IZGRADNJA ISLAMSKE LIČNOSTI

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

Od osobina istinskih vjernika jeste i ta da stalno teže velikim i visokim ciljevima. Nastoje da svaki dan budu bolji. Trude se da upotpunjuju svoju islamsku ličnost.

Danas, čini nam se, više nego ikada, islamski ummet je u potrebi za potpunom islamskom ličnošću. Neophodno je da svaki vjernik i vjernica, musliman i muslimanka, nastoje da izgrade i upotpune svoju ličnost, jer, vjera islam je potpuna vjera. Ono čemu poziva vjera islam i što nudi, doista, je potpuno, sveobuhvatno, precizno, bez ikakve kontradiktornosti. Zar Uzvišeni Allah nije rekao: 

 „..Danas sam vam vašu vjeru usavršio..“ (Prijevod značenja El- Maida3.) 

Allahu, subhanehu ve te'ala, hvala kada nas je učinio od najboljeg naroda koji se ikada pojavio i kada je našu vjeru učinio najpotpunijom vjerom, naš

Šerijat najpotpunijim Šerijatom. Šerijati prijašnjih poslanika – kako kaže šejhulislam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, – u odnosu na Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svi su manjkavi. Upravo ovo i jeste značenje hadisa kojeg bilježi imam Buharija u kojem Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Doista, primjer mene i vjerovjesnika prije mene je poput primjera čovjeka koji je sagradio kuću i uljepšao je osim na jednom uglu gdje je nedostajala jedna cigla. Ljudi su stali obilaziti građevinu, diviti joj se i govoriti: ‘Da je samo još ova cigla stavljena!’ Ja sam ta cigla i pečat svih vjerovjesnika.“ (Buharija, 3271; Muslim, 4239)

Dakle, naš Šerijat u odnosu na prethodne Šerijate sigurno je najpotpuniji erijat. Neki od prethodnih Šerijata akcenat su davali halalu i haramu, poput Šerijata Musa'a, ‘alejhisselam. Neki su posvećivali pažnju djelima srca, poput Šerijata Isa'a, ‘alejhisselam. Dok, naš Šerijat, Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potpun je u svim segmentima, na svim poljima. U njemu je pojašnjenje za svaku stvar. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao:

„ Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. “ (Prijevod značenja El-En'am, 38.)

Tako se i od svakog istinskog vjernika i vjernice traži da upotpune svoju islamsku ličnost, da se poistovjete sa svojom vjerom, da posvjedoče istinitost onoga čemu ona poziva a ne da svojim životom i primjerom daju lošu sliku islama. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

„ Doista sam poslan da upotpunim plemeniti moral !“ (Buharija u „Edebul-mufredu“, 273; Hakim, 2/613) 

Od nas se traži da svoju ličnost izgradimo i uskladimo prema Šerijatu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da svoju ličnost upotpunimo prema Allahovoj Objavi, a ne prema našim prohtjevima i strastima, prema našim razumima.

Subhan'Allah !!! Zar da damo prednost našim manjkavim razumima nad potpunim Allahovim Šerijatom ? Zar da se u našim svakodnevnim problemima vraćamo našim razumima, našem slabašnom razumijevanju, a ne pravednom i postojanom Šerijatu ? Naš Uzvišeni Gospodar naredio nam je da uđemo u Njegovu vjeru potpuno, da se prihvatimo svih propisa islama, svih djelova imana i islama, da vjeri islamu priđemo sa svih njenih vrata. Od nas se ne traži samo znanje, niti samo ibadet, niti samo lijepo ponašanje, ili samo poznavanje adaba i pridržavanje za iste, već se od nas traži sve ovo. Od nas se traži da obožavamo svoga Gospodara svim spomenutim.

Neophodno je da islamska ličnost bude prepoznatljiva po znanju, ali po i ibadetu, i ahlaku, visokim moralnim vrijednostima, lijepim ophođenjem sa svim Allahovim stvorenjima.

Budemo li tražili potpunu islamsku ličnost, sigurno ćemo je naći. Naći ćemo je pri islamskim velikanima na čijem čelu se nalazi Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njena potpunost više su nam nego jasni, samo nam nedostaje ubjeđenja. Takođe, ličnosti Ashaba ! Zar Ebu-Bekrova, radijallahu ‘anh, ličnost nije bila potpuna ?! Svakako !

Imam Muslim bilježi od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: 

„ Ko je danas od vas osvanuo kao postač ?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „ Ko je od vas ispratio dženazu?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas nahranio siromaha?“ Ebu- Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas posjetio bolesnika?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Zatim, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na sve to reče: „Neće se naći ove stvari kod jednog čovjeka a da neće ući u Džennet!“ (Muslim, 1707 )

Ukoliko čovjek stane i bude nemaran u izgrađivanju i usavršavanju svoje ličnosti, doista, priziva sebi veliku opasnost. Pogledamo li se vidjet ćemo da klanjamo, učimo Kur'an, postimo, ko je u mogućnosti ode na hadž, ponešto i udjelimo; međutim, kada je u pitanju naš odnos s drugima, primjetit ćeš većinu nas da smo u tome manjkavi. I je li to problem ? Ne samo da je problem, već je to itekao opasno po nas.

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitao svoje ashabe:

„ Znate li ko je propalica ?“ Ashabi su rekli: „Propalica je kod nas onaj koji nema ni dinara ni dirhema.“ Na to im Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Istinski propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom …“

– Subhanallah !!! Pogledajte čovjek s namazom, postom i zekatom propalica, stradalnik, gubitnik ?! Kako to ?!- Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjava pa kaže: 

„ Doći će a opsovao je ovoga, potvorio ovoga, imetak ovoga uzeo bespravno-pojeo, ovoga udario.“  

– Subhanallah ! Pogledajte samo koliko se ovih stvari nalazi pri nama ! Nismo nikoga ubili, ali, jesmo narušili tuđu čast, opsovali ovoga, potvorili onoga, ogovorili trećega, zavadili četvrtog i petog ! Koliko li smo učinili ovih grijeha i ovih sramota, pa, da li se ikada zapitamo za naše stanje na Sudnjem danu, zapitamo li se hoćemo li biti u skupini propalica i gubitnika ?! Allaha molimo za popravak i spas ! Šta će se desiti s propalicom na Sudnjem danu ? Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Od njegovih dobrih djela dat će se ovome, pa će se dati i ovome, pa, ukoliko se sva njegova dobra djela potroše prije nego li izmiri i iskupi se za svoje ezijjete, uzet će se od loših djela onih kojima je učinjeno nasilje i staviti na njegova loša djela, sve dok ne bude bačen u Vatru.“ (Ahmed, 7686) 

Dakle, nemarnost u odgoju, popravku, izgradnji i upotpunjavanju svoje ličnosti, velika je opasnost na Ahiretu kao i na Dunjaluku. Ukoliko čovjekova ličnost bude slaba i manjkava u imanu, može vrlo lahko potpasti pod grijehe, duševno nezadovoljstvo, neustrajavanje u dobrim djelima, što sve dovodi do gruboće srca. Primjetit ćemo da naše ličnosti nisu izgrađene kada su u pitanju naše kuće, naše porodice. Među bračnim drugovima nema lijepog ophođenja, prema djeci nema milosti, kućom ne vlada blagost, a Allah, subhanehu ve te'ala, kada nekoj kući i njenim stanovnicima želi dobro među njih ubaci blagost , da među njima boravi blagost .

Zatim ćemo naći da naše ličnosti nisu izgrađene kada smo mi sami u pitanju, braća i sestre, vjernici i vjernice. Manjkavost i neizgrađenost u našim odnosima, sigurno dovodi do kidanja bratskih veza, mržnje i odbacivanja, udaljavanja jednih od drugih. Nema skromnosti niti žrtve ! Nema širokih prsa niti osmjeha na licu svome bratu ! Ali zato ima ostavljanja i napuštanja braće, prezira i zavisti, mračila na licu, pogrdnih riječi, psovki.

