ONI KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)

 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 

Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 

Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 

” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 

I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 

” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 

Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 

” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 

I kaže: 

” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 

” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 

A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 

Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 

Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)

Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 

U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 

” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 

Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 

” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 

U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 

” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 

Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 

Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 

” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)

Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 

” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)

I kaže Allah, dželle šanuhu: 

“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 

I kaže Uzvišeni: 

” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)

____________________________________________________________

ONI KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)

 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 

” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 

Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 

Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 

” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 

I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 

” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 

Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 

” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 

I kaže: 

” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 

Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 

” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 

A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 

Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 

Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)

Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 

U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 

” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 

Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 

” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 

U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 

” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 

Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 

Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 

Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 

” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)

Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 

” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)

I kaže Allah, dželle šanuhu: 

“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 

I kaže Uzvišeni: 

” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)

____________________________________________________________

MUSA I FARAON – KUR'ANSKE POUKE –

Pogledajmo kako je u opisu faraonovog stradanja i u kontekstu pouke svim generacijama do Sudnjeg dana, spomenuto u Kur´anu  jedno  veliko načelo.

” A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘Ja vjerujem da nema nikakvog drugog boga osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam !'” (Prijevod značenja Junus, 90)

Priznao je nesretnik da je jedini istinski bog Allah, subhanehu ve te'ala, Koji nije nepoznat, Gospodar prvih i posljednjih, nebesa i Zemlje, Koji jedini zaslužuje da bude obožavan. Svjestan je da ga samo Allah može spasiti iz stanja u kojem se našao, čime priznaje svoju nemoć, a Allahovu svemoć. I ne samo to, već iskazuje svoju spremnost da svoje svjedočenje praktično dokaže, kako riječi ne bi bile puste i neutemeljene, jer kakva korist od riječi i priznanja bez rada i pokornosti. Iskrena vjera je ubjeđenje i predanost, to je iman i islam koji se traži od svakog čovjeka i džina.

Dočim,to priznanje ovome nije koristilo zato što je vrijeme koje mu je dato na raspolaganje na ovom svijetu već isteklo i što ovo izgovara u času kazne. Kada kazna dođe, kasno je za kajanje. Mnoge njihova nepokornost toliko udalji od istine koja je itekako jasna, i srca im učini tvrdim da i ne pomišljaju da se pokaju. Mnogi bi da vode politiku i pregovore sa Allahom kada im zatreba spas i misle da mogu sa Njime Uzvišenim kao što rade sa ljudima. Mnogi i ne razmišljaju o moći Uzvišenog kada čine nered na Zemlji. Svemoćni je u stanju ne samo da ih uništi i spriječi u zlu, već često čini stradanja takvih poukom za druge. Uzvišeni kaže:

” Zar sada, a prije si neposlušan bio i nered činio ?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe,- ali mnogi ljudi su nemarni u pogledu Naših znakova.” (Prijevod značenja Junus, 91- 92)

• Vjernici, sljedbenici Allahovih poslanika su potpomognuti i na ovom i na budućem svijetu. Onaj Kojeg izvorno i iskreno vjeruju i Kojem su predani ibadetom posvetivši svoj život i smrt Njemu Uzvišenom, neće ih napustiti niti zanemariti. On ima savršenu mudrost i znanje i moramo imati najljepše mišljenje o svom istinskom Gospodaru. I kada dođemo u iskušenje trebamo znati da vjernik nije gubitnik ako je strpljiv, pokoran i poslušan. Čak i iskušenja u tom slučaju bivaju korisnim i dobrim. To je zadovoljstvo Allahovom odredbom i potpuna predanost. Potrebno je moliti
Uzvišenog za učvršćenje i postojanost, rješenje koje je najbolje i da nas sačuva kušnji koje ne možemo podnijeti. Uzvišeni kaže:

” Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom svijetu, a i na dan kad se dignu svjedoci, na dan kad nepravednicima pravdanja njihova neće od koristi biti; njima pripada prokletstvo i najgore prebivalište.” (Prevod značenja Gafir, 51- 52)

• Allahova pomoć dolazi kada je najpotrebnije i kada su svi uzroci pokidani i nije ostao nijedan osim Njegovog. Uzvišeni kaže:

” Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: ‘Samo što nas nisu stigli !”Neće!’ – reče on- ‘Gospodar moj je sa mnom, On će me uputiti.'” (Prijevod značenja Eš-Šuara, 61-62)

• Velika je pouka u stradanju nepravednika, a ovog posebno. Koliko li ih je samo uništeno i to na vrhuncu njihove obijesti i sile. Kada su mislili da im niko ništa ne može i da svim vladaju i upravljaju došla im je iznenadna i bolna Allahova kazna. Uzvišeni kaže:

” I Faraon posla po gradovima sakupljače: ‘Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni !'” (Prijevod značenja Eš-Šuara, 53- 56)

i kaže:

” I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne.” (Prijevod značenja sura Junus, 90)

” a Faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.” (Prijevod značenja Junus, 83)

• Zulumćar bî ponižen i kažnjen, iza njega ostadoše imanja i ljepote, a vjernici naslijediše Allahovu zemlju:

” I koliko ostaviše bašča i izvora i njiva zasijanih i dvorova divnih i zadovoljstava koja su u radosti provodili ! – tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili.” (Prijevod značenja Ed-Duhan, 25 – 28)

• Niko ne žali za zlotvorom niti je ikome teško zbog njegovog nestanka. Zemlja i njeni stanovnici ga se oslobode, a on nemilosrdno bude kažnjen onim što zaslužuje. Uzvišeni kaže:

” Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali i nije im nimalo roka dato.” (Prijevod značenja Ed-Duhan, 29)

Nepravednici poriču istinu i pored njene jasnoće i svoga saznanja u pogledu iste. Dakle, nije manjkavost u objavi vjere već je oholost i nepravednost uzrok odbijanja istine i nepokoravanja svome Gospodaru. Takav je bio slučaj sa faraonom i takav je slučaj sa ostalim silnicima i zulumćarima. Uzvišeni kaže:





