Arhive za ‘šije’ kategoriju

Predgovor:

Ešhedu en la ilahe illallahu vahdehu la šerike leh. Ve ešhedu enne sejjidina Muhammeden abduhu ve resuluh. Ves~salatu ves~selamu ala sejjidina Muhammedin ve ‘ala alihi ve sahbihi edžmein.

Sa Allahovom pomoći sam odlučio prevesti ovu knjižicu, koja direktno odgovara na glavna pitanja o porijeklu i vjerovanjima Šija. Naime, Šije su u zadnje vrijeme poduzele ozbiljnu akciju da vrbuju nove članove među zbunjenim i neukim Bosancima, koji većinom nisu u stanju prozrijeti njihovu delikatnu zabludu i trikove. Nadam se da će ovaj prevod biti dovoljan za razumom obdarene, da shvate koliko su Šije skrenule od Pravog Puta, koji je Poslanik ucrtao sa svojim časnim Ashabima. Molim Allaha Samilosnog da ovaj dokumenat bude uzrokom većeg hidajeta napaćenim Bošnjacima, koji su danas žrtve raznoraznih vukova u jagnječim kožama. Amin!

Prevodilac knjige: Ebu Irfan el~Bosni
______________________________________________________________________________

Postoji 20 grupa koje sebe nazivaju Šije (ili Ši'iti). Nekoliko grupa ide do ekstremnosti.

1. Prva grupa, ovih ekstremnih Šija kaže, ” Allah obitava u Aliji (četvrtom Halifi). Prema tome obožavanje Alije, je ustvari, obožavanje Allaha.”

2. Druga grupa, pak, pobija ove prve, govoreći, “Zar Ali ikad može biti Allah? On je samo ljudsko stvorenje. Ipak, on (Ali ) je najsuperiornije ljudsko biće. Allah je poslao Kur'an njemu, ali je Džibril (ahrhanđeo Gabriel), zbog lične pristrasnosti, predao Kur'an Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). I tako je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) prevario Alija oduzevši mu pravo na Poslanstvo.”

3. Treća grupa, opet, pobija vjerovanje i prve i druge grupe, te kaže, “Zar takvo nešto može biti moguće. Naš Poslanik Muhammed da bude varalica? On je samo rekao da Ali treba biti prvi Halifa poslije njega. Ipak, Ashabi su prekršili ovu njegovu zapovjed i izabrali trojicu drugih Halifa zaredom, prije Alija.” Sa tom pretpostavkom, ova treća grupa smatra da su prva trojica Halifa oduzeli pravo Aliji da bude prvi Halifa, te ih zbog toga oni mrze. Oni protežu tu mržnju na većinu Ashaba, koji su se, po njihovom mišljenju, urotili protiv Alija.

4. Četvrti, pored mržnje prema Ashabima, kritikuju i Alija zašto nije zahtjevao svoje pravo koje mu je Poslanik ostavio u amanet.

Ove četiri grupe su izišle iz okvira Islama pa se prema tome smatraju nevjernicima (kafirima). Preostale grupe Šija su ljudi Bidata (vjerovanje ili ponašanje koje nije preneseno od Poslanika ili četiri Halife, nego je uneseno u vjeru poslije tog vremena se naziva Bidat). Oni su ljudi bidata zato što su pogrešno protumačili Nass (ajeti i hadisi sa očevidnim i jasnim značenjem se nazivaju Nass.) iako ih oni ne poriču. Neka im Allah Te'ala podari hidajet (uputu na Pravi Put)! Amin.

Milioni ljudi koji žive danas u selima Irana, Iraka i Sirije, su otišli sa Pravog Puta. Muslimani (u ovim mjestima) su primorani da čitaju knjigu po nazivom “Husnijja”. Knjiga, koja je tiskana i objavljena i u Istanbulu, je navodno, zapisani dijalog između Džarije po imenu Husnijja i nekih drugih ljudi, u palati Abasidskog Halife Haruna Rašida. Ipak, pokazalo se da je ta knjiga ustvari pripremljena u stilu novele od strane jednog neprijatelja Islama, Židovskog konverta po imenu Murteza. Ta knjiga nudi, svjesno iskrivljena, značenja i tumačenja ajeta, hadisa kao i historijskih događaja, time diskvalifikujući i ponižavajući Ashabe i Učenjake Ehli Sunneh. Ta knjiga se uveliko koristi za zabluđivanje neukih narodnih masa, većinom zbog mnogih srceparajućih priča o maltretiranju i pogibiji članova Ehli Bjeta (Poslanikove familije).

Iako ima mnogo karakteristika koje razlikuju Sunnije i Šije, ipak, najgora je ta što Šije imaju vjerovanje heretičke sekte Hurufija (Hurufija je sekta koja je napustila Islam iako se većinom predstavljala kao Bektaši Tarikat. Fadli Hurufi je osnivač te sekte. Miran Šah, sin Timura, je po naredbi svog oca pogubio Fadlullaha 1393 godine. Ta sekta praktikuje neku vrstu tajnovite inicijacije. Naime, oni prvo upute nove članove u nešto što je slično pravom Islamu pa onda, malo pomalo, otkrivaju jednu po jednu nevjerničku doktrinu. Oni uglavnom ukidaju haram odredbe sa svojim bolesnim tumačenjima. Takođe su poznati po mnogim gnusnim i nemoralnim obredima, koji otvoreno negiraju osnovna vjerovanja u Allaha i Njegove odredbe.

Oni koji su ekstremni u vjerovanju Rafidija su takođe nevjernici (kafiri). Rafidije su nekad bili malobrojni i skoro izumrli, ali kada je jedan od njih po imenu Ismail Šah uspostavio sopstvenu državu, oni su se opet nakotili u velikom broju. Neka njihova vjerovanja su se takođe uvukla i u Tursku; mnogi derviši su nasjeli njihovim trikovima. Neka nas Allah sačuva odvajanja od pravog puta i čistog vjerovanja Ehli Sunneh. Neka nas Milostivi, takođe, sačuva smutnje Šija, koji su donijeli samo razdor među Muslimanima! Amin.

Na prvim stranicama knjige “Tuhfa~i Izna Ašarijja”: ‘Osnivač Šijske ideologije je bio hipokrit Židov iz Jemena po imenu Abdullah bin Saba, koga je Ali (Keramullahi vedžh) prognao u Medejn zato što je nazvao bogom. Ova sekta je u svakom stoljeću poprimala neki novi oblik, dok nije napokon u vrijeme Šah Ismaila postala zvanična “verzija” Islama u njegovoj državi. Iako je Šijska ideologija ponikla u vrijeme Alijevog Halifata, njeno širenje među masama je otpočelo nešto kasnije. Ali (radiallahu anh) nema ništa sa Šijama, jer je on kažnjavao svakog ko je pokušao da unese nešto novo u Islamsku vjeru. U 60-oj godini poslije Hidžre, pojavila se Kisanijja sekta, u 63-oj godini Muhtarijja sekta, i u 109-oj godini Hišamijja sekta, ali ipak nisu mogle dugo opstati te su izumrle. Zejdijja sekta, koja je pak uspijela zavoditi Muslimane stoljećima, je nastala u 112-oj godini poslije Hidžre. Sve ostale sekte su nastale poslije tog vremena. Slobodno možemo reći da su sve novotarijske sekte nastale poslije smrti svih Ashaba. Vjerovanja svih Šijskih grupacija se mogu svesti na tri osnovna:

1) Tefdilija: Oni kažu da je Hadrat Ali najsuperiorniji među Ashabima.

2) Sabbijja: Oni kažu da su sve Ashabe, sa nekoliko izuzetaka, postali okrutni nevjernici. Oni govore ružno o njima.

3) Gulat~i Šija: Oni kažu da je Hadrat Ali bog. Isto to tvrde i Sabaijja i Nusajrijja. Oni ne praktikuju nikakav ibadet.

Ova vrsta ljudi se uvijek okupljala oko jednog od unuka Alije ili Abbasa (RadiAllahu anhum), te su se vremenom razbili u još više ogranaka i podgrupa. Kada je Imam Zejnel~abidin preselio na ahiret većina ih se okupila oko njegova sina Zejda. Ipak, kada je Zejd odlučio da ratuje protiv Jusufa Sakafija, koji je bio postavljen kao guverner Iraka od strane Umajjadskog kralja Hišama Abdul~Malika, neki od njih su ga napustili. Zejd ih je nazvao Rafidijama. Ali oni su sebe nazvali Imamijama. Oni koji su ostali sa Zejdom su bili poznati kao Zejdije. Obje grupe su tvrdile, “Poslije Poslanika, halifat pripada dvanaestorici Imama.”

Tih dvanaest Imama su:

1-Imam Ali ibn Ebi Talib.

2-Imam Hasan ibn Ali.

3-Imam Husejn ibn Ali.

4-Imam Zejnel~Abidin.

5-Imam Muhammed Bakir.

6-Imam Džafer es~Sadik.

7-Imam Musa Kazim.

8-Imam Ali Rida.

9-Imam Muhammed Dževad Takij.

10-Imam Ali Nakij.

11-Imam Hasan Askari Zakij.

12-Imam Muhammed Mehdi.

Okupljajući se oko različitih sinova ovih dvanaest Imama, Šije su se podjelile u još više sekti. Većina današnjih Šija su Imamije i vjeruju da je Ali najsuperiorniji među Ashabima, iako je tokom vremena došlo do nekih promjena u njihovom vjerovanju. Sada ta sekta naziva sebe Džaferi Mezheb. U Turskom originalu ove knjige postoji opširni opis ove grupe u riječniku pod imenom Džafer Sadiq.]

[Knjiga Milal~Nihal, od Šihristanija, je objavljena na Arapskom u Egiptu, Indiji, i Londonu, i prevedena na Latinski, Engleski i druge jezike. Na Turski je prevedena od strane Nuh bin Mustafe. Na 43-oj stranici piše: “Šije se djele na 20 grupa. Osamnaesta grupa je Ismailija. Ova grupa je takođe poznata kao Batinija. Jer oni kažu, “Kur'an ima batini [tajno, unutrašnje] značenje i zahiri [vanjsko] značenje. Njegovo Batini značenje je neophodno, a njegovo Zahiri značenje je nepotrebno.” Ovo je kufr, ilhad, tj, skretanje sa Pravog Puta. Jer oni ne vjeruju ni riječi Islamskih učenjaka.” Ovi ljudi se ne nazivaju danas Šijama. Najrasprostranjenija grupa Šija u Iranu i Indiji je Imamija, koja sebe naziva Džaferi mezheb. Danas, kada se kaže “Šija” misli se na Imamiju grupu.]

-RADD-I-RAVAFID-

(autor: Imam Rabbani Ahmed Sirhindi)

Neka je velika i divna hvala Allahu, onako kako On najviše voli! Neka su blagoslovi i blagodati na našeg vođu Muhammeda, najvišeg među ljudima, Poslanika cijelom čovječanstvu, i bjelima i crnima podjednako, onako kako doliči njegovoj visokoj časti i položaju! Neka su Allahovi blagoslovi i na Poslanikove četiri Halife, koji su pratili i pokazivali Pravi Put, i neka su blagoslovi na Poslanikovu djecu, i na njegov Ehli Bejt, koji su svi divni i čisti, i neka je blagoslov na njegove Ashabe, onako kako dolikuje njihovim visokim pozicijama i stepenima!

Ovaj siroti sluga, (Ahmed, sin Abdul~Ehad Faruqija (Hadrat Imam~i~Rabbani misli na sebe)), koji je u velikoj potrebi za Allahovom milošću, Obskrbnikom potreba svakog bića, i koji je sluga Uleme Ehli~Sunneh, je nedavno vidio jednu knjižicu. Ova knjižica izgleda kao da je napisana od strane Šija kao odgovor Sunni učenjacima iz “Mevera'un~nehra” (medresa u Transoksaniji) tokom Šitske opsade Meš~hed grada. Ovi učenjaci pišu da, osobe koje kritikuju Ashabe, su nevjernici (kafiri). Kada sam pročitao tu knjižicu uvidio sam da Šije nazivaju trojicu prvih Halifa nevjernicima i ocrnjuju Hadrat Ajšu (časnu suprugu Poslanika i kčerku Ebu Bekra, koji je bio prvi Halifa.) optužbama kojima samo idiot može povjerovati. Ja sam čuo da su neki jadnici među studentima pročitali ovu knjižicu te su je počeli kopirati i rasturati na sve strane pa čak i među državnim službenicima pa i samim Sultanima. Ovaj fakir, (Imam~i~Rabbani misli na sebe) je već prije iznosio logične i naučne komentare i objašnjenja o ovakvim neistinitim tvrdnjama i potvaranjima, razbijajući zbunjenost i nedoumice običnog naroda. Ipak, velićina mog zalaganja na tom predmetu mi nije zadovoljavajuća, ako uzmem u obzir trenutnu fitnu koja se pojačava iz dana u dan. Hadis kaže, “Kada se fitna (smutnja) i bidat (novotarije) pojave i moje Ashabe blate, onda osoba koja zna istinu mora obavjestiti i ostale o tome. Ako to ipak ne uradi, neka je onda pod kletvom Allah, Meleka i svih ljudi! Allah Te'ala neće prihvatiti ibadet takvog učenjaka, bio to farz (obavezni) ili nafil (dobrovoljni)”. Nešto mi gori u prsima nukajući me da ponovo komentarišem na ovaj problem. Ne mogu da prikrijem duboku žalost zbog širenja ovakvih neistinitih i gnusnih potvara. Mislim da je najbolje da moj komentar bude zapisan jer ću inače opet zažaliti zašto nisam nešto više rekao o ovom predmetu. To je jedini razlog mog pisanja ove knjižice. Allah Te'ala je naš Vlasnik i Pomoćnik.

[Famozni Arapski riječnik, (Qamus), napisan od strane Muhammed bin Jakub Firu~abadija 1413 godine,u Jemenu], kaže: “Šijah ili Ši'i znači “osobni suporteri”, ljudi koji čine osobu jačom’. A Rafidije ili Rafida znači onaj koji napušta ili dezertira. Rafidije kažu Zejd bin Zejnel~abidin Ali je bio Imam. Oni su rekli Zejdu da mrzi Ebu Bekra i Omera (RadiAllahu anhum). On im je rekao da on ne može mrziti one koje je njegov pradjed, Resulullah, volio. Nakon toga oni su ga napustili, te su tako dobili ime Rafidi.” Rafidije kažu da vole Alja (radiallahu anh), i da ljubav prema njemu podrazumjeva mržnju prema skoro svim Ashabima. Srećom, obrazovane iranske Šije, koji su većinom naučnici, ne prate ovakvo vjerovanje. Za naziv “Alevi”, preneseno je tri različita značenja:

1- Hadrat Alijevo (radiallahu anh) potomstvo u svakom stoljeću se nazivalo Alevi. U knjigama napisanim u prvim stoljećima Islama djeca hadrat Hasana i Husejna, su se spominjala kao Alevi. Kasnije, hadrat Hasanovo potomstvo se nazivalo Šerifima, a hadrat Husejnovo potomstvo se nazivalo Sejjidima ‘radiAllahu anhuma’.

2- Ljudi koji vole hadrat Alija (radiallahu anh) i nauče ispravno i prate njegov put, jer je to put Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), se trebaju nazivati Alevije. Oni koji prate njegov put će zasigurno voljeti sve Ashabe. Ovo je put koji prate Sunni Muslimani. To znači da sljedbenici Ehli Sunneh imaju najviše prava da se zovu Alevi.

3- Danas se neprijatelji Islama nazivaju Alevijama s namjerom da unište Islam iznutra. Oni koriste ovo ime da pokvare vjerovanje Muslimana u Turskoj.].

U toj kontroverznoj Šitskoj knjižici piše, “Poslije Poslanikova napuštanja ovog svijeta, Imam Muslimana je Ali (radiallahu anh). Nasljedstvo ove vladavine pripada samo njegovom potomstvu. Niko drugi ne može biti Halifa Muslimanima. Samo nepravedno i silom to pravo može biti oduzeto od Alijevih potomaka, što im naravno ne ostavlja nikakvu opciju.” Razne grupacije Šija su nastale tokom stoljeća, ali ipak mogu se svesti na 20 glavnih. Prije obrazlaganja našeg glavnog predmeta, mi ćemo pomenuti neke od najekstremnijih i objasniti njihovo vjerovanje. Tako će svako moći spoznati njihovu realnu prirodu, i time jasno razlučiti dobro od zla:

Ahmed Faruki kaže: Prva osoba koja je proklela Ashabe je bio Abdullah bin Seba.

[U riječnicima “Mundžid” i “Qamusul~Alam” piše, “Ovaj konvert, koji je porijeklom Židov, je prouzrokovao nered i zavjeru u Egiptu, stvorivši pobunjeničku grupu, čiji krajnji rezultat je bio ubistvo trećeg Halife Osmana (radiallahu anh).”]

Ali (radiallahu anh) je protjerao tog Židova (Abdullah bin Seba’) u Medejn grad. On (Abdullah bin Seba’) je običavao govoriti, “Ibni Muldžam nije ubio hadrat Alija. Satana je uzeo oblik Alija, te je Ibni Muldžam u neznanju ubio Satanu. Imam Ali je među oblacima. Grom je njegov glas a munja njegov bič.” Seb'ijje, Šije koje prate ovog židovskog hipokrita Abdullah Seba’, kada čuju grmljavinu kažu, “O Amirul~Muminin(Lider vjernika)! Neka su blagoslovi na tebe.”

[U gradu Esterabad u Iranu, heretik po imenu Fadlullah je ubacio još mnogo drugih supersticija i laži u originalnu Sebijjsku sektu i nazvao je onda Hurufi sekta. On je ubijen 1393. Hurufije su se stopile sa Šitima, iako oni nemaju ništa sa Šijama].

Kamilijja grupa, je ozloglašena po mržnji prema Ashabima. Oni nazivaju Ashabe nevjernicima zato što nisu postavili Alija za prvog Halifu. Oni takođe kažu da je Ali (radiallahu anh) bio nevjernik zato što nije insistirao na svom pravu da bude prvi Halifa (Imam).

Benanijja grupa, su sljedbenici Benan bin Džem'an. Oni kažu, “Naš Bog je u ljudskoj formi (obliku). Vremenom on je nestao. Samo je njegovo lice (vedžh) preostalo. Njegova duša je bila u Aliju. Onda je ta duša prešla u Alijevog sina, Muhammed bin Hanefijja, a od njega opet na njegovog sina Ebu Hašima. Trenutno je u Benanu.”

Dženahijja grupa. Njihov lider je Abdullah bin Muavija. Oni vjeruju u transmigraciju, tj, selenje duša iz jednog tjela u drugo. Oni kažu, “Božja duša je prvo ušla u tijelo Adama (alejhi selam) pa onda u Šita (alejhi selam).’ Tako, transmigrirajući od jednog do drugog Poslanika na kraju je ta Božja duša ušla u Alija i potom u njegove sinove. Trenutno se nalazi u Abdullahu bin Muaviji.” Oni ne vjeruju u proživljenje poslije smrti. Oni kažu halal za mnoge stvari koje su ustvari haram, kao što je pijenje alkohola, jedenje mesa crknute životinje, blud itd.

Mensurijja grupa su sljedbenici Ebu Mensura Adžlima. On je bio jedan od učenika Imam~i~Muhammed Bakira (radiallahu anh). Kada ga se ovaj Imam odrekao, on je proglasio sebe liderom vjerske sekte. Mensurijja grupa kaže, “Ebu Mensur je uzdignut na Nebo gdje ga je Allah nježno pomilovao po glavi i rekao mu: O moj sine! Idi i proglasi moje komande robovima mojim!” Po ovim zalutalim bijednicima, “Riječ ‘kisfan’ u 44-om ajetu sure Tur se ustvari odnosi na Ebu Mensura. Lanac Poslanstva nije još završen. Još neki Poslanici trebaju doći u budućnosti. Džennet (Raj) predstavlja ustvari Imama (vjerskog lidera) kojeg mi moramo voljeti. Džehennem (Pakao) predstavlja ljude koje mi moramo mrziti, naprimjer Ebu Bekra i Omera ‘radiAllahu anhum’. Fard (obavezne Islamske komande) su ljudi koje mi moramo voljeti. A harami (Islamske zabrane) su ljudi koje mi moramo mrziti.”

Hattabijja grupa su sljedbenici Hattab~i~Esedija. On je bio jedan od učenika Imam~i~Džafer Sadika ‘rahmatullahi alejh’. Kada je Imam bio uvrijeđen njegovim bezobraznim ponašanjem on ga je otjerao iz svog društva. Ipak, poslije smrti Imam Džafera, taj pokvarenjak je tvrdio da je on novi Imam. Po njegovim pristalicama, “Imami su Poslanici. Ustvari, oni su Allahovi sinovi. Džafer Sadik je Bog. Pa ipak Ebul~hattab Esedi je superiorniji i od njega i od Alija.” Oni kažu, “Halal (dozvoljeno) je lažno svjedočiti da se zaštiti prijatelj od neprijatelja. Džennet (Raj) predstavlja dobar i luksuzan život na ovom svijetu. A Džehennem (Pakao) prestavlja ovosvjetske probleme i teškoće. Nema ni početka niti kraja ovom svijetu. Nema Smaka Svijeta niti Sudnjeg Dana. Je li iko vidio Raj i Pakao? Sa takvim tumačenjima i vjerovanjima oni rade svaki haram i ignorišu farzove.

Gurabijja grupa. Oni kažu, “Muhammed (alejhi selam) je fizički puno sličio na Alija. Sličnost između njih dvojice je kao sličnost između dvije vrane ili muhe. Allah Te'ala je naredio meleku Džibrilu da objavi Kur'an Aliju ali je zbog njihove sličnosti greškom objavio Kur'an Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem).” Radi te greške oni proklinju meleka Džibrila (alejhi selam).”

Dammijja grupa, mrzi Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem). Oni kažu, “Ali je Bog. On je postavio Muhammeda za svog Poslanika ali je on okupio ljude oko sebe umjesto oko Alija (njihovog boga).” Druga njihova podgrupa kaže da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) Bog, tj, neki od njih kažu da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) viši, dok drugi vjeruju da je Ali (radiallahu anh) viši. Opet druga podgrupa ovih budala vjeruje da su Poslanik Muhammed, Ali, Fatima, Hasan i Husejn, koji su Ehli~aba (osobe ispod ćebeta), predstavljaju jedinstvo. Oni vjeruju da je jedan te isti duh ili duša istovremeno ušla u ovih pet osoba. Ovih pet osoba nema superironosti između sebe, tj, svi su na istom stepenu jer je jedna te ista duša u svima. I još vjeruju da je i Fatima muško.”

Junusijja grupa, su sljedbenici Junus bin Abdur~Rahmana. Oni kažu, “Allah sjedi na Aršu (Božansko prijestolje ili tron). Anđeli (Meleki) su ga postavili na Arš, ali je on ipak moćniji od Anđela.”

Mufavvida grupa. Oni kažu, “Allah Te'ala je stvorio svijet, te onda predao cijelo upravljanje tim svijetom Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem).” Neki od njih opet kažu da je vlast nad upravljanjem ovim svijetom podarena Aliju. I Ali (karramAllahu vedžh) stvara šta god poželi.”

Ismailijja grupa, kaže da Kur'an ima unutrašnje tajno značenje i vanjsko literarno značenje. Vanjsko značenje (zahir) naspram unutrašnjeg značenja (batin) je kao orahova ljuska i jezgro. Šta god osoba može da postigne teškim i mukotrpnim praktikovanjem vanjskog značenja Kur'ana vrlo lako to može postići prilagođavanjem unutrašnjem značenju. Stoga, osoba ne treba da se muči praktikujući vanjski Islam i pridržavati se haram i halal odredbi, kada može postići savršenstvo spoznajom unutrašnjeg značenja Kur'ana.” Da bi uvjerili ljude u svoju doktrinu oni navode trinaesti ajet sure Hadid, koji govori o brani ili zidu između Dženneta i Džehenema. Oni kažu, “Nema Harama (zabrana). Sve je Halal (dozvoljeno). Sedam Poslanika posjeduju religiju (Din) a to su: Adam, Nuh, Ibrahim, Isa, Musa, Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem), i Muhammed Mehdi, koji se treba pojaviti u budućnosti prije Smaka Svijeta.” Njihov cilj je da demoliraju Islam. Postavljajući lukava i filozofska pitanja oni pokušavaju da ubace sumnju u razum Muslimana. Naprimjer, oni postavljaju pitanja kao ova: “Zašto žena treba da naposti propuštene dane Ramazana, koje nije mogla postiti radi menstruacije, a ne mora da nadoklanjava propuštene Namaze svakog mjeseca radi istog razloga? Izbacivanje sjemena (sperme) ovavezuje na gusul (ritualno kupanje) a mokrenje ne zahtjeva gusul iako je mokrača (urin) prljavija od sperme, zašto? Zašto neki Namazi imaju četiri rekata, dok drugi imaju samo tri ili dva?” [Prevodilac: Ustinu, učenjaci Ehli Sunneh su već odgovorili i objasnili ova pitanja, samo što većina ljudi pokazuje lijenost da studira knjige Islamskog prava, što opet otvara put ovakvim lisicama da prevare neuke osobe]. Oni takođe izmišljaju neosnovana i netačna značenja Allahovim odredbama. Naprimjer, oni kažu, “Obaviti abdest (vudhu) znači voljeti Imama. A obavljanje Namaza znači voljeti Poslanika. Kaba predstavlja Poslanika a vrata Kabe predstavljaju Alija. Sedam kruženja (tevvaf) oko Kabe predstavlja sedam Imama. Džennet je simbol izbjegavanja ibadeta a Džehennem) je simbol odricanja od harama” Neka još gluplja i bezvjernička vjerovanja su, “Allah nije niti postojeći niti nepostojeći, niti je znalac niti je neznalica, niti je moćan niti je nemoćan.”

Hasan bin Muhammed Sabbah, školski kolega Nizamul~mulka i famoznog poete Omera Hajjuma, je uspostavio Ismailijsku državu u Rej gradu 1081 godine, proglasio sebe Imamom tog vremena, i prisilio Sunni Muslimane da se pridruže njegovoj sekti. On i njegovi nasljednici su, sve do 1255 godine, sprovodili velika mučenja i nasilje nad onima koji nisu htjeli da prihvate njihova vjerovanja. Učenjaci Ehli Sunneh su istrunuli u tamnicama pod zemljom, gdje su pali kao Šehidi ostajući dosljedni Pravom Putu. Po ovim idiotima, svako vrijeme mora imati Imama. Oni brane da neuki ljudi čitaju knjige i onima koji su obrazovani brane da čitaju starije knjige koje se naravno ne slažu sa njihovim bulažnjenjima. Oni moraju da prikriju svoja zlodjela i pokvarenost time što će onemogućiti ljudima da nauče istinu o Islamu i toj zalutaloj sekti. Oni vole Grčku filozofiju, koja je puna spekuliranja. Oni se izrugivaju vjerskom naučavanju. [Drugo ime ove sekte je Karamite. Zato što je luđak po imenu Hamdan Karmut, iz sela Vasit, blizu Bagdada, osnovao Karamitsku Državu 891 godine, podvrgavajući Sunni Muslimane vrlo grubom i krvavom tretmanu, prisiljavajući ih da se pridruže Ismailijskoj sekti. Ova sekta se ugnijezdila u Nedždu (Saudi Arabija). Ebu Tahir, koji je postao njihov lider 929 godine, je izvršio invaziju na Mekku i poklao hiljade Hadždžija. Ti nevjernici su izvadili čak i crni kamen (Hadžerul esved) iz zida Kabe i odnijeli ga u svoj glavni grad Hedžr blizu Basre. Ovaj blagoslovljeni kamen je ostao u njihovom vlasništvu pune 22 godine. Njihova država je kolapsirala 328 poslije Hidžre, oslobodivši Muslimane velikog zla i terora.

Zejdijja grupa je bila privržena Zejdu bin Ali Zejnel~abidin. [Zejnel~abidin Ali bin Husejn je bio četvrti od 12 Imama. On je bio 12 godina star kada je preživio pokolj kod Kerbele. On je preselio na vječni svijet u Medini 713 godine. Njegov kabur se nalazi kraj kabura njegovog amidže, Imam Hasana ‘radiAllahu anhum’]. Zejdijja grupa se podjelila u tri podgrupe: Grupa po imenu Džarudijja tvrdi da “Halifat je pripadao Aliji. Ashabi su postali nevjernici time što ga nisu postavili prvog za Halifu.” Druga grupa, Sulejmanijja, vjeruje da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) imali pravo na Halifat. Oni pak kažu, “Ashabe su napravile grešku što su postavili njih za Halife umjesto Alija. Ova njihova greška pak nije grijeh ili nepravda sa njihove strane. Osman, Talha, Zubejr, i Ajša ‘radiAllahu anhum’ su postali nevjernici.” Treća grupa se zove Tabirijja. Oni su identični sa Sulejmanijom. Jedina razlika je da Tabirijje ne smatraju Osmana (radiallahu anh) niti krivim niti nevjernikom. Večina Zejdija su u ovo vrijeme u jednoj od ove tri grupe; njihovo vjerovanje (akaid) je isti kao u Mutazilita, a ibadet, tj, praktikovanje Islama je isti kao u sljedbenika Hanefi mezheba.

Imamijja grupa, kaže, “Jasno je naređeno da Ali (Allah mu posvetio lice) treba biti prvi Halifa. Ashab su postali nevjernici zato što su odbili da izvrše tu naredbu. Absolutna je činjenica da je Halifat dospjeo do Imam Džafer Sadika kroz očevu lozu. Nije sigurno koga je naslijedio u Halifatu.” Ipak, večina ih vjeruje da je, poslije Džafer Sadika sedmi Imam bio njegov sin, Musa Kazim 799, ukopan u oblasti Kazimijja u Bagdadu; poslije njega, Ali Rida 148-203 godine, ukopan u gradu Meš~hed (Tus), u istočnom Iranu]; onda njegov sin Muhammed Taki 194-220 godine, u Kazimijji; onda Ebul~Hasen Ali bin Muhammed Hadi Naki 213-254 godine u oblasti Asker u Sermen Rej gradu; onda jedanaesti Imam, Hasan bin Ali Askeri 232-261 godine, ukpan pored svog oca u Bagdadu]; i zadnji dvanaesti Imam, Muhammed bin Hasan Mehdi; [on se rodio u 255-oj godini poslije Hidžre, i kada je imao deset godina starosti ili sedamnaest po drugima, on je ušao u neku pećinu i od tada ga niko nije vidio]. Oni vjeruju da će taj dvanaesti Imam po imenu Mehdi izići iz te pećine pred kraj svijeta da uspostavi Islamski Hilafet.

Postoji još nekih grupa koje se bitno ne razlikuju od ovih navedenih. Sve su one skrenule sa Pravog Puta; vremenom se mjenjajući, neke nagore a neke nabolje.

[Prevodilac: U današnjem Iranu, sve ove krivojerničke sekte postoje među neukim narodom. Ipak, uviđa se sa radošću i zahvalnošću, da oni koji su obrazovani postepeno mjenjaju svoja mišljenja kroz studiranje autentičnih Islamskih knjiga, te se time približavaju vjerovanju Ehli Sunneh. Naprimjer, navodi se u riječniku Doktora Muhammeda Mukremije, koji je tiskan u Teheranu 1954 godine: “Hulefa Rašidin: Ebu Bekr, Omer, Osman (radiAllahu anhum) i Ali (keramullahu vedžhu).”]

Svaka osoba sa normalnim razumom će poslije čitanja gore navedenih informacija uvidjeti da su te razne sekte besmislene i na krivom putu. Očevidno je da su njihova vjerovanja neosnovana, sujevjerna i iluzorna. Prazna je tvrdnja ovih ljudi koji tvrde da vole Ehli Bejt, kada imaju ovakva vjerovanja, jer niti je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) a niti dvanaest Imama ikada vjerovali ili propagirali ovakve gluposti. Nijedan od tih Imama nije zahtjevao nerazumnu ljubav i odanost samo u riječima, nego su tražili praktikovanje Islama onako kako su ga primili od Ashaba. Tvrdnja Hurufija, da je njihova ljubav prema Ehli Bejtu kao ljubav Krišćana prema Isau (Isusu) (alejhi selam), je dovoljan dokaz da su i zalutali kao i Krišćani. Nerazumna ljubav prema Isau je odvela Krišćane na stranputicu da mu pripišu Božansku prirodu i ono što mu ne dolikuje kao Allahovom robu. Isa (alejhi selam) ne želi takvu ljubav i on se odriče onih koji Allahu pripisuju druga u Božanskoj prirodi (Biću). Nerazumne i ekstremne Šije isto tako od pretjerane ljubavi prema Aliju prate isti put kao i Krišćani proglašavajući Alija Bogom ili dijelom Boga. Ali (radiallahu anh) je ustvari prenio Hadis od Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem): “O Ali! Tvoj slučaj je sličan Isau (alejhi selam). Židovi su postali neprijateljski raspoloženi prema njemu, potvarajući njega i njegovu časnu majku, sa nedoličnim stvarima. Krišćani su ga na drugoj strani od pretjerane ljubavi uzdigli na stepen Božanstva. I jedni i drugi će otići u Džehennem.”

Sada, uzdajući se u Allahovu pomoć i uputu mi (Imam Rabbani) ćemo odgovoriti na pitanja u toj kontroverznoj Šijskoj knjižici.

1- Sunni Učenjaci ‘Mevera'un nehra'(oblast u Transoksaniji) kažu da:

“Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je visoko cijenio i volio trojicu prvih Halifa. Postoje mnogi Hadisi koji ističu i hvale ovu trojicu velikana među Ashabima. Svaka Poslanikova izjava vjerskog karaktera je dio Vahja [objave koju je Poslanik dobijao preko meleka Džibrila (alejhi selam)]. Ustvari, to je potvrđeno i trećim ajetom sure En~Nedžm,

“Ve ma jentiku ‘anil heva.

In huve illa vahju~juhaa.”

“On (Poslanik) ne govori po hiru svome –

to je samo Objava koja mu se obznanjuje.”

Osoba koja proklinje trojicu prvih Halifa se suprostavlja Vahju (Objavi). A suprostavljanje Objavi je kufr (nevjerstvo).”

Knjižica daje slijedeći odgovor na ova pisanja: Argumenti koje ste iznijeli u svoju korist, sugeriraju da se prva trojica Halifa trebaju mrziti i proklinjati, a ne voljeti. Oni prikazuju da su oni došli na vlast nepravedno. Ali bin Muhammed Amidi [rođen u Amid gradu Dijar Bekr 551 godine a preselio na ahiret u Bagdadu 631 (1234)], veliki Sunni učenjak, kaže u svojoj knjizi “Šarh~i~Mevakif” da su se neke nesuglasice pojavile prije smrti našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). Prva nesuglasica je bila kada je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Dodajte mi papira. Napisat (izdiktirat) ću vam nešto tako da nećete poslije mene skrenuti sa Pravog Puta. Omer (radiallahu anh) nije volio ovu Poslanikovu ideju. Zbog mogućih komplikacija ovakve ideje on se duboko zabrinuo i rekao, “Allahova Knjiga je dovoljna za nas.” Ashabi se nisu mogli dogovoriti oko ovoga. Glasovi su se povisili u raspravi da li da se izvrši Poslanikova želja ili Omerova. Ovakva situacija i rasprava je povrijedila Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), i on im je naredio, “Odlazite! Nije fino da pravite galamu u mom prisustvu.”

Drugi nesporazum se desio ovako: Poslije rasprave i nesporazuma oko Poslanikova zahtjeva da napiše svoju oporuku, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je naredio armiji da pod komandom Usame (radiallahu anh) krene u ratni pohod (džihad). Neki od Ashaba su bili nevoljni da idu u džihad. Kada su oni prenijeli svoju nevoljnost da idu u džihad, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je ponovio svoju naredbujoš odlučnije, rekavši, “Neka se Usamina armija spremi! Neka je Allahovo prokletstvo na onoga koji se odbije pridružiti ovoj armiji!” Ti isti ljudi su ipak još uvijek bili nevoljni da idu u džihad; i odbili su izvršiti tu Poslanikovu naredbu.

Po gore navedenom ajetu sure En~Nedžm, koja govori o Poslanikovom govoru kao Vahju (Objavi), njegovo zahtjevanje papira za oporuku je bilo po Objavi. Sprečavajući to, tj, suprostavljajući se toj Poslanikovoj naredbi, Omer (radiallahu anh) je odbio Vahj (Objavu). I odbivši Objavu, on je, počinio kufr (nevjerstvo), kao što to vi sugerirate. Štaviše, vi podupirete svoj stav 47, 48 i 50-im ajetom sure Maida, “Oni koji ne sude u saglsnosti sa Allahovim odredbama, su nevjernici.” I tako rezonojući vi tvrdite da nevjernik ne može biti Poslanikov namjesnik, tj. Halifa. Istim principom rasuđivanja, vi tvrdite da osoba koja je odbila da se pridruži Usaminoj armiji, je faktički postala nevjernikom. Nijedan od trojice prvih Halifa se nije pridružio toj armiji. Vi takođe kažete da sve što je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) radio ili rekao, je ustvari Vahj (Objava). Takvo pravilo priliježe i ovom slučaju. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je deportirao (prognao) Mervana van Medine. Ovo, takođe, je bilo po Objavi. [Mervan bin Hakem bin Ebil ‘As bin Umajja se rodio druge godine poslije Hidžre. On je bio Osmanov (radiallahu anh) prvi rođak sa očeve strane. On je preminuo 65 godine poslije Hidžre, za vrijeme Osmanovog Halifata]. Halifa Osman (radiallahu anh) je pozvao Mervana da se vrati u Medinu, i uposlio ga kao svog sekretara, time ga nagradivši; što je takođe nevjerstvo. I to je nevjerstvo i dva različita razloga. Prvi ste već spomnuli citiranjem ajeta o vahju. Drugi razlog je 22 ajet sure Mudžadela, koji kaže, “Ljudi koji vjeruju u Allaha i Sudnji Dan, ne trebaju voljeti one koji se suprostavljaju Allahu i Njegovu Poslaniku, pa makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.”

Sa Allahovom pomoći, ovdje je odgovor na vašu knjižicu: Nije sve što je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao ili uradio bilo po Vahju (Objavi). Autor sporne knjižice pogrešno tumači ajet kao dokaz za svoju tvrdnju. Taj ajet ustvari obavještava da je Kur'an El~Kerim Vahj, tj, Božja Riječ i Objava, a ne Poslanikova, kako su to neki mušrici prigovarali. Bejdavi [Abdullah bin Omer; preminuo u Tabrizu 691 (1291) godine], vodeći autoritet među Muffessirima (Učenjaci koji su specijalizovani u nauci objašnjavanja ajeta Kur'ana), objašnjava ovaj ajet ovako: “Šta god on (Poslanik) kaže od Kur'ana nije od njega, tj, njegova nahođenja. To je po Objavi (Vahju).” Da su sve njegove riječi i djela bila po Objavi (Vahju), Allah Te'ala ga ne bi nikad kontradiktirao ili ukorio. Naprimjer, prvi ajet sure Tahrim kaže, “O moj Poslaniče (sallallahu alejhi ve sellem)! Zašto zabranjuješ sebi nešto što ti je Allah učinio Halalom (dozvoljenim)?”

Isto tako, 43 ajet sure Tevba kaže, “Allah ti oprašta zato što si im dao dozvolu da izostanu od ratnog pohoda.” Tako isto, 67 ajet sure Enfal kaže, “Ne pristaje nijednom Poslaniku da oslobodi ratne zarobljenike u zamjenu za materijalnu otkupninu. Njihovo ubijanje će smanjiti broj neprijatelja, koji će tako oslabiti. Vi tražite ovosvjetska dobra. Ali Allah Te'ala želi za vas sevabe i Džennet.” Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je htio da klanja Namaz dženazu (To je namaz koji se klanja grupno za umrlog Muslimana) za umrlog munafika (licemjera koji se svana pokazivao kao Musliman ali je ustvari bio nevjernik. Munafik je najgora vrsta nevjernika.). Tom prilikom je objavljen 84 ajet sure Tevba, koji kaže, “I nijednom od njih, kada umre, nemoj Namaz (dženazu) klanjati, niti njihovoj sahrani prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici umiru!” Kur'an sadrži podosta takvih ajeta. To znači da neke Poslanikove riječi i djela su bile odraz njegova vlastitog izbora i idžtihada. Tefsir Bejdavija nudi slijedeće objašnjenje 67 ajeta sure Enfal, koji govori o tom oslobađanju ratnih zarobljenika za materijalnu otkupninu: “Ovaj ajet pokazuje da Poslanici čine idžtihad, te da njihov idžtihad može nekad biti pogrešan. Ipak, taj ajet takođe pokazuje da Allah Mudri momentalno ispravlja takve greške Objavom ajeta.”

