IZGRADNJA ISLAMSKE LIČNOSTI

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

Od osobina istinskih vjernika jeste i ta da stalno teže velikim i visokim ciljevima. Nastoje da svaki dan budu bolji. Trude se da upotpunjuju svoju islamsku ličnost.

Danas, čini nam se, više nego ikada, islamski ummet je u potrebi za potpunom islamskom ličnošću. Neophodno je da svaki vjernik i vjernica, musliman i muslimanka, nastoje da izgrade i upotpune svoju ličnost, jer, vjera islam je potpuna vjera. Ono čemu poziva vjera islam i što nudi, doista, je potpuno, sveobuhvatno, precizno, bez ikakve kontradiktornosti. Zar Uzvišeni Allah nije rekao: 

 „..Danas sam vam vašu vjeru usavršio..“ (Prijevod značenja El- Maida3.) 

Allahu, subhanehu ve te'ala, hvala kada nas je učinio od najboljeg naroda koji se ikada pojavio i kada je našu vjeru učinio najpotpunijom vjerom, naš

Šerijat najpotpunijim Šerijatom. Šerijati prijašnjih poslanika – kako kaže šejhulislam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, – u odnosu na Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svi su manjkavi. Upravo ovo i jeste značenje hadisa kojeg bilježi imam Buharija u kojem Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Doista, primjer mene i vjerovjesnika prije mene je poput primjera čovjeka koji je sagradio kuću i uljepšao je osim na jednom uglu gdje je nedostajala jedna cigla. Ljudi su stali obilaziti građevinu, diviti joj se i govoriti: ‘Da je samo još ova cigla stavljena!’ Ja sam ta cigla i pečat svih vjerovjesnika.“ (Buharija, 3271; Muslim, 4239)

Dakle, naš Šerijat u odnosu na prethodne Šerijate sigurno je najpotpuniji erijat. Neki od prethodnih Šerijata akcenat su davali halalu i haramu, poput Šerijata Musa'a, ‘alejhisselam. Neki su posvećivali pažnju djelima srca, poput Šerijata Isa'a, ‘alejhisselam. Dok, naš Šerijat, Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potpun je u svim segmentima, na svim poljima. U njemu je pojašnjenje za svaku stvar. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao:

„ Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. “ (Prijevod značenja El-En'am, 38.)

Tako se i od svakog istinskog vjernika i vjernice traži da upotpune svoju islamsku ličnost, da se poistovjete sa svojom vjerom, da posvjedoče istinitost onoga čemu ona poziva a ne da svojim životom i primjerom daju lošu sliku islama. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

„ Doista sam poslan da upotpunim plemeniti moral !“ (Buharija u „Edebul-mufredu“, 273; Hakim, 2/613) 

Od nas se traži da svoju ličnost izgradimo i uskladimo prema Šerijatu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da svoju ličnost upotpunimo prema Allahovoj Objavi, a ne prema našim prohtjevima i strastima, prema našim razumima.

Subhan'Allah !!! Zar da damo prednost našim manjkavim razumima nad potpunim Allahovim Šerijatom ? Zar da se u našim svakodnevnim problemima vraćamo našim razumima, našem slabašnom razumijevanju, a ne pravednom i postojanom Šerijatu ? Naš Uzvišeni Gospodar naredio nam je da uđemo u Njegovu vjeru potpuno, da se prihvatimo svih propisa islama, svih djelova imana i islama, da vjeri islamu priđemo sa svih njenih vrata. Od nas se ne traži samo znanje, niti samo ibadet, niti samo lijepo ponašanje, ili samo poznavanje adaba i pridržavanje za iste, već se od nas traži sve ovo. Od nas se traži da obožavamo svoga Gospodara svim spomenutim.

Neophodno je da islamska ličnost bude prepoznatljiva po znanju, ali po i ibadetu, i ahlaku, visokim moralnim vrijednostima, lijepim ophođenjem sa svim Allahovim stvorenjima.

Budemo li tražili potpunu islamsku ličnost, sigurno ćemo je naći. Naći ćemo je pri islamskim velikanima na čijem čelu se nalazi Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njena potpunost više su nam nego jasni, samo nam nedostaje ubjeđenja. Takođe, ličnosti Ashaba ! Zar Ebu-Bekrova, radijallahu ‘anh, ličnost nije bila potpuna ?! Svakako !

Imam Muslim bilježi od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: 

„ Ko je danas od vas osvanuo kao postač ?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „ Ko je od vas ispratio dženazu?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas nahranio siromaha?“ Ebu- Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas posjetio bolesnika?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Zatim, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na sve to reče: „Neće se naći ove stvari kod jednog čovjeka a da neće ući u Džennet!“ (Muslim, 1707 )

Ukoliko čovjek stane i bude nemaran u izgrađivanju i usavršavanju svoje ličnosti, doista, priziva sebi veliku opasnost. Pogledamo li se vidjet ćemo da klanjamo, učimo Kur'an, postimo, ko je u mogućnosti ode na hadž, ponešto i udjelimo; međutim, kada je u pitanju naš odnos s drugima, primjetit ćeš većinu nas da smo u tome manjkavi. I je li to problem ? Ne samo da je problem, već je to itekao opasno po nas.

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitao svoje ashabe:

„ Znate li ko je propalica ?“ Ashabi su rekli: „Propalica je kod nas onaj koji nema ni dinara ni dirhema.“ Na to im Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Istinski propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom …“

– Subhanallah !!! Pogledajte čovjek s namazom, postom i zekatom propalica, stradalnik, gubitnik ?! Kako to ?!- Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjava pa kaže: 

„ Doći će a opsovao je ovoga, potvorio ovoga, imetak ovoga uzeo bespravno-pojeo, ovoga udario.“  

– Subhanallah ! Pogledajte samo koliko se ovih stvari nalazi pri nama ! Nismo nikoga ubili, ali, jesmo narušili tuđu čast, opsovali ovoga, potvorili onoga, ogovorili trećega, zavadili četvrtog i petog ! Koliko li smo učinili ovih grijeha i ovih sramota, pa, da li se ikada zapitamo za naše stanje na Sudnjem danu, zapitamo li se hoćemo li biti u skupini propalica i gubitnika ?! Allaha molimo za popravak i spas ! Šta će se desiti s propalicom na Sudnjem danu ? Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Od njegovih dobrih djela dat će se ovome, pa će se dati i ovome, pa, ukoliko se sva njegova dobra djela potroše prije nego li izmiri i iskupi se za svoje ezijjete, uzet će se od loših djela onih kojima je učinjeno nasilje i staviti na njegova loša djela, sve dok ne bude bačen u Vatru.“ (Ahmed, 7686) 

Dakle, nemarnost u odgoju, popravku, izgradnji i upotpunjavanju svoje ličnosti, velika je opasnost na Ahiretu kao i na Dunjaluku. Ukoliko čovjekova ličnost bude slaba i manjkava u imanu, može vrlo lahko potpasti pod grijehe, duševno nezadovoljstvo, neustrajavanje u dobrim djelima, što sve dovodi do gruboće srca. Primjetit ćemo da naše ličnosti nisu izgrađene kada su u pitanju naše kuće, naše porodice. Među bračnim drugovima nema lijepog ophođenja, prema djeci nema milosti, kućom ne vlada blagost, a Allah, subhanehu ve te'ala, kada nekoj kući i njenim stanovnicima želi dobro među njih ubaci blagost , da među njima boravi blagost .

Zatim ćemo naći da naše ličnosti nisu izgrađene kada smo mi sami u pitanju, braća i sestre, vjernici i vjernice. Manjkavost i neizgrađenost u našim odnosima, sigurno dovodi do kidanja bratskih veza, mržnje i odbacivanja, udaljavanja jednih od drugih. Nema skromnosti niti žrtve ! Nema širokih prsa niti osmjeha na licu svome bratu ! Ali zato ima ostavljanja i napuštanja braće, prezira i zavisti, mračila na licu, pogrdnih riječi, psovki.

Pogledajte samo ovaj naš svakidašnji primjer. Priča jedan brat: 

„ Odlazeći do mesdžida vidio sam kako se u abdestani, gdje se ljudi abdeste, susreću dva čovjeka, selame i grle, ozarenih lica. Vjerovatno je jedan od njih bio na putovanju i nisu se dugo vidjeli. Nastavili su sa svojom pričom čak i kada su ušli u mesdžid gdje su već neki klanjali. Čulo se kako pitaju jedan drugog za zdravlje, posao i tako. Odužilo se njihovo stajanje. Jedan od braće je htio da ih upozori da su ušli u mesdžid i da bi trebali malo stišati glasove, ako već ne misle klanjati tehijjetul-mesdžid. Kad upravo u tom trenutku ustao je muezzin i proučio ikamet za namaz. Ali i oni su i dalje, tokom ikameta pričali. Prišao im je ovaj brat i rekao: ‘Magarci jedni, klanjajte !’ Nakon što se vratio od njih, uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: ‘Oni neće klanjati !’ Pogledao me je zbunjeno i rekao: ‘Kako neće klanjati ?!’ Ponovo sam mu i potvrdio: ‘Brate moj, oni neće klanjati !’ ‘Kako neće klanjati ?!’ – progovarao je zbunjeno. Upitao sam ga: ‘Je li propisan namaz magarcu ?! Magarac ne klanja !’ Postidio se i rekao: ‘Izvini brate.’ ‘Ne izvinjavaj se meni već njima i znaj da ovo sigurno nije metoda u pozivanju. Na ovakav način, samo mi gubimo.'“

Zatim, naći ćemo da se zbog naših neizgrađenih ličnosti, drugi ljudi, obični ljudi, udaljavaju od nas. I ne samo od nas već i od onoga što nosimo od vjere. Pretpostavite da je tu jedan musliman koji redovno obavlja namaze u džem'atu, ispunjava obaveze ove vjere, kloni se harama, svoj spoljašnji izgled uskladi s propisima ove vjere i ostalo što je potrebno, međutim, prema svom unutrašnjem odgoju, odgoju srca bude nemaran, pa, bude grub i osor u ophođenju s drugim ljudima, bude pronevjeravao obećanja i emanete, bude lagao, potvarao i ogovarao druge. Ovakva njegova djela, kakav će trag ostaviti na običan narod ? Hoćeli ga hvaliti ? Ponositi se njime ? Preporučivati ga drugima ? Nikako ! Sav narod će osuđivati i koriti, i ne samo njega, već i sve one koji se u svom spoljašnjem izgledu poistovjećuju s njim. Dakle, taj musliman svojim postupcima ne samo da čini sebi nasilje, već i svim vjernicima. Naprotiv, čini nasilje i ovoj lijepoj vjeri, prezentirajući je ljudima u potpuno drugačijem izgledu, potpomažući na takav način nevjernike u iskrivljavanju prave slike islama. Zbog toga je izgradnja i upotpunjavanje naše islamske ličnosti veoma bitno.