” I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: ‘Ovo je prava čarolija!’ I oni ih, nepravedni i oholi porekoše, ali su u sebi bili ubjeđeni da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.” (Prijevod značenja En-Neml, 13 – 14)

• Nužnost potpomaganja strpljivošću i ibadetom Allahu, subhanehu ve te'ala, posebno u vremenu iskušenja i smutnji koje vladaju među ljudima. Oslanjanje na Allaha je vidljivi znak islama i praktičnog ispoljavanja vjere. Dovom vjernik svoje potrebe izlaže Uzvišenom, Koji opet od njega hoće skrušenost i obraćanje i Koji najbolje poznaje sve njegove tajne i javne potrebe i radnje. Uzvišeni kaže:

” I Musa reče: ‘O narode moj!, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste Mu predani (muslimani)!’ ‘U Allaha se uzdamo !’ rekoše oni. ‘Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine, i spasi nas, milošću Svojom, od naroda koji ne vjeruje!’ I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: ‘U Misiru narodu svome kuće pripremite i bogomoljama ih učinite i u njima namaz obavljajte! A ti obraduj vjernike !'” (Prijevod značenja Junus, 84- 87)

i kaže:

” O vjernici, pomozite se strpljivošću i namazom ! Allah je doista uz strpljive.” (Prijevod značenja El-Bekara, 153)

• U najtežim iskušenjima Uzvišeni traži od Musaa i Haruna, Svojih poslanika i predvodnika Benu Israila, istikamet, tj. dosljedno pridržavanje propisa i ustrajnost na tome i ne slijeđenje puta neznalica. Upravo u vremenu smutnji i nereda nužno je još više i čvršće prihvatiti se pravoga puta i sa njega nikako ne skretati. To je velika odgovornost onih na koje se ljudi ugledaju i za kojima se povode. Tada neki popuštaju i dolaze sa svojim mišljenjima i pretpostavkama koje još više slabe i njih i one koji ih slušaju i slijede. Uzvišeni kaže:

” Uslišena je dova vaša !” – reče On -, “a vas dvojica na Pravom putu ustrajte i nikako ne slijedite put onih koji ne znaju!” (Prijevod značenja Junus, 89)

• Velika je nada u mlađim generacijama koje su odvažne i postojane u iskušenjima i koje su nepokolebljive, sa Allahovom pomoći, pred nasrtajima batila, i pored njihove malobrojnosti. Uzvišeni kaže:

” I ne povjerova Musau niko, osim mali broj potomaka njegovog (faraonovog) naroda, iz straha da ih Faraon i glavešine njihove ne počnu zlostavljati, – a Faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.” (Prijevod značenja Junus, 83)

Faraon i njegove glavešine oprobali su sve metode u odvraćanju ljudi od Pravoga puta. Optužuju Musaa i Haruna da odvraćaju ljude od vjere njihovih predaka i da žele vlast na Zemlji i otvoreno prkose i iskazuju svoje
nevjerovanje i nijekanje njihove uzvišene misije, kako bi se i drugi za njima poveli. Uzvišeni kaže:

” A oni rekoše: ‘Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji ? E nećemo mi vama dvojici vjerovati !'” (Prijevod značenja Junus, 78)

Koliko li je samo danas takvih koji izvornom pozivu u Allahovu čistu vjeru pretpostavljaju i suprotstavljaju adete i navike predaka ?! Koji optužuju da'ije da svojim radom, naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla žele vlast i slično ?!

• Optužuju ih da su došli sa čarolijom kojom obmanjuju ljude. Uzvišeni kaže:

” Kada im je od Nas došla istina, rekli su: ‘Ovo je zaista prava čarolija !’ – ‘Zar za istinu koja vam je došla kažete da je čarolija ?’ – reče Musa-, a čarobnjaci neće nikad uspjeti !” (Prijevod značenja Junus, 76- 77)
 

Ustvari, Faraon i njegove glavešine su upravljale narodom čarolijama, ali ne prezaju da istinu optuže onim što oni sami rade.

• Faraon nemajući drugih dokaza poče isticati svoju vlast i silu ne bi li se narod za tim poveo u slijepoj pokornosti njemu. Uzvišeni kaže:

” I Faraon obznani narodu svome: ‘O narode moj,’ – reče on – ‘zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispod mene teku, – Zar ne shvaćate ?'” (Prijevod značenja Ez- Zuhruf, 51)
 

• Poče ponižavati Musaa, a sebe uzdizati:

” I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije da govori ?” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 52)

Zar to danas umišljeni faraoni isto ne govore o nosiocima emaneta izvorne Allahove vjere ?!

• Nekada je Faraon prijetio, a nekada se predstavljao kao dušebrižnik svog naroda.

” Pustite vi meni” -rečeFaraon – “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove.” (Prijevod značenja Gafir, 26)

• Poče jadnik u svom bunilu i sljepoći da spominje zahtjeve Allahovom Poslaniku, koji su, ustvari, zahtjevi Onom Koji ga je poslao, i to ne radi istine, već radi odvraćanja od Pravog puta:

” Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 53)

Ovo su samo neki metodi koji se spominju da ih je koristio Faraon sa svojim narodom u odvraćanju od istine i koji su i danas u opticaju.

• Tako je zaveo svoj narod koji ga je slijedio u zabludi, a da nisu bili za nje
ne bi je ni prihvatili:

” I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod griješni.” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 54)

• To je neminovno prouzrokovalo Allahovu srdžbu i njihovu propast i postaše primjerom za pouku drugima.

” A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim.” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 55-56)

• Zulumćari nakon opomene bivaju još gori i okrutniji i savjet im nimalo ne
koristi:

” I Mi smo Faraonu sve Naše dokaze pokazali, ali je on ipak porekao i odbio.” (Prijevod značenja Ta-Ha, 56)

• Nakon svih pokušaja da mu ukaže na Pravi put i da ih ovaj prihvati, a samim tim i njegov narod, Musa, ‘alejhisselam, uputio je dovu Uzvišenom
Allahu protiv nevjernika i s i l n ika , a Harun, ‘alejhisselam, je na nju aminao:

” I Musa reče: ‘Gospodaru naš! Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogatstva na ovom svijetu, Gospodaru naš, Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!'” (Prijevod značenja Junus, 88)

Zaista teška dova koju zaslužuju nasilnici. Nestanak imetka, okorjelost srca, nevjerovanje i nesnosna kazna.

