Poslanikove, s.a.v.s. metode pozivanja u vjeru

Piše: dr.Šefik Kurdić 

 

Poslanikove, s.a.v.s, metode pozivanja u vjeru bile su rezultat Allahovog, dž.š, nadahnuća. Odgajao ga je njegov Gospodar, pa su, otuda, i metode koje je koristio bile savršene i potpune. Ovom prilikom iznosimo neke metode prepoznatljive za posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. 

 

Da bi ideju islama što više približio onima kojima se obraćao, Muhammed, a.s, često se koristio kazivanjima i pričama. Ta kazivanja efektno su djelovala na svijest ljudi i time se olakšavalo prihvatanje određenih propisa i odbacivanje negativnosti. Osim toga, takva kazivanja podsticajno su djelovala na slušaoce u mnogim segmentima njihova života. 

 

Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

” Jedan čovjek je putujući izuzetno ožednio, te našavši jedan bunar siđe i napi se vode. Kada je izišao, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada primijeti: Psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla! Zatim je, ponovo, sišao u bunar, zagrabio svojom obućom vodu, a onda je zubima nosio vraćajući se iz bunara i napojio psa. Zbog toga mu je Allah oprostio. Ashabi su, tada, upitali: Zar i u usluzi životinjama imamo nagradu?! Poslanik, s.a.v.s, je odgovorio: U svemu što ima živu jetru je nagrada” ! [1] 

 

Habbab b. Erett, r.a, prenosi: Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, na progone idolopoklonika, a on bijaše u hladu Kjabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: “Zar nećeš tražiti pomoć od Allaha ?! Zar nećeš učiniti dovu” ?! On na to odgovori: “Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca za koje bi iskopali rupu u zemlji. Zatim bi osuđenog stavili u rupu, donijeli pilu i njome mu prepilali glavu na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali. Sve to ne bi ga natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta[2] nikog se ne plašeći, izuzev Allaha i vuka, zbog svoga stada. Međutim, vi ste nestrpljivi”![3]

 

Buđenje nade u čovjeku 

 

Poslanik islama, s.a.v.s, u svojim da'vetskim nastupima ne ostavlja vjerniku prostor za razočarenje i potištenost. Naprotiv, uvijek budi nadu i obećanje zbog čega vjernik, bez obzira na poteškoće i iskušenja, izlazi ozaren i zadovoljan. Koliko se vjernik psihološki rasterećuje najbolje će ilustrirati sljedeći primjeri: 

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Allah Uzvišeni veli: “Mome robu – vjerniku, kome Ja usmrtim voljenu osobu, a on se strpi, nema druge nagrade osim Dženneta”![4]

 

Enes, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je Allah Uzvišeni rekao: 

 

“Ukoliko Ja nekog od od Svojih robova iskušam oduzimanjem vida, pa se strpi, to ću mu nadoknaditi Džennetom”![5]

 

Ebu Se'id i Ebu Hurejre, r.a, prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu, zbog toga, Allah ne oprosti dio njegovih grijeha”![6]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika i vjernicu ne prestaju pogađati razne nedaće: one koje se odnose na njih, njihovu djecu ili imetak, sve dok se ne izbrišu njihovi grijesi, tako da susretnu Allaha bez ijednog grijeha”![7]

 

Enes, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Kada Allah htjedne Svome robu dobro, onda požuri sa kaznama još na ovom svijetu. A kada Allah htjedne Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu!” Zatim je dodao: “Veličina nagrade je, doista, prema veličini iskušenja! Zato, kada Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba”![8]

 

Stalno odazivanje na molbe 

 

Jedna od prepoznatljivih Poslanikovih, s.a.v.s, metoda koja je vezivala ljude za određenu ideju jeste stalno odazivanje ma molbe onih koji nešto traže, samo ako je to u skladu sa islamskim propisima, svejedno da li se radilo o davanju savjeta, materijalnom potpomaganju ili, pak, dovi Allahu, za nekog od svojih sljedbenika. 

 

Primjer Ebu Hurejre, r.a, to najbolje potvrđuje. On, naime, kaže: “Pozivao sam svoju majku u islam, budući da je bila idolopoklonik. Kada sam je jednog dana pozvao, čuo sam kako se veoma ružno o Poslaniku, s.a.v.s, izražava. Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, plačući, zamolivši ga: Allahov Poslaniče, pozvao sam svoju majku u islam, ali me je odbila! Kada sam je danas pozvao, čuo sam veoma loše riječi o tebi! Molim te, prouči dovu Allahu da uputi majku Ebu Hurejre! Allahov Poslanik, s.a.v.s, tada je proučio: Gospodaru, uputi majku Ebu Hurejre! Izašao sam od njega radostan zbog toga. Kada sam se približio kući, majka je začula moje korake i rekla mi: Sačekaj, Ebu Hurejre! Čuo sam pljuštanje vode. Ona se okupala, obukla odjeću i pokrivač, otvorila mi vrata a onda izjavila: Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”! Vratio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Plakao sam od sreće! Rekao sam mu: Allahov Poslaniče, donosim ti radosnu vijest: Allah je uslišio tvoju dovu i moju majku je uputio! On je zahvalio Allahu i rekao: Dobro. Tada sam mu rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja i moja majka budemo dragi vjernicima, kao i oni nama!, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, proučio: Gospodaru, učini Svoga roba i njegovu majku dragim Tvojim robovima, a i njima dragim druge vjernike!* Nakon toga, nije bilo ni jednog vjernika koji je čuo za mene a da me nije zavolio, iako me nije ni vidio”![9]

 

Isticanje ahiretskog uživanja 

 

Isticanje uživanja na ahiretu pozitivno je djelovalo na podnošenje svih ovozemaljskih iskušenja. Takvom mudrom metodom Allahov Poslanik,s.a.v.s, je na najbolji način učvršćivao svoje sljedbenike da ne poklenknu pred svim iskušenjima na putu da've i njenog realiziranja. 

 

Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi: Jednom prilikom je Omer b. el-Hattab, r.a, došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji je spavao na tvrdoj hasuri, od koje su mu na tijelu i licu bili ožiljci, tako da je Omer, r.a, zaplakao. Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: “Šta te je rasplakalo”? On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, perzijski kralj i vizantijski car uživaju i pored svog kufra, a ti si Allahov Poslanik! On mu reče: Zar nisi zadovoljan da njima pripadne dunjaluk a tebi ahiret”?![10]

 

Ahiretskim uživanjima zaboravimo na ovosvjetske nesreće i bezbolnije ih podnosimo. Kako i ne bismo, kada Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, obećava: “U tom će se začuti glas: O stanovnici Dženneta, od danas ćete uvijek biti zdravi i više nikada bolesni nećete biti! Od danas ćete vječno živjeti i više nikada umrijeti nećete! Od danas ćete uvijek mladi biti i više nikada ostarjeti nećete! Od danas ćete u izobilju uživati više nikada nestašicu osjetiti nećete”![11] U tom su značenju i riječi Allaha Uzvišenog: (I njima će se doviknuti: Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!)[12]

 

Kako bi vjernik mogao ostati imun na obećanja, koja je od Vjerovojesnika, s.a.v.s, prenio Ebu Hurejre, r.a. “Allah Uzvišeni veli: Svojim dobrim robovima sam pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je na ljudski um palo.[13] Poslanik, s.a.v.s, dalje nastavlja: Potvrda za to su i riječi Allaha Uzvišenog: (I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju!)[14]

 

Velikodušnost i praštanje 

 

Poslanikova, s.a.v.s, velikodušnost i stalna praksa praštanja, i onda kada je bio superioran i imao mogućnost druge kazniti, uveliko će osvojiti srca ljudi i promijeniti njihov životni tok. Kakav je samo mogao ostaviti trag Allahov Poslanik, s.a.v.s, na čovjeka koji ga je htio ubiti, a nakon što se situacija promijenila i takvu mogućnost zadobio Vjerovjesnik, s.a.v.s, on ga, umjesto ubistva ili bilo kakvih drugih sankcija, velikodušno oslobađa i veoma ljubazno ispraća?! Takav postupak je na najefikasniji način razoružao tog čovjeka, i od ljutog neprijatelja islama i muslimana načinio iskrenog sljedbenika te ideje i gorljivog da'iju na Allahovom putu ! 

