Arhive za ‘ramazanski fikh’ kategoriju

Ako onaj koji je dužan da posti, dobrovoljno imadne sexualne odnose u toku posta Ramadana, gdje spolni organi uđu jedan u drugi, mora se učiniti pokajanje – tevba. Ovakva osoba je dužna da isposti do kraja dana, a zatim taj dan da naposti i da plati iskupljenje zbog hadisa Abu Hurejre koji kaže: Dok smo sjedili sa Allahovim Poslanikom savs, dođe jedan čovjek i reče: Propao sam ! Pa ga je Resul savs upitao. Šta je sa tobom ? Kaže: Imao sam spolne odnose a postio sam. Resul savs ga upita: Imaš li kakvog roba da oslobodiš ? Kaže: Nemam. Možeš li postiti dva mjeseca uzastopno ? upita ga Resul savs. Kaže:Ne. Imaš li čim da nahraniš 60 siromaha? Kaže: Nemam. ..(al-Bukhaari, al-Fath, 4, no. 1936 ).

Isto pravilo se primjenjuje na vanbračne odnose (zinaluk), homoseksualstvo, itd. Ovi zadnji su veliki grijesi bilo van ili u Ramadanu. Ukoliko neko ima sexualne odnose u više dana Ramadana, mora se iskupiti za svaki dan, a ne znati da je kefaret obaveza nije nikakav izgovor.(Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/321).

Ako neko želi da ima sexualne odnose sa ženom, ali prije toga prekine post hranom, grijeh mu je još veći, jer je povrijedio svetost Ramazana na dva načina, i ovo zahtjeva iskrenu tevbu. (Majmoo’ al-Fataawa, 25/262).

Molim Allaha da nam pomogne da Ga se sjećamo, da Mu zahvaljujemo i ispravno ibadet činimo, i da završimo Ramadan sa oprostom i da se sačuvamo džehennemske vatre. Neka je salavat i selam na Muhameda savs, njegovu porodicu i ashabe.

Šejh Salih Al Munedžid

Napomena:

Što se tiče bračnog spolnog odnosa u ramazanskim noćima, to je potpuno dozvoljeno. Spolni odnos je zabranjen od nastupa zore pa do zalaska sunca istog dana, dakle dok traje dnevni post.

Ako onaj koji je dužan da posti, dobrovoljno imadne sexualne odnose u toku posta Ramadana, gdje spolni organi uđu jedan u drugi, mora se učiniti pokajanje – tevba. Ovakva osoba je dužna da isposti do kraja dana, a zatim taj dan da naposti i da plati iskupljenje zbog hadisa Abu Hurejre koji kaže: Dok smo sjedili sa Allahovim Poslanikom savs, dođe jedan čovjek i reče: Propao sam ! Pa ga je Resul savs upitao. Šta je sa tobom ? Kaže: Imao sam spolne odnose a postio sam. Resul savs ga upita: Imaš li kakvog roba da oslobodiš ? Kaže: Nemam. Možeš li postiti dva mjeseca uzastopno ? upita ga Resul savs. Kaže:Ne. Imaš li čim da nahraniš 60 siromaha? Kaže: Nemam. ..(al-Bukhaari, al-Fath, 4, no. 1936 ).

Isto pravilo se primjenjuje na vanbračne odnose (zinaluk), homoseksualstvo, itd. Ovi zadnji su veliki grijesi bilo van ili u Ramadanu. Ukoliko neko ima sexualne odnose u više dana Ramadana, mora se iskupiti za svaki dan, a ne znati da je kefaret obaveza nije nikakav izgovor.(Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/321).

Ako neko želi da ima sexualne odnose sa ženom, ali prije toga prekine post hranom, grijeh mu je još veći, jer je povrijedio svetost Ramazana na dva načina, i ovo zahtjeva iskrenu tevbu. (Majmoo’ al-Fataawa, 25/262).
Molim Allaha da nam pomogne da Ga se sjećamo, da Mu zahvaljujemo i ispravno ibadet činimo, i da završimo Ramadan sa oprostom i da se sačuvamo džehennemske vatre. Neka je salavat i selam na Muhameda savs, njegovu porodicu i ashabe.

Šejh Salih Al Munedžid

 

Putniku je dozvoljeno da prekine svoj post, ali trebaju se ispuniti određeni uslovi. Njegovo putovanje treba da je dugo, ili ispunjava dužinu koja se smatra putovanjem (po ovom pitanju je poznato da ulema ima različite poglede), da izađe izvan naseljenog mjesta. Većina uleme smatra da ne treba da prekida post, sve dok ne napusti gradske granice, Oni smatraju da putovanje nije zapravo počelo, sve dok se ne napuste granice grada, i da je on još uvjek prisutan u svome gradu. Allah kaže:

’Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’ (2;185).


On se ne računa kao putnik sve dok ne napusti svoj grad, dok god je u njemu, on nije putnik, pa mu nije dozvoljeno skraćivanje namaza. Njegovo putovanje takođe ne smije biti sa nijetom da čini nešto haram, prema većini uleme, niti sa nijetom da izbjegne post.

Putniku je dozvoljeno prekinuti post, prema idžmau, bez obzira da li je u stanju da posti ili ne, bilo da mu je teško ili ne. Čak i ako mu je put lagan, i ima ko će ga služiti na putu, ipak mu je dozvoljeno da prekida post i skraćuje namaze. (Majmoo’ al-Fataawaa , 25/210).

Ko god je odlučio da putuje u Ramazanu, ne bi trebao da ima nijet prekidanja posta, sve dok stvarno ne odputuje, jer uvijek se može desiti nešto što ga na primjer spriječi da odputuje. (Tafseer al-Qurtubi, 2/278).

Putnik ne bi trebao da prekida svoj post, sve dok ne prođe naseljene kuće svoga mjesta, već tek nakon što njih prođe, dozvoljeno mu je prekinuti post. Isto tako, ako leti avionom, nakon što avion uzleti i izađe izvan granica grada, dozvoljeno mu je prekinuti post. Ako je aerodrom izvan grada, on može prekinuti svoj post na njemu, ali ako je aerodrom u sklopu grada, ne bi trebalo da prekida post na njemu.

Ako sunce zađe, i putnik prekine post na zemlji, a zatim leti sa avionom, pa ponovo vidi sunce, ne treba da prekida sa jelom, jer je on već ispostio svoj dan, a čin ibadeta koji je završen, ne može se povratiti.

