Arhive za ‘pravedne halife’ kategoriju

Časni Kur’an, opisujući plemenite ashabe kaže da su oni: “…strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (El-Feth, 29). Ovaj ajet potvrđuje njihov život, uzajamne veze, bratsko ophođenje, međusobnu ljubav i poštovanje jedni drugih. Emir Alijj kaže: “Čvrstina Poslanikovih s.a.w.s. ashaba u vjeri je  najveći dokaz iskrenosti Poslanika s.a.w.s. i njegove vjernosti cilju zbog kojeg je poslan.” (Amir Ali, The Short of Islam 1922 str. 22)
I sve što ljudi prenose i govore o njima, a u suprotnosti je sa ovim svjedočenjem, ravno je dovođenju Kur’ana u laž, i sumnji u odgoj Poslanika s.a.w.s.  
 
Alija r.a. se međusobno pomagao sa trojicom halifa, a posebno sa Ebu Bekrom i Omerom. Savjetovao ih je u najkritičnijim situacijama. Oni su ga izuzetno poštovali i hvalili. Zaista osjećaji koje je pokazao Alija r.a. prilikom smrti Ebu Bekra i šehadeta Omera, jasno upućuju na njegovu iskrenu vezu sa njima. Emir Alijj je između ostalog napisao i ovo: “Nakon smrti Poslanika s.a.w.s., Alija r.a. i članovi Poslanikove s.a.w.s. porodice su se velikodušno složili sa hilafetom Ebu Bekra.” (A Short History of the Saracens, op. cit, str. 21)
Kada su ljudi opkolili Osmana r.a. i zabranili mu vodu, on se izdignu iznad ljudi i reče: “Je li među vama Alija?” “Ne,” – odgovoriše. “Je li među vama Sa’d?”- ponovo će on. “Ne,” – odgovoriše. On ućuta, a zatim reče: “Ima li iko ko bi o ovome obavijestio Aliju pa da nas napoji vodom?” Kada je to stiglo do Alije r.a. on posla tri zdjele pune vode. Voda je jedva stigla do Osmana r.a. Ranjeno je nekoliko robova Beni Hašima i Beni Umejje sve dok voda nije stigla do njega. Aliji je došla vijest da žele ubiti Osmana , pa reče sinovima Hasanu i Husejnu: “Idite sa vašim sabljama sve dok ne stanete na Osmanova vrata i ne dozvolite nikome da dođe do njega!” Kada ljudi opkoliše Osmanovu kuću, Alija posla Hasana i svog slugu Kanbera i naredi im da spriječe ulazak ljudi kod Osmana. Ljudi su gađali strijelama sve dok Hasan krvlju ne oboji vrata, a Kanber bi ranjen u glavu. Nisu uspjeli ući kroz vrata na kojima je bio Hasan. Popeše se na zidove sa njegove zadnje strane i upadoše kod njega. Ubili su ga dok je učio Kur’an. (“Tarihul Hulefa” , biografija Osman ibn Affana r.a. str. 159-160)
Rekao je Ibn Abbas .r.a.: “ Omer je bio položen na svoj krevet i ljudi su se stiskali oko njega, za njega upućivali dove, izražavali mu zahvalnost i blagosiljali ga prije nego što preseli. Ugledao sam Aliju r.a., predao je rahmet Omeru i rekao: “Nisi iza sebe ostavio nikoga s čijim bi djelima volio sresti Allaha, onako kako bih Ga volio susresti sa tvojim djelima. A tako mi Allaha, ja čvrsto vjerujem da će te Allah pridružiti dvojici tvojih prijatelja, jer toliko puta sam čuo Božijega Poslanika s.a.w.s. kako kaže: “Došao sam ja, Ebu Bekr i Omer… Ušao sam ja, Ebu Bekr i Omer…Izašao sam ja, Ebu Bekr i Omer…”, i ja se doista nadam i vjerujem da će te Allah pridružiti njima dvojici.” (Muslim)
El-Bezzar u svom „Musnedu“ bilježi da je Alija r.a. jedanput upitao: „Recite mi ko je najhrabriji čovjek !?“ „Ti si najhrabriji!“, odgovorili su prisutni. „Što se mene tiče“, rekao je on, „ja nikome nisam izašao na megdan, a da mu se za nešto nisam svetio ! No, recite mi ko je najhrabriji čovjek ?!“ „Ne znamo !“ odgovorili su oni. „Deder nam ti reci ko je taj !?“ „To je Ebu Bekr!“, rekao je Alija i nastavio: „Kad je bila bitka na Bedru, mi smo Božijem Poslaniku s.a.w.s. bili sačinili jednu kolibu od pruća, a onda smo pitali ko će ostati tu sa njim, kako se na njega ne bi obrušio ko od idolopoklonika. Tako mi Boga, niko se nakon toga ni od nas nije primakao, a da nije vidio Ebu Bekra kao stoji iznad Poslanika sa svojom isukanom sabljom, i niko nije pošao prema Poslaniku, a da mu on nije krenuo u susret. Najhrabriji čovjek je Ebu Bekr r.a.!“
 
El-Buhari bilježi predaju od Muhammeda, sina Alije b. Ebi Taliba r.a., koji kaže: „Upitao sam svog oca ko je, poslije Božijeg Poslanika s.a.w.s. najbolji čovjek, i on mi je rekao: ’Ebu Bekr’. ’Pa onda?’, upitao sam i on je rekao:’Omer’, a ja sam se pobojao da neće reći: Osman. ’A zatim si ti?!, upitao sam, a on je rekao: ’Ja sam samo jedan od muslimana!“-reče Alija r.a. 
 
Ahmed i drugi autoriteti bilježe predaju od Alije koji kaže: “Najbolji dio ummeta, osim njegova Vjerovjesnika s.a.w.s, predstavljaju Ebu Bekr i Omer!“ Zehebi kaže: „Ovaj Alijin r.a. iskaz prenijet je potpuno vjerodostojno (mutevatir), a Bog prokleo rafidije – kako su samo neuki!“
Ibn Asakir još bilježi predaju od Ibn Ebi Lejle koji kaže: „Alija je rekao: ’Ko god ustvrdi da sam ja bolji od Ebu Bekra i Omera, ja ću ga bičevati, onako kako se bičuje klevetnik !“
Ibn Asakir bilježi predaju od Alije r.a. koji kaže da je ušao kod Ebu Bekra dok je on mrtav ležao pokriven ćefinom (musedždžen), te da je tad rekao: “Od svih koji su otišli pred Allaha sa knjigom svojih djela, najdraži mi je ovaj pokriveni!“ 
 
Taberani u svom „Evsat“-u bilježi predaju od Alije, koji kaže: „Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nikada se nismo potekli oko kakva dobročinstva, a da nas u tome nije pretekao Ebu Bekr!“ 
 