 

Džabir b. Abdullah, r.a, prenosi da su se muslimani poslije jedne bitke razišli u jednoj dolini i odmarali se u hladovima stabala, što je, takođe, i Poslanik, s.a.v.s, učinio. Svoju sablju je objesio o granu stabla pod kojim se odmarao. Kada se probudio vidio je neprijatelja kako mu stoji iznad glave, sa njegovom sabljom, i veli mu: “Ko će te odbraniti od mene”?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, odgovori: “Allah”! I drugi put ga je upitao: “Ko će te odbraniti od mene”?! Poslanik, s.a.v.s, mu je mirno odgovorio: “Allah”! Nakon toga situacija se promijenila. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije ga kaznio, nego mu je velikodušno oprostio![15]

 

U rivajetu Ebu Bekra el-Isma'ilija stoji: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Allah”! Neprijatelju je sablja ispala iz ruke, a onda ju je uzeo Poslanik, s.a.v.s, upitavši ga: “A ko će sada tebe odbraniti od mene”?! On ga je zamolio da prema njemu dobro postupi, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, upitao: “Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik”! On je odgovorio: “Ne! Ali ti obećavam da se neću boriti protiv tebe niti ću biti sa narodom koji se bude protiv tebe borio”!, našto ga je pustio. Kada se vratio svojim drugovima, rekao im je: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka”![16]

 

Ibn Ishak tvrdi da je taj idolopoklonik prešao kasnije, zbog ovakvog postupka Vjerovjesnika, s.a.v.s, na islam, a El-Vakidi tvrdi da je on, nakon prelaska na islam, izuzetnoi puno da'vetski djelovao u svom narodu i da je, njegovim djelovanjem, veliki broj ljudi prihvatio islam![17]

 

Poslanikov, s.a.v.s, lijep odnos spram Židova Zejd b. Sa'ne rezultirao je njegovim prelaskom na islam. On je, jednom prilikom, došao tražiti dug od Poslanika, s.a.v.s. Međutim, grubo se ponašao i vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s, nakon čega ga je Omer, r.a, htio ubiti. Poslanik, s.a.v.s, veoma smireno i sa smiješkom na usnama smirio je Omera, r.a, naredivši mu da izmiri dug Židovu, i ne samo to – nego da mu na to doda još dvadeset sa'a hurmi. Ovaj postupak toliko je dirnuo spomenutog Židova, da je vrlo brzo nakon toga izgovorio šehadet i prešao na islam![18]

 

Blagost i bratski odnos 

 

Blagost i bratski odnos Poslanikov, s.a.v.s, prema svakom sljedbeniku rezultirali su zavidnim uspjesima. On je tuđe greške liječio blagošću. Greške je htio otkloniti, a ne grubo ih kritikovati i time problem još više produbiti. Dovoljno je, u ovom pogledu, navesti grešku koju je načinio Mu'avija es-Sulemi, r.a, i način na koji je reagovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

 

Jedan čovjek je kihnuo u toku namaza, pa mu je Mu'avija b. El-Hakim, koji je takođe bio u namazu, rekao: “Jerhamukellah”!, našto su svi ljudi, iznenađeni, počeli udarati po svojim stegnima. Mu'avija kaže: *Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s, završio namaz, blago mi se obratio: “Ovaj namaz, doista, ne trpi govor ljudi. On sadrži slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana”! Nakon toga, Mu'avija je izjavio: “Tako mi Allaha, nikada prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s.a.v.s”![19]

 

Metoda obećanja i zastrašivanja 

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s, na da'vetskom putu upotrebljavao je raznovsrne i djelotvorne metode. Temeljna karakteristika njegovog da'vetskog angažiranja bila je savršena procjena mjesta i vremena. Njegovo interpretiranje časnoga islama kreće se od obećanja Dženneta i njegovih ljepota, do zastrašivanja Džehennemom i njegovim strahotama. Zato je koristio argumente veoma bliske ljudima, njihovom životu i navikama, čime aktivira ljudski intelekt i uspavanu svijest. 

 

Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Džennet je, zaista, bliži svakome od vas od sveze vaše obuće, a i Džehennem isto tako”![20]

 

Enes, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: 

 

“Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a sa njim ostaju njegova djela”![21]

 

Ebu Zerr, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz džamije”![22]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako se šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je uklonio sa puta kako ne bi smetalo prolaznicima”![23]

 

Džabir, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s,rekao: 

 

“Nijedan musliman ne zasadi sadnicu sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana”![24]

 

Naravno, savršene metode mogle su rezultirati i savršenim rezultatima. Spomenutim metodama mogao se služiti samo onaj koga je Njegov Gospodar odgojio i najbolji mu odgoj dao! Upravo tako perfektnim metodama u da'vi mogla se odgojiti čitava plejada časnih ashaba. Uz te metode Abdullah b. Omer, r.a, znao je za kulturu ponašanja i islamski bonton sa samo pet godina života! Samo u takvoj školi mogao se odgojiti Abbas, r.a, amidža Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je od njega bio stariji dvije godine, ali je na pitanje: “Ko je stariji: ti ili Poslanik, s.a.v.s”?, odgovorio: “Allahov Poslanik, s.a.v.s, je stariji, a ja sam rođen dvije godine prije njega”!!! 

 

[1] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[2] Tj. s kraja na kraj Arabijskog poluotočja.

[3] Hadis bilježi Buhari.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Hadis bilježi Buhari.

[6] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[7] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen-sahih.

[8] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen.

[9] Hadis bilježi Muslim.

[10] Hadis bilježi Muslim.

[11] Hadis bilježe Muslim i Tirmizi.

[12] El-A'raf, 43.

[13] Bilježe Buhari, Muslim i Ibn Madže.

[14] Es-Sedžda, 17.

[15] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[16] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 78.

[17] Vidi: Ibn Hadžer, Fethu-l-bari, 7/492

[18] Ovaj slučaj spominju Ibn Sa'd, Taberani, Hakim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Hejsemi i dr.

[19] Hadis bilježi Muslim.

[20] Hadis bilježi Buhari.

[21] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[22] Hadis bilježi Muslim.

[23] Hadis bilježi Muslim.

[24] Hadis bilježi Muslim.

Poslanikove, s.a.v.s. metode pozivanja u vjeru

Piše: dr.Šefik Kurdić 

 

Poslanikove, s.a.v.s, metode pozivanja u vjeru bile su rezultat Allahovog, dž.š, nadahnuća. Odgajao ga je njegov Gospodar, pa su, otuda, i metode koje je koristio bile savršene i potpune. Ovom prilikom iznosimo neke metode prepoznatljive za posljednjeg Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s. 

 

Da bi ideju islama što više približio onima kojima se obraćao, Muhammed, a.s, često se koristio kazivanjima i pričama. Ta kazivanja efektno su djelovala na svijest ljudi i time se olakšavalo prihvatanje određenih propisa i odbacivanje negativnosti. Osim toga, takva kazivanja podsticajno su djelovala na slušaoce u mnogim segmentima njihova života. 

 

Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

” Jedan čovjek je putujući izuzetno ožednio, te našavši jedan bunar siđe i napi se vode. Kada je izišao, ugledao je jednog psa kako plazi jezik i jede blato od žeđi. Čovjek tada primijeti: Psa je snašla žeđ kao što je i mene bila snašla! Zatim je, ponovo, sišao u bunar, zagrabio svojom obućom vodu, a onda je zubima nosio vraćajući se iz bunara i napojio psa. Zbog toga mu je Allah oprostio. Ashabi su, tada, upitali: Zar i u usluzi životinjama imamo nagradu?! Poslanik, s.a.v.s, je odgovorio: U svemu što ima živu jetru je nagrada” ! [1] 

 

Habbab b. Erett, r.a, prenosi: Mi smo se požalili Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, na progone idolopoklonika, a on bijaše u hladu Kjabe, naslonjen na svoj ogrtač, pa mu rekosmo: “Zar nećeš tražiti pomoć od Allaha ?! Zar nećeš učiniti dovu” ?! On na to odgovori: “Znajte da je među narodima prije vas bilo pojedinaca za koje bi iskopali rupu u zemlji. Zatim bi osuđenog stavili u rupu, donijeli pilu i njome mu prepilali glavu na dva dijela, ili bi mu željeznim bodljama meso i kožu od kostiju odvajali. Sve to ne bi ga natjeralo da ostavi svoju vjeru. Tako mi Allaha, uistinu će Allah upotpuniti ovu vjeru tako da će konjanik putovati sam iz San'a do Hadramevta[2] nikog se ne plašeći, izuzev Allaha i vuka, zbog svoga stada. Međutim, vi ste nestrpljivi”![3]

 

Buđenje nade u čovjeku 

 

Poslanik islama, s.a.v.s, u svojim da'vetskim nastupima ne ostavlja vjerniku prostor za razočarenje i potištenost. Naprotiv, uvijek budi nadu i obećanje zbog čega vjernik, bez obzira na poteškoće i iskušenja, izlazi ozaren i zadovoljan. Koliko se vjernik psihološki rasterećuje najbolje će ilustrirati sljedeći primjeri: 