Ako avion poleti prije nego sunce zađe, a on želi da isposti svoj dan na putu, nek ne prekida post dok god ne vidi da je sunce zašlo, a on se nalazi bilo gdje u zraku. Nije dozvoljeno pilotu da spusti avion na visinu sa koje se ne vidi sunce, samo da bi ljudi prekinuli post, jer je to varanje, ali ako on spusti avion na određenu visinu gdje se sunce ne vidi iz nekog drugog razloga, onda se post može prekinuti. (Ibn Baaz, usmeno).

Ko putuje u neko mjesto i nijet mu je ostati tamo više od četiri dana, mora postiti, prema većini uleme. Pa ako neko putuje da bi studirao na primjer izvan svoje zemlje, nekoliko mjeseci ili godina, onda prema većini uleme, uključujuči sva četiri imama, on se računa kao mještanin, i mora klanjati i postiti svoje dane.

Ako putnik prolazi kroz neki grad, a ne svoj u kojem je mještanin, ne mora postiti, osim ako tu ne namjerava ostati duže od četiri dana, jer u tom slučaju mora postiti, jer se tada na njega primjenjuju obaveze mještanina. (Fataawa al-Da'wah Ibn Baaz 977).

Ko god počne postiti dok se računa kao mještanin, a zatim počne sa putovanjem u toku dana, dozvoljeno mu je prekinuti post, jer Allah dozvoljava putovanje uopšteno kao legitiman razlog za prekid posta:

’Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’ (2;185).

Osobi koja običava putovati se dozvoljava da ne posti ako ima kuću u koju se vraća, kao kurir koji služi muslimanima, ali i taxisti, piloti, čak i ako je njihovo putovanje dnevno, ali su dužni napostiti poslije te dane. Isto važi i za mornare, koji imaju kuću na kopnu, ali ako mornar ima svu porodicu i sve što mu treba sa sobom na brodu, i stalno je na putu, onda mu nije dozvoljeno da prekida post niti da skraćuje namaze.

Što se tiče nomada beduina koji putuju iz ljetnih domova u zimske, dozvoljava im se prekid posta i skraćenje namaza, ali kad se već smjeste u jednu od tih kuća, nek ne prekidaju post niti ne skraćuju namaze, čak i ako slijede svoja stada. (Majmoo’ Fataawa Ibn Taymiyah , 25/213).

Ako putnik stigne u toku dana, tu postoji razlika među ulemom da li će prekinuti sa jelom ili ne. (Majmoo’ al-Fataawa, 25/212). Ali da bi bio na sigurnijoj strani, bolje mu je da prestane jesti i piti, zbog poštovanja mjeseca, ali on mora napostiti taj dan kasnije, svejedno bilo da je prestao jesti ili ne nakon stizanja u to mjesto.

Ako putnik započne Ramazan u jednom mjestu, a zatim putuje u mjesto gdje su ljudi zapostili dan prije ili kasnije, onda nek slijedi ljude u tom gradu, pa nek završi Ramazan kad i oni, čak i ako to znači da mora da posti duže od 30 dana, jer kaže Resul, s.a.v.s.: Postite kad svi poste, a prekidajte post kad svi prekidaju. Ako to znači da će njegov post biti kraći od 29 dana, on mora da ih namiri nakon Eida (bajrama), jer hidžretski mjesec ne može biti manji od 29 dana.(Fataawa al-Shaykh ‘Abd al-‘Azeez ibn Baaz: Fataawa al-Siyaam, Daar al- Watan, pp. 15-16).
____________________________________________________________

Putniku je dozvoljeno da prekine svoj post, ali trebaju se ispuniti određeni uslovi. Njegovo putovanje treba da je dugo, ili ispunjava dužinu koja se smatra putovanjem (po ovom pitanju je poznato da ulema ima različite poglede), da izađe izvan naseljenog mjesta. Većina uleme smatra da ne treba da prekida post, sve dok ne napusti gradske granice, Oni smatraju da putovanje nije zapravo počelo, sve dok se ne napuste granice grada, i da je on još uvjek prisutan u svome gradu. Allah kaže:

’Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’ (2;185).


On se ne računa kao putnik sve dok ne napusti svoj grad, dok god je u njemu, on nije putnik, pa mu nije dozvoljeno skraćivanje namaza. Njegovo putovanje takođe ne smije biti sa nijetom da čini nešto haram, prema većini uleme, niti sa nijetom da izbjegne post.

Putniku je dozvoljeno prekinuti post, prema idžmau, bez obzira da li je u stanju da posti ili ne, bilo da mu je teško ili ne. Čak i ako mu je put lagan, i ima ko će ga služiti na putu, ipak mu je dozvoljeno da prekida post i skraćuje namaze. (Majmoo’ al-Fataawaa , 25/210).

Ko god je odlučio da putuje u Ramazanu, ne bi trebao da ima nijet prekidanja posta, sve dok stvarno ne odputuje, jer uvijek se može desiti nešto što ga na primjer spriječi da odputuje. (Tafseer al-Qurtubi, 2/278).

Putnik ne bi trebao da prekida svoj post, sve dok ne prođe naseljene kuće svoga mjesta, već tek nakon što njih prođe, dozvoljeno mu je prekinuti post. Isto tako, ako leti avionom, nakon što avion uzleti i izađe izvan granica grada, dozvoljeno mu je prekinuti post. Ako je aerodrom izvan grada, on može prekinuti svoj post na njemu, ali ako je aerodrom u sklopu grada, ne bi trebalo da prekida post na njemu.

Ako sunce zađe, i putnik prekine post na zemlji, a zatim leti sa avionom, pa ponovo vidi sunce, ne treba da prekida sa jelom, jer je on već ispostio svoj dan, a čin ibadeta koji je završen, ne može se povratiti.

Ako avion poleti prije nego sunce zađe, a on želi da isposti svoj dan na putu, nek ne prekida post dok god ne vidi da je sunce zašlo, a on se nalazi bilo gdje u zraku. Nije dozvoljeno pilotu da spusti avion na visinu sa koje se ne vidi sunce, samo da bi ljudi prekinuli post, jer je to varanje, ali ako on spusti avion na određenu visinu gdje se sunce ne vidi iz nekog drugog razloga, onda se post može prekinuti. (Ibn Baaz, usmeno).

