi bez ostalo dvoje.'“ Također šejh Ishak ibn Rehavejh, rahimehullah, koji je bio učitelj imama Buharije, rahimehullah, je govorio: ”Iman je govor i djelo, koji se povećava i smanjuje.” A u doba Evza'ije u Šamu, Sufjana es-Sevrija u Iraku, Malika ibn Enesa u Hidžazu (Mekka i Medina) i Mu'ammera u Jemenu, tvrdilo se da su iman riječi i djela i da se povećava i smanjuje”.  

Poznati imam, hafiz ibn-Abdulberr, u svom ”Temhidu”, kaže sljedeće: ”Islamski pravnici i muhadisi, saglasni su da je iman riječ i djelo, a nema djela bez nijjeta. Iman se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem. Sva bogougodna djela su iman, izuzev što Ebu Hanife i njegovi sljedbenici spominju, da se bogougodna djela ne nazivaju imanom. Oni kažu da je iman potvrda (srcem) i izgovor (jezikom)”. (”Šerhul-akide Et-Tahavijje” str. 373.)

Iz svega dosad navedenog da se zaključiti da postoje tri osnovna temelja na kojima se zasniva iman, a to su:

– rad srca, od koga se zahtjeva ubjeđenje u Allahovu jednoću, strahopoštovanje, kao i traženje utočišta i oslanjanje isključivo i samo na Allaha, džellešanuhu, 

– rad jezika, čija je funkcija da izgovori dva šehadeta, kao i ostale zikrove, tj. slavljenje Allaha, džellešanuhu, zatim traženje oprosta i pozivanje u dovama samo Allaha, subhanehu ve te ‘ala, 

– rad organa, kao što su, namaz gdje su uključeni svi organi našeg tijela, zatim zekat, post, borba na Allahovom putu, traženje nauke, halal trgovina, zemljoradnja, proizvodnja, itd., ostvarujući i izvršavajući time Allahovu naredbu u pogledu ljudske uloge na ovome svijetu a sve to kroz validne dokaze i shodno ispravnom islamskom učenju.

Islamski učenjaci su se složili, da se vjernikom ne može smatrati čovjek koji samo jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, dok ga srcem i djelima s druge strane zaniječe i ne prihvata. Za ovakve ljude se kaže da su oni munafici, tj. dvoličnjaci, a za njih se pouzdano zna da će biti u najdubljim Džehenemskim dubinama, da nas Allah, džellešanuhu, sačuva od ovakve vrste ljudi. Također ako neka osoba spoznaje i potvrđuje svoju pripadnost vjeri Islamu samo srcem, a odbacuje tu pripadnost jezikom i djelima, ne možemo reći da je ta osoba iskreni pripadnik vjere Islama. Kada bi to bilo tačno, onda bi i Faraon bio vjernik, jer je on spoznao srcem da je Musa, alejhisselam, došao sa istinom, ali nije povjerovao u tu istinu. Također i prokleti šejtan srcem je povjerovao postojanje Allaha, subhanehu ve te ‘ala, ali on i dalje svojim jezikom i djelima negira Allahove naredbe, te nastoji da svojim spletkama i druge navede na taj pogubni put, koji sigurno vodi u propast. 

Zato onaj koji srcem vjeruje i jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, a djelima to ne potvrđuje, takva osoba je griješnik naspram Allaha, džellešanuhu i takva osoba sigurno zaslužuje obećanu kaznu za sve svoje
propuste na ovome svijetu. 

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhum, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova. Najvrjedniji (najveći) dio su riječi La ilahe illallah – Nema drugog boga osim Allaha, a krajnji (najniži) dio jeste skloniti prepreku sa puta. A i stid je dio imana.” (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim hadisom imenuje tri, od sedamdeset i nekoliko sastavnih dijelova imana – vjerovanja. Prvi je izgovarati riječi La  ilahe illallah (Nema drugog boga osim Allaha). Dakle ovaj vid imana mora da se izgovori jezikom. Najniži dio imana je da se skloni prepreka sa puta, a u to moraju biti uključeni i naši organi tjela, dakle da se iman temelji i na djelima. Dok je i stid dio imana, a on ne biva osim u srcu, tako da kompletno vjerovanje sačinjava; rad jezika, srca i naših tjelesnih organa, tj. naših djela. Vidimo da se ovim hadisom potvrđuje da su sastavni dijelovi imana i verbalne (jezičke) i praktične naravi.  