Pogledajte samo ovaj naš svakidašnji primjer. Priča jedan brat: 

„ Odlazeći do mesdžida vidio sam kako se u abdestani, gdje se ljudi abdeste, susreću dva čovjeka, selame i grle, ozarenih lica. Vjerovatno je jedan od njih bio na putovanju i nisu se dugo vidjeli. Nastavili su sa svojom pričom čak i kada su ušli u mesdžid gdje su već neki klanjali. Čulo se kako pitaju jedan drugog za zdravlje, posao i tako. Odužilo se njihovo stajanje. Jedan od braće je htio da ih upozori da su ušli u mesdžid i da bi trebali malo stišati glasove, ako već ne misle klanjati tehijjetul-mesdžid. Kad upravo u tom trenutku ustao je muezzin i proučio ikamet za namaz. Ali i oni su i dalje, tokom ikameta pričali. Prišao im je ovaj brat i rekao: ‘Magarci jedni, klanjajte !’ Nakon što se vratio od njih, uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: ‘Oni neće klanjati !’ Pogledao me je zbunjeno i rekao: ‘Kako neće klanjati ?!’ Ponovo sam mu i potvrdio: ‘Brate moj, oni neće klanjati !’ ‘Kako neće klanjati ?!’ – progovarao je zbunjeno. Upitao sam ga: ‘Je li propisan namaz magarcu ?! Magarac ne klanja !’ Postidio se i rekao: ‘Izvini brate.’ ‘Ne izvinjavaj se meni već njima i znaj da ovo sigurno nije metoda u pozivanju. Na ovakav način, samo mi gubimo.'“

Zatim, naći ćemo da se zbog naših neizgrađenih ličnosti, drugi ljudi, obični ljudi, udaljavaju od nas. I ne samo od nas već i od onoga što nosimo od vjere. Pretpostavite da je tu jedan musliman koji redovno obavlja namaze u džem'atu, ispunjava obaveze ove vjere, kloni se harama, svoj spoljašnji izgled uskladi s propisima ove vjere i ostalo što je potrebno, međutim, prema svom unutrašnjem odgoju, odgoju srca bude nemaran, pa, bude grub i osor u ophođenju s drugim ljudima, bude pronevjeravao obećanja i emanete, bude lagao, potvarao i ogovarao druge. Ovakva njegova djela, kakav će trag ostaviti na običan narod ? Hoćeli ga hvaliti ? Ponositi se njime ? Preporučivati ga drugima ? Nikako ! Sav narod će osuđivati i koriti, i ne samo njega, već i sve one koji se u svom spoljašnjem izgledu poistovjećuju s njim. Dakle, taj musliman svojim postupcima ne samo da čini sebi nasilje, već i svim vjernicima. Naprotiv, čini nasilje i ovoj lijepoj vjeri, prezentirajući je ljudima u potpuno drugačijem izgledu, potpomažući na takav način nevjernike u iskrivljavanju prave slike islama. Zbog toga je izgradnja i upotpunjavanje naše islamske ličnosti veoma bitno.

Naša osnovna zadaća: obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, poziv njemu i promicanje islamskih vrijednosti, nisu ograničeni vremenom i prostorom. To treba da traje tokom cijelog našeg života. Zbog toga je potrebno da izgradimo svoje islamske ličnosti, odgojimo ih i naročito pripremimo za dane koji nam predstoje. Sjetimo se Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegove ličnosti u vremenu odmetanja mnogih plemena od islama. Sjetimo se imama Ahmeda, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti s čijom su ustrajnošću i postojanošću opstale hiljade muslimana, koji su samo čekali šta će imam Ahmed reći. Sjetimo se šejhulislama Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti, njegove ustrajnosti u borbi protiv Tatara, filozofa i ostalih neprijatelja islama. Sjetimo se onoga čega ili koga su se i oni prisjećali. Kada im se reklo: „ Izgradite i upotpunite svoje ličnosti “, prisjetili su se i vratili nikome drugom do Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prvim generacijama.

Zato, Allahov robe, ukoliko treba da popraviš islamsko znanje kod sebe, prisjeti se Ibnu- Abbasa i Ibnu-Mes'uda, radijallahu ‘anhum, prisjeti se Mu'az b. Džebela, radijallahu ‘anh, nejvećeg poznavaoca halala i harama, onoga koji će biti predvodnik učenjaka na Sudnjem danu. Kada je u pitanju tvoj hifz prisjeti se Ebu- Hurejre, radijallahu ‘anh, i njegova noćnog ustajanja, dok drugi spavaju, kako bi ponavljao hadise. Kada je u pitanju žrtva za ovu vjeru, za što moramo izgraditi i odgojiti svoje duše, prisjetimo se žrtve Mus'ab b. Umejra, radijallahu ‘anh, mladića koji je žrtvovao sve da bi ušao i otvorio Medinu, tadašnji Jesrib, Kur'anom. Prisjetimo se Hamze i Ebu- Dudžane, radijallahu ‘anhuma, na Uhudu, Ebu-Zerra, radijallahu ‘anh, na Tebuku. Prisjetimo se Hubejba b. Adija koji je ostao postojan u svojoj vjeri do svoje posljednje kapi krvi. Prisjetimo se žrtve i rada za islam Amra b. El-Džemuha, radijallahu ‘anh, koji je odbio osim da hrom uđe u Džennet. Pa je izašao u borbu u svojoj –šta misliš, brate moj, kojoj godini ? Četrdesetoj ? Pedesetoj ? Ili šezdesetoj ? Možda u sedamdesetoj ? Izašao je, brate moj, u borbu u svojoj osamdesetoj godini i preselio. Ako budeš razmišljao o svome položaju i ugledu, da li da ih založiš za Allahovu vjeru ili ne, nimalo se ne dvoumi, već se prisjeti Nedžašija i Sa'd b. Mu'aza, radijallahu ‘anhuma. Ako budeš razmišljao o dobročinstvu i skromnosti, primjetiš kod sebe pomanjkanje istog, nimalo ne čekaj, već se prisjeti Sa'da b. Rebi'e, radijallahu anh, koji je tražio od svoga brata muhadžira Abdurrahmana b. Avfa da izabere sebi jednu od njegovih žena, pa da je Sa'd pusti i njome se oženi njegov brat, i da pored toga, uzme sebi polovinu njegova imetka !!! Pa, gdje li smo mi spram ovih ljudi. Prisjeti se Ebu-Talhe el-Ensarija, radijallahu ‘anh, koji je, nakon što su objavljene riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 

„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete udjeljivali od onog što volite“ 

, udjelio što je najbolje posjedovao: veliku baštu koja je bila u blizini mesdžida Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada je u pitanju čuvanje tajni i povjerljivih stvari, prisjetimo se Huzejfe, radijallahu ‘anh. Prisjeti se Ebu-Muse el-Eš'arija, radijallahu ‘anh, njegovog ibadeta, učenja Kur'ana i noćnog namaza iza kojeg bi se noću iskupljali Ashabi i slušali njegovo učenje Kur'ana. Kada je u pitanju skromnost prisjeti se tabi'ina Uvejsa el-Karenija.

I tako u svim stvarima koje nedostaju našoj islamskoj ličnosti, a njih je, doista, mnogo. Teško ih je pobrojati. Možda, ono što imamo pri sebi lakše je nabrojati. Pogledamo li današnje stanje muslimana, vidjet ćemo da među njima nedostaje: iskrenosti, uzora, učenjaka s islamskim znanjem, da'ija koji pozivaju Allahovoj vjeri, ustrajnosti, odgoja, znanja i rada po njemu, iskorištavanja vremena u pokornosti Uzvišenom Allahu, brige o sunnetima, nafilama, dobrovoljnim djelima, žrtve za Allahovu vjeru, visokih moralnih vrijednosti, lijepog ophođenja među samim vjernicima, ispravnog odgoja djece, porodica i mnogo čega drugog. Ovo su samo neki vidljivi nedostaci u našem islamskom društvu.

Kako otklonuti ove a i druge nedostatke ?

Ono što je najbitnije jeste da moramo voditi računa o djelima naših srca. Moramo se čuvati mrtvila i gruboće naših srca. Moramo se zapitati ako vidimo da Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi, riječi Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i riječi prvih generacija ne ostavljaju traga na nas. Pogledajte Aišu, radijallahu ‘anha, kako  se zabrinula za nagradu umre kada je dobila mjesečno pranje u toku hadža i pogledajte današnje muslimane kojima prilike i prilike za dobrim djelima prolaze, međutim, ni najmanje se ne brinu za to. Pogledajte Usamu b. Zejda, radijallahu ‘anhuma, koji je u svojim ranim godinama dostigao vrhunac ove vjere, kako je reagovao kada ga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio što je ubio čovjeka koji je pred samo svoje ubistvo izrekao šehadet. Šta je rekao Usama ? Poželio je da je tog dana primio islam ! Pogledajte ostale ashabe.  