U ovosvjetskim stvarima koje se tiču mentaliteta, tj, inteligencije, dozvoljeno je Ashabima da se ne slože sa nekom Poslanikovom (sallallahu alejhi ve sellem) odlukom. Ponekad Vahj (Objava) bi se podudarala sa mišljenjem Ashaba. Naprimjer, po pitanju tretiranja ratnih zarobljenika u bitci na Bedru, hadrat Omerov (radiallahu anh) idžtihad se nije slagao sa Poslanikovim (sallallahu alejhi ve sellem) idžtihadom. Vahij (Objavljeni 67 ajet sure Enfal) da se ustvari Omerov idžtihad, tj, mišljenje trebalo sprovesti u toj situaciji. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije htio zabavljati svoje blagoslovljeno srce sa stvarima koje su mogle biti riješene intelektom. Bejdavi kaže, “Sedamdeset zarobljenika je palo u ruke Muslimana po završetku bitke na Bedru. Među njima je bio Poslanikov amidža Abbas, i Alijev stariji brat Ukajl, [koji je postao Musliman u drugoj godini poslije Hidžre]. Poslanik se konsultovao sa Ashabima o tome šta da se radi sa ratnim zarobljenicima. Ebu Bekr (radiallahu anh) je rekao, ‘Ovi ljudi su tvoji sugrađani i rođaci. Nemoj ih kazniti smrću! Možda će Allah Te'ala podariti im priliku da se pokaju i postanu vjernici. Oslobodi ih u zauzvrat za materijalnu otkupninu. To će financijski ojačati muhadžire Ashabe.’

Omer je, pak, rekao: “Ovi ljudi su lideri neprijatelja Islama. Mi nismo u potrebi za njihovim bogastvom. Oni su došli ovdje da ubiju i tebe i nas. Naredi mi da pogubim toga i toga. A naredi Aliji i Hamzi da pogube svoju vlastitu braću.”

Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) reče: “Allah Te'ala stvara neke ljude sa srcima mekšim od mlijeka. A opet druge stvara sa srcima tvrđim od kamena”.

O Ebu Bekre! Ti si kao Poslanik Ibrahim (alejhi selam). On je običavao reći: ‘Onaj ko stane na moju stranu samnom će u Raj. A onaj ko me ne prati; Allah Te'ala je Gafur (Koji Oprašta) i Rahim (Samilosni)..!

‘O Omere! Ti si kao Poslanik Nuh (alejhi selam). On je rekao: ‘Ja Rabbi (O Gospodaru)! Ne ostavi nijednog nevjernika na zemlji!’

Većina Ashaba se složilo da se ti ratni zarobljenici materijalno otkupe. I tako su ih oslobodili. Kad se to desilo, Allah je objavio gornji ajet. Kad je Omer (radiallahu anh) posjetio Resulullaha, zatekao ga je kako zajedno sa Ebu Bekrom plače. On je rekao, ‘O Allahov Poslaniče! Zašto vas dvojica plačete? Molim te reci mi, tako da i ja mogu sa vama plakati.’ Poslanik mu reče, ‘Ja plačem za moje Ashabe. Ugledao sam kaznu koja je stremila prema njima zato što su prihvatili da prime otkupninu za ratne zarobljenike. Kazna (azab) im je bila bliža od tog stabla’, pokazujući na stablo koje se nalazilo nekoliko metara od njih.” Bejdavi nastavlja: Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Da Allah nije zaustavio tu kaznu, niko joj ne bi izmakao osim Omera i Sad bin Muaza.” Sad bin Muaz je imao isto mišljenje kao i Omer, tj, da se ratni zarobljenici pogube. [Sad je pripadao plemenu Evs i primio Islam godinu dana prije Hidžre). On je takođe preveo cijelo svoje pleme u Islam. On je učestvovao u mnogim bitkama i poginuo kao Šehid poslije bitke na Hendeku. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je obavio dženazu za njega i jecao].

Resulullahov (sallallahu alejhi ve sellem) zahtjev za papir da ostavi oporuku i naredba da armija pod vođstvom Usame (radiallahu anh) ode u džihad kao i deportacija Mervana van Medine najvjerovatnije nisu bile Vahj (Objava). Te njegove odluke su bile izvedene vlastitim idžtihadom. Prema tome, oni koji ih nisu izvršili se ne mogu nazvati nevjernicima (kafirima). Da su Ashabi bili krivi u vezi takvih neslaganja sa Poslanikovim mišljenjem Allah Te'ala bi ih odmah ukorio i opomenuo tako da se zna šta smiju a šta ne smiju raditi. Omer (radiallahu anh) je dosta puta imao različito mišljenje u vezi nekih stvari od Poslanikova ali ga Allah ipak nije ukorio ajetom zbog toga nego je pak dosta puta bio slučaj da je baš Omerovo mišljenje bilo ispravno. Da je takva vrsta neslaganja sa Poslanikom bila loša ili kažnjiva Allah bi im zaprijetio kaznom za takvo ponašanje kao što je to učinio i drugim ajetom sure Hudžurat, koji kaže, “O vjernici! Ne povisujte svoje glasove iznad Poslanikovog. I ne dozivajte ga glasno kao što jedni druge dozivate! Onaj ko to učini će ostati bez ibadeta (dobrih djela) a da to i ne primjeti.” Sejjid Šerif Ali bin Muhammed Džurdžani [740-816 (1413)], koji je objasnio knjigu “Mevakif”, citira Amidija, “Sve Ashabe, osim munafika, su bili ujedinjeni na dan kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na vječni svijet. Poslije toga, došlo je do nekih razlika u njihovom idžtihadu. Te razlike se nisu ticale vjerovanja (akaida) nego djelovanja (‘amala). Nijedan od njih nije postao nevjernik zbog tih razlika u idžtihadu. Svi su oni imali dobru namjeru (nijet) da ojačaju i očuvaju Islam. Naprimjer, Poslanikov (sallallahu alejhi ve sellem) zahtjev za papir je doveo do neslaganja među ashabima. Onda je druga nesuglasica izbila povodom pripreme armije pod vođstvom Usame, gdje su neki ashabi smatrali da se Poslanikova naredba treba izvršiti, dok su drugi, vidjevši da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava, smatrali da je bolje da ostanu uz njega.”

Ako osoba zaključi nešto nemoguće, tj, ako kaže, “Svaki Poslanikov idžtihad je Vahj (Objava), pa prema tome, sve njegove riječi i djela su Vahj (Objava),” naš odgovor je slijedeće: ‘Njegove riječi i djela koja se nisu osnivala na idžtihadu su po Vahju (Objavi)’. Primjer ovakvih riječi su Hadisi koji hvale prvu trojicu Halifa. Ovi Hadisi su ustvari informacije o Vječnom svijetu i položaju ovih Halifa u Džennetu, što je naravno nevidljivo (gajb) te se može pouzdano znati samo putem Vahja (Objave). Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije mogao saznati te informacije putem vlastitog idžtihada. To potvrđuje i 59 ajet sure Enam koji kaže: “Allah Te'ala, posjeduje ključeve cijelog gajba, [tj, stvarima koje se ne mogu spoznati intelektom, kalkulacijama ili analognim istraživanjem Islamskih dokumenata], i niko osim Njega ga ne poznaje.” I 26 ajet sure El~Džinn koji kaže, “On je Znalac gajba i od toga On nikom ništa ne otkriva, osim onome koga On odabere za svog Poslanika, pa postavi Meleke ispred njega i iza njega da ga čuvaju.” Ajet 3 sure En~Nedžm koji kaže, “On ne govori po svom nahođenju,” se odnosi na ajete Kur'ana i ostale stvari koje su mu Objavljene. Dakako, to bi bilo nevjerstvo (kufr) poreći stvari i djela koje je Poslanik dobio putem Vahja (Objave). Postoje mnogi Hadisi koji potvrđuju da su Hadisi koji hvale trojicu prvih Halifa došli kroz Vahj. Toliko je Islamskih učenjaka prenijelo ove Hadise da o njima nema nikakve sumnje. Mi ćemo navesti neke od njih:

1. Poslani je rekao Ebu Bekru: “Ti si moj drug u pećini i ti si moj drug na Kevseru (Poslanikovo ekskluzivno vrelo u Džennetu).” (Tirmizi).

2. “Džibril (alejhi selam) mi je došao. Uhvatio me je za ruku i pokazao mi moj Ummet kako ulazi u Džennet.” Ebu Bekr (radiallahu anh) reče, “O Resulullah! Ja želim da budem sa tobom tamo.” Resulullah mu odvrati, “O Ebu Bekre! Od mog Ummeta, ti ćeš prvi ući u Džennet.” (Tirmizi).

3. Poslanik je rekao, “Ušao sam u Džennet i ugledao prekrasnu palatu. Tamo sam vidjeo huriju (Džennetsku djevicu). Upitao sam je: Čija si ti? Ona mi reče: Ja sam stvorena za Omera ibn Hattaba. Ja sam želio da je vidim izbliza ali, O Omere, pobojao sam se da te to ne povrijedi!”, Omer (radiallahu anh) mu odgovori, “O Resulullah! Ja bih za tebe žrtvovao i moju majku i mog oca i sve ostalo.” (Buhari i Muslim).

4. Resulullah je pokazujući na Omera (radiallahu anh) rekao, “Ova osoba ima veći stupanj u Džennetu od bilo kojeg drugog člana mog Ummeta.” (Ibni Medžah).

5. “Ja nisam uzdigao Ebu Bekra i Omera nad svima vama. Allah Te'ala ih je uzdigao nad svima vama.” (Ebu Jala).

6. “Jednom sam pitao Džibrila (alejhi selam) o Omerovim vrijednostima. Kada bih imao vremena koliki je bio život Nuha (alejhi selam) (950 godina), opet vam ne bih mogao nabrojati vrijednost njegovog položaja na vječnom svijetu. Pa opet sve vrijednosti Omera su jednake samo jednoj vrijednosti Ebu Bekra (radiAllahu anhum).” (Ebu Jala).

7. “U Džennetu, poslije Poslanika (alejhimu selam), najviši stupanj imaju Ebu Bekr i Omer (radiallahu anh).” (Tirmizi i Ibni Medžah).

8. Ebu Musa el~Ašari prenosi: Sjedio sam sa Poslanikom u bašti jednong Ensarije u Medini kada je neko pokucao na kapiju. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Otvori kapiju i prenesi radosnu vijest da će taj posjetioc ući u Džennet!” Kada sam otvorio vrata ugledao sam Ebu Bekra Siddika (radiallahu anh) koji je ušao. Ja sam mu prenio radosnu vijest. On je rekao ‘Elhamdulillah (hvaljen neka je Allah)’. Poslije toga je opet neko pokucao na kapiju. “Otvori kapiju i prenesi radosnu vijest o ulasku u Džennet!”, reče Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem). Ja sam otvorio kapiju i ugledao Omera (radiallahu anh) koji je takođe ušao kod nas. Kada sam mu prenio radosnu vijest i on reče ‘Elhamdulillah’. Opet neko pokuca na kapiju. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) reče, “Otvori kapiju i prenesi mu radosnu vijest o ulasku u Džennet i katastrofi koja će ga zadesiti!” Ja sam otvorio kapiju i ugledao Osmana (radiallahu anh). Ja sam mu prenio radosnu vijest, i on je rekao ‘Elhamdulillah’. (Buhari i Muslim).

Pretpostavimo da je deportacija Osmanovog rođaka Mervana i bila po Vahju (Objavi), opet to ne mora značiti da je ta deportacija bila doživotna kazna. Zašto ne bi bilo moguće da je njegova deportacija, tj, izgnanstvo bila za određen vremenski period? Osman (radiallahu anh) je vjerovatno to znao, te ga je zato povratio nazad u Medinu, i dao mu šansu da služi Ummetu kao njegov sekretar.

Ajet koji kaže, “Vjernik ne treba voljeti one koji se suprostavljaju Allahu i Njegovu Poslaniku,” zabranjuje ljubav prema nevjernicima. Mervan nije bio nevjernik; pa prema tome zašto bi bilo zabranjeno voljeti ga.

U ovoj Šijskoj knjižici se navodi: “Hadisi koji hvale i veličaju trojicu prvih Halifa se ne nalaze u našim (Šitskim) knjigama. Na drugoj strani, pak, Hadis koji govori o Poslanikovom zahtjevu za papir (oporuku) i njegovoj naredbi da se ide u džihad pod vođstvom Usame ibn Zubejda (radiallahu anh), koji kore ponašanje trojice prvih Halifa, su zabilježeni i u vašim (Sunni) knjigama. Štaviše, neki učenjaci među Sunnijama su rekli da je dozvoljeno nazvati nekakav koristan savjet ili izjavu Hadisom. Prema tome, Hadisi koji se ne nalaze u Šitskim knjigama nisu povjerljivi, jer možda nisu Poslanikove autentične izjave.”

Sa Allahovom pomoći, mi (Imam Rabbani) nudimo slijedeći odgovor: Samo oni koji pretjeruju u nepravdi, grde trojicu prvih Halifa. Čak idu do tih ekstrema da ih nazivaju nevjernicima (kafirima). Oni su toliko zalutali da vjeruju da je takvo njihovo ponašanje ustvari Islamski ibadet. Konsekventno, oni poriču Hadise koji ističu superiornost trojice Halifa. Oni čak mjenjaju ajete Kur'ana, koji je osnovni Islamski dokumenat potvrđen od svih Muslimana kroz mnoga stoljeća i sačuvan u originalu do dan danas. Naprimjer, oni su izmjenili 17 ajet sure El~Kijamah, koji kaže:

“Inna alejna džem'ahu ve Kur'anah,”

što znači,

“Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao.”

promjenivši ga u:

“Inna alijjan džema'at Kur'ana,”

što znači,

“Ali je sastavio Kur'an.”

Suludi, od nadnaravnog licemjerstva i pokvarenosti, oni tvrde da je Osman (radiallahu anh) izbacio iz originalnog Kur'ana ajete, koji ističu superiornost Ehli Bejta. Kao što smo već objasnili u gornjim redovima, elaborirajući na njihove mnogobrojne sekte, neki od njih smatraju da je dozvoljeno lažno svjedočiti ako je to od neke koristi za njih. Soga, suvišno je upuštati se s njima u debatu i dokazivati im istinu, jer njih ne interesuje istina. Samo neuka budala može prihvatiti njihove izjave ili dokumente kao dokaz, ili vjerovati da su oni ispravni. Njihova dokumenta su izvitoperena i izmjenjena kao što su izmjenjena Tora i Biblija. Na drugoj strani knjige Ehli Sunneh su čvrste kao čelik, potvrđujući jedna drugu kroz stoljeća odajući postojanost koju samo isitna posjeduje. Naprimjer, Buharijeva zbirka Hadisa je najpovjerljivija knjiga poslije Kur'ana. Ona sadrži mnoge Hadise koji ističu superiornost trojice Halifa, isto kao i druga po redu Muslimova zbirka Hadisa. Ovi Hadisi se nalaze u svim poznatim zbirkama Hadisa, koje su Sunni učenjaci sabrali kroz stoljeća. U njima nema nijednog Hadisa koji

degradira ili grdi trojicu prvih Halifa. Ono što Šije koriste da ocrne ashabe je bolesno, iluzorno i bez ikakve logike. Oni su se toliko upropastili i pokvarili, da im je sada Istina vrlo gorka i bolna, te je oni zato mješaju sa neistinom i raznim bulaznima, dajući time oduška svojim bolesnim srcima. Allah Te'ala opisuje ljude slične njima u sedmom ajetu sure Ali Imran, koji kaže: “Oni čija srca su pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one ajete koji su nejasni (i tako odlaze u zabludu).”

Među Sunni muslimanima je bilo onih koji su tvrdili da se neka korisna izjava može nazvati Hadisom ali su Muhaddisi (oni koji su se specijalizirali u skupljanju i naučavanju Hadisa) odbili da prihvate takvo pravilo insistirajući na rigoroznom ispitivanju autentičnosti svakog Hadisa. Takvi Hadisi nisu nikad bili uvrstavani u poznate zbirke Hadisa. Prema tome, ne može se reći da je pogrešno proglasiti nevjerstvom to, ako osoba porekne Hadis koji je ispitan po standardnom testu autentičnosti Hadisa, pa makar taj Hadis imao samo jednog Ashaba u svom lancu prenosioca. I tvrditi da neki mudžtehidi nisu prihvatali Hadis samo sa jednim Ashabom u lancu prenosioca.” Naravno da ima takvih Hadisa koji hvale trojicu prvih Halifa, a da ih je prenio samo jedan Ashab, pa ipak zbog toga što su ti Hadisi bili prikupljeni od mnogih Muhaddisa i Islamskih pravnika oni su postali tevatur. Naravno da je nevjerstvo poricanje takvog Hadisa jer je priznat koncenzusom uleme. Nijedan mudžtehid nije porekao takvu vrstu Hadisa. Naprotiv, Imam Azam Ebu Hanifa (radiallahu anh), koji je lider Ehli Sunneh, je smatrao takav Hadis pa čak i mišljenje Ashabe superiornije svom vlastitom rezonovanju, rekavši da nije dozvoljeno poreći takav Hadis.

I kada uvide svu snagu i broj Haisa koji ističu superiornost trojice Halifa ti imbecili izvrdavaju govoreći, “Trojica Halifa su hvaljena u tim Hadisima prije nego što su izišla na vidjelo njihova nedjela. Takve pohvale ne moraju da žnače da su oni do kraja života ostali u takvom pohvalnom stanju i umrli kao pobožni vjernici. Jer bilo bi to nepravedno koriti griješnika prije nego što počini grijeh. Isto tako, Amirul~Mu'minin Ali (radiallahu anh) je znao da će ga Ibn Muldžam ubiti. Pa ipak on ga nije kaznio sve dok ga Muldžam nije napokon udario sabljom po glavi.”

Uprkos ovakvim spekulativnim mahinacijama, razni Hadisi jasno izjavljuju da će trojica Halifa ostati pobožni do kraja života i ući u Džennet (Raj). Mi se slažemo da osoba ne može biti kažnjena dok faktički ne počini kriminalno djelo, pa makar i zasigurno znali da će ona to počiniti. Niti je ispravno da se hvali osoba za koju se zna da će postati zla i zaslužna Allahove kazne. Ali (radiallahu anh) nije prijevremeno kaznio Ibn Muldžama, ali isto tako nije ga ni hvalio. Niti ga je maltretirao a niti ga je cijenio.

2- Sunni Ulema (evlije, učenjaci) iz Mavara'un~nehra (rahmetullahi alejhim edžmein) kažu da: Trojica prvih Halifa su bili među Ashabima koje hvali i uzdiže osamnaesti ajet sure Feth, koji kaže, “Allah Te'ala je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.” Pošto Allah nikad ne hvali licemjere i nevaljalce nego štaviše u nekoliko ajeta razotkriva njihovo ulagivanje Poslaniku i vjernicima, ovaj ajet potvrđuje neminovno da Ashabe koje su dale zakletvu na vjernost pod drvetom na Hudejbiji nisu bili niti licemjeri a niti nevaljalci. Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum su bili tada nsa Poslanikom i prvi mu dali prisegu odanosti a Poslanik je uzeo svoju lijevu ruku i stavio je u desnu rekavši da je to prisega Osmana (radiallahu anh) koji je tada bio u Mekki da po Poslanikovoj direktivi izvidi tamošnju situaciju. Kako je mogao znati Poslanik da bi mu se Osman zakleo na vjernost da je bio tada prisutan? Mogao je to jedino znati kroz Vahj (Allahovu Objavu) jer u takvim stvarima koje se tiču nečije slobodne volje Poslanik nije koristio svoj idžtihad. Prema tome, proklinjanje i proglašavanje trojice Halifa nevjernicima podrazumjeva poricanje očitog dokaza iz gornjeg ajeta i Hadisa što je naravno djelo koje izvodi iz Islama.

Neprijatelji Ashaba odgovaraju na ovakvu izjavu slijedećim rezonovanjem: “Ovaj ajet sure Feth pokazuje da Allah Te'ala voli zakletvu na vjernost Poslaniku, a ne obavezno ljude koji su dali tu zakletvu. Mi svi vjerujemo to. Svi ti Ashabi koji su tog dana dali zakletvu pod drvetom su naravno obavili neka dobra djela ali isto tako i neka loša djela. Ta loša djela, koja su se desila pri kraju Poslanikova života i poslije njegove smrti, su poništila tu zakletvu i naravno čast, koju je ta zakletva podrazumjevala. Naprimjer, iako je Poslanik (SalAllahu alejhi ve sellem) naredio da Ali (radiallahu anh) bude prvi halifa poslije njega, trojica prvih Halifa su prekršili tu naredbu i silom se ustoličili na vladajuću poziciju. kao što se prenosi u Buhariju, oni su uvrijedili Fatimu (alejha selam). Navodi se u hadisu zbirke Miškat u poglavlju ‘Fatimatuz~Zehra’: ‘Onaj ko uvrijedi Fatimu uvrijedio je mene. A onaj ko uvrijedi mene uvrijedio je Allaha Veličanstvenog.’ Pedeset i sedmi ajet sure el~Ahzab kaže, ‘One koji Allaha i Njegova Poslanika budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti!’ Zbog ovih loših djela, plus njihove nepokornosti Poslanikovoj naredbi, kada je tražio papir da ostavi oporuku i kada je naredio da vojska ide u džihad pod vođstvom Usame, sva trojica Halifa se moraju proklinjati i grditi. Ispuštanje zadnjeg daha sa vjerom u srcu, pored dobrih djela, prventsveno ovisi o pokornosti Allahovom Poslaniku (SalAllahu alejhi ve sellem).”

Naš (Imam Rabbanijev) odgovor, ovoj nerazumnoj spekulaciji, je slijedeće: Kada je Allah Te'ala izjavio da je zadovoljan sa Ashabima, koji su pod drvetom dali zakletvu vjernosti, On je vrlo dobro znao šta je u njihovim srcima i kakve su njihove namjere (da su oni bili neiskreni i licemjerni sigurno je da ih Allah ne bi pohvalio nego oštro ukorio). On je tada nadahnuo njihova srca i ispunio ih spokojstvom i čvrstim vjerovanjem. Završnica dotičnog ajeta to nesumnjivo potvrđuje. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je dao radosnu vijest trojici prvih Halifa da će ući u Džennet (Raj). On je jasno izjavio da će oni napustiti ovaj svijet kao vjernici. On je takođe potvrdio da će oni ostati dosljedni svojim zakletvama i da se neće predomisliti. Ako kažemo da je Allah Te'ala pohvalio njihove zakletve a ne njihove ličnosti, onda nam treba biti jasno da, ako je Allah volio i prihvatio njihove zakletve onda oni moraju umrijeti kao vjernici, jer Allah Silni se jasno izjasnio kroz ajete i hadise da ne voli nikakvo djelo od nevjernika. Pretpostavimo da je neka grupa ljudi osuđena na nevjerničku smrt, Allah Te'ala zasigurno ne bi mogao biti zadovoljan ni sa jednim njihovim dobrim djelom, koliko god zadovoljavajuća, širokogrudna i pobožna ta djela izgledala. Nevjernička dobra djela se opisuju u slijedećem ajetu:

“Djela nevjernika su ako fatamorgana u pustinji koju žedna osoba iz daljine ugleda kao vodu. Ipak, kada se približi tom mjestu ne nađe ništa osim Allahove kazne, i Allah će mu brzo ono što je zaslužio dati, jer Allah se doista (sa takvima) brzo obračunava.” (En~Nur 39)

Tvrditi da bezvrijedno nevjerničko djelo može zadovoljiti Allaha Mudrog je potpuno suludo, jer Allah jasno pokazuje svoje nezadovoljstvo sa nevjerničkim djelima u gornjem ajetu. Ako je Allah izjavio da je zadovoljan zakletvom Ashaba pod drvetom na Hudejbiji, to je onda neoboriv dokaz da su oni bili vjernici i iskreni u toj zakletvi. Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije oporučio da Ali (radiallahu anh) treba biti njegov prvi Halifa Da je on to uradio to bi bilo općepoznato i dostižući bar status tevetura. Da je to bilo Poslanikovo (sallallahu alejhi ve sellem) naređenje, Ali (radiallahu anh) bi zasigurno na tome insistirao, i uložio žalbu na Ebu Bekrov izbor za prvog Halifu. Povodom tog izbora, Ebu Bekr (radiallahu anh) je naveo Hadis koji kaže, “Halifat pripada Kurejšijama (Mekkansko pleme),” i izjavio da se neće složiti da Halifat pripadne nekom od Ensarija (Medinjana). Ensarije su se složile sa njim odustajući od Halifatskog prava. Allama Muhammad bin Muhammed Nasirid~din Tusi, 672 [C.E. 1273) kaže u komentaru knjige ‘Tedžrid’: “Poslanikovi (sallallahu alejhi ve sellem) Ashabi su se borili protiv vlastite rodbine i plemena suportujući svim sredstvima njegovu misiju. Oni su izvršavali sve dužnosti sa maksimalnom pokornošću i dosljednošću, podnoseći svaki test i tegobu na uspostavljanju Allahovog i Poslanikovog zakona.

Prema tome, kako neko može doći do zaključka i mišljenja da su ti isti ljudi prekršili Poslanikovu jasnu naredbu i još požurili izbore za Halifat prije njegove dženaze (ukopa). (Prevodilac: Jedini razlog što su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) otišli na te neplanske, i za njih iznenadne izbore, prije Poslanikova ukopa, je taj što je jedan od munafika huškao Ensarije da izaberu jednog između njih da bude prvi Halifa (vjerovatno je sugerirao da bi to trebao biti on). Ebu Bekr i Omer su znali za Poslanikovu instrukciju da Halifat pripada Kurejšijma (muhadžirima), te su smatrali svojom dužnošću da zaustave smutnju koju su nekoliko munafika pokušali da stvore u tako dramatičnom momentu kada je vladala konfuzija i šok zbog Poslanikove smrti.) Da je bilo ikakve naredbe, ili bar implikacije, koja je sugerirala da bi Ali (radiallahu anh) trebao biti prvi Halifa, svi bi se utrkivali da to učine. Istina je da nijedan učenjak nije zabilježio takvu naredbu ili sugestiju pa čak ni oni koji su bili istaknuti po ogromnoj ljubavi i naklonosti Aliju (keramallahu vedžhu). Ni sam Ali (radiallahu anh) nije rekao nijednu stvar koja bi aludirala da je on trebao biti prvi Halifa, kako u svojim govorima i hutbama, tako i u vrijeme kada je bio jedan od šest kandidata za trećeg Halifu poslije Omerove pogibije. Tokom tih izbora za trećeg Halifu, Abbas je pružio svoju ruku Aliju (radiAllahu anhuma) i rekao: Daj mi svoju ruku! Neka svako vidi da Poslanikov amidža tebe određuje za Halifu i pokorava ti se! Ali je odbio njegovu ponudu.”

Upozorenje o vrijeđanju Fatime (alejha selam) nije absolutne prirode. Jer i sam Ali (radiallahu anh) je nekoliko puta povrijedio njena osjećanja, pa ipak ovakvi njegovi postupci nisu označavali da je zaslužio kaznu i grijeh. Izjava slična toj, je ona, kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao nekim svojim suprugama: “Ne vrijeđajte me, kritikujući Ajšu! Znajte da mi Vahj (Objava) dolazi (samo) u njenoj postelji.” [Prevodilac: Resulullah je htio kazati da mu objava ne dolazi u postelji nijedne druge supruge. To ne znači da mu je Objava dolazila samo u postelji, nego da ako mu je kad i došla u postelji, onda je to bila uvijek samo Ajšina postelja.] Opet na drugoj strani, hadrat Ajša (radiAllahu anha) je bila povrijeđena od strane Alija (radiallahu anh). Prema tome, mi možemo jasno reći da naredba, “Ne vrijeđajte,” u Hadisima, znači, “Ne vrijeđajte zbog zlobe vlastite strasti i šejtanskih sugestija.” Stoga, vrijeđanje u neizbježnim prilikama kao što su one koje se tiču Islamskih principa i uspostavljanja istine ne spadaju u vrijeđanje o kojem Poslanik upozorava. Razlog zašto je Fatima (radiAllahu anha) bila uvrijeđena od strane Ebu Bekra (radiallahu anh) je bio taj da joj on nije htio dati udio ratnog plijena (iz vočnjaka u blizini Hajbera). Po mirovnom sporazumu sa Židovima iz tog mjesta, pola sela je pripalo Poslaniku kao ratni plijen.

Na osnovu Hadisa, koji kaže, “Mi, Poslanici, ne ostavljamo zaostavštinu (miraz). Ono što ostane iza nas je milostinja (sadaka) koja se treba podjeliti sirotinji,” Ebu Bakr (radiallahu anh) je na osnovu tog Hadisa podjelio urod voća iz tog sela i dao ga sirotinji. Izvršavajući tu Poslanikovu naredbu on nije dao ništa od toga Fatimi (radiAllahu anha), jer ona je pripadala onim Poslanikovim rođacima kojima je zabranjeno da uzimaju sadaku (milostinju). Prema tome, ovakav njegov postupak se ne može smatrati ličnom uvrijedom jer on nije pratio svoje vlastito mišljenje i strast nego Poslanikovu odredbu. Ako neko upita, zašto se onda Fatima (radiAllahu anha) uvrijedila, ako taj njegov postupak nije bio lične prirode, mi odgovaramo ovo: Njena reakcija na ovaj Ebu Bekrov postupak je slabost koja je prirodna i inherentna osobina svakog ljudskog bića; i ona to nije namjerno i smišljeno primila kao ličnu uvrijedu. Prema tome ovakvo neizbježno vrijeđanje nije zabranjeno i kažnjivo.

3- Ulema iz Mevara'un~nehra (rahmatullahi alejhim edžmein) izjavljuje: “Allah Te'ala je nazvao Ebu Bekra (radiallahu anh) Poslanikovim (sallallahu alejhi ve sellem) drugom (sahib). Prema tome nije dozvoljeno grditi i proklinjati Poslanikova druga.”

Šitska knjižica spekuliše na ovu izjavu slijedećim argumentima:

“I reče mu drug (sahib) njegov dok je s njim razgovarao: Zar ne vjeruješ u Onoga (Allaha) koji te je stvorio…?”.(El~Kehf 37) Ovdje, u ovom ajetu se i nevjernik naziva drugom (sahib). Ustvari, u 41 ajetu sure Jusuf, Jusuf (alejhi selam) se obraća nevjernicima koji su bili zajedno s njim u tamnici, “O moji drugovi u tamnici…”. Jusufovo (alejhi selam) nazivanje nevjernika ‘drugovi’ dokazuje da Poslanikov (sallallahu alejhi ve sellem) drug (sahib) koji se nalazio sa njim u pećini ne mora obavezno podrazumijevati da je taj drug vjernik ili dobra osoba.

Imam Rabbanijev odgovor je slijedeće: Drugarstvo ili prijateljstvo zasnovano na uzajamnoj ljubavi je nesumnjivo vrlo efektivno. Ulema se slaže da, poricanje efekta od druženja (Sohbeta) sa nekom osobom je znak velike ignorantnosti, tj, intelektivne faličnosti. (Prevodilac: Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao u sahih Hadisu da čak i druženje sa životinjama ostavlja određen uticaj na karakter ljudskog bića.) Pošto Musliman i nevjernik ne vole jedan drugog, stoga nema ni nekog efekta ka njihovoj uzajamnoj povezanosti i ljubavi. Drugi aspekt ovog predmeta je taj da su dva Jusufova sudruga (idolopoklonika) u tamnici samo zbog njegove duhovne snage i prisustva postali vjernici. Zašto onda Poslanikovo društvo (sohbet) nije moglo imati efekta na Ebu Bekra (radiallahu anh), koji je uvijek bio u njegovom društvu kako prije Islama tako i poslije Božanske Objave. (Prevodilac: Zar nije logično i realno da osoba poprimi slične osobine i sklonosti od onoga sa kim najviše provodi vremena. Općepoznato je da, dvije osobe ne mogu ostati dugo zajedno ako se ne vole i ne djele slična vjerovanja i sklonosti. Zar nije onda normalno da je Ebu Bekr, kroz mnoge godine druženja sa Poslanikom, poprimio njegove osobine, sklonosti i znanje (marifat)?)

I doista, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao: “Cijeli marifet (znanje, spoznaja) koje je Allah ulio u moje srce, ja sam ulio (prenio) u Ebu Bekrovo srce.” Stepen ljubavi i privrženosti je srazmjeran koristi koju će osoba izvući od objekta svoje ljubavi. Zbog ove ljubavi i privrženosti Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem), Ebu Bekr (radiallahu anh) ima najveći status među Ashabima. (Prevodilac: Koliko je Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) superiorniji svim ostalim Poslanicima toliko je i Ebu Bekr (radiallahu anh) superiorniji svim ostalim ljudima osim Allahovih Poslanika. To je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) potvrdio Hadisom.) Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Superiornost Ebu Bekra nije u njegovom Namazu i postu, nego zbog onog što se nalazi u njegovom srcu.” Ulema kaže da ono što se spominje u srcu Ebu Bekra je ustvari njegova ljubav i privrženost Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem). Kako je onda dozvoljeno i pravedno proklinjati njegova najboljeg druga?)

4- Sunni Ulema iz Mevara'un~nehra kaže: Ali (radiallahu anh) je prihvatio trojicu prvih Halifa bez ikakve žalbe ili prigovora, iako je bio u zenitu svoje moći i popularnosti među Ashabima. Ovo dokazuje da je on vjerovao da oni imaju puno pravo na Halifat u protivnom bi se njegov lični ugled okaljao kukavičlukom i pritvorenošću što je daleko od njegove časti i nepokolebljive iskrenosti.

Šije odgovaraju na tu tvrdnju Sunni uleme iz Mevera'un~nehra sa slijedećim rezonovanjem: “Pošto je Ali (radiallahu anh) bio zauzet pripremama za Poslanikovu dženazu, trojica prvih halifa su sakupili Ashabe kod kolibe na mjestu zvanom Beni Saida. Oni su tamo izabrali Ebu Bekra za Halifu. Ali (radiallahu anh) je čuo o tom događaju, ali je ipak odlučio da je besmisleno boriti se protiv toga, jer je imao mali broj ljudi na svojoj strani kojima nije želio sigurnu smrt. Ovo ipak ne dokazuje da je Ebu Bekr bio u pravu. Istina je, da je Ali (radiallahu anh) bio vrlo hrabar, pa ipak i on i Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) kao i mnogi Ashabi su emigrirali iz Mekke u Medinu bez oružane borbe. Oni su smatrali da je tada bilo nepovoljno vrijeme za ratovanje. Kada je 1500 Ashaba krenulo u Mekku da obave Hadždž, oni su se ipak zaustavili na Hudejbiji i sklopili mirovni sporazum sa idolopoklonicima iz Mekke, te se vratili u Medinu bez obavljenog Hadždža. Pošto je bilo dozvoljeno za Poslanika, Alija i ostale Ashabe da se tada ne bore sa nevjernicima iz Mekke, zasigurno je bilo dozvoljeno i za Alija da se ne bori tada protiv Ebu Bekra kada je bio vojno puno slabiji. Isto tako, kao što izbjegavanje borbe na Hudejbiji nije učinilo ispravnim nevjernike iz Mekke tako i Alijevo izbjegavanje borbe nije učinilo ispravnim Ebu Bekrov Halifat. Slično, Faraon je tvrdio tokom 400 godina da je bog u Egiptu. Drugi kraljevi kao Šedad i Nemrud su takođe tvrdili ovakve bogohulne stvari, pa ipak ih Allah nije odmah ubio nego poslije mnogo vremena kada su prešli svaku granicu nasilja. Čak ni Allah Te'ala ne žuri sa osvetom Njegovim neprijateljima. Zašto bi onda njegov rob Ali morao odmah da kazni svoje protivnike? Njegovo prihvatanje njihovog Halifata je bilo radi postizanja povoljnijih uslova za preuzimanje vlasti, a nikako dokaz njihove ispravnosti.

Naš (Imam Rabbanijev) odgovor ovoj spekulaciji je slijedeće: Prema Ulemi iz Mevara'un~nehra, Ali se nije borio protiv Ebu Bekra (radiAllahu anhuma), zato što je Ebu Bekr bio ispravno upućen Halifa. I ova činjenica se ne može poništiti gore navedenim primjerima Poslanikova izbjegavanja borbe sa nevjernicima iz Mekke niti Allahova odlaganja kazne Faraonu i Nemrudu. Primjeri koje oni navode su bez ikakve uporedbe, jer su ti ljudi uvijek bili pod Allahovim nezadovoljstvom i ukorom. Kako iko može navoditi takve izrode kao primjer za Ashabe, koji su prošli kroz najveće teškoće i borbe, žrtvujući sve za uspostavu Allahovog zakona. Ovi bijednici su toliko nemoćni da opovrgnu mnogobrojne Hadise koji svjedoče Ebu Bekrov status, te se udaljavaju u najtamnije čorsokake svoje bolesne svijesti. Mislim da bi bilo na mjestu da navedem kako je ustvari Ebu Bekr (radiallahu anh) izabran za Halifu. Oslonit ćemo se na najpovjerljivije izvore i dokazati istim dokumentima da Ali nije degradirao sebe tim navodnim ‘pritvorenim’ prihvatanjem Ebu Bekrovog Halifata, koje mu Šije nesvjesno pripisuju i to samo da bi izbjegao opoziciju u nepovoljnim okolnostima.

Kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na vječni svijet, Ashabi (radiAllahu anhum edžmein) su odlučili da izaberuHalifu prije Poslanikove dženaze (ukopa). Oni su smatrali da je njihova primarna dužnost da izaberu Halifu (vođu vjernika), jer se država nalazila u dosta rizičnoj situaciji kada se moglo desiti da neprijatelji Islama iskoriste konfuziju i neorganizovanost Muslimana za presudan napad. Upravljanje državom je takođe zahtjevalo da Halifa sprovodi kažnjavanje prestupnika ili zadovoljavanje potreba naroda. Prema tome, njima je bilo neophodno (Vadžib) da izaberu Halifu. Na vijest da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na ahiret, većina ljudi je bila pod jakim šokom tuge i bola, a neki od njih su skoro dostigli stepen neuračunljivosti. Neko je morao da preuzme komandu u svoje ruke i uspostavi red u tom haosu osjećanja i zbunjenosti. Ebu Bekr (radiallahu anh), sa svojom zrelošću i postojanošću je sakupio Ashabe i džamiji i glasno rekao:

“O vi časni Poslanikovi drugovi! Ko god od vas je obožavao Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), neka zna da je on preselio na ahiret. A ko god obožava Allaha, neka zna da je Allah vječno živ i da nikad neće umrijeti!”

On je još rekao nekoliko riječi Ashabima da ih urazumi i prizove svijesti. Ipak, kada je čuo da su se Ensarije skupile u jednoj kolibi da izaberu Halifu između sebe, on je poveo sa sobom Omera i Ebu Ubejdu (radiAllahu anhum) i otišao u tu kolibu. Kada su došli tamo, Ebu Bekr im je rekao, “Čuo sam da ste se okupili da izaberete Halifu. Dobro razmislite i izaberite! Halifa mora biti između Kurejša (muhadžira).” Onda je pokazao na Omera i Ebu Ubejdu, i rekao, “Ja vam predlažem jednog od ove dvojice.” Čuvši ovo Omer reče, “Ti si naš Halifa, O Ebu Bekre,” i pruži mu ruku. Na tome su se sve Ensarije složile bez pogovora. Slijedećeg dana Ebu Bekr je došao u džamiju i popeo se na mimber (govornicu).

On je pogledao po okupljenim Muslimanima, i uvidio da Zubejr bin Evvam nije bio među njima. On je poslao nekog da ga dovede i kada je Zubejr došao, on ga upita, “Da li ti imaš išta protiv mog izbora?” Zubejr reče, “O Poslanikov namjesniče! Ja nema ništa protiv toga,” i on pruži ruku na zakletvu pokornosti. Ebu Bekr opet pogleda okolo i vidje da ni Ali (radiallahu anh) nije bio među okupljenima, te je poslao po njega. Kada je Allahov Lav došao, Ebu Bekr mu reče, “Dali ti želiš prigovoriti izboru Muslimana?” Ali, takođe, pruži ruku i reče, “O Poslanikov namjesniče! Ja nemam ništa protiv toga.” Zubejr i Ali su se izvinili što su okasnili na ustoličenje Halife rekavši da nisu znali da se bira Halifa.