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Allah Uzvišeni veli: “Mome robu – vjerniku, kome Ja usmrtim voljenu osobu, a on se strpi, nema druge nagrade osim Dženneta”![4]

 

Enes, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je Allah Uzvišeni rekao: 

 

“Ukoliko Ja nekog od od Svojih robova iskušam oduzimanjem vida, pa se strpi, to ću mu nadoknaditi Džennetom”![5]

 

Ebu Se'id i Ebu Hurejre, r.a, prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika ne pogodi nikakva nedaća ili bolest, niti tuga ili žalost, niti bilo kakva nezgoda, čak ni obični ubod trna, a da mu, zbog toga, Allah ne oprosti dio njegovih grijeha”![6]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s, rekao: 

 

“Vjernika i vjernicu ne prestaju pogađati razne nedaće: one koje se odnose na njih, njihovu djecu ili imetak, sve dok se ne izbrišu njihovi grijesi, tako da susretnu Allaha bez ijednog grijeha”![7]

 

Enes, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Kada Allah htjedne Svome robu dobro, onda požuri sa kaznama još na ovom svijetu. A kada Allah htjedne Svome robu zlo, onda mu odgodi kaznu za grijehe, kako bi je u potpunosti iskusio na ahiretu!” Zatim je dodao: “Veličina nagrade je, doista, prema veličini iskušenja! Zato, kada Allah zavoli jedan narod, postavi ga na razne kušnje, pa ko bude zadovoljan time, Allah će biti zadovoljan njime, a ko se srdi zbog toga, njemu pripada Allahova srdžba”![8]

 

Stalno odazivanje na molbe 

 

Jedna od prepoznatljivih Poslanikovih, s.a.v.s, metoda koja je vezivala ljude za određenu ideju jeste stalno odazivanje ma molbe onih koji nešto traže, samo ako je to u skladu sa islamskim propisima, svejedno da li se radilo o davanju savjeta, materijalnom potpomaganju ili, pak, dovi Allahu, za nekog od svojih sljedbenika. 

 

Primjer Ebu Hurejre, r.a, to najbolje potvrđuje. On, naime, kaže: “Pozivao sam svoju majku u islam, budući da je bila idolopoklonik. Kada sam je jednog dana pozvao, čuo sam kako se veoma ružno o Poslaniku, s.a.v.s, izražava. Došao sam Allahovom Poslaniku, s.a.v.s, plačući, zamolivši ga: Allahov Poslaniče, pozvao sam svoju majku u islam, ali me je odbila! Kada sam je danas pozvao, čuo sam veoma loše riječi o tebi! Molim te, prouči dovu Allahu da uputi majku Ebu Hurejre! Allahov Poslanik, s.a.v.s, tada je proučio: Gospodaru, uputi majku Ebu Hurejre! Izašao sam od njega radostan zbog toga. Kada sam se približio kući, majka je začula moje korake i rekla mi: Sačekaj, Ebu Hurejre! Čuo sam pljuštanje vode. Ona se okupala, obukla odjeću i pokrivač, otvorila mi vrata a onda izjavila: Ešhedu en la ilahe illellah ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu”! Vratio sam se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Plakao sam od sreće! Rekao sam mu: Allahov Poslaniče, donosim ti radosnu vijest: Allah je uslišio tvoju dovu i moju majku je uputio! On je zahvalio Allahu i rekao: Dobro. Tada sam mu rekao: Allahov Poslaniče, moli Allaha da ja i moja majka budemo dragi vjernicima, kao i oni nama!, na što je Vjerovjesnik, s.a.v.s, proučio: Gospodaru, učini Svoga roba i njegovu majku dragim Tvojim robovima, a i njima dragim druge vjernike!* Nakon toga, nije bilo ni jednog vjernika koji je čuo za mene a da me nije zavolio, iako me nije ni vidio”![9]

 

Isticanje ahiretskog uživanja 

 

Isticanje uživanja na ahiretu pozitivno je djelovalo na podnošenje svih ovozemaljskih iskušenja. Takvom mudrom metodom Allahov Poslanik,s.a.v.s, je na najbolji način učvršćivao svoje sljedbenike da ne poklenknu pred svim iskušenjima na putu da've i njenog realiziranja. 

 

Abdullah b. Abbas, r.a, prenosi: Jednom prilikom je Omer b. el-Hattab, r.a, došao kod Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji je spavao na tvrdoj hasuri, od koje su mu na tijelu i licu bili ožiljci, tako da je Omer, r.a, zaplakao. Poslanik, s.a.v.s, ga je upitao: “Šta te je rasplakalo”? On je odgovorio: “Allahov Poslaniče, perzijski kralj i vizantijski car uživaju i pored svog kufra, a ti si Allahov Poslanik! On mu reče: Zar nisi zadovoljan da njima pripadne dunjaluk a tebi ahiret”?![10]

 

Ahiretskim uživanjima zaboravimo na ovosvjetske nesreće i bezbolnije ih podnosimo. Kako i ne bismo, kada Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu, koji prenosi Ebu Hurejre, r.a, obećava: “U tom će se začuti glas: O stanovnici Dženneta, od danas ćete uvijek biti zdravi i više nikada bolesni nećete biti! Od danas ćete vječno živjeti i više nikada umrijeti nećete! Od danas ćete uvijek mladi biti i više nikada ostarjeti nećete! Od danas ćete u izobilju uživati više nikada nestašicu osjetiti nećete”![11] U tom su značenju i riječi Allaha Uzvišenog: (I njima će se doviknuti: Taj Džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili!)[12]

 

Kako bi vjernik mogao ostati imun na obećanja, koja je od Vjerovojesnika, s.a.v.s, prenio Ebu Hurejre, r.a. “Allah Uzvišeni veli: Svojim dobrim robovima sam pripremio ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo niti je na ljudski um palo.[13] Poslanik, s.a.v.s, dalje nastavlja: Potvrda za to su i riječi Allaha Uzvišenog: (I niko ne zna kakve ih, kao nagrada za ono što su činili, skrivene radosti čekaju!)[14]

 

Velikodušnost i praštanje 

 

Poslanikova, s.a.v.s, velikodušnost i stalna praksa praštanja, i onda kada je bio superioran i imao mogućnost druge kazniti, uveliko će osvojiti srca ljudi i promijeniti njihov životni tok. Kakav je samo mogao ostaviti trag Allahov Poslanik, s.a.v.s, na čovjeka koji ga je htio ubiti, a nakon što se situacija promijenila i takvu mogućnost zadobio Vjerovjesnik, s.a.v.s, on ga, umjesto ubistva ili bilo kakvih drugih sankcija, velikodušno oslobađa i veoma ljubazno ispraća?! Takav postupak je na najefikasniji način razoružao tog čovjeka, i od ljutog neprijatelja islama i muslimana načinio iskrenog sljedbenika te ideje i gorljivog da'iju na Allahovom putu ! 

 

Džabir b. Abdullah, r.a, prenosi da su se muslimani poslije jedne bitke razišli u jednoj dolini i odmarali se u hladovima stabala, što je, takođe, i Poslanik, s.a.v.s, učinio. Svoju sablju je objesio o granu stabla pod kojim se odmarao. Kada se probudio vidio je neprijatelja kako mu stoji iznad glave, sa njegovom sabljom, i veli mu: “Ko će te odbraniti od mene”?! Allahov Poslanik, s.a.v.s, odgovori: “Allah”! I drugi put ga je upitao: “Ko će te odbraniti od mene”?! Poslanik, s.a.v.s, mu je mirno odgovorio: “Allah”! Nakon toga situacija se promijenila. Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije ga kaznio, nego mu je velikodušno oprostio![15]

 

U rivajetu Ebu Bekra el-Isma'ilija stoji: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: “Allah”! Neprijatelju je sablja ispala iz ruke, a onda ju je uzeo Poslanik, s.a.v.s, upitavši ga: “A ko će sada tebe odbraniti od mene”?! On ga je zamolio da prema njemu dobro postupi, pa ga je Vjerovjesnik, s.a.v.s, upitao: “Svjedočiš li da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Njegov poslanik”! On je odgovorio: “Ne! Ali ti obećavam da se neću boriti protiv tebe niti ću biti sa narodom koji se bude protiv tebe borio”!, našto ga je pustio. Kada se vratio svojim drugovima, rekao im je: “Dolazim vam od najboljeg čovjeka”![16]

 

Ibn Ishak tvrdi da je taj idolopoklonik prešao kasnije, zbog ovakvog postupka Vjerovjesnika, s.a.v.s, na islam, a El-Vakidi tvrdi da je on, nakon prelaska na islam, izuzetnoi puno da'vetski djelovao u svom narodu i da je, njegovim djelovanjem, veliki broj ljudi prihvatio islam![17]