Većina njih je živjela oskudno, teškim životom. Međutim, kada su Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jedne prilike došli siromasi, oskudno obučeni, gotovo bez odjeće na sebi, njihovo stanje je mnogo pogodilo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što ga je navelo da se popne na minber i podstakne na udjeljivanje. Subhanallah ! Šta da siromasi udjele siromasima ?! Međutim, kako stoji u vjerodostojnom hadisu, Ashabi bi odlazili na pijacu i radili kao nosači, kako bi zaradili i udijelili sadaku svojoj braći.

Danas mi, kada nas smijene s jednog položaja na drugi, usljed čega se smanje i naša primanja, negodujemo. Zbog čega? Zbog toga što naša porodica nije navikla da živi skromnije i oskudnije, nije navikla da njena potrošačka korpa bude manja i oskudnija. Subhanallah ! A siromasi muslimani i nevoljnici, naše sestre udovice, koji uopće i ne znaju za tu tzv. potrošačku korpu, za njih se nikada i ne zapitamo: kako žive i možemo li im mi kako pomoći i olakšati im život. Kada je u pitanju naša porodica možemo raditi i po dva posla dnevno samo da se ne osjeti razlika u porodici. Samo da nam supruga ne kaže: „ Šta je sada ovo ? Kakve su ovo namirnice ? Zar nismo prije uzimali američke proizvode, šta će nam sada kineski proizvodi ?“ Međutim, kada nam se naredi da udjelimo drugim muslimanima, svojoj braći i sestrama, vidiš nas škrte i što više starimo, naša škrtost i sebičnost se povećava. Neka nam ovo bude na umu pri izgradnji naše islamske ličnosti. Neka nam bude na umu hadis propalice i poruka koju taj hadis nosi sa sobom. Neka nam bude na umu hadis Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegova požrtvovanost za dobrim djelima.

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna. Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

IZGRADNJA ISLAMSKE LIČNOSTI

Piše: Hajruddin Tahir Ahmetović, prof.

Od osobina istinskih vjernika jeste i ta da stalno teže velikim i visokim ciljevima. Nastoje da svaki dan budu bolji. Trude se da upotpunjuju svoju islamsku ličnost.

Danas, čini nam se, više nego ikada, islamski ummet je u potrebi za potpunom islamskom ličnošću. Neophodno je da svaki vjernik i vjernica, musliman i muslimanka, nastoje da izgrade i upotpune svoju ličnost, jer, vjera islam je potpuna vjera. Ono čemu poziva vjera islam i što nudi, doista, je potpuno, sveobuhvatno, precizno, bez ikakve kontradiktornosti. Zar Uzvišeni Allah nije rekao: 

 „..Danas sam vam vašu vjeru usavršio..“ (Prijevod značenja El- Maida3.) 

Allahu, subhanehu ve te'ala, hvala kada nas je učinio od najboljeg naroda koji se ikada pojavio i kada je našu vjeru učinio najpotpunijom vjerom, naš

Šerijat najpotpunijim Šerijatom. Šerijati prijašnjih poslanika – kako kaže šejhulislam Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, – u odnosu na Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, svi su manjkavi. Upravo ovo i jeste značenje hadisa kojeg bilježi imam Buharija u kojem Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Doista, primjer mene i vjerovjesnika prije mene je poput primjera čovjeka koji je sagradio kuću i uljepšao je osim na jednom uglu gdje je nedostajala jedna cigla. Ljudi su stali obilaziti građevinu, diviti joj se i govoriti: ‘Da je samo još ova cigla stavljena!’ Ja sam ta cigla i pečat svih vjerovjesnika.“ (Buharija, 3271; Muslim, 4239)

Dakle, naš Šerijat u odnosu na prethodne Šerijate sigurno je najpotpuniji erijat. Neki od prethodnih Šerijata akcenat su davali halalu i haramu, poput Šerijata Musa'a, ‘alejhisselam. Neki su posvećivali pažnju djelima srca, poput Šerijata Isa'a, ‘alejhisselam. Dok, naš Šerijat, Šerijat Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, potpun je u svim segmentima, na svim poljima. U njemu je pojašnjenje za svaku stvar. Allah, subhanehu ve te'ala, je rekao:

„ Mi u Knjizi nismo ništa izostavili. “ (Prijevod značenja El-En'am, 38.)

Tako se i od svakog istinskog vjernika i vjernice traži da upotpune svoju islamsku ličnost, da se poistovjete sa svojom vjerom, da posvjedoče istinitost onoga čemu ona poziva a ne da svojim životom i primjerom daju lošu sliku islama. Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: 

„ Doista sam poslan da upotpunim plemeniti moral !“ (Buharija u „Edebul-mufredu“, 273; Hakim, 2/613) 

Od nas se traži da svoju ličnost izgradimo i uskladimo prema Šerijatu Muhammeda, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da svoju ličnost upotpunimo prema Allahovoj Objavi, a ne prema našim prohtjevima i strastima, prema našim razumima.

Subhan'Allah !!! Zar da damo prednost našim manjkavim razumima nad potpunim Allahovim Šerijatom ? Zar da se u našim svakodnevnim problemima vraćamo našim razumima, našem slabašnom razumijevanju, a ne pravednom i postojanom Šerijatu ? Naš Uzvišeni Gospodar naredio nam je da uđemo u Njegovu vjeru potpuno, da se prihvatimo svih propisa islama, svih djelova imana i islama, da vjeri islamu priđemo sa svih njenih vrata. Od nas se ne traži samo znanje, niti samo ibadet, niti samo lijepo ponašanje, ili samo poznavanje adaba i pridržavanje za iste, već se od nas traži sve ovo. Od nas se traži da obožavamo svoga Gospodara svim spomenutim.

Neophodno je da islamska ličnost bude prepoznatljiva po znanju, ali po i ibadetu, i ahlaku, visokim moralnim vrijednostima, lijepim ophođenjem sa svim Allahovim stvorenjima.

Budemo li tražili potpunu islamsku ličnost, sigurno ćemo je naći. Naći ćemo je pri islamskim velikanima na čijem čelu se nalazi Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Ličnost Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njena potpunost više su nam nego jasni, samo nam nedostaje ubjeđenja. Takođe, ličnosti Ashaba ! Zar Ebu-Bekrova, radijallahu ‘anh, ličnost nije bila potpuna ?! Svakako !

Imam Muslim bilježi od Ebu-Hurejre, radijallahu ‘anh, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, upitao: 

„ Ko je danas od vas osvanuo kao postač ?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „ Ko je od vas ispratio dženazu?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas nahranio siromaha?“ Ebu- Bekr reče: „Ja.“ Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pita: „Ko je od vas posjetio bolesnika?“ Ebu-Bekr reče: „Ja.“ Zatim, Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, na sve to reče: „Neće se naći ove stvari kod jednog čovjeka a da neće ući u Džennet!“ (Muslim, 1707 )

Ukoliko čovjek stane i bude nemaran u izgrađivanju i usavršavanju svoje ličnosti, doista, priziva sebi veliku opasnost. Pogledamo li se vidjet ćemo da klanjamo, učimo Kur'an, postimo, ko je u mogućnosti ode na hadž, ponešto i udjelimo; međutim, kada je u pitanju naš odnos s drugima, primjetit ćeš većinu nas da smo u tome manjkavi. I je li to problem ? Ne samo da je problem, već je to itekao opasno po nas.

Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je upitao svoje ashabe:

„ Znate li ko je propalica ?“ Ashabi su rekli: „Propalica je kod nas onaj koji nema ni dinara ni dirhema.“ Na to im Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: „Istinski propalica iz moga ummeta je onaj koji dođe na Sudnji dan s namazom, postom, zekatom …“

– Subhanallah !!! Pogledajte čovjek s namazom, postom i zekatom propalica, stradalnik, gubitnik ?! Kako to ?!- Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pojašnjava pa kaže: 

„ Doći će a opsovao je ovoga, potvorio ovoga, imetak ovoga uzeo bespravno-pojeo, ovoga udario.“  

– Subhanallah ! Pogledajte samo koliko se ovih stvari nalazi pri nama ! Nismo nikoga ubili, ali, jesmo narušili tuđu čast, opsovali ovoga, potvorili onoga, ogovorili trećega, zavadili četvrtog i petog ! Koliko li smo učinili ovih grijeha i ovih sramota, pa, da li se ikada zapitamo za naše stanje na Sudnjem danu, zapitamo li se hoćemo li biti u skupini propalica i gubitnika ?! Allaha molimo za popravak i spas ! Šta će se desiti s propalicom na Sudnjem danu ? Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kaže: 

„ Od njegovih dobrih djela dat će se ovome, pa će se dati i ovome, pa, ukoliko se sva njegova dobra djela potroše prije nego li izmiri i iskupi se za svoje ezijjete, uzet će se od loših djela onih kojima je učinjeno nasilje i staviti na njegova loša djela, sve dok ne bude bačen u Vatru.“ (Ahmed, 7686) 

Dakle, nemarnost u odgoju, popravku, izgradnji i upotpunjavanju svoje ličnosti, velika je opasnost na Ahiretu kao i na Dunjaluku. Ukoliko čovjekova ličnost bude slaba i manjkava u imanu, može vrlo lahko potpasti pod grijehe, duševno nezadovoljstvo, neustrajavanje u dobrim djelima, što sve dovodi do gruboće srca. Primjetit ćemo da naše ličnosti nisu izgrađene kada su u pitanju naše kuće, naše porodice. Među bračnim drugovima nema lijepog ophođenja, prema djeci nema milosti, kućom ne vlada blagost, a Allah, subhanehu ve te'ala, kada nekoj kući i njenim stanovnicima želi dobro među njih ubaci blagost , da među njima boravi blagost .

Zatim ćemo naći da naše ličnosti nisu izgrađene kada smo mi sami u pitanju, braća i sestre, vjernici i vjernice. Manjkavost i neizgrađenost u našim odnosima, sigurno dovodi do kidanja bratskih veza, mržnje i odbacivanja, udaljavanja jednih od drugih. Nema skromnosti niti žrtve ! Nema širokih prsa niti osmjeha na licu svome bratu ! Ali zato ima ostavljanja i napuštanja braće, prezira i zavisti, mračila na licu, pogrdnih riječi, psovki.

Pogledajte samo ovaj naš svakidašnji primjer. Priča jedan brat: 

„ Odlazeći do mesdžida vidio sam kako se u abdestani, gdje se ljudi abdeste, susreću dva čovjeka, selame i grle, ozarenih lica. Vjerovatno je jedan od njih bio na putovanju i nisu se dugo vidjeli. Nastavili su sa svojom pričom čak i kada su ušli u mesdžid gdje su već neki klanjali. Čulo se kako pitaju jedan drugog za zdravlje, posao i tako. Odužilo se njihovo stajanje. Jedan od braće je htio da ih upozori da su ušli u mesdžid i da bi trebali malo stišati glasove, ako već ne misle klanjati tehijjetul-mesdžid. Kad upravo u tom trenutku ustao je muezzin i proučio ikamet za namaz. Ali i oni su i dalje, tokom ikameta pričali. Prišao im je ovaj brat i rekao: ‘Magarci jedni, klanjajte !’ Nakon što se vratio od njih, uhvatio sam ga za ruku i rekao mu: ‘Oni neće klanjati !’ Pogledao me je zbunjeno i rekao: ‘Kako neće klanjati ?!’ Ponovo sam mu i potvrdio: ‘Brate moj, oni neće klanjati !’ ‘Kako neće klanjati ?!’ – progovarao je zbunjeno. Upitao sam ga: ‘Je li propisan namaz magarcu ?! Magarac ne klanja !’ Postidio se i rekao: ‘Izvini brate.’ ‘Ne izvinjavaj se meni već njima i znaj da ovo sigurno nije metoda u pozivanju. Na ovakav način, samo mi gubimo.'“

Zatim, naći ćemo da se zbog naših neizgrađenih ličnosti, drugi ljudi, obični ljudi, udaljavaju od nas. I ne samo od nas već i od onoga što nosimo od vjere. Pretpostavite da je tu jedan musliman koji redovno obavlja namaze u džem'atu, ispunjava obaveze ove vjere, kloni se harama, svoj spoljašnji izgled uskladi s propisima ove vjere i ostalo što je potrebno, međutim, prema svom unutrašnjem odgoju, odgoju srca bude nemaran, pa, bude grub i osor u ophođenju s drugim ljudima, bude pronevjeravao obećanja i emanete, bude lagao, potvarao i ogovarao druge. Ovakva njegova djela, kakav će trag ostaviti na običan narod ? Hoćeli ga hvaliti ? Ponositi se njime ? Preporučivati ga drugima ? Nikako ! Sav narod će osuđivati i koriti, i ne samo njega, već i sve one koji se u svom spoljašnjem izgledu poistovjećuju s njim. Dakle, taj musliman svojim postupcima ne samo da čini sebi nasilje, već i svim vjernicima. Naprotiv, čini nasilje i ovoj lijepoj vjeri, prezentirajući je ljudima u potpuno drugačijem izgledu, potpomažući na takav način nevjernike u iskrivljavanju prave slike islama. Zbog toga je izgradnja i upotpunjavanje naše islamske ličnosti veoma bitno.

Naša osnovna zadaća: obožavanje Allaha, Jednog i Jedinog, poziv njemu i promicanje islamskih vrijednosti, nisu ograničeni vremenom i prostorom. To treba da traje tokom cijelog našeg života. Zbog toga je potrebno da izgradimo svoje islamske ličnosti, odgojimo ih i naročito pripremimo za dane koji nam predstoje. Sjetimo se Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegove ličnosti u vremenu odmetanja mnogih plemena od islama. Sjetimo se imama Ahmeda, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti s čijom su ustrajnošću i postojanošću opstale hiljade muslimana, koji su samo čekali šta će imam Ahmed reći. Sjetimo se šejhulislama Ibnu-Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, i njegove ličnosti, njegove ustrajnosti u borbi protiv Tatara, filozofa i ostalih neprijatelja islama. Sjetimo se onoga čega ili koga su se i oni prisjećali. Kada im se reklo: „ Izgradite i upotpunite svoje ličnosti “, prisjetili su se i vratili nikome drugom do Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i prvim generacijama.

Zato, Allahov robe, ukoliko treba da popraviš islamsko znanje kod sebe, prisjeti se Ibnu- Abbasa i Ibnu-Mes'uda, radijallahu ‘anhum, prisjeti se Mu'az b. Džebela, radijallahu ‘anh, nejvećeg poznavaoca halala i harama, onoga koji će biti predvodnik učenjaka na Sudnjem danu. Kada je u pitanju tvoj hifz prisjeti se Ebu- Hurejre, radijallahu ‘anh, i njegova noćnog ustajanja, dok drugi spavaju, kako bi ponavljao hadise. Kada je u pitanju žrtva za ovu vjeru, za što moramo izgraditi i odgojiti svoje duše, prisjetimo se žrtve Mus'ab b. Umejra, radijallahu ‘anh, mladića koji je žrtvovao sve da bi ušao i otvorio Medinu, tadašnji Jesrib, Kur'anom. Prisjetimo se Hamze i Ebu- Dudžane, radijallahu ‘anhuma, na Uhudu, Ebu-Zerra, radijallahu ‘anh, na Tebuku. Prisjetimo se Hubejba b. Adija koji je ostao postojan u svojoj vjeri do svoje posljednje kapi krvi. Prisjetimo se žrtve i rada za islam Amra b. El-Džemuha, radijallahu ‘anh, koji je odbio osim da hrom uđe u Džennet. Pa je izašao u borbu u svojoj –šta misliš, brate moj, kojoj godini ? Četrdesetoj ? Pedesetoj ? Ili šezdesetoj ? Možda u sedamdesetoj ? Izašao je, brate moj, u borbu u svojoj osamdesetoj godini i preselio. Ako budeš razmišljao o svome položaju i ugledu, da li da ih založiš za Allahovu vjeru ili ne, nimalo se ne dvoumi, već se prisjeti Nedžašija i Sa'd b. Mu'aza, radijallahu ‘anhuma. Ako budeš razmišljao o dobročinstvu i skromnosti, primjetiš kod sebe pomanjkanje istog, nimalo ne čekaj, već se prisjeti Sa'da b. Rebi'e, radijallahu anh, koji je tražio od svoga brata muhadžira Abdurrahmana b. Avfa da izabere sebi jednu od njegovih žena, pa da je Sa'd pusti i njome se oženi njegov brat, i da pored toga, uzme sebi polovinu njegova imetka !!! Pa, gdje li smo mi spram ovih ljudi. Prisjeti se Ebu-Talhe el-Ensarija, radijallahu ‘anh, koji je, nakon što su objavljene riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: 