Naša osnovna zadaća: obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, poziv njemu i promicanje islamskih vrijednosti, nisu ograničeni vremenom i prostorom. To treba da traje tokom cijelog našeg života. Zbog toga je potrebno da izgradimo svoje islamske ličnosti, odgojimo ih i naročito pripremimo za dane koji nam predstoje. Sjetimo se Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegove ličnosti u vremenu odmetanja mnogih plemena od islama. Sjetimo se imama Ahmeda, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti s čijom su ustrajnošću i postojanošću opstale hiljade muslimana, koji su samo čekali šta će imam Ahmed reći. Sjetimo se šejhulislama Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti, njegove ustrajnosti u borbi protiv Tatara, filozofa i ostalih neprijatelja islama. Sjetimo se onoga čega ili koga su se i oni prisjećali. Kada im se reklo: „ Izgradite i upotpunite svoje ličnosti “, prisjetili su se i vratili nikome drugom do Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prvim generacijama.

Zato, Allahov robe, ukoliko treba da popraviš islamsko znanje kod sebe, prisjeti se Ibnu- Abbasa i Ibnu-Mes'uda, radijallahu ‘anhum, prisjeti se Mu'az b. Džebela, radijallahu ‘anh, nejvećeg poznavaoca halala i harama, onoga koji će biti predvodnik učenjaka na Sudnjem danu. Kada je u pitanju tvoj hifz prisjeti se Ebu- Hurejre, radijallahu ‘anh, i njegova noćnog ustajanja, dok drugi spavaju, kako bi ponavljao hadise. Kada je u pitanju žrtva za ovu vjeru, za što moramo izgraditi i odgojiti svoje duše, prisjetimo se žrtve Mus'ab b. Umejra, radijallahu ‘anh, mladića koji je žrtvovao sve da bi ušao i otvorio Medinu, tadašnji Jesrib, Kur'anom. Prisjetimo se Hamze i Ebu- Dudžane, radijallahu ‘anhuma, na Uhudu, Ebu-Zerra, radijallahu ‘anh, na Tebuku. Prisjetimo se Hubejba b. Adija koji je ostao postojan u svojoj vjeri do svoje posljednje kapi krvi. Prisjetimo se žrtve i rada za islam Amra b. El-Džemuha, radijallahu ‘anh, koji je odbio osim da hrom uđe u Džennet. Pa je izašao u borbu u svojoj –šta misliš, brate moj, kojoj godini ? Četrdesetoj ? Pedesetoj ? Ili šezdesetoj ? Možda u sedamdesetoj ? Izašao je, brate moj, u borbu u svojoj osamdesetoj godini i preselio. Ako budeš razmišljao o svome položaju i ugledu, da li da ih založiš za Allahovu vjeru ili ne, nimalo se ne dvoumi, već se prisjeti Nedžašija i Sa'd b. Mu'aza, radijallahu ‘anhuma. Ako budeš razmišljao o dobročinstvu i skromnosti, primjetiš kod sebe pomanjkanje istog, nimalo ne čekaj, već se prisjeti Sa'da b. Rebi'e, radijallahu anh, koji je tražio od svoga brata muhadžira Abdurrahmana b. Avfa da izabere sebi jednu od njegovih žena, pa da je Sa'd pusti i njome se oženi njegov brat, i da pored toga, uzme sebi polovinu njegova imetka !!! Pa, gdje li smo mi spram ovih ljudi. Prisjeti se Ebu-Talhe el-Ensarija, radijallahu ‘anh, koji je, nakon što su objavljene riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 

„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete udjeljivali od onog što volite“ 

, udjelio što je najbolje posjedovao: veliku baštu koja je bila u blizini mesdžida Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada je u pitanju čuvanje tajni i povjerljivih stvari, prisjetimo se Huzejfe, radijallahu ‘anh. Prisjeti se Ebu-Muse el-Eš'arija, radijallahu ‘anh, njegovog ibadeta, učenja Kur'ana i noćnog namaza iza kojeg bi se noću iskupljali Ashabi i slušali njegovo učenje Kur'ana. Kada je u pitanju skromnost prisjeti se tabi'ina Uvejsa el-Karenija.

I tako u svim stvarima koje nedostaju našoj islamskoj ličnosti, a njih je, doista, mnogo. Teško ih je pobrojati. Možda, ono što imamo pri sebi lakše je nabrojati. Pogledamo li današnje stanje muslimana, vidjet ćemo da među njima nedostaje: iskrenosti, uzora, učenjaka s islamskim znanjem, da'ija koji pozivaju Allahovoj vjeri, ustrajnosti, odgoja, znanja i rada po njemu, iskorištavanja vremena u pokornosti Uzvišenom Allahu, brige o sunnetima, nafilama, dobrovoljnim djelima, žrtve za Allahovu vjeru, visokih moralnih vrijednosti, lijepog ophođenja među samim vjernicima, ispravnog odgoja djece, porodica i mnogo čega drugog. Ovo su samo neki vidljivi nedostaci u našem islamskom društvu.

Kako otklonuti ove a i druge nedostatke ?

Ono što je najbitnije jeste da moramo voditi računa o djelima naših srca. Moramo se čuvati mrtvila i gruboće naših srca. Moramo se zapitati ako vidimo da Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi, riječi Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i riječi prvih generacija ne ostavljaju traga na nas. Pogledajte Aišu, radijallahu ‘anha, kako  se zabrinula za nagradu umre kada je dobila mjesečno pranje u toku hadža i pogledajte današnje muslimane kojima prilike i prilike za dobrim djelima prolaze, međutim, ni najmanje se ne brinu za to. Pogledajte Usamu b. Zejda, radijallahu ‘anhuma, koji je u svojim ranim godinama dostigao vrhunac ove vjere, kako je reagovao kada ga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio što je ubio čovjeka koji je pred samo svoje ubistvo izrekao šehadet. Šta je rekao Usama ? Poželio je da je tog dana primio islam ! Pogledajte ostale ashabe.  

Većina njih je živjela oskudno, teškim životom. Međutim, kada su Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jedne prilike došli siromasi, oskudno obučeni, gotovo bez odjeće na sebi, njihovo stanje je mnogo pogodilo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što ga je navelo da se popne na minber i podstakne na udjeljivanje. Subhanallah ! Šta da siromasi udjele siromasima ?! Međutim, kako stoji u vjerodostojnom hadisu, Ashabi bi odlazili na pijacu i radili kao nosači, kako bi zaradili i udijelili sadaku svojoj braći.

Danas mi, kada nas smijene s jednog položaja na drugi, usljed čega se smanje i naša primanja, negodujemo. Zbog čega? Zbog toga što naša porodica nije navikla da živi skromnije i oskudnije, nije navikla da njena potrošačka korpa bude manja i oskudnija. Subhanallah ! A siromasi muslimani i nevoljnici, naše sestre udovice, koji uopće i ne znaju za tu tzv. potrošačku korpu, za njih se nikada i ne zapitamo: kako žive i možemo li im mi kako pomoći i olakšati im život. Kada je u pitanju naša porodica možemo raditi i po dva posla dnevno samo da se ne osjeti razlika u porodici. Samo da nam supruga ne kaže: „ Šta je sada ovo ? Kakve su ovo namirnice ? Zar nismo prije uzimali američke proizvode, šta će nam sada kineski proizvodi ?“ Međutim, kada nam se naredi da udjelimo drugim muslimanima, svojoj braći i sestrama, vidiš nas škrte i što više starimo, naša škrtost i sebičnost se povećava. Neka nam ovo bude na umu pri izgradnji naše islamske ličnosti. Neka nam bude na umu hadis propalice i poruka koju taj hadis nosi sa sobom. Neka nam bude na umu hadis Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegova požrtvovanost za dobrim djelima.

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna. Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

IZGRADNJA ISLAMSKE LIČNOSTI

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

Od osobina istinskih vjernika jeste i ta da stalno teže velikim i visokim ciljevima. Nastoje da svaki dan budu bolji. Trude se da upotpunjuju svoju islamsku ličnost.

Danas, čini nam se, više nego ikada, islamski ummet je u potrebi za potpunom islamskom ličnošću. Neophodno je da svaki vjernik i vjernica, musliman i muslimanka, nastoje da izgrade i upotpune svoju ličnost, jer, vjera islam je potpuna vjera. Ono čemu poziva vjera islam i što nudi, doista, je potpuno, sveobuhvatno, precizno, bez ikakve kontradiktornosti. Zar Uzvišeni Allah nije rekao: 

 „..Danas sam vam vašu vjeru usavršio..“ (Prijevod značenja El- Maida3.) 

Allahu, subhanehu ve te'ala, hvala kada nas je učinio od najboljeg naroda koji se ikada pojavio i kada je našu vjeru učinio najpotpunijom vjerom, naš

Šerijat najpotpunijim Šerijatom. Šerijati prijašnjih poslanika – kako kaže šejhulislam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, – u odnosu na Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svi su manjkavi. Upravo ovo i jeste značenje hadisa kojeg bilježi imam Buharija u kojem Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Doista, primjer mene i vjerovjesnika prije mene je poput primjera čovjeka koji je sagradio kuću i uljepšao je osim na jednom uglu gdje je nedostajala jedna cigla. Ljudi su stali obilaziti građevinu, diviti joj se i govoriti: ‘Da je samo još ova cigla stavljena!’ Ja sam ta cigla i pečat svih vjerovjesnika.“ (Buharija, 3271; Muslim, 4239)

Dakle, naš Šerijat u odnosu na prethodne Šerijate sigurno je najpotpuniji erijat. Neki od prethodnih Šerijata akcenat su davali halalu i haramu, poput Šerijata Musa'a, ‘alejhisselam. Neki su posvećivali pažnju djelima srca, poput Šerijata Isa'a, ‘alejhisselam. Dok, naš Šerijat, Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potpun je u svim segmentima, na svim poljima. U njemu je pojašnjenje za svaku stvar. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao:

„ Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. “ (Prijevod značenja El-En'am, 38.)