Ko putuje u neko mjesto i nijet mu je ostati tamo više od četiri dana, mora postiti, prema većini uleme. Pa ako neko putuje da bi studirao na primjer izvan svoje zemlje, nekoliko mjeseci ili godina, onda prema većini uleme, uključujuči sva četiri imama, on se računa kao mještanin, i mora klanjati i postiti svoje dane.

Ako putnik prolazi kroz neki grad, a ne svoj u kojem je mještanin, ne mora postiti, osim ako tu ne namjerava ostati duže od četiri dana, jer u tom slučaju mora postiti, jer se tada na njega primjenjuju obaveze mještanina. (Fataawa al-Da'wah Ibn Baaz 977).

Ko god počne postiti dok se računa kao mještanin, a zatim počne sa putovanjem u toku dana, dozvoljeno mu je prekinuti post, jer Allah dozvoljava putovanje uopšteno kao legitiman razlog za prekid posta:

’Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’ (2;185).

Osobi koja običava putovati se dozvoljava da ne posti ako ima kuću u koju se vraća, kao kurir koji služi muslimanima, ali i taxisti, piloti, čak i ako je njihovo putovanje dnevno, ali su dužni napostiti poslije te dane. Isto važi i za mornare, koji imaju kuću na kopnu, ali ako mornar ima svu porodicu i sve što mu treba sa sobom na brodu, i stalno je na putu, onda mu nije dozvoljeno da prekida post niti da skraćuje namaze.

Što se tiče nomada beduina koji putuju iz ljetnih domova u zimske, dozvoljava im se prekid posta i skraćenje namaza, ali kad se već smjeste u jednu od tih kuća, nek ne prekidaju post niti ne skraćuju namaze, čak i ako slijede svoja stada. (Majmoo’ Fataawa Ibn Taymiyah , 25/213).

Ako putnik stigne u toku dana, tu postoji razlika među ulemom da li će prekinuti sa jelom ili ne. (Majmoo’ al-Fataawa, 25/212). Ali da bi bio na sigurnijoj strani, bolje mu je da prestane jesti i piti, zbog poštovanja mjeseca, ali on mora napostiti taj dan kasnije, svejedno bilo da je prestao jesti ili ne nakon stizanja u to mjesto.

Ako putnik započne Ramazan u jednom mjestu, a zatim putuje u mjesto gdje su ljudi zapostili dan prije ili kasnije, onda nek slijedi ljude u tom gradu, pa nek završi Ramazan kad i oni, čak i ako to znači da mora da posti duže od 30 dana, jer kaže Resul, s.a.v.s.: Postite kad svi poste, a prekidajte post kad svi prekidaju. Ako to znači da će njegov post biti kraći od 29 dana, on mora da ih namiri nakon Eida (bajrama), jer hidžretski mjesec ne može biti manji od 29 dana.(Fataawa al-Shaykh ‘Abd al-‘Azeez ibn Baaz: Fataawa al-Siyaam, Daar al- Watan, pp. 15-16).
____________________________________________________________

            Što se tiče ramazanskog dobrovoljnog ibadeta (teravije), to je sunnet za muškarce i žene (mada se prenosi od Alije, r.a., kako je on naređivao klanjanje teravije određujući muškarcima jednog imama, a drugoga za žene).

Muhaddisi, osim Tirmizije, prenose od Aiše, r.a., da je rekla: “Poslanik, a.s., klanjao je teraviju u džamiji, a za njim je klanjalo mnogo svijeta. Potom je klanjao i druge noći pa se broj klanjača povećao. Treće noći su se iskupili, ali Poslanik, a.s., ne iziđe među njih. Ujutro im je rekao: Vidio sam da ste se okupili i ništa drugo me nije spriječilo da vam se pridružim osim bojazni da vam se teravija ne propiše kao farz.”

Muhaddisi prenose od Aiše, r.a., da Poslanik, a.s., nije u ramazanu, a niti u nekom drugom mjesecu klanjao više od jedanaest rekata.

            Ibni-Huzejme i Ibni-Hibban prenose u svojim vjerodostojnim zbirkama od Džabira da im je Poslanik klanjao osam rekata i vitre, a kada su ga čekali iduće noći, nije izišao medu njih. Ovo je sunnet Poslanika, a.s., koji se navodi u hadiskim predajama.

            Međutim, pouzdano se zna da su ashabi u vrijeme hilafeta Omera, Osmana i Alije klanjali dvadeset rekata teravije, što je mišljenje većine pravnika hanefijske, hanbelijske i šafijske škole.

            Od nekih islamskih učenjaka se prenosi da je sunnet klanjati teraviju i vitre jedanaest rekata, a ostatak do dvadeset rekata je mustehab. To je mišljenje i hanefijskog pravnika – imama Kemal ibnul-Humama, koji to obrazlaže na ovaj način:

“Dokazi presuđuju da je sunnet ono što je bilo u praksi Poslanika, a.s., a ostatak je mustehab (lijepo). U Buharijevom i Muslimovom sahihu je zabilježeno da je to jedanaest rekata s vitrama. Prema tome, sunnet je po usulu naših (hanefijskih) šejhova osam rekata, a ostatak (od 12 rekata) je mustehab.”

            Noćni namaz teravije u ramazanu dozvoljeno je klanjati u džematu.

            Kod većine islamskih pravnika vrednije ga je klanjati u džematu. Nije posebno određeno što će se učiti na teraviji. Međutim, prenosi se da su ashabi dugo učili na teraviji oslanjajući se na štapove zbog dugog kijama – stajanja u namazu. Nisu izlazili iz džamije do pred zoru, kada bi požurili pripremanje sehura da ne prođe vakat. Učili bi suretul–Bekare na osam prvih rekata (to je 49 prvih stranica iz Kur'ana), a ako bi se to učilo na dvadeset rekata, brojali bi to kao olakšicu. Buharija i Muslim prenose od Aiše, r.a., da je Poslanik, a.s., klanjao deset rekata predajući selam na svaka dva rekata i završavajući s jednim rekatom vitr namaza.

            Kada usporedimo način na koji su teravih-namaz klanjali ashabi i kako se sada klanja, primjećujemo da gotovo nema mjesta za poređenje.

