Arhive za ‘SABUR’ kategoriju
Onaj kome dođu sumnje i ostave traga ne njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren Kaže Allah dž.š.:
„ Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „ Mi vjerujemo ! ” i da u iskušenje neće biti dovedeni ? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Prijevod značenja Kur'ana – Al-Ankebut, 1-3 ).
Komentarišući ovaj ajet islamski učenjak Abdurrahman ibn Nasir es-Sa'di (1307h – 1376h) kaže: „ Allah dž.š. nas obavještava da Njegova savršena mudrost ne dopušta da svaki onaj koji kaže: „ Ja sam vjernik ” i sebi pripiše iman (vjerovanje), ostane na tome, miran od iskušenja i patnji i onoga što će uzdrmati njegov iman. Kada bi bilo tako, onda se ne bi mogao razlikovati iskreni od lašca, i onaj koji će potvrditi ono što govori, od onoga koji će to pogaziti. Allahov sunnet je da prvake iz ovog ummeta iskušava blagostanjem, lahkoćom, tegobom, onim što vole i što mrze da budu iskušani, bogatstvom, siromaštvom, davanjem pobjede nevjernicima nad njima, borbom nevjernika riječju i djelom protiv njih i drugim vrstama iskušenja. Sva ta iskušenja vraćaju se na dvije stvari: sumnje koje su oprečne čvrstom ubjeđenju (akidetu) i strasti koje su oprečne čvrstoj volji (odlučnosti).
Kada čovjeku dođu sumnje, a on ostane čvrst u svome vjerovanju, ne poljulja se i odbije te sumnje istinom koje se prihvatio i kada mu budu nadirale strasti koje ga vode ka grijesima i nepokornost Allahu, dželešanuhu, i odvraćaju ga od onoga što je Allah i Njegov Poslanik naredio, a on bude radio onako kako zahtijeva njegov iman, dokazao je time da je njegovo vjerovanje ispravno i iskreno.
Suprotno tome, onaj kome dođu sumnje i ostave traga na njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren. (Tefsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennani 576 str.).
Rekao je Ibnu-l-Kajjim:
” Slast i bol su dvije nužnosti sa kojima se susreće svaki čovjek. Međutim, velika je razlika između kratkotrajne, male i prolazne slasti i boli vječne, velike i neprolazne. Onaj ko misli da ga nikada neće pogoditi bol, njegova misao najlažnija misao. Čovjek je stvorenje koje nužno biva izloženo, slastima i bolovima, sreći i tugi, radosti i brigi…”
Da bi čovjek prebrodio iskušenja i iz njih izašao sačuvan (na pravom putu) i sa nagradom koju je Allah pripremio za njega, nužno je da pri sebi ima sljedeće dvije osobine:
SABUR (STRPLJENJE)
Kaže Ibnu-l-Kajjim:
„Rekao je Allah, dželešanuhu:
“O vjernici, strpite se, budite izdržljivi i na Allahovim granicama bdijte.” (prijevod značenja, Ali – Imran 200.)
„ Budite strpljivi ” – sa samim sobom, ” Budite izdržljivi ” – sa neprijateljima i „ Na Allahovim granicama bdijte ” – budite čvrsti i pripremajte se. Kako god pripravnost (bdijenje na granicama) znači bivanje na granicama da ne bi prodro neprijatelj, tako isto znači bivanje na granici srca kako u njega ne bi prodro šejtan, osvojio ga i zavladao njime. Allah, dželešanuhu, naredio je: lijepi sabur (sabrun – džemilun), lijepo uzvraćanje (safhun – džemilun), lijepo izbjegavanje (hedžrun – džemilun). Čuo sam šejhu-l-Islama Ibn Tejmijju kada kaže:
“ Lijepi sabur je onaj u kome nema jadikovanja. Lijepo uzvraćanje je ono u kome nema ukoravanja. Lijepo izbjegavanje je ono u kome nema nanošenja neugodnosti. Strpljenjem se izdvaja ispravna ljubav od one koja je manjkava, i iskrena od lažne… Zbog toga je ljubav većine ljudi lažna, jer su tvrdili da vole Allaha, a kad ih je On iskušao, nestalo je te njihove „ istinske ljubavi “, i nisu ostali čvrsti, osim onih koji su se strpili. ”
JEKIN (UBJEĐENJE)
Kaže Ibnu-l-Kajjim u Medaridži-Salikun:
„ Druga stvar koja mora biti uz strpljenje (sabur) jeste jekin (ubjeđenje). Ubjeđenje je za iman ono što je duša za tijelo. Kada se spoje sabur i jekin, postiže se vođstvo u vjeri, kao što kaže Uzvišeni:
„ Mi smo ih učinili vođama koji su po našoj zapovijedi na pravi put upućivali, nakon što su se strpili i u Naše ajete bili ubijeđeni.” (Prijevod značenja, Sedžde 24.).
Onaj kome dođu sumnje i ostave traga ne njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren Kaže Allah dž.š.:
„ Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: „ Mi vjerujemo ! ” i da u iskušenje neće biti dovedeni ? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i na one koji lažu.” (Prijevod značenja Kur'ana – Al-Ankebut, 1-3 ).