• I današnji nasilnici idu stopama Faraona i nadamo se da će završiti kao i njihov predvodnik, a na nama je da se strpimo, budemo ispravni i ustrajni i dovu da činimo.

Izvor teksta – Islamski časopis El-Asr br.17 –

MUSA I FARAON – KUR'ANSKE POUKE –

Pogledajmo kako je u opisu faraonovog stradanja i u kontekstu pouke svim generacijama do Sudnjeg dana, spomenuto u Kur´anu  jedno  veliko načelo.

” A on, kad se poče daviti, uzviknu: ‘Ja vjerujem da nema nikakvog drugog boga osim Onoga u Kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam !'” (Prijevod značenja Junus, 90)

Priznao je nesretnik da je jedini istinski bog Allah, subhanehu ve te'ala, Koji nije nepoznat, Gospodar prvih i posljednjih, nebesa i Zemlje, Koji jedini zaslužuje da bude obožavan. Svjestan je da ga samo Allah može spasiti iz stanja u kojem se našao, čime priznaje svoju nemoć, a Allahovu svemoć. I ne samo to, već iskazuje svoju spremnost da svoje svjedočenje praktično dokaže, kako riječi ne bi bile puste i neutemeljene, jer kakva korist od riječi i priznanja bez rada i pokornosti. Iskrena vjera je ubjeđenje i predanost, to je iman i islam koji se traži od svakog čovjeka i džina.

Dočim,to priznanje ovome nije koristilo zato što je vrijeme koje mu je dato na raspolaganje na ovom svijetu već isteklo i što ovo izgovara u času kazne. Kada kazna dođe, kasno je za kajanje. Mnoge njihova nepokornost toliko udalji od istine koja je itekako jasna, i srca im učini tvrdim da i ne pomišljaju da se pokaju. Mnogi bi da vode politiku i pregovore sa Allahom kada im zatreba spas i misle da mogu sa Njime Uzvišenim kao što rade sa ljudima. Mnogi i ne razmišljaju o moći Uzvišenog kada čine nered na Zemlji. Svemoćni je u stanju ne samo da ih uništi i spriječi u zlu, već često čini stradanja takvih poukom za druge. Uzvišeni kaže:

” Zar sada, a prije si neposlušan bio i nered činio ?! Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe,- ali mnogi ljudi su nemarni u pogledu Naših znakova.” (Prijevod značenja Junus, 91- 92)

• Vjernici, sljedbenici Allahovih poslanika su potpomognuti i na ovom i na budućem svijetu. Onaj Kojeg izvorno i iskreno vjeruju i Kojem su predani ibadetom posvetivši svoj život i smrt Njemu Uzvišenom, neće ih napustiti niti zanemariti. On ima savršenu mudrost i znanje i moramo imati najljepše mišljenje o svom istinskom Gospodaru. I kada dođemo u iskušenje trebamo znati da vjernik nije gubitnik ako je strpljiv, pokoran i poslušan. Čak i iskušenja u tom slučaju bivaju korisnim i dobrim. To je zadovoljstvo Allahovom odredbom i potpuna predanost. Potrebno je moliti
Uzvišenog za učvršćenje i postojanost, rješenje koje je najbolje i da nas sačuva kušnji koje ne možemo podnijeti. Uzvišeni kaže:

” Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše i vjernike u životu na ovom svijetu, a i na dan kad se dignu svjedoci, na dan kad nepravednicima pravdanja njihova neće od koristi biti; njima pripada prokletstvo i najgore prebivalište.” (Prevod značenja Gafir, 51- 52)

• Allahova pomoć dolazi kada je najpotrebnije i kada su svi uzroci pokidani i nije ostao nijedan osim Njegovog. Uzvišeni kaže:

” Pa kad jedni druge ugledaše, drugovi Musaovi povikaše: ‘Samo što nas nisu stigli !”Neće!’ – reče on- ‘Gospodar moj je sa mnom, On će me uputiti.'” (Prijevod značenja Eš-Šuara, 61-62)

• Velika je pouka u stradanju nepravednika, a ovog posebno. Koliko li ih je samo uništeno i to na vrhuncu njihove obijesti i sile. Kada su mislili da im niko ništa ne može i da svim vladaju i upravljaju došla im je iznenadna i bolna Allahova kazna. Uzvišeni kaže:

” I Faraon posla po gradovima sakupljače: ‘Ovih je zaista malo i rasrdili su nas, a mi smo svi budni !'” (Prijevod značenja Eš-Šuara, 53- 56)

i kaže:

” I Mi prevedosmo preko mora sinove Israilove, a za petama su im bili faraon i vojnici njegovi progoneći ih ni krive ni dužne.” (Prijevod značenja sura Junus, 90)

” a Faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.” (Prijevod značenja Junus, 83)

• Zulumćar bî ponižen i kažnjen, iza njega ostadoše imanja i ljepote, a vjernici naslijediše Allahovu zemlju:

” I koliko ostaviše bašča i izvora i njiva zasijanih i dvorova divnih i zadovoljstava koja su u radosti provodili ! – tako to bi, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili.” (Prijevod značenja Ed-Duhan, 25 – 28)

• Niko ne žali za zlotvorom niti je ikome teško zbog njegovog nestanka. Zemlja i njeni stanovnici ga se oslobode, a on nemilosrdno bude kažnjen onim što zaslužuje. Uzvišeni kaže:

” Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali i nije im nimalo roka dato.” (Prijevod značenja Ed-Duhan, 29)

Nepravednici poriču istinu i pored njene jasnoće i svoga saznanja u pogledu iste. Dakle, nije manjkavost u objavi vjere već je oholost i nepravednost uzrok odbijanja istine i nepokoravanja svome Gospodaru. Takav je bio slučaj sa faraonom i takav je slučaj sa ostalim silnicima i zulumćarima. Uzvišeni kaže:





” I kad im očito dođoše znamenja Naša, oni rekoše: ‘Ovo je prava čarolija!’ I oni ih, nepravedni i oholi porekoše, ali su u sebi bili ubjeđeni da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.” (Prijevod značenja En-Neml, 13 – 14)

• Nužnost potpomaganja strpljivošću i ibadetom Allahu, subhanehu ve te'ala, posebno u vremenu iskušenja i smutnji koje vladaju među ljudima. Oslanjanje na Allaha je vidljivi znak islama i praktičnog ispoljavanja vjere. Dovom vjernik svoje potrebe izlaže Uzvišenom, Koji opet od njega hoće skrušenost i obraćanje i Koji najbolje poznaje sve njegove tajne i javne potrebe i radnje. Uzvišeni kaže:

” I Musa reče: ‘O narode moj!, ako u Allaha vjerujete, u Njega se pouzdajte ako ste Mu predani (muslimani)!’ ‘U Allaha se uzdamo !’ rekoše oni. ‘Gospodaru naš, ne učini da zbog nas dođu u iskušenje ljudi koji nasilje čine, i spasi nas, milošću Svojom, od naroda koji ne vjeruje!’ I Mi objavismo Musau i bratu njegovu: ‘U Misiru narodu svome kuće pripremite i bogomoljama ih učinite i u njima namaz obavljajte! A ti obraduj vjernike !'” (Prijevod značenja Junus, 84- 87)

i kaže:

” O vjernici, pomozite se strpljivošću i namazom ! Allah je doista uz strpljive.” (Prijevod značenja El-Bekara, 153)

• U najtežim iskušenjima Uzvišeni traži od Musaa i Haruna, Svojih poslanika i predvodnika Benu Israila, istikamet, tj. dosljedno pridržavanje propisa i ustrajnost na tome i ne slijeđenje puta neznalica. Upravo u vremenu smutnji i nereda nužno je još više i čvršće prihvatiti se pravoga puta i sa njega nikako ne skretati. To je velika odgovornost onih na koje se ljudi ugledaju i za kojima se povode. Tada neki popuštaju i dolaze sa svojim mišljenjima i pretpostavkama koje još više slabe i njih i one koji ih slušaju i slijede. Uzvišeni kaže:

” Uslišena je dova vaša !” – reče On -, “a vas dvojica na Pravom putu ustrajte i nikako ne slijedite put onih koji ne znaju!” (Prijevod značenja Junus, 89)

• Velika je nada u mlađim generacijama koje su odvažne i postojane u iskušenjima i koje su nepokolebljive, sa Allahovom pomoći, pred nasrtajima batila, i pored njihove malobrojnosti. Uzvišeni kaže:

” I ne povjerova Musau niko, osim mali broj potomaka njegovog (faraonovog) naroda, iz straha da ih Faraon i glavešine njihove ne počnu zlostavljati, – a Faraon je zaista na Zemlji silnik bio i u zlu svaku mjeru prevršio.” (Prijevod značenja Junus, 83)

Faraon i njegove glavešine oprobali su sve metode u odvraćanju ljudi od Pravoga puta. Optužuju Musaa i Haruna da odvraćaju ljude od vjere njihovih predaka i da žele vlast na Zemlji i otvoreno prkose i iskazuju svoje
nevjerovanje i nijekanje njihove uzvišene misije, kako bi se i drugi za njima poveli. Uzvišeni kaže:

” A oni rekoše: ‘Zar si došao da nas odvratiš od onoga na čemu smo zatekli pretke naše, da bi vama dvojici pripala vlast na Zemlji ? E nećemo mi vama dvojici vjerovati !'” (Prijevod značenja Junus, 78)

Koliko li je samo danas takvih koji izvornom pozivu u Allahovu čistu vjeru pretpostavljaju i suprotstavljaju adete i navike predaka ?! Koji optužuju da'ije da svojim radom, naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla žele vlast i slično ?!

• Optužuju ih da su došli sa čarolijom kojom obmanjuju ljude. Uzvišeni kaže:

” Kada im je od Nas došla istina, rekli su: ‘Ovo je zaista prava čarolija !’ – ‘Zar za istinu koja vam je došla kažete da je čarolija ?’ – reče Musa-, a čarobnjaci neće nikad uspjeti !” (Prijevod značenja Junus, 76- 77)
 

Ustvari, Faraon i njegove glavešine su upravljale narodom čarolijama, ali ne prezaju da istinu optuže onim što oni sami rade.

• Faraon nemajući drugih dokaza poče isticati svoju vlast i silu ne bi li se narod za tim poveo u slijepoj pokornosti njemu. Uzvišeni kaže:

” I Faraon obznani narodu svome: ‘O narode moj,’ – reče on – ‘zar meni ne pripada carstvo u Misiru i ovi rukavi rijeke koji ispod mene teku, – Zar ne shvaćate ?'” (Prijevod značenja Ez- Zuhruf, 51)
 

• Poče ponižavati Musaa, a sebe uzdizati:

” I zar nisam ja bolji od ovog bijednika koji jedva umije da govori ?” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 52)

Zar to danas umišljeni faraoni isto ne govore o nosiocima emaneta izvorne Allahove vjere ?!

• Nekada je Faraon prijetio, a nekada se predstavljao kao dušebrižnik svog naroda.

” Pustite vi meni” -rečeFaraon – “da ubijem Musaa, a on neka traži pomoć od gospodara svoga, jer se bojim da vam on vjeru vašu ne izmijeni ili da u zemlji nered ne izazove.” (Prijevod značenja Gafir, 26)

• Poče jadnik u svom bunilu i sljepoći da spominje zahtjeve Allahovom Poslaniku, koji su, ustvari, zahtjevi Onom Koji ga je poslao, i to ne radi istine, već radi odvraćanja od Pravog puta:

” Zašto mu nisu stavljene narukvice od zlata ili zašto zajedno sa njim nisu došli meleki?” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 53)

Ovo su samo neki metodi koji se spominju da ih je koristio Faraon sa svojim narodom u odvraćanju od istine i koji su i danas u opticaju.