Oni su rekli da niko nema više prava na halifat od Ebu Bekra, jer je on Poslanikov drug iz pećine, a Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) ga je odredio I kao Imama tokom vremena dok je bio toliko bolestan da nije mogao više predvoditi džemat. [Zubejr bin Evvam (radiallahu anh) je jedan od deset Ashaba kojima je Allah obećao džennet još za njihova života.” Njegov otac je bio brat od Poslanikove prve supruge Hatidže (radiAllahu anha) a majka mu je bila Poslanikova tetka Safija (radiAllahu anha). On je bio petnaest godina star kada je primio Islam. On je prvi potegao sablju u džihadu, prvi emigrirao u Abesiniju i prvi emigrirao u Medinu. On je učestvovao na vojnim pohodima na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hudejbiji, Hajberu, Mekki, Hunejnu, i Taifu. On je takođe učestvovao u osvajanju Egipta. On je imao dosta bogatstva ali je sve to potrošio na Allhovom putu. On je bio na suprotnoj strani u ratu između Alija i Muavije. U tom ratu je i poginuo, jer ga je jedan heretik ubio i odsjekao mu glavu kad je krenuo da se pomiri sa Alijem. Kada je Ali vidio njegovu glavu odmah je odsjekao glavu njegovom ubici. Zubejr je tada je imao 67 godina starosti.]

Imam Muhammed Šafi (rahmetullahi alejh) kaže: “Kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na vječni svijet (ahiret), Ashabi su razmišljali i istraživali, i na kraju ustanovili da niko nije bio superiorniji od Ebu Bekra (radiallahu anh), te su ga zato postavili za svog Halifu (lidera).” Ashabi (radiAllahu anhum) su nesumnjivo željeli da izaberu jednog od trojice da im bude prvi Halifa, a to su bili Ebu Bekr, Ali i Abbas (radiAllahu anhum). Ali i Abbas (radiAllahu anhum) nisu ništa prigovorili na Ebu Bekrov izbor za Halifu. Oni su se složili da je on najpogodniji za tu najodgovorniju poziciju. Da Ebu Bekr (radiallahu anh) nije bio pravedno izabran, Ali i Abbas (radiAllahu nahum) bi se zasigurno pobunili i spriječili njegov Halifat. Dokaz za to je i činjenica da je Ali prigovorio Muaviji (radiallahu anh), jer je smatrao da isti nije imao pravo da bude Halifa. Iako je Muavijina armija bila puno brojnija i nadmoćnija, Ali se nije uplašio nego je otvorio rat protiv njega u kojem su mnogi izginuli. (Prevodilac: Naravno, Ali(radiallahu anh) je u tom slučaju bio u pravu, jer on je prvi izabran za Halifu, a dabome da je njegovo pravo bilo kud i kamo veće od Muavijinog. Ipak njihova borba nije bila iz međusobne mržnje, nego iz principa zasnovanog na boljem načinu doprinosa Islamskoj državi, u čemu su se njih dvojica razišli u mišljenju.)

Na drugoj strani, za njega bi bilo puno lakše da se suprostavio Ebu Bekru (radiallahu anh) jer bi tada imao većinu Ashaba na svojoj strani. To je zato što su ljudi tog vremena imali veću pobožnost i samokontrolu, te se vjerovatno ne bi okrenuli oružjem jedni protiv drugih. Štaviše, Abbas je ponudio Aliju da bude njihov Halifa, ali je on to odbio. Da je on mislio da ima pravo na to on bi to zasigurno i prihvatio. Zubeir i svi sinovi Hašimijskog plemena su bili poznati po svom junaštvu i vojnoj nadmoći, a i drugi Ashabi su bili žarki suporteri Alija (radiallahu anh). Ova idžma [koncenzus] Ashaba povodom izbora Ebu Bekra za prvog halifu je bez sumnje i više nego dovoljan dokaz da je on sa pravom izabran kao prvi Poslanikov namjesnik (halifa). Činjenica da nema nijedne odredbe ili sugestije koja se protivi njegovom izboru, takođe, potvrđuje ispravnost tog izbora. Tvrdnja, da je Ali povio šiju radi spriječavanja smutnje i međubratske borbe je besmislena, jer Hadis kaže, “Najbolje vrijeme je ovo moje vrijeme.” Takvi istinoljubljivi ljudi, kao što su bili Poslanikovi drugovi, ne bi pratili smutnju i pogrešan put pa kada bi im to neko i predložio. (Prevodilac: Allah je izabrao te ljude kao najpoštenije i najčasnije da bi bili suporteri i prijatelji Njegovom Miljeniku, Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). Allah Mudri im je povjerio da prime Kur'an i cijelu Islamsku vjeru od Poslanika da bi je prenijeli slijedećoj generaciji Muslimana širom svijeta. Da su oni bili sljedbenici smutnje i laži Allah bi zasigurno našao neki drugi narod da proširi Islam na sve strane svijeta.)

Osman bin Abdur~Rahman Ibnis~Salah i Ebul~'Azim Munziri (rahmetullahi alejhim) kažu: Svi Ashabi su bili pravedni ljudi. Absolutna je činjenica da će svi Ashabi ući u Džennet (Raj). To potvrđuje deseti ajet sure El~Hadid koji kaže, “Nisu jednaki oni među koji su trošili imetak i borili se prije osvojenja Mekke, i oni koji su trošili imetke i borili se poslije osvojenja Mekke, prvi su na višem stupnju. A Allah svima obećava divnu nagradu.” To znači da će svi Ashabi biti u Džennetu (Raju). Ovaj ajet ne isključuje one koji nisu imali imetka i nisu se mogli boriti u ratu zbog bolesti ili siromaštva. Svi oni će imati lijepu nagradu od Allaha milostivog. [Navodi se u tefsirima Bejdavija, Husejnija i Mevaqiba da, prema većini mufessira (tumača Kur'ana) ovaj ajet posebno ističe čast Ebu Bekra (radiallahu anh), jer on je bio prvi koji je trošio svoj imetak i borio se na Allahovom putu].

Tvrditi da je Ali (radiallahu anh) prihvatio hadrat Ebu Bekrov Halifat nevoljno, da bi spriječio smutnju,” ustvari vrijeđa ličnost Allahova Lava. (Prevodilac: Ali (radiallahu anh) je dobio taj nadimak zbog neustrašivosti i junaštva u mnogobrojnim ratnim pohodima, koji su često baš njegovom odvažnom borbom donosili sigurnu pobjedu Muslimanima.) Njemu bi bio grijeh da nije rekao istinu u takvoj presudnoj situaciji kada se trebao izabrati prvi Poslanikov namjesnik. Zar onaj koga Allah i Njegov Poslanik vole, da povije kičmu kao slabić i hipokrit, samo da bi se umilio neprijateljima. Stvarno, takvu potvoru može iznijeti samo nenormalna i totalno ignorantna osoba, koja nema blage veze kakav je bio Allahov Lav.

5- Sunni Ulema iz Mevara'un~nehra (rahmetullahi alejhim edžmein) kaže: Proklinjati, grditi trojicu Halifa ili neke od Poslanikovih supruga je nevjerstvo (kufr). Ako osoba kaže da je to dozvoljeno, mora se kazniti.

Šije odgovaraju na ovu fetvu slijedećim argumentima: Komentator knjige ‘Akaid~i~Nasafi’ se ne slaže da je proklinjanje Ebu Bekra i Omera nevjerstvo (kufr). [Knjigu ‘Akaid~i~Nasafijja’ je napisao Omer ibn Muhammed Nasafi (461-537, u Samerkandu). Mnogi učenjaci su napisali komentare o ovoj knjizi. Najpopularniji komentar te knjige je napisao Mesud bin Omer Sad~ad~din~i~Taftazani (722-799, u Samerkandu)]. Autor knjige ‘Džami'ul~usul’ smatra da oni koji proklinju prvu dvojicu Halifa su veliki pokvarenjaci, ali su ipak još uvijek Muslimani. Knjiga ‘Mevakif’ takođe tvrdi istu stvar. [Knjigu ‘Džami'ul~usul’ je napisao Mubarak bin Muhammad Ibn Asir (544-606, u Mosulu). Knjigu ‘Mevakif’ je napisao Kadi Adud Abd~ur~Rahman bin Ahmad. To je vrlo vrijedno djelo o Akaidu (Islamskoj teologiji). Najpoznatiji komentar te knjige je napisao Sejjid Šerif Ali bin Muhammed Džurdžani [740-816, u Širazu]. Imam Muhammad Gazzali (450-505), kaže da nije kufr proklinjati Ebu Bekra i Omera (radiAllahu anhum). Ebul~Hasan Ašari (266-330) kaže da osoba koja obavlja namaz ne može biti nazvana nevjernikom. Prema tome, nazivati nevjernicima one koji proklinju Ashabe, je kontradiktorno knjigama Islamskih učenjaka, Kur'anu i Hadisu.

Imam Rabbani daje slijedeći odgovor: Proklinjati Ebu Bekra i Omera (radiAllahu anhum) jeste nevjerstvo (kufr). Hadisi dokazuju da je to kufr. Imam Tabarani [Sulaiman bin Ahmad, 260-360 (971)] i Imam Hakim [Muhammad bin Abdullah, 321-405 (1014), ] prenose Hadis koji kaže:

“Allah Te'ala je odredio mene za zadnjeg Poslanika, i On je izabrao najbolje od čovječanstva za moje drugove (Ashabe). Između mojih Ashaba, On je odabrao moje vezire, asistente i rodbinu. Ako neko proklete njih, neka i njega proklete Allah, meleki i svi ljudi! Allah Te'ala neće prihvatiti nikakvo dobro djelo od takvih ljudi.”

Hadis koji prenosi Ali ibn Omer Darakutni, kaže:

“Poslije mene, pojavit će se neki posebni ljudi. Ako ih sretnete, ubijte ih! Jer oni su idolopoklonici [nevjernici].” Ali (radiallahu anh) je upitao, “Kako ću ih poznati?” On reče, “Oni će se prikazivati ekstremno odanim prema tebi. Oni će ti pripisivati ono što ti ne priliči. Oni će kritikovati vjerske autoritete (Imame) koji su živjeli prije njih.”

U istoj knjizi Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) kaže: “Ti ljudi će kritikovati (grditi) Ebu Bekra i Omera. Neka je prokletstvo Allaha, meleka i svih ljudi na one koji grde i proklinju moje Ashabe.”

Postoji još dosta sličnih Hadisa, i pošto su većinom dobro poznati, nepotrebno ih je ovdje sve ponavljati.

Proklinjanje dvojice Halifa odražava mržnju prema njima. A neprijateljstvo prema njima je ravna nevjerstvu. Jer Hadis kaže, “Neprijateljstvo prema Ashabima je neprijateljstvo prema meni (Poslaniku). Grditi njih znači grditi mene. A grditi mene znači grditi Allaha.” Prenosi se u Hadisu od Ali bin Hasan ibni Asakira [499-571], “Ljubav prema Ebu Bekru i Omeru je dio vjerovanja (imana). Mržnja prema njima je nevjerstvo (kufr).” Drugi Hadis kaže, “Ako osoba optuži Muslimana sa nevjerovanjem (kufrom), onda ta osoba postaje nevjernik.” Prema tome, ako osoba kaže da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) nevjernici, onda ta osoba sama postaje nevjernikom. Mi znamo zasigurno da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) bili i ostali vjernici. Oni su dobili radosnu vijest o ulasku u Džennet još za vrijeme Poslanikova života. Prema tome osoba koja smatra njih nevjernicima je ustvari postala sama nevjernikom. Istina je da je gore navedeni Hadis prenešen samo od jedne osobe. Ipak to ukazuje da onaj ko nazove vjernika nevjernikom sam postaje nevjernik. Ipak, osoba koja porekne ovakvo mišljenje (interpretaciju ovog Hadisa) nije nevjernik.

Abdullah bin Mubarak (116-181 (797) je upitan, “Ko je superiorniji; Muavija ili Omer bin Abd~ul~'Aziz?” On je rekao, “Prašina koja je ušla u nos Muavije dok je držao uzde Poslanikova konja, je mnogostruko vrijednija od Omera bin Abd~ul~'Aziza.” Time je on jasno objavio da ništa nije ravno Poslanikovom društvu (sohbetu) pa makar samo i za kratko vrijeme. [Omer bin Abd~ul~'Aziz, osmi Umajjadski halifa, je bio poznat po svojoj velikoj naučevnosti i pobožnosti. On je otrovan 101 godine poslije Hidžre.]. Nema sumnje da su prva dvojica Halifa superiornija svim ostalim Ashabima. Prema tome, pripisivati inferiornost dvojici Halifa u odnosu na ostale Ashabe je ravno nevjerstvu, a da i ne govorimo da se nazivaju nevjernici. U knjizi fetvi po imenu Hulasa, od Tahir bin Ahmad Buharije, se kaže: “Ako osoba porekne Ebu Bekrovo pravo na Halifat, onda time postaje nevjernik. Mekruh (pokudno) je klanjati namaz za osobom koja čini bidat (anti-islamsku novotariju). Ako je ta novotarija u vidu krivovjerja te dovodi do nevjerstva, onda je namaz iza takve osobe nevažeći i zabranjen. Isto važi i za osobu koja poriče Omerov Halifat.” Ako je osoba nevjernika samo zato što ne vjeruje da su Ebu Bekr i Omer zasluženo bili prva dvojica Halifa, onda šta da kažemo za one koji ih čak proklinju i nazivaju nevjernicima. Kada su neki od Sunni učenjaka rekli da ljudi koji proklinju Ebu Bekra i Omera (radiAllahu anhum) nisu nevjernici, oni su mislili na one koji nisu ekstremni u njihovoj nastranjenosti. Prema tome, njihove izjave se ne protive izjavama drugih učenjaka koji drže oprečno mišljenje.

Šitska knjižica, takođe, proklinje i vrijeđa Poslanikovu suprugu Ajšu (radiAllahu anha). Ovi maloumnici zaključuju da se ona treba proklinjati zato što je navodno svjesno ignorisala ajet i hadis. Oni je potvaraju da je svjesno radila protiv 33 ajeta sure El~Ahzab koji kaže: “U kućama svojim ostajite i ljepotu svoju, kao u pred-Islamsko doba, ne pokazujte….!”.

Po njima, ona je prekršila prvo ovu Allahovu naredbu, i to zato da bi išla u rat protiv Alija (radiallahu anh) u bitci po imenu Kamila. A time je prekršila i Poslanikovu zabranu koju je on izjavio u ovom Hadisu: “Onaj ko se bori protiv tebe (Alija), on se ustvari bori protiv mene.” Prema tome, onaj ko se bori protiv Alija (radiallahu anh) se ustvari bori protiv Poslanika (Salllalahu alejhi ve sellem). A onaj ko se bori protiv Poslanika je nesumnjivo nevjernik. Stoga je zbog navedenog neophodno proklinjati i kritikovati Ajšu.”

Imam Rabbani odgovara na ovu gnusnu uvrijedu slijedeće: Kur'anska naredba, “Ostajite u svojim kućama”, ne znači, “Uvijek budite u svojoj kući, bez obzira šta se desilo. Nikada ne izlazite iz kuća.” Činjenica da su neke od Poslanikovih supruga išle na vojne ekspedicije sa njim dokazuje da njihovo tumačenje ovog ajeta nije ispravno. Ovaj ajet je tipičan primjer izjašnjavanja kada se generalnom zabranom ustvari misli samo određene vrste zabrane. Takve izjave nisu absolutne prirode, te je dozvoljeno mudžtehidu da izvede drugo značenje iz ove generalne izjave. Ajša (radiAllahu anha) je nesumnjivo bila vrlo naučevna i mudžtehid. Ebu Musa el~Ašari kaže u Hadisu koji prenosi Imam Tirmizi: “Kad god bi Ashabi željeli da nešto nauče, oni bi pitali Ajšu o tome.” Musa bin Talha kaže, takođe u Tirmiziju: “Ja nisam vidio nikog da govori tako riječito i ubjedljivo kao Ajša.” Na osnovu svog dubokog znanja, Ajša (radiAllahu anha) je shvatila unutrašnje i realno značenje tog ajeta, i pratila objašnjenje koje je dozvoljavalo u određenim situacijama, da napusti privatnost svoje kuće. Realno značenje spomenutog ajeta je ustvari, “Ne napuštajte svoje kuće bez feredže (nikaba).” I sam ajet pri kraju to potvrđuje kada kaže, “Ne pokazujte svoj nakit, kao što su to radile žene prije Islama!” To znači da je dozvoljeno ženama da u odredđenim situaciji napuste svoju kuću pod uslovom da se pokriju velima (hidžabom).

Ajša (radiAllahu anha) nije išla u bitku na kamili da bi ratovala protiv Alija nego da bi povela inicijativu da se zaustavi fitna (smutnja) i sklopi mirovni sporazum. Pa čak i da je išla da ratuje protiv Alija, kao što to historičari interpretiraju, ništa joj se ne može prigovoriti, jer ona je pratila svoj idžtihad. Ona nije išla u taj pohod na Kamilu radi toga što je to samo željela, nego zato što je smatrala da je to bila njena dužnost. Ustvari, ‘Šarh~i~Mevakif’ prenosi od Sejfud~din Ali Amidija (rahmetullahi alejh), da je rat na Kamili i Siffinu bio radi razlika u idžtihadu. Ako mudžtehid napravi grešku u svom idžtihadu, on (ili ona) se ne mogu kriviti radi toga. U 68 ajetu sure El~Enfal se kaže, “Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uradili.” Bejdavi objašnjava ovaj ajet ovako: “Allah Te'ala je upisao na Levhi Mahfuz [knjiga, tabla na kojoj su svi događaji (tj. sudbina) ispisani] da neće kažnjavati za ono što nije jasno zabranio ili što se nenamjerno pogriješilo.” Druga stvar je činjenica da je mudžtehidova greška ustvari milost Allahova i Njegova uputa (hidajah). Omer (radiallahu anh) kaže u knjizi, koju je napisao Rezin bin Muavija, jedan od sinova Abdud~dar bin Kusaja, da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: “Ja sam pitao mog Rabba (Allaha) o nesuglasicama koje će se pojaviti među mojim Ashabima poslije mene. Moj Rabb mi je rekao: O Moj voljeni Poslaniče! Tvoji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Neki od njih su blistaviji od drugih, ali svi oni daju svjetlost. Osoba koja bude pratila bilo kojeg od njih će dobiti uputu.” Onda je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: “Moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god da pratite dobit će te uputu (hidajet) i vječni spas (selamet).”

Moguće je da Ajša (radiAllahu anha) nije čula za Hadis, “O Ali! Onaj ko se bori protiv tebe, bori se protiv mene.” Ili možda se misli na određenu vrsta borbe protiv Alija. Ili možda se misli na ratove koje je on vodio tokom Asr~i~Saadata.

S ciljem ubjeđivanja čitaoca i pobijanja Sunni učenjaka, autor ove Šitske knjižice kaže: “Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je jednom govorio sa Ibni Umm~i~Mektum, koji je bio potpuno slijep, kada je jedna od Poslanikovih supruga došla blizu njih. Uvrijeđen, Poslanik joj je rekao, “On jeste slijep, ali ti nisi!” U Islamu, ženama je strogo zabranjeno da se pokazuju muškarcima koji im nisu bliski rod. Pa ipak, u Sunni knjigama se navodi kako je Ajša (radiAllahu anha) naslonjena na Poslanikovo rame gledala muškarce kako sviraju i plešu. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) joj je rekao, “Zar se još nisi zadovoljila (nagledala), o Humejra (Ajšin nadimak)?” Mi možemo reći da se ni najbesramniji ljudi ne bi tako ponašali u Poslanikovom prisustvu.”

Imam Rabbani kaže: Ovo razonodno posmatranje plesača se možda desilo prije objave ajeta o obaveznom pokrivanju žena. Na drugoj strani, Poslanikova zabrana njegovim suprugama da gledaju u slijepog ashaba Ibni Mektuma, se desila poslije objave ajeta o pokrivanju žena. Možda ples, koji se ovdje spominje, nije zabranjen; tj, možda je to bio ples koji je dozvoljeno činiti i gledati. Činjenica je, da neki sahih izvještaji pokazuju da se plesalo sa sabljama u samom dvorištu Poslanikove džamije i Medini. Ovakav ratni ples, nije griješan. Samo njegovo obavljanje u dvorištu Poslanikove džamije je dokaz da je takav ples dozvoljen. Pa čak i da je njihovo posmatranje te dotične svirke i plesa bilo poslije objave ajeta o pokrivanju žena, Ajša (radiAllahu anha) je tada bila još uvijek maloljetna. Ona nije bila odgovorna i griješna po Šeriatskim odredbama. Ustvari, Buhari i Muslim navode da je Ajša rekla, “Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je stajao u dovratku njene sobe posmatrajući ples Abesinijskih robova u Mihrabu njegove džamije. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) me je pokrio sa njegovim ogrtačem. I tako sam ja virila kroz otvor na tom ogrtaču i posmatrala njihov ples.”

Treba da nam je jasno da turanje nosa u ponašanje Ashaba, i neoprezno i nepristojno komentarisanje o tome, je najniži vid bezobrazluka koji Musliman može učiniti. Osoba koja se naziva Muslimanom treba voljeti sve Ashabe, prepuštajući njihove razmirice i nesuglasice Allahu Mudrom. Osoba treba da zna da je ljubav prema Ashabima, ustvari znak ljubavi prema Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem). Jer Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Onaj ko voli moje Ashabe, voli ih zbog ljubavi prema meni.” To je jedini put spasa i časti za Muslimane. Imam Muhammed bin Idris Šafi (rahmetullahi alejh) kaže, “Pošto je Allah Te'ala sačuvao naše ruke od njihove krvi, onda i mi trebamo sačuvati svoje jezike od njihova vrijeđanja.” Omer bin Abdul~'Aziz je takođe dao sličnu izjavu.

Pa ipak, neki ljudi govore ružno o Ashabima. Oni su se toliko drznuli da ih čak i vrijeđaju i proklinju, iako su te ličnosti najsuperiorniji predstavnici Islama. Prema tome, neophodno je da Islamski učenjaci odgovore na ovakva neosnovana i pogrešna potvaranja, koja neki ljudi, na svoju vlastitu propast, iznose protiv Ashaba. Zbog toga je ovaj fakir (Imam Rabbani) odlučio da napiše ovaj dokumenat kao odgovor na taj nerazumni napad na ugled i čast Ashaba. Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Nemoj nas kazniti za ono što smo zaboravili ili pogriješili! Ovo je kraj odgovora, koji je ovaj fakir, pod sretnim okolnostima, imao priliku da napiše, sa ciljem pobijanja Šitske knjižice koja demantuje fetvu Hanefi uleme iz Transkosanije protiv Šija koji grde i proklinju Ashabe. Neka nam Allah Milostivi ispuni srca ljubavlju prema Njegovoj vjeri! Neka nam Allah takođe podari uspjeh na putu Njegovog miljenika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem)! Amin.

Slijedeći tekst je trideset šesto pismo u drugoj knjizi pod imenom ‘Mektubat’, koju je napisao hadrat Šejh Muhammed Masum bin Ahmed Faruqi (kuddise sirruh), u Sirhindu. Dotični Šejh je ustvari sin i glavni halifa* Imam Rabbanija. [*Halifa u Tesavvufu znači duhovni namjesnik ili nasljednik.] Ovo pismo ustvari odgovara na razna, njemu postavljena, pitanja. Mislimo da je pogodno da ovdje uključimo i jedan njegov odgovor u tom pismu pošto je vezan za razilaženje između Šija i Sunnija:

Pitanje: U knizi ‘Šarh~i~Divan~i~kutub~i~tevarih’ se navodi slijedeće: “Kada je hadrat Ali (karramAllahu vedžheh) saznao da su neki ljudi gajili mržnju prema njemu, on je počeo iznositi kletve protiv pet osoba uključujući i Muaviju (radiallahu anh) poslije svih pet vakata Namaza. Kad su tih petorica čuli o toj njegovoj praksi, oni su, takođe, počeli da poslije svakog Namaza proklinju pet osoba, tj, hadrat Aliju, hadrat Hasana, hadrat Husejna, hadrat Abdullah ibni Abbasa i Malik~i~Edždera (radiAllahu anhum edžmein). Ustvari, Umajjadske halife su proširile ovu opaku praksu širom svoje kraljevine. Na hutbama u džamijama su obavezno recitovali kletve na Ehli Bejt. Ova praksa je ukinuta tek u vrijeme halifata hadrat Omer bin Abdul~'Aziza (rahmetullahi alejh). Omer bin Abdul~'Aziz je poništio ovaj obavezni dio tadašnje hutbe i umjesto nje proučio 90 ajet sure En~Nahl: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, i da se čini dobro…” Moje pitanje je, da li se, gore navedeno, stvarno desilo ili ne?

Šejh Muhammed Masum odgovara: Hadrat Ali (karramAllahu vedžheh), koji je bio rahmet (milost) od glave do pete, nikada nije prokleo nijednog Muslimana, a kamoli da je proklinjao Ashabe našeg Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), a posebno Muaviju (radiallahu anh), za kojeg se Poslanik mnogo puta molio tražeći Allahov blagoslov za njega. Hadrat Ali je rekao o onima koji su stali na Muavijini stranu, “Naša braća se nisu složila sa nama. Oni nisu nevjernici niti griješnici. Oni su postupili po svom idžtihadu.” Ova njegova izjava, uklanja bilo kakvu sugestiju o njihovom kufru (nevjerstvu) i griješnosti. Zašto bi ih on, onda proklinjao, ako je imao ovakvo mišljenje o njima? Islamski ibadet (Bogoslužje) ne sadrži u sebi nikakav akt koji se osniva na proklinjanju i vrijeđanju bilo koga, pa makar to bio i najgori nevjernik. Pošto je općepoznato da se poslije namaza treba tražiti oprost i Allahovi blagoslovi, zašto bi Ali umjesto takvih plemenitih i propisanih akcija, odlučio da ih zamjeni proklinjanjem i vrijeđanjem Muslimana koji su se razišli sa njim u mišljenju, samo da bi udovoljio ličnoj mržnji i netrpeljivosti.

Pa ovi ljudi prikazuju hadrat Alija, koji je dostigao stupanj Fene (duhovni stupanj u Tesavvufu u kojem vjernik zaboravi sve pa čak i sebe, bijavši svjestan samo Allaha Plemenitoga) i kraj Itminana (stadijum na kojem Nefs postane potpuno oslobođen svake strasti i negativnosti), kao da je on rob svojih strasti i negativnih osobina njegove uobrazilje. Nefs (ego) je taj koji se suprostavlja pravilima Islama, i Nefs je taj koji je ponosan na svoj uspjeh bilo u ovosvjetskim ili onosvjetskim naporima. Allah mu oplemenio lice, hadrat Ali je dostigao stupanj Fena fi~Allah i Muhabbat~i~Resulillah (ljubav prema Allahovom Poslaniku), žrtvujući sve što mu je Allah dao za Poslanikovu misiju. Zašto bi se on spuštao na stupanj ponašanja koji doliči robovima svojih niskih strasti, upuštajući se u nešto što nema nikakve nagrade kod Allaha nego ustvari pokuđenost. Na kraju krajeva, njegova izjava da su oni bili protivni njegovom idžtihadu a ne njemu kao ličnosti, koju je Poslanik u mnogim hadisima pohvalio i istakao posebnim vrlinama, dovoljno dokazuje da on nije imao neprijateljska osjećanja prema njima. Istina je ustvari, da ratovi među njima nisu dolazili od međusobne mržnje i netrpeljivosti, nego zbog nesuglasica u vezi mišljenja šta je bilo najbolje za Islamsku državu u tom periodu. Njihova nesuglasica je dolazila od prirodnog i normalnog razilaženja u shvatanju i objašnjavanju pravila, koja je Poslanik ostavio Ashabima u emanet. Nema mjesta ni razloga kritikovanju i kuđenju bilo koje strane u ovim nesuglasicama, jer svi su imali nijet da učine šta je najbolje za Islamski ummet.

Ako nema mjesta kuđenju, onda pogotovo nema mjesta proklinjanju. Da je proklinjanje od ikakve koristi vjernicima, onda bi Allah i Njegov Poslanik naredili da se proklinje Satana, Ebu Džehil, Ebu Leheb i drugi najljući protivnici Islama, koji su umrli boreći se da uguše Islam i ponize Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao:

“Ako osoba proklete Satanu (Šejtana), on (Satana) će reći, ‘Ja sam već proklet. Tvoja kletva mi neće ništa više nauditi’. Ako osoba, pak, zavapi, “Ja Rabbi (o moj Gospodaru)! Zaštiti me od Satane’, on (Satana) će reći, ‘Ti si mi slomio kičmu.'”

Pa kad je takav slučaj sa Satanom, šta da kažemo o proklinjanju ljudi, koji su bili vjernici i žrtvovali sve na Allahovom putu, i to proklinjanje samo zato što se nisu složili sa nečijim mišljenjem? Prema tome, ovakva lažna potvaranja na Alija (da mu Allah oplemeni lice) su ustvari vrijeđanje njegove uzvišene i plemenite ličnosti. Na drugoj strani, tvrditi da je hadrat Muavija (radiallahu anh) počeo zauzvrat da proklinje hadrat Alija, hadrat Hasana, hadrat Husejna, i druge (radiAllahu anhum edžmein) bi značilo lažno potvaranje hadrat Muavije sa tako niskim i negativnim osobinama.

Vi pitate, “Da li se ovo stvarno desilo? Ako jeste, zašto onda ne bi bilo normalno proklinjati Muaviju i one sa njim? A ako se to nije stvarno desilo, zašto knjiga koja je Tefsir od Keš~šaf (Šarh~i~Divan~i~kutub~i~tevarih) navodi takve informacije?”

Naš odgovor je slijedeće: Ne, to se nije desilo. Prema Mehzebu Ehli Sunneh vel Džem'ah (Učenjacima Sunni Muslimana), nije dozvoljeno govoriti ružno o hadrat Muaviji (radiallahu anh). Gore navedena potvora je namjenjena da ga ponizi i diskredituje. Štaviše, ne postoji pouzdan dokumenat koji potvrđuje da se takvo uzajamno proklinjanje stvarno desilo. Historičari to navode ali njihovi dokumenti nisu od vjerske autentičnosti, te se ne mogu uzeti kao dokaz za istinitost ili neistinitost bilo čega?

Naša vjera nije zasnovana na historijskim spekulacijama i teorijama. U vezi ovih događanja moraju se uzeti mišljenje i izjave Imam Ebu Hanife i njegovih Ashaba (drugova); a ne izjave istoričara ili prepričavanja zapisana u Keš~šafu. U spomenutoj knjizi ‘Keš~šaf’ se čak i ne spominju imena Alija i Muavije a kamoli da su se uzajamno proklinjali. Keš~šaf je pouzdana knjiga ali ne sadrži nikakve informacije koje sugeriraju da su Ali i Muavija proklinjali jedan drugog. Prema tome, ne vidim razloga da mi tražimo neko usaglašavajuće mišljenje o pisanju Keš~šafa i njegovog očito nepouzdanog Tefsira (komentara). Istina je, da su neke Halife Umajjadske dinastije proklinjale Ehli Bejt na hutbama (govorima na obaveznom džuma namazu) tokom mnogih godina. Omer bin Abdul~'Aziz je dokinuo tu ogavnu praksu.

Da mu Allah Te'ala podari ogromnu nagradu za taj njegov trud! Ipak, Muavija, koji je bio prvi Umajjadski halifa, je iznimka, jer je on bio Ashab i nema nijednog pouzdanog dokaza da je on proklinjao bilo koga. Proklinjanje i neprijateljstvo prema Muaviji (radiallahu anh) bi podrazumijevala proklinjanje i neprijateljstvo prema mnogim Ashabima koji su podržavali njegovo mišljenje u dotičnim ratovima i nesuglasicama. Neki od njegovih istomišljenika su bili među Ašara Mubašara (deset Ashaba kojim je Poslanik obećao ulazak u Džennet poslije smrti još za njihova života na ovom svijetu). Dalje, proklinjanje i neprijateljstvo prema ovim najistaknutijim Ashabima bi značilo neprihvatanje vjerskih informacija, koje su oni proslijedili kasnijim pokoljenjima, a to nijedan razuman Musliman ne bi prihvatio.

Gospodine! Ja ću vam objasniti dva Mezheba (škole mišljenja) povodom ovog problema. Riječ Ehli Sunneh, i riječ onih drugih. Ti drugi govore ružno o prvoj trojici Halifa i Muaviji i onima koji su ga podržavali. Oni ih čak i proklinju. Oni kažu da su, poslije našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), sve Ashabe, osim nekoliko izuzetaka, postali murtedi (apostati) tj, napustili Islam. Prema Ehli Sunni (Sunnijma), Ashabi (drugovi) našeg vođe Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), se mogu spominjati lijepim i pohvalnim riječima. Nijedan od njih nije bio pokvaren ili zao. Hadis kaže, “Onaj koji voli njih (Ashabe), voli ih zato što voli mene. Onaj ko mrzi njih, mrzi i mene.” Mi moramo, stoga, shvatiti da su bitke i nesuglasice među njima bile sa ispravnim i dobrim nijetom (namjerom) i posljedica različitog idžtihada (mišljenja). Mi ne smijemo pripisivati te njihove nesuglasice niskim ljudskim manama i strastima, koje su inherentne ljudskom Nefsu.

Imam Jahja bin Šaraf Nevevi [631-676 (C.E. 1274), u Damasku] navodi u svom objašnjenju Muslimovog ‘Sahiha’, da su se plemeniti Ashabi razišli u tri grupe u vremenu ratova koji su se desili tokom halifata hadrat Alija (radiallahu anh). Jedni od njih su idžtihadom došli do zaključka da je Imam Ali (radiallahu anh) bio u pravu, te je stoga, bio vadžib za njih da ga podrže u toj situaciji. Druga skupina je, pak, svojim idžtihadom došla do zaključka da su oni koji su se usprotivili hadrat Aliji (radillahu anh) bili ispravni, te je stoga za njih bio vadžib da stanu protiv njegova mišljenja.

Treća skupina svojim idžtihadom nije bila sigurna ko je ispravan, te su ostali neutralni u cijeloj stvari. Kako vidimo svi su oni pratili svoj idžtihad. Prema tome, pogrešno je kritikovati bilo koju grupu. Ipak, hadrat Ali i oni koji su ga podržali u njegovom idžtihadu su bili ispravni. Oni koji su bili protivni njegovom idžtihadu su pogriješili u svom idžtihadu. Pa ipak, njihova greška u idžtihadu ne daje pravo nikom da ih kritikuje ili proklinje.

Jer mudžtehid koji pogriješi u svom idžtihadu dobija jedan sevab, a mudžtehid koji pogodi ispravno riješenje u svom idžtihadu dobija deset sevaba, a svi Ashabi su bili mudžtehidi. Imam Šafi (rahmatullahi alejh) kaže, ‘Pošto nas je Allah spasio prolivanja njihove krvi, onda i mi treba da spasimo naše jezike od narušavanja njihova ugleda.” Ova vrlo vrijedna izjava je savjet da nije dobro čak da koristimo riječ ‘pogrešan’ kada govorimo o njihovom neispravnom idžtihadu, i da treba da govorimo o njihovim greškama sa poštovanjem i simpatijom. Sve ovo ukazuje da osoba koja ne voli i proklinje Muaviju (radiallahu anh) ne može pripadati džematu Ehli Sunneh. Ako neka osoba ne mrzi trojicu prvih Halifa, ali mrzi hadrat Muaviju zato što se borio protiv hadrat Alija, ona nije ni Sunni ni Šija, jer Šije mrze svakog ko voli trojicu prvih Halifa. Takva osoba prati neki treći put o kojem nema nikakva dokaza da vodi u Džennet, te je stoga vrlo rizičan po vječnu sreću.

Ako još uvijek imate nekih sumnji u vezi nesuglasica među Ashabima, preporučuijem vam čitanje pouzdanih Sunni knjiga o itikadu (Islamskom vjerovanju), koje detaljno iznose podatke o svakom pojedinačnom predmetu. Ovo je kraj prevoda tog pisma iz Mektubata.

Ne treba vjerovati nekim zlonamjernim potvaranjima nerazumnih ljudi, koji svoju mentalnu bolest smatraju ljubavlju i lojalnosti Ehli Bejtu. Da završimo sa ovom knjižicom napomenuvši vrijednost i plemenitost Ehli Bejta (radiAllahu anhum): 33 ajet sure El~Ahzab kaže,

“O Ehlil~bejt! Allah Te'ala samo želi da otkloni svaku manu od vas.”

Većina Mufassira (učenjaka koji su specijalizovani za tumačenje Kur'ana) se slaže, da je ovaj ajet došao za hadrat Alija, Fatimu, Hasana i Husejna (radiAllahu anhum edžmein). Ajša (radiAllahu anha) je, takođe, takvog mišljenja. Druga skupina učenjaka smatra da je ovaj ajet objavljen u vezi Poslanikovih plemenitih supruga (radiAllahu anhuma). Jer ajet, koji dolazi poslije ovoga, se direktno obraća Poslanikovim suprugama. Ebu Said Hudri kaže u knjizi ‘Musnad’, od Ahmad bin Hanbal [164-241 (C.E. 855), u Bagdadu]: “Ovaj ajet je došao u vezi Resulullaha, Alije, Fatime, Hasana i Husejna (alejhimus selam). Ovih petoro se nazivaju ‘Ehli aba’, što znači ‘oni ispod ogrtača’. Prema Ahmed bin Muhammed Selebiju [427 (C.E. 1036), u Nišapur], riječ ‘Ehli~bejt’ u ovom ajetu se odnosi na ‘Sinove Hašimija’. A riječ ‘ridžs’ u istom ajetu znači ‘griješiti’, ‘imati sumnje o principima vjerovanja’. Stoga, ovi Hašimiti neće nikad ući u Pakao (Džehenem) zato što je Allah obećao da će otkloniti svaki ‘grijeh’ tj, ‘sumnju u vjerovanju’ od ovih ljudi. Sad ibni Ebi Vekkas (radiallahu anh), je jedan od Ašara mubaš~šara. On je bio sedma osoba koja je primila Islam. Učestvovao je u svim ratnim pohodima. On je bio prvi strelac koji je odapeo strelu u ime Allaha. On je takođe bio komandant Islamske armije koja je porazila Perzijsku magijsku vojsku. On je rekao: “Kada je Allah objavio 61 ajet sure Ali Imran, koji kaže:

“Hodite; Pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo proklestvo na one koji neistinu govore prizvati!”, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je pozvao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna (alejhimus selam), i rekao, “Ja Rabbi! Ovo je moj Ehli Bejt (porodica).”

Musavvir bin Mahrama (radiallahu anh), prenosi da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Fatima (radiAllahu anha) je dio mene. Ko nju povrijedi, povrijedio je mene.” [Fatima blagoslovljena je imala 13 godina kada je obavila Hidžru, a sa petnaest se udala za Alija (radiallahu anh), koji je tada imao 25 godina starosti. Ona, Allah je blagoslovio, je preselila na vječni svijet u jedanaestoj godine poslije Hidžre, samo šest mjeseci poslije Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem)].

Ebu Hurejra (radiallahu anh), koji je uvijek bio blizu Poslanika, kaže: “Bio sam sa Poslanikom kada je Hasan došao kod njega. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) zavapi, “Ja Rabbi! Ja volim ovog mog unuka, molim Te da ga i Ti voliš a i one koji njega vole!”

Enes bin Malik, koji je služio Poslanika deset godina, kaže, “Niko nije ličio na Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) više od Hasana (radiallahu anh).” Drugom prilikom on je rekao, “Husejn (radiallahu anh) je takođe ličio puno na Poslanika.” Zejd bin Erkam, prenosi da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Ja vam ostavljam dvije stvari poslije mene. Ako ih se budete držali nikad nećete skrenuti sa Pravog Puta. Prva od njih je veća od druge. Prva je Kur'an el~Kerim, koja je kao jaki konopac koji se proteže od Neba do zemlje. Druga je moj Ehli Bejt. Ove dvije stvari idu nerazdvojno. Onaj ko njih napusti, napustio je moj put.” U drugom Hadisu, koji opet prenosi Zejd bin Erkam, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) kaže, “Boriti se protiv Alija, Fatime, Hasana i Husejna, znači boriti se protiv mene. Biti u miru i ljubavi sa njima znači potpuno se predati meni.”

Džemi’ bin Omer (radiallahu anh) prenosi: “Moj amidža i ja smo pitali Ajšu (radiAllahu anha) koga je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) najviše volio. ” Ona nam odgovori: “Fatimu (radiAllahu anha).” Kad smo je upitali kojeg čovjeka je volio najviše, ona nam reče da je volio najviše Fatiminog muža [Alija (radiallahu anh)].

Abdullah ibni Omer (radiallahu anh), kaže da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Hasan i Husejn su moja dva miomirisa na ovom svijetu”. Ali (radiallahu anh) kaže: “Hasan je imao identičan gornji dio Poslanikova tijela a Husejn je imao identičan donji dio Poslanikova tijela.” Abdullah ibni Abbas (radiallahu anh), prenosi da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) jednom držao Hasana na svojim blagoslovljenim ramenima. Neko ih je vidio i rekao, “O Hasane! Na kako dobro mjesto si se posjeo.” Na ovo Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) odgovori, “Kako je samo dobra osoba koja sjedi na mojim ramenima!”