Komentarišući ovaj ajet islamski učenjak Abdurrahman ibn Nasir es-Sa'di (1307h – 1376h) kaže: „ Allah dž.š. nas obavještava da Njegova savršena mudrost ne dopušta da svaki onaj koji kaže: „ Ja sam vjernik ” i sebi pripiše iman (vjerovanje), ostane na tome, miran od iskušenja i patnji i onoga što će uzdrmati njegov iman. Kada bi bilo tako, onda se ne bi mogao razlikovati iskreni od lašca, i onaj koji će potvrditi ono što govori, od onoga koji će to pogaziti. Allahov sunnet je da prvake iz ovog ummeta iskušava blagostanjem, lahkoćom, tegobom, onim što vole i što mrze da budu iskušani, bogatstvom, siromaštvom, davanjem pobjede nevjernicima nad njima, borbom nevjernika riječju i djelom protiv njih i drugim vrstama iskušenja. Sva ta iskušenja vraćaju se na dvije stvari: sumnje koje su oprečne čvrstom ubjeđenju (akidetu) i strasti koje su oprečne čvrstoj volji (odlučnosti).
Kada čovjeku dođu sumnje, a on ostane čvrst u svome vjerovanju, ne poljulja se i odbije te sumnje istinom koje se prihvatio i kada mu budu nadirale strasti koje ga vode ka grijesima i nepokornost Allahu, dželešanuhu, i odvraćaju ga od onoga što je Allah i Njegov Poslanik naredio, a on bude radio onako kako zahtijeva njegov iman, dokazao je time da je njegovo vjerovanje ispravno i iskreno.
Suprotno tome, onaj kome dođu sumnje i ostave traga na njegovo srce tako da ono počne sumnjati, i kada navale strasti navedu ga na grijeh ili ga odvrate od Allahovih naredbi, dokazao je time da njegov iman nije ispravan i iskren. (Tefsiru-l-kerimi-r-rahman fi tefsiri kelami-l-mennani 576 str.).
Rekao je Ibnu-l-Kajjim:
” Slast i bol su dvije nužnosti sa kojima se susreće svaki čovjek. Međutim, velika je razlika između kratkotrajne, male i prolazne slasti i boli vječne, velike i neprolazne. Onaj ko misli da ga nikada neće pogoditi bol, njegova misao najlažnija misao. Čovjek je stvorenje koje nužno biva izloženo, slastima i bolovima, sreći i tugi, radosti i brigi…”
Da bi čovjek prebrodio iskušenja i iz njih izašao sačuvan (na pravom putu) i sa nagradom koju je Allah pripremio za njega, nužno je da pri sebi ima sljedeće dvije osobine:
SABUR (STRPLJENJE)
Kaže Ibnu-l-Kajjim:
„Rekao je Allah, dželešanuhu:
“O vjernici, strpite se, budite izdržljivi i na Allahovim granicama bdijte.” (prijevod značenja, Ali – Imran 200.)
„ Budite strpljivi ” – sa samim sobom, ” Budite izdržljivi ” – sa neprijateljima i „ Na Allahovim granicama bdijte ” – budite čvrsti i pripremajte se. Kako god pripravnost (bdijenje na granicama) znači bivanje na granicama da ne bi prodro neprijatelj, tako isto znači bivanje na granici srca kako u njega ne bi prodro šejtan, osvojio ga i zavladao njime. Allah, dželešanuhu, naredio je: lijepi sabur (sabrun – džemilun), lijepo uzvraćanje (safhun – džemilun), lijepo izbjegavanje (hedžrun – džemilun). Čuo sam šejhu-l-Islama Ibn Tejmijju kada kaže:
“ Lijepi sabur je onaj u kome nema jadikovanja. Lijepo uzvraćanje je ono u kome nema ukoravanja. Lijepo izbjegavanje je ono u kome nema nanošenja neugodnosti. Strpljenjem se izdvaja ispravna ljubav od one koja je manjkava, i iskrena od lažne… Zbog toga je ljubav većine ljudi lažna, jer su tvrdili da vole Allaha, a kad ih je On iskušao, nestalo je te njihove „ istinske ljubavi “, i nisu ostali čvrsti, osim onih koji su se strpili. ”
JEKIN (UBJEĐENJE)
Kaže Ibnu-l-Kajjim u Medaridži-Salikun:
„ Druga stvar koja mora biti uz strpljenje (sabur) jeste jekin (ubjeđenje). Ubjeđenje je za iman ono što je duša za tijelo. Kada se spoje sabur i jekin, postiže se vođstvo u vjeri, kao što kaže Uzvišeni:
„ Mi smo ih učinili vođama koji su po našoj zapovijedi na pravi put upućivali, nakon što su se strpili i u Naše ajete bili ubijeđeni.” (Prijevod značenja, Sedžde 24.).
Prvi Mujezin – BILAL Ibn RABAAH r.a.
Posted: 13 Maja, 2012 in ashabi, dobrota, iz života ashaba, ljepota vjerovanja, Muhammed, namaz, SABUR, selam, selefi, Sunnet
Pripremio – Sa'ed Al-Aritri
Bilal r.a. bio je Mekanski rob, porijeklom iz Abesinije (Etiopija). Njegov vlasnik, jedna nehumana osoba, Umejah ibn Halaf ga je mnogo zlostavljao i često ga tjerao da radi do iznemoglosti. I pored teških i iscrpljujućih poslova Bilal bi dnevno dobio samo šaku datula i nešto vode. Bilal je prvi put čuo za Islam i Muhammeda s.a.v.s. tokom razgovora koji je vodio njegov gazda sa ostalim mekanskim glavešinama, prvacima kufra i idolopoklonstva. Nedugo poslije toga Bilal je čuo Ebu-Bekra r.a. kako priča o Islamu i jednakosti među ljudima koje Islam pruža.