            Ne bi trebalo pretjerivati s dugim klanjanjem da se oteža onima koji teško podnose (ali ne bi trebalo, također, praviti od teravije obično gimnasticiranje). Uobičajeno je da se ona klanja kod nas dvadesetak minuta s brzim rukuom i sedždom, s kratkim učenjem tako da se ne udovoljava osnovnim namaskim ruknovima i takav namaz se ne broji namazom nego običnom gimnastikom.

            Poslanik, a.s., jednom je prilikom u džamiji svoga ashaba, gledajući ga kako brzo klanja bez smirenosti u namazu, tri puta vraćao da klanja, riječima:

“Klanjaj, nisi klanjao”, a onda ga poučio: “Kada hoćeš klanjati, lijepo uzmi abdest, potom se okreni prema kibli i donesi tekbir, pa prouči iz Kur'ana što znaš, potom idi na ruku i budi smiren na njemu, zatim se pridigni dok se potpuno ne ispraviš, potom idi na sedždu i ostani najmanje toliko dok se ne smiriš na sedždi, zatim se pridigni i smiri se sjedeći, potom učini drugu sedždu i smiri se na njoj, a na takav način klanjaj i ostatak namaza.”

            Pošto je teravija namaz kao i ostali namazi, ne bi trebalo da se njeno izvršavanje i klanjanje razlikuje od ostalih namaza. Fatiha, koja se uči na sabahu i jaciji, ista je kao i ona što se uči na teraviji. Zato bi se trebalo odnositi prema teraviji kao i prema ostalim namazima, ne žuriti, i ne kvariti je žurbom. A sedžde i rukue izvršavati onako kako je to propisano, sa smirenošću (ta'dil erkan) i praveći propisne pauze između sedždi i nakon rukua (na stajanju i uopće ponašati se u namazu kako i dolikuje tome ibadetu, putem kojeg se obraća Stvoritelju, Vladaru svega).

            Poslanik, a.s., kaže: “Najgori kradljivac je onaj koji krade od svog namaza.” Upitaše ga: “Allahov Poslanice, kako neko krade od svog namaza?” On odgovori: “Kada ne upotpunjava rukue i sedžde.”
___________________________________________________________
Odlomak iz Knjige: Ramazanski post (fikhski propisi) – mr. Muharem Štulanović
_________________________________________________________________
*** Dodatak – KAKO SE KLANJA TERAVIJA –
Uz ramazan se između jacijskog namaza i vitr-namaza klanja tzv. teravih-namaz (teravija), koji najčešće ima od 8 do 20 rekata, a selam se može predavati nakon svakog drugog ili svakog četvrtog rekata. Teravih-namaz može se klanjati džematile, ali i pojedinačno. 
_________________________________________________________________ 
            Što se tiče ramazanskog dobrovoljnog ibadeta (teravije), to je sunnet za muškarce i žene (mada se prenosi od Alije, r.a., kako je on naređivao klanjanje teravije određujući muškarcima jednog imama, a drugoga za žene).

Muhaddisi, osim Tirmizije, prenose od Aiše, r.a., da je rekla: “Poslanik, a.s., klanjao je teraviju u džamiji, a za njim je klanjalo mnogo svijeta. Potom je klanjao i druge noći pa se broj klanjača povećao. Treće noći su se iskupili, ali Poslanik, a.s., ne iziđe među njih. Ujutro im je rekao: Vidio sam da ste se okupili i ništa drugo me nije spriječilo da vam se pridružim osim bojazni da vam se teravija ne propiše kao farz.”

Muhaddisi prenose od Aiše, r.a., da Poslanik, a.s., nije u ramazanu, a niti u nekom drugom mjesecu klanjao više od jedanaest rekata.

            Ibni-Huzejme i Ibni-Hibban prenose u svojim vjerodostojnim zbirkama od Džabira da im je Poslanik klanjao osam rekata i vitre, a kada su ga čekali iduće noći, nije izišao medu njih. Ovo je sunnet Poslanika, a.s., koji se navodi u hadiskim predajama.

            Međutim, pouzdano se zna da su ashabi u vrijeme hilafeta Omera, Osmana i Alije klanjali dvadeset rekata teravije, što je mišljenje većine pravnika hanefijske, hanbelijske i šafijske škole.

            Od nekih islamskih učenjaka se prenosi da je sunnet klanjati teraviju i vitre jedanaest rekata, a ostatak do dvadeset rekata je mustehab. To je mišljenje i hanefijskog pravnika – imama Kemal ibnul-Humama, koji to obrazlaže na ovaj način:

“Dokazi presuđuju da je sunnet ono što je bilo u praksi Poslanika, a.s., a ostatak je mustehab (lijepo). U Buharijevom i Muslimovom sahihu je zabilježeno da je to jedanaest rekata s vitrama. Prema tome, sunnet je po usulu naših (hanefijskih) šejhova osam rekata, a ostatak (od 12 rekata) je mustehab.”

            Noćni namaz teravije u ramazanu dozvoljeno je klanjati u džematu.

            Kod većine islamskih pravnika vrednije ga je klanjati u džematu. Nije posebno određeno što će se učiti na teraviji. Međutim, prenosi se da su ashabi dugo učili na teraviji oslanjajući se na štapove zbog dugog kijama – stajanja u namazu. Nisu izlazili iz džamije do pred zoru, kada bi požurili pripremanje sehura da ne prođe vakat. Učili bi suretul–Bekare na osam prvih rekata (to je 49 prvih stranica iz Kur'ana), a ako bi se to učilo na dvadeset rekata, brojali bi to kao olakšicu. Buharija i Muslim prenose od Aiše, r.a., da je Poslanik, a.s., klanjao deset rekata predajući selam na svaka dva rekata i završavajući s jednim rekatom vitr namaza.

            Kada usporedimo način na koji su teravih-namaz klanjali ashabi i kako se sada klanja, primjećujemo da gotovo nema mjesta za poređenje.

            Ne bi trebalo pretjerivati s dugim klanjanjem da se oteža onima koji teško podnose (ali ne bi trebalo, također, praviti od teravije obično gimnasticiranje). Uobičajeno je da se ona klanja kod nas dvadesetak minuta s brzim rukuom i sedždom, s kratkim učenjem tako da se ne udovoljava osnovnim namaskim ruknovima i takav namaz se ne broji namazom nego običnom gimnastikom.