Tako se i od svakog istinskog vjernika i vjernice traži da upotpune svoju islamsku ličnost, da se poistovjete sa svojom vjerom, da posvjedoče istinitost onoga čemu ona poziva a ne da svojim životom i primjerom daju lošu sliku islama. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

„ Doista sam poslan da upotpunim plemeniti moral !“ (Buharija u „Edebul-mufredu“, 273; Hakim, 2/613) 

Od nas se traži da svoju ličnost izgradimo i uskladimo prema Šerijatu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da svoju ličnost upotpunimo prema Allahovoj Objavi, a ne prema našim prohtjevima i strastima, prema našim razumima.

Subhan'Allah !!! Zar da damo prednost našim manjkavim razumima nad potpunim Allahovim Šerijatom ? Zar da se u našim svakodnevnim problemima vraćamo našim razumima, našem slabašnom razumijevanju, a ne pravednom i postojanom Šerijatu ? Naš Uzvišeni Gospodar naredio nam je da uđemo u Njegovu vjeru potpuno, da se prihvatimo svih propisa islama, svih djelova imana i islama, da vjeri islamu priđemo sa svih njenih vrata. Od nas se ne traži samo znanje, niti samo ibadet, niti samo lijepo ponašanje, ili samo poznavanje adaba i pridržavanje za iste, već se od nas traži sve ovo. Od nas se traži da obožavamo svoga Gospodara svim spomenutim.

Neophodno je da islamska ličnost bude prepoznatljiva po znanju, ali po i ibadetu, i ahlaku, visokim moralnim vrijednostima, lijepim ophođenjem sa svim Allahovim stvorenjima.

Budemo li tražili potpunu islamsku ličnost, sigurno ćemo je naći. Naći ćemo je pri islamskim velikanima na čijem čelu se nalazi Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njena potpunost više su nam nego jasni, samo nam nedostaje ubjeđenja. Takođe, ličnosti Ashaba ! Zar Ebu-Bekrova, radijallahu ‘anh, ličnost nije bila potpuna ?! Svakako !

Imam Muslim bilježi od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: 

„ Ko je danas od vas osvanuo kao postač ?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „ Ko je od vas ispratio dženazu?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas nahranio siromaha?“ Ebu- Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas posjetio bolesnika?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Zatim, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na sve to reče: „Neće se naći ove stvari kod jednog čovjeka a da neće ući u Džennet!“ (Muslim, 1707 )

Ukoliko čovjek stane i bude nemaran u izgrađivanju i usavršavanju svoje ličnosti, doista, priziva sebi veliku opasnost. Pogledamo li se vidjet ćemo da klanjamo, učimo Kur'an, postimo, ko je u mogućnosti ode na hadž, ponešto i udjelimo; međutim, kada je u pitanju naš odnos s drugima, primjetit ćeš većinu nas da smo u tome manjkavi. I je li to problem ? Ne samo da je problem, već je to itekao opasno po nas.

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitao svoje ashabe:

„ Znate li ko je propalica ?“ Ashabi su rekli: „Propalica je kod nas onaj koji nema ni dinara ni dirhema.“ Na to im Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Istinski propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom …“

– Subhanallah !!! Pogledajte čovjek s namazom, postom i zekatom propalica, stradalnik, gubitnik ?! Kako to ?!- Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjava pa kaže: 

„ Doći će a opsovao je ovoga, potvorio ovoga, imetak ovoga uzeo bespravno-pojeo, ovoga udario.“  

– Subhanallah ! Pogledajte samo koliko se ovih stvari nalazi pri nama ! Nismo nikoga ubili, ali, jesmo narušili tuđu čast, opsovali ovoga, potvorili onoga, ogovorili trećega, zavadili četvrtog i petog ! Koliko li smo učinili ovih grijeha i ovih sramota, pa, da li se ikada zapitamo za naše stanje na Sudnjem danu, zapitamo li se hoćemo li biti u skupini propalica i gubitnika ?! Allaha molimo za popravak i spas ! Šta će se desiti s propalicom na Sudnjem danu ? Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Od njegovih dobrih djela dat će se ovome, pa će se dati i ovome, pa, ukoliko se sva njegova dobra djela potroše prije nego li izmiri i iskupi se za svoje ezijjete, uzet će se od loših djela onih kojima je učinjeno nasilje i staviti na njegova loša djela, sve dok ne bude bačen u Vatru.“ (Ahmed, 7686) 

Dakle, nemarnost u odgoju, popravku, izgradnji i upotpunjavanju svoje ličnosti, velika je opasnost na Ahiretu kao i na Dunjaluku. Ukoliko čovjekova ličnost bude slaba i manjkava u imanu, može vrlo lahko potpasti pod grijehe, duševno nezadovoljstvo, neustrajavanje u dobrim djelima, što sve dovodi do gruboće srca. Primjetit ćemo da naše ličnosti nisu izgrađene kada su u pitanju naše kuće, naše porodice. Među bračnim drugovima nema lijepog ophođenja, prema djeci nema milosti, kućom ne vlada blagost, a Allah, subhanehu ve te'ala, kada nekoj kući i njenim stanovnicima želi dobro među njih ubaci blagost , da među njima boravi blagost .

Zatim ćemo naći da naše ličnosti nisu izgrađene kada smo mi sami u pitanju, braća i sestre, vjernici i vjernice. Manjkavost i neizgrađenost u našim odnosima, sigurno dovodi do kidanja bratskih veza, mržnje i odbacivanja, udaljavanja jednih od drugih. Nema skromnosti niti žrtve ! Nema širokih prsa niti osmjeha na licu svome bratu ! Ali zato ima ostavljanja i napuštanja braće, prezira i zavisti, mračila na licu, pogrdnih riječi, psovki.

Pogledajte samo ovaj naš svakidašnji primjer. Priča jedan brat: 

„ Odlazeći do mesdžida vidio sam kako se u abdestani, gdje se ljudi abdeste, susreću dva čovjeka, selame i grle, ozarenih lica. Vjerovatno je jedan od njih bio na putovanju i nisu se dugo vidjeli. Nastavili su sa svojom pričom čak i kada su ušli u mesdžid gdje su već neki klanjali. Čulo se kako pitaju jedan drugog za zdravlje, posao i tako. Odužilo se njihovo stajanje. Jedan od braće je htio da ih upozori da su ušli u mesdžid i da bi trebali malo stišati glasove, ako već ne misle klanjati tehijjetul-mesdžid. Kad upravo u tom trenutku ustao je muezzin i proučio ikamet za namaz. Ali i oni su i dalje, tokom ikameta pričali. Prišao im je ovaj brat i rekao: ‘Magarci jedni, klanjajte !’ Nakon što se vratio od njih, uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: ‘Oni neće klanjati !’ Pogledao me je zbunjeno i rekao: ‘Kako neće klanjati ?!’ Ponovo sam mu i potvrdio: ‘Brate moj, oni neće klanjati !’ ‘Kako neće klanjati ?!’ – progovarao je zbunjeno. Upitao sam ga: ‘Je li propisan namaz magarcu ?! Magarac ne klanja !’ Postidio se i rekao: ‘Izvini brate.’ ‘Ne izvinjavaj se meni već njima i znaj da ovo sigurno nije metoda u pozivanju. Na ovakav način, samo mi gubimo.'“

Zatim, naći ćemo da se zbog naših neizgrađenih ličnosti, drugi ljudi, obični ljudi, udaljavaju od nas. I ne samo od nas već i od onoga što nosimo od vjere. Pretpostavite da je tu jedan musliman koji redovno obavlja namaze u džem'atu, ispunjava obaveze ove vjere, kloni se harama, svoj spoljašnji izgled uskladi s propisima ove vjere i ostalo što je potrebno, međutim, prema svom unutrašnjem odgoju, odgoju srca bude nemaran, pa, bude grub i osor u ophođenju s drugim ljudima, bude pronevjeravao obećanja i emanete, bude lagao, potvarao i ogovarao druge. Ovakva njegova djela, kakav će trag ostaviti na običan narod ? Hoćeli ga hvaliti ? Ponositi se njime ? Preporučivati ga drugima ? Nikako ! Sav narod će osuđivati i koriti, i ne samo njega, već i sve one koji se u svom spoljašnjem izgledu poistovjećuju s njim. Dakle, taj musliman svojim postupcima ne samo da čini sebi nasilje, već i svim vjernicima. Naprotiv, čini nasilje i ovoj lijepoj vjeri, prezentirajući je ljudima u potpuno drugačijem izgledu, potpomažući na takav način nevjernike u iskrivljavanju prave slike islama. Zbog toga je izgradnja i upotpunjavanje naše islamske ličnosti veoma bitno.

Naša osnovna zadaća: obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, poziv njemu i promicanje islamskih vrijednosti, nisu ograničeni vremenom i prostorom. To treba da traje tokom cijelog našeg života. Zbog toga je potrebno da izgradimo svoje islamske ličnosti, odgojimo ih i naročito pripremimo za dane koji nam predstoje. Sjetimo se Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegove ličnosti u vremenu odmetanja mnogih plemena od islama. Sjetimo se imama Ahmeda, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti s čijom su ustrajnošću i postojanošću opstale hiljade muslimana, koji su samo čekali šta će imam Ahmed reći. Sjetimo se šejhulislama Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti, njegove ustrajnosti u borbi protiv Tatara, filozofa i ostalih neprijatelja islama. Sjetimo se onoga čega ili koga su se i oni prisjećali. Kada im se reklo: „ Izgradite i upotpunite svoje ličnosti “, prisjetili su se i vratili nikome drugom do Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prvim generacijama.