Iman se povećava i smanjuje Moramo znati da iman nije uvjek isti u svim poriodima čovjekova života. Iman je nekad slabiji, a nekad jači, zavisno od vjerovanja svakog insana. Stoga su na osnovu Kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islamski učenjaci došli do zaključka, da se iman povećava i smanjuje. Povećava se činjenjem dobrih djela, a smanju je sa činjenjem loših djela. Dokaze za povećavanje imana možemo naći u sljedećim Kur'anskim ajetima, u prijevodu značenja:

” A kad se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im se povećava. ”(El-Enfal,2)

Kao i u suri Alu-Imran: 

„ One kojima je, kad su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’ – to povećalo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan nam je Allah i divan je On Gospodar ! “ (Al-Imran, 173) 

Zatim u suri Feth: 

” On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju – a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i Mudar je” (El-Feth, 4) 

I u mnogim drugim kur'anskim ajetima su, direktni ili indirektni dokazi, koji ukazuju na povećanje imana. Dokaz iz hadisa o povećanju i smanjivanju imana nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhum, gdje se kaže: 

„ Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko stepeni. Najveći stepen imana su riječi La ilahe illellah – Nema drugog boga osim Allaha, a najmanji jeste uklanjanje prepreke sa puta.” (Buhari) 

Kao i hadis iz Munzirijeve zbirke ‘Et-Tergibu ve Terhib’ u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

” Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga ukloni (izmijeni) rukom, ako ne može rukom onda neka ga ukloni jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji vid imana. “

Kao i riječi Džundub ibn Abdullaha i ibn Omera, radijallahu anhuma, koji su znali reći: ”Naučili smo vjerovati, naučili smo Kur'an čitati i učiti, pa smo povećali svoj iman.” (Tahavisjka akida, str.386) Postoje i mnoge druge brojne predaje koje nam jasno ukazuju na mogućnost smanjivanja i povećavanja našeg imana. 

Logički gledano, svaki čovjek može i sam na sebi osjetiti, kako mu se iman povećava ili smanjuje. Pa ako mu je iman veći on je tad veseliji, bogobojazniji, širokogrudniji i jednostavno ima neki lijep osjećaj prostranosti u prsima. Dok s druge starne ako je iman manji, čovjek je onda; tmuran, potišten, lahko se oda činjenju grijeha, osjeća tjeskobu u prsima i ne boji se svoga Stvoritelja, Allaha, džellešanuhu.

Prenosi nam Ebu Dža'fer, radijallahu anhum, od svoga djeda Umejra ibn Hubejba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Iman se povećava i smanjuje”. Upitali su ga: ‘Kako se povećava i smanjuje ?” Odgovorio je: ”Kada spominjemo Allaha, pa kažemo: elhamdulillah i subhanallah, time se naš iman povećava, a kada to zanemarimo i zaboravimo, onda se naš iman smanjuje.(Šerh Kasideti Ibnil-kajjim 2/140.)

Izvor teksta – Islamski časopis El-Asr br.13

IMAN – VJEROVANJE

Piše Ishak Ahmetović

Uvjet ispravnosti našeg islama jeste praktično, verbalno i srčano prihvatanje imana. Islamski učenjaci ovako su definirali značenje imana: 

” Iman je čvrsto vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i praktična potvrda djelima ” (Tahavijska Akida)

U Kur'anu se nalazi veoma puno dokaza koji potvrđuju ovakvo definiranje imana, a jedan od njih je i ovaj kur'anski ajet, koji glasi u prijevodu:

” Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni “ (Hudžurat, 15)
  

U ovom ajetu se jasno vidi, da je iman ubjeđenje i uvjerenje koje u sebi nema nikakvih primjesa, niti bilo kakvih sumnji, kao što u ovom ajetu vidimo, također da je i djelo izraženo kroz borbu imovinom i životom na Allahovom putu. Važno je napomenuti da bi iman bio primljen, nije dovoljno samo imati ubjeđenje u to. Zato potvrda imana koji je u srcu, mora biti izražena i kroz vanjska djela.  

Ako bi neko rekao da on srcem vjeruje, a u isto vrijeme čini djela koja ga izvode iz vjere, to bi bila sušta kontradiktornost, koja automatski pobija postojanje imana u njegovom srcu. Zato, iman koji je u srcu, neophodno je da se reflektira i na djela, a brojnost i težina djela su shodni jačini imana. Stoga su islamski učenjaci uvrstili i djelo u definiciju, kao uvjet potpune ispravnosti imana. Isto je tako, kad se radi i o očitovanju našeg imana jezikom. Dakle nije dovoljno samo srcem vjerovati, te djelima to popratiti, već to i naš organ govora mora stalno potvrđivati. Stoga kada neki musliman kaže, La ilahe illallah, on to mora jezikom izgovoriti, srcem osjetiti i djelima propratiti, i tek tad će postati pravi mu'min tj. vjernik.