Taberani u istom djelu bilježi i predaju od Džuhajfeta, koji kaže: „Alija r.a. je rekao: ’Najbolji ljudi poslije Božijega Poslanika s.a.w.s. jesu Ebu Bekr r.a. i Omer r.a. i stoga se ljubav prema meni i mržnja prema Ebu Bekru r.a. i Omeru r.a. ne mogu naći istovremeno u vjernikovom srcu!“
El-Hakim takođe bilježi: „Ebu Sufjan b. Harb je došao kod Alije r.a. i upitao ga: ’Kako to da ovako značajna stvar (hilafet) dopadne najmalobrojnijem i najskromnijem Kurejšiji?!’ – tj. Ebu Bekru – ’Bogami, samo da sam htio, ja sam protiv njega mogao dići konjicu i ljudstvo!’ Na to mu je Alija r.a. odgovorio: ’Koliko god si dugo izražavao svoje neprijateljstvo prema islamu i muslimanima, Ebu Sufjane, njemu to ništa nije štetilo. Mi smo smatrali da je Ebu Bekr dostojan hilafeta!“
Ebu Ja’la bilježi Alijinu izjavu u kojoj on kaže: „Najveću nagradu za mushafe će imati Ebu Bekr, jer je on prvi koji je kompletan Kur’an stavio među korice!“
Bilježi Buharija od Ukbe ibn Harisa r.a. da je rekao: “Klanjao je Ebu Bekr ikindiju. Zatim je izašao i idući vidio je Hasana (sina Alijinog) gdje se igra sa djecom. Uze ga u svoje naručje i reče: “Iskupio bih te za oca, sličan si Poslaniku s.a.w.s., a nisi sličan Aliji. A Alija se nasmijao.” (Sahihul-Buhari, knjiga “El-Menakib, poglavlje : “Sifetun- Nebijj”s.a.w.s.)
Od Ebu Dža’fera se prenosi da je Omer r.a., kad je htio razdijeliti plijen nakon što mu je Allah s.w.t.a. dao pobjedu, okupio ljude od Poslanikovih s.a.w.s. ashaba. Abdurahman ibn Awf r.a. reče: “Počni od sebe.” On reče: “Ne vallahi, već od najbližih Poslaniku s.a.w.s., a to je skupina od Hašimovića.” Podijelio je Abbasu, zatim Aliji, te je nastavio na pet plemena sve dok nije stigao do Beni Adijja b. Ka’ba. Zatim je propisao učesnicima Bedra od Hašimovica i Umejjevića, zatim bližem pa bližem. Propisao je i dio Hasanu i Husejnu zbog njihovog položaja kod Poslanika s.a.w.s.” (Od Ebu Jusufa, Kitabul-haradž, str. 24-25)
Omer r.a. ne bi prenoćio s mišljenjem o važnim stvarima, a da se ne bi posavjetovao sa Alijom r.a. koji ga je mudro upućivao. Omer je pokušao da ga postavi za vojskovođu u bici Nehavend, ali se Alija s tim nije složio. Kada je Omer otputovao u Bejtul-Makdis postavio ga je za svog namjesnika u svim pitanjima hilafeta u Medini. Odnos između njih dvojice se najbolje pokazuje u činjenici da ga je Alija r.a. oženio časnom Ummi Kulsum koja je bila kćer Fatime r.a. “Nema boljeg dokaza o iskrenoj i čvrstoj vezi između Alije i Omera, od Alijine ženidbe Omera s Ummi Kulsum, uprkos njegovim predhodnim ženama i poodmaklim godinama, kao i davanje imena njegovim sinovima po imenima trojice halifa prije njega: Ebu Bekr, Omer i Osman.” (Od Abbasa Mahmuda Ukada Misrija, El-abkarijjat, Abkarijetul-imam, str. 95)
Alija r.a. se ženio mnogo puta. Prvom sinu koji mu se rodio poslije Hasana i Husejna dao je ime Muhammed. Sina nakon njega je nazvao – Ebu Bekr. Zatim sljedećeg – Omer. Pa sljedećeg – Osman. Alijin sin Hasan, svoje sinove je takođe nazvao Ebu Bekr, Omer i Osman. I Husejn r.a. je svoje sinove nazvao Ebu Bekr, Omer i Osman. Pa zar ovo nije dokaz ljubavi i poštovanja prema pravednim halifama? Zar bi tako nazivali svoju djecu da su ih mrzjeli ? Zablude rafidija – šija su očigledne.
Na Kerbeli je prvi poginuo braneći Husejna r.a. – Ebu Bekr, sin Alijin. Zatim – Omer, sin Alijin. Pa onda – Ebu Bekr, sin Husejnov. Pa onda – Omer, sin Husejnov.
Pa zašto ih šiije ni ne spomenu kada dođu na Kerbelu da se šibaju i da nariču za Husejnom? Zašto ne kažu ko je poginuo braneći ga? Zato što je to onda nespojivo sa njihovim lažima. 
 
Princ Muhsinud-deule Muhsinul – Melik Munir Newaz Jang Sejjid Damin Alijj Husejnijj (1253-1325 g. po H.), koji je rođen u šiitskoj kući, da bi se kasnije prihvatio ehlis-sunetskog pravca, kaže:
“ Ono što zastupaju šiije spram plemenitih ashaba uzrokuje usmjerenje sumnje prema Poslaniku s.a.w.s., i raspiruje sumnje oko Islama u dušama onih koji upoznaju ova uvjerenja. Jer ako su njegovi ashabi, osim nekoliko njih, bili munafici i murtedi u onome što tvrde, pa ko je ispovijedao Islam ? Ko se okoristio učenjem Poslanika s.a.w.s. i njegovim odgojem?” (Muhsinul-Melik, El-ajatul-bejjinat, 1870)
_________________________________________________________________________

Zuhri je upitao Sejjida ibni Musejjeba:

Da li bi mi rekao kako je ubijen Osman r.a.? Kako se držao narod, a kako on i zašto su ga neki ashabi Muhammed s.a.w.s. ostavili bez podrške?”

Ibn-Musejjeb reče:

“Osman je bio ubijen kao mazlum*, njegove ubice su zalimi, a oni koji su ga ostavili bez podrške imaju za to opravdanje.”

Kako se to desilo?