Zato, Allahov robe, ukoliko treba da popraviš islamsko znanje kod sebe, prisjeti se Ibnu- Abbasa i Ibnu-Mes'uda, radijallahu ‘anhum, prisjeti se Mu'az b. Džebela, radijallahu ‘anh, nejvećeg poznavaoca halala i harama, onoga koji će biti predvodnik učenjaka na Sudnjem danu. Kada je u pitanju tvoj hifz prisjeti se Ebu- Hurejre, radijallahu ‘anh, i njegova noćnog ustajanja, dok drugi spavaju, kako bi ponavljao hadise. Kada je u pitanju žrtva za ovu vjeru, za što moramo izgraditi i odgojiti svoje duše, prisjetimo se žrtve Mus'ab b. Umejra, radijallahu ‘anh, mladića koji je žrtvovao sve da bi ušao i otvorio Medinu, tadašnji Jesrib, Kur'anom. Prisjetimo se Hamze i Ebu- Dudžane, radijallahu ‘anhuma, na Uhudu, Ebu-Zerra, radijallahu ‘anh, na Tebuku. Prisjetimo se Hubejba b. Adija koji je ostao postojan u svojoj vjeri do svoje posljednje kapi krvi. Prisjetimo se žrtve i rada za islam Amra b. El-Džemuha, radijallahu ‘anh, koji je odbio osim da hrom uđe u Džennet. Pa je izašao u borbu u svojoj –šta misliš, brate moj, kojoj godini ? Četrdesetoj ? Pedesetoj ? Ili šezdesetoj ? Možda u sedamdesetoj ? Izašao je, brate moj, u borbu u svojoj osamdesetoj godini i preselio. Ako budeš razmišljao o svome položaju i ugledu, da li da ih založiš za Allahovu vjeru ili ne, nimalo se ne dvoumi, već se prisjeti Nedžašija i Sa'd b. Mu'aza, radijallahu ‘anhuma. Ako budeš razmišljao o dobročinstvu i skromnosti, primjetiš kod sebe pomanjkanje istog, nimalo ne čekaj, već se prisjeti Sa'da b. Rebi'e, radijallahu anh, koji je tražio od svoga brata muhadžira Abdurrahmana b. Avfa da izabere sebi jednu od njegovih žena, pa da je Sa'd pusti i njome se oženi njegov brat, i da pored toga, uzme sebi polovinu njegova imetka !!! Pa, gdje li smo mi spram ovih ljudi. Prisjeti se Ebu-Talhe el-Ensarija, radijallahu ‘anh, koji je, nakon što su objavljene riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 

„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete udjeljivali od onog što volite“ 

, udjelio što je najbolje posjedovao: veliku baštu koja je bila u blizini mesdžida Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada je u pitanju čuvanje tajni i povjerljivih stvari, prisjetimo se Huzejfe, radijallahu ‘anh. Prisjeti se Ebu-Muse el-Eš'arija, radijallahu ‘anh, njegovog ibadeta, učenja Kur'ana i noćnog namaza iza kojeg bi se noću iskupljali Ashabi i slušali njegovo učenje Kur'ana. Kada je u pitanju skromnost prisjeti se tabi'ina Uvejsa el-Karenija.

I tako u svim stvarima koje nedostaju našoj islamskoj ličnosti, a njih je, doista, mnogo. Teško ih je pobrojati. Možda, ono što imamo pri sebi lakše je nabrojati. Pogledamo li današnje stanje muslimana, vidjet ćemo da među njima nedostaje: iskrenosti, uzora, učenjaka s islamskim znanjem, da'ija koji pozivaju Allahovoj vjeri, ustrajnosti, odgoja, znanja i rada po njemu, iskorištavanja vremena u pokornosti Uzvišenom Allahu, brige o sunnetima, nafilama, dobrovoljnim djelima, žrtve za Allahovu vjeru, visokih moralnih vrijednosti, lijepog ophođenja među samim vjernicima, ispravnog odgoja djece, porodica i mnogo čega drugog. Ovo su samo neki vidljivi nedostaci u našem islamskom društvu.

Kako otklonuti ove a i druge nedostatke ?

Ono što je najbitnije jeste da moramo voditi računa o djelima naših srca. Moramo se čuvati mrtvila i gruboće naših srca. Moramo se zapitati ako vidimo da Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi, riječi Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i riječi prvih generacija ne ostavljaju traga na nas. Pogledajte Aišu, radijallahu ‘anha, kako  se zabrinula za nagradu umre kada je dobila mjesečno pranje u toku hadža i pogledajte današnje muslimane kojima prilike i prilike za dobrim djelima prolaze, međutim, ni najmanje se ne brinu za to. Pogledajte Usamu b. Zejda, radijallahu ‘anhuma, koji je u svojim ranim godinama dostigao vrhunac ove vjere, kako je reagovao kada ga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio što je ubio čovjeka koji je pred samo svoje ubistvo izrekao šehadet. Šta je rekao Usama ? Poželio je da je tog dana primio islam ! Pogledajte ostale ashabe.  

Većina njih je živjela oskudno, teškim životom. Međutim, kada su Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jedne prilike došli siromasi, oskudno obučeni, gotovo bez odjeće na sebi, njihovo stanje je mnogo pogodilo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što ga je navelo da se popne na minber i podstakne na udjeljivanje. Subhanallah ! Šta da siromasi udjele siromasima ?! Međutim, kako stoji u vjerodostojnom hadisu, Ashabi bi odlazili na pijacu i radili kao nosači, kako bi zaradili i udijelili sadaku svojoj braći.

Danas mi, kada nas smijene s jednog položaja na drugi, usljed čega se smanje i naša primanja, negodujemo. Zbog čega? Zbog toga što naša porodica nije navikla da živi skromnije i oskudnije, nije navikla da njena potrošačka korpa bude manja i oskudnija. Subhanallah ! A siromasi muslimani i nevoljnici, naše sestre udovice, koji uopće i ne znaju za tu tzv. potrošačku korpu, za njih se nikada i ne zapitamo: kako žive i možemo li im mi kako pomoći i olakšati im život. Kada je u pitanju naša porodica možemo raditi i po dva posla dnevno samo da se ne osjeti razlika u porodici. Samo da nam supruga ne kaže: „ Šta je sada ovo ? Kakve su ovo namirnice ? Zar nismo prije uzimali američke proizvode, šta će nam sada kineski proizvodi ?“ Međutim, kada nam se naredi da udjelimo drugim muslimanima, svojoj braći i sestrama, vidiš nas škrte i što više starimo, naša škrtost i sebičnost se povećava. Neka nam ovo bude na umu pri izgradnji naše islamske ličnosti. Neka nam bude na umu hadis propalice i poruka koju taj hadis nosi sa sobom. Neka nam bude na umu hadis Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegova požrtvovanost za dobrim djelima.

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna. Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

KOLIKO ŽIVIMO SA KUR’ANOM ?

Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.

Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….

Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.

Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)

 

ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?

 

Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”

Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:

 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).

 

Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??

Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??

Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?

Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?

Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?

Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?

Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.

Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 

” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)

Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 

Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.

“l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)

      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________

KOLIKO ŽIVIMO SA KUR’ANOM ?

Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.

Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….

Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.

Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)

 

ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?

 

Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”

Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:

 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).

 

Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??

Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??

Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?

Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?

Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?

Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?

Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.

Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 

” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)

Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 

Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.

“l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)

      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________

OSTAVLJANJE NAMAZA

Piše Esad Mahmutović, islamski Univerzitet Kuwajt.

Obavljanje namaza je drugi od pet islamskih šartova. Ujedno i najbitniji nakon šehadeta. I znaj dragi brate i cijenjena sestro da je namaz radost za vjernike, i slast za njihove duše, i bašča za bogobojazne, i milost Allahova Njegovim iskrenim robovima. U njemu oni nalaze svoj smiraj i raduju se njegovom dolasku, u njemu se nalaze tajne koje ne može saznati osim onaj ko mu iskreno i sa srcem priđe. I kada bi govorili o vrijednosti ovog Allahovog farza, trebalo bi nam puno vremena da to spomenemo i opet ne bismo bili u stanju sve spomenuti, zbog njegove veličine i značaja kod Milostivog Gospodara. A nije ni čudo kada je to najbitnija stvar ove vjere nakon šehadeta.

Zato ćeš naći na puno mjesta u Allahovoj knjizi i Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spomen o ovom farzu, njegovoj obaveznosti, načinu obavljanja, vrijednosti te kazni onoga ko ga ostavi ili biva prema njemu nemaran. Znajući stanje muslimana danas i njihov odnos prema ovom farzu, smatram da je ovo najbitnija tema nakon govora o tevhidu i  borbi protiv širka. Kako da ne, kada je tevhid temelj islama a namaz njegov stub. Šta misliš, o muslimanu, da li je moguće da postoji građevina bez temelja ?! I da li je moguće da građevina bude bez stubova ?! Svakako da ne ! Bez temelja ona ne postoji, a kakva joj je svrha ukoliko ta ista nema svoje stubove. 

Zašto se onda veliki broj ljudi, da ne kažemo većina, zavarava time da im je obećan Džennet samim time što nose muslimanska imena. Ovu vjeru ne sačinjavaju imena već ubjeđenje i djelo. Zatim puno je onih koji misle da će steći nagradu nakon svoje smrti te zaraditi Džennet bez uvjerenja i bez djela samo zato što nose muslimanska imena. Ili možda što se nadaju šefa`atu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili možda zato što je neko od njih bio dobar na dunjaluku pa misli da ako ga ljudi toliko hvale da mu je već unaprijed određeno mjesto na ahiretu. Tako mi Allaha nema plate za čovjeka osim ono što svojim radom zasluži, niti ima nagrade na ahiretu osim ono što svojim djelima stekne. 

Da li će neko dobiti platu u nekoj firmi samim nošenjem određenog imena?! Ne ! Pa zar misli neko da će dobiti vječnu nagradu i milost Uzvišenog Allaha, samim tim što se zove muslimanskim imenom te nakon svoje smrti dovoljno je da mu se prouči Kur`an ili samo Jasin te da će time njegov kraj biti sretan i uspješan. 

Žalosno je ovakvo uvjerenje i zli su postupci onih koji ovako misle i rade. Međutim oni kojima su se osladile pare te ne vide ništa drugo osim njih, ne uče niti podstiču ljude na obavljanje namaza, niti govore o njegovoj obaveznosti. Koliko ste puta u džamijama čuli hutbu na ovu temu. A koliko puta ste vidjeli kako se kapci na očima ljudi sklapaju želeći da što prije otklanjaju dva rekata Džume, a zatim trljajući svoje ruke govore: “ Sad sam sedam dana miran ”. Žalosno. 

Tačno je da ove teme bole veliki broj ljudi a ponekad i čitave institucije, međutim govor o njima je obaveza a šutnja o njima je grijeh. Neko će reći da se time pravi razdor među muslimanima. Mi kažemo da džem'ata muslimana zapravo i nema bez tevhida i namaza. Zar nisi dragi brate čuo za hadis Allahovog Poslanika, alejhisselam, u kojem kaže:

” Ili ćete poravnati safove ili će vam Allah razjediniti srca “

 

tj. nećete biti jedinstveni. Zamisli. Neće biti jedinstva muslimana ako im safovi u namazu budu krivi ! Šta je tek onda kada ne budu imali namaza. Slavljen neka je Allah. Zato nemojte govoriti o jedinstvu muslimana prije njihovog jedinstva u Allahovim kućama i to na način kako je to Uzvišeni Allah naredio. 

U ovoj skromnoj studiji ne želim da pišem o vrijednosti namaza niti o načinu njegovog obavljanja. Želim da spomenem propise vezane za onoga ko ga ostavi, te grijeh koji proizilazi iz toga. 

Ajeti o ostavljanju namaza. 