Govor Ebu Bekra Es-Siddika je ostavio veliki utisak na Bilala, zbog čega je on – bez imalo dvoumljenja – krenuo sa Ebu Bekrom i pred Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. izgovorio šehadet. Ovim činom, Bilal je bio sedma osoba koja je prešla na istinsku Allahovu vjeru, Islam.
Bilal je od strane svog gazde svirepo kažnjen za prelazak na Islam. Umejah je pobijesnio kad je čuo tu vijest. Kao jedan od oštrih protivnika Islama i Poslanika s.a.v.s. Umejah je odlučio da se na okrutan način osveti Bilalu. Uslijedila su mučenja do iznemoglosti. Umejah je tjerao Bilala da u užareni pustinjski pijesak zabada svoje izmučeno lice. Međutim, Bilal niti jednog trenutka nije poklekao, nego je ostao vjeran dini-Islamu. Ta Bilalova odlučnost i sabur su njegovog gazdu dovodila do ludila. Umejah bi
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo.
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo.
I pored svih mučenja muminsko Bilalovo srce je ostalo postojano i nije pokleklo ni jednog jedinog trenutka. Iscrpljeno Bilalovo tjelo se naprezalo a hrapavi i drhtavi glas je ponavljao: “Ehadun, ehad ” (On je Jedan). Mučenja su trajala danima, ne samo Bilala već i svih ostalih mekanskih robova kao i male skupine muslimana.
Jednog dana je Ebu Bekr – Allah mu se smilovao- vidio užasne prizore mučenja Bilala, pa je zamolio njegovog gazdu da prestane sa mučenjem, ali ovaj to drsko odbi. Ebu Bekr zatim izvadi veliku svotu novca i zamoli Umajah-a da mu proda Bilala. Umejah zatraži mnogo novca – u nadi da što više zaradi i potroši u dunjalučke strasti – a Ebu Bekr, koji se ni jednog trenutka nije dvoumio, brzo pristade na ponuđenu cijenu i kupi Bilala. Potom su Ebu Bekr i Bilal otišli do Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekr izjavi da pušta Bilala na slobodu.
Muslimani su, nakon Hidžre, u Medinu prvi put osjetili sta znači slobodno živjeti. Ashabi počeše razmišljati o načinu na koji ċe se ljudi pozivati na namaz. Jednog dana dođe Abdullah ibn Zeid r.a. kod Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu svoj san. Abdullah je usnio čovjeka u zelenoj odjeċi sa zvonom u svojoj ruci. Abdullah mu ponudi da kupi od njega zvono, a čovjek ga upita zbog čega mu je ono potrebno. Abdullah reče da mu treba zvono kako bi se ljudi pozvali na namaz. Tada čovjek reče da postoji bolji način pozivanja na namaz: četiri puta reci Allahu Ekber, dva puta Ešhedu en la illahe illa Allah, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resul Allah, dva puta hajje ala Assalah, dva puta hajje ala Alfalaah, dva puta Allahu Ekber i jedan puta la ilaah illa Allah. Poslanik s.a.v.s. reče Abdullahu da je njegov san istinit i zamoli ga da ode i poduči Bilala ezanu, zato što je Bilal imao lijep i prodoran glas. Abdullah poduči Bilala ezanu i tako Bilal postade prvi Mujezin Islama. Kada je Omer ibn Hattab r.a. čuo ezan, pohita Poslaniku s.a.v.s. i ispriča mu identičan san Abdullahovom.
Bilal je imao vrlo lijep ahlak i dosta je saburio. Jednog dana dođe do nesporazuma između Bilala i jednog ashaba pri čemu ovaj ashab – naveden od strane prokletog šejtana – povika: ”Ibn alsavdaa (Sine crnkinje).” Bilal je međutim ostao miran i ne reče ništa, nego ode do Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu šta se desilo. Čuvši ovo, Poslanik s.a.v.s. ode do tog ashaba i reče mu da se izvine Bilalu. Ovaj ashab se pokaja, zaplaka a zatim pade na Bilalove noge tražeċi od njega da nogama stane na njegovo lice. Tada Bilal reče: ” Subhanallah, kako bi mogao stati na lice koje Allahu s.v.t. čini sedždu. Ustani moj brate, molim Svevišnjeg Gospodara da ti oprosti ’’.
Za vrijeme bitke na Bedru Bilalove oči su tražile Umejah-a. Kad ga je Bilal ugledao, podigao je svoju sablju i glasno povikao: ” Neprijatelju Allahov, Umejah ibn Halaf, ja neċu živjeti ako ti živiš. ” Zato što je Bilal stalno ponavljao ove riječi, jedan od ashaba okrenu se prema Umajah-u i ubi ga. Bilalova sreċa, zbog ubistva Umejah-a, se nije ogledala u osveti zbog brojnih mučenja, nego u uklanjanju Umejah-a kao otvorenog neprijatelja Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s..
Bilal je bio poznat po svojoj bogobojaznosti. Uvijek je klanjao namaz od dva rekjata poslije uzimanja abdesta i često je klanjao noċne namaze. Takođe je često postio.