Neki od ashaba su imali primjedbe na neke postupke Halife, jer je hazreti Osman r.a. imao veliku naklonost, ljubav prema svojim ljudima. Za vrijeme dvanaest godina njegovog hilafeta većina valija** su bili iz porodice Umejjevića, i to oni ljudi koji nisu imali priliku vidjeti Pejgambera s.a.w.s.. Postavljao je za emire ljude koji nisu bili po volji ashaba Muhammeda s.a.w.s.. Zbog njih je hazreti Osman r.a. morao trpiti kritike, ali ih nije smijenio kao što se to desilo 35. godine po Hidžri. U drugoj polovini njegovog hilafeta utjecaj Umejjevića i onih koji su se družili s njima sve više je uzimao maha. Za valiju u Egiptu je imenovao Abdullaha ibn Ebu Serha. Dvije godine nakon njegovog postavljanja, stanovnici Egipta počeli su se žaliti na njegov zulum prema njima, a već otprije Halifini nesporazumi sa Abdullahom ibn Mes'udom, Ebu Zerrom i Ammarom ibn Jasirom proizveli su u plemenima iz kojih su poticali ovi ashabi nezadovoljstvo i bijes prema Osmanu r.a.. Ta plemena su: Huzejl i Benu Zuhrra, Benu Gaffar i njihovi saveznici, i Benu Mahzum.

Žalbe stanovnika Egipta na Ibn Ebu Serha su stigle do Halife, koji mu odmah šalje pismo u kome ga upozorava na njegovo ponašanje. A on, ne samo da se nije povinovao Halifinim naredbama nego je čak ubio donosioca pisma. Sedam stotina ljudi iz Egipta je došlo u Medinu. Pred nastupajući namaz došli su u džamiju i tu se sa ashabima žalili na Ibn Ebu Serhovo ponašanje prema njima. Talha ibn Ubejdullah ustade i oštro progovori sa Osmanom.

Hazreti Aiša r.a. preko svog izaslanika poruči Halifi:

“Već su ti došli ashabi Muhammeda s.a.w.s. tražeći od tebe da im isporučiš tog čovjeka (Ibn Ebu Serha) pa si to odbio? Taj je ubio čovjeka od njih, pa pravedno postupi prema njima!”

Ali ibn Ebi Talib r.a. uđe Halifi pa mu reče:

“Od tebe traže čovjeka za čovjeka, zahtijevaju odmazdu. Isporuči im ga i među njima presudi. Zaista je tvoja obaveza pravedno postupiti prema njima.”

Osman se obrati ljudima koji su stigli iz Egipta:

“Izaberite sebi valiju na mjesto Ibn Ebu Serha.”

Ljudi mu pokazaše na Muhammeda ibn Ebu Bekra rekaviši:

“Imenuj nam za valiju Muhammeda ibn Ebu Bekra!”

Kada je to Halifa učinio, ljudi krenuše prema Egiptu. Sa njima se uputiše i nekoliko muhadžira i ensarija sa nijjetom da vide šta se to dešavalo između stanovnika Egipta i Ibn Ebu Serha. Krenuo je i Muhammed ibn Ebu Bekr. Trećeg dana nakon što su napustili Medinu, na putu ih sustiže mladić crne puti. Podbadao je devu da što brže jaše, kao da je čovjek koji nekog goni ili njega neko goni. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. ga upitaše:

“Šta je s tobom? Kakav je tvoj posao? Kao da bježiš ili nešto tražiš?”

On im odgovori:

“Ja sam hizmećar emir-ul-mu'minina***. Poslan sam namjesniku Egipta.”

Jedan od prisutnih mu reče:

“Ovdje je namjesnik Egipta.”

“Nisam tome upućen” – odgovori mladić.

O ovome odmah izvjestiše Muhammeda ibn Ebu Bekra, koji odmah posla po njega. Kada mu ga dovedoše, upita ga:

“Ko si ti, mladiću?”

Jedanput je rekao da rekao hizmećar emir-ul-mu'minina, a drugi put hizmećar Mervana. Jedan čovjek ga je prepoznao i rekao da je on Osmanov. Muhammed mu se obrati sa pitanjem:

“Kome si poslat?”

“Namjesniku Egipta.”

“Sa čime?”

“Sa poslanicom (tj. sa porukom).”

“Nosiš li pismo sa sobom?”

“Ne.” Pretražiše ga, ali uz njega ne nađoše pisma, osim tintarnice u kojoj je tinta presušila. Unutra se nešto micalo. Malo je prodrmaše ne bi li to izašlo iz nje, ali ništa ne izađe. Potom slomiše tintarnicu, kad u njoj pismo koje je bilo naslovljeno od Osmana za Ibn Ebu Serha. Muhammed sakupi oko sebe muhadžire, ensarije i druge, a onda u njihovom prisustvu otvori pismo. U njemu je pisalo:

“Kada ti dođe Muhammed i taj i taj, slobodno ih zarobi i poubijaj, a njegovo (Muhammedovo) pismo pocjepaj. Radi i dalje kao što si i dosad radio, dok ti od mene ne dođu dalja upustva. Uhapsi one koji su došli meni žaliti se na tebe. Inša Allah, moje daljnje smjernice o njima će ti doći.”

Nakon što pročitaše pismo, prisutne obuze strah. Odlučiše da se odmah vrate u Medinu. Muhammed zapečati pismo pečatima skupine koja je bila s njim i predade ga jednom od njih. Stigavši u Medinu, sastaše se sa Talhom, Zubejrom, Alijom, Sa'dom i drugim ashabima r.a.. Izvjestiše ih o pismonoši, i u njihovom prisustvu otvoriše pismo i pročitaše ga. I ne ostade niko od Medinelija a da sadržaj ovog pisma nije kod njega proizveo bijes prema hazreti Osmanu r.a., i to mnogo veći nego onaj koji je proizveo nesporazum između Halife i Ibn Mes'uda, Ebu Zerra i Ammara bin Jasira r.a.. Ashabi r.a. se, puni brige zbog sadržaja pisma, zatvoriše u svoje kuće, a svijet opkoli hazreti Osmana r.a. 35. godine po Hidžri. Muhammed ibn Ebu Bekr sa Beni Tejmom i drugima je dizao viku protiv halife.

Pošto je to vidio, hazreti Alija r.a. posla po Talhu, Zubejra, Sa'da, Ammara i grupu ashaba sa Bedra r.a.. Potom uđoše hazreti Osmanu r.a. sa pismom, mladićem i devom pa ga hazreti Alija r.a. upita:

“Je li ovo tvoj hizmećar?”

“Jeste.”

“Je li deva tvoja?”

“Jeste.”

“Ti si napisao ovo pismo?”

“Ne, tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti sam naredio da bude napisano, niti išta znam o tome.”

“Je li pečat tvoj?”

“Jeste.”

“Pa kako je izašao tvoj hizmećar sa tvojom devom i pismom, na kome je tvoj pečat, a da ti o tome ništa ne znaš?”

“Tako mi Allaha, nisam napisao to pismo, niti to naredio, niti mladića poslao u Egipat.”