– Kaže Allah, džellešanuhu, u prijevodu značenja ajeta:

” A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će GAJJ pronaći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući. “ (Merjem, 59-60) 

Kaže ibn Abbas u komentaru ovog ajeta: ” Ne znači da su ostavili namaz u potpunosti, već da ga nisu obavljali u njegovom vremenu “.

Kaže Kasim ibn Muhajmir: ” Izostavljali su njegovo pravo vrijeme, jer je njegovo potpuno ostavljanje kufr – nevjerstvo “.

Kaže Kurezi: ” Ostavljanje u ajetu znači da ga nisu obavljali u džematu “.

Sva ova mišljenja su ispravna jer svako od njih ulazi u ostavljanje namaza, iako se ove vrste razlikuju same po sebi.

Šta je to Gajj ?

– kaže ibn Abbas: propast; 

– kaže Katade: zlo, 

– kaže ibn Mesud: dolina u Džehennemu velike dubine i odvratnog jela.

Također kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izršavaju “. (Al-Maun, 4-5)

Kaže Sad ibn Vekkas:

” Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ko su oni koji su nemarni prema svome namazu, pa je rekao: “To su oni koji ne obavljaju svoje namaze na vrijeme “.

To je ujedno i osobina munafika-licemjera, da su nemarni prema namazu, ustaju na namaz lijeno i ne spominju Allaha osim malo.

Pogledaj šta Kaže Uzvišeni, Subhanehu ve Te'ala, u prijevodu ajeta: 

” Šta vas je dovelo u Sekar ? Reći će: ” Nismo namaz obavljali “. (Al-Mudessir, 42-43) 

– Kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” O vjernici neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine biće sigurno izgubljeni “. (Al-Munafikun, 9) 

Kažu komentatori Kur`ana da se pod sjećanjem na Allaha u ajetu misli na pet dnevnih namaza. Zato onaj koga njegov imetak ili djeca odvrate od obavljanja namaza sigurno će propasti na dunjaluku i na ahiretu, jer svaka blagodat je od Uzvišenog Allaha, a namaz i sjećanje na Allaha, ‘azze ve dželle, jeste zapravo zahvala na tome. 

Hadisi o ostavljanju namaza.

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Prvo za šta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu od svojih djela jeste namaz, ako on bude valjan uspjeće i biće spašen, a ako ne bude valjan propašće “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ugovor između nas i njih jeste namaz, ko ga ostavi počinio je kufr (nevjerstvo) “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Između roba-čovjeka i nevjerstva je ostavljanje namaza “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve  sellem: 

” Ko bude čuvao svoj namaz biće mu to svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu, a ko ne bude čuvao svoj namaz neće mu biti on svjetlo niti dokaz niti spas na Sudnjem danu i biće na Sudnjem danu sa faraonom, Karunom, Hamanom i Ubej ibn Halefom.» (Ahmed, ibn Hiban) 

Kažu neki učenjaci da će onaj ko ne bude obavljao namaz biti proživljen sa ovom četvoricom. Zato što ga od namaza odvraća ili imetak ili vlast ili služba ili trgovina. Pa ako ga odvrati od namaza njegov imetak biće proživljen sa Karunom, ako ga odvrati vlast biće proživljen sa faraonom, ako ga odvrati služba biće proživljen sa Hamanom a ako ga odvrati njegova trgovina sa Ubej ibn Halefom poznatim trgovcem Mekke”. 

Izreke prvih generacija o neklanjanju namaza.

– Prenosi imam Malik u Muvetta` da je Omeru, radijAllahu anhum, kada je bio proboden rečeno: “Namaz o vladaru pravovjernih”, pa je rekao: “Da, jer nema udjela u Islamu onaj ko ostavi namaz, tj. nema ništa sa Islamom, zatim je klanjao a iz rane mu je tekla krv “.

– Kaže Abdullah ibn Sekik, radijAllahu anhum: 

” Nisu drugovi Allahovog Poslanika smatrali ostavljanje nekog djela kufrom osim namaza”. (Tirmizi)

– Kaže ibn Mesud radijAllahu anhu: ” Ko ne klanja taj nema vjere “.

– Kaže ibn Hazm: “Nema većeg grijeha nakon širka od neklanjanja namaza u njegovo vrijeme i nepravednog ubistva vjernika  “.

– Kaže Ibrahim En Nehai: “Ko ostavi namaz postao je kafir (nevjernik)”.

Ovu su samo neki od Ajeta, hadisa i izreka prvih generacija koje govore o kazni onoga ko ne klanja namaz. Zato onaj ko ima trunku imana u svojim prsima shvatiće da je stvar jako ozbiljna. A kako i ne bi bila kada veliki broj islamskih učenjaka smatra onoga ko ostavi namaz nevjernikom. A teško se nevjernicima od Džehennemske vatre. 

Ovdje također želimo da ukažemo na jednu jako bitnu stvar ili krivo ubjeđenje koje se nalazi kod velikog broja ljudi. Inače gotovo svaki musliman smatra i vjeruje da je zinaluk veliki grijeh. Svaki musliman zna da je pijenje alkohola veliki grijeh, da je jedenje svinjskog mesa veliki grijeh, da je krađa veliki grijeh, da je jedenje imetka siročeta veliki grijeh, da je ženidba sa svojom sestrom ili majkom veliki grijeh – čak kod ljudi nezamisliv. 

Znaj dragi brate i cijenjena sestro muslimanko koji jos uvijek ne obavljate ili djelimično obavljate ovu islamsku dužnost tj. namaz, da je njegovo ostavljanje veći grijeh kod Uvišenog Allaha od ovih velikih grijeha koje smo spomenuli i od kojih se ježi koža ne samo muslimanu nego svakom razumnom čovjeku. 

Zato požuri ka oprostu svoga Gospodara. I ne odlaži taj momenat do momenta kad se skupe da ti klanjaju dženazu, jer tada je već kasno !!!

Islamski časopis – El-Asr br. 13

OSTAVLJANJE NAMAZA

Piše Esad Mahmutović, islamski Univerzitet Kuwajt.

Obavljanje namaza je drugi od pet islamskih šartova. Ujedno i najbitniji nakon šehadeta. I znaj dragi brate i cijenjena sestro da je namaz radost za vjernike, i slast za njihove duše, i bašča za bogobojazne, i milost Allahova Njegovim iskrenim robovima. U njemu oni nalaze svoj smiraj i raduju se njegovom dolasku, u njemu se nalaze tajne koje ne može saznati osim onaj ko mu iskreno i sa srcem priđe. I kada bi govorili o vrijednosti ovog Allahovog farza, trebalo bi nam puno vremena da to spomenemo i opet ne bismo bili u stanju sve spomenuti, zbog njegove veličine i značaja kod Milostivog Gospodara. A nije ni čudo kada je to najbitnija stvar ove vjere nakon šehadeta.

Zato ćeš naći na puno mjesta u Allahovoj knjizi i Sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, spomen o ovom farzu, njegovoj obaveznosti, načinu obavljanja, vrijednosti te kazni onoga ko ga ostavi ili biva prema njemu nemaran. Znajući stanje muslimana danas i njihov odnos prema ovom farzu, smatram da je ovo najbitnija tema nakon govora o tevhidu i  borbi protiv širka. Kako da ne, kada je tevhid temelj islama a namaz njegov stub. Šta misliš, o muslimanu, da li je moguće da postoji građevina bez temelja ?! I da li je moguće da građevina bude bez stubova ?! Svakako da ne ! Bez temelja ona ne postoji, a kakva joj je svrha ukoliko ta ista nema svoje stubove. 

Zašto se onda veliki broj ljudi, da ne kažemo većina, zavarava time da im je obećan Džennet samim time što nose muslimanska imena. Ovu vjeru ne sačinjavaju imena već ubjeđenje i djelo. Zatim puno je onih koji misle da će steći nagradu nakon svoje smrti te zaraditi Džennet bez uvjerenja i bez djela samo zato što nose muslimanska imena. Ili možda što se nadaju šefa`atu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili možda zato što je neko od njih bio dobar na dunjaluku pa misli da ako ga ljudi toliko hvale da mu je već unaprijed određeno mjesto na ahiretu. Tako mi Allaha nema plate za čovjeka osim ono što svojim radom zasluži, niti ima nagrade na ahiretu osim ono što svojim djelima stekne. 

Da li će neko dobiti platu u nekoj firmi samim nošenjem određenog imena?! Ne ! Pa zar misli neko da će dobiti vječnu nagradu i milost Uzvišenog Allaha, samim tim što se zove muslimanskim imenom te nakon svoje smrti dovoljno je da mu se prouči Kur`an ili samo Jasin te da će time njegov kraj biti sretan i uspješan. 

Žalosno je ovakvo uvjerenje i zli su postupci onih koji ovako misle i rade. Međutim oni kojima su se osladile pare te ne vide ništa drugo osim njih, ne uče niti podstiču ljude na obavljanje namaza, niti govore o njegovoj obaveznosti. Koliko ste puta u džamijama čuli hutbu na ovu temu. A koliko puta ste vidjeli kako se kapci na očima ljudi sklapaju želeći da što prije otklanjaju dva rekata Džume, a zatim trljajući svoje ruke govore: “ Sad sam sedam dana miran ”. Žalosno. 

Tačno je da ove teme bole veliki broj ljudi a ponekad i čitave institucije, međutim govor o njima je obaveza a šutnja o njima je grijeh. Neko će reći da se time pravi razdor među muslimanima. Mi kažemo da džem'ata muslimana zapravo i nema bez tevhida i namaza. Zar nisi dragi brate čuo za hadis Allahovog Poslanika, alejhisselam, u kojem kaže:

” Ili ćete poravnati safove ili će vam Allah razjediniti srca “

 

tj. nećete biti jedinstveni. Zamisli. Neće biti jedinstva muslimana ako im safovi u namazu budu krivi ! Šta je tek onda kada ne budu imali namaza. Slavljen neka je Allah. Zato nemojte govoriti o jedinstvu muslimana prije njihovog jedinstva u Allahovim kućama i to na način kako je to Uzvišeni Allah naredio. 

U ovoj skromnoj studiji ne želim da pišem o vrijednosti namaza niti o načinu njegovog obavljanja. Želim da spomenem propise vezane za onoga ko ga ostavi, te grijeh koji proizilazi iz toga. 

Ajeti o ostavljanju namaza. 