            Poslanik, a.s., jednom je prilikom u džamiji svoga ashaba, gledajući ga kako brzo klanja bez smirenosti u namazu, tri puta vraćao da klanja, riječima:

“Klanjaj, nisi klanjao”, a onda ga poučio: “Kada hoćeš klanjati, lijepo uzmi abdest, potom se okreni prema kibli i donesi tekbir, pa prouči iz Kur'ana što znaš, potom idi na ruku i budi smiren na njemu, zatim se pridigni dok se potpuno ne ispraviš, potom idi na sedždu i ostani najmanje toliko dok se ne smiriš na sedždi, zatim se pridigni i smiri se sjedeći, potom učini drugu sedždu i smiri se na njoj, a na takav način klanjaj i ostatak namaza.”

            Pošto je teravija namaz kao i ostali namazi, ne bi trebalo da se njeno izvršavanje i klanjanje razlikuje od ostalih namaza. Fatiha, koja se uči na sabahu i jaciji, ista je kao i ona što se uči na teraviji. Zato bi se trebalo odnositi prema teraviji kao i prema ostalim namazima, ne žuriti, i ne kvariti je žurbom. A sedžde i rukue izvršavati onako kako je to propisano, sa smirenošću (ta'dil erkan) i praveći propisne pauze između sedždi i nakon rukua (na stajanju i uopće ponašati se u namazu kako i dolikuje tome ibadetu, putem kojeg se obraća Stvoritelju, Vladaru svega).

            Poslanik, a.s., kaže: “Najgori kradljivac je onaj koji krade od svog namaza.” Upitaše ga: “Allahov Poslanice, kako neko krade od svog namaza?” On odgovori: “Kada ne upotpunjava rukue i sedžde.”
___________________________________________________________
Odlomak iz Knjige: Ramazanski post (fikhski propisi) – mr. Muharem Štulanović
_________________________________________________________________
*** Dodatak – KAKO SE KLANJA TERAVIJA –
Uz ramazan se između jacijskog namaza i vitr-namaza klanja tzv. teravih-namaz (teravija), koji najčešće ima od 8 do 20 rekata, a selam se može predavati nakon svakog drugog ili svakog četvrtog rekata. Teravih-namaz može se klanjati džematile, ali i pojedinačno. 
_________________________________________________________________ 

Allah, subhanehu ve te´ala, je propisao muslimanima post kao što je bio propisan i vjerskim zajednicama prije objave islama, ehlul-kitabijama. Allah, subhanehu ve te´ala, rekao je:  

 

“ O vjernici ! Propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (Prijevod značenja El-Bekare, 183) 

 

Vrijeme i propisi prvobitno propisanog islamskog posta bili su istovjetni vremenu i propisima posta koji je bio propisan ehlul-kitabijama: propisano je potpuno odricanje od jela i pića i spolnog općenja koje je trajalo od vremena odlaska na večernje spavanje pa sve do naredne večeri. Dakle, ovakav post prvobitno je bio propisan i muslimanima. Nedugo nakon toga, ovaj je propis derogiran i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je sehur da bi se post muslimana razlikovao od posta ehlul-kitabija. Od Amra ibn El-Asa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

 

“ Ono po čemu se naš post razlikuje od posta ehlul-kitabija jeste jelo na sehuru.” (Muslim, br. 1096)

 

Vrijednosti sehura

 

●  U sehuru je bereket, što se potvrđuje u sljedećim hadisima:

 

Od Selmana, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: 

 

“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Bereket je u tri stvari: džematu, popari i sehuru.‘” (Et-Taberani u “El-Kebiru”, br. 6127, Ebu Nu’ajm u “Zikr ahbari Asbehan”, 1/57, od Selmana el-Farisija)

 

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: 

 

“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Allah, subhanehu ve te´ala, dao je bereket u sehuru i vaganju (prilikom trgovanja).’” (Navodi ga Eš-Širazi u “El-Elkabu”, kao što stoji u “El-Džami’us-sagiru”, br. 1715, i El-Hatib u “El-Muveddihu”, 1/263, od Ebu Hurejre)

 

Abdullah ibn El-Haris prenosi da je jedan od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba rekao: 

 

“Ušao sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je sehurio pa reče: ‘Ovo je bereket koji vam je Allah podario, pa ga ne ostavljajte.’” (En-Nesai, 4/145, i Ahmed, 5/270)

 

Bereket sehura je očigledan jer on predstavlja slijeđenje sunneta, jača tijelo za post, pojačava želju da se on što više čini radi smanjenja teškoće za postača. Također, sehur predstavlja razliku u odnosu na post ehlul-kitabija jer oni ne sehure. Zbog svega toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je sehur mubarek obrokom, kako se navodi u hadisima El-Irbada ibn Sarije i Ebu Derda’a:  

 

“ Dođite na mubarek obrok, tj. sehur. ” (Ahmed, 4/126, Ebu Davud 2/303, i En-Nesai, 4/145, Ibn Hibban, 223 – Mevarid. Postoji i drugi hadis koji ga potvrđuje od El-Mikdama ibn M’adijja Keriba, navodi ga Ahmed, 4/133, i En-Nesai, 4/146)

 

●  Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure. Vjerovatno je najveći bereket sehura to što Allah, subhanehu ve te´ala, obuhvata Svojim oprostom one koji sehure, spušta na njih Svoju milost, a Njegovi meleki traže oprosta za njih i mole Allaha da pređe preko njihovih grijeha, kako bi bili od onih koje Milostivi oslobađa Vatre u mjesecu Kur’ana – ramazanu.

 

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:  

 

” Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.’” (Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni pojačavaju jedni druge.)

 

Zbog toga je muslimanu potrebno da ne propusti ovu veliku nagradu od Milostivog Gospodara, a najbolji sehur vjernika su temre – datule. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 

 

“ Najbolji sehur vjernika su datule (hurme). ” (Ebu Davud, 2/303, Ibn Hibban, br. 223, El-Bejheki, 4/237)

 

U slučaju da osoba nema ništa za jelo, ipak treba voditi računa o ustajanju na sehur, pa makar popila samo gutljaj vode, što možemo, pored ranije spomenutog, zaključiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:  

 

“ Sehurite, pa makar gutljajem vode. ” (Prenosi ga Ebu Ja'la, br. 3340, od Enesa, ali hadis je slab. Međutim, u istom značenju je naveden hadis Abdullaha ibn Amra kod Ibn Hibbana, br. 884, u kojem Katade prenosi sa ’an. Stoga je hadis hasen.)