Ispitujući rukopis, zaključili su da pripada Mervanu…

Zatražili su da im Osman preda Mervana, koji se tada nalazio u njegovoj kući, ali je Halifa to odbio. Ashabi Muhammeda s.a.w.s. srditi izađoše od njega, sumnjajući da bi on to uradio (tj. poslao pismo), jer su dobro znali da se hazreti Osman ne bi nikada zakleo nad neistinom. Svijet je govorio:

“U našim srcima nema opravdanja za Osmana osim da nam preda Mervana da ga ispitamo, saznamo za stanje pisma i kako je mogao narediti da bude ubijen neko od ashaba Muhammeda s.a.w.s. bigajri hakk****?

Ako je Osman napisao pismo, neka se povuče sa položaja Halife, a ako ga je Mervan napisao, bez znanja Osmanova, vidjet ćemo šta će biti s Mervanom.”

Hazreti Osman r.a. je odbio predati Mervana bojeći se da ga ne ubiju. Svjetina opkoli Osmanovu kuću i uskrati mu vodu. Halifa se pope na krov kuće pa upita:

“Je li među vama Alija?”

“Ne!” – odgovoriše.

“Da li je Sa'd među vama?”

“Ne!”

Osman malo zašuti pa reče:

“Hoće li neko od vas obavijestiti Aliju o našem stanju, pa da nam on pošalje vode?”

Kada je haber došao do hazreti Alije r.a., on odmah Osmanu posla tri mješine vode. I umalo da voda ne dođe do hazreti Osmana, jer je masa to pokušala spriječiti, sukobeći se sa oslobođenim robovima Benu Hašima i Benu Umejje, koji pri tome zadobiše povrede.

Do hazreti Alije r.a. stigoše i haberi da se želi Osmanovo ubistvo, pa je na to hazreti Alija r.a. odgovorio:

“Želimo da nam izruči Mervana, a ne njegovo ubistvo.”

Potom hazreti Alija r.a. reče Hasanu i Husejnu r.a.:

“Idite sa svojim sabljama i stanite pred vrata Osmanove kuće i dobro ga čuvajte.”

Zubejr je poslao svoga sina, Talha svog i nekoliko ashaba svoje sinove r.a., radi zaštite hazreti Osmana od provale svijeta u njegovu kuću, istovremeno tražeći od Halife da izruči Mervana.

Vidjevši to, svjetina strijelama zasu vrata hazreti Osmanove kuće. Rezultat toga je bilo ranjavanje Hasana ibn Alije, Muhammeda ibn Talhe, Kambera – oslobođenog roba hazreti Alije r.a.. Jedna strijela koja je doletjela u kuću ranila je Mervana. Muhammed ibn Ebu Bekr se poboja srdžbe Hašimovića zbog stanja u kome se nalaze hazreti Hasan i Husejn r.a., pa pozva dvojicu ljudi malo ustranu i reče im:

“Ako dođu Hašimovići i vide krv na Hasanovom licu, prestaće opsada Osmana a time i naši planovi propasti. Nego uđimo mu preko zida na stražnjem dijelu kuće. Ako nam to pođe za rukom, ubit ćemo ga a da to niko neće znati.”

Kada su unišli, izuzev supruge Osmanove, niko nije bio uz njega, jer su svi drugi koji su bili uz njega u tom momentu bili na krovu kuće. Muhammed reče svojoj dvojici pratilaca:

“Ostanite tu; a kada ga ja dograbim, vi uđite i obrušite se na njega dok ga ne ubijete.”

Muhammed provali i uhvati Osmana za bradu, na što mu on reče:

“Tako mi Allaha, da te vidi tvoj babo, ožalostio bi ga tvoj nasrtaj na mene.”

Na ove riječi, Muhammedova ruka klonu, a on ustuknu. Dvojica njegovih pratilaca napadoše Halifu dok ga ne ubiše, a potom pobjegoše istim putem kuda su i došli. Hazreti Osmanova supruga vrisnu, ali zbog zaglušujuće buke svjetine, to niko od ukućanja ne ču. Popevši se na krov, njegova supruga reče:

“Ubijen je Emir-ul-mu'minin.”

Prisutni pohitaše u njegovu sobu i nađoše ga preklana. Haber dođe do hazreti Alije, Talhe, Zubejra, Sa'da i drugih velikih ashaba r.a.. Svi u stanju izbezumljenosti uđoše u Osmanovu kuću i vidješe da je ubijen. Nakon što se povratiše sebi od užasa koji su vidjeli, hazreti Alija r.a. se obrati svojim sinovima.

“Kako je ubijen Emir-ul-mu'minin, a vi ste bili na vratima?!”

Pa podiže svoju ruku i ošamari Hasana, a Husejna udari u prsa. Izgrdio je Muhammeda ibn Talhu i Abdullaha ibn Zubejra, a potom srdit otišao svojoj kući. Ljudi pohrliše njemu. Kada je izašao pred njih, rekoše mu:

“Pruži ruku da ti damo bej'at, drugačije ne može biti.”

Odgovor hazreti Alije r.a. je glasio:

“To nije u vašim rukama; odluka o tome pripada borcima Bedra. Onaj s kojim su oni zadovoljni treba da bude Halifa.”

I ne ostade nijedan od boraca Bedra r.a., a da ne dođe Aliji r.a.. Rekli su mu:

“Ne vidimo nikoga sa većim pravom na hilafet mimo tebe. Pruži ruku da ti damo bej'at!” – pa to i učiniše.

Mervan pobježe sa svojom čeljadi, a hazreti Alija r.a. dođe hazreti Osmanovoj supruzi, pa je upita:

“Ko je ubio Osmana?”

“Ne znam; unišla su mu dva čovjeka, meni nepoznata, a sa njima Muhammed ibn Ebu Bekr” – a potom izvijesti hazreti Aliju i svijet o tome šta je učinio Muhammed.

Hazreti Alija pozva Muhammeda, pa ga upita što ima reći na ono što je ispričala supruga Osmanova. Muhammed reče:

“Istinu je rekla. Tako mi Allaha, unišao sam mu s namjerom da ga ubijem. Kada mi je spomenuo babu, ustuknuo sam i zatražio oprost od Allaha Uzvišenog. Tako mi Allaha, nisam ga ubio niti držao.”

“To je istina, ali su ga ubila ta dvojica” – odgovori supruga hazreti Osmana.

Prenosi se od Kinane, osobođenog roba Saffije, i drugih – da je Osmanov ubica bio od stanovnika Egipta, plavokos i škiljav. Zvali su ga himar – magarac.

Hazreti Osmanovo ubistvo desilo se u petak 22. zul-hidždžeta 35. godine po Hidžri, 11 godina 1 mjesec i 2 dana nakon preuzimanja hilafeta, 25 godina nakon preseljenja Resullullaha s.a.w.s.. Tada je imao 82 godine i nekoliko mjeseci.