 

Poslanikov, s.a.v.s, lijep odnos spram Židova Zejd b. Sa'ne rezultirao je njegovim prelaskom na islam. On je, jednom prilikom, došao tražiti dug od Poslanika, s.a.v.s. Međutim, grubo se ponašao i vrijeđao je Poslanika, s.a.v.s, nakon čega ga je Omer, r.a, htio ubiti. Poslanik, s.a.v.s, veoma smireno i sa smiješkom na usnama smirio je Omera, r.a, naredivši mu da izmiri dug Židovu, i ne samo to – nego da mu na to doda još dvadeset sa'a hurmi. Ovaj postupak toliko je dirnuo spomenutog Židova, da je vrlo brzo nakon toga izgovorio šehadet i prešao na islam![18]

 

Blagost i bratski odnos 

 

Blagost i bratski odnos Poslanikov, s.a.v.s, prema svakom sljedbeniku rezultirali su zavidnim uspjesima. On je tuđe greške liječio blagošću. Greške je htio otkloniti, a ne grubo ih kritikovati i time problem još više produbiti. Dovoljno je, u ovom pogledu, navesti grešku koju je načinio Mu'avija es-Sulemi, r.a, i način na koji je reagovao Vjerovjesnik, s.a.v.s.

 

Jedan čovjek je kihnuo u toku namaza, pa mu je Mu'avija b. El-Hakim, koji je takođe bio u namazu, rekao: “Jerhamukellah”!, našto su svi ljudi, iznenađeni, počeli udarati po svojim stegnima. Mu'avija kaže: *Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s, završio namaz, blago mi se obratio: “Ovaj namaz, doista, ne trpi govor ljudi. On sadrži slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur'ana”! Nakon toga, Mu'avija je izjavio: “Tako mi Allaha, nikada prije ni poslije ovoga, nisam sreo učitelja sa ljepšim postupkom i ponašanjem od Poslanika, s.a.v.s”![19]

 

Metoda obećanja i zastrašivanja 

 

Allahov Poslanik, s.a.v.s, na da'vetskom putu upotrebljavao je raznovsrne i djelotvorne metode. Temeljna karakteristika njegovog da'vetskog angažiranja bila je savršena procjena mjesta i vremena. Njegovo interpretiranje časnoga islama kreće se od obećanja Dženneta i njegovih ljepota, do zastrašivanja Džehennemom i njegovim strahotama. Zato je koristio argumente veoma bliske ljudima, njihovom životu i navikama, čime aktivira ljudski intelekt i uspavanu svijest. 

 

Abdullah b. Mes'ud, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Džennet je, zaista, bliži svakome od vas od sveze vaše obuće, a i Džehennem isto tako”![20]

 

Enes, r.a, prenosi da je Poslanik, s.a.v.s, kazao: 

 

“Umrlog prati troje: porodica, imetak i djela. Dvoje se vraća a jedno ostaje s njim. Vraća se njegova porodica i njegov imetak, a sa njim ostaju njegova djela”![21]

 

Ebu Zerr, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Meni su izložena djela mojih sljedbenika, dobra i loša, pa sam vidio da u dobra djela spada i uklanjanje s puta onoga što smeta prolaznicima, a da u loša djela spada i neuklonjena pljuvačka iz džamije”![22]

 

Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: 

 

“Uistinu sam vidio jednog čovjeka kako se šeta po Džennetu zbog jednog drveta koje je uklonio sa puta kako ne bi smetalo prolaznicima”![23]

 

Džabir, r.a, prenosi da je Poslanik islama, s.a.v.s,rekao: 

 

“Nijedan musliman ne zasadi sadnicu sa koje pojede čovjek, ili životinja, ili ptica a da to njemu ne bude sadaka, sve do Kijametskog dana”![24]

 

Naravno, savršene metode mogle su rezultirati i savršenim rezultatima. Spomenutim metodama mogao se služiti samo onaj koga je Njegov Gospodar odgojio i najbolji mu odgoj dao! Upravo tako perfektnim metodama u da'vi mogla se odgojiti čitava plejada časnih ashaba. Uz te metode Abdullah b. Omer, r.a, znao je za kulturu ponašanja i islamski bonton sa samo pet godina života! Samo u takvoj školi mogao se odgojiti Abbas, r.a, amidža Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je od njega bio stariji dvije godine, ali je na pitanje: “Ko je stariji: ti ili Poslanik, s.a.v.s”?, odgovorio: “Allahov Poslanik, s.a.v.s, je stariji, a ja sam rođen dvije godine prije njega”!!! 

 

[1] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[2] Tj. s kraja na kraj Arabijskog poluotočja.

[3] Hadis bilježi Buhari.

[4] Hadis bilježi Buhari.

[5] Hadis bilježi Buhari.

[6] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[7] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen-sahih.

[8] Hadis bilježi Tirmizi i ocjenjuje ga kao hasen.

[9] Hadis bilježi Muslim.

[10] Hadis bilježi Muslim.

[11] Hadis bilježe Muslim i Tirmizi.

[12] El-A'raf, 43.

[13] Bilježe Buhari, Muslim i Ibn Madže.

[14] Es-Sedžda, 17.

[15] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[16] En-Nevevi, Rijadu-s-salihin, hadis br. 78.

[17] Vidi: Ibn Hadžer, Fethu-l-bari, 7/492

[18] Ovaj slučaj spominju Ibn Sa'd, Taberani, Hakim, Ibn Kesir, Ibn Hadžer, Hejsemi i dr.

[19] Hadis bilježi Muslim.

[20] Hadis bilježi Buhari.

[21] Hadis bilježe Buhari i Muslim.

[22] Hadis bilježi Muslim.

[23] Hadis bilježi Muslim.

[24] Hadis bilježi Muslim.

SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA

VJEROVANJE U ALLAHA DžELLEŠANUHU – SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA NA DUNJALUKU !!!


Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)

Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “ 

Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako – odgovori Selman.“ 

To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova. 

Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.

Uzvišeni kaže: 

“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: “O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče:  Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih.  (Kur’an, XV/26-40) 

Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini. 

Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.

Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: 

“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)

“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28) 

“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)

Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe – ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:

“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179) 

Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja: 

“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13) 

Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:

“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “  (Kur’an, II/251)

U kakve li samo ponore propasti čovjek propada time što gubi smisao svog življenja. Kakvog li samo užasa da se ljudi spuste ispod nivoa životinje. To je rezultat nevjere u Allaha, dželle šanuhu. Dužnost je ljudima da robuju Allahu, dželle ve ala, i da mu drugog ravnim ne smatraju. Međutim, kada bi svi ljudi povjerovali to ne bi Allahu, dželle šanuhu, nikakve koristi dobavilo jer je On Gospodar, Stvoritelj. U hadisi kudsiji stoji: 

“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)

Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:

“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta – na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15) 

“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)

Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori. 

Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis – uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže: 

“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7) 

Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže: 

“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20) 

Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio: 

“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)

S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja: 

“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2) 

“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)

Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi. 

Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže: 

“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)

Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)

U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji: 

“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55) 

Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog: 

“ A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)

Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:

“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32) 

To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: ” Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo.” Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.

SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA

VJEROVANJE U ALLAHA DžELLEŠANUHU – SVRHA ČOVJEKOVOG ŽIVOTA NA DUNJALUKU !!!