Pa tako imamo hadis Allahova Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi imam Ahmed u svom Musnedu u kojem stoji: ”Ko iskreno kaže La ilahe illellah, ući će u Džennet ”. Imam Ibnul- Kajjim, rahimehullah, kaže: ”Iman se sastoji od govora, rada djelima i potvrde srcom”. Imam Šafija, Allah mu se smilovao, u svojoj poznatoj knjizi ”El- Umm” kaže sljedeće: ”Ashabi, tabi'ini, kao i svi posle njih koje smo mi zatekli, bili su saglasni i svi su govorili: ‘Iman je izgovor, prakticiranje i nijjet, a ni jedno od ovo troje, ne koristi bez ostalo dvoje.'“ Također šejh Ishak ibn Rehavejh, rahimehullah, koji je bio učitelj imama Buharije, rahimehullah, je govorio: ”Iman je govor i djelo, koji se povećava i smanjuje.” A u doba Evza'ije u Šamu, Sufjana es-Sevrija u Iraku, Malika ibn Enesa u Hidžazu (Mekka i Medina) i Mu'ammera u Jemenu, tvrdilo se da su iman riječi i djela i da se povećava i smanjuje”.  

Poznati imam, hafiz ibn-Abdulberr, u svom ”Temhidu”, kaže sljedeće: ”Islamski pravnici i muhadisi, saglasni su da je iman riječ i djelo, a nema djela bez nijjeta. Iman se povećava pokornošću, a smanjuje griješenjem. Sva bogougodna djela su iman, izuzev što Ebu Hanife i njegovi sljedbenici spominju, da se bogougodna djela ne nazivaju imanom. Oni kažu da je iman potvrda (srcem) i izgovor (jezikom)”. (”Šerhul-akide Et-Tahavijje” str. 373.)

Iz svega dosad navedenog da se zaključiti da postoje tri osnovna temelja na kojima se zasniva iman, a to su:

– rad srca, od koga se zahtjeva ubjeđenje u Allahovu jednoću, strahopoštovanje, kao i traženje utočišta i oslanjanje isključivo i samo na Allaha, džellešanuhu, 

– rad jezika, čija je funkcija da izgovori dva šehadeta, kao i ostale zikrove, tj. slavljenje Allaha, džellešanuhu, zatim traženje oprosta i pozivanje u dovama samo Allaha, subhanehu ve te ‘ala, 

– rad organa, kao što su, namaz gdje su uključeni svi organi našeg tijela, zatim zekat, post, borba na Allahovom putu, traženje nauke, halal trgovina, zemljoradnja, proizvodnja, itd., ostvarujući i izvršavajući time Allahovu naredbu u pogledu ljudske uloge na ovome svijetu a sve to kroz validne dokaze i shodno ispravnom islamskom učenju.

Islamski učenjaci su se složili, da se vjernikom ne može smatrati čovjek koji samo jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, dok ga srcem i djelima s druge strane zaniječe i ne prihvata. Za ovakve ljude se kaže da su oni munafici, tj. dvoličnjaci, a za njih se pouzdano zna da će biti u najdubljim Džehenemskim dubinama, da nas Allah, džellešanuhu, sačuva od ovakve vrste ljudi. Također ako neka osoba spoznaje i potvrđuje svoju pripadnost vjeri Islamu samo srcem, a odbacuje tu pripadnost jezikom i djelima, ne možemo reći da je ta osoba iskreni pripadnik vjere Islama. Kada bi to bilo tačno, onda bi i Faraon bio vjernik, jer je on spoznao srcem da je Musa, alejhisselam, došao sa istinom, ali nije povjerovao u tu istinu. Također i prokleti šejtan srcem je povjerovao postojanje Allaha, subhanehu ve te ‘ala, ali on i dalje svojim jezikom i djelima negira Allahove naredbe, te nastoji da svojim spletkama i druge navede na taj pogubni put, koji sigurno vodi u propast. 

Zato onaj koji srcem vjeruje i jezikom očituje pripadnost vjeri Islamu, a djelima to ne potvrđuje, takva osoba je griješnik naspram Allaha, džellešanuhu i takva osoba sigurno zaslužuje obećanu kaznu za sve svoje
propuste na ovome svijetu. 