Ustanici su pohitali prema Bejtul-malu***** odnijevši sve iz njega. Grozote njihovog krvavog pira odvijale su se iza zatvorenih vrata, a niko se nije usudio to prekinuti. Medina je izgledala kao da im je isporučena.

Tri dana je tijelo hazreti Osmana r.a. ležalo neukopano, jer pobunjenici nisu dozvoljavali da bude sahranjen. Stoga se nekoliko ljudi obratilo hazreti Aliji r.a. da on posreduje. Na njegov zahtjev konačno je dozvoljena Osmanova dženaza. Kasno u noći, 17 ljudi ponijelo je halifino mubarek tijelo u Medinski mezaristan – džennetul-bekiu – gdje je i ukopan. Dženazu mu je klanjao Džubejr ibn Mut'im r.a.. Prisutan je bio i Abdullah ibn Zebejr r.a. i dvije Osmanove supruge – Ummul-Benin bint Ujejne ibn Hisn i Naila bint el-Ferafis r.a.. Kada je spušten u kabur, njegova kćer Aiša glasno je zaplakala, pa joj Ibn-Zubejr r.a. reče:

“Šuti, jer i ti možeš poginuti.”

Nakon što su ga ukopali, reče joj:

“Sada plači jer ti to neće naškoditi.”

Takav je bio kraj boravka hazreti Osmana r.a., vjesnika ljubavi i mira, na ovom prolaznom svijeti. Želja da po svaku cijenu izbjegne izlijevanje krvi i da lažima i sili suprotstavi ljubav i dobrotu koštala ga je života.

Nakon ubistva Osmana r.a. u njegovoj kući je nađen jedan zaključani sanduk. Pošto je otvoren, u njemu je na listu papira bilo zapisano:

Ovo je vasijjet (oporuka) Osmanova:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog !
Osman ibn Affan svjedoči da nema drugog boga osim Allaha Jedinoga, koji nema druga, i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik.
I (svjedoči) da je džennet istina, i da je džehennem istina.
I da će Allah proživjeti one u kaburima na Dan u koji nema sumnje.
Zaista Allah neće prekršiti obećanje.
Sa ovim svjedočenjem živim, i sa njim umirem i sa njim ću biti proživljen inša-Allah.


Preuzeto iz knjige: Hazreti Osman – Treći Halifa, koju je na osnovu brojnih djela, među kojima su i djela Es-Sujutija, Ibn Arebija, Ibn Kesira, Ibn Hadžera i mnogih drugih, sabrao Mehmed Karahodžić (str. 132-138). 
 
* Mazlum – onaj kome je učinjen zulum (nepravda).

** Valija – upravni (namjesnik) neke pokraine/regiona.

*** Emir-ul-mu'minin – vladar pravovjernih tj. halifa muslimana.

**** Bigajri hakk – na pravdi Boga tj. nekog nedužnog.

***** Bejtul-mal – centralna riznica islamske države.

Hutbe emirul-mu'minina Osmana ibn Affana r.a. 
Čovječe, znaj da te Melek smrti, koji ti je određen, stalno preskače i ide prema drugom sve dok si ti na Dunjaluku, ali ipak on cilja na tebe, pa preuzmi mjere opreza i budi spreman za susret s njim. Nemoj biti gafil (nemaran) jer on neće zanemariti tebe. Znaj, čovječe, ako budeš nemaran prema sebi i nespreman, niko se drugi neće pobrinuti za tvoju dušu, osim ti sam. Nema ti pobjeći od susreta sa Allahom pa pripravi nešto sam za sebe, i nemoj svoju dušu prepustiti drugom. Vesselam.
—————————————————- 
O ljudi! Bojte se Allaha u tajnosti, jer sam čuo Resulillaha s.a.w.s. kako kaže:

“Tako mi Onoga u čijoj je ruci Muhammedova duša, nikad niko nije učinio jedno djelo u tajnosti a da ga Allah nije otkrio u javnosti, bilo ono dobro ili zlo.”

A potom je Resulullah s.a.w.s. proučio ovaj ajet:

“O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća takvaluka (bogobojaznosti), to je ono najbolje…” (Prevod značenja Kur'ana 7:26) 
—————————————————- 
Nemojte mlađe opterećivati zaradom, jer ako ih opteretite da zarađuju, mogu se odati krađi.

Ne opterećujte robinje zarađivanjem, osim one koje zarađuju putem zanata. Jer ako ih time opteretite, onda će zarađivati putem nemorala. Ne budite pohlepni kad vam je Allah omogućio opskrbu. Vi ste dužni da se hranite najčišćom (halal) hranom. 

—————————————————- 
O ljudi! Čuvajte se kocke – misleći na nerd (tavla)* – jer mi je spomenuto da se ona (tavla) nalazi u kućama nekih od vas. Pa onaj u čijoj kući bude – neka je spali ili slomi.

U drugoj prilici hazreti Osman r.a. je rekao sa mimbera:

O ljudi! Ja sam vam već govorio o nerdu, a ne vidim da ste se toga prošli. Pa dođe mi da naredim da se sakupe tovari drva i pošaljem ih prema kućama onih u kojima se to nalazi, pa da budu popaljene. 

—————————————————- 
U jednoj od prvih hutbi nakon preuzimanja hilafeta hazreti Osman r.a. je rekao:

Ja ponesoh teret i prihvatih tu obavezu, pa znajte ja sam onaj koji slijedi, a ne onaj koji uvodi nove stvari. Vi imate pravo da od mene, nakon Kitaba Allaha Uzvišenog i Sunneta Pejgambera s.a.w.s., tražite troje:

– da slijedim moje predhodnike u onome u čemu ste se složili i što ste uveli u praksu,
– da uvodim postupak onih dobrih ljudi u onom što oni nisu uveli od velikaša,
– i da od vas otklonim sve drugo osim onog na što ste mi se obavezali.

Zaista je Dunjaluk zelen i prijatan za ljude (privlačan za oči), njemu naginje većina njih. Pa ne priklanjajte se Dunjaluku i nemojte se oslanjati na njega. Uistinu se u njeg ne može pouzdati. Znajte da Dunjaluk ostavlja na miru samo one koji su ga odbacili. 

Izreke hazreti Osmana r.a.
 
Žudnja za Dunjalukom, to je tama u srcu, a žudnja za Ahiretom, to je svjetlo u srcu.

Ko ostavi Dunjaluk zavoljet će ga Uzvišeni Allah, ko napusti grijehe zavoljet će ga meleki, a ko se odrekne pohlepe za onim što je u rukama muslimana zavoljet će ga muslimani.

Omiljeno mi je troje od Dunjaluka. Nahraniti gladnog, odjenuti neodjevenog i učiti Kur'an. 