• Tako je zaveo svoj narod koji ga je slijedio u zabludi, a da nisu bili za nje
ne bi je ni prihvatili:

” I on zavede narod svoj, pa mu se pokori; oni su, doista, bili narod griješni.” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 54)

• To je neminovno prouzrokovalo Allahovu srdžbu i njihovu propast i postaše primjerom za pouku drugima.

” A kad izazvaše Naš gnjev, Mi ih kaznismo i sve ih potopismo, i učinismo ih primjerom i poukom narodima kasnijim.” (Prijevod značenja Ez-Zuhruf, 55-56)

• Zulumćari nakon opomene bivaju još gori i okrutniji i savjet im nimalo ne
koristi:

” I Mi smo Faraonu sve Naše dokaze pokazali, ali je on ipak porekao i odbio.” (Prijevod značenja Ta-Ha, 56)

• Nakon svih pokušaja da mu ukaže na Pravi put i da ih ovaj prihvati, a samim tim i njegov narod, Musa, ‘alejhisselam, uputio je dovu Uzvišenom
Allahu protiv nevjernika i s i l n ika , a Harun, ‘alejhisselam, je na nju aminao:

” I Musa reče: ‘Gospodaru naš! Ti si dao Faraonu i glavešinama njegovim raskoš i bogatstva na ovom svijetu, Gospodaru naš, Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!'” (Prijevod značenja Junus, 88)

Zaista teška dova koju zaslužuju nasilnici. Nestanak imetka, okorjelost srca, nevjerovanje i nesnosna kazna.

• I današnji nasilnici idu stopama Faraona i nadamo se da će završiti kao i njihov predvodnik, a na nama je da se strpimo, budemo ispravni i ustrajni i dovu da činimo.

Izvor teksta – Islamski časopis El-Asr br.17 –

KO SU GURABA – STRANCI PO ISLAMU ?

piše: Malik Ibrahim el-Ahmed

Onaj ko želi da dostigne stepene guraba (stranca) neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac…

Muslim bilježi u svome ”Sahihu” od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘

‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratiće se kao stranac onako kako je i počeo, pa blago li se strancima.” („Sahihul- Džami'us-Sagir“ br. 1576.) 

Sehl b. S'ad Es-Sa'idi, radijallahu ‘anh, prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

‘‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratit će se kako je i počeo, pa blago li se strancima.”, pa je rečeno: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Oni koji ostanu čestiti (dobri, pobožni) kada se ljudi iskvare.” („Silsiletul-Ehadisis-Sahiha“ br. 1273.) 

Isto tako ovaj hadis se prenosi sa sljeđećim dodatkom: Rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?”, pa je odgovorio: ”Tuđinci iz (drugih) plemena!” (Šejh Albani se suzdržao da ocjeni ovaj hadis vjerodostojiim ili slabim, vidi: ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 1273.) 

Kao što bilježi Abdullah ibn El- Mubarek u svojoj knjizi ”Ez-Zuhd” od Abdullah b. Amra El-A'sa, gdje kaže da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

”Blago li se strancima!”, rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?“, odgovorio je: ”Dobri ljudi, a malobrojni, (tamo ili u vremenu) gdje je mnogo zla, gdje je veći broj onih koji im se suprostavljaju od onih koji ih slušaju (koji im se pokoravaju).”(”Silsiletul-Ehadisus-Sahiha” br. 1619.)

Islam kao stranac

U prvom hadisu se pojašnjava načelo, princip i pravilo islama, te da je počeo kao stranac među ostalim vjerama, kao što su i njegovi sljedbenici bili stranci među ostalim ljudima, kao što je i onaj koji bi se odazvao i prihvatio islam bivao strancem među svojom porodicom i u svojoj rodbini. Bivao bi izložen uznemiravanju i napadima zbog toga i iskušenjima u svojoj vjeri, kao što bi imao i neprijatelje protiv sebe zbog svoje vjere. Unatoč svemu tome muslimani su bili strpljivi, zadovoljni Allahovom odredbom, pokorni Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredbama, sve dok islam nije ojačao i njegov otpor se učvrstio u Medini, pa je njegova tj. stranost islama nestala samim njegovim širenjem na Arabijskom poluotoku, tako su i njegovi sljedbenici bili pobjednici nad onima koji su im se suprostavljali i protiv njih se borili. Vratit će se islam kao stranac baš kako je i počeo, kakvo je i naše ovo današnje vrijeme i situacija, zbog malog broja onih koji ga se pridržavaju. Ova stranost islama iz dana u dan je sve veća zbog sve većeg zapadanja ljudi u smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri i dunjalučkih prohtjeva.

Najava fitneta

Što se tiče smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio da će se Ummet razići na sedamdeset i tri skupine, sve su u vatri osim jedne. (Vidi njegov lanac u ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 204 i 205.) 

A što se tiče smutnje strasti Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je to pojasnio kada je rekao: 

” Tako mi Allaha, ne plašim se za vas neimaštine (bijede) nego se plašim da vam se dunjaluk ne otvori kao što se otvorio onima prije vas, pa da se nadmećete kao što su se oni nadmetali za dunjalukom, a potom da vas uništi kao što je i njih uništio” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”.) 

Što se tiče smutnje u vjeri i propisima, njih će se sačuvati spašena ili potpomognuta skupina koja je spomenuta u hadisu: 

” Uvijek će biti skupina od moga ummeta potpomognuta na istini, neće im naštetiti onaj ko ih napusti ili ko im se suprostavi sve dok ne dođe Allahova naredba, a oni će biti na tome.” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”) 

A oni su stranci pred kraj svijeta.

Govor učenih o strancima

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Nekada bude stranost (tuđinstvo) u nekim propisima, a nekad to bude u pojedinim mjestima, stoga u nekim mjestima ljudima nisu poznati islamski propisi i na taj način islam među njima bude kao stranac. Ne poznaje ih niko od njih osim jedan ili mali broj, pa blago li se onima koji se pridržavaju šeri'ata onako kako je to naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem”. 

Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” To su ti stranci, oni su pohvaljeni i sretni, i zbog njihove malobrojnosti među ljudima nazvani su strancima, jer, većina ljudi nemaju ove osobine i svojstva. Pa su sljedbenici islama među ljudima (nemuslimanima) stranci, kao što su mu'mini i iskreni vjernici među (običnim) muslimanima stranci, a i učenjaci su među vjernicima stranci, dok su sljedbenici suneta (ehlu-sunneh) -oni koji se razlikuju od novotara i sljedbenika strasti- su stranci. Oni koji podnose i trpe na tome putu sve nedaće i napade njihovih protivnika su u najvećeoj (najžešćoj) tuđini. Međutim, ovakvi su, uistinu, i Allahovi miljenici, i oni nisu stranci kod Allaha Uzvišenog, nego su stranci među ostalom masom i većinom”. 

Također, Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Od svojstava i osobina ovih stranaca -onih kojima je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pozavidio- jeste da se drže Sunneta onda kada ga ljudi ostavljaju i napuštaju, dok istovremeno ostavljaju ono što su oni kao novotariju uveli, iako je to općepoznato kod njih. Od njihovih svojstava je i čišćenje tevhida iako većina ljudi će im prigovoriti, ostavljanje vezivanja odnosa sa bilo kime osim sa Allahom i Njegovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni se ne vežu ni za kakvog šejha, nikakav tarikat, mezheb, skupinu ili grupu, već su to stranci koji su vezani sa Allahom ispoljavajući samo Njemu sve vrste ibadeta i slijedeći samo Posalnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao. To su doista oni koji na svojim dlanovima drže žaravicu iako većina ljudi ili čak svi ljudi će ih grditi i prigovarati im. I zbog njihove stranosti među ljudima njihovi neprijatelji su sljedbenici novotarija i oni koji se od većine odvajaju.” 

Također je rekao (tj. Ibnul-Kajjim): 

” Ako hoće vjernik, -koga je Allah počastio znanjem u vjeri, razumijevanjem Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i shvaćanjem Njegove Knjige, omogućio mu da vidi ono na čemu su ljudi od strasti, novotarija i zabluda, i njihovog udaljavanja od ispravnog puta na kome je bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi drugovi (ashabi)-, pa ako bude htio da se prihvati ovoga puta neka pripremi svoju dušu protiv napada i klevetanja od strane neznalica, novotara, i njihovih potvora, ismijavanja i odvraćanja ljudi od njega upozoravajući ih na njega, kao što su to činili njihovi prethodnici nevjernici sa njegovim imamom i onim koga on slijedi (tj. Poslanikom) -sallallahu ‘alejhi ve sellem- pa ako ih bude pozvao u ono na čemu je on, a napadne ono na čemu su oni, tada će to za njih biti ”njihov Sudnji dan i propast”, pa će mu željeti i htjeti nesreću (zlo) i razapet će konopce spletki i zamki. On je stranac sa svojom vjerom zbog pokvarenosti njihove vjere, stranac je zbog svoga držanja Sunneta zbog njihovog držanja za novotarije, stranac je u svojoj akidi zbog pokvarenosti njihove akide, stranac je sa svojim namazom zbog pokvarenosti i lošeg njihovog namaza, stranac je na svome putu zbog iskvarenosti i zablude njihovih puteva”. (”Medaridžus-Salikin” 3/194-201.) 

U knjigama ispravnih predhodnika nalazimo hvaljenje Sunneta i njegovih sljedbenika, isto tako i njihov opis kao da su stranci ili tuđinci: 

El-Evza'i, rahmetullahi ‘alejh, je rekao:

” Doista islam neće otići nego će otići sljedbenici Sunneta, budite blagi (milostivi) -Allah vam se smilovao- jer ste vi najmalobrojniji od ljudi.” 

Ahmed b. Asim El-Antaki, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Ja sam doista doživio vrijeme u kome se islam vratio kao stranac baš onako kako je i počeo, u kome se vratio opis istine (hakka) kao stranac onako kako je i počeo, ako žudiš kod nekoga učenjaka naći ćeš ga zaokupljenog ljubavlju za dunjalukom, ako žudiš za nekim pobožnjakom naći ćeš ga neznalicom u svome ibadetu, obmanutog (prevarenog) i na zemlji srušenog, Iblis ga zaveo, uzdigao ga na najveće stepene ibadeta a on neznalica o najnižim, pa kako će biti na najvećim, dok je ostatak (svijeta) ološ, divljaci, grabljivi vukovi, krvoločne zvjeri i izgadnjele lisice.” 

El-Aadžurri, rahmetullahi ‘alejh, opisujući garibe je rekao: 

” Pa ako ga vidiš u osami (na samoći i samoga) vidjet ćeš ga kako žestoko plače i duboko jeca i uzdiše, dok mu vruće suze teku, ako ga vidiš, a ne poznaješ ga, mislit ćeš da je onaj koji oplakuje svoga (izgubljenog) voljenoga, a nije kako misliš, nego se plaši za svoju vjeru da ga nesreća kakva u vjeri ne pogodi, nije brižan za dunjalukom ako mu je vjera ispravna, svoju glavnicu je učinio vjeru i jedino se za nju plaši propasti.” 

I kao što je hadis pojasnio, stranci su manjina u njihovom vremenu, malo je onih koji ih slušaju i koji im se pokoravaju, a puno je onih koji im se suprostavljaju, i oni su (tj. stranci) dvije vrste:

Prva:  Oni koji sebe održe ispravnim, onda kad se ljudi iskvare.

Druga:  Oni koji sebe održe ispravnim, a ispravljaju i ono što su ljudi od Sunneta iskvarili, i ova skupina je bolja od prve.

Opis guraba (stranca) koji ako bi od Allaha zatražio On bi mu udovoljio

Nekada stranac nije poznat među ljudima, onaj na koga se i ne osvrću, kao što je došlo u opisu stranca u hadisima, od toga je hadis Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, gdje je rekao: 

” Blago li robu čija su stopala uprašena na Allahovom putu, a kosa mu raščupana, ako je pješadija on je među njima, a ako je straža on je od njih, ako se zauzme (za nekoga na dunjaluku kod neke ličnosti) zauzimanje mu se neće primiti, a ako zatraži dozvolu (dopuštenje) neće mu se dozvoliti, blago li njemu, potom blago li njemu”. (Bilježi ga Buharija sa primjedbom, a Et-Taberani sa ispravnim lancem prenosioca) 

Rekao je Enes, radijallahu ‘anhu: 

„ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ‘Možda prašljiv i pocijepan, poderan, na koga se niko ne osvrće, ali ako Allaha zamoli bit će mu udovoljeno'“. (Bileži ga Et-Tirmizi i ocjenjuje da je hadis hasen.) 