Ajša (radiAllahu anha) je kćerka prvog halife Ebu Bekra es~Siddiqa. Po Allahovoj komandi se udala za Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) kada je imala šest godina starosti, a svadbena ceremonija je obavljena godinu dana poslije Hidžre kad je imala devet godina. Allah je hvali i svjedoći njenu čestitost u Kur'anu. Ona je bila natprosječno inteligentna i vrlo riječita, što je bio jedan od glavnih razloga što se tako mlada udala za Poslanika, jer su hiljade Islamskih regulacija posebno onih o ženama, proslijeđene preko njene memorije i učevnosti. Ona je prenijela preko hiljadu Hadisa. Kada je imala osamnaest godina, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) se preselio na vječni svijet.

Ona je preselila na vječni svijet u Medini, 57 godina poslije Hidžre, kad je imala 65 godina starosti. Ona je bila tetka Abdullahu bin Zubejru (radiallahu anh). Ona kaže da su se iz ogromne ljubavi Ashabi utrkivali da donesu kakav dar Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem); i to bi se najčešće dešavalo kada bi Poslanik bio kod nje. Same supruge Poslanika su se podjelile u dva društva. Hafsa, Safijja i Sevda su bile sa Ajšom. Druga grupa se sačinjavala od Ummi Seleme, Zejneb bint Džaš i drugih. Jednom je ova druga grupa poslala Ummi Seleme kod Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) sa zahtjevom: “Molimo te da kažeš svojim Ashabima da ako žele da ti donesu kakav dar da to odnesu u kuću one žene sa kojom se tada zadesiš!” Povodom ovoga, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Nemoj te me povrijediti zbog Ajše! Doista, Džibril (alejhi selam) mi dolazi samo dok sam u njenoj postelji.” Zažalivši što je to rekla, Ummi Seleme se pokaja i zatraži od Allaha da joj oprosti. Ali druge supruge su onda poslale Fatimu (radiAllahu anha) sa istim zahtjevom. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) joj je rekao: “O moja kćeri! Zar nećeš voljeti onoga kog ja volim?” Kada je Fatima (alejha selam) odgovorila, “Naravno, da hoću,” Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) joj odgovori, “Onda, voli Ajšu!” Ajša (radiAllahu anha) kaže, “Među Poslanikovim suprugama, hadrat Hatidža el~Kubra (Allah joj najljepši Dženet podario), je bila ta kojoj sam ja najviše zavidjela, priželjkivajući da sam bila na njenom mjestu. Iako je odavno preselila na vječni svijet, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) bi je često spominjao. Kad god bi zaklao kurbana poslao bi dio mesa njenim rođacima. Jednom sam ga upitala zašto je toliko spominje kao da mu Allah nij

e dao nijednu drugu suprugu. Poslanik (blagoslovljen neka je on) je odgovorio: “Jeste, Allah mi je podario druge supruge, ali ipak ona je bila tako dobra, i tako …., (on bi je onda nekoliko minuta hvalio najljepšim atributima) a kroz nju mi je Allah podario i potomstvo!” Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije oženio nijednu drugu suprugu dok je ona bila živa. Ona je imala 40 godina kada se udala za Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), koji je tada imao 25 godina. Ona je preselila na vječni svijet u Mekki, u blagoslovljenom mjesecu ramadanu, tri godine prije Hidžre. Godinu dana poslije njene smrti Allah je naredio Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem) da oženi hadrat Ajšu.

Abdullah ibni Abbas je prenio od Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) da je rekao, “Abbas je od mene, i ja sam od Abbasa.” [Abbas (radiallahu anh) je bio zarobljen u bitci na Bedru. Poslije toga je primio Islam. On je bio brat Poslanikova blagoslovljenog oca Abdullaha, tj, njegov amidža. On je učestvovao u osvojenju Mekke i bitci na Hunejnu. On je bio visok, svijetlog tena, i vrlo naočit (kao i Poslanikov blagoslovljeni otac). On je preselio na vječni svijet 32 godine poslije Hidžre, kada mu je bilo 88 godina. Njegov kabur je u greblju ‘Džennetul Baki’, u Medini odmah do Poslanikove džamije]. Drugi Hadis, koji je prenio Abbas (radiallahu anh) kaže da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Volite Allaha Uzvišenog, koji vam šalje mnoge Svoje blagodati. Kao što volite Allaha volite i mene, a kao što volite mene volite i moj Ehli Bejt!”

Ebu Zer Džifari, [peti po redu koji je primio Islam. Preselio na vječni svijet u selu Rabda blizu Medine u 32 godini poslije Hidžre], prenosi da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: “Znajte da je moj Ehli Bejt među vama kao Nuhova Arka. Kao što su se spasili oni koji su bili na toj Nuhovoj Arki, tako isto osoba koja voli moj Ehli Bejt će se spasiti. Onaj ko se okrene od njih, završit će u propasti.”

Ovo je kraj knjige ‘Radd~i~Ravafid’, koju je napisao el~Kutbul Hakkani el~Gavsu Samedani Imami Rabbani el~Mudžaddidi Elfi Sani Ahmed el~Farukijj (rahmatullahi alejh)”.

Ilahi! (O moj Bože!) Za hatur Fatiminog potomstva, učini da moje posljednje riječi budu kelima tevhid (LA ILAHE ILLALAH MUHAMMEDUR RESULULLAH)! Bilo da odbiješ ili primiš moju molbu, ja ću se opet uhvatiti za skute Ehli Bejta.

Ja Rabbi! Za hatur Tvog Miljenika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem) i njegova Ehli Bejta (radiAllahu anhum edžemin), oprosti Imam Rabbaniju i njegovim roditeljima! Za radi Tvoje ljubavi prema Tvom Miljeniku (sallallahu alejhi ve sellem), podari im svako dobro i blagodat od Sebe! Predaj naše dove i selame Tvom i našem Miljeniku (sallallahu alejhi ve sellem) i njegovom Ehli Bejtu, i podari im neopisivu ljepotu, hajr i berekat samo onakav kakav dolikuje Tvojoj Veličini i Veličanstvu, i onoliko koliko ima Tvojih stvorenja i onoliko koliko je težak Tvoj Arš.

Ja Rabbi! Oprosti meni i mojim roditeljima, i svim vjernicima i vjernicama, a posebno mojim Bošnjacima.

Ja Rabbi! Smiluj nam se kada pokleknemo i spasi nas zla koje je u nama i oko nas. Amin! VEL HAMDULILLAHI RABBIL ‘ALEMIN. VES SALATU VES SELAMU ‘ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽMEIN!

(autor: Imam Rabbani Ahmed Sirhindi)

*************************************************************

Knjigu ‘Radd~i~Ravafid’, od hadrat Imam~i~Rabbanija Ahmed Faruqi Sirhindija, je preveo na arapski Šah Velijullah Dehlevi, Indijski učenjak, i taj prevod je tiskan u Indiji. Ovo Arapsko izdanje je pretiskano u Istanbulu gdje je prevedeno i na ovu Englesku verziju (a tako I na ovu Bosansku verziju).

*************************************************************

[Islamski velikani su napisali mnoge knjige nudeći dokaze da su Šije skrenule sa Pravog Puta a pogotovo sekta među njima po imenu Ravafid, koja je svojim ekstremnim vjerovanjem potpuno izišla iz okvira Islama; pa čak se trudi da uništi Islam. Imena nekih od knjiga se nalaze ispod kao vodić onima koji žele podrobnije i obimnije istraživanje ovog predmeta. Sa željom da naša braća koja nisu otišla daleko kao Ravafidije, a nazivaju se Šijama shvate razliku između fanatičnih bezumnika i Sunni Muslimana, molim Allaha da ih uputi da pročitaju ove knjige i da se povrate na Put Istine. Samo na Putu Istine insan može postići vječnu sreću na ovom i drugom svijetu.

Knjige koje sadrže uputu i istinu o Šijama i njihovim vjerovanjima, kojim se odvajaju od većine Muslimana, se mogu naći pod donjim nazivima:

1- Knjigu ‘Ibtal~ul~Manhadž~il batil’ je napisao Fadl bin Ruzbahan. Ona je odgovor na knjigu ‘Minhadžul Kerama’ od Šijskog učenjaka Ibnul~Mutahhira, i nudi dokumentovane argumente pobijajući pogrešna shvatanja i izjave ovog Šije. On ju je napisao u Išfahanu 852 poslije Hidžre.

2- Knjigu ‘Nuzhat~ul~isna ašarijja’, je napisao Mirza Ahmad bin Abdur~Rahim Hindi. Knjiga sadrži dosta informacija o Šijama. Autor knjige je preselio na vječni svijet 1255 [1839].

3- Knjigu ‘Raddu~alal~imamijja’ je napisao Ali bin Muhammad Suvajdi Bagdadi. On je bio Šafi učenjak. Preselio na ahiret u Damasku 1237 [1822].

4- Knjigu ‘Tuhfa~i isna ašarijja fi radd~ir~ravafid’ je napisao na Perzijskom Šah Abdul~'Aziz Dehlavi. On je preselio na ahiret 1239 [1824]. Njegov Arapski prevod je skupio Šukri Alusi i tiskao je pod imenom ‘Muhtasari Tuhfa’ u Bagdadu, i njena kopija se pretiskala u Istanbulu 1976g.

5- Imam Rabbani (rahmetullahi alejh) objašnjava superiornost Ashaba i pobija Šijske tvrdnje kroz cijeli njegov famozni ‘Mektubat’.

6- Knjigu ‘Milal~Nihal’ je napisao Šihristani (rahmetullahi alejh) u kojoj se detaljno opisuje Šijski pravac i odgovara na njihove spekulacije. Ta knjiga je prevedena na Turski, Engleski, Francuski i Latinski jezik.

7- Knjigu Sava'iqul muhriqa’ je napisao veliki učenjak Ibni Hadžar Hajtemi (rahmetullahi alejh). U toj knjizi on rešeta Šije sa Kur'anskim i Hadiskim zrnima, ne ostavljajući prostora za njihovu kontraofanzivu.

8- Šah Velijjullah Dehlavi (rahmetullahi alejh) pobija Šije sa vrlo jakim dokumentima i hvali hadrat Muaviju u svojoj knjizi ‘Izalat~ul~hafa an hilafat~ul~hulafa’. Ta knjiga je tiskana u Perzijskom jeziku u Pakistanu 1392 [1972] zajedno sa Urdu prevodom. Knjiga ima dva toma.]

Ovo su samo neke od knjiga koje govore o razlikama između Sunnija i Šija, a oni koji žele više od ovoga lako će ih naći po Islamskim univerzitetima širom svijeta.

K R A J

“Gospodaru naš upotpuni nam naše svjetlo i oprosti nam. Doista si Ti onaj koji sve može.”

Ebu Irfan el~Bosni

Predgovor:

Ešhedu en la ilahe illallahu vahdehu la šerike leh. Ve ešhedu enne sejjidina Muhammeden abduhu ve resuluh. Ves~salatu ves~selamu ala sejjidina Muhammedin ve ‘ala alihi ve sahbihi edžmein.

Sa Allahovom pomoći sam odlučio prevesti ovu knjižicu, koja direktno odgovara na glavna pitanja o porijeklu i vjerovanjima Šija. Naime, Šije su u zadnje vrijeme poduzele ozbiljnu akciju da vrbuju nove članove među zbunjenim i neukim Bosancima, koji većinom nisu u stanju prozrijeti njihovu delikatnu zabludu i trikove. Nadam se da će ovaj prevod biti dovoljan za razumom obdarene, da shvate koliko su Šije skrenule od Pravog Puta, koji je Poslanik ucrtao sa svojim časnim Ashabima. Molim Allaha Samilosnog da ovaj dokumenat bude uzrokom većeg hidajeta napaćenim Bošnjacima, koji su danas žrtve raznoraznih vukova u jagnječim kožama. Amin!

Prevodilac knjige: Ebu Irfan el~Bosni
______________________________________________________________________________

Postoji 20 grupa koje sebe nazivaju Šije (ili Ši'iti). Nekoliko grupa ide do ekstremnosti.

1. Prva grupa, ovih ekstremnih Šija kaže, ” Allah obitava u Aliji (četvrtom Halifi). Prema tome obožavanje Alije, je ustvari, obožavanje Allaha.”

2. Druga grupa, pak, pobija ove prve, govoreći, “Zar Ali ikad može biti Allah? On je samo ljudsko stvorenje. Ipak, on (Ali ) je najsuperiornije ljudsko biće. Allah je poslao Kur'an njemu, ali je Džibril (ahrhanđeo Gabriel), zbog lične pristrasnosti, predao Kur'an Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). I tako je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) prevario Alija oduzevši mu pravo na Poslanstvo.”

3. Treća grupa, opet, pobija vjerovanje i prve i druge grupe, te kaže, “Zar takvo nešto može biti moguće. Naš Poslanik Muhammed da bude varalica? On je samo rekao da Ali treba biti prvi Halifa poslije njega. Ipak, Ashabi su prekršili ovu njegovu zapovjed i izabrali trojicu drugih Halifa zaredom, prije Alija.” Sa tom pretpostavkom, ova treća grupa smatra da su prva trojica Halifa oduzeli pravo Aliji da bude prvi Halifa, te ih zbog toga oni mrze. Oni protežu tu mržnju na većinu Ashaba, koji su se, po njihovom mišljenju, urotili protiv Alija.

4. Četvrti, pored mržnje prema Ashabima, kritikuju i Alija zašto nije zahtjevao svoje pravo koje mu je Poslanik ostavio u amanet.

Ove četiri grupe su izišle iz okvira Islama pa se prema tome smatraju nevjernicima (kafirima). Preostale grupe Šija su ljudi Bidata (vjerovanje ili ponašanje koje nije preneseno od Poslanika ili četiri Halife, nego je uneseno u vjeru poslije tog vremena se naziva Bidat). Oni su ljudi bidata zato što su pogrešno protumačili Nass (ajeti i hadisi sa očevidnim i jasnim značenjem se nazivaju Nass.) iako ih oni ne poriču. Neka im Allah Te'ala podari hidajet (uputu na Pravi Put)! Amin.

Milioni ljudi koji žive danas u selima Irana, Iraka i Sirije, su otišli sa Pravog Puta. Muslimani (u ovim mjestima) su primorani da čitaju knjigu po nazivom “Husnijja”. Knjiga, koja je tiskana i objavljena i u Istanbulu, je navodno, zapisani dijalog između Džarije po imenu Husnijja i nekih drugih ljudi, u palati Abasidskog Halife Haruna Rašida. Ipak, pokazalo se da je ta knjiga ustvari pripremljena u stilu novele od strane jednog neprijatelja Islama, Židovskog konverta po imenu Murteza. Ta knjiga nudi, svjesno iskrivljena, značenja i tumačenja ajeta, hadisa kao i historijskih događaja, time diskvalifikujući i ponižavajući Ashabe i Učenjake Ehli Sunneh. Ta knjiga se uveliko koristi za zabluđivanje neukih narodnih masa, većinom zbog mnogih srceparajućih priča o maltretiranju i pogibiji članova Ehli Bjeta (Poslanikove familije).

Iako ima mnogo karakteristika koje razlikuju Sunnije i Šije, ipak, najgora je ta što Šije imaju vjerovanje heretičke sekte Hurufija (Hurufija je sekta koja je napustila Islam iako se većinom predstavljala kao Bektaši Tarikat. Fadli Hurufi je osnivač te sekte. Miran Šah, sin Timura, je po naredbi svog oca pogubio Fadlullaha 1393 godine. Ta sekta praktikuje neku vrstu tajnovite inicijacije. Naime, oni prvo upute nove članove u nešto što je slično pravom Islamu pa onda, malo pomalo, otkrivaju jednu po jednu nevjerničku doktrinu. Oni uglavnom ukidaju haram odredbe sa svojim bolesnim tumačenjima. Takođe su poznati po mnogim gnusnim i nemoralnim obredima, koji otvoreno negiraju osnovna vjerovanja u Allaha i Njegove odredbe.

Oni koji su ekstremni u vjerovanju Rafidija su takođe nevjernici (kafiri). Rafidije su nekad bili malobrojni i skoro izumrli, ali kada je jedan od njih po imenu Ismail Šah uspostavio sopstvenu državu, oni su se opet nakotili u velikom broju. Neka njihova vjerovanja su se takođe uvukla i u Tursku; mnogi derviši su nasjeli njihovim trikovima. Neka nas Allah sačuva odvajanja od pravog puta i čistog vjerovanja Ehli Sunneh. Neka nas Milostivi, takođe, sačuva smutnje Šija, koji su donijeli samo razdor među Muslimanima! Amin.

Na prvim stranicama knjige “Tuhfa~i Izna Ašarijja”: ‘Osnivač Šijske ideologije je bio hipokrit Židov iz Jemena po imenu Abdullah bin Saba, koga je Ali (Keramullahi vedžh) prognao u Medejn zato što je nazvao bogom. Ova sekta je u svakom stoljeću poprimala neki novi oblik, dok nije napokon u vrijeme Šah Ismaila postala zvanična “verzija” Islama u njegovoj državi. Iako je Šijska ideologija ponikla u vrijeme Alijevog Halifata, njeno širenje među masama je otpočelo nešto kasnije. Ali (radiallahu anh) nema ništa sa Šijama, jer je on kažnjavao svakog ko je pokušao da unese nešto novo u Islamsku vjeru. U 60-oj godini poslije Hidžre, pojavila se Kisanijja sekta, u 63-oj godini Muhtarijja sekta, i u 109-oj godini Hišamijja sekta, ali ipak nisu mogle dugo opstati te su izumrle. Zejdijja sekta, koja je pak uspijela zavoditi Muslimane stoljećima, je nastala u 112-oj godini poslije Hidžre. Sve ostale sekte su nastale poslije tog vremena. Slobodno možemo reći da su sve novotarijske sekte nastale poslije smrti svih Ashaba. Vjerovanja svih Šijskih grupacija se mogu svesti na tri osnovna:

1) Tefdilija: Oni kažu da je Hadrat Ali najsuperiorniji među Ashabima.

2) Sabbijja: Oni kažu da su sve Ashabe, sa nekoliko izuzetaka, postali okrutni nevjernici. Oni govore ružno o njima.

3) Gulat~i Šija: Oni kažu da je Hadrat Ali bog. Isto to tvrde i Sabaijja i Nusajrijja. Oni ne praktikuju nikakav ibadet.

Ova vrsta ljudi se uvijek okupljala oko jednog od unuka Alije ili Abbasa (RadiAllahu anhum), te su se vremenom razbili u još više ogranaka i podgrupa. Kada je Imam Zejnel~abidin preselio na ahiret većina ih se okupila oko njegova sina Zejda. Ipak, kada je Zejd odlučio da ratuje protiv Jusufa Sakafija, koji je bio postavljen kao guverner Iraka od strane Umajjadskog kralja Hišama Abdul~Malika, neki od njih su ga napustili. Zejd ih je nazvao Rafidijama. Ali oni su sebe nazvali Imamijama. Oni koji su ostali sa Zejdom su bili poznati kao Zejdije. Obje grupe su tvrdile, “Poslije Poslanika, halifat pripada dvanaestorici Imama.”

Tih dvanaest Imama su:

1-Imam Ali ibn Ebi Talib.

2-Imam Hasan ibn Ali.

3-Imam Husejn ibn Ali.

4-Imam Zejnel~Abidin.

5-Imam Muhammed Bakir.

6-Imam Džafer es~Sadik.

7-Imam Musa Kazim.

8-Imam Ali Rida.

9-Imam Muhammed Dževad Takij.

10-Imam Ali Nakij.

11-Imam Hasan Askari Zakij.

12-Imam Muhammed Mehdi.

Okupljajući se oko različitih sinova ovih dvanaest Imama, Šije su se podjelile u još više sekti. Većina današnjih Šija su Imamije i vjeruju da je Ali najsuperiorniji među Ashabima, iako je tokom vremena došlo do nekih promjena u njihovom vjerovanju. Sada ta sekta naziva sebe Džaferi Mezheb. U Turskom originalu ove knjige postoji opširni opis ove grupe u riječniku pod imenom Džafer Sadiq.]

[Knjiga Milal~Nihal, od Šihristanija, je objavljena na Arapskom u Egiptu, Indiji, i Londonu, i prevedena na Latinski, Engleski i druge jezike. Na Turski je prevedena od strane Nuh bin Mustafe. Na 43-oj stranici piše: “Šije se djele na 20 grupa. Osamnaesta grupa je Ismailija. Ova grupa je takođe poznata kao Batinija. Jer oni kažu, “Kur'an ima batini [tajno, unutrašnje] značenje i zahiri [vanjsko] značenje. Njegovo Batini značenje je neophodno, a njegovo Zahiri značenje je nepotrebno.” Ovo je kufr, ilhad, tj, skretanje sa Pravog Puta. Jer oni ne vjeruju ni riječi Islamskih učenjaka.” Ovi ljudi se ne nazivaju danas Šijama. Najrasprostranjenija grupa Šija u Iranu i Indiji je Imamija, koja sebe naziva Džaferi mezheb. Danas, kada se kaže “Šija” misli se na Imamiju grupu.]

-RADD-I-RAVAFID-

(autor: Imam Rabbani Ahmed Sirhindi)

Neka je velika i divna hvala Allahu, onako kako On najviše voli! Neka su blagoslovi i blagodati na našeg vođu Muhammeda, najvišeg među ljudima, Poslanika cijelom čovječanstvu, i bjelima i crnima podjednako, onako kako doliči njegovoj visokoj časti i položaju! Neka su Allahovi blagoslovi i na Poslanikove četiri Halife, koji su pratili i pokazivali Pravi Put, i neka su blagoslovi na Poslanikovu djecu, i na njegov Ehli Bejt, koji su svi divni i čisti, i neka je blagoslov na njegove Ashabe, onako kako dolikuje njihovim visokim pozicijama i stepenima!

Ovaj siroti sluga, (Ahmed, sin Abdul~Ehad Faruqija (Hadrat Imam~i~Rabbani misli na sebe)), koji je u velikoj potrebi za Allahovom milošću, Obskrbnikom potreba svakog bića, i koji je sluga Uleme Ehli~Sunneh, je nedavno vidio jednu knjižicu. Ova knjižica izgleda kao da je napisana od strane Šija kao odgovor Sunni učenjacima iz “Mevera'un~nehra” (medresa u Transoksaniji) tokom Šitske opsade Meš~hed grada. Ovi učenjaci pišu da, osobe koje kritikuju Ashabe, su nevjernici (kafiri). Kada sam pročitao tu knjižicu uvidio sam da Šije nazivaju trojicu prvih Halifa nevjernicima i ocrnjuju Hadrat Ajšu (časnu suprugu Poslanika i kčerku Ebu Bekra, koji je bio prvi Halifa.) optužbama kojima samo idiot može povjerovati. Ja sam čuo da su neki jadnici među studentima pročitali ovu knjižicu te su je počeli kopirati i rasturati na sve strane pa čak i među državnim službenicima pa i samim Sultanima. Ovaj fakir, (Imam~i~Rabbani misli na sebe) je već prije iznosio logične i naučne komentare i objašnjenja o ovakvim neistinitim tvrdnjama i potvaranjima, razbijajući zbunjenost i nedoumice običnog naroda. Ipak, velićina mog zalaganja na tom predmetu mi nije zadovoljavajuća, ako uzmem u obzir trenutnu fitnu koja se pojačava iz dana u dan. Hadis kaže, “Kada se fitna (smutnja) i bidat (novotarije) pojave i moje Ashabe blate, onda osoba koja zna istinu mora obavjestiti i ostale o tome. Ako to ipak ne uradi, neka je onda pod kletvom Allah, Meleka i svih ljudi! Allah Te'ala neće prihvatiti ibadet takvog učenjaka, bio to farz (obavezni) ili nafil (dobrovoljni)”. Nešto mi gori u prsima nukajući me da ponovo komentarišem na ovaj problem. Ne mogu da prikrijem duboku žalost zbog širenja ovakvih neistinitih i gnusnih potvara. Mislim da je najbolje da moj komentar bude zapisan jer ću inače opet zažaliti zašto nisam nešto više rekao o ovom predmetu. To je jedini razlog mog pisanja ove knjižice. Allah Te'ala je naš Vlasnik i Pomoćnik.

[Famozni Arapski riječnik, (Qamus), napisan od strane Muhammed bin Jakub Firu~abadija 1413 godine,u Jemenu], kaže: “Šijah ili Ši'i znači “osobni suporteri”, ljudi koji čine osobu jačom’. A Rafidije ili Rafida znači onaj koji napušta ili dezertira. Rafidije kažu Zejd bin Zejnel~abidin Ali je bio Imam. Oni su rekli Zejdu da mrzi Ebu Bekra i Omera (RadiAllahu anhum). On im je rekao da on ne može mrziti one koje je njegov pradjed, Resulullah, volio. Nakon toga oni su ga napustili, te su tako dobili ime Rafidi.” Rafidije kažu da vole Alja (radiallahu anh), i da ljubav prema njemu podrazumjeva mržnju prema skoro svim Ashabima. Srećom, obrazovane iranske Šije, koji su većinom naučnici, ne prate ovakvo vjerovanje. Za naziv “Alevi”, preneseno je tri različita značenja:

1- Hadrat Alijevo (radiallahu anh) potomstvo u svakom stoljeću se nazivalo Alevi. U knjigama napisanim u prvim stoljećima Islama djeca hadrat Hasana i Husejna, su se spominjala kao Alevi. Kasnije, hadrat Hasanovo potomstvo se nazivalo Šerifima, a hadrat Husejnovo potomstvo se nazivalo Sejjidima ‘radiAllahu anhuma’.

2- Ljudi koji vole hadrat Alija (radiallahu anh) i nauče ispravno i prate njegov put, jer je to put Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), se trebaju nazivati Alevije. Oni koji prate njegov put će zasigurno voljeti sve Ashabe. Ovo je put koji prate Sunni Muslimani. To znači da sljedbenici Ehli Sunneh imaju najviše prava da se zovu Alevi.

3- Danas se neprijatelji Islama nazivaju Alevijama s namjerom da unište Islam iznutra. Oni koriste ovo ime da pokvare vjerovanje Muslimana u Turskoj.].

U toj kontroverznoj Šitskoj knjižici piše, “Poslije Poslanikova napuštanja ovog svijeta, Imam Muslimana je Ali (radiallahu anh). Nasljedstvo ove vladavine pripada samo njegovom potomstvu. Niko drugi ne može biti Halifa Muslimanima. Samo nepravedno i silom to pravo može biti oduzeto od Alijevih potomaka, što im naravno ne ostavlja nikakvu opciju.” Razne grupacije Šija su nastale tokom stoljeća, ali ipak mogu se svesti na 20 glavnih. Prije obrazlaganja našeg glavnog predmeta, mi ćemo pomenuti neke od najekstremnijih i objasniti njihovo vjerovanje. Tako će svako moći spoznati njihovu realnu prirodu, i time jasno razlučiti dobro od zla:

Ahmed Faruki kaže: Prva osoba koja je proklela Ashabe je bio Abdullah bin Seba.

[U riječnicima “Mundžid” i “Qamusul~Alam” piše, “Ovaj konvert, koji je porijeklom Židov, je prouzrokovao nered i zavjeru u Egiptu, stvorivši pobunjeničku grupu, čiji krajnji rezultat je bio ubistvo trećeg Halife Osmana (radiallahu anh).”]

Ali (radiallahu anh) je protjerao tog Židova (Abdullah bin Seba’) u Medejn grad. On (Abdullah bin Seba’) je običavao govoriti, “Ibni Muldžam nije ubio hadrat Alija. Satana je uzeo oblik Alija, te je Ibni Muldžam u neznanju ubio Satanu. Imam Ali je među oblacima. Grom je njegov glas a munja njegov bič.” Seb'ijje, Šije koje prate ovog židovskog hipokrita Abdullah Seba’, kada čuju grmljavinu kažu, “O Amirul~Muminin(Lider vjernika)! Neka su blagoslovi na tebe.”

[U gradu Esterabad u Iranu, heretik po imenu Fadlullah je ubacio još mnogo drugih supersticija i laži u originalnu Sebijjsku sektu i nazvao je onda Hurufi sekta. On je ubijen 1393. Hurufije su se stopile sa Šitima, iako oni nemaju ništa sa Šijama].

Kamilijja grupa, je ozloglašena po mržnji prema Ashabima. Oni nazivaju Ashabe nevjernicima zato što nisu postavili Alija za prvog Halifu. Oni takođe kažu da je Ali (radiallahu anh) bio nevjernik zato što nije insistirao na svom pravu da bude prvi Halifa (Imam).

Benanijja grupa, su sljedbenici Benan bin Džem'an. Oni kažu, “Naš Bog je u ljudskoj formi (obliku). Vremenom on je nestao. Samo je njegovo lice (vedžh) preostalo. Njegova duša je bila u Aliju. Onda je ta duša prešla u Alijevog sina, Muhammed bin Hanefijja, a od njega opet na njegovog sina Ebu Hašima. Trenutno je u Benanu.”

Dženahijja grupa. Njihov lider je Abdullah bin Muavija. Oni vjeruju u transmigraciju, tj, selenje duša iz jednog tjela u drugo. Oni kažu, “Božja duša je prvo ušla u tijelo Adama (alejhi selam) pa onda u Šita (alejhi selam).’ Tako, transmigrirajući od jednog do drugog Poslanika na kraju je ta Božja duša ušla u Alija i potom u njegove sinove. Trenutno se nalazi u Abdullahu bin Muaviji.” Oni ne vjeruju u proživljenje poslije smrti. Oni kažu halal za mnoge stvari koje su ustvari haram, kao što je pijenje alkohola, jedenje mesa crknute životinje, blud itd.

Mensurijja grupa su sljedbenici Ebu Mensura Adžlima. On je bio jedan od učenika Imam~i~Muhammed Bakira (radiallahu anh). Kada ga se ovaj Imam odrekao, on je proglasio sebe liderom vjerske sekte. Mensurijja grupa kaže, “Ebu Mensur je uzdignut na Nebo gdje ga je Allah nježno pomilovao po glavi i rekao mu: O moj sine! Idi i proglasi moje komande robovima mojim!” Po ovim zalutalim bijednicima, “Riječ ‘kisfan’ u 44-om ajetu sure Tur se ustvari odnosi na Ebu Mensura. Lanac Poslanstva nije još završen. Još neki Poslanici trebaju doći u budućnosti. Džennet (Raj) predstavlja ustvari Imama (vjerskog lidera) kojeg mi moramo voljeti. Džehennem (Pakao) predstavlja ljude koje mi moramo mrziti, naprimjer Ebu Bekra i Omera ‘radiAllahu anhum’. Fard (obavezne Islamske komande) su ljudi koje mi moramo voljeti. A harami (Islamske zabrane) su ljudi koje mi moramo mrziti.”

Hattabijja grupa su sljedbenici Hattab~i~Esedija. On je bio jedan od učenika Imam~i~Džafer Sadika ‘rahmatullahi alejh’. Kada je Imam bio uvrijeđen njegovim bezobraznim ponašanjem on ga je otjerao iz svog društva. Ipak, poslije smrti Imam Džafera, taj pokvarenjak je tvrdio da je on novi Imam. Po njegovim pristalicama, “Imami su Poslanici. Ustvari, oni su Allahovi sinovi. Džafer Sadik je Bog. Pa ipak Ebul~hattab Esedi je superiorniji i od njega i od Alija.” Oni kažu, “Halal (dozvoljeno) je lažno svjedočiti da se zaštiti prijatelj od neprijatelja. Džennet (Raj) predstavlja dobar i luksuzan život na ovom svijetu. A Džehennem (Pakao) prestavlja ovosvjetske probleme i teškoće. Nema ni početka niti kraja ovom svijetu. Nema Smaka Svijeta niti Sudnjeg Dana. Je li iko vidio Raj i Pakao? Sa takvim tumačenjima i vjerovanjima oni rade svaki haram i ignorišu farzove.

Gurabijja grupa. Oni kažu, “Muhammed (alejhi selam) je fizički puno sličio na Alija. Sličnost između njih dvojice je kao sličnost između dvije vrane ili muhe. Allah Te'ala je naredio meleku Džibrilu da objavi Kur'an Aliju ali je zbog njihove sličnosti greškom objavio Kur'an Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem).” Radi te greške oni proklinju meleka Džibrila (alejhi selam).”

Dammijja grupa, mrzi Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem). Oni kažu, “Ali je Bog. On je postavio Muhammeda za svog Poslanika ali je on okupio ljude oko sebe umjesto oko Alija (njihovog boga).” Druga njihova podgrupa kaže da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) Bog, tj, neki od njih kažu da je Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) viši, dok drugi vjeruju da je Ali (radiallahu anh) viši. Opet druga podgrupa ovih budala vjeruje da su Poslanik Muhammed, Ali, Fatima, Hasan i Husejn, koji su Ehli~aba (osobe ispod ćebeta), predstavljaju jedinstvo. Oni vjeruju da je jedan te isti duh ili duša istovremeno ušla u ovih pet osoba. Ovih pet osoba nema superironosti između sebe, tj, svi su na istom stepenu jer je jedna te ista duša u svima. I još vjeruju da je i Fatima muško.”

Junusijja grupa, su sljedbenici Junus bin Abdur~Rahmana. Oni kažu, “Allah sjedi na Aršu (Božansko prijestolje ili tron). Anđeli (Meleki) su ga postavili na Arš, ali je on ipak moćniji od Anđela.”

Mufavvida grupa. Oni kažu, “Allah Te'ala je stvorio svijet, te onda predao cijelo upravljanje tim svijetom Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem).” Neki od njih opet kažu da je vlast nad upravljanjem ovim svijetom podarena Aliju. I Ali (karramAllahu vedžh) stvara šta god poželi.”

Ismailijja grupa, kaže da Kur'an ima unutrašnje tajno značenje i vanjsko literarno značenje. Vanjsko značenje (zahir) naspram unutrašnjeg značenja (batin) je kao orahova ljuska i jezgro. Šta god osoba može da postigne teškim i mukotrpnim praktikovanjem vanjskog značenja Kur'ana vrlo lako to može postići prilagođavanjem unutrašnjem značenju. Stoga, osoba ne treba da se muči praktikujući vanjski Islam i pridržavati se haram i halal odredbi, kada može postići savršenstvo spoznajom unutrašnjeg značenja Kur'ana.” Da bi uvjerili ljude u svoju doktrinu oni navode trinaesti ajet sure Hadid, koji govori o brani ili zidu između Dženneta i Džehenema. Oni kažu, “Nema Harama (zabrana). Sve je Halal (dozvoljeno). Sedam Poslanika posjeduju religiju (Din) a to su: Adam, Nuh, Ibrahim, Isa, Musa, Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem), i Muhammed Mehdi, koji se treba pojaviti u budućnosti prije Smaka Svijeta.” Njihov cilj je da demoliraju Islam. Postavljajući lukava i filozofska pitanja oni pokušavaju da ubace sumnju u razum Muslimana. Naprimjer, oni postavljaju pitanja kao ova: “Zašto žena treba da naposti propuštene dane Ramazana, koje nije mogla postiti radi menstruacije, a ne mora da nadoklanjava propuštene Namaze svakog mjeseca radi istog razloga? Izbacivanje sjemena (sperme) ovavezuje na gusul (ritualno kupanje) a mokrenje ne zahtjeva gusul iako je mokrača (urin) prljavija od sperme, zašto? Zašto neki Namazi imaju četiri rekata, dok drugi imaju samo tri ili dva?” [Prevodilac: Ustinu, učenjaci Ehli Sunneh su već odgovorili i objasnili ova pitanja, samo što većina ljudi pokazuje lijenost da studira knjige Islamskog prava, što opet otvara put ovakvim lisicama da prevare neuke osobe]. Oni takođe izmišljaju neosnovana i netačna značenja Allahovim odredbama. Naprimjer, oni kažu, “Obaviti abdest (vudhu) znači voljeti Imama. A obavljanje Namaza znači voljeti Poslanika. Kaba predstavlja Poslanika a vrata Kabe predstavljaju Alija. Sedam kruženja (tevvaf) oko Kabe predstavlja sedam Imama. Džennet je simbol izbjegavanja ibadeta a Džehennem) je simbol odricanja od harama” Neka još gluplja i bezvjernička vjerovanja su, “Allah nije niti postojeći niti nepostojeći, niti je znalac niti je neznalica, niti je moćan niti je nemoćan.”

Hasan bin Muhammed Sabbah, školski kolega Nizamul~mulka i famoznog poete Omera Hajjuma, je uspostavio Ismailijsku državu u Rej gradu 1081 godine, proglasio sebe Imamom tog vremena, i prisilio Sunni Muslimane da se pridruže njegovoj sekti. On i njegovi nasljednici su, sve do 1255 godine, sprovodili velika mučenja i nasilje nad onima koji nisu htjeli da prihvate njihova vjerovanja. Učenjaci Ehli Sunneh su istrunuli u tamnicama pod zemljom, gdje su pali kao Šehidi ostajući dosljedni Pravom Putu. Po ovim idiotima, svako vrijeme mora imati Imama. Oni brane da neuki ljudi čitaju knjige i onima koji su obrazovani brane da čitaju starije knjige koje se naravno ne slažu sa njihovim bulažnjenjima. Oni moraju da prikriju svoja zlodjela i pokvarenost time što će onemogućiti ljudima da nauče istinu o Islamu i toj zalutaloj sekti. Oni vole Grčku filozofiju, koja je puna spekuliranja. Oni se izrugivaju vjerskom naučavanju. [Drugo ime ove sekte je Karamite. Zato što je luđak po imenu Hamdan Karmut, iz sela Vasit, blizu Bagdada, osnovao Karamitsku Državu 891 godine, podvrgavajući Sunni Muslimane vrlo grubom i krvavom tretmanu, prisiljavajući ih da se pridruže Ismailijskoj sekti. Ova sekta se ugnijezdila u Nedždu (Saudi Arabija). Ebu Tahir, koji je postao njihov lider 929 godine, je izvršio invaziju na Mekku i poklao hiljade Hadždžija. Ti nevjernici su izvadili čak i crni kamen (Hadžerul esved) iz zida Kabe i odnijeli ga u svoj glavni grad Hedžr blizu Basre. Ovaj blagoslovljeni kamen je ostao u njihovom vlasništvu pune 22 godine. Njihova država je kolapsirala 328 poslije Hidžre, oslobodivši Muslimane velikog zla i terora.

Zejdijja grupa je bila privržena Zejdu bin Ali Zejnel~abidin. [Zejnel~abidin Ali bin Husejn je bio četvrti od 12 Imama. On je bio 12 godina star kada je preživio pokolj kod Kerbele. On je preselio na vječni svijet u Medini 713 godine. Njegov kabur se nalazi kraj kabura njegovog amidže, Imam Hasana ‘radiAllahu anhum’]. Zejdijja grupa se podjelila u tri podgrupe: Grupa po imenu Džarudijja tvrdi da “Halifat je pripadao Aliji. Ashabi su postali nevjernici time što ga nisu postavili prvog za Halifu.” Druga grupa, Sulejmanijja, vjeruje da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) imali pravo na Halifat. Oni pak kažu, “Ashabe su napravile grešku što su postavili njih za Halife umjesto Alija. Ova njihova greška pak nije grijeh ili nepravda sa njihove strane. Osman, Talha, Zubejr, i Ajša ‘radiAllahu anhum’ su postali nevjernici.” Treća grupa se zove Tabirijja. Oni su identični sa Sulejmanijom. Jedina razlika je da Tabirijje ne smatraju Osmana (radiallahu anh) niti krivim niti nevjernikom. Večina Zejdija su u ovo vrijeme u jednoj od ove tri grupe; njihovo vjerovanje (akaid) je isti kao u Mutazilita, a ibadet, tj, praktikovanje Islama je isti kao u sljedbenika Hanefi mezheba.

Imamijja grupa, kaže, “Jasno je naređeno da Ali (Allah mu posvetio lice) treba biti prvi Halifa. Ashab su postali nevjernici zato što su odbili da izvrše tu naredbu. Absolutna je činjenica da je Halifat dospjeo do Imam Džafer Sadika kroz očevu lozu. Nije sigurno koga je naslijedio u Halifatu.” Ipak, večina ih vjeruje da je, poslije Džafer Sadika sedmi Imam bio njegov sin, Musa Kazim 799, ukopan u oblasti Kazimijja u Bagdadu; poslije njega, Ali Rida 148-203 godine, ukopan u gradu Meš~hed (Tus), u istočnom Iranu]; onda njegov sin Muhammed Taki 194-220 godine, u Kazimijji; onda Ebul~Hasen Ali bin Muhammed Hadi Naki 213-254 godine u oblasti Asker u Sermen Rej gradu; onda jedanaesti Imam, Hasan bin Ali Askeri 232-261 godine, ukpan pored svog oca u Bagdadu]; i zadnji dvanaesti Imam, Muhammed bin Hasan Mehdi; [on se rodio u 255-oj godini poslije Hidžre, i kada je imao deset godina starosti ili sedamnaest po drugima, on je ušao u neku pećinu i od tada ga niko nije vidio]. Oni vjeruju da će taj dvanaesti Imam po imenu Mehdi izići iz te pećine pred kraj svijeta da uspostavi Islamski Hilafet.