Bilalova ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. bila je neopisiva. Uvijek bi se mogao naċi kraj Poslanika s.a.v.s.. Kada je Poslanik s.a.v.s. preselio, Bilal od bola i tuge nije mogao da uči ezan. Nakon što su ga ashabi molili da ezani, Bilal stade da uči, ali pri spomenu poslanikovog s.a.v.s. imena, on gorko zaplaka i zajeca. Zbog tuge za Poslanikom s.a.v.s. Bilal nije mogao da učio ezan. On se čak iselio iz Medine, jer ga je tamo sve podsjeċalo na Poslanika s.a.v.s..
Kada je Ebu Bekr r.a. postao halifa Bilal je otišao u Asham u Džihad, gdje je nakon Džihada i ostao da živi. Bilal je jos svega dva puta ezanio i to kada je Omer r.a. došao da ga posjeti u Ashamu i kod kabura Poslanika s.a.v.s.. Bilal je ezanio kod kabura Poslanika s.a.v.s. i plakao a taj ezan je Medinlije podsjetio na Poslanika s.a.v.s. pa su i oni svi zaplakali. Bilal je u Meku ušao kao crni rob iz Afrike, a na Ahiret je preselio kao jedan od najboljih Allahovih stvorenja. Bilal je preselio u šezdest četvrtoj godini života.
Prvi Mujezin – BILAL Ibn RABAAH r.a.
Posted: 13 Maja, 2012 in ashabi, dobrota, iz života ashaba, ljepota vjerovanja, Muhammed, namaz, SABUR, selam, selefi, Sunnet
Pripremio – Sa'ed Al-Aritri
Bilal r.a. bio je Mekanski rob, porijeklom iz Abesinije (Etiopija). Njegov vlasnik, jedna nehumana osoba, Umejah ibn Halaf ga je mnogo zlostavljao i često ga tjerao da radi do iznemoglosti. I pored teških i iscrpljujućih poslova Bilal bi dnevno dobio samo šaku datula i nešto vode. Bilal je prvi put čuo za Islam i Muhammeda s.a.v.s. tokom razgovora koji je vodio njegov gazda sa ostalim mekanskim glavešinama, prvacima kufra i idolopoklonstva. Nedugo poslije toga Bilal je čuo Ebu-Bekra r.a. kako priča o Islamu i jednakosti među ljudima koje Islam pruža.
Govor Ebu Bekra Es-Siddika je ostavio veliki utisak na Bilala, zbog čega je on – bez imalo dvoumljenja – krenuo sa Ebu Bekrom i pred Poslanikom Muhammedom s.a.v.s. izgovorio šehadet. Ovim činom, Bilal je bio sedma osoba koja je prešla na istinsku Allahovu vjeru, Islam.
Bilal je od strane svog gazde svirepo kažnjen za prelazak na Islam. Umejah je pobijesnio kad je čuo tu vijest. Kao jedan od oštrih protivnika Islama i Poslanika s.a.v.s. Umejah je odlučio da se na okrutan način osveti Bilalu. Uslijedila su mučenja do iznemoglosti. Umejah je tjerao Bilala da u užareni pustinjski pijesak zabada svoje izmučeno lice. Međutim, Bilal niti jednog trenutka nije poklekao, nego je ostao vjeran dini-Islamu. Ta Bilalova odlučnost i sabur su njegovog gazdu dovodila do ludila. Umejah bi
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo.
zatim naredio da se jedan ogroman kamen stavi na Bilalova prsa, i u tom stanju je tjerao Bilala da se odrekne Islama i Muhammeda s.a.v.s. i da se vrati u idolopoklonstvo.
I pored svih mučenja muminsko Bilalovo srce je ostalo postojano i nije pokleklo ni jednog jedinog trenutka. Iscrpljeno Bilalovo tjelo se naprezalo a hrapavi i drhtavi glas je ponavljao: “Ehadun, ehad ” (On je Jedan). Mučenja su trajala danima, ne samo Bilala već i svih ostalih mekanskih robova kao i male skupine muslimana.
Jednog dana je Ebu Bekr – Allah mu se smilovao- vidio užasne prizore mučenja Bilala, pa je zamolio njegovog gazdu da prestane sa mučenjem, ali ovaj to drsko odbi. Ebu Bekr zatim izvadi veliku svotu novca i zamoli Umajah-a da mu proda Bilala. Umejah zatraži mnogo novca – u nadi da što više zaradi i potroši u dunjalučke strasti – a Ebu Bekr, koji se ni jednog trenutka nije dvoumio, brzo pristade na ponuđenu cijenu i kupi Bilala. Potom su Ebu Bekr i Bilal otišli do Poslanika s.a.v.s. i Ebu Bekr izjavi da pušta Bilala na slobodu.