Prenosi se od Sa'da b. Ebi Vekasa, radijallahu ‘anhu, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

” Doista Allah voli roba, bogobojaznog, bogatog (bilo to bogastvo duše ili materijalno bogastvo) i skrivenog (nepoznatog po djelima, posvećenog ibadetima i samome sebi)”. (Bilježi ga Muslim u svome ”Sahihu”) 

Bilježi El-Bejheki u djelu ”El-Esmau Ves-Sifat” da je Omer b. El-Hattab, radijallahu ‘anh, ušao u mesdžid i našao Mua'za b. Džebela, radijallahu ‘anh, kako sjedi ispred kuće Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i plače, pa mu je Omer rekao: ”Šta te je rasplakalo o Ebu Abdurrahmane? Je li ti brat umro?” Rekao je: ”Ne, nego hadis Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji mi je rekao u ovom mesdžidu”. Pa je rekao: ”Koji je to hadis o Ebu Abdurrahmane?” Rekao je: ”Obavjestio me je da Allah voli skrivene, bogobojazne i čiste, nedužne, one ako su odsutni, niko ne pita za njih, a ako su prisutni nikome nisu poznati, srca su im svjetiljke upute, iz svake slijepe i tamne smutnje pronalaze izlaz”.

Da završimo naš govor o strancima riječima El-Adžurija -Allah mu se smilovao-: 

” Onaj ko želi da dostigne stepene stranca neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac. Stoga su ti roditelji nezadovoljni tvojim djelima, žena uznemirena želeći rastanak, dok braća i bližnja rodbina ne žele da te sretnu, pa si među njima potišten i tužan. Tada si osjetio i pogledao sebe okom stranca, pa si se navikao sa strancima koji su tebi slični, a osjećao si se usamljeno sa prijateljima i rođacima, pa si se sam prihvatio puta ka Allahu, pa ako se strpiš na tvrdoći puta i podneseš poniženja i nezgode kratak period, budeš skroman prema ovoj prezrenoj kući (dunjaluku), tvoje strpljenje će te dovesti do kuće spasa; čija je zemlja lijepa, a vrtovi i bašče zeleni, plodovi na drveću, a rijeke pitke…“

Islamski časopis El-Bejan, 7/41.

KO SU GURABA – STRANCI PO ISLAMU ?

piše: Malik Ibrahim el-Ahmed

Onaj ko želi da dostigne stepene guraba (stranca) neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac…

Muslim bilježi u svome ”Sahihu” od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘

‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratiće se kao stranac onako kako je i počeo, pa blago li se strancima.” („Sahihul- Džami'us-Sagir“ br. 1576.) 

Sehl b. S'ad Es-Sa'idi, radijallahu ‘anh, prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

‘‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratit će se kako je i počeo, pa blago li se strancima.”, pa je rečeno: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Oni koji ostanu čestiti (dobri, pobožni) kada se ljudi iskvare.” („Silsiletul-Ehadisis-Sahiha“ br. 1273.) 

Isto tako ovaj hadis se prenosi sa sljeđećim dodatkom: Rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?”, pa je odgovorio: ”Tuđinci iz (drugih) plemena!” (Šejh Albani se suzdržao da ocjeni ovaj hadis vjerodostojiim ili slabim, vidi: ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 1273.) 

Kao što bilježi Abdullah ibn El- Mubarek u svojoj knjizi ”Ez-Zuhd” od Abdullah b. Amra El-A'sa, gdje kaže da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

”Blago li se strancima!”, rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?“, odgovorio je: ”Dobri ljudi, a malobrojni, (tamo ili u vremenu) gdje je mnogo zla, gdje je veći broj onih koji im se suprostavljaju od onih koji ih slušaju (koji im se pokoravaju).”(”Silsiletul-Ehadisus-Sahiha” br. 1619.)

Islam kao stranac

U prvom hadisu se pojašnjava načelo, princip i pravilo islama, te da je počeo kao stranac među ostalim vjerama, kao što su i njegovi sljedbenici bili stranci među ostalim ljudima, kao što je i onaj koji bi se odazvao i prihvatio islam bivao strancem među svojom porodicom i u svojoj rodbini. Bivao bi izložen uznemiravanju i napadima zbog toga i iskušenjima u svojoj vjeri, kao što bi imao i neprijatelje protiv sebe zbog svoje vjere. Unatoč svemu tome muslimani su bili strpljivi, zadovoljni Allahovom odredbom, pokorni Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredbama, sve dok islam nije ojačao i njegov otpor se učvrstio u Medini, pa je njegova tj. stranost islama nestala samim njegovim širenjem na Arabijskom poluotoku, tako su i njegovi sljedbenici bili pobjednici nad onima koji su im se suprostavljali i protiv njih se borili. Vratit će se islam kao stranac baš kako je i počeo, kakvo je i naše ovo današnje vrijeme i situacija, zbog malog broja onih koji ga se pridržavaju. Ova stranost islama iz dana u dan je sve veća zbog sve većeg zapadanja ljudi u smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri i dunjalučkih prohtjeva.

Najava fitneta

Što se tiče smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio da će se Ummet razići na sedamdeset i tri skupine, sve su u vatri osim jedne. (Vidi njegov lanac u ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 204 i 205.) 

A što se tiče smutnje strasti Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je to pojasnio kada je rekao: 

” Tako mi Allaha, ne plašim se za vas neimaštine (bijede) nego se plašim da vam se dunjaluk ne otvori kao što se otvorio onima prije vas, pa da se nadmećete kao što su se oni nadmetali za dunjalukom, a potom da vas uništi kao što je i njih uništio” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”.) 