„ Nećete postići dobročinstvo sve dok ne budete udjeljivali od onog što volite“ 

, udjelio što je najbolje posjedovao: veliku baštu koja je bila u blizini mesdžida Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Kada je u pitanju čuvanje tajni i povjerljivih stvari, prisjetimo se Huzejfe, radijallahu ‘anh. Prisjeti se Ebu-Muse el-Eš'arija, radijallahu ‘anh, njegovog ibadeta, učenja Kur'ana i noćnog namaza iza kojeg bi se noću iskupljali Ashabi i slušali njegovo učenje Kur'ana. Kada je u pitanju skromnost prisjeti se tabi'ina Uvejsa el-Karenija.

I tako u svim stvarima koje nedostaju našoj islamskoj ličnosti, a njih je, doista, mnogo. Teško ih je pobrojati. Možda, ono što imamo pri sebi lakše je nabrojati. Pogledamo li današnje stanje muslimana, vidjet ćemo da među njima nedostaje: iskrenosti, uzora, učenjaka s islamskim znanjem, da'ija koji pozivaju Allahovoj vjeri, ustrajnosti, odgoja, znanja i rada po njemu, iskorištavanja vremena u pokornosti Uzvišenom Allahu, brige o sunnetima, nafilama, dobrovoljnim djelima, žrtve za Allahovu vjeru, visokih moralnih vrijednosti, lijepog ophođenja među samim vjernicima, ispravnog odgoja djece, porodica i mnogo čega drugog. Ovo su samo neki vidljivi nedostaci u našem islamskom društvu.

Kako otklonuti ove a i druge nedostatke ?

Ono što je najbitnije jeste da moramo voditi računa o djelima naših srca. Moramo se čuvati mrtvila i gruboće naših srca. Moramo se zapitati ako vidimo da Allahove, subhanehu ve te'ala, riječi, riječi Njegova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i riječi prvih generacija ne ostavljaju traga na nas. Pogledajte Aišu, radijallahu ‘anha, kako  se zabrinula za nagradu umre kada je dobila mjesečno pranje u toku hadža i pogledajte današnje muslimane kojima prilike i prilike za dobrim djelima prolaze, međutim, ni najmanje se ne brinu za to. Pogledajte Usamu b. Zejda, radijallahu ‘anhuma, koji je u svojim ranim godinama dostigao vrhunac ove vjere, kako je reagovao kada ga je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ukorio što je ubio čovjeka koji je pred samo svoje ubistvo izrekao šehadet. Šta je rekao Usama ? Poželio je da je tog dana primio islam ! Pogledajte ostale ashabe.  

Većina njih je živjela oskudno, teškim životom. Međutim, kada su Allahovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jedne prilike došli siromasi, oskudno obučeni, gotovo bez odjeće na sebi, njihovo stanje je mnogo pogodilo Allahova poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, što ga je navelo da se popne na minber i podstakne na udjeljivanje. Subhanallah ! Šta da siromasi udjele siromasima ?! Međutim, kako stoji u vjerodostojnom hadisu, Ashabi bi odlazili na pijacu i radili kao nosači, kako bi zaradili i udijelili sadaku svojoj braći.

Danas mi, kada nas smijene s jednog položaja na drugi, usljed čega se smanje i naša primanja, negodujemo. Zbog čega? Zbog toga što naša porodica nije navikla da živi skromnije i oskudnije, nije navikla da njena potrošačka korpa bude manja i oskudnija. Subhanallah ! A siromasi muslimani i nevoljnici, naše sestre udovice, koji uopće i ne znaju za tu tzv. potrošačku korpu, za njih se nikada i ne zapitamo: kako žive i možemo li im mi kako pomoći i olakšati im život. Kada je u pitanju naša porodica možemo raditi i po dva posla dnevno samo da se ne osjeti razlika u porodici. Samo da nam supruga ne kaže: „ Šta je sada ovo ? Kakve su ovo namirnice ? Zar nismo prije uzimali američke proizvode, šta će nam sada kineski proizvodi ?“ Međutim, kada nam se naredi da udjelimo drugim muslimanima, svojoj braći i sestrama, vidiš nas škrte i što više starimo, naša škrtost i sebičnost se povećava. Neka nam ovo bude na umu pri izgradnji naše islamske ličnosti. Neka nam bude na umu hadis propalice i poruka koju taj hadis nosi sa sobom. Neka nam bude na umu hadis Ebu-Bekra, radijallahu ‘anh, i njegova požrtvovanost za dobrim djelima.

Allah je najuzvišeniji i najbolje zna. Neka je salavat i selam na Allahova poslanika, njegovu porodicu, ashabe i sve koji slijede njegovu uputu do Sudnjeg dana.

KOLIKO ŽIVIMO SA KUR’ANOM ?

Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.

Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….

Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.

Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)

 

ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?

 

Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”

Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:

 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).

 

Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??

Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??

Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?

Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?

Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?

Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?

Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.

Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 

” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)

Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 

Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.

“l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)

      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________

KOLIKO ŽIVIMO SA KUR’ANOM ?

Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.

Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….

Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.

Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.

“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)

 

ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?

 

Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”

Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:

 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).

 

Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??

Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??

Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?

Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?

Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?

Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?

Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.

Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 

” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)

Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 

Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.

“l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)

      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________

UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA

Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredstva putem kojih čovjek može steći lijep ahlak. 

– Ispravnost vjerovanja (čista Akida) 

Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide). Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlak biti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, škrtosti, lakomislenosti, neznanja i dr.
 

– Dova
 

Dova su velika vrata koja ako se robu otvore, hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočište kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik alejhisselam bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom. Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza: 

“ Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš “.

Također, u dovi bi molio: 

“ Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti ”

kao što bi dovio:
 

“ Gospodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti. ”
 

– Samosavlađivanje
 

Samosavlađivanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavlađivanjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta:

” One koji se budu zbog nas borili mi ćemo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.” 

Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro a potisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom. Mudžaheda- samosavladavanje ne znači da se čovjek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga ? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah dž.š. kaže: 

” I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.”
 

– Obračun sa samim sobom
 

Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog. Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da je pretjerivanje u sputavanju duše negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe.  Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.’ 

– Razmišljanje o tragovima koje ostavlja lijep ahlak 

Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime. 

– Razmišljanje o posljedicama lošeg ahlaka. 

Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od lošeg ponašanja i poticanja na lijepo. 

Preuzeto iz knjige: “Pravim putem do lijepog ahlaka” od Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija. Islamski Univerzitet, Medina Pripremila Ummu Imad – Islamski časopis El-Asr br.4

UZROCI STICANJA LIJEPOG AHLAKA

Bez sumnje, promjena ćudi, prirodne svakom biću, jedna je od najtežih promjena prirodi koju svaka individua nosi u sebi. Međutim, nije nemoguća niti se ta teškoća promjene smije uzimati izgovorom. Naprotiv, mnogobrojni su činioci i raznovrsna sredstva putem kojih čovjek može steći lijep ahlak. 

– Ispravnost vjerovanja (čista Akida) 

Vjerovanje igra veliku ulogu i ima ogroman značaj jer ponašanje u većini slučajeva je plod onoga što čovjek nauči od ideja, dogmi te religijskih stavova, te je stoga zastranjivanje u ćudi (ponašanju) posljedica pogrešnog vjerovanja (akide). Akida (ubjeđenje) je vjera, i vjernik najpotpunijeg imana je onaj koji je najljepše ćudi. Ako vjersko ubjeđenje (akida) bude ispravno nužno će i ahlak biti lijep. Tako ispravna akida čini onoga koji se odlikuje njome sklonim plemenitim svojstvima poput iskrenosti, plemenitosti, blagosti, hrabrosti i sl., kao što ga odvraća i zauzdava od loših svojstava poput laži, škrtosti, lakomislenosti, neznanja i dr.
 