Postoji još nekih grupa koje se bitno ne razlikuju od ovih navedenih. Sve su one skrenule sa Pravog Puta; vremenom se mjenjajući, neke nagore a neke nabolje.

[Prevodilac: U današnjem Iranu, sve ove krivojerničke sekte postoje među neukim narodom. Ipak, uviđa se sa radošću i zahvalnošću, da oni koji su obrazovani postepeno mjenjaju svoja mišljenja kroz studiranje autentičnih Islamskih knjiga, te se time približavaju vjerovanju Ehli Sunneh. Naprimjer, navodi se u riječniku Doktora Muhammeda Mukremije, koji je tiskan u Teheranu 1954 godine: “Hulefa Rašidin: Ebu Bekr, Omer, Osman (radiAllahu anhum) i Ali (keramullahu vedžhu).”]

Svaka osoba sa normalnim razumom će poslije čitanja gore navedenih informacija uvidjeti da su te razne sekte besmislene i na krivom putu. Očevidno je da su njihova vjerovanja neosnovana, sujevjerna i iluzorna. Prazna je tvrdnja ovih ljudi koji tvrde da vole Ehli Bejt, kada imaju ovakva vjerovanja, jer niti je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) a niti dvanaest Imama ikada vjerovali ili propagirali ovakve gluposti. Nijedan od tih Imama nije zahtjevao nerazumnu ljubav i odanost samo u riječima, nego su tražili praktikovanje Islama onako kako su ga primili od Ashaba. Tvrdnja Hurufija, da je njihova ljubav prema Ehli Bejtu kao ljubav Krišćana prema Isau (Isusu) (alejhi selam), je dovoljan dokaz da su i zalutali kao i Krišćani. Nerazumna ljubav prema Isau je odvela Krišćane na stranputicu da mu pripišu Božansku prirodu i ono što mu ne dolikuje kao Allahovom robu. Isa (alejhi selam) ne želi takvu ljubav i on se odriče onih koji Allahu pripisuju druga u Božanskoj prirodi (Biću). Nerazumne i ekstremne Šije isto tako od pretjerane ljubavi prema Aliju prate isti put kao i Krišćani proglašavajući Alija Bogom ili dijelom Boga. Ali (radiallahu anh) je ustvari prenio Hadis od Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem): “O Ali! Tvoj slučaj je sličan Isau (alejhi selam). Židovi su postali neprijateljski raspoloženi prema njemu, potvarajući njega i njegovu časnu majku, sa nedoličnim stvarima. Krišćani su ga na drugoj strani od pretjerane ljubavi uzdigli na stepen Božanstva. I jedni i drugi će otići u Džehennem.”

Sada, uzdajući se u Allahovu pomoć i uputu mi (Imam Rabbani) ćemo odgovoriti na pitanja u toj kontroverznoj Šijskoj knjižici.

1- Sunni Učenjaci ‘Mevera'un nehra'(oblast u Transoksaniji) kažu da:

“Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je visoko cijenio i volio trojicu prvih Halifa. Postoje mnogi Hadisi koji ističu i hvale ovu trojicu velikana među Ashabima. Svaka Poslanikova izjava vjerskog karaktera je dio Vahja [objave koju je Poslanik dobijao preko meleka Džibrila (alejhi selam)]. Ustvari, to je potvrđeno i trećim ajetom sure En~Nedžm,

“Ve ma jentiku ‘anil heva.

In huve illa vahju~juhaa.”

“On (Poslanik) ne govori po hiru svome –

to je samo Objava koja mu se obznanjuje.”

Osoba koja proklinje trojicu prvih Halifa se suprostavlja Vahju (Objavi). A suprostavljanje Objavi je kufr (nevjerstvo).”

Knjižica daje slijedeći odgovor na ova pisanja: Argumenti koje ste iznijeli u svoju korist, sugeriraju da se prva trojica Halifa trebaju mrziti i proklinjati, a ne voljeti. Oni prikazuju da su oni došli na vlast nepravedno. Ali bin Muhammed Amidi [rođen u Amid gradu Dijar Bekr 551 godine a preselio na ahiret u Bagdadu 631 (1234)], veliki Sunni učenjak, kaže u svojoj knjizi “Šarh~i~Mevakif” da su se neke nesuglasice pojavile prije smrti našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). Prva nesuglasica je bila kada je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Dodajte mi papira. Napisat (izdiktirat) ću vam nešto tako da nećete poslije mene skrenuti sa Pravog Puta. Omer (radiallahu anh) nije volio ovu Poslanikovu ideju. Zbog mogućih komplikacija ovakve ideje on se duboko zabrinuo i rekao, “Allahova Knjiga je dovoljna za nas.” Ashabi se nisu mogli dogovoriti oko ovoga. Glasovi su se povisili u raspravi da li da se izvrši Poslanikova želja ili Omerova. Ovakva situacija i rasprava je povrijedila Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), i on im je naredio, “Odlazite! Nije fino da pravite galamu u mom prisustvu.”

Drugi nesporazum se desio ovako: Poslije rasprave i nesporazuma oko Poslanikova zahtjeva da napiše svoju oporuku, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je naredio armiji da pod komandom Usame (radiallahu anh) krene u ratni pohod (džihad). Neki od Ashaba su bili nevoljni da idu u džihad. Kada su oni prenijeli svoju nevoljnost da idu u džihad, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je ponovio svoju naredbujoš odlučnije, rekavši, “Neka se Usamina armija spremi! Neka je Allahovo prokletstvo na onoga koji se odbije pridružiti ovoj armiji!” Ti isti ljudi su ipak još uvijek bili nevoljni da idu u džihad; i odbili su izvršiti tu Poslanikovu naredbu.

Po gore navedenom ajetu sure En~Nedžm, koja govori o Poslanikovom govoru kao Vahju (Objavi), njegovo zahtjevanje papira za oporuku je bilo po Objavi. Sprečavajući to, tj, suprostavljajući se toj Poslanikovoj naredbi, Omer (radiallahu anh) je odbio Vahj (Objavu). I odbivši Objavu, on je, počinio kufr (nevjerstvo), kao što to vi sugerirate. Štaviše, vi podupirete svoj stav 47, 48 i 50-im ajetom sure Maida, “Oni koji ne sude u saglsnosti sa Allahovim odredbama, su nevjernici.” I tako rezonojući vi tvrdite da nevjernik ne može biti Poslanikov namjesnik, tj. Halifa. Istim principom rasuđivanja, vi tvrdite da osoba koja je odbila da se pridruži Usaminoj armiji, je faktički postala nevjernikom. Nijedan od trojice prvih Halifa se nije pridružio toj armiji. Vi takođe kažete da sve što je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) radio ili rekao, je ustvari Vahj (Objava). Takvo pravilo priliježe i ovom slučaju. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je deportirao (prognao) Mervana van Medine. Ovo, takođe, je bilo po Objavi. [Mervan bin Hakem bin Ebil ‘As bin Umajja se rodio druge godine poslije Hidžre. On je bio Osmanov (radiallahu anh) prvi rođak sa očeve strane. On je preminuo 65 godine poslije Hidžre, za vrijeme Osmanovog Halifata]. Halifa Osman (radiallahu anh) je pozvao Mervana da se vrati u Medinu, i uposlio ga kao svog sekretara, time ga nagradivši; što je takođe nevjerstvo. I to je nevjerstvo i dva različita razloga. Prvi ste već spomnuli citiranjem ajeta o vahju. Drugi razlog je 22 ajet sure Mudžadela, koji kaže, “Ljudi koji vjeruju u Allaha i Sudnji Dan, ne trebaju voljeti one koji se suprostavljaju Allahu i Njegovu Poslaniku, pa makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci njihovi.”

Sa Allahovom pomoći, ovdje je odgovor na vašu knjižicu: Nije sve što je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao ili uradio bilo po Vahju (Objavi). Autor sporne knjižice pogrešno tumači ajet kao dokaz za svoju tvrdnju. Taj ajet ustvari obavještava da je Kur'an El~Kerim Vahj, tj, Božja Riječ i Objava, a ne Poslanikova, kako su to neki mušrici prigovarali. Bejdavi [Abdullah bin Omer; preminuo u Tabrizu 691 (1291) godine], vodeći autoritet među Muffessirima (Učenjaci koji su specijalizovani u nauci objašnjavanja ajeta Kur'ana), objašnjava ovaj ajet ovako: “Šta god on (Poslanik) kaže od Kur'ana nije od njega, tj, njegova nahođenja. To je po Objavi (Vahju).” Da su sve njegove riječi i djela bila po Objavi (Vahju), Allah Te'ala ga ne bi nikad kontradiktirao ili ukorio. Naprimjer, prvi ajet sure Tahrim kaže, “O moj Poslaniče (sallallahu alejhi ve sellem)! Zašto zabranjuješ sebi nešto što ti je Allah učinio Halalom (dozvoljenim)?”

Isto tako, 43 ajet sure Tevba kaže, “Allah ti oprašta zato što si im dao dozvolu da izostanu od ratnog pohoda.” Tako isto, 67 ajet sure Enfal kaže, “Ne pristaje nijednom Poslaniku da oslobodi ratne zarobljenike u zamjenu za materijalnu otkupninu. Njihovo ubijanje će smanjiti broj neprijatelja, koji će tako oslabiti. Vi tražite ovosvjetska dobra. Ali Allah Te'ala želi za vas sevabe i Džennet.” Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je htio da klanja Namaz dženazu (To je namaz koji se klanja grupno za umrlog Muslimana) za umrlog munafika (licemjera koji se svana pokazivao kao Musliman ali je ustvari bio nevjernik. Munafik je najgora vrsta nevjernika.). Tom prilikom je objavljen 84 ajet sure Tevba, koji kaže, “I nijednom od njih, kada umre, nemoj Namaz (dženazu) klanjati, niti njihovoj sahrani prisustvovati, jer oni u Allaha i Njegova Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici umiru!” Kur'an sadrži podosta takvih ajeta. To znači da neke Poslanikove riječi i djela su bile odraz njegova vlastitog izbora i idžtihada. Tefsir Bejdavija nudi slijedeće objašnjenje 67 ajeta sure Enfal, koji govori o tom oslobađanju ratnih zarobljenika za materijalnu otkupninu: “Ovaj ajet pokazuje da Poslanici čine idžtihad, te da njihov idžtihad može nekad biti pogrešan. Ipak, taj ajet takođe pokazuje da Allah Mudri momentalno ispravlja takve greške Objavom ajeta.”

U ovosvjetskim stvarima koje se tiču mentaliteta, tj, inteligencije, dozvoljeno je Ashabima da se ne slože sa nekom Poslanikovom (sallallahu alejhi ve sellem) odlukom. Ponekad Vahj (Objava) bi se podudarala sa mišljenjem Ashaba. Naprimjer, po pitanju tretiranja ratnih zarobljenika u bitci na Bedru, hadrat Omerov (radiallahu anh) idžtihad se nije slagao sa Poslanikovim (sallallahu alejhi ve sellem) idžtihadom. Vahij (Objavljeni 67 ajet sure Enfal) da se ustvari Omerov idžtihad, tj, mišljenje trebalo sprovesti u toj situaciji. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) nije htio zabavljati svoje blagoslovljeno srce sa stvarima koje su mogle biti riješene intelektom. Bejdavi kaže, “Sedamdeset zarobljenika je palo u ruke Muslimana po završetku bitke na Bedru. Među njima je bio Poslanikov amidža Abbas, i Alijev stariji brat Ukajl, [koji je postao Musliman u drugoj godini poslije Hidžre]. Poslanik se konsultovao sa Ashabima o tome šta da se radi sa ratnim zarobljenicima. Ebu Bekr (radiallahu anh) je rekao, ‘Ovi ljudi su tvoji sugrađani i rođaci. Nemoj ih kazniti smrću! Možda će Allah Te'ala podariti im priliku da se pokaju i postanu vjernici. Oslobodi ih u zauzvrat za materijalnu otkupninu. To će financijski ojačati muhadžire Ashabe.’

Omer je, pak, rekao: “Ovi ljudi su lideri neprijatelja Islama. Mi nismo u potrebi za njihovim bogastvom. Oni su došli ovdje da ubiju i tebe i nas. Naredi mi da pogubim toga i toga. A naredi Aliji i Hamzi da pogube svoju vlastitu braću.”

Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) reče: “Allah Te'ala stvara neke ljude sa srcima mekšim od mlijeka. A opet druge stvara sa srcima tvrđim od kamena”.

O Ebu Bekre! Ti si kao Poslanik Ibrahim (alejhi selam). On je običavao reći: ‘Onaj ko stane na moju stranu samnom će u Raj. A onaj ko me ne prati; Allah Te'ala je Gafur (Koji Oprašta) i Rahim (Samilosni)..!

‘O Omere! Ti si kao Poslanik Nuh (alejhi selam). On je rekao: ‘Ja Rabbi (O Gospodaru)! Ne ostavi nijednog nevjernika na zemlji!’

Većina Ashaba se složilo da se ti ratni zarobljenici materijalno otkupe. I tako su ih oslobodili. Kad se to desilo, Allah je objavio gornji ajet. Kad je Omer (radiallahu anh) posjetio Resulullaha, zatekao ga je kako zajedno sa Ebu Bekrom plače. On je rekao, ‘O Allahov Poslaniče! Zašto vas dvojica plačete? Molim te reci mi, tako da i ja mogu sa vama plakati.’ Poslanik mu reče, ‘Ja plačem za moje Ashabe. Ugledao sam kaznu koja je stremila prema njima zato što su prihvatili da prime otkupninu za ratne zarobljenike. Kazna (azab) im je bila bliža od tog stabla’, pokazujući na stablo koje se nalazilo nekoliko metara od njih.” Bejdavi nastavlja: Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Da Allah nije zaustavio tu kaznu, niko joj ne bi izmakao osim Omera i Sad bin Muaza.” Sad bin Muaz je imao isto mišljenje kao i Omer, tj, da se ratni zarobljenici pogube. [Sad je pripadao plemenu Evs i primio Islam godinu dana prije Hidžre). On je takođe preveo cijelo svoje pleme u Islam. On je učestvovao u mnogim bitkama i poginuo kao Šehid poslije bitke na Hendeku. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je obavio dženazu za njega i jecao].

Resulullahov (sallallahu alejhi ve sellem) zahtjev za papir da ostavi oporuku i naredba da armija pod vođstvom Usame (radiallahu anh) ode u džihad kao i deportacija Mervana van Medine najvjerovatnije nisu bile Vahj (Objava). Te njegove odluke su bile izvedene vlastitim idžtihadom. Prema tome, oni koji ih nisu izvršili se ne mogu nazvati nevjernicima (kafirima). Da su Ashabi bili krivi u vezi takvih neslaganja sa Poslanikovim mišljenjem Allah Te'ala bi ih odmah ukorio i opomenuo tako da se zna šta smiju a šta ne smiju raditi. Omer (radiallahu anh) je dosta puta imao različito mišljenje u vezi nekih stvari od Poslanikova ali ga Allah ipak nije ukorio ajetom zbog toga nego je pak dosta puta bio slučaj da je baš Omerovo mišljenje bilo ispravno. Da je takva vrsta neslaganja sa Poslanikom bila loša ili kažnjiva Allah bi im zaprijetio kaznom za takvo ponašanje kao što je to učinio i drugim ajetom sure Hudžurat, koji kaže, “O vjernici! Ne povisujte svoje glasove iznad Poslanikovog. I ne dozivajte ga glasno kao što jedni druge dozivate! Onaj ko to učini će ostati bez ibadeta (dobrih djela) a da to i ne primjeti.” Sejjid Šerif Ali bin Muhammed Džurdžani [740-816 (1413)], koji je objasnio knjigu “Mevakif”, citira Amidija, “Sve Ashabe, osim munafika, su bili ujedinjeni na dan kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na vječni svijet. Poslije toga, došlo je do nekih razlika u njihovom idžtihadu. Te razlike se nisu ticale vjerovanja (akaida) nego djelovanja (‘amala). Nijedan od njih nije postao nevjernik zbog tih razlika u idžtihadu. Svi su oni imali dobru namjeru (nijet) da ojačaju i očuvaju Islam. Naprimjer, Poslanikov (sallallahu alejhi ve sellem) zahtjev za papir je doveo do neslaganja među ashabima. Onda je druga nesuglasica izbila povodom pripreme armije pod vođstvom Usame, gdje su neki ashabi smatrali da se Poslanikova naredba treba izvršiti, dok su drugi, vidjevši da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava, smatrali da je bolje da ostanu uz njega.”

Ako osoba zaključi nešto nemoguće, tj, ako kaže, “Svaki Poslanikov idžtihad je Vahj (Objava), pa prema tome, sve njegove riječi i djela su Vahj (Objava),” naš odgovor je slijedeće: ‘Njegove riječi i djela koja se nisu osnivala na idžtihadu su po Vahju (Objavi)’. Primjer ovakvih riječi su Hadisi koji hvale prvu trojicu Halifa. Ovi Hadisi su ustvari informacije o Vječnom svijetu i položaju ovih Halifa u Džennetu, što je naravno nevidljivo (gajb) te se može pouzdano znati samo putem Vahja (Objave). Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije mogao saznati te informacije putem vlastitog idžtihada. To potvrđuje i 59 ajet sure Enam koji kaže: “Allah Te'ala, posjeduje ključeve cijelog gajba, [tj, stvarima koje se ne mogu spoznati intelektom, kalkulacijama ili analognim istraživanjem Islamskih dokumenata], i niko osim Njega ga ne poznaje.” I 26 ajet sure El~Džinn koji kaže, “On je Znalac gajba i od toga On nikom ništa ne otkriva, osim onome koga On odabere za svog Poslanika, pa postavi Meleke ispred njega i iza njega da ga čuvaju.” Ajet 3 sure En~Nedžm koji kaže, “On ne govori po svom nahođenju,” se odnosi na ajete Kur'ana i ostale stvari koje su mu Objavljene. Dakako, to bi bilo nevjerstvo (kufr) poreći stvari i djela koje je Poslanik dobio putem Vahja (Objave). Postoje mnogi Hadisi koji potvrđuju da su Hadisi koji hvale trojicu prvih Halifa došli kroz Vahj. Toliko je Islamskih učenjaka prenijelo ove Hadise da o njima nema nikakve sumnje. Mi ćemo navesti neke od njih:

1. Poslani je rekao Ebu Bekru: “Ti si moj drug u pećini i ti si moj drug na Kevseru (Poslanikovo ekskluzivno vrelo u Džennetu).” (Tirmizi).

2. “Džibril (alejhi selam) mi je došao. Uhvatio me je za ruku i pokazao mi moj Ummet kako ulazi u Džennet.” Ebu Bekr (radiallahu anh) reče, “O Resulullah! Ja želim da budem sa tobom tamo.” Resulullah mu odvrati, “O Ebu Bekre! Od mog Ummeta, ti ćeš prvi ući u Džennet.” (Tirmizi).

3. Poslanik je rekao, “Ušao sam u Džennet i ugledao prekrasnu palatu. Tamo sam vidjeo huriju (Džennetsku djevicu). Upitao sam je: Čija si ti? Ona mi reče: Ja sam stvorena za Omera ibn Hattaba. Ja sam želio da je vidim izbliza ali, O Omere, pobojao sam se da te to ne povrijedi!”, Omer (radiallahu anh) mu odgovori, “O Resulullah! Ja bih za tebe žrtvovao i moju majku i mog oca i sve ostalo.” (Buhari i Muslim).

4. Resulullah je pokazujući na Omera (radiallahu anh) rekao, “Ova osoba ima veći stupanj u Džennetu od bilo kojeg drugog člana mog Ummeta.” (Ibni Medžah).

5. “Ja nisam uzdigao Ebu Bekra i Omera nad svima vama. Allah Te'ala ih je uzdigao nad svima vama.” (Ebu Jala).

6. “Jednom sam pitao Džibrila (alejhi selam) o Omerovim vrijednostima. Kada bih imao vremena koliki je bio život Nuha (alejhi selam) (950 godina), opet vam ne bih mogao nabrojati vrijednost njegovog položaja na vječnom svijetu. Pa opet sve vrijednosti Omera su jednake samo jednoj vrijednosti Ebu Bekra (radiAllahu anhum).” (Ebu Jala).

7. “U Džennetu, poslije Poslanika (alejhimu selam), najviši stupanj imaju Ebu Bekr i Omer (radiallahu anh).” (Tirmizi i Ibni Medžah).

8. Ebu Musa el~Ašari prenosi: Sjedio sam sa Poslanikom u bašti jednong Ensarije u Medini kada je neko pokucao na kapiju. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Otvori kapiju i prenesi radosnu vijest da će taj posjetioc ući u Džennet!” Kada sam otvorio vrata ugledao sam Ebu Bekra Siddika (radiallahu anh) koji je ušao. Ja sam mu prenio radosnu vijest. On je rekao ‘Elhamdulillah (hvaljen neka je Allah)’. Poslije toga je opet neko pokucao na kapiju. “Otvori kapiju i prenesi radosnu vijest o ulasku u Džennet!”, reče Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem). Ja sam otvorio kapiju i ugledao Omera (radiallahu anh) koji je takođe ušao kod nas. Kada sam mu prenio radosnu vijest i on reče ‘Elhamdulillah’. Opet neko pokuca na kapiju. Allahov Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) reče, “Otvori kapiju i prenesi mu radosnu vijest o ulasku u Džennet i katastrofi koja će ga zadesiti!” Ja sam otvorio kapiju i ugledao Osmana (radiallahu anh). Ja sam mu prenio radosnu vijest, i on je rekao ‘Elhamdulillah’. (Buhari i Muslim).

Pretpostavimo da je deportacija Osmanovog rođaka Mervana i bila po Vahju (Objavi), opet to ne mora značiti da je ta deportacija bila doživotna kazna. Zašto ne bi bilo moguće da je njegova deportacija, tj, izgnanstvo bila za određen vremenski period? Osman (radiallahu anh) je vjerovatno to znao, te ga je zato povratio nazad u Medinu, i dao mu šansu da služi Ummetu kao njegov sekretar.

Ajet koji kaže, “Vjernik ne treba voljeti one koji se suprostavljaju Allahu i Njegovu Poslaniku,” zabranjuje ljubav prema nevjernicima. Mervan nije bio nevjernik; pa prema tome zašto bi bilo zabranjeno voljeti ga.

U ovoj Šijskoj knjižici se navodi: “Hadisi koji hvale i veličaju trojicu prvih Halifa se ne nalaze u našim (Šitskim) knjigama. Na drugoj strani, pak, Hadis koji govori o Poslanikovom zahtjevu za papir (oporuku) i njegovoj naredbi da se ide u džihad pod vođstvom Usame ibn Zubejda (radiallahu anh), koji kore ponašanje trojice prvih Halifa, su zabilježeni i u vašim (Sunni) knjigama. Štaviše, neki učenjaci među Sunnijama su rekli da je dozvoljeno nazvati nekakav koristan savjet ili izjavu Hadisom. Prema tome, Hadisi koji se ne nalaze u Šitskim knjigama nisu povjerljivi, jer možda nisu Poslanikove autentične izjave.”

Sa Allahovom pomoći, mi (Imam Rabbani) nudimo slijedeći odgovor: Samo oni koji pretjeruju u nepravdi, grde trojicu prvih Halifa. Čak idu do tih ekstrema da ih nazivaju nevjernicima (kafirima). Oni su toliko zalutali da vjeruju da je takvo njihovo ponašanje ustvari Islamski ibadet. Konsekventno, oni poriču Hadise koji ističu superiornost trojice Halifa. Oni čak mjenjaju ajete Kur'ana, koji je osnovni Islamski dokumenat potvrđen od svih Muslimana kroz mnoga stoljeća i sačuvan u originalu do dan danas. Naprimjer, oni su izmjenili 17 ajet sure El~Kijamah, koji kaže:

“Inna alejna džem'ahu ve Kur'anah,”

što znači,

“Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao.”

promjenivši ga u:

“Inna alijjan džema'at Kur'ana,”

što znači,

“Ali je sastavio Kur'an.”

Suludi, od nadnaravnog licemjerstva i pokvarenosti, oni tvrde da je Osman (radiallahu anh) izbacio iz originalnog Kur'ana ajete, koji ističu superiornost Ehli Bejta. Kao što smo već objasnili u gornjim redovima, elaborirajući na njihove mnogobrojne sekte, neki od njih smatraju da je dozvoljeno lažno svjedočiti ako je to od neke koristi za njih. Soga, suvišno je upuštati se s njima u debatu i dokazivati im istinu, jer njih ne interesuje istina. Samo neuka budala može prihvatiti njihove izjave ili dokumente kao dokaz, ili vjerovati da su oni ispravni. Njihova dokumenta su izvitoperena i izmjenjena kao što su izmjenjena Tora i Biblija. Na drugoj strani knjige Ehli Sunneh su čvrste kao čelik, potvrđujući jedna drugu kroz stoljeća odajući postojanost koju samo isitna posjeduje. Naprimjer, Buharijeva zbirka Hadisa je najpovjerljivija knjiga poslije Kur'ana. Ona sadrži mnoge Hadise koji ističu superiornost trojice Halifa, isto kao i druga po redu Muslimova zbirka Hadisa. Ovi Hadisi se nalaze u svim poznatim zbirkama Hadisa, koje su Sunni učenjaci sabrali kroz stoljeća. U njima nema nijednog Hadisa koji

degradira ili grdi trojicu prvih Halifa. Ono što Šije koriste da ocrne ashabe je bolesno, iluzorno i bez ikakve logike. Oni su se toliko upropastili i pokvarili, da im je sada Istina vrlo gorka i bolna, te je oni zato mješaju sa neistinom i raznim bulaznima, dajući time oduška svojim bolesnim srcima. Allah Te'ala opisuje ljude slične njima u sedmom ajetu sure Ali Imran, koji kaže: “Oni čija srca su pokvarena – željni smutnje i svog tumačenja – slijede one ajete koji su nejasni (i tako odlaze u zabludu).”

Među Sunni muslimanima je bilo onih koji su tvrdili da se neka korisna izjava može nazvati Hadisom ali su Muhaddisi (oni koji su se specijalizirali u skupljanju i naučavanju Hadisa) odbili da prihvate takvo pravilo insistirajući na rigoroznom ispitivanju autentičnosti svakog Hadisa. Takvi Hadisi nisu nikad bili uvrstavani u poznate zbirke Hadisa. Prema tome, ne može se reći da je pogrešno proglasiti nevjerstvom to, ako osoba porekne Hadis koji je ispitan po standardnom testu autentičnosti Hadisa, pa makar taj Hadis imao samo jednog Ashaba u svom lancu prenosioca. I tvrditi da neki mudžtehidi nisu prihvatali Hadis samo sa jednim Ashabom u lancu prenosioca.” Naravno da ima takvih Hadisa koji hvale trojicu prvih Halifa, a da ih je prenio samo jedan Ashab, pa ipak zbog toga što su ti Hadisi bili prikupljeni od mnogih Muhaddisa i Islamskih pravnika oni su postali tevatur. Naravno da je nevjerstvo poricanje takvog Hadisa jer je priznat koncenzusom uleme. Nijedan mudžtehid nije porekao takvu vrstu Hadisa. Naprotiv, Imam Azam Ebu Hanifa (radiallahu anh), koji je lider Ehli Sunneh, je smatrao takav Hadis pa čak i mišljenje Ashabe superiornije svom vlastitom rezonovanju, rekavši da nije dozvoljeno poreći takav Hadis.

I kada uvide svu snagu i broj Haisa koji ističu superiornost trojice Halifa ti imbecili izvrdavaju govoreći, “Trojica Halifa su hvaljena u tim Hadisima prije nego što su izišla na vidjelo njihova nedjela. Takve pohvale ne moraju da žnače da su oni do kraja života ostali u takvom pohvalnom stanju i umrli kao pobožni vjernici. Jer bilo bi to nepravedno koriti griješnika prije nego što počini grijeh. Isto tako, Amirul~Mu'minin Ali (radiallahu anh) je znao da će ga Ibn Muldžam ubiti. Pa ipak on ga nije kaznio sve dok ga Muldžam nije napokon udario sabljom po glavi.”

Uprkos ovakvim spekulativnim mahinacijama, razni Hadisi jasno izjavljuju da će trojica Halifa ostati pobožni do kraja života i ući u Džennet (Raj). Mi se slažemo da osoba ne može biti kažnjena dok faktički ne počini kriminalno djelo, pa makar i zasigurno znali da će ona to počiniti. Niti je ispravno da se hvali osoba za koju se zna da će postati zla i zaslužna Allahove kazne. Ali (radiallahu anh) nije prijevremeno kaznio Ibn Muldžama, ali isto tako nije ga ni hvalio. Niti ga je maltretirao a niti ga je cijenio.

2- Sunni Ulema (evlije, učenjaci) iz Mavara'un~nehra (rahmetullahi alejhim edžmein) kažu da: Trojica prvih Halifa su bili među Ashabima koje hvali i uzdiže osamnaesti ajet sure Feth, koji kaže, “Allah Te'ala je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.” Pošto Allah nikad ne hvali licemjere i nevaljalce nego štaviše u nekoliko ajeta razotkriva njihovo ulagivanje Poslaniku i vjernicima, ovaj ajet potvrđuje neminovno da Ashabe koje su dale zakletvu na vjernost pod drvetom na Hudejbiji nisu bili niti licemjeri a niti nevaljalci. Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum su bili tada nsa Poslanikom i prvi mu dali prisegu odanosti a Poslanik je uzeo svoju lijevu ruku i stavio je u desnu rekavši da je to prisega Osmana (radiallahu anh) koji je tada bio u Mekki da po Poslanikovoj direktivi izvidi tamošnju situaciju. Kako je mogao znati Poslanik da bi mu se Osman zakleo na vjernost da je bio tada prisutan? Mogao je to jedino znati kroz Vahj (Allahovu Objavu) jer u takvim stvarima koje se tiču nečije slobodne volje Poslanik nije koristio svoj idžtihad. Prema tome, proklinjanje i proglašavanje trojice Halifa nevjernicima podrazumjeva poricanje očitog dokaza iz gornjeg ajeta i Hadisa što je naravno djelo koje izvodi iz Islama.

Neprijatelji Ashaba odgovaraju na ovakvu izjavu slijedećim rezonovanjem: “Ovaj ajet sure Feth pokazuje da Allah Te'ala voli zakletvu na vjernost Poslaniku, a ne obavezno ljude koji su dali tu zakletvu. Mi svi vjerujemo to. Svi ti Ashabi koji su tog dana dali zakletvu pod drvetom su naravno obavili neka dobra djela ali isto tako i neka loša djela. Ta loša djela, koja su se desila pri kraju Poslanikova života i poslije njegove smrti, su poništila tu zakletvu i naravno čast, koju je ta zakletva podrazumjevala. Naprimjer, iako je Poslanik (SalAllahu alejhi ve sellem) naredio da Ali (radiallahu anh) bude prvi halifa poslije njega, trojica prvih Halifa su prekršili tu naredbu i silom se ustoličili na vladajuću poziciju. kao što se prenosi u Buhariju, oni su uvrijedili Fatimu (alejha selam). Navodi se u hadisu zbirke Miškat u poglavlju ‘Fatimatuz~Zehra’: ‘Onaj ko uvrijedi Fatimu uvrijedio je mene. A onaj ko uvrijedi mene uvrijedio je Allaha Veličanstvenog.’ Pedeset i sedmi ajet sure el~Ahzab kaže, ‘One koji Allaha i Njegova Poslanika budu vrijeđali Allah će i na ovom i na onom svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti!’ Zbog ovih loših djela, plus njihove nepokornosti Poslanikovoj naredbi, kada je tražio papir da ostavi oporuku i kada je naredio da vojska ide u džihad pod vođstvom Usame, sva trojica Halifa se moraju proklinjati i grditi. Ispuštanje zadnjeg daha sa vjerom u srcu, pored dobrih djela, prventsveno ovisi o pokornosti Allahovom Poslaniku (SalAllahu alejhi ve sellem).”

Naš (Imam Rabbanijev) odgovor, ovoj nerazumnoj spekulaciji, je slijedeće: Kada je Allah Te'ala izjavio da je zadovoljan sa Ashabima, koji su pod drvetom dali zakletvu vjernosti, On je vrlo dobro znao šta je u njihovim srcima i kakve su njihove namjere (da su oni bili neiskreni i licemjerni sigurno je da ih Allah ne bi pohvalio nego oštro ukorio). On je tada nadahnuo njihova srca i ispunio ih spokojstvom i čvrstim vjerovanjem. Završnica dotičnog ajeta to nesumnjivo potvrđuje. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je dao radosnu vijest trojici prvih Halifa da će ući u Džennet (Raj). On je jasno izjavio da će oni napustiti ovaj svijet kao vjernici. On je takođe potvrdio da će oni ostati dosljedni svojim zakletvama i da se neće predomisliti. Ako kažemo da je Allah Te'ala pohvalio njihove zakletve a ne njihove ličnosti, onda nam treba biti jasno da, ako je Allah volio i prihvatio njihove zakletve onda oni moraju umrijeti kao vjernici, jer Allah Silni se jasno izjasnio kroz ajete i hadise da ne voli nikakvo djelo od nevjernika. Pretpostavimo da je neka grupa ljudi osuđena na nevjerničku smrt, Allah Te'ala zasigurno ne bi mogao biti zadovoljan ni sa jednim njihovim dobrim djelom, koliko god zadovoljavajuća, širokogrudna i pobožna ta djela izgledala. Nevjernička dobra djela se opisuju u slijedećem ajetu:

“Djela nevjernika su ako fatamorgana u pustinji koju žedna osoba iz daljine ugleda kao vodu. Ipak, kada se približi tom mjestu ne nađe ništa osim Allahove kazne, i Allah će mu brzo ono što je zaslužio dati, jer Allah se doista (sa takvima) brzo obračunava.” (En~Nur 39)

Tvrditi da bezvrijedno nevjerničko djelo može zadovoljiti Allaha Mudrog je potpuno suludo, jer Allah jasno pokazuje svoje nezadovoljstvo sa nevjerničkim djelima u gornjem ajetu. Ako je Allah izjavio da je zadovoljan zakletvom Ashaba pod drvetom na Hudejbiji, to je onda neoboriv dokaz da su oni bili vjernici i iskreni u toj zakletvi. Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije oporučio da Ali (radiallahu anh) treba biti njegov prvi Halifa Da je on to uradio to bi bilo općepoznato i dostižući bar status tevetura. Da je to bilo Poslanikovo (sallallahu alejhi ve sellem) naređenje, Ali (radiallahu anh) bi zasigurno na tome insistirao, i uložio žalbu na Ebu Bekrov izbor za prvog Halifu. Povodom tog izbora, Ebu Bekr (radiallahu anh) je naveo Hadis koji kaže, “Halifat pripada Kurejšijama (Mekkansko pleme),” i izjavio da se neće složiti da Halifat pripadne nekom od Ensarija (Medinjana). Ensarije su se složile sa njim odustajući od Halifatskog prava. Allama Muhammad bin Muhammed Nasirid~din Tusi, 672 [C.E. 1273) kaže u komentaru knjige ‘Tedžrid’: “Poslanikovi (sallallahu alejhi ve sellem) Ashabi su se borili protiv vlastite rodbine i plemena suportujući svim sredstvima njegovu misiju. Oni su izvršavali sve dužnosti sa maksimalnom pokornošću i dosljednošću, podnoseći svaki test i tegobu na uspostavljanju Allahovog i Poslanikovog zakona.

Prema tome, kako neko može doći do zaključka i mišljenja da su ti isti ljudi prekršili Poslanikovu jasnu naredbu i još požurili izbore za Halifat prije njegove dženaze (ukopa). (Prevodilac: Jedini razlog što su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) otišli na te neplanske, i za njih iznenadne izbore, prije Poslanikova ukopa, je taj što je jedan od munafika huškao Ensarije da izaberu jednog između njih da bude prvi Halifa (vjerovatno je sugerirao da bi to trebao biti on). Ebu Bekr i Omer su znali za Poslanikovu instrukciju da Halifat pripada Kurejšijma (muhadžirima), te su smatrali svojom dužnošću da zaustave smutnju koju su nekoliko munafika pokušali da stvore u tako dramatičnom momentu kada je vladala konfuzija i šok zbog Poslanikove smrti.) Da je bilo ikakve naredbe, ili bar implikacije, koja je sugerirala da bi Ali (radiallahu anh) trebao biti prvi Halifa, svi bi se utrkivali da to učine. Istina je da nijedan učenjak nije zabilježio takvu naredbu ili sugestiju pa čak ni oni koji su bili istaknuti po ogromnoj ljubavi i naklonosti Aliju (keramallahu vedžhu). Ni sam Ali (radiallahu anh) nije rekao nijednu stvar koja bi aludirala da je on trebao biti prvi Halifa, kako u svojim govorima i hutbama, tako i u vrijeme kada je bio jedan od šest kandidata za trećeg Halifu poslije Omerove pogibije. Tokom tih izbora za trećeg Halifu, Abbas je pružio svoju ruku Aliju (radiAllahu anhuma) i rekao: Daj mi svoju ruku! Neka svako vidi da Poslanikov amidža tebe određuje za Halifu i pokorava ti se! Ali je odbio njegovu ponudu.”

Upozorenje o vrijeđanju Fatime (alejha selam) nije absolutne prirode. Jer i sam Ali (radiallahu anh) je nekoliko puta povrijedio njena osjećanja, pa ipak ovakvi njegovi postupci nisu označavali da je zaslužio kaznu i grijeh. Izjava slična toj, je ona, kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao nekim svojim suprugama: “Ne vrijeđajte me, kritikujući Ajšu! Znajte da mi Vahj (Objava) dolazi (samo) u njenoj postelji.” [Prevodilac: Resulullah je htio kazati da mu objava ne dolazi u postelji nijedne druge supruge. To ne znači da mu je Objava dolazila samo u postelji, nego da ako mu je kad i došla u postelji, onda je to bila uvijek samo Ajšina postelja.] Opet na drugoj strani, hadrat Ajša (radiAllahu anha) je bila povrijeđena od strane Alija (radiallahu anh). Prema tome, mi možemo jasno reći da naredba, “Ne vrijeđajte,” u Hadisima, znači, “Ne vrijeđajte zbog zlobe vlastite strasti i šejtanskih sugestija.” Stoga, vrijeđanje u neizbježnim prilikama kao što su one koje se tiču Islamskih principa i uspostavljanja istine ne spadaju u vrijeđanje o kojem Poslanik upozorava. Razlog zašto je Fatima (radiAllahu anha) bila uvrijeđena od strane Ebu Bekra (radiallahu anh) je bio taj da joj on nije htio dati udio ratnog plijena (iz vočnjaka u blizini Hajbera). Po mirovnom sporazumu sa Židovima iz tog mjesta, pola sela je pripalo Poslaniku kao ratni plijen.

Na osnovu Hadisa, koji kaže, “Mi, Poslanici, ne ostavljamo zaostavštinu (miraz). Ono što ostane iza nas je milostinja (sadaka) koja se treba podjeliti sirotinji,” Ebu Bakr (radiallahu anh) je na osnovu tog Hadisa podjelio urod voća iz tog sela i dao ga sirotinji. Izvršavajući tu Poslanikovu naredbu on nije dao ništa od toga Fatimi (radiAllahu anha), jer ona je pripadala onim Poslanikovim rođacima kojima je zabranjeno da uzimaju sadaku (milostinju). Prema tome, ovakav njegov postupak se ne može smatrati ličnom uvrijedom jer on nije pratio svoje vlastito mišljenje i strast nego Poslanikovu odredbu. Ako neko upita, zašto se onda Fatima (radiAllahu anha) uvrijedila, ako taj njegov postupak nije bio lične prirode, mi odgovaramo ovo: Njena reakcija na ovaj Ebu Bekrov postupak je slabost koja je prirodna i inherentna osobina svakog ljudskog bića; i ona to nije namjerno i smišljeno primila kao ličnu uvrijedu. Prema tome ovakvo neizbježno vrijeđanje nije zabranjeno i kažnjivo.

3- Ulema iz Mevara'un~nehra (rahmatullahi alejhim edžmein) izjavljuje: “Allah Te'ala je nazvao Ebu Bekra (radiallahu anh) Poslanikovim (sallallahu alejhi ve sellem) drugom (sahib). Prema tome nije dozvoljeno grditi i proklinjati Poslanikova druga.”