Muslimani su, nakon Hidžre, u Medinu prvi put osjetili sta znači slobodno živjeti. Ashabi počeše razmišljati o načinu na koji ċe se ljudi pozivati na namaz. Jednog dana dođe Abdullah ibn Zeid r.a. kod Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu svoj san. Abdullah je usnio čovjeka u zelenoj odjeċi sa zvonom u svojoj ruci. Abdullah mu ponudi da kupi od njega zvono, a čovjek ga upita zbog čega mu je ono potrebno. Abdullah reče da mu treba zvono kako bi se ljudi pozvali na namaz. Tada čovjek reče da postoji bolji način pozivanja na namaz: četiri puta reci Allahu Ekber, dva puta Ešhedu en la illahe illa Allah, dva puta Ešhedu enne Muhammeden resul Allah, dva puta hajje ala Assalah, dva puta hajje ala Alfalaah, dva puta Allahu Ekber i jedan puta la ilaah illa Allah. Poslanik s.a.v.s. reče Abdullahu da je njegov san istinit i zamoli ga da ode i poduči Bilala ezanu, zato što je Bilal imao lijep i prodoran glas. Abdullah poduči Bilala ezanu i tako Bilal postade prvi Mujezin Islama. Kada je Omer ibn Hattab r.a. čuo ezan, pohita Poslaniku s.a.v.s. i ispriča mu identičan san Abdullahovom.
Bilal je imao vrlo lijep ahlak i dosta je saburio. Jednog dana dođe do nesporazuma između Bilala i jednog ashaba pri čemu ovaj ashab – naveden od strane prokletog šejtana – povika: ”Ibn alsavdaa (Sine crnkinje).” Bilal je međutim ostao miran i ne reče ništa, nego ode do Poslanika s.a.v.s. i ispriča mu šta se desilo. Čuvši ovo, Poslanik s.a.v.s. ode do tog ashaba i reče mu da se izvine Bilalu. Ovaj ashab se pokaja, zaplaka a zatim pade na Bilalove noge tražeċi od njega da nogama stane na njegovo lice. Tada Bilal reče: ” Subhanallah, kako bi mogao stati na lice koje Allahu s.v.t. čini sedždu. Ustani moj brate, molim Svevišnjeg Gospodara da ti oprosti ’’.
Za vrijeme bitke na Bedru Bilalove oči su tražile Umejah-a. Kad ga je Bilal ugledao, podigao je svoju sablju i glasno povikao: ” Neprijatelju Allahov, Umejah ibn Halaf, ja neċu živjeti ako ti živiš. ” Zato što je Bilal stalno ponavljao ove riječi, jedan od ashaba okrenu se prema Umajah-u i ubi ga. Bilalova sreċa, zbog ubistva Umejah-a, se nije ogledala u osveti zbog brojnih mučenja, nego u uklanjanju Umejah-a kao otvorenog neprijatelja Allaha s.v.t. i Njegovog Poslanika Muhammeda s.a.v.s..
Bilal je bio poznat po svojoj bogobojaznosti. Uvijek je klanjao namaz od dva rekjata poslije uzimanja abdesta i često je klanjao noċne namaze. Takođe je često postio.
Bilalova ljubav prema Poslaniku s.a.v.s. bila je neopisiva. Uvijek bi se mogao naċi kraj Poslanika s.a.v.s.. Kada je Poslanik s.a.v.s. preselio, Bilal od bola i tuge nije mogao da uči ezan. Nakon što su ga ashabi molili da ezani, Bilal stade da uči, ali pri spomenu poslanikovog s.a.v.s. imena, on gorko zaplaka i zajeca. Zbog tuge za Poslanikom s.a.v.s. Bilal nije mogao da učio ezan. On se čak iselio iz Medine, jer ga je tamo sve podsjeċalo na Poslanika s.a.v.s..
Kada je Ebu Bekr r.a. postao halifa Bilal je otišao u Asham u Džihad, gdje je nakon Džihada i ostao da živi. Bilal je jos svega dva puta ezanio i to kada je Omer r.a. došao da ga posjeti u Ashamu i kod kabura Poslanika s.a.v.s.. Bilal je ezanio kod kabura Poslanika s.a.v.s. i plakao a taj ezan je Medinlije podsjetio na Poslanika s.a.v.s. pa su i oni svi zaplakali. Bilal je u Meku ušao kao crni rob iz Afrike, a na Ahiret je preselio kao jedan od najboljih Allahovih stvorenja. Bilal je preselio u šezdest četvrtoj godini života.
SKRUŠENOST U NAMAZU
Posted: 6 Maja, 2012 in ahlak, Allah, dawa, fikh, hadis, Islam, iz života ashaba, kur'an, ljepota vjerovanja, Muhammed, radost, RespectlifeBH, SABUR, Sunnet, tefsir |
| Skrušenost u Namazu |
Šejh Muhammed El-Munadždžid
Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog:
“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45)
kaže:
“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:
” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2)
“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost.
Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti. Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik.
Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)
O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)
Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:
Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:
” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.”
Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara sa svojim Gospodarom).
Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže:
“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.”
U drugom hadisu je rekao:
“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d)
Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607)
Ebu Hurejre r.a. prenosi:
“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)
Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)
Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:
” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.”
Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)
Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124)
Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže:
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže:
“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45)
Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125)
Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je:
“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.
El-Asr br.4
UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA
Posted: 6 Maja, 2012 in ahlak, Allah, Hadisi, Islam, Muhammed, RespectlifeBH, SABUR, sadaka, samilost, Tewhid, vjerovanje
Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredstva putem kojih čovjek može steći lijep ahlak.
– Ispravnost vjerovanja (čista Akida)
Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide). Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlak biti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, škrtosti, lakomislenosti, neznanja i dr.
– Dova
Dova su velika vrata koja ako se robu otvore, hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočište kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik alejhisselam bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom. Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza:
“ Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš “.