– Dova
 

Dova su velika vrata koja ako se robu otvore, hajrati slijede jedan za drugim i gdje biva obasut berićetom. Pa ko žudi okititi se lijepim ahlakom a lišiti lošeg neka utočište kod svog Gospodara potraži. Neka njemu ruke ponizne podigne da mu On plemeniti ahlak podari a očisti od svega lošeg, s toga je Vjerovjesnik alejhisselam bio vrlo ponizan svome Gospodaru i molio Ga da ga oplemeni lijepim ahlakom. Govorio bi u svojoj dovi na početku namaza: 

“ Gospodaru moj, uputi me najboljim vrlinama kojima samo Ti uputiti možeš, a ukloni lošu narav od mene, a ukloniti ih samo Ti možeš “.

Također, u dovi bi molio: 

“ Gospodaru moj sačuvaj me opakih osobina, strasti dijela i bolesti ”

kao što bi dovio:
 

“ Gospodaru moj, utječem ti se od nemoći (slabosti) i od lijenosti i kukavičluka i duboke starosti i od škrtosti. Utječem ti se od patnje u kaburu i od iskušenja života i smrti. ”
 

– Samosavlađivanje
 

Samosavlađivanje je od velikog značaja na polju sticanja lijepog ahlaka, iz razloga što je lijep ahlak dio upute, koju osoba stiče samosavlađivanjem. Kaže se u prijevodu značenja ajeta:

” One koji se budu zbog nas borili mi ćemo sigurno putevima koji nama vode uputiti, a Allah je zaista na strani onih koji dobra djela čine.” 

Ko se bude borio sa sobom kako bi se oktio vrlinama i bude se borio da bi se očistio od poroka i mahana stekao je veliko dobro a potisnuo prijeteće zlo. Ahlak je ili prirodni, urođen ili stečen koji dolazi praktikovanjem i iskustvom. Mudžaheda- samosavladavanje ne znači da se čovjek pokuša savladati jedanput, dvaput ili nešto više od toga ? Ne, ona znači da se bori protiv sebe do smrti, iz razloga što je mudžaheda ibadet. Allah dž.š. kaže: 

” I sve dok si živ, Gospodaru svome se klanjaj.”
 

– Obračun sa samim sobom
 

Biva osudom svoje savijesti kada otpočne iskazivati pokuđen ahlak i loše ponašanje, te spriječavanjem iste da se vrati drugi put na taj ahlak; nagrađivanjem kada postupi lijepo i kažnjavanjem kada pogriješi. Pa kada postupi lijepo razonodi je i pusti da se odmori. Neko vrijeme je ostavi na njenoj ćudi u granicama dozvoljenog. Ako pogriješi i postupi loše s odlučnošću i riješenošću se odnosi spram nje i uskrati joj neke prohtijeve, imajući u vidu da je pretjerivanje u sputavanju duše negativan činilac koji vodi u stanje potištenosti i povlačenja u sebe.  Rekao je Ibnul-Mukfi: Ako to postigneš dolaziće ti hajr i tražiti te kao što nabujala voda traži sebi korito.’ 

– Razmišljanje o tragovima koje ostavlja lijep ahlak 

Zaista, poznavanje plodova dijela, i prisutna svijest o tome što će ona na kraju donijeti, jedan je od najvećih motiva činjenja tih dijela i hrljenja ka njima. Kada duši breme postane teško sjeti se onoga što će lijep ahlak donijeti i sočnih plodova koje ćeš saburom (strpljenjem) ubrati. Tada će se duša razniježiti, pokorit i biće zadovoljnija. Kada osoba žudi za lijepim ahlakom, i shvati da je to najljepši nakit kojim se duše kite, najljepši zgoditak koji dobijaju sretni, lahko joj biva steći lijep ahlak i okititi se njime. 

– Razmišljanje o posljedicama lošeg ahlaka. 

Pomno promatranje neprolazne tuge, stalno prisutne brige, jada i kajanja koje nevaljali ahlak sa sobom nosi, kao i antipatije koju drugi iskazuju prema tebi, tjera osobu na sustezanje od lošeg ponašanja i poticanja na lijepo. 

Preuzeto iz knjige: “Pravim putem do lijepog ahlaka” od Muhammeda bin Ibrahim El-Hameda Ez-Zulefija. Islamski Univerzitet, Medina Pripremila Ummu Imad – Islamski časopis El-Asr br.4

DOBROČINSTVO PREMA RODITELJIMA

DOBROČINSTVO PREMA RODITELJIMA

ČETRDESET SAVJETA ZA HAIRLI BRAK

piše: Hfz. Mustafa Efendić

40 SAVJETA

Kada se govori o bračnim obavezama i pravima , uglavnom se misli na supruge i traži da one izvrše svoje obaveze, dok su rijetka obraćanja muškarcima kako bismo saznali prava koja imaju njihove supruge. Povodeći se za hadisom Allahova Poslanika s.a.v.s.: ” Najbolji među vama su oni koji su najbolji prema svojoj porodici, a ja sam najbolji prema svojoj”, predočavamo bračnim drugovima muslimanima neke savjete koji će im pomoći da ostvare ovo dobro i da se oživotvori Allahova naredba ”Sa njima (ženama) lijepo postupajte (živite).”
(En-Nisa 19.)
 

1. Bogobojaznost u svakom pogledu, a posebno u ophođenju sa porodicom.
 

2. Stalno podsjećanje na to da je lijepo ophođenje sa porodicom način da se približiš Uzvišenom Allahu.
 

3. Međusobno potpomaganje sa suprugom u pokornosti Allahu dž. š.; da muž podstiče suprugu da učestvuje sa njim u da’vi, kako bi na tom putu žrtvovala neka svoja prava.
 

4. Okititi se nekim istinski dobrim svojstvima kao što su: istinoljubivost, povjerljivost, lijepo ophođenje i podnošenje (prihvatanje) odgovornosti…
 

5. Istinsko razumijevanje skrbništva kroz lijepo ophođenje, prihvatanje odgovornosti, pažnje, nježnosti, a ne kao vladavinu i totalnu dominaciju.
 

6. Čuvanje suprugine tajne (bračne tajne).
 

7. Ljubomora je pohvalna bez lošeg mišljenja i istraživanja negativnosti.
 

8. Odvoji dio vremena da sjedneš sa svojom suprugom radi razgovora, razonode, šale, zabave, bez obzira koliko bio zaposlen.
 

9. Dozivaj je najdražim joj imenima, razgovaraj sa njom nježno i prijatno.
 

10. Otkrivaj joj ono što ti se kod nje sviđa, hvali njenu ljepotu i skladnost prilikom spravljanja hrane kao i u svakoj drugoj prilici.
 

11. Ne propusti priliku da je ljupko pogledaš, osobito u nekim prilikama.
 

12. Postupaj sa njom uvijek blago i nježno, a svoje zahtjeve formuliši kao prijedloge, a ne kao naredbe.
 

13. Ne smatraj da je napuštanje dostojanstva jedna vrsta zabave jer će to prouzrokovati formiranje ružnih osjećaja.
 

14. Razgovaraj sa suprugom o svojim željama i planovima, traži njeno mišljenje i prihvati ga, te saobraćaj sa njom kao sa svojom životnom saputnicom.
 

15. Ukaži joj puno povjerenje i povjeri joj tajne.
 

16. Pohvali je i cijeni sve što učini za tebe, bez obzira koliko malo bilo, pa iako si na to već navikao.
 

17. Obrati posebnu pažnju na njen život, njenu ličnost i daj joj do znanja da je ona u središtu tvoje pažnje, a ne na margini tvojih misli.
 

18. Ne propusti priliku da joj se pridružiš u šetnji ili izletu.
 

19. Izvini joj se kada budeš ubijeđen da si pogriješio, kako bi tvoje izvinjenje bilo u duhu razumijevanja a ne jadanja.
 

20. Uljepšaj se svojoj ženi kao što se ona uljepšava tebi.
 

21. Budi na njenoj strani sa naklonošću i milošću, pogotovu kada ima zdravstvenih problema.
 

22. Ne zaboravi ono što traži da doneseš iz grada, bez obzira koliko to bilo neznatno.
 

23. Budi blag u razgovoru i raspravi sa njom, prikloni se ispravnom mišljenju makar se sukobljavalo sa tvojim mišljenjem.
 