Šitska knjižica spekuliše na ovu izjavu slijedećim argumentima:

“I reče mu drug (sahib) njegov dok je s njim razgovarao: Zar ne vjeruješ u Onoga (Allaha) koji te je stvorio…?”.(El~Kehf 37) Ovdje, u ovom ajetu se i nevjernik naziva drugom (sahib). Ustvari, u 41 ajetu sure Jusuf, Jusuf (alejhi selam) se obraća nevjernicima koji su bili zajedno s njim u tamnici, “O moji drugovi u tamnici…”. Jusufovo (alejhi selam) nazivanje nevjernika ‘drugovi’ dokazuje da Poslanikov (sallallahu alejhi ve sellem) drug (sahib) koji se nalazio sa njim u pećini ne mora obavezno podrazumijevati da je taj drug vjernik ili dobra osoba.

Imam Rabbanijev odgovor je slijedeće: Drugarstvo ili prijateljstvo zasnovano na uzajamnoj ljubavi je nesumnjivo vrlo efektivno. Ulema se slaže da, poricanje efekta od druženja (Sohbeta) sa nekom osobom je znak velike ignorantnosti, tj, intelektivne faličnosti. (Prevodilac: Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao u sahih Hadisu da čak i druženje sa životinjama ostavlja određen uticaj na karakter ljudskog bića.) Pošto Musliman i nevjernik ne vole jedan drugog, stoga nema ni nekog efekta ka njihovoj uzajamnoj povezanosti i ljubavi. Drugi aspekt ovog predmeta je taj da su dva Jusufova sudruga (idolopoklonika) u tamnici samo zbog njegove duhovne snage i prisustva postali vjernici. Zašto onda Poslanikovo društvo (sohbet) nije moglo imati efekta na Ebu Bekra (radiallahu anh), koji je uvijek bio u njegovom društvu kako prije Islama tako i poslije Božanske Objave. (Prevodilac: Zar nije logično i realno da osoba poprimi slične osobine i sklonosti od onoga sa kim najviše provodi vremena. Općepoznato je da, dvije osobe ne mogu ostati dugo zajedno ako se ne vole i ne djele slična vjerovanja i sklonosti. Zar nije onda normalno da je Ebu Bekr, kroz mnoge godine druženja sa Poslanikom, poprimio njegove osobine, sklonosti i znanje (marifat)?)

I doista, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao: “Cijeli marifet (znanje, spoznaja) koje je Allah ulio u moje srce, ja sam ulio (prenio) u Ebu Bekrovo srce.” Stepen ljubavi i privrženosti je srazmjeran koristi koju će osoba izvući od objekta svoje ljubavi. Zbog ove ljubavi i privrženosti Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem), Ebu Bekr (radiallahu anh) ima najveći status među Ashabima. (Prevodilac: Koliko je Poslanik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem) superiorniji svim ostalim Poslanicima toliko je i Ebu Bekr (radiallahu anh) superiorniji svim ostalim ljudima osim Allahovih Poslanika. To je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) potvrdio Hadisom.) Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Superiornost Ebu Bekra nije u njegovom Namazu i postu, nego zbog onog što se nalazi u njegovom srcu.” Ulema kaže da ono što se spominje u srcu Ebu Bekra je ustvari njegova ljubav i privrženost Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem). Kako je onda dozvoljeno i pravedno proklinjati njegova najboljeg druga?)

4- Sunni Ulema iz Mevara'un~nehra kaže: Ali (radiallahu anh) je prihvatio trojicu prvih Halifa bez ikakve žalbe ili prigovora, iako je bio u zenitu svoje moći i popularnosti među Ashabima. Ovo dokazuje da je on vjerovao da oni imaju puno pravo na Halifat u protivnom bi se njegov lični ugled okaljao kukavičlukom i pritvorenošću što je daleko od njegove časti i nepokolebljive iskrenosti.

Šije odgovaraju na tu tvrdnju Sunni uleme iz Mevera'un~nehra sa slijedećim rezonovanjem: “Pošto je Ali (radiallahu anh) bio zauzet pripremama za Poslanikovu dženazu, trojica prvih halifa su sakupili Ashabe kod kolibe na mjestu zvanom Beni Saida. Oni su tamo izabrali Ebu Bekra za Halifu. Ali (radiallahu anh) je čuo o tom događaju, ali je ipak odlučio da je besmisleno boriti se protiv toga, jer je imao mali broj ljudi na svojoj strani kojima nije želio sigurnu smrt. Ovo ipak ne dokazuje da je Ebu Bekr bio u pravu. Istina je, da je Ali (radiallahu anh) bio vrlo hrabar, pa ipak i on i Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) kao i mnogi Ashabi su emigrirali iz Mekke u Medinu bez oružane borbe. Oni su smatrali da je tada bilo nepovoljno vrijeme za ratovanje. Kada je 1500 Ashaba krenulo u Mekku da obave Hadždž, oni su se ipak zaustavili na Hudejbiji i sklopili mirovni sporazum sa idolopoklonicima iz Mekke, te se vratili u Medinu bez obavljenog Hadždža. Pošto je bilo dozvoljeno za Poslanika, Alija i ostale Ashabe da se tada ne bore sa nevjernicima iz Mekke, zasigurno je bilo dozvoljeno i za Alija da se ne bori tada protiv Ebu Bekra kada je bio vojno puno slabiji. Isto tako, kao što izbjegavanje borbe na Hudejbiji nije učinilo ispravnim nevjernike iz Mekke tako i Alijevo izbjegavanje borbe nije učinilo ispravnim Ebu Bekrov Halifat. Slično, Faraon je tvrdio tokom 400 godina da je bog u Egiptu. Drugi kraljevi kao Šedad i Nemrud su takođe tvrdili ovakve bogohulne stvari, pa ipak ih Allah nije odmah ubio nego poslije mnogo vremena kada su prešli svaku granicu nasilja. Čak ni Allah Te'ala ne žuri sa osvetom Njegovim neprijateljima. Zašto bi onda njegov rob Ali morao odmah da kazni svoje protivnike? Njegovo prihvatanje njihovog Halifata je bilo radi postizanja povoljnijih uslova za preuzimanje vlasti, a nikako dokaz njihove ispravnosti.

Naš (Imam Rabbanijev) odgovor ovoj spekulaciji je slijedeće: Prema Ulemi iz Mevara'un~nehra, Ali se nije borio protiv Ebu Bekra (radiAllahu anhuma), zato što je Ebu Bekr bio ispravno upućen Halifa. I ova činjenica se ne može poništiti gore navedenim primjerima Poslanikova izbjegavanja borbe sa nevjernicima iz Mekke niti Allahova odlaganja kazne Faraonu i Nemrudu. Primjeri koje oni navode su bez ikakve uporedbe, jer su ti ljudi uvijek bili pod Allahovim nezadovoljstvom i ukorom. Kako iko može navoditi takve izrode kao primjer za Ashabe, koji su prošli kroz najveće teškoće i borbe, žrtvujući sve za uspostavu Allahovog zakona. Ovi bijednici su toliko nemoćni da opovrgnu mnogobrojne Hadise koji svjedoče Ebu Bekrov status, te se udaljavaju u najtamnije čorsokake svoje bolesne svijesti. Mislim da bi bilo na mjestu da navedem kako je ustvari Ebu Bekr (radiallahu anh) izabran za Halifu. Oslonit ćemo se na najpovjerljivije izvore i dokazati istim dokumentima da Ali nije degradirao sebe tim navodnim ‘pritvorenim’ prihvatanjem Ebu Bekrovog Halifata, koje mu Šije nesvjesno pripisuju i to samo da bi izbjegao opoziciju u nepovoljnim okolnostima.

Kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na vječni svijet, Ashabi (radiAllahu anhum edžmein) su odlučili da izaberuHalifu prije Poslanikove dženaze (ukopa). Oni su smatrali da je njihova primarna dužnost da izaberu Halifu (vođu vjernika), jer se država nalazila u dosta rizičnoj situaciji kada se moglo desiti da neprijatelji Islama iskoriste konfuziju i neorganizovanost Muslimana za presudan napad. Upravljanje državom je takođe zahtjevalo da Halifa sprovodi kažnjavanje prestupnika ili zadovoljavanje potreba naroda. Prema tome, njima je bilo neophodno (Vadžib) da izaberu Halifu. Na vijest da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na ahiret, većina ljudi je bila pod jakim šokom tuge i bola, a neki od njih su skoro dostigli stepen neuračunljivosti. Neko je morao da preuzme komandu u svoje ruke i uspostavi red u tom haosu osjećanja i zbunjenosti. Ebu Bekr (radiallahu anh), sa svojom zrelošću i postojanošću je sakupio Ashabe i džamiji i glasno rekao:

“O vi časni Poslanikovi drugovi! Ko god od vas je obožavao Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), neka zna da je on preselio na ahiret. A ko god obožava Allaha, neka zna da je Allah vječno živ i da nikad neće umrijeti!”

On je još rekao nekoliko riječi Ashabima da ih urazumi i prizove svijesti. Ipak, kada je čuo da su se Ensarije skupile u jednoj kolibi da izaberu Halifu između sebe, on je poveo sa sobom Omera i Ebu Ubejdu (radiAllahu anhum) i otišao u tu kolibu. Kada su došli tamo, Ebu Bekr im je rekao, “Čuo sam da ste se okupili da izaberete Halifu. Dobro razmislite i izaberite! Halifa mora biti između Kurejša (muhadžira).” Onda je pokazao na Omera i Ebu Ubejdu, i rekao, “Ja vam predlažem jednog od ove dvojice.” Čuvši ovo Omer reče, “Ti si naš Halifa, O Ebu Bekre,” i pruži mu ruku. Na tome su se sve Ensarije složile bez pogovora. Slijedećeg dana Ebu Bekr je došao u džamiju i popeo se na mimber (govornicu).

On je pogledao po okupljenim Muslimanima, i uvidio da Zubejr bin Evvam nije bio među njima. On je poslao nekog da ga dovede i kada je Zubejr došao, on ga upita, “Da li ti imaš išta protiv mog izbora?” Zubejr reče, “O Poslanikov namjesniče! Ja nema ništa protiv toga,” i on pruži ruku na zakletvu pokornosti. Ebu Bekr opet pogleda okolo i vidje da ni Ali (radiallahu anh) nije bio među okupljenima, te je poslao po njega. Kada je Allahov Lav došao, Ebu Bekr mu reče, “Dali ti želiš prigovoriti izboru Muslimana?” Ali, takođe, pruži ruku i reče, “O Poslanikov namjesniče! Ja nemam ništa protiv toga.” Zubejr i Ali su se izvinili što su okasnili na ustoličenje Halife rekavši da nisu znali da se bira Halifa.

Oni su rekli da niko nema više prava na halifat od Ebu Bekra, jer je on Poslanikov drug iz pećine, a Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) ga je odredio I kao Imama tokom vremena dok je bio toliko bolestan da nije mogao više predvoditi džemat. [Zubejr bin Evvam (radiallahu anh) je jedan od deset Ashaba kojima je Allah obećao džennet još za njihova života.” Njegov otac je bio brat od Poslanikove prve supruge Hatidže (radiAllahu anha) a majka mu je bila Poslanikova tetka Safija (radiAllahu anha). On je bio petnaest godina star kada je primio Islam. On je prvi potegao sablju u džihadu, prvi emigrirao u Abesiniju i prvi emigrirao u Medinu. On je učestvovao na vojnim pohodima na Bedru, Uhudu, Hendeku, Hudejbiji, Hajberu, Mekki, Hunejnu, i Taifu. On je takođe učestvovao u osvajanju Egipta. On je imao dosta bogatstva ali je sve to potrošio na Allhovom putu. On je bio na suprotnoj strani u ratu između Alija i Muavije. U tom ratu je i poginuo, jer ga je jedan heretik ubio i odsjekao mu glavu kad je krenuo da se pomiri sa Alijem. Kada je Ali vidio njegovu glavu odmah je odsjekao glavu njegovom ubici. Zubejr je tada je imao 67 godina starosti.]

Imam Muhammed Šafi (rahmetullahi alejh) kaže: “Kada je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) preselio na vječni svijet (ahiret), Ashabi su razmišljali i istraživali, i na kraju ustanovili da niko nije bio superiorniji od Ebu Bekra (radiallahu anh), te su ga zato postavili za svog Halifu (lidera).” Ashabi (radiAllahu anhum) su nesumnjivo željeli da izaberu jednog od trojice da im bude prvi Halifa, a to su bili Ebu Bekr, Ali i Abbas (radiAllahu anhum). Ali i Abbas (radiAllahu anhum) nisu ništa prigovorili na Ebu Bekrov izbor za Halifu. Oni su se složili da je on najpogodniji za tu najodgovorniju poziciju. Da Ebu Bekr (radiallahu anh) nije bio pravedno izabran, Ali i Abbas (radiAllahu nahum) bi se zasigurno pobunili i spriječili njegov Halifat. Dokaz za to je i činjenica da je Ali prigovorio Muaviji (radiallahu anh), jer je smatrao da isti nije imao pravo da bude Halifa. Iako je Muavijina armija bila puno brojnija i nadmoćnija, Ali se nije uplašio nego je otvorio rat protiv njega u kojem su mnogi izginuli. (Prevodilac: Naravno, Ali(radiallahu anh) je u tom slučaju bio u pravu, jer on je prvi izabran za Halifu, a dabome da je njegovo pravo bilo kud i kamo veće od Muavijinog. Ipak njihova borba nije bila iz međusobne mržnje, nego iz principa zasnovanog na boljem načinu doprinosa Islamskoj državi, u čemu su se njih dvojica razišli u mišljenju.)

Na drugoj strani, za njega bi bilo puno lakše da se suprostavio Ebu Bekru (radiallahu anh) jer bi tada imao većinu Ashaba na svojoj strani. To je zato što su ljudi tog vremena imali veću pobožnost i samokontrolu, te se vjerovatno ne bi okrenuli oružjem jedni protiv drugih. Štaviše, Abbas je ponudio Aliju da bude njihov Halifa, ali je on to odbio. Da je on mislio da ima pravo na to on bi to zasigurno i prihvatio. Zubeir i svi sinovi Hašimijskog plemena su bili poznati po svom junaštvu i vojnoj nadmoći, a i drugi Ashabi su bili žarki suporteri Alija (radiallahu anh). Ova idžma [koncenzus] Ashaba povodom izbora Ebu Bekra za prvog halifu je bez sumnje i više nego dovoljan dokaz da je on sa pravom izabran kao prvi Poslanikov namjesnik (halifa). Činjenica da nema nijedne odredbe ili sugestije koja se protivi njegovom izboru, takođe, potvrđuje ispravnost tog izbora. Tvrdnja, da je Ali povio šiju radi spriječavanja smutnje i međubratske borbe je besmislena, jer Hadis kaže, “Najbolje vrijeme je ovo moje vrijeme.” Takvi istinoljubljivi ljudi, kao što su bili Poslanikovi drugovi, ne bi pratili smutnju i pogrešan put pa kada bi im to neko i predložio. (Prevodilac: Allah je izabrao te ljude kao najpoštenije i najčasnije da bi bili suporteri i prijatelji Njegovom Miljeniku, Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem). Allah Mudri im je povjerio da prime Kur'an i cijelu Islamsku vjeru od Poslanika da bi je prenijeli slijedećoj generaciji Muslimana širom svijeta. Da su oni bili sljedbenici smutnje i laži Allah bi zasigurno našao neki drugi narod da proširi Islam na sve strane svijeta.)

Osman bin Abdur~Rahman Ibnis~Salah i Ebul~'Azim Munziri (rahmetullahi alejhim) kažu: Svi Ashabi su bili pravedni ljudi. Absolutna je činjenica da će svi Ashabi ući u Džennet (Raj). To potvrđuje deseti ajet sure El~Hadid koji kaže, “Nisu jednaki oni među koji su trošili imetak i borili se prije osvojenja Mekke, i oni koji su trošili imetke i borili se poslije osvojenja Mekke, prvi su na višem stupnju. A Allah svima obećava divnu nagradu.” To znači da će svi Ashabi biti u Džennetu (Raju). Ovaj ajet ne isključuje one koji nisu imali imetka i nisu se mogli boriti u ratu zbog bolesti ili siromaštva. Svi oni će imati lijepu nagradu od Allaha milostivog. [Navodi se u tefsirima Bejdavija, Husejnija i Mevaqiba da, prema većini mufessira (tumača Kur'ana) ovaj ajet posebno ističe čast Ebu Bekra (radiallahu anh), jer on je bio prvi koji je trošio svoj imetak i borio se na Allahovom putu].

Tvrditi da je Ali (radiallahu anh) prihvatio hadrat Ebu Bekrov Halifat nevoljno, da bi spriječio smutnju,” ustvari vrijeđa ličnost Allahova Lava. (Prevodilac: Ali (radiallahu anh) je dobio taj nadimak zbog neustrašivosti i junaštva u mnogobrojnim ratnim pohodima, koji su često baš njegovom odvažnom borbom donosili sigurnu pobjedu Muslimanima.) Njemu bi bio grijeh da nije rekao istinu u takvoj presudnoj situaciji kada se trebao izabrati prvi Poslanikov namjesnik. Zar onaj koga Allah i Njegov Poslanik vole, da povije kičmu kao slabić i hipokrit, samo da bi se umilio neprijateljima. Stvarno, takvu potvoru može iznijeti samo nenormalna i totalno ignorantna osoba, koja nema blage veze kakav je bio Allahov Lav.

5- Sunni Ulema iz Mevara'un~nehra (rahmetullahi alejhim edžmein) kaže: Proklinjati, grditi trojicu Halifa ili neke od Poslanikovih supruga je nevjerstvo (kufr). Ako osoba kaže da je to dozvoljeno, mora se kazniti.

Šije odgovaraju na ovu fetvu slijedećim argumentima: Komentator knjige ‘Akaid~i~Nasafi’ se ne slaže da je proklinjanje Ebu Bekra i Omera nevjerstvo (kufr). [Knjigu ‘Akaid~i~Nasafijja’ je napisao Omer ibn Muhammed Nasafi (461-537, u Samerkandu). Mnogi učenjaci su napisali komentare o ovoj knjizi. Najpopularniji komentar te knjige je napisao Mesud bin Omer Sad~ad~din~i~Taftazani (722-799, u Samerkandu)]. Autor knjige ‘Džami'ul~usul’ smatra da oni koji proklinju prvu dvojicu Halifa su veliki pokvarenjaci, ali su ipak još uvijek Muslimani. Knjiga ‘Mevakif’ takođe tvrdi istu stvar. [Knjigu ‘Džami'ul~usul’ je napisao Mubarak bin Muhammad Ibn Asir (544-606, u Mosulu). Knjigu ‘Mevakif’ je napisao Kadi Adud Abd~ur~Rahman bin Ahmad. To je vrlo vrijedno djelo o Akaidu (Islamskoj teologiji). Najpoznatiji komentar te knjige je napisao Sejjid Šerif Ali bin Muhammed Džurdžani [740-816, u Širazu]. Imam Muhammad Gazzali (450-505), kaže da nije kufr proklinjati Ebu Bekra i Omera (radiAllahu anhum). Ebul~Hasan Ašari (266-330) kaže da osoba koja obavlja namaz ne može biti nazvana nevjernikom. Prema tome, nazivati nevjernicima one koji proklinju Ashabe, je kontradiktorno knjigama Islamskih učenjaka, Kur'anu i Hadisu.

Imam Rabbani daje slijedeći odgovor: Proklinjati Ebu Bekra i Omera (radiAllahu anhum) jeste nevjerstvo (kufr). Hadisi dokazuju da je to kufr. Imam Tabarani [Sulaiman bin Ahmad, 260-360 (971)] i Imam Hakim [Muhammad bin Abdullah, 321-405 (1014), ] prenose Hadis koji kaže:

“Allah Te'ala je odredio mene za zadnjeg Poslanika, i On je izabrao najbolje od čovječanstva za moje drugove (Ashabe). Između mojih Ashaba, On je odabrao moje vezire, asistente i rodbinu. Ako neko proklete njih, neka i njega proklete Allah, meleki i svi ljudi! Allah Te'ala neće prihvatiti nikakvo dobro djelo od takvih ljudi.”

Hadis koji prenosi Ali ibn Omer Darakutni, kaže:

“Poslije mene, pojavit će se neki posebni ljudi. Ako ih sretnete, ubijte ih! Jer oni su idolopoklonici [nevjernici].” Ali (radiallahu anh) je upitao, “Kako ću ih poznati?” On reče, “Oni će se prikazivati ekstremno odanim prema tebi. Oni će ti pripisivati ono što ti ne priliči. Oni će kritikovati vjerske autoritete (Imame) koji su živjeli prije njih.”

U istoj knjizi Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) kaže: “Ti ljudi će kritikovati (grditi) Ebu Bekra i Omera. Neka je prokletstvo Allaha, meleka i svih ljudi na one koji grde i proklinju moje Ashabe.”

Postoji još dosta sličnih Hadisa, i pošto su većinom dobro poznati, nepotrebno ih je ovdje sve ponavljati.

Proklinjanje dvojice Halifa odražava mržnju prema njima. A neprijateljstvo prema njima je ravna nevjerstvu. Jer Hadis kaže, “Neprijateljstvo prema Ashabima je neprijateljstvo prema meni (Poslaniku). Grditi njih znači grditi mene. A grditi mene znači grditi Allaha.” Prenosi se u Hadisu od Ali bin Hasan ibni Asakira [499-571], “Ljubav prema Ebu Bekru i Omeru je dio vjerovanja (imana). Mržnja prema njima je nevjerstvo (kufr).” Drugi Hadis kaže, “Ako osoba optuži Muslimana sa nevjerovanjem (kufrom), onda ta osoba postaje nevjernik.” Prema tome, ako osoba kaže da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) nevjernici, onda ta osoba sama postaje nevjernikom. Mi znamo zasigurno da su Ebu Bekr i Omer (radiAllahu anhum) bili i ostali vjernici. Oni su dobili radosnu vijest o ulasku u Džennet još za vrijeme Poslanikova života. Prema tome osoba koja smatra njih nevjernicima je ustvari postala sama nevjernikom. Istina je da je gore navedeni Hadis prenešen samo od jedne osobe. Ipak to ukazuje da onaj ko nazove vjernika nevjernikom sam postaje nevjernik. Ipak, osoba koja porekne ovakvo mišljenje (interpretaciju ovog Hadisa) nije nevjernik.

Abdullah bin Mubarak (116-181 (797) je upitan, “Ko je superiorniji; Muavija ili Omer bin Abd~ul~'Aziz?” On je rekao, “Prašina koja je ušla u nos Muavije dok je držao uzde Poslanikova konja, je mnogostruko vrijednija od Omera bin Abd~ul~'Aziza.” Time je on jasno objavio da ništa nije ravno Poslanikovom društvu (sohbetu) pa makar samo i za kratko vrijeme. [Omer bin Abd~ul~'Aziz, osmi Umajjadski halifa, je bio poznat po svojoj velikoj naučevnosti i pobožnosti. On je otrovan 101 godine poslije Hidžre.]. Nema sumnje da su prva dvojica Halifa superiornija svim ostalim Ashabima. Prema tome, pripisivati inferiornost dvojici Halifa u odnosu na ostale Ashabe je ravno nevjerstvu, a da i ne govorimo da se nazivaju nevjernici. U knjizi fetvi po imenu Hulasa, od Tahir bin Ahmad Buharije, se kaže: “Ako osoba porekne Ebu Bekrovo pravo na Halifat, onda time postaje nevjernik. Mekruh (pokudno) je klanjati namaz za osobom koja čini bidat (anti-islamsku novotariju). Ako je ta novotarija u vidu krivovjerja te dovodi do nevjerstva, onda je namaz iza takve osobe nevažeći i zabranjen. Isto važi i za osobu koja poriče Omerov Halifat.” Ako je osoba nevjernika samo zato što ne vjeruje da su Ebu Bekr i Omer zasluženo bili prva dvojica Halifa, onda šta da kažemo za one koji ih čak proklinju i nazivaju nevjernicima. Kada su neki od Sunni učenjaka rekli da ljudi koji proklinju Ebu Bekra i Omera (radiAllahu anhum) nisu nevjernici, oni su mislili na one koji nisu ekstremni u njihovoj nastranjenosti. Prema tome, njihove izjave se ne protive izjavama drugih učenjaka koji drže oprečno mišljenje.

Šitska knjižica, takođe, proklinje i vrijeđa Poslanikovu suprugu Ajšu (radiAllahu anha). Ovi maloumnici zaključuju da se ona treba proklinjati zato što je navodno svjesno ignorisala ajet i hadis. Oni je potvaraju da je svjesno radila protiv 33 ajeta sure El~Ahzab koji kaže: “U kućama svojim ostajite i ljepotu svoju, kao u pred-Islamsko doba, ne pokazujte….!”.

Po njima, ona je prekršila prvo ovu Allahovu naredbu, i to zato da bi išla u rat protiv Alija (radiallahu anh) u bitci po imenu Kamila. A time je prekršila i Poslanikovu zabranu koju je on izjavio u ovom Hadisu: “Onaj ko se bori protiv tebe (Alija), on se ustvari bori protiv mene.” Prema tome, onaj ko se bori protiv Alija (radiallahu anh) se ustvari bori protiv Poslanika (Salllalahu alejhi ve sellem). A onaj ko se bori protiv Poslanika je nesumnjivo nevjernik. Stoga je zbog navedenog neophodno proklinjati i kritikovati Ajšu.”

Imam Rabbani odgovara na ovu gnusnu uvrijedu slijedeće: Kur'anska naredba, “Ostajite u svojim kućama”, ne znači, “Uvijek budite u svojoj kući, bez obzira šta se desilo. Nikada ne izlazite iz kuća.” Činjenica da su neke od Poslanikovih supruga išle na vojne ekspedicije sa njim dokazuje da njihovo tumačenje ovog ajeta nije ispravno. Ovaj ajet je tipičan primjer izjašnjavanja kada se generalnom zabranom ustvari misli samo određene vrste zabrane. Takve izjave nisu absolutne prirode, te je dozvoljeno mudžtehidu da izvede drugo značenje iz ove generalne izjave. Ajša (radiAllahu anha) je nesumnjivo bila vrlo naučevna i mudžtehid. Ebu Musa el~Ašari kaže u Hadisu koji prenosi Imam Tirmizi: “Kad god bi Ashabi željeli da nešto nauče, oni bi pitali Ajšu o tome.” Musa bin Talha kaže, takođe u Tirmiziju: “Ja nisam vidio nikog da govori tako riječito i ubjedljivo kao Ajša.” Na osnovu svog dubokog znanja, Ajša (radiAllahu anha) je shvatila unutrašnje i realno značenje tog ajeta, i pratila objašnjenje koje je dozvoljavalo u određenim situacijama, da napusti privatnost svoje kuće. Realno značenje spomenutog ajeta je ustvari, “Ne napuštajte svoje kuće bez feredže (nikaba).” I sam ajet pri kraju to potvrđuje kada kaže, “Ne pokazujte svoj nakit, kao što su to radile žene prije Islama!” To znači da je dozvoljeno ženama da u odredđenim situaciji napuste svoju kuću pod uslovom da se pokriju velima (hidžabom).

Ajša (radiAllahu anha) nije išla u bitku na kamili da bi ratovala protiv Alija nego da bi povela inicijativu da se zaustavi fitna (smutnja) i sklopi mirovni sporazum. Pa čak i da je išla da ratuje protiv Alija, kao što to historičari interpretiraju, ništa joj se ne može prigovoriti, jer ona je pratila svoj idžtihad. Ona nije išla u taj pohod na Kamilu radi toga što je to samo željela, nego zato što je smatrala da je to bila njena dužnost. Ustvari, ‘Šarh~i~Mevakif’ prenosi od Sejfud~din Ali Amidija (rahmetullahi alejh), da je rat na Kamili i Siffinu bio radi razlika u idžtihadu. Ako mudžtehid napravi grešku u svom idžtihadu, on (ili ona) se ne mogu kriviti radi toga. U 68 ajetu sure El~Enfal se kaže, “Da nije ranije Allahove odredbe, snašla bi vas patnja velika zbog onoga što ste uradili.” Bejdavi objašnjava ovaj ajet ovako: “Allah Te'ala je upisao na Levhi Mahfuz [knjiga, tabla na kojoj su svi događaji (tj. sudbina) ispisani] da neće kažnjavati za ono što nije jasno zabranio ili što se nenamjerno pogriješilo.” Druga stvar je činjenica da je mudžtehidova greška ustvari milost Allahova i Njegova uputa (hidajah). Omer (radiallahu anh) kaže u knjizi, koju je napisao Rezin bin Muavija, jedan od sinova Abdud~dar bin Kusaja, da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: “Ja sam pitao mog Rabba (Allaha) o nesuglasicama koje će se pojaviti među mojim Ashabima poslije mene. Moj Rabb mi je rekao: O Moj voljeni Poslaniče! Tvoji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Neki od njih su blistaviji od drugih, ali svi oni daju svjetlost. Osoba koja bude pratila bilo kojeg od njih će dobiti uputu.” Onda je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: “Moji Ashabi su kao zvijezde na nebu. Kojeg god da pratite dobit će te uputu (hidajet) i vječni spas (selamet).”

Moguće je da Ajša (radiAllahu anha) nije čula za Hadis, “O Ali! Onaj ko se bori protiv tebe, bori se protiv mene.” Ili možda se misli na određenu vrsta borbe protiv Alija. Ili možda se misli na ratove koje je on vodio tokom Asr~i~Saadata.

S ciljem ubjeđivanja čitaoca i pobijanja Sunni učenjaka, autor ove Šitske knjižice kaže: “Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je jednom govorio sa Ibni Umm~i~Mektum, koji je bio potpuno slijep, kada je jedna od Poslanikovih supruga došla blizu njih. Uvrijeđen, Poslanik joj je rekao, “On jeste slijep, ali ti nisi!” U Islamu, ženama je strogo zabranjeno da se pokazuju muškarcima koji im nisu bliski rod. Pa ipak, u Sunni knjigama se navodi kako je Ajša (radiAllahu anha) naslonjena na Poslanikovo rame gledala muškarce kako sviraju i plešu. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) joj je rekao, “Zar se još nisi zadovoljila (nagledala), o Humejra (Ajšin nadimak)?” Mi možemo reći da se ni najbesramniji ljudi ne bi tako ponašali u Poslanikovom prisustvu.”

Imam Rabbani kaže: Ovo razonodno posmatranje plesača se možda desilo prije objave ajeta o obaveznom pokrivanju žena. Na drugoj strani, Poslanikova zabrana njegovim suprugama da gledaju u slijepog ashaba Ibni Mektuma, se desila poslije objave ajeta o pokrivanju žena. Možda ples, koji se ovdje spominje, nije zabranjen; tj, možda je to bio ples koji je dozvoljeno činiti i gledati. Činjenica je, da neki sahih izvještaji pokazuju da se plesalo sa sabljama u samom dvorištu Poslanikove džamije i Medini. Ovakav ratni ples, nije griješan. Samo njegovo obavljanje u dvorištu Poslanikove džamije je dokaz da je takav ples dozvoljen. Pa čak i da je njihovo posmatranje te dotične svirke i plesa bilo poslije objave ajeta o pokrivanju žena, Ajša (radiAllahu anha) je tada bila još uvijek maloljetna. Ona nije bila odgovorna i griješna po Šeriatskim odredbama. Ustvari, Buhari i Muslim navode da je Ajša rekla, “Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je stajao u dovratku njene sobe posmatrajući ples Abesinijskih robova u Mihrabu njegove džamije. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) me je pokrio sa njegovim ogrtačem. I tako sam ja virila kroz otvor na tom ogrtaču i posmatrala njihov ples.”

Treba da nam je jasno da turanje nosa u ponašanje Ashaba, i neoprezno i nepristojno komentarisanje o tome, je najniži vid bezobrazluka koji Musliman može učiniti. Osoba koja se naziva Muslimanom treba voljeti sve Ashabe, prepuštajući njihove razmirice i nesuglasice Allahu Mudrom. Osoba treba da zna da je ljubav prema Ashabima, ustvari znak ljubavi prema Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem). Jer Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Onaj ko voli moje Ashabe, voli ih zbog ljubavi prema meni.” To je jedini put spasa i časti za Muslimane. Imam Muhammed bin Idris Šafi (rahmetullahi alejh) kaže, “Pošto je Allah Te'ala sačuvao naše ruke od njihove krvi, onda i mi trebamo sačuvati svoje jezike od njihova vrijeđanja.” Omer bin Abdul~'Aziz je takođe dao sličnu izjavu.

Pa ipak, neki ljudi govore ružno o Ashabima. Oni su se toliko drznuli da ih čak i vrijeđaju i proklinju, iako su te ličnosti najsuperiorniji predstavnici Islama. Prema tome, neophodno je da Islamski učenjaci odgovore na ovakva neosnovana i pogrešna potvaranja, koja neki ljudi, na svoju vlastitu propast, iznose protiv Ashaba. Zbog toga je ovaj fakir (Imam Rabbani) odlučio da napiše ovaj dokumenat kao odgovor na taj nerazumni napad na ugled i čast Ashaba. Ja Rabbi (O moj Gospodaru)! Nemoj nas kazniti za ono što smo zaboravili ili pogriješili! Ovo je kraj odgovora, koji je ovaj fakir, pod sretnim okolnostima, imao priliku da napiše, sa ciljem pobijanja Šitske knjižice koja demantuje fetvu Hanefi uleme iz Transkosanije protiv Šija koji grde i proklinju Ashabe. Neka nam Allah Milostivi ispuni srca ljubavlju prema Njegovoj vjeri! Neka nam Allah takođe podari uspjeh na putu Njegovog miljenika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem)! Amin.

Slijedeći tekst je trideset šesto pismo u drugoj knjizi pod imenom ‘Mektubat’, koju je napisao hadrat Šejh Muhammed Masum bin Ahmed Faruqi (kuddise sirruh), u Sirhindu. Dotični Šejh je ustvari sin i glavni halifa* Imam Rabbanija. [*Halifa u Tesavvufu znači duhovni namjesnik ili nasljednik.] Ovo pismo ustvari odgovara na razna, njemu postavljena, pitanja. Mislimo da je pogodno da ovdje uključimo i jedan njegov odgovor u tom pismu pošto je vezan za razilaženje između Šija i Sunnija:

Pitanje: U knizi ‘Šarh~i~Divan~i~kutub~i~tevarih’ se navodi slijedeće: “Kada je hadrat Ali (karramAllahu vedžheh) saznao da su neki ljudi gajili mržnju prema njemu, on je počeo iznositi kletve protiv pet osoba uključujući i Muaviju (radiallahu anh) poslije svih pet vakata Namaza. Kad su tih petorica čuli o toj njegovoj praksi, oni su, takođe, počeli da poslije svakog Namaza proklinju pet osoba, tj, hadrat Aliju, hadrat Hasana, hadrat Husejna, hadrat Abdullah ibni Abbasa i Malik~i~Edždera (radiAllahu anhum edžmein). Ustvari, Umajjadske halife su proširile ovu opaku praksu širom svoje kraljevine. Na hutbama u džamijama su obavezno recitovali kletve na Ehli Bejt. Ova praksa je ukinuta tek u vrijeme halifata hadrat Omer bin Abdul~'Aziza (rahmetullahi alejh). Omer bin Abdul~'Aziz je poništio ovaj obavezni dio tadašnje hutbe i umjesto nje proučio 90 ajet sure En~Nahl: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, i da se čini dobro…” Moje pitanje je, da li se, gore navedeno, stvarno desilo ili ne?

Šejh Muhammed Masum odgovara: Hadrat Ali (karramAllahu vedžheh), koji je bio rahmet (milost) od glave do pete, nikada nije prokleo nijednog Muslimana, a kamoli da je proklinjao Ashabe našeg Poslanika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), a posebno Muaviju (radiallahu anh), za kojeg se Poslanik mnogo puta molio tražeći Allahov blagoslov za njega. Hadrat Ali je rekao o onima koji su stali na Muavijini stranu, “Naša braća se nisu složila sa nama. Oni nisu nevjernici niti griješnici. Oni su postupili po svom idžtihadu.” Ova njegova izjava, uklanja bilo kakvu sugestiju o njihovom kufru (nevjerstvu) i griješnosti. Zašto bi ih on, onda proklinjao, ako je imao ovakvo mišljenje o njima? Islamski ibadet (Bogoslužje) ne sadrži u sebi nikakav akt koji se osniva na proklinjanju i vrijeđanju bilo koga, pa makar to bio i najgori nevjernik. Pošto je općepoznato da se poslije namaza treba tražiti oprost i Allahovi blagoslovi, zašto bi Ali umjesto takvih plemenitih i propisanih akcija, odlučio da ih zamjeni proklinjanjem i vrijeđanjem Muslimana koji su se razišli sa njim u mišljenju, samo da bi udovoljio ličnoj mržnji i netrpeljivosti.

Pa ovi ljudi prikazuju hadrat Alija, koji je dostigao stupanj Fene (duhovni stupanj u Tesavvufu u kojem vjernik zaboravi sve pa čak i sebe, bijavši svjestan samo Allaha Plemenitoga) i kraj Itminana (stadijum na kojem Nefs postane potpuno oslobođen svake strasti i negativnosti), kao da je on rob svojih strasti i negativnih osobina njegove uobrazilje. Nefs (ego) je taj koji se suprostavlja pravilima Islama, i Nefs je taj koji je ponosan na svoj uspjeh bilo u ovosvjetskim ili onosvjetskim naporima. Allah mu oplemenio lice, hadrat Ali je dostigao stupanj Fena fi~Allah i Muhabbat~i~Resulillah (ljubav prema Allahovom Poslaniku), žrtvujući sve što mu je Allah dao za Poslanikovu misiju. Zašto bi se on spuštao na stupanj ponašanja koji doliči robovima svojih niskih strasti, upuštajući se u nešto što nema nikakve nagrade kod Allaha nego ustvari pokuđenost. Na kraju krajeva, njegova izjava da su oni bili protivni njegovom idžtihadu a ne njemu kao ličnosti, koju je Poslanik u mnogim hadisima pohvalio i istakao posebnim vrlinama, dovoljno dokazuje da on nije imao neprijateljska osjećanja prema njima. Istina je ustvari, da ratovi među njima nisu dolazili od međusobne mržnje i netrpeljivosti, nego zbog nesuglasica u vezi mišljenja šta je bilo najbolje za Islamsku državu u tom periodu. Njihova nesuglasica je dolazila od prirodnog i normalnog razilaženja u shvatanju i objašnjavanju pravila, koja je Poslanik ostavio Ashabima u emanet. Nema mjesta ni razloga kritikovanju i kuđenju bilo koje strane u ovim nesuglasicama, jer svi su imali nijet da učine šta je najbolje za Islamski ummet.

Ako nema mjesta kuđenju, onda pogotovo nema mjesta proklinjanju. Da je proklinjanje od ikakve koristi vjernicima, onda bi Allah i Njegov Poslanik naredili da se proklinje Satana, Ebu Džehil, Ebu Leheb i drugi najljući protivnici Islama, koji su umrli boreći se da uguše Islam i ponize Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem). Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao:

“Ako osoba proklete Satanu (Šejtana), on (Satana) će reći, ‘Ja sam već proklet. Tvoja kletva mi neće ništa više nauditi’. Ako osoba, pak, zavapi, “Ja Rabbi (o moj Gospodaru)! Zaštiti me od Satane’, on (Satana) će reći, ‘Ti si mi slomio kičmu.'”

Pa kad je takav slučaj sa Satanom, šta da kažemo o proklinjanju ljudi, koji su bili vjernici i žrtvovali sve na Allahovom putu, i to proklinjanje samo zato što se nisu složili sa nečijim mišljenjem? Prema tome, ovakva lažna potvaranja na Alija (da mu Allah oplemeni lice) su ustvari vrijeđanje njegove uzvišene i plemenite ličnosti. Na drugoj strani, tvrditi da je hadrat Muavija (radiallahu anh) počeo zauzvrat da proklinje hadrat Alija, hadrat Hasana, hadrat Husejna, i druge (radiAllahu anhum edžmein) bi značilo lažno potvaranje hadrat Muavije sa tako niskim i negativnim osobinama.

Vi pitate, “Da li se ovo stvarno desilo? Ako jeste, zašto onda ne bi bilo normalno proklinjati Muaviju i one sa njim? A ako se to nije stvarno desilo, zašto knjiga koja je Tefsir od Keš~šaf (Šarh~i~Divan~i~kutub~i~tevarih) navodi takve informacije?”

Naš odgovor je slijedeće: Ne, to se nije desilo. Prema Mehzebu Ehli Sunneh vel Džem'ah (Učenjacima Sunni Muslimana), nije dozvoljeno govoriti ružno o hadrat Muaviji (radiallahu anh). Gore navedena potvora je namjenjena da ga ponizi i diskredituje. Štaviše, ne postoji pouzdan dokumenat koji potvrđuje da se takvo uzajamno proklinjanje stvarno desilo. Historičari to navode ali njihovi dokumenti nisu od vjerske autentičnosti, te se ne mogu uzeti kao dokaz za istinitost ili neistinitost bilo čega?