Autor: M. Kutb (Islamski časopis Hilal)

Uvijek je čovjek pokušavao spoznati i shvatiti bit svojeg postojanja na ovom svijetu. Njegovo razmišljanje ga je ponekad vodilo ka onom ispravnom misaonom pravcu koji bi ga možda neminovno uputio na to da on nije tek puka slučajnost u ovom savršeno stvorenom univerzumu. Dok bi ga ponekad, ili u više slučajeva njegova šejtanom iskvarena svijest vodila ka onom što se suprotstavlja nagonu njegove duševne potrebe t.j. vjere u njegovog stvoritelja Allaha, dželle šanuhu. Potpomognut šejtanskim došaptavanjem koji mu je naredio poricanje vječnog postojanja Stvoritelja, dželle šanuhu, svojom pokvarenom logikom, taj isti slabić u obliku čovjeka ustade boriti se protiv onoga što je već bilo određeno da bude u kosmičkim razmjerima, od strane Sveznajućeg koji je odredio prijašnje, sadašnje i buduće događaje. Od Njegovog određenja je bilo da u svakom čovjeku stvori instinkt vjerovanja u Njega, dželle ve ala. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže:

“ Svako se novorođenče rodi s urođenom vjerom u Allaha. Od njegovih roditelja zavisi hoće li biti kršćanin, ili će ga požidoviti ili ga učiniti od poklonika vatre. “ 

Allah, dželle šanuhu, je odredio da vjerovanje u Njega bude upravo ono zbog čega je stvorio čovjeka. Vjera koja će predstavljati sistem čovjekovog života na dunjaluku. Sistem koji će obuhvatiti svaku pa i najmanju poru čovjekovog života. Jevrejski zavidljivci u Medini su jednom prigovorili Selmanu, ashabu Poslanika, sallallahu alejhi we sellem: “Ovaj vas Poslanik nauči svemu, pa čak i obavljanju nužde !? Upravo tako – odgovori Selman.“ 

To je sistem koji će kroz generacije usaditi u svijest i srca ljudi instituciju zalaganja na Allahovom putu radi širenja pravde među ljudima. Pravda koja će svoju manifestaciju naći kroz prihvatanje islamske misli od strane ljudi koji će iskreno naređivati dobro i nesebično odvraćati od zla svim onim što posjeduju od materijalnog dobra i prije svega psiholoske spremnosti bazirane na objavi Uzvišenog Allaha koja je prikazana kroz Kur’an i sunnet. Ovaj je sistem opravo onaj sistem za kojim su ljudi tragali kroz historiju, ali, njihovo se traganje još uvijek nije završilo jer čovječanstvo ogrezlo u svojoj oholosti nije u stanju shvatiti da vjera u Allaha, dželle ve ala, od njega zahtijeva skromnost koja je odlika Allahu odanih robova. 

Ti će skromni i istinoljubivi Allahovi robovi biti oni koji će sprovoditi Allahov, dželle ve ala, zakon u društvu kroz pravedni sistem kome su vjerska i nacionalna diskriminacija nepoznati. Tada će se sučeliti dobro i zlo, istina i neistina, pravda i tiranija, čovjek i šejtan. Onaj isti šejtan što odbi poslušnost svome Gospodaru Allahu, dželle šanuhu, i na sebe preuze opaku i prokletu ideju o zavođenju čovjeka s Allahovog pravog puta.

Uzvišeni kaže: 

“ Mi smo stvorli Adema od ilovače, od blata ustajalog, a još prije smo stvorili džinnove od vatre užarene. I kad Gospodar tvoj reče melekima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite ! Svi meleki su se zajedno poklonili, osim Iblisa, odbio je da bude sa onima koji padaju na sedždu. Reče: “O Iblisu, šta ti je zar nećeš biti sa onima koji padaju na sedždu ? Reče: Neću da činim sedždu čovjeku kojeg si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Reče:  Onda izlazi iz njega (Dženneta), pa uistinu ti si proklet, i uistinu, na tebi je prokletstvo do Dana sudnjeg. Reče: Gospodaru moj, daj mi vrijeme do Dana kad će oni biti proživljeni. Reče: Pa uistinu ti si od onih kojima se odlaže, do dana vakta poznatog. Reče: Gospodaru moj, zato što si me zaveo sigurno ću im uljepšati na Zemlji, i sigurno ću ih sve zavesti, izuzev robova Tvojih iskrenih.  (Kur’an, XV/26-40) 

Taj se prokletnik ispriječi na putu između čovjeka i njegove želje za spoznajom Gospodara, dželle ve ala, i postade uzrokom opake nesloge čovječanstva u trenutku kad se ljudima postavi pitanje vjere u Allaha, dzelle šanuhu. Tada zavlada neprijateljstvo i podvojenost među ljudima jer je jedan dio ljudi odbio da povjeruje u šejtana i njegov poziv i sačuva svoju Allahom urođenu vjeru u Njega Uzvišenog. Toga je momenta Allah, dželle ve ala, poslao ljude koji će čovječanstvo upozoriti i uputiti na pravi put s Njegovom dozvolom, dželle šanuhu. Ti će ljudi promijeniti tok historije i dostaviti pravi sistem života na ovom svijetu shodno sadržaju Allahove, dželle ve ala, poslanice. Zbog toga Allah, dželle šanuhu, u svojoj objavi obraća posebnu pažnju na vjerovanje u Njega Jedinog, da se ljudi odreknu svih lažnih božanstava i da se samo Njemu Jedinom iskreno predaju i robuju. Isti je slučaj i sa islamskom poslanicom. Nisu mnogobošci Meke Kur’anom upozoravani samo zbog njihovog politeizma (širka), već i zato što je slijeđenje vjere u Allaha, dželle šanuhu, od presudne važnosti za čovjekov život uopće jer je čovjek inače stvoren sa urođenom vjerom u Stvoritelja Uzvišenog. Čovjeku ne preostaje ništa drugo do ili da obožava Allaha, dželle ve ala, ili da mu što pridružuje tj. da mu širk čini. 

Svijest čovječanstva se mora uputiti na ibadet samo Allahu Uzvišenom. Ljudi moraju shvatiti da se moraju predati samo Jedinom pravom Bogu koji je utočište svakom, koji nije rođen i nije rodio, i kome niko nije ravan. Ovakvim će se vjerovanjem čovjek uzdići na one stepene koje mu Allah, dželle ve ala, obećava tj. biće odlikovan nad drugim stvorenjima i biće pošteđen stradanja na ovodunjalučkom životu a koja su rezultat nevjerstva i neznaboštva. Samim tim čovjek će biti pošteđen teške patnje u Džehennemu na ahiretu. Čovjekova svijest je nadarena vjerom u Allaha, međutim, duša je čovjekova pri ostavljanju Allahove upute izložena raznim stranputicama i zabludama koje su rezultat pokvarene neislamske sredine u kojoj čovjek živi. A kada se čovjek udalji od Allahovog puta zadese ga mnoge nevolje i bolesti u društvu u kojem živi. U tom će društvu vladati moralna pokvarenost, biće psihološkog propadanja individue, sociološki će se kostur raspadati, politika će toga društva biti osuđena na propast i samim tim u tom će društvu zavladati ekonomski haos i siromaštvo. Sve su to rezultati nevjere u Allaha, dželle šanuhu.

Pogledajmo današnji momenat neznaboštva koje vlada u svijetu. Današnja “ civilizacija “ smatra sebe jedinstvenom ovoga tipa u historiji čovječanstva. Pogledajmo stradanja tog modernog svijeta koji je zaboravio upute Allaha, dželle šanuhu. Danas je čovjek samoga sebe okovao u okove svojih fizičkih požuda i pohota. Zaboravio je vjeru u Allaha jer je ne može osjetiti svojim čulima. Time je izgubio smisao svog postojanja. a kada čovjek izgubi vjeru u Allaha i sudnji Dan, ne može shvatiti zbog čega mu je Allah, dželle ve ala, podario život i zbog čega mu je podredio sve živo u prirodi. Međutim, zbog svojeg nevjerstva čovjek nije u stanju shvatiti pravi smisao, mudrost i vrijednost svega toga njemu podređenog. Allah, subhanehu ve te’ala, kaže: 

“ Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti ?“ (Kur’an, XXIII/115)

“ I nismo stvorili nebo i Zemlju i šta je između njih, uzaludno. To je mišljenje onih koji ne vjeruju. Pa teško onima koji ne vjeruju od vatre ! Zar da činimo one koji vjeruju i rade dobra djela, kao mufside (pokvarenjake) na Zemlji ? Ili činimo bogobojazne kao razvratnike !?“ (Kur’an, XXXVIII/27-28) 

“ On počinje stvaranje, potom ga ponavlja, da bi nagradio one koji vjeruju i čine dobra djela, pravedno. A oni koji ne vjeruju, imat će piće od ključale vode i kaznu bolnu, za ono što nisu vjerovali. “ (Kur’an, X/4)

Kad čovjek izgubi smisao svojeg postanja na Zemlji, pita sebe – ko sam ja i odakle sam stigao ? Zatekao sam neke ljude prije sebe i njihovim putem hodam ! Šta ja ovdje tražim ? Ne znam ! Taj čovjek koji ne shvata smisao svog života ne može povjerovati u vrijednosti imana koje ga uzdižu iznad nivoa životinje. Ali, ako porekne Allaha, dželle ve ala, spustit će se u najniže nizine pa i ispod nivoa životinje. Uzvišeni kaže:

“ Imaju oni oči; ne vide njima, i imaju oni uši; ne čuju njima. Takvi su kao stoka, štaviše, oni su više zalutali; ti takvi su nemarni. “ (Kur’an, VII/179) 

Upražnjavanje fizičkih potreba i opstanak su glavni cilj životinjskog svijeta. Razne se vrste životinja sukobljavaju i jači uvijek odnosi pobjedu uklanjajući svoga rivala s puta. Međutim, svijetu ljudi je Allah, dželle šanuhu, odredio drugu svrhu življenja: 