24. Stalno sa njom kontaktiraj (telefonom) kada si odsutan, na putu.
 

25. Uputi joj osmijeh pun ljubavi, osjećaj velikodušnosti prilikom susreta sa njom nakon odsustva.
 

26. Osmjehni se kada ulaziš u kuću, a ne mrgodi se, s tim što ćeš svoj dolazak najaviti zvonom ili telefonom. Izlivom ljubavi i naklonosti i širi atmosferu ushićenja i radosti u kući.
 

27. Voditi računa o njenim duševnim i tjelesnim stanjima u vrijeme hajza, trudnoće, nakon rađanja; prema njoj se odnositi blago i sa osjećanjem, uz strpljivost.
 

28. Nemoj zanemariti činjenicu da je pokatkad spopadnu osjećaji bola i tjeskobe, nego nastoj da što prije saznaš uzroke i probaj da to prevladaš ljubavlju i iskrenim nijjetom.
 

29. Postupaj mudro i s umijećem u situacijama kada su žena i majka zajedno, tako da budeš faktor njihovog zbližavanja, a ne obrnuto.
 

30. Ne kritikuj ženu, osobito pred drugim, već upotrijebi blagost da bi došao do onoga što želiš.
 

31. Ne kritikuj njen način pripremanja jela i uređenja stana i nemoj je porediti sa nekom drugom (svojom majkom, svojom sestrom, suprugom prijatelja i ostalim ženama).
 

32. Poštuj punca i punicu i smatraj ih za svoje roditelje.
 

33. Obrati pažnju na njenu porodicu, njene prijateljice i svima im čast ukaži.
 

34. Proučavaj međusobne probleme, ali razumno i mudro, oprezno i promišljeno.
 

35. Nastoj da se vaši problemi uvijek rješavaju unutar kuće, a ako si prinuđen da potražiš savjet,onda to čini u najvećoj nuždi. Ne žali se nikom na nju, pa ni njenoj porodici.
 

36. Nemoj se uplitati roditeljima, puncu i punici u bračne probleme, jer oni su neobično pristrasni prema sinu ili kćerki i probaj da se među vas ulazi sa ljubavlju i samilosno.
 

37. Izbjegavaj emocije, srdžbu za najsitnije stvari, a emocije uskladi sa datom situacijom, tako da budu pomoć, a ne obrnuto.
 

38. Uvažavaj suprugin poredak stvari u kući i uskladi prema tome svoje zahtjeve (da ne primaš goste kada ona čisti ili sređuje kuću).

39. Traži da joj pomogneš u njenim obavezama ako ti to vrijeme dozvoljava, bez obzira o kakvoj se vrsti pomoći radilo: da sjedneš sa djecom, zabavljaš ih, ili joj pomogneš u teškim poslovima, kupovini, popravci, nošenju tereta, kao što je namještaj itd.
 

40. Kada dođu gosti tvojoj supruzi, nastoj, skladno svojim mogućnostima, da joj pomogneš u posluživanju, tako da joj daš više prilike da sjedne sa gostima.

Sa arapskog preveo: Hfz. Mustafa Efendić

Mu'džize u hadisu

Hadis o začeću čovjeka

Mu'džize u hadisu

Ovaj hadis je jedna od Poslanikovih, s.a.v.s., mu'džiza, dokaz istinitosti poslanstva s kojim je došao. Hadis je izrečen prije četrnaest vijekova, kada je medicina bila na veoma niskom stepenu znanstvenih otkrića, i Poslanik, s.a.v.s., nije nikako mogao saznati etape čovjekovog stvaranja u maternici, ali ga je o tome obavjestio Sveznajući Stvoritelj i Istinski Vladar.

Piše: Abdulvaris Ribo

Prenosi se od Ebu Abdurrahmana, Abdullaha ibn Mes'uda, neka je Allah zadovoljan njim, da je rekao: 

” Pričao nam je Allahov Poslanik, s.a.v.s., a on istinu govori i istina mu kao objava dolazi: Uistinu se svako od vas, u utrobi svoje majke, oblikuje četrdeset dana kao kap sjemena, zatim biva kao ugrušak isto toliko, zatim biva kao gruda mesa isto toliko, a zatim mu se pošalje melek pa mu udahne dušu i propišu mu se četiri stvari: propiše mu se nafaka, koliko će živjeti (edžel), kakva će djela raditi i da li će biti sretan ili nesretan. Tako mi Onoga pored kojeg drugog boga nema, neko od vas će raditi djela stanovnika Dženneta sve dok između njega i Dženneta ne bude koliko je lakat, ali će ga preteći ono što je propisano, pa će raditi djela stanovnika vatre i ući će u nju. I neko od vas će raditi djela stanovnika vatre, sve dok između njega i vatre ne  ostane koliko je lakat, ali će ga preteći ono što mu je propisano, pa će raditi djela stanovnika Dženneta i ući u njega “. (Buharija – poglavlje o kaderu i Muslim – poglavlje o kaderu )

K o m e n t a r :

Kaže Uzvišeni: 

” Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili (maternica), pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga kao, drugo (živo) stvorenje oživljujemo, pa neka je Uzvišen Allah, najljepši Stvoritelj.” (Prijevod značenja – El-Mu'minun, 12 – 14. )

Hadis i ajet koji su prethodno navedeni upućuju čovjeka na razmišljanje o svom nastanku i o Moćnom Svoritelju koji daje da čovjek prolazi kroz ove periode stvaranja. Uzvišeni Allah je Svemoćan, i da je htio mogao je odmah stvoriti čovjeka kao potpuno živo biće, ali ga stvara na ovaj zanimljiv način, da bi oni koji su razumom obdareni pouku izvukli i shvatili kolika je moć Uzvišenog Stvoritelja.

Zašto ne razmisliš

Nakon što je čovjek saznao od čega je nastao i kolika je moć Onoga koji ga je stvorio, odakle mu onda tolika smjelost i odvažnost da bude nepokoran, ohol i griješan prema Uzvišenom Stvoritelju. 

Uistinu je čovjek lakomislen i neznalica. Zašto mi ne bismo iskoristili svoj razum i razmislili o svom nastanku? Ako razmislimo o procesu svog stvaranja u utrobi majke, vidjet ćemo znamenja i znamenja. Taj dio koji formira oko, zašto formira baš oko? Da li je obaviješten o sustavu svjetlosti i njenim propisima i zakonitostima, te je tebi uredio aparat kojim ćeš gledati nakon izlaska iz majčine utrobe? Ko je obavijestio taj dio sjemena da ćeš ti izaći iz majčine utrobe i da će ti trebati dva oka? Ko je dao oku rožnjaču, bionjaču i mrežnjaču čiji jedan sloj sačinjava trideset miliona krvnih sudova i tri miliona očnih osjetilnih štapića? Svaki zdrav razum će doći do zaključka, na osnovu ovih dešavanja u majčinoj utrobi i procesu nastanka čovjeka, da time upravlja Sveznajući Stvoritelj, koji zna šta stvara. Ovo su samo dokazi Allahovog postojanja i moći pri stvaraju čovjeka, dok su dokazi u prirodi i njenim procesima i pojavama mnogo brojniji i gotovo da se ne mogu prebrojati.

Ali i pred ovih Allahovih znamenja u prirodi i u samom čoveku, rijetki su oni koji izvlače pouku i koji su shvatili da su Allahovi robovi. Kaže Uzvišeni: 

” Proklet neka je čovjek ! Koliko je on samo nezahvalan ! Od čega ga On stvara ? Od kapi sjemena ga stvori i ono što je dobro za njega pripremi i pravi put mu dostupnim učini, zatim mu život oduzme i učini ga da bude sahranjen, i poslije će ga, kada On bude htio, oživjeti “. (Prijevod značenja – ‘Abesa, 17-22.)