 

Odgađanje sehura

 

Preporučeno je odgoditi sehur do pred samu zoru, jer su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, sehurili, pa kada su završili, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao je i klanjao namaz. Između završetka njihovog sehura i namaza bilo je vremena koliko treba čovjeku da prouči pedeset ajeta iz Kur’ana. Enes, radijallahu anhu, prenosi od Zejda ibn Sabita da je rekao: “ Sehurili smo sa Poslanikom, sallallahu ´alejhi ve sellem, a zatim je on ustao na namaz. Upitao sam: ‘Koliko je prošlo vremena između ezana i sehura?’ Rekao je: ‘Koliko je potrebno za pedeset ajeta.'” (Muttefekun alejhi)

 

U vezi sa sehurom neophodno je istaći i sljedeće: ako čovjek sumnja da li je nastupila zora, u tom slučaju može jesti, piti i spolno općiti sve dok ne bude potpuno siguran da je zora nastupila.

 

Allah, subhanehu ve te´ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnili su granicu kada čovjek postaje ubijeđen u to. Jer, Allah, subhanehu ve te´ala, oprašta nenamjernu grešku i zaborav, i čini dozvoljenim jelo, piće i spolni odnos sve dok se ne postigne ubjeđenje, a onaj koji sumnja, nije ubijeđen. Jer, ubjeđenje je čvrst jekin u kojem nema trunke sumnje, pa tako treba i postupati !

 

Propisi sehura

 

Prakticiranje sehura je potvrđeni sunnet i naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: 

 

“ Ko želi da posti, neka nečim sehuri. ” (Prenosi ga Ibn Ebi Šejbe, 3/8, Ahmed, 3/367, Ebu Ja'la, 3/438, i El-Bezzar, 1/465, putem Šurejka od Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila, od Džabira. Šurejk je daif – slab prenosilac. Međutim, postoji mursel hadis od Seida ibn Mensura u njegovom “Sunenu” koji pojačava ovaj hadis, a on glasi: “Sehurite, pa makar jedan zalogaj”, kao što je rekao Hafiz u ”El-Fethu”, 4/140. Također, postoji još jedan hadis koji ga pojačava, a spomenut ćemo ga u nastavku.)

 

Također je rekao:  

 

“ Sehurite, jer u sehuru je bereket. ” (Muttefekun alejhi)

 

Poslanik je objasnio vrijednost sehura u odnosu na njegov ummet, pa je rekao:  

 

“ Ono po čemu se naš post razlikuje od posta ehlul-kitabija jeste jelo na sehuru”. (Muslim, br. 1096)

 

Također je zabranio da se sehur ostavlja, rekavši:  

 

“ Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.” (Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni pojačavaju jedni druge.)

 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 

 

“ Sehurite, pa makar gutljajem vode.” (Ranije je naveden izvor)

 

Iz navedenih predaja jasno se vidi potvrđenost Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe i to sa tri stanovišta:

 

●  naredba o prakticiranju sehura;

 

●  sehurom se odlikuje post muslimana i razlikuje od posta u drugim religijama;

 

●  zabrana izostavljanja sehura.

 

Ovo su vrlo jaki dokazi i jasni znakovi. Pored svega što smo naveli, Ibn Hadžer navodi u “Fethul-Bari”, 4/139, da postoji konsenzus islamskih učenjaka o pohvalnosti i poželjnosti sehura!! Allah najbolje zna.

 

Iz Knjige: “ Sifetu savmin-Nebijji, sallallahu alejhi ve sellem, fi ramadan ”

Autori: Selim el-Hilali i Alijj Hasen Abdul-Hamid – Preveo: Ahmed Džinović

 

Allah, subhanehu ve te´ala, je propisao muslimanima post kao što je bio propisan i vjerskim zajednicama prije objave islama, ehlul-kitabijama. Allah, subhanehu ve te´ala, rekao je:  

 

“ O vjernici ! Propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas, da biste bili bogobojazni.” (Prijevod značenja El-Bekare, 183) 

 

Vrijeme i propisi prvobitno propisanog islamskog posta bili su istovjetni vremenu i propisima posta koji je bio propisan ehlul-kitabijama: propisano je potpuno odricanje od jela i pića i spolnog općenja koje je trajalo od vremena odlaska na večernje spavanje pa sve do naredne večeri. Dakle, ovakav post prvobitno je bio propisan i muslimanima. Nedugo nakon toga, ovaj je propis derogiran i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je sehur da bi se post muslimana razlikovao od posta ehlul-kitabija. Od Amra ibn El-Asa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

 

“ Ono po čemu se naš post razlikuje od posta ehlul-kitabija jeste jelo na sehuru.” (Muslim, br. 1096)

 

Vrijednosti sehura

 

●  U sehuru je bereket, što se potvrđuje u sljedećim hadisima:

 

Od Selmana, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: 

 

“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Bereket je u tri stvari: džematu, popari i sehuru.‘” (Et-Taberani u “El-Kebiru”, br. 6127, Ebu Nu’ajm u “Zikr ahbari Asbehan”, 1/57, od Selmana el-Farisija)

 

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: 

 

“ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Allah, subhanehu ve te´ala, dao je bereket u sehuru i vaganju (prilikom trgovanja).’” (Navodi ga Eš-Širazi u “El-Elkabu”, kao što stoji u “El-Džami’us-sagiru”, br. 1715, i El-Hatib u “El-Muveddihu”, 1/263, od Ebu Hurejre)

 

Abdullah ibn El-Haris prenosi da je jedan od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, ashaba rekao: 

 

“Ušao sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je sehurio pa reče: ‘Ovo je bereket koji vam je Allah podario, pa ga ne ostavljajte.’” (En-Nesai, 4/145, i Ahmed, 5/270)

 

Bereket sehura je očigledan jer on predstavlja slijeđenje sunneta, jača tijelo za post, pojačava želju da se on što više čini radi smanjenja teškoće za postača. Također, sehur predstavlja razliku u odnosu na post ehlul-kitabija jer oni ne sehure. Zbog svega toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je sehur mubarek obrokom, kako se navodi u hadisima El-Irbada ibn Sarije i Ebu Derda’a:  

 

“ Dođite na mubarek obrok, tj. sehur. ” (Ahmed, 4/126, Ebu Davud 2/303, i En-Nesai, 4/145, Ibn Hibban, 223 – Mevarid. Postoji i drugi hadis koji ga potvrđuje od El-Mikdama ibn M’adijja Keriba, navodi ga Ahmed, 4/133, i En-Nesai, 4/146)

 

●  Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure. Vjerovatno je najveći bereket sehura to što Allah, subhanehu ve te´ala, obuhvata Svojim oprostom one koji sehure, spušta na njih Svoju milost, a Njegovi meleki traže oprosta za njih i mole Allaha da pređe preko njihovih grijeha, kako bi bili od onih koje Milostivi oslobađa Vatre u mjesecu Kur’ana – ramazanu.