“ O ljudi ! Uistinu, mi smo vas stvorili od muška i ženska, i učinili vas narodima i plemenima, da biste se upoznavali. Uistinu, najplemenitiji od vas kod Allaha je najbogobojazniji od vas. “ (Kur’an, XLIX/13) 

Sukob koji vlada na zemlji među ljudima nije sukob opstanka ili puke pobjede. To je sukob radi zavođenja reda na zemlji. Kaže Uzvišeni:

“ A da Allah ne suzbija ljude, jedne drugima, na Zemlji bi doista nered nastao. “  (Kur’an, II/251)

U kakve li samo ponore propasti čovjek propada time što gubi smisao svog življenja. Kakvog li samo užasa da se ljudi spuste ispod nivoa životinje. To je rezultat nevjere u Allaha, dželle šanuhu. Dužnost je ljudima da robuju Allahu, dželle ve ala, i da mu drugog ravnim ne smatraju. Međutim, kada bi svi ljudi povjerovali to ne bi Allahu, dželle šanuhu, nikakve koristi dobavilo jer je On Gospodar, Stvoritelj. U hadisi kudsiji stoji: 

“ O, robovi Moji, šta god vi uradili, niste u stanju Meni štetu nanijeti, niti mi kakvu korist učiniti! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg, bili toliko pobožni kao što je najbogobojazniji među vama, sve to ne bi nimalo uveličalo Allahovo carstvo ! O, robovi Moji, kada bi svi ljudi i džinni, od prvog do posljednjeg bili toliko pokvareni, kao što je najpokvareniji među vama, sve to nimalo ne bi umanjilo Allahovu vlast !“ (Prenosi Muslim)

Čovjek je taj koji će se okoristiti ako bude vjerovao u Allaha, dželle ve ala, i Sudnji dan. Isti će taj čovjek biti na gubitku ako se ne prihvati Allahove upute:

“ Onaj ko ide pravim putem, od toga će on sam imati koristi, a onaj ko luta – na svoju štetu luta. “ (Kur’an, XVII/15) 

“ A ko se bori (na Allahovom putu), pa samo se bori za svoju dušu. Allah je Neovisan od svjetova. “ (Kur’an, XXVIII/6)

Smutnja i nered koji vladaju zemljom zbog nevjere čovjekove, velikih su razmjera. Nevjerstvo gasi sjaj duše u čovjeku. Dušu koju je Allah, dželle šanuhu, udahnuo u gomilu blata koje postade čovjek. Međutim, ta gomila blata poriče postojanje Allaha, na zemlji rađa divljaštvo i sije tiraniju. Bogati vladaju a potlačeni i siromašni propadaju. Ta nova “ civilizacija “ i materijalni napredak učiniše od čovjeka bezvjernika koji se odao svojim strastima, koji je obuzet sobom i svojim interesima, a mozda i interesima naroda kome pripada, normalno ako u tome vidi neku ličnu korist. Čovjek umije maksimalno iskoristiti stvari oko njega i putem njih zna obezbjediti sebi ugodan život na dunjaluku. Tako bar čovjek misli. On je svojim materijalnim napretkom pobijedio sve oko sebe i sebi osigurao siguran opstanak. Ali, zaboravio je važniji dio sebe. Zaboravio je upravo Onog što mu je dao razum i život. Zaboravio je pokoriti se Uzvišenom što ga stvori. 

Tako je danas među ljudima proširena ideja da je zaista uspio samo onaj što se dobro okoristi dunjalukom. Kod takvih ljudi svjedočenje da nema boga osim Allaha predstavlja zaostalost i prepreku ka uspjehu. Njima nije važno da li je neko vjernik ili nevjernik. U njih je mjerilo vrijednosti čovjekov uspjeh na dunjaluku. Odbijaju vjeru. Neki od njih, na žalost, smatraju da poricanje istinitosti i vrijednosti šehadeta vodi sigurnom biznis – uspjehu. Ova nemarnost današnje “civilizacije“ je rezultat nepoznavanja Allahovog apsolutnog gospodarstva, njihovog površnog razmišljanja i propadanja u požude i strasti. Svi ih ti faktori sprečavaju od pravog spoznavanja i shvatanja istine. Uzvišeni kaže: 

“ Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni.“ (Kur’an, XXX/7) 

Što se tiče čovjekovog nepoznavanja Allaha, dželle šanuhu, njega to neznanje odvraća od istine spomenute u Kur’anu tj. da Uzvišeni nije jednom dijelu ljudi omogućio ono što nije omogućio drugom dijelu od njih. Zato Allah, dželle ve ala, kaže: 

“ Svakog snabdjevamo, to su darovi Gosporada tvog; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.“ (Kur’an, XVII/20) 

Nevjerniku će na dunjaluku biti dato onoliko materijalnog dobra koliko bude radio: 

“ Ko želi život dunjaluka i ukras njegov, ispunićemo im djela njihova u njemu, i oni u njemu neće biti oštećeni.“ (Kur’an, XI/15)

S druge pak strane, dunjaluk je mjesto iskušenja: 

“ Mi čovjeka od smjese stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi.“ (Kur’an, LXXVI/2) 

“ Sve što je na Zemlji Mi smo kao ukras njoj stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati.“ (Kur’an, XVIII/7)

Da je Allah, dželle ve ala, dunjalučke ukrase odredio samo jednoj određenoj grupi ljudi, onda bi iskušenje dunjalučko ostalo bez smisla. Ali, dunjaluk je određen svima, pa se zatim čovjek stavlja na kušnju, hoće li ga ukrasi ovog svijeta odvratiti od Allaha, dželle šanuhu, ili će on robovati Allahu, dželle ve ala, i pridržavati se Njegovih propisa i odredbi. 

Nevjernici ne mogu dostići Allahovu, dželle ve ala, blagodat pa makar privremeno uživali u materijalnim dobrima ovoga svijeta. A ko se želi uvjeriti da samo puko zadovoljavanje tjelesnih potreba ne predstavlja svrhu života, neka pogleda današnji Zapad i ono što u njemu ima od luđaka, psihičkih oboljenja, samoubistava, droge, alkohola, gubljenja dragocjenog vremena, uništavanja vrijednosti porodice i drugih stvari koje nikako ne dolikuju čovjeku niti je zbog njih stvoren. Zapadnjačko se srce nikada neće smiriti jer negira svoga Gospodara i ne spominje ga s dobrim. Uzvišeni u Kur’anu kaže: 

“ A srca se doista, kad se Allah pomene smiruju.“ (Kur’an, XIII/28)

Nevjernicima se dobro dunjaluka daje da bi im zabludu povecalo: “I kada bi zaboravili ono cime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome sto im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili, i zameo bi se trag narodu koji je cinio zlo, i neka je hvaljen Allah, Gospodar svjetova.“ (Kur’an, VI/45-46) Misljenje da sehadet nema nikakvog udjela u covjekovom zivotu je misljenje onih koji nisu osjetili slast vjerovanja. Oni misle da su ovodunjalucki uzici nesto najljepse sto se moze desiti covjeku. Njihovi su prijatelji sejtani: “Uistinu, oni uzimaju sejtane zastitnicima mimo Allaha i misle da su oni upuceni.“ (Kur’an, VII/30) “Uljepsan je zivot dunjaluka onima koji ne vjeruju i izruguju se onima koji vjeruju.“ (Kur’an, II/212)

U periodu kada su se muslimani pridržavali Allahove upute, On im je ispunio svoje obećanje da će ih postaviti za namjesnike svoje na Zemlji: 

“ Obećao je Allah onima od vas koji vjeruju i rade dobra djela; sigurno će dati da namjesnici na Zemlji budu, kao što je učinio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamjeniti, Mene će obožavati, i neće Meni druge ravnim smatrati. “ (Kur’an, XXIV/55) 

Uz ovo Allahovo, dželle ve ala, obećanje ti će ljudi uživati sve blagodati Premilostivog. A i povezanost njihovih srca s Allahom će biti najveća blagodat njima. Oni se neće bojati nevjerničkog zla i nevjerničke vojne nadmoći. Oni će osjetiti blizinu i zaštitu Allaha, dželle šanuhu. Njihove dove će biti uslišane, njihova zajednica će biti čista od svih poroka i pokvarenosti. Oni će biti sigurni u društvu i među njima će vladati ljubav kao da su jedna porodica. A najbolji nam je primjer naših prethodnika koji su shvativši Allahove riječi radili na tome da ljudima dostave pravedni islam. Na tom putu nisu žalili svoje imetke pa ni ono najdraže, svoje živote. Muslimani koji se na ovaj način budu vladali osjetiće pravi užitak koji je nevjernicima uskraćen. Razlika između njihovog i kafirskog užitka su riječi Uzvišenog: 

“ A oni koji ne vjeruju – koji se naslađuju i žderu kao što stoka ždere.“ (Kur’an, XLVII/12)

Međutim, na Ahiretu je druga slika. Tamo ima što oko nije vidjelo, što uho nije čulo i što čovjeku nije na pamet palo. Džennet je samo za one što se Allaha, dželle ve ala, bojaše:

“ Reci: “ Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio; i ukusna jela ?“ Reci: “ Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na ahiretu su samo za njih. “ (Kur’an, VII/32) 

To su Allahove, dželle ve ala, riječi. Međutim, oni koji ne vjeruju kada se opominju ahiretom govore: ” Ma hajde nemoj mi o tome govorit’. Daj da se dunjaluka nauživamo.” Jadni li su oni i teško njima od paklene vatre džehennemske. Nikako da se vrate vjeri Allaha, dželle šanuhu. Oni su pravi gubitnici.