—————————————————- 
Slast ibadeta sam našao u četiri stvari:

Prva: u izvršavanju Allahovih farzova
Druga: u klonjenju od Allahovih zabrana
Treća: u naređivanju dobra tražeći nagradu od Allaha
Četvrta: u odvraćanju ljudi od ružnih stvari bojeći se Allahove srdžbe. 

—————————————————- 
Četiri stvari su spolja vrline, a unutra dužnosti:

– družiti se sa dobrim ljudima, to je vrlina, a slijediti ih – to je dužnost,
– učiti Kur’an – to je vrlina, a postupati po Kur'anu, to je dužnost,
– zijaret činiti (posjećivati) mezarje je lijepo, a pripremati se za njih je dužnost,
– posjetiti bolesnika je lijepo, a primiti vasijjet (oporuku) od njega je dužnost. 

—————————————————- 
Pet je znakova bogobojazna čovjeka:

– da sjedi sa onim koji će mu ojačati i usavršiti dini-iman,
– da obuzdava strast i jezik,
– kada ga pogodi težak udarac od Dunjaluka, to vidi kao kaznu, a kada ga pogodi mala stvar u dinu, to iskoristi i pouku uzme,
– da ne napuni svoj stoma ni halal-lokmom bojeći se da se u to jelo nije možda umiješalo nešto od harama,
– da vidi i smatra sve druge ljude spašenim, a da sebe vidi kao da je već propao. 

—————————————————- 
Mu'min preživljava šest vrsta straha:

Prvi je: od strane Allaha Uzvišenog, da mu ne oduzme dini-iman,
Drugi je: od strane meleka čuvara, da mu ne upišu nešto čega bi se on stidio na Sudnjem Danu,
Treći je: od strane šejtana, da mu ne pokvari njegova dobra djela,
Četvrti je: od strane meleka smrti, da mu ne uzme dušu iznenada, a on u gafletu (stanju nemara),
Peti je: od strane Dunjaluka, da ga ne zabavi pa da zaboravi na Ahiret,
Šesti je: od strane porodice (žene i djece), da se previše ne zabavi oko njih i da ga ne odvrate od spominjanja Allaha Uzvišenog. 

—————————————————- 
Prenosi se da je hazreti Osman r.a. proučio ajet Allaha Uzvišenog:
“…a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek…” (Prevod značenja Kur'ana 18:82) 
A zatim je nastavio sa tumačenjem:

To blago sastojalo se od jedne zlatne ploče, koja je bila ispisana u sedam redaka, a u jednom od njih je pisalo:

– čudim se onom ko je upoznao smrt, a opet se smije,
– čudim se onom ko je upoznao prolaznost Dunjaluka, a opet žudi za njim,
– čudim se onom ko je upoznao da je svaka stvar data u određenoj količini, a on pada u brigu kada je nestane,
– čudim se onom ko je svjestan polaganja računa i odgovornosti pred Allahom, a opet gomila imetak,
– čudim se onom ko je upoznao vatru i koja ga je opržila, a on opet grijehe čini,
– čudim se onom ko je Allaha upoznao s ubjeđenjem, a opet spominje drugog mimo Njega,
– čudim se onom ko je upoznao Džennet s ubjeđenjem, a opet traži rahatluka na Dunjaluku,
– čudim se onom ko je upoznao šejtana kao neprijatelja, a opet mu se pokorava. 

—————————————————- 
Znakovi arifa (duhovnih velikana) stoje između osam stvari:

– srce mu je između straha i nade,
– jezik sa zahvalom i pohvalom Allahu dž.š.,
– oči pune stida i suza,
– volja mu je sa odricanjem i zadovoljstvom, to znači, ostavlja Dunjaluk i traži zadovoljstvo svog Gospodara. 

—————————————————- 
Ko obavlja pet namaza u njihovom vaktu i u tome bude ustrajan, Allah će ga počastiti sa devet kerameta:

– Allah će ga zavoljeti,
– tijelo će mu biti zdravo,
– meleki će ga čuvati,
– silazit će bereket u njegovu kuću,
– na njegovom licu vidjet će se znak dobrih ljudi,
– Allah će mu srce učiniti blagim i mehkim,
– preći će preko sirat-ćuprije poput munje,
– Allah će ga sačuvati od vatre,
– Allah će ga uvesti u društvo onih koji nemaju straha ni tuge. 

—————————————————- 
Deset je stvari koje propadaju kada stoje neiskorištene:

– učenjak za kojeg se svijet ne interesuje,
– znanje po kojem se ne radi,
– ispravno mišljenje koje se ne usvaja,
– oružje koje se ne upotrebljava,
– džamija u kojoj se ne klanja,
– Mushaf u kojem se ne uči,
– imetak koji se ne troši,
– konj koji se ne jaše,
– znanje o zuhdu (pobožnosti) u utrobi onog koji se okrenuo Dunjaluku,
– dug život u kojem se čovjek nije opskrbio za putovanje (u vječnost).

Preuzeto iz knjige Hazreti Osman – Treći Halifa, koju je na osnovu brojnih dijela među kojima su i djela Es-Sujutija, Ibn Arebija, Ibn Kesira, Ibn Hadžera i mnogih drugih, sabrao Mehmed Karahodžić.

*
Nerd – kocke za igru, kockice ili općenito zbirna imenica za bilo koju vrstu zabranjene igre na sreću.

Tavla – u jeziku znači ploča ili stol, a misli se na posebnu vrstu igre – hazardna igra.

(op. redakcije – definicije učinio dostupnim Ismet Purdić) 

_________________________________________ 
Bismillahir Rahmanir Rahim

UBISTVO VOĐE PRAVOVJERNIH
OMERA IBN EL HATTABA
(Allah s njim bio zadovoljan) 

Na dan 23. Zu-l-hidždžeta 23 godine po hidžri, muslimani su bili zatečeni i iznenađeni ubistvom vođe pravovjernih – Omera ibn El Hattaba r.a.. Ubijen je u najboljem ibadetu, u namazu, stojeći pred Svevišnjim Gospodarom, na najčistijem mjestu, u Allahovoj kući, mesdždidu Poslanika s.a.v.s. u Medini. Ubila ga pogana nevjernička ruka, perzijanski rob, mladić Ebu Lu'lu’ Fejruzi, koji je u Medini radio kao kovač, stolar i mlinar, neka je Allahovo prokletsvo nad njim.

Kako je došlo do ubistva ? 
 