 

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:  

 

” Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.’” (Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni pojačavaju jedni druge.)

 

Zbog toga je muslimanu potrebno da ne propusti ovu veliku nagradu od Milostivog Gospodara, a najbolji sehur vjernika su temre – datule. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 

 

“ Najbolji sehur vjernika su datule (hurme). ” (Ebu Davud, 2/303, Ibn Hibban, br. 223, El-Bejheki, 4/237)

 

U slučaju da osoba nema ništa za jelo, ipak treba voditi računa o ustajanju na sehur, pa makar popila samo gutljaj vode, što možemo, pored ranije spomenutog, zaključiti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem:  

 

“ Sehurite, pa makar gutljajem vode. ” (Prenosi ga Ebu Ja'la, br. 3340, od Enesa, ali hadis je slab. Međutim, u istom značenju je naveden hadis Abdullaha ibn Amra kod Ibn Hibbana, br. 884, u kojem Katade prenosi sa ’an. Stoga je hadis hasen.)

 

Odgađanje sehura

 

Preporučeno je odgoditi sehur do pred samu zoru, jer su Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, sehurili, pa kada su završili, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao je i klanjao namaz. Između završetka njihovog sehura i namaza bilo je vremena koliko treba čovjeku da prouči pedeset ajeta iz Kur’ana. Enes, radijallahu anhu, prenosi od Zejda ibn Sabita da je rekao: “ Sehurili smo sa Poslanikom, sallallahu ´alejhi ve sellem, a zatim je on ustao na namaz. Upitao sam: ‘Koliko je prošlo vremena između ezana i sehura?’ Rekao je: ‘Koliko je potrebno za pedeset ajeta.'” (Muttefekun alejhi)

 

U vezi sa sehurom neophodno je istaći i sljedeće: ako čovjek sumnja da li je nastupila zora, u tom slučaju može jesti, piti i spolno općiti sve dok ne bude potpuno siguran da je zora nastupila.

 

Allah, subhanehu ve te´ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnili su granicu kada čovjek postaje ubijeđen u to. Jer, Allah, subhanehu ve te´ala, oprašta nenamjernu grešku i zaborav, i čini dozvoljenim jelo, piće i spolni odnos sve dok se ne postigne ubjeđenje, a onaj koji sumnja, nije ubijeđen. Jer, ubjeđenje je čvrst jekin u kojem nema trunke sumnje, pa tako treba i postupati !

 

Propisi sehura

 

Prakticiranje sehura je potvrđeni sunnet i naredba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: 

 

“ Ko želi da posti, neka nečim sehuri. ” (Prenosi ga Ibn Ebi Šejbe, 3/8, Ahmed, 3/367, Ebu Ja'la, 3/438, i El-Bezzar, 1/465, putem Šurejka od Abdullaha ibn Muhammeda ibn Akila, od Džabira. Šurejk je daif – slab prenosilac. Međutim, postoji mursel hadis od Seida ibn Mensura u njegovom “Sunenu” koji pojačava ovaj hadis, a on glasi: “Sehurite, pa makar jedan zalogaj”, kao što je rekao Hafiz u ”El-Fethu”, 4/140. Također, postoji još jedan hadis koji ga pojačava, a spomenut ćemo ga u nastavku.)

 

Također je rekao:  

 

“ Sehurite, jer u sehuru je bereket. ” (Muttefekun alejhi)

 

Poslanik je objasnio vrijednost sehura u odnosu na njegov ummet, pa je rekao:  

 

“ Ono po čemu se naš post razlikuje od posta ehlul-kitabija jeste jelo na sehuru”. (Muslim, br. 1096)

 

Također je zabranio da se sehur ostavlja, rekavši:  

 

“ Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.” (Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni pojačavaju jedni druge.)

 

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: 

 

“ Sehurite, pa makar gutljajem vode.” (Ranije je naveden izvor)

 

Iz navedenih predaja jasno se vidi potvrđenost Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, naredbe i to sa tri stanovišta:

 

●  naredba o prakticiranju sehura;

 

●  sehurom se odlikuje post muslimana i razlikuje od posta u drugim religijama;

 

●  zabrana izostavljanja sehura.

 

Ovo su vrlo jaki dokazi i jasni znakovi. Pored svega što smo naveli, Ibn Hadžer navodi u “Fethul-Bari”, 4/139, da postoji konsenzus islamskih učenjaka o pohvalnosti i poželjnosti sehura!! Allah najbolje zna.

 

Iz Knjige: “ Sifetu savmin-Nebijji, sallallahu alejhi ve sellem, fi ramadan ”

Autori: Selim el-Hilali i Alijj Hasen Abdul-Hamid – Preveo: Ahmed Džinović

 

Autor: Šejh Muhammed Salih el – Munedždžid

 

Vrlo stare osobe koje nemaju snage da poste, i koje su sve slabije svaki dan kako im se smrt bliži, nisu dužni da poste, i to im je dozvoljeno dokle god im je post poteškoća. Ibn Abbas bi običavao reći u vezi ajeta:

 

’ Onima koji ga jedva podnose, otkup je da jednog siromaha nahrane’.(2;184). 

 
Kaže: ’Ovaj ajet nije dokinut i odnosi se na starca i staricu koji ne mogu postiti, pa nek takvi hrane siromaha za svaki dan’. (Al-Bukhaari, Kitaab al-Tafseer, Baab Ayaaman Ma'doodaat).

Oni koji su postali senilni, zaboravni, ne trebaju ni postiti niti činiti šta u vezi toga, niti im je porodica dužna činiti šta u vezi njih, jer oni se ne računaju više kao odgovorni.

Ako su čistog uma ponekad, a ponekad ne, nek poste kad su u redu, a nek ne poste kad neznaju za sebe. (Majaalis Shahr Ramadaan by Ibn ‘Uthyameen, p. 28).