Naša vjera nije zasnovana na historijskim spekulacijama i teorijama. U vezi ovih događanja moraju se uzeti mišljenje i izjave Imam Ebu Hanife i njegovih Ashaba (drugova); a ne izjave istoričara ili prepričavanja zapisana u Keš~šafu. U spomenutoj knjizi ‘Keš~šaf’ se čak i ne spominju imena Alija i Muavije a kamoli da su se uzajamno proklinjali. Keš~šaf je pouzdana knjiga ali ne sadrži nikakve informacije koje sugeriraju da su Ali i Muavija proklinjali jedan drugog. Prema tome, ne vidim razloga da mi tražimo neko usaglašavajuće mišljenje o pisanju Keš~šafa i njegovog očito nepouzdanog Tefsira (komentara). Istina je, da su neke Halife Umajjadske dinastije proklinjale Ehli Bejt na hutbama (govorima na obaveznom džuma namazu) tokom mnogih godina. Omer bin Abdul~'Aziz je dokinuo tu ogavnu praksu.

Da mu Allah Te'ala podari ogromnu nagradu za taj njegov trud! Ipak, Muavija, koji je bio prvi Umajjadski halifa, je iznimka, jer je on bio Ashab i nema nijednog pouzdanog dokaza da je on proklinjao bilo koga. Proklinjanje i neprijateljstvo prema Muaviji (radiallahu anh) bi podrazumijevala proklinjanje i neprijateljstvo prema mnogim Ashabima koji su podržavali njegovo mišljenje u dotičnim ratovima i nesuglasicama. Neki od njegovih istomišljenika su bili među Ašara Mubašara (deset Ashaba kojim je Poslanik obećao ulazak u Džennet poslije smrti još za njihova života na ovom svijetu). Dalje, proklinjanje i neprijateljstvo prema ovim najistaknutijim Ashabima bi značilo neprihvatanje vjerskih informacija, koje su oni proslijedili kasnijim pokoljenjima, a to nijedan razuman Musliman ne bi prihvatio.

Gospodine! Ja ću vam objasniti dva Mezheba (škole mišljenja) povodom ovog problema. Riječ Ehli Sunneh, i riječ onih drugih. Ti drugi govore ružno o prvoj trojici Halifa i Muaviji i onima koji su ga podržavali. Oni ih čak i proklinju. Oni kažu da su, poslije našeg Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), sve Ashabe, osim nekoliko izuzetaka, postali murtedi (apostati) tj, napustili Islam. Prema Ehli Sunni (Sunnijma), Ashabi (drugovi) našeg vođe Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem), se mogu spominjati lijepim i pohvalnim riječima. Nijedan od njih nije bio pokvaren ili zao. Hadis kaže, “Onaj koji voli njih (Ashabe), voli ih zato što voli mene. Onaj ko mrzi njih, mrzi i mene.” Mi moramo, stoga, shvatiti da su bitke i nesuglasice među njima bile sa ispravnim i dobrim nijetom (namjerom) i posljedica različitog idžtihada (mišljenja). Mi ne smijemo pripisivati te njihove nesuglasice niskim ljudskim manama i strastima, koje su inherentne ljudskom Nefsu.

Imam Jahja bin Šaraf Nevevi [631-676 (C.E. 1274), u Damasku] navodi u svom objašnjenju Muslimovog ‘Sahiha’, da su se plemeniti Ashabi razišli u tri grupe u vremenu ratova koji su se desili tokom halifata hadrat Alija (radiallahu anh). Jedni od njih su idžtihadom došli do zaključka da je Imam Ali (radiallahu anh) bio u pravu, te je stoga, bio vadžib za njih da ga podrže u toj situaciji. Druga skupina je, pak, svojim idžtihadom došla do zaključka da su oni koji su se usprotivili hadrat Aliji (radillahu anh) bili ispravni, te je stoga za njih bio vadžib da stanu protiv njegova mišljenja.

Treća skupina svojim idžtihadom nije bila sigurna ko je ispravan, te su ostali neutralni u cijeloj stvari. Kako vidimo svi su oni pratili svoj idžtihad. Prema tome, pogrešno je kritikovati bilo koju grupu. Ipak, hadrat Ali i oni koji su ga podržali u njegovom idžtihadu su bili ispravni. Oni koji su bili protivni njegovom idžtihadu su pogriješili u svom idžtihadu. Pa ipak, njihova greška u idžtihadu ne daje pravo nikom da ih kritikuje ili proklinje.

Jer mudžtehid koji pogriješi u svom idžtihadu dobija jedan sevab, a mudžtehid koji pogodi ispravno riješenje u svom idžtihadu dobija deset sevaba, a svi Ashabi su bili mudžtehidi. Imam Šafi (rahmatullahi alejh) kaže, ‘Pošto nas je Allah spasio prolivanja njihove krvi, onda i mi treba da spasimo naše jezike od narušavanja njihova ugleda.” Ova vrlo vrijedna izjava je savjet da nije dobro čak da koristimo riječ ‘pogrešan’ kada govorimo o njihovom neispravnom idžtihadu, i da treba da govorimo o njihovim greškama sa poštovanjem i simpatijom. Sve ovo ukazuje da osoba koja ne voli i proklinje Muaviju (radiallahu anh) ne može pripadati džematu Ehli Sunneh. Ako neka osoba ne mrzi trojicu prvih Halifa, ali mrzi hadrat Muaviju zato što se borio protiv hadrat Alija, ona nije ni Sunni ni Šija, jer Šije mrze svakog ko voli trojicu prvih Halifa. Takva osoba prati neki treći put o kojem nema nikakva dokaza da vodi u Džennet, te je stoga vrlo rizičan po vječnu sreću.

Ako još uvijek imate nekih sumnji u vezi nesuglasica među Ashabima, preporučuijem vam čitanje pouzdanih Sunni knjiga o itikadu (Islamskom vjerovanju), koje detaljno iznose podatke o svakom pojedinačnom predmetu. Ovo je kraj prevoda tog pisma iz Mektubata.

Ne treba vjerovati nekim zlonamjernim potvaranjima nerazumnih ljudi, koji svoju mentalnu bolest smatraju ljubavlju i lojalnosti Ehli Bejtu. Da završimo sa ovom knjižicom napomenuvši vrijednost i plemenitost Ehli Bejta (radiAllahu anhum): 33 ajet sure El~Ahzab kaže,

“O Ehlil~bejt! Allah Te'ala samo želi da otkloni svaku manu od vas.”

Većina Mufassira (učenjaka koji su specijalizovani za tumačenje Kur'ana) se slaže, da je ovaj ajet došao za hadrat Alija, Fatimu, Hasana i Husejna (radiAllahu anhum edžmein). Ajša (radiAllahu anha) je, takođe, takvog mišljenja. Druga skupina učenjaka smatra da je ovaj ajet objavljen u vezi Poslanikovih plemenitih supruga (radiAllahu anhuma). Jer ajet, koji dolazi poslije ovoga, se direktno obraća Poslanikovim suprugama. Ebu Said Hudri kaže u knjizi ‘Musnad’, od Ahmad bin Hanbal [164-241 (C.E. 855), u Bagdadu]: “Ovaj ajet je došao u vezi Resulullaha, Alije, Fatime, Hasana i Husejna (alejhimus selam). Ovih petoro se nazivaju ‘Ehli aba’, što znači ‘oni ispod ogrtača’. Prema Ahmed bin Muhammed Selebiju [427 (C.E. 1036), u Nišapur], riječ ‘Ehli~bejt’ u ovom ajetu se odnosi na ‘Sinove Hašimija’. A riječ ‘ridžs’ u istom ajetu znači ‘griješiti’, ‘imati sumnje o principima vjerovanja’. Stoga, ovi Hašimiti neće nikad ući u Pakao (Džehenem) zato što je Allah obećao da će otkloniti svaki ‘grijeh’ tj, ‘sumnju u vjerovanju’ od ovih ljudi. Sad ibni Ebi Vekkas (radiallahu anh), je jedan od Ašara mubaš~šara. On je bio sedma osoba koja je primila Islam. Učestvovao je u svim ratnim pohodima. On je bio prvi strelac koji je odapeo strelu u ime Allaha. On je takođe bio komandant Islamske armije koja je porazila Perzijsku magijsku vojsku. On je rekao: “Kada je Allah objavio 61 ajet sure Ali Imran, koji kaže:

“Hodite; Pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo proklestvo na one koji neistinu govore prizvati!”, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) je pozvao Alija, Fatimu, Hasana i Husejna (alejhimus selam), i rekao, “Ja Rabbi! Ovo je moj Ehli Bejt (porodica).”

Musavvir bin Mahrama (radiallahu anh), prenosi da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Fatima (radiAllahu anha) je dio mene. Ko nju povrijedi, povrijedio je mene.” [Fatima blagoslovljena je imala 13 godina kada je obavila Hidžru, a sa petnaest se udala za Alija (radiallahu anh), koji je tada imao 25 godina starosti. Ona, Allah je blagoslovio, je preselila na vječni svijet u jedanaestoj godine poslije Hidžre, samo šest mjeseci poslije Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem)].

Ebu Hurejra (radiallahu anh), koji je uvijek bio blizu Poslanika, kaže: “Bio sam sa Poslanikom kada je Hasan došao kod njega. Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) zavapi, “Ja Rabbi! Ja volim ovog mog unuka, molim Te da ga i Ti voliš a i one koji njega vole!”

Enes bin Malik, koji je služio Poslanika deset godina, kaže, “Niko nije ličio na Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) više od Hasana (radiallahu anh).” Drugom prilikom on je rekao, “Husejn (radiallahu anh) je takođe ličio puno na Poslanika.” Zejd bin Erkam, prenosi da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Ja vam ostavljam dvije stvari poslije mene. Ako ih se budete držali nikad nećete skrenuti sa Pravog Puta. Prva od njih je veća od druge. Prva je Kur'an el~Kerim, koja je kao jaki konopac koji se proteže od Neba do zemlje. Druga je moj Ehli Bejt. Ove dvije stvari idu nerazdvojno. Onaj ko njih napusti, napustio je moj put.” U drugom Hadisu, koji opet prenosi Zejd bin Erkam, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) kaže, “Boriti se protiv Alija, Fatime, Hasana i Husejna, znači boriti se protiv mene. Biti u miru i ljubavi sa njima znači potpuno se predati meni.”

Džemi’ bin Omer (radiallahu anh) prenosi: “Moj amidža i ja smo pitali Ajšu (radiAllahu anha) koga je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) najviše volio. ” Ona nam odgovori: “Fatimu (radiAllahu anha).” Kad smo je upitali kojeg čovjeka je volio najviše, ona nam reče da je volio najviše Fatiminog muža [Alija (radiallahu anh)].

Abdullah ibni Omer (radiallahu anh), kaže da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Hasan i Husejn su moja dva miomirisa na ovom svijetu”. Ali (radiallahu anh) kaže: “Hasan je imao identičan gornji dio Poslanikova tijela a Husejn je imao identičan donji dio Poslanikova tijela.” Abdullah ibni Abbas (radiallahu anh), prenosi da je Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) jednom držao Hasana na svojim blagoslovljenim ramenima. Neko ih je vidio i rekao, “O Hasane! Na kako dobro mjesto si se posjeo.” Na ovo Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) odgovori, “Kako je samo dobra osoba koja sjedi na mojim ramenima!”

Ajša (radiAllahu anha) je kćerka prvog halife Ebu Bekra es~Siddiqa. Po Allahovoj komandi se udala za Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) kada je imala šest godina starosti, a svadbena ceremonija je obavljena godinu dana poslije Hidžre kad je imala devet godina. Allah je hvali i svjedoći njenu čestitost u Kur'anu. Ona je bila natprosječno inteligentna i vrlo riječita, što je bio jedan od glavnih razloga što se tako mlada udala za Poslanika, jer su hiljade Islamskih regulacija posebno onih o ženama, proslijeđene preko njene memorije i učevnosti. Ona je prenijela preko hiljadu Hadisa. Kada je imala osamnaest godina, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) se preselio na vječni svijet.

Ona je preselila na vječni svijet u Medini, 57 godina poslije Hidžre, kad je imala 65 godina starosti. Ona je bila tetka Abdullahu bin Zubejru (radiallahu anh). Ona kaže da su se iz ogromne ljubavi Ashabi utrkivali da donesu kakav dar Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem); i to bi se najčešće dešavalo kada bi Poslanik bio kod nje. Same supruge Poslanika su se podjelile u dva društva. Hafsa, Safijja i Sevda su bile sa Ajšom. Druga grupa se sačinjavala od Ummi Seleme, Zejneb bint Džaš i drugih. Jednom je ova druga grupa poslala Ummi Seleme kod Resulullaha (sallallahu alejhi ve sellem) sa zahtjevom: “Molimo te da kažeš svojim Ashabima da ako žele da ti donesu kakav dar da to odnesu u kuću one žene sa kojom se tada zadesiš!” Povodom ovoga, Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) je rekao, “Nemoj te me povrijediti zbog Ajše! Doista, Džibril (alejhi selam) mi dolazi samo dok sam u njenoj postelji.” Zažalivši što je to rekla, Ummi Seleme se pokaja i zatraži od Allaha da joj oprosti. Ali druge supruge su onda poslale Fatimu (radiAllahu anha) sa istim zahtjevom. Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) joj je rekao: “O moja kćeri! Zar nećeš voljeti onoga kog ja volim?” Kada je Fatima (alejha selam) odgovorila, “Naravno, da hoću,” Resulullah (sallallahu alejhi ve sellem) joj odgovori, “Onda, voli Ajšu!” Ajša (radiAllahu anha) kaže, “Među Poslanikovim suprugama, hadrat Hatidža el~Kubra (Allah joj najljepši Dženet podario), je bila ta kojoj sam ja najviše zavidjela, priželjkivajući da sam bila na njenom mjestu. Iako je odavno preselila na vječni svijet, Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) bi je često spominjao. Kad god bi zaklao kurbana poslao bi dio mesa njenim rođacima. Jednom sam ga upitala zašto je toliko spominje kao da mu Allah nij

e dao nijednu drugu suprugu. Poslanik (blagoslovljen neka je on) je odgovorio: “Jeste, Allah mi je podario druge supruge, ali ipak ona je bila tako dobra, i tako …., (on bi je onda nekoliko minuta hvalio najljepšim atributima) a kroz nju mi je Allah podario i potomstvo!” Naš Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) nije oženio nijednu drugu suprugu dok je ona bila živa. Ona je imala 40 godina kada se udala za Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem), koji je tada imao 25 godina. Ona je preselila na vječni svijet u Mekki, u blagoslovljenom mjesecu ramadanu, tri godine prije Hidžre. Godinu dana poslije njene smrti Allah je naredio Poslaniku (sallallahu alejhi ve sellem) da oženi hadrat Ajšu.

Abdullah ibni Abbas je prenio od Poslanika (sallallahu alejhi ve sellem) da je rekao, “Abbas je od mene, i ja sam od Abbasa.” [Abbas (radiallahu anh) je bio zarobljen u bitci na Bedru. Poslije toga je primio Islam. On je bio brat Poslanikova blagoslovljenog oca Abdullaha, tj, njegov amidža. On je učestvovao u osvojenju Mekke i bitci na Hunejnu. On je bio visok, svijetlog tena, i vrlo naočit (kao i Poslanikov blagoslovljeni otac). On je preselio na vječni svijet 32 godine poslije Hidžre, kada mu je bilo 88 godina. Njegov kabur je u greblju ‘Džennetul Baki’, u Medini odmah do Poslanikove džamije]. Drugi Hadis, koji je prenio Abbas (radiallahu anh) kaže da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao, “Volite Allaha Uzvišenog, koji vam šalje mnoge Svoje blagodati. Kao što volite Allaha volite i mene, a kao što volite mene volite i moj Ehli Bejt!”

Ebu Zer Džifari, [peti po redu koji je primio Islam. Preselio na vječni svijet u selu Rabda blizu Medine u 32 godini poslije Hidžre], prenosi da je Poslanik (sallallahu alejhi ve sellem) rekao: “Znajte da je moj Ehli Bejt među vama kao Nuhova Arka. Kao što su se spasili oni koji su bili na toj Nuhovoj Arki, tako isto osoba koja voli moj Ehli Bejt će se spasiti. Onaj ko se okrene od njih, završit će u propasti.”

Ovo je kraj knjige ‘Radd~i~Ravafid’, koju je napisao el~Kutbul Hakkani el~Gavsu Samedani Imami Rabbani el~Mudžaddidi Elfi Sani Ahmed el~Farukijj (rahmatullahi alejh)”.

Ilahi! (O moj Bože!) Za hatur Fatiminog potomstva, učini da moje posljednje riječi budu kelima tevhid (LA ILAHE ILLALAH MUHAMMEDUR RESULULLAH)! Bilo da odbiješ ili primiš moju molbu, ja ću se opet uhvatiti za skute Ehli Bejta.

Ja Rabbi! Za hatur Tvog Miljenika Muhammeda (sallallahu alejhi ve sellem) i njegova Ehli Bejta (radiAllahu anhum edžemin), oprosti Imam Rabbaniju i njegovim roditeljima! Za radi Tvoje ljubavi prema Tvom Miljeniku (sallallahu alejhi ve sellem), podari im svako dobro i blagodat od Sebe! Predaj naše dove i selame Tvom i našem Miljeniku (sallallahu alejhi ve sellem) i njegovom Ehli Bejtu, i podari im neopisivu ljepotu, hajr i berekat samo onakav kakav dolikuje Tvojoj Veličini i Veličanstvu, i onoliko koliko ima Tvojih stvorenja i onoliko koliko je težak Tvoj Arš.

Ja Rabbi! Oprosti meni i mojim roditeljima, i svim vjernicima i vjernicama, a posebno mojim Bošnjacima.

Ja Rabbi! Smiluj nam se kada pokleknemo i spasi nas zla koje je u nama i oko nas. Amin! VEL HAMDULILLAHI RABBIL ‘ALEMIN. VES SALATU VES SELAMU ‘ALA SEJJIDINA MUHAMMEDIN VE ‘ALA ALIHI VE SAHBIHI EDŽMEIN!

(autor: Imam Rabbani Ahmed Sirhindi)

*************************************************************

Knjigu ‘Radd~i~Ravafid’, od hadrat Imam~i~Rabbanija Ahmed Faruqi Sirhindija, je preveo na arapski Šah Velijullah Dehlevi, Indijski učenjak, i taj prevod je tiskan u Indiji. Ovo Arapsko izdanje je pretiskano u Istanbulu gdje je prevedeno i na ovu Englesku verziju (a tako I na ovu Bosansku verziju).

*************************************************************

[Islamski velikani su napisali mnoge knjige nudeći dokaze da su Šije skrenule sa Pravog Puta a pogotovo sekta među njima po imenu Ravafid, koja je svojim ekstremnim vjerovanjem potpuno izišla iz okvira Islama; pa čak se trudi da uništi Islam. Imena nekih od knjiga se nalaze ispod kao vodić onima koji žele podrobnije i obimnije istraživanje ovog predmeta. Sa željom da naša braća koja nisu otišla daleko kao Ravafidije, a nazivaju se Šijama shvate razliku između fanatičnih bezumnika i Sunni Muslimana, molim Allaha da ih uputi da pročitaju ove knjige i da se povrate na Put Istine. Samo na Putu Istine insan može postići vječnu sreću na ovom i drugom svijetu.

Knjige koje sadrže uputu i istinu o Šijama i njihovim vjerovanjima, kojim se odvajaju od većine Muslimana, se mogu naći pod donjim nazivima:

1- Knjigu ‘Ibtal~ul~Manhadž~il batil’ je napisao Fadl bin Ruzbahan. Ona je odgovor na knjigu ‘Minhadžul Kerama’ od Šijskog učenjaka Ibnul~Mutahhira, i nudi dokumentovane argumente pobijajući pogrešna shvatanja i izjave ovog Šije. On ju je napisao u Išfahanu 852 poslije Hidžre.

2- Knjigu ‘Nuzhat~ul~isna ašarijja’, je napisao Mirza Ahmad bin Abdur~Rahim Hindi. Knjiga sadrži dosta informacija o Šijama. Autor knjige je preselio na vječni svijet 1255 [1839].

3- Knjigu ‘Raddu~alal~imamijja’ je napisao Ali bin Muhammad Suvajdi Bagdadi. On je bio Šafi učenjak. Preselio na ahiret u Damasku 1237 [1822].

4- Knjigu ‘Tuhfa~i isna ašarijja fi radd~ir~ravafid’ je napisao na Perzijskom Šah Abdul~'Aziz Dehlavi. On je preselio na ahiret 1239 [1824]. Njegov Arapski prevod je skupio Šukri Alusi i tiskao je pod imenom ‘Muhtasari Tuhfa’ u Bagdadu, i njena kopija se pretiskala u Istanbulu 1976g.

5- Imam Rabbani (rahmetullahi alejh) objašnjava superiornost Ashaba i pobija Šijske tvrdnje kroz cijeli njegov famozni ‘Mektubat’.

6- Knjigu ‘Milal~Nihal’ je napisao Šihristani (rahmetullahi alejh) u kojoj se detaljno opisuje Šijski pravac i odgovara na njihove spekulacije. Ta knjiga je prevedena na Turski, Engleski, Francuski i Latinski jezik.

7- Knjigu Sava'iqul muhriqa’ je napisao veliki učenjak Ibni Hadžar Hajtemi (rahmetullahi alejh). U toj knjizi on rešeta Šije sa Kur'anskim i Hadiskim zrnima, ne ostavljajući prostora za njihovu kontraofanzivu.

8- Šah Velijjullah Dehlavi (rahmetullahi alejh) pobija Šije sa vrlo jakim dokumentima i hvali hadrat Muaviju u svojoj knjizi ‘Izalat~ul~hafa an hilafat~ul~hulafa’. Ta knjiga je tiskana u Perzijskom jeziku u Pakistanu 1392 [1972] zajedno sa Urdu prevodom. Knjiga ima dva toma.]

Ovo su samo neke od knjiga koje govore o razlikama između Sunnija i Šija, a oni koji žele više od ovoga lako će ih naći po Islamskim univerzitetima širom svijeta.

K R A J

“Gospodaru naš upotpuni nam naše svjetlo i oprosti nam. Doista si Ti onaj koji sve može.”

Ebu Irfan el~Bosni

Kada je u pitanju stav Islamskih učenjaka in šerijatski propis po pitanju šiija, kaže imam Buharija rahmetullahi alejhi : “Svejedno mi je da li klanjao za džehmijom ili rafidijom-šiijom, ili klanjao za židovom ili kršćaninom! Njima se ne naziva selam, niti ih je dozvoljeno posjećivati, niti je dozvoljeno ženiti njihove žene, njihovo svjedočenje se ne prihvata, niti je dozvoljeno jesti meso od njih (koje oni zakolju).” (Halku ef alil-ibad, imam Buharija 125)
Imam Šafija, Allah mu se smilovao kaže: “Od sljedbenika zablude nisam vidio ljude koji više lažu od rafidija-šiija! (Šerh usulu itiqad Ehli sunnet, imam El-Lalikai, 2811)
Imam Malik rahmetullahi alejhi rekao je komentarišući 29 ajet sure el-Feth: “Rafidije (šiije) koje mrze ashabe su nevjernici, jer ashabi razljućuju rafidije, a onaj ko mrzi ashabe je nevjernik, shodno ovom ajetu!” 
 
Kaže imam Kurtubi u svom tefsiru: “Lijepo li je rekao Imam Malik u svom komentaru, i pogodio je tumačenje ovog ajeta, jer ko bude umanjio vrijednost samo jednog ashaba, ili ga bude uvrijedio, on je odbacio ono što je došlo od Gospodara svjetova i poništio je Šerijat muslimana.”
Takođe kaže imam Malik Allah mu se smilovao: “Onaj ko psuje ashabe Allahovog Poslanika s.a.w.s. ne zaslužuje ime musliman! (El-Hallal, u svome dijelu “Es-sunne”)
Došlo je u “Kitabu sunne” da je rekao imam Ahmed ibn Hanbel o rafidijama: “Oni se odriču ashaba Muhammeda s.a.w.s., psuju ih, umanjuju njihovu vrijednost i zasluge, te proglašavaju sve ashabe nevjernicima osim četvorice: Alije ibn Ebi Taliba, Ammar ibn Jasira, Mikdad ibn Esveda, i Selman El-Farisija. Nemaju rafidije nikakvog udjela u Islamu!”
Rekao je imam hafiz Abdurahman El-Mehdi koji je umro 198 g. po hidžri: “Rafidije i džehmije su dva posebna naroda, i uopšte ne pripadaju Ummetu Muhammeda s.a.w.s.! (Buharija)
Muhammed ibn Jusuf 212 g. po hidžri je rekao: “Čuo sam čovjeka koji je pitao ovoga učenjaka – “šta je sa onim koji psuje Ebu-Bekra?” Pa je odgovorio: On je nevjernik! Takvome se ne klanja dženaza, i nemojte ga ni dirati rukama svojim! Podignite ga pomoću drveća, pa ga tako zakopajte u rupu!  
 
Kaže Ebu Muhammed Abdullah ibni Muslim ibnu Kutejbe, koji je umro 276 g. po hidžri: “Pretjerivanje rafidija u ljubavi prema Aliji r.a. koje se ispoljava davanjem prednosti njemu nad onima kojima je sam Muhammed s.a.w.s. davao prednost nad njim, zatim njihova tvrdnja da Alija r.a. dijeli poslanstvo sa Poslanikom s.a.w.s. (jer jasno kažu da je Džibril a.s. pogriješio u donošenju objave, i da je trebao donijeti Aliji r.a. a ne Muhammedu s.a.w.s.), zatim tvrdnja da njihovi imami znaju gajb – sve to u sebi sadrži kufr (nevjerstvo) i laž, veliko neznanje i glupost!  
 
Poznato je da kršćani na tvrdnje da je Biblija izmijenjena, uzvraćaju tvrdnjom šiija da je i Kur’an izmijenjen. Kaže ibn Hazm El-Andalusi: “Što se tiče ovih tvrdnji kršćana, treba znati da šiije nisu muslimani! Oni su sekta koja se pojavila 25 g. nakon smrti Poslanika s.a.w.s. i to je grupacija koja ide putem židova i kršćana u laži i nevjerstvu.” (Ibn Hazm, El-Fisal, 2/213)
Šejhul Islam Ibn Tejmijje proglasio je djelima kufra: psovanje ashaba, vjerovanje da je Kur’an manjkav i izmijenjen, vjerovanje da imami znaju gajb (nevidljivo, budućnost), a onoga ko to čini i pored toga što su do njega došli jasni dokazi i istina – tekfirio je (proglašavao nevjernikom).
Salahudin Ejjubi je, kad je odbacio krstaške ratove od Damaska, i oslobodio Kuds, rekao: “sada idemo na batinije”, sektu šiija, koji su prvi izmislili i napravili mevlud 350-te g. po hidžri, kako navodi Ibn Kethir u El Bidaje Ven-nihaje. I kada su ga pitali: “Zar nije preče da navalimo još više na kršćane i da ih potpuno porazimo, on je odgovorio: “Ne, između njih nema nikakve razlike.” Ovako je govorio Salahudin Ejjubi, velikan ovoga Ummeta. Zato što je 321 g. po hidžri u Mekku došla grupa šiija, ohalalili su krv  muslimana i prolili je. Počeli su ubijati hadžije, isčupali su Hadžerul – esved i odnijeli ga sa sobom. Popeo se jedan od njih na vrata Ka’be i ismijavao se sa Kur’anom, govoreći: “Gdje su ptice koje nose kamenje?” I Hadžerul esved je ostao kod njih sve do 332 g. sve dok sunnije nisu ojačale, i halifa im je zaprijetio, pa su ga morali ponovo vratiti u Ka’bu. 
 
Rafidije je iz vjere izveo Jemenski židov Abdulllah ibn Sebe, a kršćane Pavle, takođe židov, koga oni danas smatraju svecem, a koji je bio poznat po proganjanju sljedbenika Isaa a.s. u Kudsu. Zatim je prešao na kršćanstvo, i podvalio Rimljanijma priču o Isau kao bogu, baš kao što je Abdulllah ibn Sebe došao s pričom da je Alija božanstvo.
Prenosi se od Sabija da je rekao: “Upozoravam na zablude, a najgora od njih jesu rafidije-šiije! Od njih ima židova koji zatiru Islam da bi živjela njihova zabluda. U Islam nisu ušli iz želje i straha od Allaha, nego iz mržnje prema sljedbenicima Islama, i želje da ih vrijeđaju. Alija ibn Ebi-Talib na koga se pozivaju, ih je spalio vatrom i protjerao u daleke krajeve. Iskušenje sa rafidijama-šiijama, je isto kao iskušenje sa židovima:
● židovi su rekli: Kralj može biti samo iz Davudove porodice, a rafidije su rekle: namjesnici mogu biti samo iz Alijine porodice.
● židovi su rekli: Nema džihada na Allahovom putu sve dok se ne pojavi mesih Dedždžal ili ne siđe Isa a.s. s neba, a rafidije su rekle: nema džihada dok se ne pojavi Mehdi i dok ne pozove pozivač sa neba.
● židovi ne smatraju da ima priček nakon razvoda, Šiije takođe.
● židovi preziru Džibrila, govoreći da je on njihov neprijatelj iz redova meleka, a šiije govore da je pogriješio donoseći objavu Muhammedu s.a.w.s.
 
Međutim, židovi i kršćani su odlikovani nad šiijama u jednome. Kad su židovi bili upitani: ko su najbolji ljudi iz vaše vjere, odgovorili su: Musaovi slijedbenici. Kad su kršćani bili upitani: ko su najbolji ljudi iz vaše vjere, odgovorili su: Isaovi pomagači. Kad su šiije upitane: ko su najgori ljudi u vašoj vjeri, odgovorili su: Muhammedovi ashabi!
 

Vidjeli smo da su prve generacije i najautoritativnija Islamska ulema šiije svrstali u isti nevjernički saff sa židovima i kršćanima. Razlog je očigledan i jasan – zajedničko im je to što se svim silama trude da rade na štetu Islama. I danas, kada je, hvala Allahu, primjetno masovno vjersko buđenje muslimana širom svijeta, oni zajedničkim snagama nastoje da zavade muslimane, služeći se spletkama. Mnoge istaknute ličnosti u islamskom svijetu danas, zastupaju stav da upravo šiije stoje iza smutnji koje razjedinjuju Ummet, kao što su svađe oko mezheba i sl.
_________________________________________________________________

Poznato je da šiije (i ekstremni sufijski tarikati) praktikuju posjećivanje kaburova svojih predvodnika i šejhova, veličajuci ih i čineći njima dovu, odlaze na te kaburove sa nijjetom hadždža i slično.
Rekao je Allahov Poslanik s.a.w.s.: “ Oni koji su bili prije vas su uzimali kaburove za mjesto molitve. Zato nemojte od kaburova činiti mesdžide, jer vam ja to zabranjujem.” (Muslim)
Kaže Ibn Abbas r.a.: ‘Razlika između Adema i Nuha je bila deset stoljeća. Narodi koji su živjeli u tom periodu, živjeli su u islamu. Zatim se, zbog veličanja i pridavanja svetosti kaburima dobrih ljudi, pojavio širk’.” (Medžmu'u-l-fetava,1/166)
Kaže Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi te'ala alejhi: “Od najvećih šejtanovih spletki u koju se uplela većina ljudi i koje se spasio samo onaj koga je Uzvišeni Allah spasio te fitne, jeste fitna oko kaburova, čime šejtan stalno nadahnjuje svoje sljedbenike, sve dok se mrtvi, stanovnici tih kaburova ne uzmu za božanstva pored Uzvišenog Allaha. Obožavaju se njihovi kaburovi. Iznad njih se grade građevine. U tim građevinama se naslikaju njihove slike, slike božanstava. Zatim se na njihov lik grade statue, kipovi koji se poslije, pored Uzvišenog Allaha obožavaju.” (Igasetu-l-lehefan, 1/208)
Musliman svoje obrede i namaz obavlja samo Allahu s.w.t., dok se mušrik moli nekom mimo Allaha, on obavlja obrede nekom drugom mimo Allaha; u dovama priziva stvorenja; od njih traži pomoć i pred njima se drži skrušeno kao što se to čini pred Stvoriteljem.
Mušrici odlaze na hadždž kod kaburova kao što se obavlja hadždž kod Stvoriteljove kuće. To nazivaju obredima, o čemu pišu djela koja nazivaju “obredi hadždža svetišta”, kao što je Muhammed b. Nu’man (šiitski vođa u svome vremenu, poznatiji kao Mufid ibn Mualim). Neki od njih pridaju veću pažnju i vrijednost hadždžu stvorenjima nego Bejtullahu i govore: “Ovo je najveći hadždž, a hadždž kod Bejtullaha je mali hadždž.” (Šejhul Islam Ibn Tejmijje “Veličanstveno pravilo u razlikovanju između ibadeta slijedbenika Islama i imana i ibadeta idolopoklonika i licemjera” )
Neki od njih se klanjaju kaburovima i od mrtvih traže ono što se traži samo od Allaha s.w.t. pa govore: “Oprosti mi i smiluj mi se”, “Žalim ti se zbog grijeha koje ti znaš”, “Žalim ti se za moje dugove i moje siromaštvo”, “Žalim ti se zbog suše i nedostatka kiše”, “Žalim ti se zbog neprijatelja”. Tako da se obraćaju mrtvom kao što se obraća Gospodaru svjetova, i žale im se za što se ne smije osim Allahu s.w.t., kao što kaže Jakub a.s.: “Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim.” (Jusuf, 86) Kada je Poslanik s.a.w.s. otišao u Taif, rekao je u dovi: “Allahu, Tebi se žalim od slabosti moje snage, i nedostatka moje moći i moje slabosti pred ljudima. Ti si Gospodar slabih i Ti si moj Gospodar.” (Taberani, Albani)
Kaže Uzvišeni: “Ako ti Allah dadne kakvu nevolju – niko je osim Njega ne može otkloniti, a ako ti zaželi dobro -pa, niko ne može blagodat Njegovu spriječiti.” (Junus, 107)
“A ti reci: “Mislite li vi, da li bi oni kojima se, pored Allaha klanjate mogli otkloniti štetu, ako Allah hoće da mi je učini; ili, da li bi mogli zadržati milost Njegovu, ako On hoće da im je podari? Reci; “Meni je dovoljan Allah, u Njega se uzdaju oni koji se pouzdavaju.” (Ez-Zumer, 38)
Vidimo dakle da je činjenje dove i traženje pomoći u onome što može ispuniti samo Svemogući Allah s.w.t. – širk i nevjerstvo, po riječima Allaha s.w.t., Poslanika s.a.w.s. i islamske uleme.
______________________________________________________________________

Zabranjeno razilaženje u pitanjima vjere, dijeli se na:
1. razilaženje koje biva uzrokom nevjerstva
2. razilaženje koje je zabluda i novotarija.
Nevjerstvo čini strana koja se raziđe sa jasnim islamskim principom, osnovom, odstupi od jasnog šerijatskog teksta iz frakcionaških pobuda i neispravne metodologije koju su usvojili njeni utemeljitelji.
Preciznije rečeno nevjerstvo čini:
● Onaj ko osporava Allahovu jednoću (tewhid) i Allahovo isključivo i apsolutno pravo na obožavanje i naređivanje i zabranjivanje, propisivanje i sl;
● Onaj ko osporava proživljenje (tijelom i dušom) na onome svijetu, nagradu koja je pripremljena vjernicima i kaznu koja je pripremljena nevjernicima i grješnicima;
● Onaj ko kaže da su sve vjere ispravne;
● Onaj ko osporava autentičnost Kur’ana, i kaže da je Kur’an manjkav, i da on posjeduje još djelova Kur’ana koji su pravovjerne halife skrile od očiju muslimana;
● Onaj ko kaže da je preče slijediti učenjaka, evliju, predvodnika , nego Poslanika, sallallahu alejhi we sellem;
● Onaj ko kaže da Šerijat ne odgovara zahtjevima današnjeg vremena;
● Onaj ko kaže da je Džibril iznevjerio poslanicu koja mu je dodijeljena, te umjesto da objavu od Allaha prenese Aliji, on je dostavio Muhammedu s.a.w.s.
● Onaj ko optuži Aišu, radiallahu anha, za nemoral, nakon što je Kur’an tu munafičku potvoru razotkrio i potvrdio Aišinu čistotu i čestitost;
● Onaj ko tvrdi da je većina ashaba, radijallahu anhum, poslije Poslanikove, s.a.w.s. smrti, napustila islam i odstupila od Poslanikovog s.a.w.s. puta;
● Onaj ko smatra da neka osoba, bez obzira na kojem stepenu i položaju bila, može izići iz okvira Allahovog Šerijata, i da nakon što dostigne određenu deredžu, prestaje biti šerijatskim obveznikom i sl.
Možda će neko reći: 
Zar među muslimanima ili onima koji se deklarišu kao muslimani ima neko ko tvrdi gore spomenute stvari, i da li se takvo nešto uopšte može pripisati muslimanima ? Odgovor je, nažalost potvrdan. Postoje frakcije i skupine, koje se deklarišu kao muslimani, a propovijedaju spomenute stvari, i zabludjelim i nevjernicima smatraju one koji ne misle kao oni. Na čelu frakcija koje su objedinile najviše spomenutih stvari su rafidije. Tako su nazvani (refeda ar. odbaciti, odbiti) jer su odbili da daju prisegu Zejdu ibn Husejnu (bratu Zejnul Abidina). Naziv Rafidije je relevantniji za njih od naziva šia’/ šiije (Alijina skupina), kako oni sami sebe vole nazvati. Pozvali su Zejda u Kufu da mu daju bej’u, i da započnu pobunu protiv emevijskih halifa. Ali su mu postavili uslov da se mora odreći Ebu Bekra i Omera. Pa im je odgovorio: “Zar da se odreknem ashaba svoga djeda?” I tada su oni odbili da mu daju prisegu, i nazvani su rafidije (na arapskom odbiti, odbaciti). Mali broj koji mu je prišao nazvani su zejdijje, i oni priznaju hilafet Ebu Bekra i Omera, ali se odriču emevija. Međutim, iako su bliži ehlis- sunnetu od rafidija, oni nisu ehlis – sunnet, jer takođe imaju mnoge devijacije u svome vjerovanju.

Glavna obilježja šiitske (rafidijske) akide

Glavna obilježja vjerovanja šiija jesu:


● Tvrdnja da je Kur’an iskrivljen i neautentičan;


● Stavljanje Alije r.a. i njegovih potomaka ispred poslanika i meleka;


● Vrijeđanje, psovanje i optuživanje za otpadništvo i iskrivljivanje Kur’ana najboljih ljudi poslije Poslanika Muhammeda s.a.w.s. – Ebu Bekra r.a. i Omera r.a.;


● Pripisivanje Aliji r.a. i imamima atributa koje samo Allah s.w.t. posjeduje, poput poznavanja gajba (skrivenog).


Svako od ovih vjerovanja je zasebno nevjerstvo i otpadništvo, a šta tek reći za njihovo objedinjenje, i još mnogo toga što nismo naveli ? Žalosno je što, i pored svega toga, neki današnji učenjaci, svjesno ili nesvjesno, razilaženje sa rafidijama (šijama) smatraju razilaženjem u sporednim stvarima, u stvarima u kojima je dozvoljen idžtihad, i sl., i njihov mezheb, koji je pun otpadništva i nevjerstva, svrstavaju među priznate mezhebe velikana i Islamskog Ummeta: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda ibn Hanbela. Pozivaju jedinstvu sa njima, i stajanje u zajednički saff protiv zajedničkog neprijatelja. Kojeg li apsurda! Kako ćemo se ujediniti sa njima kada mi obožavamo Allaha, a oni svoje imame i vođe ? Ko ne vjeruje neka ode kod kabura njihovog velikog vođe Homeinija i neka vidi šta je njihov ibadet; neka odu u Kerbelu, Nedžef, ili u Medinu i vidi šta rade u mjesecima hadždža – najviše vremena provode moleći se kaburovima.


(tekst “Suprostavljanje Kur’anu i Sunnetu je zabluda i otpadništvo“ je objavljen u časopisu“Saff”, autor Semir Imamović, dipl. Isl. prav.)

_____________________________________________________________________________

Vrste lošeg govora i grđenja ashaba, te stav Islama o svakoj vrsti ponaosob!