Također, u dovi bi molio:
“ Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti ”
kao što bi dovio:
“ Gospodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti. ”
– Samosavlađivanje
Samosavlađivanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavlađivanjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta:
” One koji se budu zbog nas borili mi ćemo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.”
Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro a potisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom. Mudžaheda- samosavladavanje ne znači da se čovjek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga ? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah dž.š. kaže:
” I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.”
– Obračun sa samim sobom
Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog. Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da je pretjerivanje u sputavanju duše negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe. Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.’
– Razmišljanje o tragovima koje ostavlja lijep ahlak
Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime.
– Razmišljanje o posljedicama lošeg ahlaka.
Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od lošeg ponašanja i poticanja na lijepo.
Preuzeto iz knjige: “Pravim putem do lijepog ahlaka” od Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija. Islamski Univerzitet, Medina Pripremila Ummu Imad – Islamski časopis El-Asr br.4
SKRUŠENOST U NAMAZU
Posted: 6 Maja, 2012 in ahlak, Allah, dawa, fikh, hadis, Islam, iz života ashaba, kur'an, ljepota vjerovanja, Muhammed, radost, RespectlifeBH, SABUR, Sunnet, tefsir |
| Skrušenost u Namazu |
Šejh Muhammed El-Munadždžid
Prioritetno mišljenje o skrušenosti je da je ona – vadžib. Šejhu-l-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao) citirajući riječi Uzvišenog:
“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško, osim poslušnima.” (Sura El- Bekare, 45)
kaže:
“Ovo implicira na prijekor onih, koji nisu skrušeni (ponizni). Prijekor se propisuje samo u slučaju odbijanja obaveznog ili činjenjem zabranjenog akta. Prema tome, ako oni koji ne posjeduju skrušenost – zaslužuju prijekor to nam ukazuje da je skrušenost vadžib.
Činjenicu da je skrušenost vadžib potvrđuju slijedeći kur’anski ajeti:
” Ono što žele vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju …” (Sura El-Mu’minun, 1-2)
“ Oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.” (Sura El-Mu’minun, 10-11)
Uzvišeni Allah nam ukazuje da će skrušeni naslijediti Firdevs, i niko drugi osim njih. Skrušenost je obavezna dio namaza i to podrazumijeva smirenost i poniznost.
Onaj koji kljuca kao vrana pri obavljanju sedžde, ne posjeduje skrušenost; a ko ne podigne glavu potpuno prilikom vraćanja sa rukua i ne zastane prije nego što krene na sedždu, nije smiren, jer smirenost podrazumijeva odmjereni tempo pri obavljanju vjerskih dužnosti. Čovjek koji nema smirenosti, nema ni skrušenost u svome namazu a ko nema skrušenost – on je griješnik.
Druga indikacija da je skrušenost u namazu – vadžib jest činjenica da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao ljude koji su dizali pogled ka nebu u toku namaza. Taj postupak je kotradiktoran skrušenosti. (Medzmu’a-l-Fetava, 22/ 553-558)
O fadiletima skrušenosti u namazu i opominjanju onih koji su je zapostavljali Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“ Uzvišeni Allah je propisao pet namaza. Ko se pravilno abdesti i klanja na
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)
vrijeme, upotpuni ruku i posjeduje perfektnu skrušenost, Allah mu je obećao oprost. Ko to ne uradi, obećanja mu nema; ako Allah hoće – oprostit će mu, a ako hoće – kaznit će ga.” (Ebu Davud, br. 425 i Sahihu-l-Dzami’3242)
Ako razmotrimo činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu, možemo ih svrstati u dvije grupe:
Prva grupa: Pridržavanje onoga što pomaže i jača skrušenost u namazu.
Druga grupa: Odstranjivanje svega što umanjuje i slabi skrušenost.
Šejhul-Islam Ibn Tejmijje (Allah mu se smilovao), objašnjava i ukazuje na
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:
činjenice koje nam pomažu da ostvarimo skrušenost u namazu i kaže:
” Dvije stvari nam pomažu da ostvarimo skrušenost: jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza i slabljenje dekoncentracije.”
Jaka želja da uradimo ono što nam je obaveza u vjeri ogleda se u čovjekovoj težnji da se skoncentriše na svoj govor i rad, razmišljajući o Kur’anskih ajetima, njihovim značenjima i dovama, imajući na umu činjenicu da on priča sa Uzvišenim Allahom kao da ga vidi (jer kada ustane da klanja, rob zaista razgovara sa svojim Gospodarom).
Ihsan znači ‘obožavati Allaha kao da Ga vidimo, a ako Ga mi ne možemo vidjeti, doista On vidi nas !” Sve što više osjeti ljepotu i slast namaza rob će mu biti privrženiji. To, opet zavisi od jačine njegovog imana. Postoje mnogobrojni načini da se iman ojača. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., imao običaj da kaže:
“ U vašem svijetu, najdraže su mi bile žene i mirisi, a radost moga srca je u namazu.”