Nastanak i razvoj čovjeka

U ovom hadisu nas Allahov Poslanik, s.a.v.s., obavještava kako nastaje čovjek i kaže: “Svako od vas se formira u utrobi svoje majke.” Pod formiranjem se misli na prvobitno spajanje spermatozoida i jajne ćelije i to je prva faza nastanka čovjeka.  Ovo je potvrdila i savremena medicina koja je otkrila da su spermatozoidi koje čovjek ubacuje u maternicu mnogobrojni i da su nakon ubacivanja razasuti po maternici, ali se samo jedan od njih spoji sa jajašcem.

Kap sjemena

Prvi period, nakon spajanja spermatozoida i jajašca,  embrion biva u obliku kapi, a ta kap je u stvari ljudsko sjeme i taj period traje četrdeset dana.

Ugrušak

Kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: “Zatim biva kao ugrušak isto toliko dana.” Ovo je drugi period kroz koji prolazi embrion i u ovom periodu biva u obliku guste zgrušane krvi. U ovoj fazi naziva se još i zakvačak (a'lek), zato što se zakvači za ono što dodiruje. Kaže Uzvišeni : ” Stvara čovjeka od zakvačka.” (Prijevod značenja – El-Alek, 2.)

Gruda mesa

  

– U trećem periodu embrion je u obliku grude mesa ili komada mesa a veličina mu je, ravna veličini ljudskog zalogaja.

Zatim mu udahne dušu

Melek udahnjuje čovjeku dušu nakon sto dvadeset dana od začeća, i sama majka, koja nosi dijete u svojoj utrobi, osjeti kada dijete oživi, tj. kada mu melek udahne dušu. Nakon udahnjivanja duše embrion postaje živo biće. Šta je duša ? To je pitanje koje je postavljeno i Poslaniku, s.a.v.s., pa mu je Allah, dž.š., objavio slijedeći ajet: ” Pitaju te o duši. Reci: šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja. “  (Prijevod značenja – El-Isra’ 85.)

Vjerovanje u odredbu

“I propišu mu se četiri stvari: nafaka, edžel, kakva će djela raditi i da li će biti sretan ili nesretan”. Ovaj dio hadisa se dotiče jedne veoma bitne stvari, temelja islamskog vjerovanja, a to je vjerovanje u Allahovo određenje. Ovo vjerovanje se veže za savršeno i neograničeno Allahovo znanje. On zna šta je bilo, šta će biti i zna kako bi se desilo, da se desi ono što se nije desilo. I na osnovu ovog savršenog znanja Allah, dž.š., je propisao ljudima nafaku koju će postići tokom života sve dok ne umre, dobra i loša djela koja će raditi i da li će biti od sretnih ili nesretnih. Međutim, ovo Allahovo  znanje ne negira čovjeku slobodu izbora namjere, jer ova činjenica ne znači da je čovjek prisiljen.

Dokazi Kur'ana i sunneta koji potvrđuju čovjeku slobodu volje i izbora su mnogobrojni.

Djela su prema završnici

Djela koja ljudi čine na ovome svijetu neminovno moraju biti u skladu sa onim što im je Allah, dž.š., prethodno zapisao, pa kome bude zapisano da je od stanovnika Dženneta, neminovno je da radi dobra djela koja će ga uvesti u Džennet, pa makar jedan dio svoga života radio djela stanovnika vatre. Tako isto kome bude zapisano da je od stanovnika vatre, Allah da nas sačuva, neminovno je da radi djela stanovnika vatre, koja će ga uvesti u nju, pa makar jedan dio svoga života radio djela stanovnika Dženneta.

Znači, u obzir se uzima čovjekova završnica života, odnosno s kakvim djelima čovjek okonča svoj život, tako će mjesto i naći na onom svijetu.

Koristi hadisa:

Islamski učenjaci su iz ovog hadisa izvukli razne pouke i poruke, od kojih ćemo navesti neke:

-U hadisu je podstrek na dovu, da čovjek moli Uzvišenog Allaha da ga učvrsti u vjeri sve dok ga ne sretne. Prenosi se od Enesa, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “O Ti koji okrećeš srca, učvrsti naša srca na Tvojoj vjeri.” (Bilježi ga Buhari, a Albani ga je ocijenio vjerodostojnim)

-Podsticaj da se čovjek utječe Allahu od loše završnice. Prve generacije ovog ummeta su strahovale za svoju završnicu, tako da su neki od njih govorili: “Ništa oči ne može rasplakati kao što ih može rasplakati ono što je prethodno zapisano.” Zato, Allahov rob, ne bi trebao da bude zadivljen svojim djelima nego treba da je uvijek u strahu od Allahove kazne i nadi u Njegovu milost.

-Činjenica je da će svaki insan ako uđe u Džennet, ući Allahovom milošću, pa čak i Allahov Poslanik, s.a.v.s., kako stoji u hadisu, ali ne smijemo se osloniti samo na Allahovu milost, već treba da se potrudimo da tu milost zaslužimo dobrim djelima

-Nakon što smo saznali ko nas je stvorio i kako smo nastali, dužnost nam je da zahvaljujemo Onome koji nas ja stvorio u najljepšem obliku, a zatim nam pokazao put dobra i put zla. Ta zahvalnost biva srcem, jezikom i djelima, a ovo treće je najvažnije.

-Imajući na umu da Allah, dž.š., daje opskrbu i pravedno je raspodjeljuje među ljudima, čovjek treba da bude zadovoljan nafakom koju posjeduje i ne treba da prodaje svoju vjeru i svoje srce radi povećanja opskrbe, jer na taj način neće postići osim onoliko koliko mu je već prije Allah odredio.

-Smrt i život su u Allahovim rukama i čovjek neće umrijeti dok ne potroši svoju nafaku i godine koje su mu određene za život, pa zbog toga ne treba da se boji nikog kada je u pitanju borba za ovu vjeru i treba da bude odvažan i hrabar.

1.         Neki islamski učenjaci kažu da je Allah, dž.š., dao da se čovjek razvija kroz ove periode u majčinoj utrobi iz milosti i blagosti prema majci, jer Allah je kadar da stvori čovjeka odjednom u njegovom potpunom obliku.

2.         Neki islamski učenjaci smatraju da je dozvoljen abortus, kao olakšica, ako u dijete još nije udahnuta duša, analogno dozvoljenoj ejakulaciji van ženskog spolnog organa radi sprečavanja trudnoće. Međutim, ovaj stav je neprihvatljiv, jer stvaranje embriona počinje u obliku kapi nakon što se ustabili u maternici. Dokaz za ovo je hadis Allahovog Poslanika u kojem se kaže: “Kada od začeća prođe četrdeset i dvije noći”, a u drugoj predaji: “četrdeset i nekoliko noći”, Allah, dž.š., pošalje meleka, pa oblikuje zametak i stvori mu sluh, vid, kožu meso i kosti”. (Muslim – poglavlje o kaderu 5/497.) Kaže Ibn Redžeb: “Jedna skupina islamskih pravnika je olakšala ženi da može učiniti abortus sve dok se djetetu ne udahne duša i smatraju to kao ejakulaciju van maternice radi sprječavanja trudnoće. Ovaj stav je neprihvatljiv i slab, jer je embrion začet i oblikovan, a kod ejakulacije van maternice dijete uopće ne postoji, jer nije začeto, nego se tim činom sprečava začeće, a ako Allah hoće da se dijete začne, neće ga spriječiti ni ejakulacija van maternice.

3.         Iz ovog hadisa, također, možemo izvući da je proživljenje nepobitna istina, jer Onaj koji je kadar da stvori čovjeka iz kapi tekućine, kadar je i da ga ponovo povrati nakon smrti i nakon što prah postane. Neki islamski učenjaci ovaj hadis uzimaju za dokaz ako se desi pobačaj djeteta nakon četvrtog mjeseca trudnoće klanja mu se dženaza, jer mu je udahnuta duša. Allah, opet, najbolje zna. I, na kraju, neka je hvaljen Uzvišeni Allah koji kaže u plemenitom Kur'anu: “Zar čovjek misli da će biti zanemaren i da neće odgovarati? Zar nije bio kao kap sjemena koja se ubaci, zatim ugrušak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik učini, i od njega onda dvije vrste, muškarca i ženu stvori, i zar Taj nije kadar da mrtve oživi.” (Prijevod značenja – El-Kijame, 36-40.)