Spominju se tri predaje. Prvu od njih prenosi Sa'd u rivajet u kojem se kaže da je ubistvo bila zavjera od strane ubice Ebu Lu'lu’ i židovskog svećenika koji je dolazio Omeru r.a. govoreći da neće isteći mjesec zu-l-hidždže’ a da će Omer umrijeti, nalazeći to, kako je tvrdio, u Tevratu:

“Neće proći mjesec zu-l-hidždže’ a ti ćeš biti u džennetu! Vidim te kako stojiš na vratima džehennema i odbijaš ljude da u njega ne upadnu, a kada ti umreš neće u njega prestati upadati sve do Sudnjeg dana. Ne uzmi ovo protiv mene, jer to nalazim u našoj knjizi (Tevratu).”

Pa se Omer r.a., uzimajući to šaljivo i ne osvrćući se na njegove riječi, pitao: “Odakle Omer u Tevratu?!” A ovaj bi odgovarao: “Ne nalazimo tvoje ime, nego te prepoznajemo po tvojim osobinama.”

Druga predaja, koja ništa nije slabija od prve, navodi da je u samoj zavjeri učestvovao i jedan beduin, Arap, kako se navodi u “Er rijadu en nudre'”, da je Ibn Ujejne’ ibn Hisn obavijestio Omera r.a. da će biti uboden, rukom pokazavši na mjesto, što se i obistinilo. Međutim, predaja je isprekidanog lanca, a i sam Ujejne je bio umno nestabilna ličnost. Zvali su ga glupakom, što izaziva sumnju da učestvuje u ovakvim djelima, jer bi se malo ko njemu povjerio.

Treća predaja, ovdje i najvažnija, od Ibn Sa'da, a koja dolazi kao svjedočenje od Abdurrahmana ibn Ebi Bekra, da je prošao pored Ebu Lu'lu'a, El Hermezana i Džufejnija koji su u tajnosti razgovarali, pa kada im se približio, razbježali su se i ispao im je nož, isti onaj za koji se kasnije ispostavilo da je bio nož kojim je halifa Omer r.a. ubijen.

Ovo je u poslijetku bilo i razlogom da se izvrsi kisas (smrtna kazna) nad Džufejnijom i El Hermezanijem, dok je Ebu Lu'lu’ u bijegu izvršio samoubojstvo, odmah po atentatu, nakon što je vidjeo da će dopasti muslimanskih ruku. 

Omer je tražio šehadet i predosjetio je blizinu svoga edžela
 
Od Seida ibn Musejjiba se prenosi da je čuo Omera r.a. kako je na hadždžu poslije Mine od Allaha dž.š. u dovi tražio da umre na Njegovom putu kao šehid: “Moj Gospodaru, već sam ostario, snaga me je izdala, moje stado (podanici) se povećalo, pa uzmi me Sebi, bez da sam štogod upropastio ili u nečemu pretjerao. Moj Gospodaru, podari mi šehadet na Tvome putu, i učini moju smrt u gradu Tvoga Poslanika s.a.v.s.” Pa se mjesec zu-l-hidzdze’ nije ni završio a Omer je bio ubijen.

U predaji od Hafse još stoji: “Rekla sam, kako će to biti (jer Omer nije izlazio u pohode, a Medina je bila mirna)?!” Pa mi je (Omer) odgovorio: “Allah će s njim (šehadetom) doći, ako to htjedne.” [Ibn El Dževzi, 182]

Omer r.a. je također i predosjetio blizinu svoga edžela. Midan ibn Ebi Talha prenosi da je Omer r.a. po povratku sa hadždža održao hutbu, a ona mu bila i posljednja. Spomenuo je Poslanika s.a.v.s i Ebu Bekra a zatim je kazao: “Vidjeo sam san, i ne vidim ga osim išaretom mog skorog edžela. Vidjeo sam pijetla kako me je dva puta kljucnuo, a oko mene ljudi koji mi naređuju da ukazem na onoga koji će me zamijeniti u hilafetu. Allah zasigurno neće dozvoliti da propadne Njegova vjera, hilafet i ono sa čime je poslao Svoga Poslanika s.a.v.s.. Ako mi dođe suđeni čas, pa neka se o hilafetu dogovore šetorica sa kojima je Poslanik bio zadovoljan kada je preselio…” [Buhari ovu predaju prenosi sažeto, a Muslim sa svim pojedinostima.] 

Kako je ubijen r.a.?
 
Omer r.a. nije dozvoljavao ulazak nemuslimanskim mladićima u Medinu, pa je Mugire ibn Su'be’, koji se nalazio u Kufi, od Omera r.a. zatražio dozvolu za ulazak mladića Ebu Lu'lu'a koji je bio vješt stolar, kovač i mlinar (izrađivao je ručene mlinove) pa bio se stanovnici Medine mogli okoristiti njegovim umjećem, na što je Omer r.a. pozitivno odgovorio.

Po svom dolasku je uzeo raditi, a nakon izvijesnog vremena došao je Omeru r.a. žaliti se na preopterećenost poslom, te da više radi nego što ga Mugire plaća, trazeći od Omera r.a. da o tome porazgovara sa Mugirom. Pa kada je spomenuo poslove koje radi i novac koji za to dobija Omer r.a. mu je, imajući namjeru da traži od Mugire da mu olakša, rekao: “Nije to mnogo (misleći na posao kojeg je radio), nego se boj Allaha i budi dobar prema svome vlasniku.” Pa je Ebu Lu'lu ljutit otišao od Omera, govoreći: “Sve je obasuo svojom pravdom osim mene… Omer mi izjede džigare!”, snujući ubistvo vođe pravovjernih r.a..

Potom je napravio nož sa dvije oštrice (dva bodeža) te ga prelio otrovom, isčekujući pogodnu priliku za izvođenje zavjere. Otišao je do El Hermezana pitajući ga: “Šta misliš o ovome (pokazavši mu nož)?”, na što ovaj odgovori: “Ne vidim da ćeš ikoga njime udariti a da ga nećeš usmrtiti.”

Prošao je Ebu Lu'lu’ jednom pored Omera r.a. i skupine ljudi koji su bili sa njim, pa ga je Omer upitao: “Nećeš li napraviti mlin kojeg će vjetar pogoniti, kao što si govorio?” Pa mu je, proklet neka je, odgovorio: “Napraviću ti “mlin” o kome će ljudi pričati!” Pa je Omer r.a. prisutne zapitao: “Zaprijeti li mi to rob, maloprije?” 

Ubistvo! 
 
Amr ibn Mejsur nam kazuje: “Na dan kada je Omer ubijen između mene i njega je stajao samo Ibn Abbas. Kada bi ulazio (u mesdžid) Omer bi rekao: “Poravnjajte safove!”. Pa ako bi safovi bili poredani, stao bi ispred i počeo klanjati. Učio bi suru Jusuf ili En Nahl, kako bi se svijet sakupio i stigao na namaz…

Tog jutra, samo što je izgovorio početni tekbir, čuh ga kako reče: “Ubi me pseto!” Udario ga je više puta između plećke i slabine, možda i šest puta.