– Kaže Allah, džellešanuhu, u prijevodu značenja ajeta:

” A njih smijeniše zli potomci, koji namaz napustiše i za požudama pođoše; oni će GAJJ pronaći; ali oni koji su se pokajali, i vjerovali, i dobro činili, njima se neće nikakva nepravda učiniti, oni će u Džennet ući. “ (Merjem, 59-60) 

Kaže ibn Abbas u komentaru ovog ajeta: ” Ne znači da su ostavili namaz u potpunosti, već da ga nisu obavljali u njegovom vremenu “.

Kaže Kasim ibn Muhajmir: ” Izostavljali su njegovo pravo vrijeme, jer je njegovo potpuno ostavljanje kufr – nevjerstvo “.

Kaže Kurezi: ” Ostavljanje u ajetu znači da ga nisu obavljali u džematu “.

Sva ova mišljenja su ispravna jer svako od njih ulazi u ostavljanje namaza, iako se ove vrste razlikuju same po sebi.

Šta je to Gajj ?

– kaže ibn Abbas: propast; 

– kaže Katade: zlo, 

– kaže ibn Mesud: dolina u Džehennemu velike dubine i odvratnog jela.

Također kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” A teško onima koji, kad molitvu obavljaju, molitvu svoju kako treba ne izršavaju “. (Al-Maun, 4-5)

Kaže Sad ibn Vekkas:

” Pitao sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ko su oni koji su nemarni prema svome namazu, pa je rekao: “To su oni koji ne obavljaju svoje namaze na vrijeme “.

To je ujedno i osobina munafika-licemjera, da su nemarni prema namazu, ustaju na namaz lijeno i ne spominju Allaha osim malo.

Pogledaj šta Kaže Uzvišeni, Subhanehu ve Te'ala, u prijevodu ajeta: 

” Šta vas je dovelo u Sekar ? Reći će: ” Nismo namaz obavljali “. (Al-Mudessir, 42-43) 

– Kaže Uzvišeni u prijevodu ajeta: 

” O vjernici neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha. A oni koji to učine biće sigurno izgubljeni “. (Al-Munafikun, 9) 

Kažu komentatori Kur`ana da se pod sjećanjem na Allaha u ajetu misli na pet dnevnih namaza. Zato onaj koga njegov imetak ili djeca odvrate od obavljanja namaza sigurno će propasti na dunjaluku i na ahiretu, jer svaka blagodat je od Uzvišenog Allaha, a namaz i sjećanje na Allaha, ‘azze ve dželle, jeste zapravo zahvala na tome. 

Hadisi o ostavljanju namaza.

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Prvo za šta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu od svojih djela jeste namaz, ako on bude valjan uspjeće i biće spašen, a ako ne bude valjan propašće “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ugovor između nas i njih jeste namaz, ko ga ostavi počinio je kufr (nevjerstvo) “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, alejhisselam: 

” Između roba-čovjeka i nevjerstva je ostavljanje namaza “. (suneni, Ahmed) 

– Kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve  sellem: 

” Ko bude čuvao svoj namaz biće mu to svjetlo, dokaz i spas na Sudnjem danu, a ko ne bude čuvao svoj namaz neće mu biti on svjetlo niti dokaz niti spas na Sudnjem danu i biće na Sudnjem danu sa faraonom, Karunom, Hamanom i Ubej ibn Halefom.» (Ahmed, ibn Hiban) 

Kažu neki učenjaci da će onaj ko ne bude obavljao namaz biti proživljen sa ovom četvoricom. Zato što ga od namaza odvraća ili imetak ili vlast ili služba ili trgovina. Pa ako ga odvrati od namaza njegov imetak biće proživljen sa Karunom, ako ga odvrati vlast biće proživljen sa faraonom, ako ga odvrati služba biće proživljen sa Hamanom a ako ga odvrati njegova trgovina sa Ubej ibn Halefom poznatim trgovcem Mekke”. 

Izreke prvih generacija o neklanjanju namaza.

– Prenosi imam Malik u Muvetta` da je Omeru, radijAllahu anhum, kada je bio proboden rečeno: “Namaz o vladaru pravovjernih”, pa je rekao: “Da, jer nema udjela u Islamu onaj ko ostavi namaz, tj. nema ništa sa Islamom, zatim je klanjao a iz rane mu je tekla krv “.

– Kaže Abdullah ibn Sekik, radijAllahu anhum: 

” Nisu drugovi Allahovog Poslanika smatrali ostavljanje nekog djela kufrom osim namaza”. (Tirmizi)

– Kaže ibn Mesud radijAllahu anhu: ” Ko ne klanja taj nema vjere “.

– Kaže ibn Hazm: “Nema većeg grijeha nakon širka od neklanjanja namaza u njegovo vrijeme i nepravednog ubistva vjernika  “.

– Kaže Ibrahim En Nehai: “Ko ostavi namaz postao je kafir (nevjernik)”.

Ovu su samo neki od Ajeta, hadisa i izreka prvih generacija koje govore o kazni onoga ko ne klanja namaz. Zato onaj ko ima trunku imana u svojim prsima shvatiće da je stvar jako ozbiljna. A kako i ne bi bila kada veliki broj islamskih učenjaka smatra onoga ko ostavi namaz nevjernikom. A teško se nevjernicima od Džehennemske vatre. 

Ovdje također želimo da ukažemo na jednu jako bitnu stvar ili krivo ubjeđenje koje se nalazi kod velikog broja ljudi. Inače gotovo svaki musliman smatra i vjeruje da je zinaluk veliki grijeh. Svaki musliman zna da je pijenje alkohola veliki grijeh, da je jedenje svinjskog mesa veliki grijeh, da je krađa veliki grijeh, da je jedenje imetka siročeta veliki grijeh, da je ženidba sa svojom sestrom ili majkom veliki grijeh – čak kod ljudi nezamisliv. 

Znaj dragi brate i cijenjena sestro muslimanko koji jos uvijek ne obavljate ili djelimično obavljate ovu islamsku dužnost tj. namaz, da je njegovo ostavljanje veći grijeh kod Uvišenog Allaha od ovih velikih grijeha koje smo spomenuli i od kojih se ježi koža ne samo muslimanu nego svakom razumnom čovjeku. 

Zato požuri ka oprostu svoga Gospodara. I ne odlaži taj momenat do momenta kad se skupe da ti klanjaju dženazu, jer tada je već kasno !!!

Islamski časopis – El-Asr br. 13

Slijeđenje Poslanikovog s.a.v.s. suneta

Pripremio: prof. Abdulvaris Ribo

Rebiu-l-evvel je mjesec u kojem je rođen velikan čovječanstva, čovjek koji je svojim pozivom preporodio svijet i izveo ljude iz tmina zablude na svjetlo upute. Ko ga slijedi on je spašen, a ko mu se suprotstavi propao je na oba svijeta. To nije niko drugi do Allahov poslanik i miljenik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji poslanik i vjerovjesnik. Allah ga je kao poslanika odabrao svim ljudima zbog njegovih vrlina i osobina. Allah ga na mnogim mjestima u Kur'anu hvali i ističe njegove plemenite osobine. Bio je najuzoritijeg morala o čemu Uzvišeni Allah kaže:

“…jer, ti si zaista najljepše ćudi.” (El- Kalem, 4.)

Bio je samilostan prema svima a naročito prema vjernicima:

” Došao vam je poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Et-Tevba,128.)

Svaki pravi vjernik u svome srcu gaji ljubav prema Poslaniku, jer je to pokazatelj iskrenosti njegova imana. Međutim, ono što je bitno i što je srž teme je to kako danas muslimani ispoljavaju tu ljubav. Ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. ogleda se u njegovom slijeđenju.Kao što, općenito, imaju

pogrešno shvatanje i odnos prema vjeri, tako imaju pogrešno shvatanje i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Mnogi muslimani zbog neznanja u vjeri misle da se ta ljubav ispoljava tako što ćemo spominjati Poslanikove vrline u ilahijama i kasidama i riječima tvrditi da ga volimo, a u svakodnevnom životu biti daleko od njegove upute i puta. 

Ne, ne ogleda se u tome ljubav prema Poslaniku. Allahov Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, nije poslan da ga opjevavamo i da na dan njegova rođenja pravimo teferiče, nego je poslan da ga  slijedimo u svim segmentima našega života, jer je put s kojim  je došao univerzalan i kompletan. Islam obuhvata sve što je potrebno čovjeku u različitim sferama njegova života: vjeri, dunjaluku, ahiretu, međuljudskim odnosima, ratu, miru i ekonomiji. Jedan od mušrika je rekao Selmanu el-Farisiju: “Vaš Poslanik vas je svemu poučio, pa čak i kako ćete nuždu obavljati!” A Selman mu na to reče: “Da, zabranio nam je da se okrećemo prema Kibli kad obavljamo veliku ili malu nuždu.” Znači u dosljednom slijeđenju Poslanikova puta se ogleda naša ljubav i poštovanje prema njemu. Tako su tu ljubav shvatile prve generacije muslimana, koje su nama najbolji uzor u slijeđenju istine.   

Alija, radijallahu anhu, je upitan: “Kakva je bila vaša ljubav prema Allahovom Poslaniku ?” Alija je odgovorio: “Bio nam je draži od naših imetaka, naše djece, očeva i majki, pa i od hladne vode kad smo žedni.” Nema nijednog vjernika a da mu krajnji cilj i želja nije Džennet, a naš Poslanik nam je jasno pojasnio kako ćemo stići do tog cilja. U hadisu kojeg bilježi Buharija prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

” Svi moji sljedbenici će ući u Džennet osim onih koji to odbiju.” Upitali su: “Allahov Poslaniče, a ko to odbija ?” “Onaj ko mi je pokoran, ući će u Džennet, a onaj ko mi je nepokoran on odbija.” 

Nema nam spasa dok se u potpunosti ne pokorimo Allahu i Njegovom Poslaniku. Uzvišeni Allah kaže: 

” I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u međusobnim sporovima svojim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.)

 

Kategorije ljudi u slijeđenju Poslanika s.a.v.s.

Danas se ljudi različito odnose prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: neki dosljedno slijede njegov put, a takvih je malo, i to su bogobojazni i odabrani Allahovi robovi; 

Ima ljudi koji slijede Poslanikove naredbe, ali čine ono što je zabranio; 

Dok neki niti slijede naredbe niti se klone zabrana, a takvi su kod Allaha najgori….. Ibn Šubrume ja rekao: 

” Čudim se čovjeku koji se susteže od nekih dozvoljenih stvari bojeći se bolesti, a ne susteže se od grijeha bojeći se vatre.” Dužnost svakog muslimana je da voli i uvažava Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, međutim, po ovom pitanju su ljudi otišli u dvije krajnosti. 