Prenosi se od Ebu Hurejre, radijallahu anhum, da je rekao: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: ”Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko dijelova. Najvrjedniji (najveći) dio su riječi La ilahe illallah – Nema drugog boga osim Allaha, a krajnji (najniži) dio jeste skloniti prepreku sa puta. A i stid je dio imana.” (Buhari)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim hadisom imenuje tri, od sedamdeset i nekoliko sastavnih dijelova imana – vjerovanja. Prvi je izgovarati riječi La  ilahe illallah (Nema drugog boga osim Allaha). Dakle ovaj vid imana mora da se izgovori jezikom. Najniži dio imana je da se skloni prepreka sa puta, a u to moraju biti uključeni i naši organi tjela, dakle da se iman temelji i na djelima. Dok je i stid dio imana, a on ne biva osim u srcu, tako da kompletno vjerovanje sačinjava; rad jezika, srca i naših tjelesnih organa, tj. naših djela. Vidimo da se ovim hadisom potvrđuje da su sastavni dijelovi imana i verbalne (jezičke) i praktične naravi.  

Iman se povećava i smanjuje Moramo znati da iman nije uvjek isti u svim poriodima čovjekova života. Iman je nekad slabiji, a nekad jači, zavisno od vjerovanja svakog insana. Stoga su na osnovu Kur'anskih ajeta i hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, islamski učenjaci došli do zaključka, da se iman povećava i smanjuje. Povećava se činjenjem dobrih djela, a smanju je sa činjenjem loših djela. Dokaze za povećavanje imana možemo naći u sljedećim Kur'anskim ajetima, u prijevodu značenja:

” A kad se riječi Njegove kazuju, vjerovanje im se povećava. ”(El-Enfal,2)

Kao i u suri Alu-Imran: 

„ One kojima je, kad su im ljudi rekli: ‘Neprijatelji se okupljaju zbog vas, treba da ih se pričuvate!’ – to povećalo vjerovanje, pa su rekli: ‘Dovoljan nam je Allah i divan je On Gospodar ! “ (Al-Imran, 173) 

Zatim u suri Feth: 

” On uliva smirenost u srca vjernika da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju – a vojske nebesa i Zemlje su Allahove; Allah sve zna i Mudar je” (El-Feth, 4) 

I u mnogim drugim kur'anskim ajetima su, direktni ili indirektni dokazi, koji ukazuju na povećanje imana. Dokaz iz hadisa o povećanju i smanjivanju imana nalazimo u hadisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kojeg prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhum, gdje se kaže: 

„ Iman se sastoji od sedamdeset i nekoliko stepeni. Najveći stepen imana su riječi La ilahe illellah – Nema drugog boga osim Allaha, a najmanji jeste uklanjanje prepreke sa puta.” (Buhari) 

Kao i hadis iz Munzirijeve zbirke ‘Et-Tergibu ve Terhib’ u kojem je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

” Ko od vas vidi neko loše djelo, neka ga ukloni (izmijeni) rukom, ako ne može rukom onda neka ga ukloni jezikom, a ako ne može ni jezikom, onda neka ga prezire srcem, a to je najslabiji vid imana. “

Kao i riječi Džundub ibn Abdullaha i ibn Omera, radijallahu anhuma, koji su znali reći: ”Naučili smo vjerovati, naučili smo Kur'an čitati i učiti, pa smo povećali svoj iman.” (Tahavisjka akida, str.386) Postoje i mnoge druge brojne predaje koje nam jasno ukazuju na mogućnost smanjivanja i povećavanja našeg imana. 

Logički gledano, svaki čovjek može i sam na sebi osjetiti, kako mu se iman povećava ili smanjuje. Pa ako mu je iman veći on je tad veseliji, bogobojazniji, širokogrudniji i jednostavno ima neki lijep osjećaj prostranosti u prsima. Dok s druge starne ako je iman manji, čovjek je onda; tmuran, potišten, lahko se oda činjenju grijeha, osjeća tjeskobu u prsima i ne boji se svoga Stvoritelja, Allaha, džellešanuhu.

Prenosi nam Ebu Dža'fer, radijallahu anhum, od svoga djeda Umejra ibn Hubejba, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Iman se povećava i smanjuje”. Upitali su ga: ‘Kako se povećava i smanjuje ?” Odgovorio je: ”Kada spominjemo Allaha, pa kažemo: elhamdulillah i subhanallah, time se naš iman povećava, a kada to zanemarimo i zaboravimo, onda se naš iman smanjuje.(Šerh Kasideti Ibnil-kajjim 2/140.)

Izvor teksta – Islamski časopis El-Asr br.13