Molimo Allaha da nas učini od onih koji vjeruju u Njega iskrenim imanom i da nas udalji od svega što izaziva Njegovu srdžbu. Da oprosti nama i onima koji su se već Njemu vratili i da nas učini od onih koji se iskreno bore za stvar islama jer je ovo jedino priznata vjera kod Njega Uzvišenog, subhanehu ve te’ala.

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4

لا تحزنوا ۞ NE TUGUJ

” Doista onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni, silaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.’ Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imat ćete”, bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv. ” 

(Kur'an – فصلت Fussilat 30-32) 

Komentar ajeta – tefsir Ibn Kesir: 

– Riječi Uzvišenog: “Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni”, pri svjedočenju da nema boga osim Allaha… od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se:… ” Koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni u izvršavanju njegovih (dužnosti) farzova.” 

I riječi Uzvišenog: “Silaze meleki.” Mudžahid i drugi smatraju da to znači: prilikom smrti, i da će govoriti: “Ne bojte se.” Mudžahid, Ikrime i Zejd ibn Eslem kažu: “Ne bojte se onoga što vas čeka vezano za budući svijet, “I ne žalostite se”, za onim što ste ostavili iza sebe na dunjaluku. “I radujte se Džennetu koji vam je obećan”, pa će ih obradovati da je otišlo zlo, a da su zaradili dobro. Ovo potvrđuje ono što stoji u hadisu El-Berraa, r.a., koji kaže: 

“Zaista meleki kažu vjerničkoj duši: ‘Izlazi, o dobra dušo, u dobrom tijelu. Ti si bila život u njemu.'” A Zejd ibn Eslem kaže: “Izlazi i idi u udobnost i opskrbu, i Gospodaru, Koji nije srdit.” Obradovat će ga pri samrti, u kaburu i kod njegova ponovnog proživljenja. Bilježi ga Ibn Ebi-Hatim. 

Ovaj stav objedinjuje sva mišljenja, a on je vrlo dobar, i on je stvarnost. 

I riječi Blagoslovljenog i Uzvišenog: “Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom”; reći će meleki vjernicima koji budu na samrti: “Bili samo vaši zaštitnici, bili smo bliski vama na dunjaluku, mi vas vodimo pravim putem i usmjeravamo i čuvamo vas Allahovom voljom. I također ćemo biti sa vama na budućem svijetu i družit ćemo se sa vama, tako da vam neće biti dosadno u kaburu; i kod puhanja u rog, i zaštititi ćemo vas na dan proživljenja i povratka, i s vama ćemo prijeći siratul-mustekim, i pratit ćemo vas do dženetskih blagodati. 

“U njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele”, tj. u Džennetu, od svega što izaberete, ono što zažele vaše duše, i što oči čini radosnim, “I što god zatražite – imat ćete”, tj. šta god zatražite naći ćete. Bit će vam prineseno pred vas ono što ste odabrali. 

“Bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv”, tj. gošćenje i čašćenje i blagodat Onog koji prašta vaše grijehe, Koji je samilostan, blag, milostiv, s obzirom da je oprostio i sakrio (grijehe), i dobrostiv je. Prenosi Imam Ahmed od Enesa, r.a., koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

” Ko poželi susret sa Allahom, Allah, dž.š., poželi susret s njim, a ko prezire susret s Allahom, Allah prezire susret s njim.” Upitali smo, o Allahov Poslaniče: “Svako od nas prezire smrt”, a s.a.v.s. reče: “Nije to prezir smrti, nego kad vjerniku prikuči se smrt, dođe mu onaj ko ga obraduje od Allaha, dž.š., onim što ga čeka i njemu nije ništa draže od susreta sa Allahom, pa i Allah poželi susret sa njim.” Kaže Poslanik: “Doista, grješniku – ili nevjerniku – kad bude na samrti, dođe vjesnik sa onim što ga čeka od zla ili sa zlom s kojim će se suočiti. I on će prezirati susret sa Allahom i Allah će prezirati susret s njim.” 

…Ovo je vjerodostojan (sahih) hadis, on se navodi u autentičnim zbirkama u drugoj verziji.

لا تحزنوا ۞ NE TUGUJ

” Doista onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni, silaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.’ Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imat ćete”, bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv. ” 

(Kur'an – فصلت Fussilat 30-32) 

Komentar ajeta – tefsir Ibn Kesir: 

– Riječi Uzvišenog: “Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni”, pri svjedočenju da nema boga osim Allaha… od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se:… ” Koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni u izvršavanju njegovih (dužnosti) farzova.” 

I riječi Uzvišenog: “Silaze meleki.” Mudžahid i drugi smatraju da to znači: prilikom smrti, i da će govoriti: “Ne bojte se.” Mudžahid, Ikrime i Zejd ibn Eslem kažu: “Ne bojte se onoga što vas čeka vezano za budući svijet, “I ne žalostite se”, za onim što ste ostavili iza sebe na dunjaluku. “I radujte se Džennetu koji vam je obećan”, pa će ih obradovati da je otišlo zlo, a da su zaradili dobro. Ovo potvrđuje ono što stoji u hadisu El-Berraa, r.a., koji kaže: 

“Zaista meleki kažu vjerničkoj duši: ‘Izlazi, o dobra dušo, u dobrom tijelu. Ti si bila život u njemu.'” A Zejd ibn Eslem kaže: “Izlazi i idi u udobnost i opskrbu, i Gospodaru, Koji nije srdit.” Obradovat će ga pri samrti, u kaburu i kod njegova ponovnog proživljenja. Bilježi ga Ibn Ebi-Hatim. 

Ovaj stav objedinjuje sva mišljenja, a on je vrlo dobar, i on je stvarnost. 

I riječi Blagoslovljenog i Uzvišenog: “Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom”; reći će meleki vjernicima koji budu na samrti: “Bili samo vaši zaštitnici, bili smo bliski vama na dunjaluku, mi vas vodimo pravim putem i usmjeravamo i čuvamo vas Allahovom voljom. I također ćemo biti sa vama na budućem svijetu i družit ćemo se sa vama, tako da vam neće biti dosadno u kaburu; i kod puhanja u rog, i zaštititi ćemo vas na dan proživljenja i povratka, i s vama ćemo prijeći siratul-mustekim, i pratit ćemo vas do dženetskih blagodati. 

“U njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele”, tj. u Džennetu, od svega što izaberete, ono što zažele vaše duše, i što oči čini radosnim, “I što god zatražite – imat ćete”, tj. šta god zatražite naći ćete. Bit će vam prineseno pred vas ono što ste odabrali. 

“Bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv”, tj. gošćenje i čašćenje i blagodat Onog koji prašta vaše grijehe, Koji je samilostan, blag, milostiv, s obzirom da je oprostio i sakrio (grijehe), i dobrostiv je. Prenosi Imam Ahmed od Enesa, r.a., koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:

” Ko poželi susret sa Allahom, Allah, dž.š., poželi susret s njim, a ko prezire susret s Allahom, Allah prezire susret s njim.” Upitali smo, o Allahov Poslaniče: “Svako od nas prezire smrt”, a s.a.v.s. reče: “Nije to prezir smrti, nego kad vjerniku prikuči se smrt, dođe mu onaj ko ga obraduje od Allaha, dž.š., onim što ga čeka i njemu nije ništa draže od susreta sa Allahom, pa i Allah poželi susret sa njim.” Kaže Poslanik: “Doista, grješniku – ili nevjerniku – kad bude na samrti, dođe vjesnik sa onim što ga čeka od zla ili sa zlom s kojim će se suočiti. I on će prezirati susret sa Allahom i Allah će prezirati susret s njim.” 