U drugom hadisu je rekao:
“O, Bilale, hajde da nas namaz odmori,” nije rekao ‘da se odmorimo od njega (namaza).” (Nesai, Ahmed, Ibn Sa’d)
Slabljenje dekoncentracije (za vrijeme namaza) podrazumijeva našu težnju da odstranimo sve ono, što nam odvlači misli od Uzvišenog Allaha i odvraća pažnju od namaza. Ovo se razlikuje od osobe do osobe, shodno prisutnim vesvesama. Zavisi i od stepena sumnji, želja i mogućnosti srca da se odupre nedozvoljenom (Medzmu’a-l-Fetava, 22/606- 607)
Ebu Hurejre r.a. prenosi:
“ Allahov Poslanik s.a.v.s je rekao: “Prvo zašta će čovjek polagati račun na Sudnjem danu je namaz, pa ako mu bude ispravan i primljen spasio se je i uspio. A ako mu namaz ne bude primljen izgubio je i propao.” (Tirmizi, hasen)
Prikirvanje skrušenosti – Huzejfa r.a. imao je običaj da kaže: “Čuvajte se
licemjerstva u skrušenosti”. Pa je upitan: ”Šta je to licemjerstvo u skrušenosti ? “ Odgovorio je: “Kada tijelo ispoljava skrušenost koje ne potiče iz srca.” Fudail Ibn Ijjad je rekao:”Ružno je vidjeti čovjeka da ispoljava skrušenost, koju ne posjeduje njegovo srce.” Neko je vidio čovjeka pogurenog tijela i ramena, pa mu je prišao i rekao, “Skrušenost je tu” ukazujući na srce, “a ne ovdje,” tapšuci ga po ramenima. (El- Medaridz, 521/1)
Kaže Ibnu-l-Kajjim (Allah mu se smilovao), objašnjavajući razliku između istinske bogobojaznosti i lažne skrušenosti licemjera:
” Bogobojaznost vjernika ogleda se u njegovom srcu koje je pokorno, ponizno i svjesno Allahove Veličine; puno strahopoštovanja i strepnje, dok se u potpunosti ne preda svome Uzvišenom Gospodaru. Stidljivo i sa ljubavlju poznaje Njegove blagodati i vlastite greške. Nema sumnje da će
skrušenost srca biti praćena i od ostalih organa tijela. Lažna bogobojaznost ispoljava se razmetanjem i pretvaranjem bez udjela srca.”
Tako su se neki Ashabi utjecali Allahu riječima: “Gospodaru moj, utječem ti
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)
se od lažne skrušenosti.” A kada su upitani šta je to lažna skrušenost, odgovorili su: “Da tijelo izgleda skrušeno, a u srcu poniznosti nema!” Istinski pokoran sluga sputao je fizičke strasti i njegovo je srce ispunjeno
svjetlošću Allahove Uzvišenosti. Strasti su ugašene zbog osjećaja ogromnog strahopoštovanja koje ispunjava srce. Tijelo je smireno, a srce postaje spokojno. Rob osjeća sigurnost uz svog Gospodara, dok Uzvišeni Allah spušta smiraj na njega. Razmetanje i licemjerno pretjerivanje u skrušenosti jest ponašanje osobe koja želi da se istakne pred drugima, dok mu je duša, u suštini, prepuna strasti i požuda. Tako njegova spoljašnjost izražava poniznost, ali zvijer – strast boravi u njemu i strpljivo
ćeka u zasjedi da se baci na plijen. (Kitabu-r-Rub, str. 314, Daru-l-Fikr, Jordan)
Skrušenost u namazu postiže se kada se srca isprazni i klanjač skoncentriše isključivo na namaz; sve ostalo se zanemaruje i zapostavlja. Samo tada on nalazi utjehu i uživanje u namazu, što potvrđuje Poslanik s.a.v.s: “…Radost moga srca je u namazu.” (Tefsir ibn Kesir, 5/456, Hadis se nalazi u Musnedu Ahmeda Ibn Hanbela, br. 3/128, i u Sahihu-l-Dzami’,
3124)
Uzvišeni Allah spominje: “El-hasi’ine ve-l-Hasi’at (Ljudi i žene koji suponizni pred svojim Gospodarom)”, i opisao ih je kao stepen onih koji su
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže:
odabrani. I kaže da je za njih On pripremio oprost i veliku nagradu (Džennet). (Sura El- Azhab, 35) Jedna od koristi koju klanjač ima od poniznosti jeste olakšanje namaza. Uzvišeni Allah kaže:
“ Pomozite sebi strpljenjem i molitvom, a to je zaista teško osim poslušnima.” (Suea El-Bekara, 45)
Iskreni vjernici, pokorni Allahu, se boje Njegove kazne i vjeruju u Njegovo obećanje i opomene. To znači da je namaz zaista težak, osim onima koji posjeduju skrušenost (Tefsir Ibn Kesir, 1/125)
Skrušenost je veoma važna, ali ipak lahko iščezava iz srca ljudi. Rijetko je prisutna, posebno u vremenu u kojem živimo. Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao je:
“ Prva stvar koja će biti uzdignuta sa zemlje – oduzeta od mog Ummeta jest skrušenost, tako da ćeš teško sresti roba ponizna.” (Prenosi Et-Taberani u El- Kebiru i njegov sened je dobar.
El-Asr br.4
UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA
Posted: 6 Maja, 2012 in ahlak, Allah, Hadisi, Islam, Muhammed, RespectlifeBH, SABUR, sadaka, samilost, Tewhid, vjerovanje
Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredstva putem kojih čovjek može steći lijep ahlak.
– Ispravnost vjerovanja (čista Akida)
Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide). Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlak biti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, škrtosti, lakomislenosti, neznanja i dr.