Grđenje je govor kojim se želi neko potcjeniti, omalovažiti, poniziti, držati ga lahkoumnim, prezrijeti … jer se sve navedeno da nazrijeti u trenucima kada neko nekoga vrijeđa, bez obzira na njihova ubjeđenja, isto tako i proklinjanje, prekoravanje, kuđenje, osuđivanje, gnušati se nad nekim i sl. (El-Sarim El-Meslul) Grđenje i kuđenje ashaba je različitih stepena, gdje je jedan gori i ružniji od drugoga, tako neko ponižava i optužuje ashabe za nevjerstvo (kufr), i griješenje (fisk); neko ih optužuje i prekorava radi dunjalučkih stvari poput škrtosti, slabog razmišljanja i zaključivanja, i ovakvi stavovi prema njima od strane nekih pojedinaca ili grupa je upućeno većini ashaba, ili pak svima! Svoje omalovažavanje i proklinjanje upućuju čak i na adresu onih ashaba o čijim vrijednostima govore mutevatir hadisi

Pojašnjenje svake vrste ponaosob

1. Ko optuži Ashabe ili veći dio njih, za nevjerstvo (kufr), odmetništvo (riddet), nemoral i griješenje (fisk), ne sumnjamo u to da je, osoba koja tako govori, postala nevjernikom, iz slijedećih razloga:

• Iz ovakvih riječi i stavova se da razumjeti da su oni, koji su nam prenijeli Kur'an i Sunnet, nevjernici (kafiri) ili nemoralne i griješne osobe (fasici), što može dovesti vjerodostojnost Kur'ana i Hadisa pod znak pitanja, i unijeti sumnju u srca, jer optužba usmjerena protivu prenosilaca, je ujedno optužba usmjerena i protivu onoga što oni prenose i govore.

• U ovakvim riječima i stavovima je samo vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, jer se radi o njegovim drugovima, i njegovoj ličnosti, jer bez sumnje znamo da kuđenje nečijih prijatelja i savjetnika, nije drago nikome, a vrijeđanje Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je kufr – nevjerstvo, što je i poznato.

• U ovakvim stavovima se nalazi sušta laž i protivriječenje slovu Kur'ana i onome što on navodi od Allahova dž.š. zadovoljstva s njima, iznošenje Njegove dž.š. pohvale nad njima – tako da podaci i informacije koje nam Kur'an i sunnet iznose i daju po ovome pitanju su svi kategorični i definitivni (kat'ijj), a ko odbije ono što je kategorički jasno u vjeri postao je nevjernikom!!!

• Šejhul-islam Ibn-Tejmijjeh pojašnjavajući propis vezan za ovu vrstu, kaže: “… a ko pređe granicu i kaže da su se ashabi odmetnuli nakon smrti Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, osim malog broja njih oko desetak i nešto, ili da su svi u globalu postali nemoralnim i griješnicima (fasici), nema sumnje da osoba koja tako misli ili kaže je kafir – nevjernik, jer on se suprostavlja slovu Kur'ana, koji na više mjesta iznosi Allahovo dž.š. zadovoljstvo sa ashabima, izriče Njegove dž.š., pohvale prema njima, čak i onaj koji sumnja u nevjerstvo ove osobe i njegovih stavova sam je kafir – nevjernik …” Kasnije navodi: ”… a kufr – nevjerstvo osobe koja ovako govori i drži se ovih stavova, je opće poznata stvar u vjeri!” (Iz djela El-Sarim El-Meslul, Ibn-Tejmijje)

• El-Hejsemi izjavljuje: “… razilaženja može biti možda samo u kuđenju ili prigovaranju nekim ashabima, a što se tiče kuđenja i omalovažavanja svih njih, nema sumnje u to da onaj koji tako misli ili govori je kafir – nevjernik! (Iz djela ‘El-Sava'ik El-Muhrika’)

S obzirom na jasnoću općih dokaza, par učenjaka navodi i podrobnije dokaze, poput:

• Komentar ajeta od strane islamskih učenjaka, iz sure El-Feth: “Muhammed je Allahov Poslanik … kada Allah dž.š. dalje u ajetu navodi: ”… kako bi s njima najedio nevjernike…” Imam Malik komentarišući ovaj ajet iznosi da su oni koji se na njih srde – kafiri – nevjernici, jer ih ashabi nerviraju i ljute, a koga ashabi iznerviraju i naljute taj je kafir – nevjernik, u čemu se sa njime slaže i imam Šafija i ostali. (El-Sava'ik El-Mursele’, Tefsir ‘Ibn-Kesir’)

• Buharija i Muslim prenose od Enesa r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Ljubav prema Ensarijama je dio imana-vjere, a znak nifaka–licemjerstva, je mržnja prema Ensarijama”. U drugoj predaji stoji: “Ne voli ih osim vjernik, i ne mrzi ih osim licemjer-munafik”. Imam Muslim prenosi hadis Ebu-Hurejre r.a. da je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: “Čovjek koji vjeruje u Allaha, i u Sudnji Dan, ne mrzi Ensarije” – a onaj koji ih omalovažava, psuje i grdi je samo nadodao svojoj dozi mržnje, tako da je neminovno to da je ta osoba munafik – licemjer, koji ne vjeruje u Allaha dž.š. niti Sudnji Dan. (Iz djela ‘El-Sarim El-Meslul’, Ibnu Tejmijje)

• Potvrđena je predaja od emirul-muminina Omer ibn-el-Hattaba r.a. da je udarao štapom one koji su mu davali prednost nad Ebu Bekrom r.a.. Rekao bi: ”Ebu Bekr r.a. ja najbolji čovjek nakon Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, u tome i tome …”, a potom reče: ”Ko bude suprotno ovome govorio biće kažnjen kaznom za potvoru”. (Iz djela ‘El-Sarim El-Meslul’)

• Ali b. Ebi Talib r.a. izjavljuje: “Ko god bude pričao da sam ja bolji od Ebu Bekra i Omera biće kažnjen kaznom za potvoru” (Iz djela ‘El-Sunneh, Ibnu Ebi ‘Asim) Pa, kada dvojica pravednih halifa, Omer i Alija r.a., bičuju one koji samo daju prednost Aliji nad Ebu Bekrom, ili Omeru nad Ebu Bekrom r.a., imajući u vidu da davanje prednosti nekome nad nekim nije i njegovo psovanje, kuđenje, grđenje i sl., možemo samo pretpostaviti i zamisliti kakva li bi kod njih bila kazna za prijestup – potcjenjivanja, omalovažavanja, kuđenja ili psovanja ashaba (Iz djela ‘El-sarim El-Meslul’, Ibn-Tejmijje)

2. Ko bude grdio i vrijeđao neke od ashaba, dirajući im u vjeru, optužujući ih za nevjerstvo, nemoral i sl., a u pogledu njihove vrijednosti postoji niz mutevatir predaja, poput Hulefaur-rašidina (Ebu-Bekr, Omer, Osman, ‘Ali), ta osoba je, po najispravnijem mišljenju, nevjernik – kafir, jer se u ovome slučaju nailazi na poricanje nečega što je mutevatir.

Muhammed ibn-Ebi-Zejd prenosi od Sahnuna da je izjavio: “Ko bude rekao u vezi Ebu-Bekra, Omera, Osmana i Alije da su bili u nevjerstvu i zabludi – biće ubijen; ko bude psovao i kudio ostale mimo njih – biće egzemplarno kažnjen! (El-Šifa’, Kadi ‘Ijad)

Hišam ibn- ‘Ammar izjavljuje: Čuo sam Malika kako kaže: “Ko bude psovao i grdio Ebu-Bekra i Omera r.a. – biće ubijen, a ko bude psovao i kudio ‘Aišu r.a. – biće ubijen, jer Allah dž.š. u pogledu nje kaže: “Alah vas savjetuje da se nečem sličnom nikada više ne vratite, ako vjernici ste” (En-Nur: 17.) Tako da onaj koji bude loše govorio o ‘Aiši r.a., i iznosio potvore o njoj, suprostavio se slovu Kur'ana, a onaj koji protuslovi Kur'anu – biva ubijen! (Iz djela ‘El-Sava'ik El-Muhrikah’) U drugoj predaji od Imam Malika stoji: “Ko bude psovao i kudio Ebu-Bekra, biće bičevan, a ko bude psovao i kudio ‘Aišu, biće ubijen. Bi mu rečeno: Zašto tako? Zato što govor protivu ‘Aiše je protuslovljenje Kur'anu”. (Iz djela El-Šifa’, Kadi ‘Ijad)

Ono što se da primjetiti – a Allah najbolje zna – da je Imam Malik, u ovoj predaji imao za cilj optužbe vezane za Ebu-Bekra, koje nisu dosezale stepen nevjerstva, što nam pojašnjava preostali dio teksta vezan za ‘Aišu r.a., gdje je rekao: ”Ko je potvori i optuži, suprostavio se slovu Kur'ana”, tako da je ova vrsta omalovažavanja posebna u njenom slučaju, gdje, onaj koji to bude izgovorio, biva proglašen nevjernikom, i ne obuhvata svaku potvoru, jer se prenose od Imam Malika predaje o ubojstvu onih koji optužuju za kufr – nevjerstvo, i ostale mimo Ebu-Bekra r.a.. (El-Šifa, Kadi ‘Ijad)

El-Hejsemi ukazuje na slično kada govori o stavu prema onima koji kude i psuju Ebu-Bekra, pa kaže: “… ukratko, može se reći da je psovanje i kuđenje Ebu-Bekra kufr – nevjerstvo, po hanefijskoj pravnoj školi, jedan od dva stava u šafijskoj pravnoj školi, a poznato je, u malikijskoj pravnoj školi, da se takva osoba bičuje, tako da po njima taj postupak ne predstavlja kufr – nevjerstvo; da, ali od njega (Imam Malika), je tkđ. izdat proglas po pitanju Haridžija da je takav postupak kufr – nevjerstvo, tako da po ovom pitanju kod malikija postoje dva rješenja, ako je kuđenje i omalovažavanje na razini tekfira (proglasiti nekoga nevjernikom), onda se ta osoba proglašava kafirom, a ako se u prigovorima, psovkama, kuđenju ne primjete znaci tekfira, onda ta osoba nije kafir. (El-Sava'ik) Također dodaje: “… a što se tiče tekfira, odnosno proglašavanje nevjernicima Ebu-Bekra r.a. i njemu sličnim ashabima, kojima je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, posvjedočio i zagarantovao da će ući u Džennet – šafijska pravna škola se nije oglasila po ovome pitanju, a ono što ja mislim je da su osobe koje tako izraze svoje mišljenje – kategorički nevjernici! (El-Sava'ik El-Muhrikah)

El-Hareši kaže: “Ko optuži ‘Aišu r.a. za ono od čega je čista, a što nam je Allah dž.š. potvrdio, … ili bude negirao suhbet Ebu-Bekru, ili islam desetorice, ili islam svih ashaba, ili bude proglasio nevjernicima, jednog od četvorice, prvih pravednih halifa – postao je nevjernik, kafir! (El-Hareši ‘ala muhtesar Halil)

El-Bagdadi izjavljuje: “I rekli su da se proglašava nevjernikom – kafirom, svaki onaj koji proglasi nevjernikom makar i jednog od desetorice, kojima je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, zagarantovao Džennet; i rekli su da je majčinska ljubav neophodna prema ženama Allahova Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i da se proglašava nevjernikom svaki onaj koji ih proglasi nevjernicama, ili pak neke od njih!” (El-Ferku bejnel-firek)

Po ovom pitanju, kao što vidite, postoji razilaženje među islamskim učenjacima, a najjače mišljenje je ono za koje smo navodili dokaze malo prije. Oni koji tvrde da osoba koja počini prijestup kuđenja i psovanja ashaba nije kafir – nevjernik, složni su u tome da je ta osoba veliki griješnik, zbog počinjena velika grijeha, radi kojeg zaslužuje ta'azir i primjerenu, vaspitno-odgojnu, kaznu, srazmjernu ashabu kojeg je uzeo kuditi, i vrsti omalovažavanja i psovki.

Bliže pojašnjenje:

El-Hejsemi rhm. izjavljuje: “Oni koji ne proglašavaju nevjernicima osobe koje kude i psuju ashabe, su složni na tome da su takve osobe veliki griješnici – fasici”. (El-Sava'ik El-Muhreka)

Ibnu Tejmijje rhm. kaže: “Ibrahim en-Neha'i je izjavio: ”Govorilo se da je psovanje Ebu-Bekra i Omera jedan od velikih grijeha.”

Slično njemu je izjavljivao i Ebu-Ishak el-Sebi'i: ”Psovanje Ebu-Bekra i Omera je veliki grijeh, o kojem Allah dž.š. kaže: “Ako se vi budete sačuvali grijeha velikih, onih vama zabranjenih …” – pa ako je ruženje, kuđenje i psovanje istih toliko teško onda se u najmanju ruku počinioc treba kazniti ta'azirom – ublaženom kaznom, jer je ona propisana za svaki grijeh i zločin za kojeg nema tačno određene kazne – hadd, niti otkupa – kaffaret.

Što se ovoga stava tiče, ne znamo da se iko od islamskih učenjaka razišao po ovome pitanju, bilo ashaba, Tabi'ina ili ostalih ‘alima Ehli-Sunneta vel-džema'ata, i svi su oni složni da je na nama vadžib hvaliti ashabe, činiti im istigfara, tražiti im milost od Allaha dž.š. … a i kazniti svakog onog koji o njima bude loše govorio!” (El-Sarim El-Meslul)

El-Kadi ‘Ijad izjavljuje: “Psovanje nekog od ashaba je veliki grijeh, a naš stav po tom pitanju je kao i stav većine islamskih učenjaka – kažnjava se ta'azirom tj. ne ubija se …” (Sahih Muslim bi šerh el-Nevevi)

‘Abdul-Melik ibn-Habib kaže: “Ko od šija ode u fanatizam, izrazi mržnju prema Osmanu r.a. i odrekne ga se, biće žestoko, vaspitno-odgojno, kažnjen, a ko svoju mržnju pojača mržnjom prema Ebu-Bekru i Omeru – njegova kazna je još teža, batinjanje nad njime će se nekoliko puta ponavljati, a zatvor mu se može produžiti i do smrti …” (El-Šifa, 2/1108)

A po pitanju grđenja, kuđenja i psovanja Ebu-Bekra se neće zadržati samo na bičevanju kao što je slučaj kod ostalih, jer je to bičevanje samo zbog diranja u suhbet, a ako se suhbetu Ebu Bekra r.a. doda i ostalo što zahtijeva poštovanje poput pomaganja ove vjere i muslimana, te osvajanja koja su se desila za vrijeme njegove vladavine, te hilafet – svaka od nabrojanih zasluga zahtijeva i povećanje kazne onome ko te zasluge ne bude znao cijeniti, ili pak na suprot, koji ih bude omalovažavao i nad njima se gnušao! (El-Sava'ik El-Muhrikah) Ta'azir koji se spominje u slučaju ovih osoba nije stavljen na dobrovoljnoj bazi imama ili emira zaduženog za izvršavanje i sprovođenje istih, već je ta'azir u njihovome slučaju vadžib – obavezan!

Imam Ahmed kaže: “Nije dozvoljeno nikome spominjati ashabe po ružnome, niti im iznalaziti mahane i manjkavosti, a ko to bude uradio, na vladaru je obavezno sprovođenje vaspitno-odgojne mjere, ili kazne, nad izvršiocem dotična grijeha, i vladar nema pravo oprostiti mu, već će ga kazniti, i tražiti od njega da se pokaje, pa ako se pokaje, pokajanje će mu biti primljeno, a ako se i dalje bude držao svojih stavova, kažnjavanje će se nastaviti, i ostavit će ga u zatvoru do smrti ili pokajanja!” (Tabekatul-Hanabile, 1/24)

Dakle, brate i sestro, vidi šta kaže jedan od imama Ehli-sunneta po pitanju iznalaženja mahani ili diranja u vjeru ijednog od ashaba, te i po pitanju obaveznosti njegova kažnjavanja, a s obzirom da se radi o velikom grijehu, njegov počinioc biti će tretiran kao i ostali veliki griješnici, a onaj koji učini dozvoljenim i ohalali ovaj veliki grijeh postaje nevjernikom tj. kafir!

Muhammed ibn-Abdul-Vehhab izjavljuje u povodu ohalaljivanja psovanja i grđenja Ashaba slijedeće: “… a ko svoje kuđenje, omalovažavanje, proklinjanje usmjeri na pojedine ashabe, pogotovu na one čija je cijena i vrijednost potvrđena mutevatir predajama poput Hulefair-rašidina: Ebu-Bekra, Omera, Osmana ili Alije, i bude stvarno namjeravao kuditi ih, psovati ili potcjenjivati, i bude dozvolio i ohalalio to djelo – postao je nevjernikom, zbog svog protuslovljenja onome što je kategorički potvrđeno od strane Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, a onaj koji poriče Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, je kafir – nevjernik; ko bude kudio, opsovao ili omalovažio bez prethodna ubjeđenja da treba tako radit, i ne bude to ohalalio i dozvolio – postao je velikim griješnikom, jer je psovanje i kuđenje muslimana veliki grijeh, a neki proglašavaju nevjernikom samo zbog općeg psovanja i proklinjanja Ebu-Bekra i Omera. (El-Red ‘alel-Rafidah)

Kadi Ebu-Ja'ala, dovezujući se na riječi imama Ahmeda, kada je bio upitan o osobama koje proklinju i psuju Ashabe, kaže: “Ne smatram ga muslimanom” – izjavljuje: “Njegove riječi je moguće razumjeti na slijedeći način: “Ne smatram ga muslimanom” – ako bude ohalalio grijeh psovanja, proklinjanja i kuđenja ashaba, i on postaje nevjernikom bez ikakva razilaženja među ulemom, iz čega se razumije da ne treba biti ubijen onaj koji to ne ohalali, a bude i dalje smatrao taj čin grijehom i haramom, kao što je slučaj i sa ostalim grijesima. (Iz djela El-Sarim El-Meslul, Ibn-Tejmije)

Rezime svega navedenog je da onaj koji bude ashabe proklinjao i kudio, u vjeru i povjerljivost im dirao, a o toj skupini ashaba i njihovoj vrijednosti, govori niz mutevatir predaja – taj postaje nevjernikom tj. kafirom, kao najpreferiranije mišljenje, zbog toga što je ustao i porekao ono što je utvrđeno mutevatirom, a što se tiče učenjaka koji ga ne proglašavaju nevjernikom, oni su složni na tome da je ta osoba veliki griješnik – fasik, koji zaslužuje egzemlarnu kaznu – ta'azir, i ukor, i imamu nije dozvoljeno oprostiti mu, a kazna će mu biti s obzirom na ashaba kojeg je uvrijedio, a po njima, takva osoba se ne proglašava nevjernikom, osim u slučaju kada taj grijeh ohalali i dozvoli; što se tiče onih koji pređu granicu ohalaljivanja tj. oni koji budu vjerovali da se tim psovanjem, proklinjanjem i kuđenjem ashaba samo približavaju Allahu dž.š. i ‘ibadet Mu čine – proglašavaju se nevjernicima bez ikakva razilaženja među islamskim učenjacima, a za dokaz nam služe prije navedeni citati i stavovi uleme.

Priredio: Sead ef. Jasavić

Islamski Univerzitet, Medina

Piše: Fahret Kadrić

Primjetno je da mnogi vjernici praktičari sa našeg govornog podneblja nisu dovoljno upoznati sa osnovama šiitskog vjerovanja. Rijetki su oni koji podrobnije poznaju razlike i suštinu vjerovanja ove sekte koja se polahko ali sigurno širi među bosanskim muslimanima. Širenju šiizma u našoj domovini svakako je doprinijela i neobaviještenost muslimana o osnovama šitskog vjerovanja i njihovim najvjerodostojnim knjigama.

 

Pročitajte ovaj tekst i razmislite da li zdrav razum prihvata ovakvo nešto? Da li je ovo vjera koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nama dostavio?

 

Osam je glavnih knjiga na koje se šije dvanaestoimamije oslanjaju kada su u pitanju predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih imama. Ove knjige šiitska ulema naziva ‘Osam sveobuhvatnih’. Mi ćemo se ukratko osvrnuti na njihovu prvu i najvjerodostojniju knjigu.

 

Muhamed b. Jakub el-Kulejni (329. A.H.) u periodu od dvadeset godina, napisao je knjigu poznatu pod nazivom ‘El-Kafi’ (Dovoljan). Riječ je o šiitskoj hadiskoj zbirci čiji prvi dio obrađuje akaidske teme i nosi naziv ‘Usulul-Kafi’ dok je drugi dio posvećen fikhskoj tematici i nazvan je ‘Furu'l-Kafi’. Iako se šitski učenjaci razilaze po pitanju broja predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju oni se ipak slažu na činjenici da broj predaja nije manji od šesnaest hiljada. Hvaleći sopstveno djelo, Kulejni veli da je ‘Kafi’ predočio šiitskom posljednjem, skrivenom imamu koji je kazao: “Ovo je dovoljno (kafi) našim sljedbenicima.“ (Mukadimetul-Kafi, 1/25)

 

Šiitska ulema o Kafiju

 

Šiije smatraju da je Kulejnijev Kafi daleko vjerodostojniji od Buharijinog Sahiha. Shodno ovome, Kafi je, prema njihovom tumačenju, nakon Kur'ana najvjerodostojnija i najveličanstvenija knjiga ikad napisana. U samom uvodu Kulejni tvrdi da su sve predaje koje je naveo u Kafiju vjerodostojne (sahih) i zabilježene od povjerljivih prenosilaca te kao takve dovoljne svakom onome ko traga za znanjem i istinom. (Mukadimetul-Kafi, 1/7)

 

Šiitski učenjak Ali b. Ekber El-Gifari, u svome komentaru Kafija spominje jednoglasni konsenzus (idžma’) po pitanju vjerodostojnosti predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju. 

 

Pogledajmo šta o Kafiju kažu neki od najvećih šiitskih učenjaka.

 

Hasan b. Fadl et-Tabresi kaže: „Kafi je među ostalim knjigama kao sunce među zvijezdama. Onaj ko pogleda iskreno neće biti u potrebi da provjerava njegove prenosioce, a ako opet pogleda iskreno biće zadovoljan i siguran da su hadisi u njemu vjerodostojni i ispravni.“ (Mustedrekul-Vesail, 3/532)

 

Abbas el-Kummi kaže: „Kafi je najbolja islamska knjiga i najveličanstvenije djelo kod šiija dvanaestoimamija kod kojih slična knjiga nije napisana. Muhamed Emin El-Istirabadi govoreći o vrijednostima Kafija veli: ‘Čuli smo od naših šejhova i učenjaka da u islamu nije napisana knjiga slična i dostojna Kafiju.“ (El-Kuna vel-elkab, 3/98)

 

Abdulhusejn Šerefuddin El-Musevi kaže: „Od svih knjiga najbolje su četiri na koje se šiije imamije oslanjaju u pitanjima vezanim za vjerovanja i propise, a od tih knjiga Kafi je najstarija, najveličanstvenija, najbolja i najvjerodostojnija.“ (El-Muradže'at, stavka br. 110)

 

El-Hur el-Amili kaže: „Autori najvjerodostojnih knjiga su ustvrdili da su predaje u njihovim knjigama vjerodostojne, pa ako imaš pouzdanje u ove autore onda moraš prihvatiti ono što kažu i ono što su prenijeli.“ (Vesailu-Š'ia, 20/104)

 

Prethodno spomenuti, a i mnogi drugi šiitski učenjaci, slažu se da je Kafi njihova najvjerodostojnija knjiga ikad napisana. Ako je Kafi, shodno njihovom svjedočenju, najvjerodostojnija knjiga, onda nema smetnje da pogledamo šta se u toj knjizi nalazi. U narednim redovima navest ćemo određene dijelove iz Kafija, naravno, riječ je o prevodu ali je original svakako dostupan onima koje žele da podrobnije izuče ovo djelo.

 

Pročitajte i razmislite da li zdrav razum prihvata ovakvo nešto? Da li je ovo vjera koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nama dostavio? 

 

Imamet kao srž vjerovanja

 

Jedno od poglavlja svoje knjige Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju kada će umrijeti i da ne umiru osim svojevoljno.’ (Kafi, 1/258) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „…a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti.“ (Lukman, 34)

 

Jedno od narednih poglavlja Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju ono što je bilo, i ono što biva te da njima ništa nije skriveno.’ (Kafi, 1/260) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu“ (Ali Imran, 5) i kaže Uzvišeni: „On skriveno (gajb) zna i On gajb Svoj ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere.“ (El-Džin, 26-27)

 

Kulejni u svojoj knjizi spominje još jedno veoma diskutabilno poglavlje u kojem stoji da je posjeta Husejnovog, a.s. kabura vrijednija od dvadest hodoćašća u Mekki. (Kafi, 4/59)

 

U šitskom hadisi-kudsiju stoji da je Allah dž.š. rekao: „O Muhammede, Ja sam tebe i Aliju stvorio u svjetlosnoj formi kao dvije duše prije nego što sam stvorio nebesa, zemlju i Arš. Zatim sam spojio vaše dvije duše u jednu. Nakon toga sam tu jednu dušu podijelio na dvoje a zatim te dvije polovice na dvoje pa su to postale četiri duše. Muhammedova jedna, Alijina jedna te Hasanova i Husejnova po jedna. Zatim je Allah stvorio Fatimu od svjetla kao dušu bez tijela.“ (Kafi, 1/365)

 

Šije vjeruju da su Alija, radijallahu anhu i njegovi potomci jedini legitimni nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, potomaka čini okosnicu šitske sekte. 

 

 

Šta Kulejni kaže o imametu i imamima ?

 

Prenosi se od Ebu Abdullaha (Džafer b. Muhammed, šesti šiitski imam) da je rekao: „Ko za imama uzme nekog koga Allah nije odredio da bude imam taj je počinio širk.“ (Kafi, 1/305) 

 

Neslijeđenje i nevjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, sljedbenika za sobom povlači tešku kaznu. Shodno jednoj predaji u Kafiju, odredište svih onih koji ne budu slijedili imame bit će Sekar (dio Džehennema). Ebu Abdullah prenosi predaju u kojoj navodi razlog zbog kojeg će ljudi ući u Sekar. Odgovor na pitanje: „Šta vas je dovelo u Sekar?“, glasi: Nismo bili od onih koji su slijedili imame.“ (Kafi, 1/347)

 

Na drugom mjestu Kulejni bilježi predaju od Ebu Abdullaha u kojoj stoji: „Allahove riječi: ‘…lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu.’, znače da je Allahov Poslanik korijen a Alija stablo dok su grane imami njihovi potomci.“ (Kafi, 1/355) Shodno onome što stoji u Kafiju jedini legitimni halifa nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem je Alija, radijallahu anhu, i on je ujedno prvi od dvanaest šiitskih imama. Šije uopće ne priznaju Ebu Bekra, radijallahu anhu, Omera, radijallahu anhu i Osmana, radijallahu anhu, kao legitimne halife. Shodno šiitskom vjerovanju Alija, radijallahu anhu, je prvi halifa a svi ostali šiitski imami dolaze iz njegove loze. 

 

Ako pogledamo predaju u kojoj su imami opisani s pravom se možemo zapitati da li su oni uopće bili ljudi. Naime, Ebu Džafer (Muhammed b. Ali el-Bakir, peti šiitski imam) prenosi sljedeću predaju u kojoj stoji: „Imam ima deset znakova: rađa se čist, obrezan, zemljom odmah kroči uzdignute glave izgovarajući dva šehadeta, ne odžunupi se nikad, oko njegovo spava ali ne i srce, ne zijeva niti se proteže, vidi iza sebe kao sto vidi i ispred sebe, njegov vjetar i izmet imaju miris miska.“ (Kafi, 1/319)

 

 

Magarac kao prenosilac hadisa ???

 

Jedna od najčudnijih predaja u Kulejnijevoj knjizi svakako je ona čiji je prenosilac ni manje ni više nego magarac. Da, riječ je o životinji a cijela predaja u čijem se lancu nalazi jedan magarac glasi ovako: “Od vladara pravovjernih (Alije, radijallahu anhu) se prenosi da je Ufejr – Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, magarac rekao: „O Allahov Poslaniče, dao bih za tebe i oca i majku, zaista mi je otac pričao a njemu njegov otac da je njegovog djeda otac rekao da je bio sa Nuhom a.s. na lađi, pa ga je Nuh a.s. pomilovao po sapinama i kazao: ‘Iz kičme ovog magarca izaći će magarac kojeg će jahati najodabraniji i posljednji Vjerovjesnik’, pa hvala Allahu koji me učinio tim magarcem.“ (Kafi, 1/237)

 

Ovo je kap iz mora predaja koje sadrži Kafi. Ako u njihovoj najvjerodostojnijoj knjizi nalazimo ovakve predaje, kakve tek predaje možemo naći u ostalim šiitskim knjigama. Iz ove i sličnih knjiga šije crpe svoja ubjeđenja. Njihova vjera počiva na temeljima koji su sagrađeni upravo na onome što sadrži Kafi i druge knjige. 

 

 

Naša je dužnost da se upoznamo sa šitskim vjerovanjem kako ne bismo potpali pod uticaj šiitskih misionara i zapali u ralje šitske sekte !!!

 

Islamski časopis Asr, br. 41.

Piše: Fahret Kadrić

Primjetno je da mnogi vjernici praktičari sa našeg govornog podneblja nisu dovoljno upoznati sa osnovama šiitskog vjerovanja. Rijetki su oni koji podrobnije poznaju razlike i suštinu vjerovanja ove sekte koja se polahko ali sigurno širi među bosanskim muslimanima. Širenju šiizma u našoj domovini svakako je doprinijela i neobaviještenost muslimana o osnovama šitskog vjerovanja i njihovim najvjerodostojnim knjigama.

 

Pročitajte ovaj tekst i razmislite da li zdrav razum prihvata ovakvo nešto? Da li je ovo vjera koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nama dostavio?

 

Osam je glavnih knjiga na koje se šije dvanaestoimamije oslanjaju kada su u pitanju predaje od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njihovih imama. Ove knjige šiitska ulema naziva ‘Osam sveobuhvatnih’. Mi ćemo se ukratko osvrnuti na njihovu prvu i najvjerodostojniju knjigu.

 

Muhamed b. Jakub el-Kulejni (329. A.H.) u periodu od dvadeset godina, napisao je knjigu poznatu pod nazivom ‘El-Kafi’ (Dovoljan). Riječ je o šiitskoj hadiskoj zbirci čiji prvi dio obrađuje akaidske teme i nosi naziv ‘Usulul-Kafi’ dok je drugi dio posvećen fikhskoj tematici i nazvan je ‘Furu'l-Kafi’. Iako se šitski učenjaci razilaze po pitanju broja predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju oni se ipak slažu na činjenici da broj predaja nije manji od šesnaest hiljada. Hvaleći sopstveno djelo, Kulejni veli da je ‘Kafi’ predočio šiitskom posljednjem, skrivenom imamu koji je kazao: “Ovo je dovoljno (kafi) našim sljedbenicima.“ (Mukadimetul-Kafi, 1/25)

 

Šiitska ulema o Kafiju

 

Šiije smatraju da je Kulejnijev Kafi daleko vjerodostojniji od Buharijinog Sahiha. Shodno ovome, Kafi je, prema njihovom tumačenju, nakon Kur'ana najvjerodostojnija i najveličanstvenija knjiga ikad napisana. U samom uvodu Kulejni tvrdi da su sve predaje koje je naveo u Kafiju vjerodostojne (sahih) i zabilježene od povjerljivih prenosilaca te kao takve dovoljne svakom onome ko traga za znanjem i istinom. (Mukadimetul-Kafi, 1/7)

 

Šiitski učenjak Ali b. Ekber El-Gifari, u svome komentaru Kafija spominje jednoglasni konsenzus (idžma’) po pitanju vjerodostojnosti predaja koje je Kulejni zabilježio u Kafiju. 

 

Pogledajmo šta o Kafiju kažu neki od najvećih šiitskih učenjaka.

 

Hasan b. Fadl et-Tabresi kaže: „Kafi je među ostalim knjigama kao sunce među zvijezdama. Onaj ko pogleda iskreno neće biti u potrebi da provjerava njegove prenosioce, a ako opet pogleda iskreno biće zadovoljan i siguran da su hadisi u njemu vjerodostojni i ispravni.“ (Mustedrekul-Vesail, 3/532)

 

Abbas el-Kummi kaže: „Kafi je najbolja islamska knjiga i najveličanstvenije djelo kod šiija dvanaestoimamija kod kojih slična knjiga nije napisana. Muhamed Emin El-Istirabadi govoreći o vrijednostima Kafija veli: ‘Čuli smo od naših šejhova i učenjaka da u islamu nije napisana knjiga slična i dostojna Kafiju.“ (El-Kuna vel-elkab, 3/98)

 

Abdulhusejn Šerefuddin El-Musevi kaže: „Od svih knjiga najbolje su četiri na koje se šiije imamije oslanjaju u pitanjima vezanim za vjerovanja i propise, a od tih knjiga Kafi je najstarija, najveličanstvenija, najbolja i najvjerodostojnija.“ (El-Muradže'at, stavka br. 110)

 

El-Hur el-Amili kaže: „Autori najvjerodostojnih knjiga su ustvrdili da su predaje u njihovim knjigama vjerodostojne, pa ako imaš pouzdanje u ove autore onda moraš prihvatiti ono što kažu i ono što su prenijeli.“ (Vesailu-Š'ia, 20/104)

 

Prethodno spomenuti, a i mnogi drugi šiitski učenjaci, slažu se da je Kafi njihova najvjerodostojnija knjiga ikad napisana. Ako je Kafi, shodno njihovom svjedočenju, najvjerodostojnija knjiga, onda nema smetnje da pogledamo šta se u toj knjizi nalazi. U narednim redovima navest ćemo određene dijelove iz Kafija, naravno, riječ je o prevodu ali je original svakako dostupan onima koje žele da podrobnije izuče ovo djelo.

 

Pročitajte i razmislite da li zdrav razum prihvata ovakvo nešto? Da li je ovo vjera koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem nama dostavio? 

 

Imamet kao srž vjerovanja

 

Jedno od poglavlja svoje knjige Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju kada će umrijeti i da ne umiru osim svojevoljno.’ (Kafi, 1/258) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „…a čovjek ne zna šta će sutra zaraditi i ne zna čovjek u kojoj će zemlji umrijeti.“ (Lukman, 34)

 

Jedno od narednih poglavlja Kulejni je naslovio: ‘Poglavlje o tome da imami znaju ono što je bilo, i ono što biva te da njima ništa nije skriveno.’ (Kafi, 1/260) Tako kaže Kulejni a Uzvišeni Allah kaže: „Allahu ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu“ (Ali Imran, 5) i kaže Uzvišeni: „On skriveno (gajb) zna i On gajb Svoj ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere.“ (El-Džin, 26-27)

 

Kulejni u svojoj knjizi spominje još jedno veoma diskutabilno poglavlje u kojem stoji da je posjeta Husejnovog, a.s. kabura vrijednija od dvadest hodoćašća u Mekki. (Kafi, 4/59)

 

U šitskom hadisi-kudsiju stoji da je Allah dž.š. rekao: „O Muhammede, Ja sam tebe i Aliju stvorio u svjetlosnoj formi kao dvije duše prije nego što sam stvorio nebesa, zemlju i Arš. Zatim sam spojio vaše dvije duše u jednu. Nakon toga sam tu jednu dušu podijelio na dvoje a zatim te dvije polovice na dvoje pa su to postale četiri duše. Muhammedova jedna, Alijina jedna te Hasanova i Husejnova po jedna. Zatim je Allah stvorio Fatimu od svjetla kao dušu bez tijela.“ (Kafi, 1/365)

 

Šije vjeruju da su Alija, radijallahu anhu i njegovi potomci jedini legitimni nasljednici Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Vjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, potomaka čini okosnicu šitske sekte. 

 

 

Šta Kulejni kaže o imametu i imamima ?

 

Prenosi se od Ebu Abdullaha (Džafer b. Muhammed, šesti šiitski imam) da je rekao: „Ko za imama uzme nekog koga Allah nije odredio da bude imam taj je počinio širk.“ (Kafi, 1/305) 

 

Neslijeđenje i nevjerovanje u imamet Alijinih, radijallahu anhu, sljedbenika za sobom povlači tešku kaznu. Shodno jednoj predaji u Kafiju, odredište svih onih koji ne budu slijedili imame bit će Sekar (dio Džehennema). Ebu Abdullah prenosi predaju u kojoj navodi razlog zbog kojeg će ljudi ući u Sekar. Odgovor na pitanje: „Šta vas je dovelo u Sekar?“, glasi: Nismo bili od onih koji su slijedili imame.“ (Kafi, 1/347)

 

Na drugom mjestu Kulejni bilježi predaju od Ebu Abdullaha u kojoj stoji: „Allahove riječi: ‘…lijepa riječ je kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji a grane prema nebu.’, znače da je Allahov Poslanik korijen a Alija stablo dok su grane imami njihovi potomci.“ (Kafi, 1/355) Shodno onome što stoji u Kafiju jedini legitimni halifa nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem je Alija, radijallahu anhu, i on je ujedno prvi od dvanaest šiitskih imama. Šije uopće ne priznaju Ebu Bekra, radijallahu anhu, Omera, radijallahu anhu i Osmana, radijallahu anhu, kao legitimne halife. Shodno šiitskom vjerovanju Alija, radijallahu anhu, je prvi halifa a svi ostali šiitski imami dolaze iz njegove loze. 

 

Ako pogledamo predaju u kojoj su imami opisani s pravom se možemo zapitati da li su oni uopće bili ljudi. Naime, Ebu Džafer (Muhammed b. Ali el-Bakir, peti šiitski imam) prenosi sljedeću predaju u kojoj stoji: „Imam ima deset znakova: rađa se čist, obrezan, zemljom odmah kroči uzdignute glave izgovarajući dva šehadeta, ne odžunupi se nikad, oko njegovo spava ali ne i srce, ne zijeva niti se proteže, vidi iza sebe kao sto vidi i ispred sebe, njegov vjetar i izmet imaju miris miska.“ (Kafi, 1/319)

 

 

Magarac kao prenosilac hadisa ???

 

Jedna od najčudnijih predaja u Kulejnijevoj knjizi svakako je ona čiji je prenosilac ni manje ni više nego magarac. Da, riječ je o životinji a cijela predaja u čijem se lancu nalazi jedan magarac glasi ovako: “Od vladara pravovjernih (Alije, radijallahu anhu) se prenosi da je Ufejr – Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, magarac rekao: „O Allahov Poslaniče, dao bih za tebe i oca i majku, zaista mi je otac pričao a njemu njegov otac da je njegovog djeda otac rekao da je bio sa Nuhom a.s. na lađi, pa ga je Nuh a.s. pomilovao po sapinama i kazao: ‘Iz kičme ovog magarca izaći će magarac kojeg će jahati najodabraniji i posljednji Vjerovjesnik’, pa hvala Allahu koji me učinio tim magarcem.“ (Kafi, 1/237)

 

Ovo je kap iz mora predaja koje sadrži Kafi. Ako u njihovoj najvjerodostojnijoj knjizi nalazimo ovakve predaje, kakve tek predaje možemo naći u ostalim šiitskim knjigama. Iz ove i sličnih knjiga šije crpe svoja ubjeđenja. Njihova vjera počiva na temeljima koji su sagrađeni upravo na onome što sadrži Kafi i druge knjige. 

 

 

Naša je dužnost da se upoznamo sa šitskim vjerovanjem kako ne bismo potpali pod uticaj šiitskih misionara i zapali u ralje šitske sekte !!!

 

Islamski časopis Asr, br. 41.

Sufije-derviši – tarikat Mevlevije
Današnji Sufizam je ši'itsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši'ija i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.

Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.

Između sufizma i ši'izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju r.a. koji je za sufije prvi kutb, a za ši'ije prvi evlija.

Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši'itske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši'itskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.

Prvi čovjek koji se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. god. po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši'itsko-iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.

Sufije-derviši – tarikat Mevlevije
Današnji Sufizam je ši'itsko čedo, strano islamskom učenju. Prvi sufija je bio Perzijanac, Abduke Abdulkerim, ši'ija i čelnik kufanskih otpadnika od islama. Prvo arapsko mjesto u kome se pojavio sufizam je bila Kufa, koja se nalazi u blizini Perzije. Sufizam se od svoje pojave pa sve do četvrtog hidžretskog stoljeća nema ni jednog pristalicu među arapima. Sve sufije tog vremena su porijeklom iz Perzije.

Na zemaljskoj kugli ne postoji država u kojoj ima više sufizma od Irana.

Između sufizma i ši'izma postoji vidna veza. I jedni i drugi se najčešće pozivaju na Aliju r.a. koji je za sufije prvi kutb, a za ši'ije prvi evlija.

Sufije su ideju o kutbovima i ebdalima preuzeli od ši'itske sekte ismailije. Vjera u bezgriješnost sufijskih evlija je preuzeta iz ši'itskog vjerovanja u bezgriješnost njihovih imama.

Prvi čovjek koji se prozvao sufijom je Abduke Abulkerim 210. god. po hidžri. Istoričari prenose da je on pripadao jednoj ši'itsko-iranskoj sekti, a drugi kažu da je upravo on bio glavni čelnik kufanskih otpadnika od islama. Kufa se nalazi u blizini Perzije te je vatropoklonstvo koje je prije islama vladalo Perzijom znatno doprinijelo pojavi sufizma, kao i grčka filozofija čija su djela uveliko prevođena na arapski jezik upravo u Kufi.