…Ovo je vjerodostojan (sahih) hadis, on se navodi u autentičnim zbirkama u drugoj verziji.

JEDlNSTVO MUSLIMANA – NAŠ IMPERATIV !!!

piše – Mr. Šefik Kurdić

BUDI MUSLIMAN !!!

Ebu Musa, r.a. prenosi da je Muhammed, s.a.v.s. rekao:
 
” VJERNIK JE S VJERNIKOM POVEZAN KAO GRAĐEVINA ČIJI SU ELEMENTI JEDNI S DRUGIMA ČVRSTO SPOJENI. “

(Prenosi Buhari)

Ovim hadisom Muhammed, a.s. je uporedio odnose među vjernicima sa odnosima cigli u jednoj zgradi. Kako god se cigla na ciglu naslanja i čini jednu zgradu stabilnom, tako se i vjernik oslanja na vjernika i čini stabilnom Zajednicu kojoj pripada. U jednom drugom hadisu Muhammed, a.s. upoređuje vjernike u njihovoj međusobnoj Ijubavi, samilosti i saosjećanju sa jednim tijelom. Kada ga zaboli jedan organ, čitavo tijelo osjeća bolove i pati od povišene temperature i nesanice. (Prenosi Buhari).
 

U rivajetu El-A'mesa od Es-Sa'bija i Hajseme Muslim u svom “Sahihu” spominje i : 

… ako ga zaboli oko pati čitavo tijelo i ako ga zaboli glava čitavo tijelo trpi !

Kadi Ijad primjećuje da se ovim hadisom podstiče na međusobno potpomaganje i saosjećanje vjernika jednih spram drugih. Iman u Allaha dž.š. i bratstvo među muslimanima su bila dva najznačajnija faktora u konstituisanju prve islamske zajednice u Medini. Bratimljenje između Ensarija i Muhadžira bio je događaj iz stvarnog svijeta, iako je taj događaj u svojoj prirodi bliži lijepim snovima, vječnosti i džennetu. Da se to bratstvo među muslimanima nije praktično dogodilo u Medini ostalo bi samo u ideji i snovima. Međutim, taj događaj je pokazao da je jedna takva praksa moguća i na Zemlji i da se na primjeru takvog imana i takvog bratstva zasniva Allahov program na Zemlji u svakom vremenu.  

Kur'an i Sunnet su strogo osudili neslogu i razilaženje među muslimanima.  Kur'an upozorava da je razilaženje i zavist među pripadnicima Ehlu-l-Kitaba (kršćana i židova) rezultiralo iskrivljivanjem Allahove, dž.š. Riječi.  Među muslimanima razilaženje je primjećeno već u ranom periodu, čim su lični interesi prevladali nad zajedničkim. 

Mezhebski ekstremizam

Takođe, mezhebski ekstremizmi su nanijeli velike štete islamu i muslimanima.  Istina, mezhebski imami su ponajmanje krivi za ekstremizam njihovih pristalica.  Rešid Rida navodi da je neki Afganistanac, pripadnik hanefijskog mezheba, kada je čuo drugog vjernika koji je klanjao pored njega u saffu, a pripadao drugom mezhebu i učio Kur'an naglas, što se suprotstavljalo mezhebu Afganistanca, udario ga je u grudi, tako da je ovaj pao na leđa i umalo nije umro !  

Drugi je, opet, pripadniku drugoga mezheba slomio kažiprst koji je ovaj digao u toku namaza dok je bio na tešehhudu učeći Kelimei-šehadet, time simbolizirajuci da je Allah jedan.  

Prije jednog vijeka zabilježeno je u Siriji da je jedna grupa šafi'jske uleme podnijela molbu muftiji da podijeli džamiju na dva dijela: jedan za njih, a drugi za hanefije.

To se ponavlja u većoj ili manjoj mjeri u čitavom islamskom svijetu. I to upravo sada kada je jedinstvo muslimana neophodno.  Mezhebski i svaki drugi ekstremizmi i interesi su prisutni možda više nego ikada ranije.  Mnogi dijelovi islamskog tijela trpe bol. Da li je na pomolu raspadanje tog tijela ili će, ipak, iman nadvladati naše interese, te ćemo se, shodno naprijed citiranom hadisu, osloniti jedan na drugog, pomoći jedan drugome u ovim zamagljenim vremenima i saosjećati sa svakim našim bratom makar on i ne razmišljao kao mi – ostaje da se vidi ?!

JEDlNSTVO MUSLIMANA – NAŠ IMPERATIV !!!

piše – Mr. Šefik Kurdić

BUDI MUSLIMAN !!!

Ebu Musa, r.a. prenosi da je Muhammed, s.a.v.s. rekao:
 
” VJERNIK JE S VJERNIKOM POVEZAN KAO GRAĐEVINA ČIJI SU ELEMENTI JEDNI S DRUGIMA ČVRSTO SPOJENI. “

(Prenosi Buhari)

Ovim hadisom Muhammed, a.s. je uporedio odnose među vjernicima sa odnosima cigli u jednoj zgradi. Kako god se cigla na ciglu naslanja i čini jednu zgradu stabilnom, tako se i vjernik oslanja na vjernika i čini stabilnom Zajednicu kojoj pripada. U jednom drugom hadisu Muhammed, a.s. upoređuje vjernike u njihovoj međusobnoj Ijubavi, samilosti i saosjećanju sa jednim tijelom. Kada ga zaboli jedan organ, čitavo tijelo osjeća bolove i pati od povišene temperature i nesanice. (Prenosi Buhari).
 

U rivajetu El-A'mesa od Es-Sa'bija i Hajseme Muslim u svom “Sahihu” spominje i : 

… ako ga zaboli oko pati čitavo tijelo i ako ga zaboli glava čitavo tijelo trpi !

Kadi Ijad primjećuje da se ovim hadisom podstiče na međusobno potpomaganje i saosjećanje vjernika jednih spram drugih. Iman u Allaha dž.š. i bratstvo među muslimanima su bila dva najznačajnija faktora u konstituisanju prve islamske zajednice u Medini. Bratimljenje između Ensarija i Muhadžira bio je događaj iz stvarnog svijeta, iako je taj događaj u svojoj prirodi bliži lijepim snovima, vječnosti i džennetu. Da se to bratstvo među muslimanima nije praktično dogodilo u Medini ostalo bi samo u ideji i snovima. Međutim, taj događaj je pokazao da je jedna takva praksa moguća i na Zemlji i da se na primjeru takvog imana i takvog bratstva zasniva Allahov program na Zemlji u svakom vremenu.  

Kur'an i Sunnet su strogo osudili neslogu i razilaženje među muslimanima.  Kur'an upozorava da je razilaženje i zavist među pripadnicima Ehlu-l-Kitaba (kršćana i židova) rezultiralo iskrivljivanjem Allahove, dž.š. Riječi.  Među muslimanima razilaženje je primjećeno već u ranom periodu, čim su lični interesi prevladali nad zajedničkim. 

Mezhebski ekstremizam

Takođe, mezhebski ekstremizmi su nanijeli velike štete islamu i muslimanima.  Istina, mezhebski imami su ponajmanje krivi za ekstremizam njihovih pristalica.  Rešid Rida navodi da je neki Afganistanac, pripadnik hanefijskog mezheba, kada je čuo drugog vjernika koji je klanjao pored njega u saffu, a pripadao drugom mezhebu i učio Kur'an naglas, što se suprotstavljalo mezhebu Afganistanca, udario ga je u grudi, tako da je ovaj pao na leđa i umalo nije umro !  

Drugi je, opet, pripadniku drugoga mezheba slomio kažiprst koji je ovaj digao u toku namaza dok je bio na tešehhudu učeći Kelimei-šehadet, time simbolizirajuci da je Allah jedan.  

Prije jednog vijeka zabilježeno je u Siriji da je jedna grupa šafi'jske uleme podnijela molbu muftiji da podijeli džamiju na dva dijela: jedan za njih, a drugi za hanefije.

To se ponavlja u većoj ili manjoj mjeri u čitavom islamskom svijetu. I to upravo sada kada je jedinstvo muslimana neophodno.  Mezhebski i svaki drugi ekstremizmi i interesi su prisutni možda više nego ikada ranije.  Mnogi dijelovi islamskog tijela trpe bol. Da li je na pomolu raspadanje tog tijela ili će, ipak, iman nadvladati naše interese, te ćemo se, shodno naprijed citiranom hadisu, osloniti jedan na drugog, pomoći jedan drugome u ovim zamagljenim vremenima i saosjećati sa svakim našim bratom makar on i ne razmišljao kao mi – ostaje da se vidi ?!