– Dova
Dova su velika vrata koja ako se robu otvore, hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočište kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik alejhisselam bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom. Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza:
“ Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš “.
Također, u dovi bi molio:
“ Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti ”
kao što bi dovio:
“ Gospodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti. ”
– Samosavlađivanje
Samosavlađivanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavlađivanjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta:
” One koji se budu zbog nas borili mi ćemo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.”
Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro a potisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom. Mudžaheda- samosavladavanje ne znači da se čovjek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga ? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah dž.š. kaže:
” I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.”
– Obračun sa samim sobom
Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog. Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da je pretjerivanje u sputavanju duše negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe. Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.’
– Razmišljanje o tragovima koje ostavlja lijep ahlak
Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime.
– Razmišljanje o posljedicama lošeg ahlaka.
Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od lošeg ponašanja i poticanja na lijepo.
Preuzeto iz knjige: “Pravim putem do lijepog ahlaka” od Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija. Islamski Univerzitet, Medina Pripremila Ummu Imad – Islamski časopis El-Asr br.4
لا تحزنوا ۞ NE TUGUJ
Posted: 6 Maja, 2012 in ahlak, Akida, Allah, ashabi, dobrota, hadis, Muhammed, radost, SABUR, samilost, vjerovanje” Doista onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni, silaze meleki: ‘Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu, koji vam je obećan.’ Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom; u njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele, i što god zatražite – imat ćete”, bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv. ”
(Kur'an – فصلت Fussilat 30-32)
Komentar ajeta – tefsir Ibn Kesir:
– Riječi Uzvišenog: “Onima koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni”, pri svjedočenju da nema boga osim Allaha… od Ibn-Abbasa, r.a., prenosi se:… ” Koji govore: ‘Gospodar naš je Allah’, pa poslije budu ustrajni u izvršavanju njegovih (dužnosti) farzova.”
I riječi Uzvišenog: “Silaze meleki.” Mudžahid i drugi smatraju da to znači: prilikom smrti, i da će govoriti: “Ne bojte se.” Mudžahid, Ikrime i Zejd ibn Eslem kažu: “Ne bojte se onoga što vas čeka vezano za budući svijet, “I ne žalostite se”, za onim što ste ostavili iza sebe na dunjaluku. “I radujte se Džennetu koji vam je obećan”, pa će ih obradovati da je otišlo zlo, a da su zaradili dobro. Ovo potvrđuje ono što stoji u hadisu El-Berraa, r.a., koji kaže:
“Zaista meleki kažu vjerničkoj duši: ‘Izlazi, o dobra dušo, u dobrom tijelu. Ti si bila život u njemu.'” A Zejd ibn Eslem kaže: “Izlazi i idi u udobnost i opskrbu, i Gospodaru, Koji nije srdit.” Obradovat će ga pri samrti, u kaburu i kod njegova ponovnog proživljenja. Bilježi ga Ibn Ebi-Hatim.
Ovaj stav objedinjuje sva mišljenja, a on je vrlo dobar, i on je stvarnost.
I riječi Blagoslovljenog i Uzvišenog: “Mi smo zaštitnici vaši u životu na ovom svijetu, a i na onom”; reći će meleki vjernicima koji budu na samrti: “Bili samo vaši zaštitnici, bili smo bliski vama na dunjaluku, mi vas vodimo pravim putem i usmjeravamo i čuvamo vas Allahovom voljom. I također ćemo biti sa vama na budućem svijetu i družit ćemo se sa vama, tako da vam neće biti dosadno u kaburu; i kod puhanja u rog, i zaštititi ćemo vas na dan proživljenja i povratka, i s vama ćemo prijeći siratul-mustekim, i pratit ćemo vas do dženetskih blagodati.
“U njemu ćete imati sve ono što duše vaše zažele”, tj. u Džennetu, od svega što izaberete, ono što zažele vaše duše, i što oči čini radosnim, “I što god zatražite – imat ćete”, tj. šta god zatražite naći ćete. Bit će vam prineseno pred vas ono što ste odabrali.
“Bit ćete počašćeni od Onoga Koji prašta i Koji je Milostiv”, tj. gošćenje i čašćenje i blagodat Onog koji prašta vaše grijehe, Koji je samilostan, blag, milostiv, s obzirom da je oprostio i sakrio (grijehe), i dobrostiv je. Prenosi Imam Ahmed od Enesa, r.a., koji kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao:
” Ko poželi susret sa Allahom, Allah, dž.š., poželi susret s njim, a ko prezire susret s Allahom, Allah prezire susret s njim.” Upitali smo, o Allahov Poslaniče: “Svako od nas prezire smrt”, a s.a.v.s. reče: “Nije to prezir smrti, nego kad vjerniku prikuči se smrt, dođe mu onaj ko ga obraduje od Allaha, dž.š., onim što ga čeka i njemu nije ništa draže od susreta sa Allahom, pa i Allah poželi susret sa njim.” Kaže Poslanik: “Doista, grješniku – ili nevjerniku – kad bude na samrti, dođe vjesnik sa onim što ga čeka od zla ili sa zlom s kojim će se suočiti. I on će prezirati susret sa Allahom i Allah će prezirati susret s njim.”
…Ovo je vjerodostojan (sahih) hadis, on se navodi u autentičnim zbirkama u drugoj verziji.
Islamski Edukativni BLOG 