Prva je antipatija i nepoštivanje Poslanika, u šta spada potvora za neiskrenost i nepravdu i odbacivanje njegova Sunneta kao izvora Šerijata. 

Druga krajnost je uzdizanje Poslanika iznad mjesta koje mu je Allah dao, kao vjerovanje da on poznaje skriveni-gajb svijet,da je postojao prije stvaranja svijeta, da je svemir stvoren od njegova nura (svjetlosti) i mnoga druga neispravna vjerovanja koja nemaju nikakve osnove u islamu. 

U vezi s tim Allahov Poslanik kaže: 

” Ne uzdižite me kao što su kršćani uzdizali Isaa, sina Merjemina, ja sam samo Allahov rob, pa recite Allahov rob i poslanik.”

Uzroci neslijeđenja Poslanika s.a.v.s.

Danas se većina muslimana nemarno odnosi prema slijeđenju Poslanikova puta. Moramo znati da nećemo zaslužiti Allahovu naklonost dok On ne bude zadovoljan s nama, a neće biti zadovoljan s nama dok ne budemo dosljedni u slijeđenju Njegova Poslanika. 

Nema sumnje da su mnogi uzroci doveli do ovakvog odnosa ljudi prema Poslaniku a ja ću navesti najbitnije.

Na prvom mjestu je bez sumnje džehl ili neznanje, a neznanje je i jedan od najvećih uzroka zapadanja u ono što je zabranjeno. Neznanje može biti u vjerskim propisima, a može biti i u nepoznavanju važnosti određenog propisa i njegova mjesta u vjeri. S obzirom na štetnost i pogubnost neznanja u vjeri Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur'anu upozorava
na opasnost neznanja po vjeru. Kaže Allah Uzvišeni: 

” Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe i nepravednu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakva dokaza nije objavio, i da o Allahu govorite ono što ne znate.'” (El-A raf, 33.)

Kaže Ibnul-Kajjim: “Govoriti o Allahu, ili Allahovoj vjeri bez znanja je stvar koja je najstrožije zabranjena i koja je jedan od najvećih grijeha, jer tako se iznose laži na Allaha.” U vezi s ovim Uzvišeni Allah je također rekao: 

” Ne povodi se za onim što ne znaš ! I sluh i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 36.)

Zato, Allahovi robovi, ne govorite o vjeri ono što ne znate, jer tako ćete u zabludu otići i na Allaha laži iznositi. Od Abdullaha ibn Amra, radijallahu
anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

” Uistinu, Allah neće dignuti znanje tako što će ga odvojiti od ljudi, nego će ga uzeti uzimanjem uleme. Tako kada ne ostane nijedan učenjak, ljudi će za poglavare uzeti neuke i pitat će ih pa će im oni bez znanja odgovarati, pa će svi zajedno u zabludu otići.” (Buharija) 

Dužni smo učiti i prenositi znanje o vjeri onako kako nam je dostavljeno od
prvih generacija muslimana – ashaba i tabiina, jer oni su najbolje shvatili Allahovu vjeru jer su je učili direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Od Selmana el-Farisija se prenosi da je rekao: “Ljudi će biti u dobru sve dok postoje oni prvi od kojih će oni drugi naučiti. Ali ako nestane onih prvih prije nego ovi drugi od njih preuzmu znanje, ljudi će propasti.” 

Također, još jedan od razloga neslijeđenja Poslanika je slijeđenje strasti i prohtjeva, jer većina grijeha i novotarija nastaju baš zbog davanja prednosti strastima nad vjerodostojnim predajama Kur'ana i Sunneta. To je zbog toga što ljudska duša po svojoj prirodi teži udovoljavanju prohtjevima, a naročito ako je na to naviknuta i teško ju je naviknuti na suprotno osim sa jakim imanom i ubjeđenjem. Pravilo je da svako onaj ko ne slijedi uputu neminovno slijedi zabludu. Mnogi su kur'anski ajeti koji govore o pokuđenosti slijeđenja strasti i njenoj opasnosti po čovjeka i njegovu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: 

” Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onaj koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio ? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati ? Zašto se ne urazumite !?” (El-Džasije, 23.) 

Nije problem ako čovjeka strast nekada i savlada, ali je problem ako on dragovoljno udovoljava njenim zahtjevima i ako je to njegova prepoznatljiva osobina. Od Muavije, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao Allahov Poslank, sallallahu alejhi ve sellem: 

” U mome ummetu će se pojaviti ljudi koje će strasti rastrgati kao što bijesan pas rastrga svoga vlasnika. Neće ostati nijedan zglob niti vena u koju mu strast neće ući.” 

Ono što ćemo sada navesti je, možda, i najveći razlog zablude većine ljudi, a to je davanje prednosti mišljenju predaka, šejhova i velikana nad vjerodostojnim predajama u vjeri. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A kada im se kaže: ‘Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku’, oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.’ Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili ?!” (El-Maide, 104.)

U komentaru ovoga ajeta Ibn Kesir kaže: “To jest, ako budu pozvani Allahovoj vjeri, i Njegovom Šerijatu i onome što on naređuje i ostavljanju onoga što zabranjuje; kažu: ‘Nama je dovoljna vjera i obredi na kojima smo zatekli naše pretke.’ A Uzvišeni kaže: ‘Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili’, tj. ne poznaju i ne shvataju istinu i ne
idu Pravim putem, pa kako da ih takve slijedite !?

Na onome svijetu, kada ovakvi kazne dopadnu od Allaha će tražiti opravdanja  što su ih velikani zaveli, ali to im se neće prihvatiti kao opravdanje.” Kaže Uzvišeni:

” Na Dan kada se njihova lica u vatri budu prevrtala govorit će: ‘Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali.’ I govorit će: ‘Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas s Pravoga puta odveli. Gospodaru, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletsvom velikim.'” (El- Ahzab, 66.-67.) 

Jedne prilike Urve ibn Zubejr je rekao Ibn Abbasu: ” To nisu činili Ebu Bekr i Omer.” A Ibn Abbas mu je rekao: “Tako mi Allaha, vi, izgleda, s tim nećete prestati dok vas Allah ne kazni.” 

Kaže Ibn Tejmijje: 

“Allahova vjera se temelji na slijeđenju Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i onoga oko čega se složio ummet. Ovo troje je zaštićeno od greške, a sve ostalo nije sigurno.”

Prešućivanje uleme Još jedan od razloga što svijet ne slijedi sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je što ulema skriva istinu o tome šta je ispravno od vjere, a šta nije.

Ako učeni ljudi u vjeri ne budu širili istinu i ne budu suzbijali laž, tada će glas laži nadvladati glas istine, pa će neuki narod pomisliti da su sljedbenici laži na istini, zbog njihovog mnoštva i zbog toga što vode glavnu riječ u društvu. Zbog toga Uzvišeni Allah kaže: 

” One koji budu tajili jasne dokaze i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju, oprostit ću samo onima koji se pokaju i  poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.” (El-Bekara, 159.-160.).

Islamski Časopis El- Asr br. 3-4

Slijeđenje Poslanikovog s.a.v.s. suneta

Pripremio: prof. Abdulvaris Ribo

Rebiu-l-evvel je mjesec u kojem je rođen velikan čovječanstva, čovjek koji je svojim pozivom preporodio svijet i izveo ljude iz tmina zablude na svjetlo upute. Ko ga slijedi on je spašen, a ko mu se suprotstavi propao je na oba svijeta. To nije niko drugi do Allahov poslanik i miljenik, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, posljednji poslanik i vjerovjesnik. Allah ga je kao poslanika odabrao svim ljudima zbog njegovih vrlina i osobina. Allah ga na mnogim mjestima u Kur'anu hvali i ističe njegove plemenite osobine. Bio je najuzoritijeg morala o čemu Uzvišeni Allah kaže:

“…jer, ti si zaista najljepše ćudi.” (El- Kalem, 4.)

Bio je samilostan prema svima a naročito prema vjernicima:

” Došao vam je poslanik, jedan od vas, teško mu je što ćete na muke udariti, jedva čeka da Pravim putem pođete, a prema vjernicima je blag i milostiv.” (Et-Tevba,128.)

Svaki pravi vjernik u svome srcu gaji ljubav prema Poslaniku, jer je to pokazatelj iskrenosti njegova imana. Međutim, ono što je bitno i što je srž teme je to kako danas muslimani ispoljavaju tu ljubav. Ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. ogleda se u njegovom slijeđenju.Kao što, općenito, imaju

pogrešno shvatanje i odnos prema vjeri, tako imaju pogrešno shvatanje i ljubavi prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Mnogi muslimani zbog neznanja u vjeri misle da se ta ljubav ispoljava tako što ćemo spominjati Poslanikove vrline u ilahijama i kasidama i riječima tvrditi da ga volimo, a u svakodnevnom životu biti daleko od njegove upute i puta. 

Ne, ne ogleda se u tome ljubav prema Poslaniku. Allahov Poslanik,  sallallahu alejhi ve sellem, nije poslan da ga opjevavamo i da na dan njegova rođenja pravimo teferiče, nego je poslan da ga  slijedimo u svim segmentima našega života, jer je put s kojim  je došao univerzalan i kompletan. Islam obuhvata sve što je potrebno čovjeku u različitim sferama njegova života: vjeri, dunjaluku, ahiretu, međuljudskim odnosima, ratu, miru i ekonomiji. Jedan od mušrika je rekao Selmanu el-Farisiju: “Vaš Poslanik vas je svemu poučio, pa čak i kako ćete nuždu obavljati!” A Selman mu na to reče: “Da, zabranio nam je da se okrećemo prema Kibli kad obavljamo veliku ili malu nuždu.” Znači u dosljednom slijeđenju Poslanikova puta se ogleda naša ljubav i poštovanje prema njemu. Tako su tu ljubav shvatile prve generacije muslimana, koje su nama najbolji uzor u slijeđenju istine.   

Alija, radijallahu anhu, je upitan: “Kakva je bila vaša ljubav prema Allahovom Poslaniku ?” Alija je odgovorio: “Bio nam je draži od naših imetaka, naše djece, očeva i majki, pa i od hladne vode kad smo žedni.” Nema nijednog vjernika a da mu krajnji cilj i želja nije Džennet, a naš Poslanik nam je jasno pojasnio kako ćemo stići do tog cilja. U hadisu kojeg bilježi Buharija prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

” Svi moji sljedbenici će ući u Džennet osim onih koji to odbiju.” Upitali su: “Allahov Poslaniče, a ko to odbija ?” “Onaj ko mi je pokoran, ući će u Džennet, a onaj ko mi je nepokoran on odbija.” 