A onda se nevjernik (Ebu Lu'lu’) dao u bijeg i nije projurio pored čovjeka a da ga nije udario, mašući nožem desno-lijevo, povrijedivši tako trinaest ljudi od kojih je kasnije umrlo devet ili sedam. Abdurrahman ibn ‘Avf, vidjevši šta se zbiva, baci svoj ogrtač na ubicu kako bi ga se domogao, pa se nevjernik, znajući da ne može umaći, svojom rukom ubi.

Zatim je Omer rukom propustio Abdurahmana da s ljudima obavi namaz.

Oni što su bili blizu mene, vidjeli su što i ja, dok ljudi s krajeva mesdžida nisu znali šta se to zbiva. Kada su izgubili glas Omera počeli su govoriti: “Subhanallah, subhanallah!” (misleći da je Omer posehvio), pa je Abdurrahman ne duljeći klanjao namaz.” 

Nakon zavjere
 
Ibn Abbas kaže: “Bio sam kraj Omera, a on je još bio onesviješćen od udaraca i nije dolazio sebi, a izlazak Sunca se već primicao. Rekao sam, ako je još živ spomenite mu namaz, nećete ga ničim prestrašiti kao namazom (tj. pobojaće se da mu ne prođe namaz, a ništa veće nije vidio od namaza). Povikali su: “Namaz, o vođo pravovjernuih!” Prenuo se, pogledao po našim licima i zapitao: “Je su li ljudi klanjali namaz?!” Pa mu rekoh da jesu, na što on dodade: “Nema vjere onaj ko namaz ostavi.” Zatražio je vode, pa se abdestio i klanjao, a krv mu je još tekla iz rane.

Zatim me poslao da upitam ko ga je ubo, pa sam upitao ljude koji su stajali pred vratima kuće, ne znajući je li Omer još živ. Oni rekoše: “Allahov neprijatelj, Ebu Lu'lu’, rob Mugire ibn Su'be’, a pored njega je još povrijedio skupinu ljudi, a onda se sam ubio.”

Pa kada sam se vratio, Omer je s pogledom u mene iščekiovao odgovor, pa kada mu rekoh: “Rob Mugire’ ibn Su'be'”, on se zahvali Allahu i dodade: “…neka to nije bio musliman kako se ne bi mogao zalagati kod Allaha sedždom koju je učino.”

Kada su ga odnijeli kući, pratili su ga ljudi. Jedni su govorili: “Nije to ništa”, a drugi su se pak pribojavali za njega sve dok nisu pozvali ensarijskog ljekara…

Napojio ga je nebizom (voda u kojoj su se hurme razmekšavale) pa je izašao na ranu sa komadićima usirene krvi. Onda su mu dali mlijeka pa je i ono pomiješano sa krvlju izbilo na ranu, čime su uvidjeli da je povreda teža i da nema mogućnosti da je preživi…

Potom se začuo plač iz kuće, a Omer r.a. je u punoj pribranosri rekao: “Ne oplakujte me, ko bude plakao neka izađje iz kuće! Zar niste čuli šta je Poslanik s.a.v.s. rekao: “Mejjit će biti kažnjavan zbog plača (plača uz glas) njegove porodice.”

Ibn Omer kaže: “Kada je uboden moj otac, pribojavao se da nije kome od muslimana šta skrivio a da toga nije svjestan, pa je pozvao Ibn Abbasa, a on mu je bi drag i puno ga je volio, rekavši mu: “Volio bih da razgledaš stanje ljudi”, pa je Ibn Abbas otišao, a kada se vratio rekao mu je: “O vođo pravovjernih, nisam prošao pored skupine muslimana a da ih nisam zatekao kako plaču, pa kao da su danas djecu svoju izgubili.”

Bojao se Omer r.a. da nije šta propustio i da nije bio pravedan u svojoj vlasti govoreći: “Da imam sve što je na Zemlji dao bi za čas prelaska preko džehennema.” Pa mu je Ibn Abbas rekao: “Tako mi Allaha, nadam se da je (vatru) nećeš vidjeti osim onoliko koliko je Allah kazao: “A svako će od vas preko nje prijeći!” Zaista si ti bio vođa pravovjernih, povjerenik vjernika i njihov prvak. Sudio si po Allahovoj Knjizi, i dijelio si pravedno.” Pa su Omera zadivile ove riječi, podigao se, šakom udario po prsima Ibn Abbasa i rekao: “Hoces li mi to posvjedočiti (na Sudnjem danu)?” “Hoću, posvjedočiću ti to!” – reče mu Ibn Abbas. 

Preseljenje
 
Žalost i tuga je obavila muslimane, i svi su iščekivali dan kada će glasnik najaviti svima njima tu pretšku vijest… Zašlo je Sunce tog nedeljnog dana, zatim je prošao ponedeljak, a zebnja je obuzimala ljude. Bili su svjesni da će Omer umrijeti, ali svima je to teško padalo.

Pitali su se ko bi ga mogao i naslijediti, tražili su od njega da izabere svoga zamjenika govoreći mu: “Kako ćeš se pojaviti pred svojim Gospodarom a muslimane ostavljaš bez halife?”

Zaćutao je Omer i nije im odgovarao… Prošlo je neko vrijeme a onda je rekao: “Allahov Poslanik nije ostavio halife iza sebe, a Allah neće dati da propadne Njegova vjera i hilafet.”

“Pa smo uvidjeli” – priča Ibn Omer – “da sa Poslanikom nikoga ne ravna.”

Prošao je i ponedeljak, pa i utorak. Na pomolu je bila i srijeda, a onda je glasnik najavio tu svima tešku vijest čime je na njihova već potištena i od tuge stiješnjena prsa stavio još jedan kamen. Omer ibn El Hattab, drugi halifa Allahovog posalnika Muhammeda s.a.v.s. je umro… Nekadašnji pastir Kurejšija u džahilijetu, u srijedu 26. zu-l-hidždžeta, kao treća ličnost ovog ummeta ostavlja dunjalučki pijesak i prašinu, i odlazi u blizinu svoga Gospodara.

Muslimani čitave Medine su sa suzama u očima ispratili ovog velikana. Dženaza mu je klanjana u mesdžidu Poslanika s.a.v.s. a potom je ukopan u sobi Aiše r.a., kraj Poslanika svjetova i prvaka Ummeta Ebu Bekra r.a.. 

ALLAH JE S NJIMA BIO ZADOVOLJAN A I ONI SU S NJIM BILI ZADOVOLJNI.
TO JE ZA ONE KOJI SU SE GOSPODARA SVOGA BOJALI

(EL BEJJINE’, 8)

Tekst pripremio:
Ismet Purdić
Ras Al Kahaimah, UAE
Četvrtak, 25. 02. 1999