Ukoliko postoji očit razlog da neko ne posti, kao na primjer starost, bolest, nema mu grijeha ako jede i pije javno, ali ako je uzrok skriven, kao mens, onda je bolje da jede i pije skriven od ostalih, da bi se izbjegle nepotrebne zamjerke.

Autor: Šejh Muhammed Salih el – Munedždžid

 

U slučaju bilo koje bolesti u kojoj se osoba ne osjeća dobro, dozvoljeno je da se ne posti. Dokaz za to je ajet:

 

’ Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga u postu provede, a ko se razboli ili na putu zadesi, neka isti broj dana naposti…’ (2;185).

 
Ali ukoliko se radi o manjoj bolesti, kao manja glavobolja ili prehlada, onda to nije razlog za prekid posta. Ukoliko postoji medicinski dokaz, ili ako osoba zna iz svog iskustva ili ako je siguran da će mu post pogoršati bolest ili odužiti ozdravljenje, dozvoljeno mu je prekinuti post, i čak mu je mekruh da posti.

 

Ako je osoba teško bolesna, ne mora da čini nijet posta u toku noći za sljedeći dan, čak i ako ima izgleda za oporavljanje u toku jutra jer ono što se računa je trenutno stanje.

Ako će mu post izazvati nesvijest, nek prekine i nek naposti kasnije

( al-Fataawa, 25/217).

 

Ako se osoba onesvijesti u toku dana, pa dođe sebi prije magreba ili poslije, njegov post je važeći, ukoliko je bio zapostio u jutro, a ako je u nesvjesnom stanju od fedžra do magreba, onda prema stavu večine uleme post mu je nevažeći. Prema večini uleme, dužnost je onome ko se onesvjesti da nastavi svoj post, bez obzira koliko bio u nesvjesti. (Al-Mughni ma'a al-Sharh al-Kabeer, 1/412, 3/32; al-Mawsoo'ah al-Fiqhiyyah al-Kuwaytiyyah, 5/268). 

 

Ima uleme koja je dala fetve u vezi onoga koji se onesvjesti ili uzme tablete za spavanje ili primi anesteziju iz opravdanog razloga, pa ostane u nesvjesnom stanju tri dana ili manje od toga, da on mora napostiti te dane kasnije, jer se računa kao onaj koji spava, ali ako ostane u takvom stanju duže od tri dana, onda ih ne mora napostiti jer se računa kao bezuman. (Ibn Baaz, usmena fetva).

 

Ako čovjek osjeća nenormalnu glad ili žeđ, pa se poboji da ne umre ili ne naškodi tjelu na neki način, i ima razloga da vjeruje u to, on može prekinuti svoj post i napostiti ga kasnije, jer je spašavanje života obaveza. Ali nije dozvoljeno prekidati post zbog podnošljivih poteškoća, niti zbog umora, niti od straha od neke umišljene bolesti.

 

TEŠKI FIZIČKI POSLOVI I POST

 

Ljudi koji rade teže fizičke poslove, nije im dozvoljeno da prekidaju post, i moraju da učine nijet noću da žele da poste idući dan. 


Ako ne mogu prestati raditi, a boje se da će im naškoditi, ili ako budu izloženi ekstremnim prilikama koje čine da moraju prekinuti post, onda nek jedu samo onoliko koliko im je dovoljno da podnesu teškoće, a zatim nek prekinu sa jelom do magreba, a kasnije nek naposte taj dan. Oni koji rade teške poslove kao topionice i slično, nek pokušaju u toku Ramazana da rade nočne smjene, ili na bilo koji dozvoljen način izbjegnu rad u toku dana, pa čak i ako moraju da uzmu neplaćen odmor, a ako ni to nije moguće nek pokušaju naći neki posao gdje mogu upotpunjavati svoju vjeru:

 

’…a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći, i opskrbiće ga odakle se i ne nada, onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta’. (65;2-3).

 

Studentski ispiti nisu izgovor prekidanja posta, i nije dozvoljeno slušati roditelje koji ti naređuju da prekineš post zbog ispita, jer nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.(Fataawa al-Lajnah al- Daa'imah, 10/241).

 

Bolestan koji se nada ozdravljenju nek sačeka dok ne bude bolje, pa onda nek naposti propuštene dane, i nije mu dozvoljeno da samo hrani siromašne.

 

Onaj koji boluje od hroničnih bolesti, i nema izgleda za ozdravljenje, i stariji koji nisu u stanju da poste, nek hrane siromašne sa pola saa osnovne hrane te zemlje za svaki propušteni dan. Pola saa je otprilike jednako jednom i po kilogramu riže. Dozvoljeno mu je da dadne sve odjednom, u jednom, zadnjem danu posta, ili svaki dan. On mora da daje u hrani a ne parama, jer ajet tako naređuje.(Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/198). Ali može dati pare pouzdanoj osobi ili humanitarnoj Organizaciji da kupe hranu i podjele ih siromašnim na njegovo ime.

 

Ako bolestan ne posti Ramazan, u čekanju na oporavak da bi napostio propuštene dane, a zatim se otkrije da je to hronična bolest, onda je dužan hraniti siromašnog za svaki dan za koji nije postio. (Ibn Usejmin).

 

Ako neko čeka da se oporavi od bolesti, i nada se da će biti bolje, pa u tome umre, nema nikakvog “duga” koji treba da se isplati.

 

Ako se nečija bolest smatra hroničnom, pa on ne posti nego hrani siromašne, a zatim se otkrije da postoji lijek toj bolesti, koji on počne da koristi pa mu postane bolje, onda ne treba da napašta propuštene dane, jer je on uradio ono što mu je bila obaveza u toj situaciji. (Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, 10/195).

 

Ako je neko bolestan, pa se oporavi, pa bude u mogučnosti da naposti propuštene dane, a to ne uradi prije svoje smrti, onda se trebaju uzeti pare iz njegove ostavštine i nahraniti siromašni za svaki dan koji nije postio.

 

Ako neko od njegovih rođaka želi da posti radi takvog umrlog, i to je u redu jer se prenosi u oba Sahiha da je Resul, s.a.v.s. rekao: Ko umre a ostalo mu je nenapoštenih dana, pa nek neko od njegovih posti za umrlog. (Fataawa al-Lajnah al-Daa'imah, volume on Da'wah, 806).