Nema nam spasa dok se u potpunosti ne pokorimo Allahu i Njegovom Poslaniku. Uzvišeni Allah kaže: 

” I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u međusobnim sporovima svojim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.)

 

Kategorije ljudi u slijeđenju Poslanika s.a.v.s.

Danas se ljudi različito odnose prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: neki dosljedno slijede njegov put, a takvih je malo, i to su bogobojazni i odabrani Allahovi robovi; 

Ima ljudi koji slijede Poslanikove naredbe, ali čine ono što je zabranio; 

Dok neki niti slijede naredbe niti se klone zabrana, a takvi su kod Allaha najgori….. Ibn Šubrume ja rekao: 

” Čudim se čovjeku koji se susteže od nekih dozvoljenih stvari bojeći se bolesti, a ne susteže se od grijeha bojeći se vatre.” Dužnost svakog muslimana je da voli i uvažava Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, međutim, po ovom pitanju su ljudi otišli u dvije krajnosti. 

Prva je antipatija i nepoštivanje Poslanika, u šta spada potvora za neiskrenost i nepravdu i odbacivanje njegova Sunneta kao izvora Šerijata. 

Druga krajnost je uzdizanje Poslanika iznad mjesta koje mu je Allah dao, kao vjerovanje da on poznaje skriveni-gajb svijet,da je postojao prije stvaranja svijeta, da je svemir stvoren od njegova nura (svjetlosti) i mnoga druga neispravna vjerovanja koja nemaju nikakve osnove u islamu. 

U vezi s tim Allahov Poslanik kaže: 

” Ne uzdižite me kao što su kršćani uzdizali Isaa, sina Merjemina, ja sam samo Allahov rob, pa recite Allahov rob i poslanik.”

Uzroci neslijeđenja Poslanika s.a.v.s.

Danas se većina muslimana nemarno odnosi prema slijeđenju Poslanikova puta. Moramo znati da nećemo zaslužiti Allahovu naklonost dok On ne bude zadovoljan s nama, a neće biti zadovoljan s nama dok ne budemo dosljedni u slijeđenju Njegova Poslanika. 

Nema sumnje da su mnogi uzroci doveli do ovakvog odnosa ljudi prema Poslaniku a ja ću navesti najbitnije.

Na prvom mjestu je bez sumnje džehl ili neznanje, a neznanje je i jedan od najvećih uzroka zapadanja u ono što je zabranjeno. Neznanje može biti u vjerskim propisima, a može biti i u nepoznavanju važnosti određenog propisa i njegova mjesta u vjeri. S obzirom na štetnost i pogubnost neznanja u vjeri Uzvišeni Allah na mnogim mjestima u Kur'anu upozorava
na opasnost neznanja po vjeru. Kaže Allah Uzvišeni: 

” Reci: ‘Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i tajni, i grijehe i nepravednu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakva dokaza nije objavio, i da o Allahu govorite ono što ne znate.'” (El-A raf, 33.)

Kaže Ibnul-Kajjim: “Govoriti o Allahu, ili Allahovoj vjeri bez znanja je stvar koja je najstrožije zabranjena i koja je jedan od najvećih grijeha, jer tako se iznose laži na Allaha.” U vezi s ovim Uzvišeni Allah je također rekao: 

” Ne povodi se za onim što ne znaš ! I sluh i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.” (El-Isra, 36.)

Zato, Allahovi robovi, ne govorite o vjeri ono što ne znate, jer tako ćete u zabludu otići i na Allaha laži iznositi. Od Abdullaha ibn Amra, radijallahu
anhu, se prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

” Uistinu, Allah neće dignuti znanje tako što će ga odvojiti od ljudi, nego će ga uzeti uzimanjem uleme. Tako kada ne ostane nijedan učenjak, ljudi će za poglavare uzeti neuke i pitat će ih pa će im oni bez znanja odgovarati, pa će svi zajedno u zabludu otići.” (Buharija) 

Dužni smo učiti i prenositi znanje o vjeri onako kako nam je dostavljeno od
prvih generacija muslimana – ashaba i tabiina, jer oni su najbolje shvatili Allahovu vjeru jer su je učili direktno od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Od Selmana el-Farisija se prenosi da je rekao: “Ljudi će biti u dobru sve dok postoje oni prvi od kojih će oni drugi naučiti. Ali ako nestane onih prvih prije nego ovi drugi od njih preuzmu znanje, ljudi će propasti.” 

Također, još jedan od razloga neslijeđenja Poslanika je slijeđenje strasti i prohtjeva, jer većina grijeha i novotarija nastaju baš zbog davanja prednosti strastima nad vjerodostojnim predajama Kur'ana i Sunneta. To je zbog toga što ljudska duša po svojoj prirodi teži udovoljavanju prohtjevima, a naročito ako je na to naviknuta i teško ju je naviknuti na suprotno osim sa jakim imanom i ubjeđenjem. Pravilo je da svako onaj ko ne slijedi uputu neminovno slijedi zabludu. Mnogi su kur'anski ajeti koji govore o pokuđenosti slijeđenja strasti i njenoj opasnosti po čovjeka i njegovu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: 

” Reci ti meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onaj koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio ? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati ? Zašto se ne urazumite !?” (El-Džasije, 23.) 

Nije problem ako čovjeka strast nekada i savlada, ali je problem ako on dragovoljno udovoljava njenim zahtjevima i ako je to njegova prepoznatljiva osobina. Od Muavije, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao Allahov Poslank, sallallahu alejhi ve sellem: 

” U mome ummetu će se pojaviti ljudi koje će strasti rastrgati kao što bijesan pas rastrga svoga vlasnika. Neće ostati nijedan zglob niti vena u koju mu strast neće ući.” 

Ono što ćemo sada navesti je, možda, i najveći razlog zablude većine ljudi, a to je davanje prednosti mišljenju predaka, šejhova i velikana nad vjerodostojnim predajama u vjeri. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A kada im se kaže: ‘Pristupite onome što Allah objavljuje, i Poslaniku’, oni odgovaraju: ‘Dovoljno nam je ono što smo od predaka naših zapamtili.’ Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili ?!” (El-Maide, 104.)

U komentaru ovoga ajeta Ibn Kesir kaže: “To jest, ako budu pozvani Allahovoj vjeri, i Njegovom Šerijatu i onome što on naređuje i ostavljanju onoga što zabranjuje; kažu: ‘Nama je dovoljna vjera i obredi na kojima smo zatekli naše pretke.’ A Uzvišeni kaže: ‘Zar i ako preci njihovi nisu ništa znali i ako nisu na Pravom putu bili’, tj. ne poznaju i ne shvataju istinu i ne
idu Pravim putem, pa kako da ih takve slijedite !?

Na onome svijetu, kada ovakvi kazne dopadnu od Allaha će tražiti opravdanja  što su ih velikani zaveli, ali to im se neće prihvatiti kao opravdanje.” Kaže Uzvišeni:

” Na Dan kada se njihova lica u vatri budu prevrtala govorit će: ‘Kamo sreće da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali.’ I govorit će: ‘Gospodaru naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas s Pravoga puta odveli. Gospodaru, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletsvom velikim.'” (El- Ahzab, 66.-67.) 

Jedne prilike Urve ibn Zubejr je rekao Ibn Abbasu: ” To nisu činili Ebu Bekr i Omer.” A Ibn Abbas mu je rekao: “Tako mi Allaha, vi, izgleda, s tim nećete prestati dok vas Allah ne kazni.” 

Kaže Ibn Tejmijje: 

“Allahova vjera se temelji na slijeđenju Allahove Knjige, sunneta Njegovog Poslanika i onoga oko čega se složio ummet. Ovo troje je zaštićeno od greške, a sve ostalo nije sigurno.”

Prešućivanje uleme Još jedan od razloga što svijet ne slijedi sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je što ulema skriva istinu o tome šta je ispravno od vjere, a šta nije.

Ako učeni ljudi u vjeri ne budu širili istinu i ne budu suzbijali laž, tada će glas laži nadvladati glas istine, pa će neuki narod pomisliti da su sljedbenici laži na istini, zbog njihovog mnoštva i zbog toga što vode glavnu riječ u društvu. Zbog toga Uzvišeni Allah kaže: 

” One koji budu tajili jasne dokaze i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti a proklet će ih i oni koji imaju pravo da proklinju, oprostit ću samo onima koji se pokaju i  poprave i to javno ispolje, a Ja primam pokajanje i Ja sam milostiv.” (El-Bekara, 159.-160.).

Islamski Časopis El- Asr br. 3-4

SKRUŠENOST U NAMAZU

Skrušenost u Namazu

Šejh Muhammed El-Munadždžid

Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45) 

kaže: 

“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
 

Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:

” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2) 

“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
 

Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost. 

Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti.  Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik. 

Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)

O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: 

“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)

Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:

Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
 

Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
 

Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:

” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.” 

Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara  sa svojim Gospodarom). 

Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže: 

“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.” 

U drugom hadisu je rekao: 

“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d) 

Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607) 

Ebu Hurejre r.a. prenosi: 

“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)

Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)

Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:

” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.” 

Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)

Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124) 

Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže: 

“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45) 

Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125) 

Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je: 

“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.

El-Asr br.4

UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA

Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredstva putem kojih čovjek može steći lijep ahlak. 

– Ispravnost vjerovanja (čista Akida) 

Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide). Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlak biti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, škrtosti, lakomislenosti, neznanja i dr.
 

– Dova
 

Dova su velika vrata koja ako se robu otvore, hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočište kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik alejhisselam bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom. Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza: 

“ Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš “.

Također, u dovi bi molio: 

“ Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti ”

kao što bi dovio:
 

“ Gospodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti. ”
 

– Samosavlađivanje
 

Samosavlađivanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavlađivanjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta:

” One koji se budu zbog nas borili mi ćemo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.” 

Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro a potisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom. Mudžaheda- samosavladavanje ne znači da se čovjek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga ? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah dž.š. kaže: 

” I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.”
 

– Obračun sa samim sobom
 

Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog. Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da je pretjerivanje u sputavanju duše negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe.  Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.’ 

– Razmišljanje o tragovima koje ostavlja lijep ahlak 

Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime. 

– Razmišljanje o posljedicama lošeg ahlaka. 

Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od lošeg ponašanja i poticanja na lijepo. 

Preuzeto iz knjige: “Pravim putem do lijepog ahlaka” od Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija. Islamski Univerzitet, Medina Pripremila Ummu Imad – Islamski časopis El-Asr br.4