Što se tiče smutnje u vjeri i propisima, njih će se sačuvati spašena ili potpomognuta skupina koja je spomenuta u hadisu: 

” Uvijek će biti skupina od moga ummeta potpomognuta na istini, neće im naštetiti onaj ko ih napusti ili ko im se suprostavi sve dok ne dođe Allahova naredba, a oni će biti na tome.” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”) 

A oni su stranci pred kraj svijeta.

Govor učenih o strancima

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Nekada bude stranost (tuđinstvo) u nekim propisima, a nekad to bude u pojedinim mjestima, stoga u nekim mjestima ljudima nisu poznati islamski propisi i na taj način islam među njima bude kao stranac. Ne poznaje ih niko od njih osim jedan ili mali broj, pa blago li se onima koji se pridržavaju šeri'ata onako kako je to naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem”. 

Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” To su ti stranci, oni su pohvaljeni i sretni, i zbog njihove malobrojnosti među ljudima nazvani su strancima, jer, većina ljudi nemaju ove osobine i svojstva. Pa su sljedbenici islama među ljudima (nemuslimanima) stranci, kao što su mu'mini i iskreni vjernici među (običnim) muslimanima stranci, a i učenjaci su među vjernicima stranci, dok su sljedbenici suneta (ehlu-sunneh) -oni koji se razlikuju od novotara i sljedbenika strasti- su stranci. Oni koji podnose i trpe na tome putu sve nedaće i napade njihovih protivnika su u najvećeoj (najžešćoj) tuđini. Međutim, ovakvi su, uistinu, i Allahovi miljenici, i oni nisu stranci kod Allaha Uzvišenog, nego su stranci među ostalom masom i većinom”. 

Također, Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Od svojstava i osobina ovih stranaca -onih kojima je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pozavidio- jeste da se drže Sunneta onda kada ga ljudi ostavljaju i napuštaju, dok istovremeno ostavljaju ono što su oni kao novotariju uveli, iako je to općepoznato kod njih. Od njihovih svojstava je i čišćenje tevhida iako većina ljudi će im prigovoriti, ostavljanje vezivanja odnosa sa bilo kime osim sa Allahom i Njegovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni se ne vežu ni za kakvog šejha, nikakav tarikat, mezheb, skupinu ili grupu, već su to stranci koji su vezani sa Allahom ispoljavajući samo Njemu sve vrste ibadeta i slijedeći samo Posalnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao. To su doista oni koji na svojim dlanovima drže žaravicu iako većina ljudi ili čak svi ljudi će ih grditi i prigovarati im. I zbog njihove stranosti među ljudima njihovi neprijatelji su sljedbenici novotarija i oni koji se od većine odvajaju.” 

Također je rekao (tj. Ibnul-Kajjim): 

” Ako hoće vjernik, -koga je Allah počastio znanjem u vjeri, razumijevanjem Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i shvaćanjem Njegove Knjige, omogućio mu da vidi ono na čemu su ljudi od strasti, novotarija i zabluda, i njihovog udaljavanja od ispravnog puta na kome je bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi drugovi (ashabi)-, pa ako bude htio da se prihvati ovoga puta neka pripremi svoju dušu protiv napada i klevetanja od strane neznalica, novotara, i njihovih potvora, ismijavanja i odvraćanja ljudi od njega upozoravajući ih na njega, kao što su to činili njihovi prethodnici nevjernici sa njegovim imamom i onim koga on slijedi (tj. Poslanikom) -sallallahu ‘alejhi ve sellem- pa ako ih bude pozvao u ono na čemu je on, a napadne ono na čemu su oni, tada će to za njih biti ”njihov Sudnji dan i propast”, pa će mu željeti i htjeti nesreću (zlo) i razapet će konopce spletki i zamki. On je stranac sa svojom vjerom zbog pokvarenosti njihove vjere, stranac je zbog svoga držanja Sunneta zbog njihovog držanja za novotarije, stranac je u svojoj akidi zbog pokvarenosti njihove akide, stranac je sa svojim namazom zbog pokvarenosti i lošeg njihovog namaza, stranac je na svome putu zbog iskvarenosti i zablude njihovih puteva”. (”Medaridžus-Salikin” 3/194-201.) 

U knjigama ispravnih predhodnika nalazimo hvaljenje Sunneta i njegovih sljedbenika, isto tako i njihov opis kao da su stranci ili tuđinci: 

El-Evza'i, rahmetullahi ‘alejh, je rekao:

” Doista islam neće otići nego će otići sljedbenici Sunneta, budite blagi (milostivi) -Allah vam se smilovao- jer ste vi najmalobrojniji od ljudi.” 

Ahmed b. Asim El-Antaki, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Ja sam doista doživio vrijeme u kome se islam vratio kao stranac baš onako kako je i počeo, u kome se vratio opis istine (hakka) kao stranac onako kako je i počeo, ako žudiš kod nekoga učenjaka naći ćeš ga zaokupljenog ljubavlju za dunjalukom, ako žudiš za nekim pobožnjakom naći ćeš ga neznalicom u svome ibadetu, obmanutog (prevarenog) i na zemlji srušenog, Iblis ga zaveo, uzdigao ga na najveće stepene ibadeta a on neznalica o najnižim, pa kako će biti na najvećim, dok je ostatak (svijeta) ološ, divljaci, grabljivi vukovi, krvoločne zvjeri i izgadnjele lisice.” 

El-Aadžurri, rahmetullahi ‘alejh, opisujući garibe je rekao: 

” Pa ako ga vidiš u osami (na samoći i samoga) vidjet ćeš ga kako žestoko plače i duboko jeca i uzdiše, dok mu vruće suze teku, ako ga vidiš, a ne poznaješ ga, mislit ćeš da je onaj koji oplakuje svoga (izgubljenog) voljenoga, a nije kako misliš, nego se plaši za svoju vjeru da ga nesreća kakva u vjeri ne pogodi, nije brižan za dunjalukom ako mu je vjera ispravna, svoju glavnicu je učinio vjeru i jedino se za nju plaši propasti.” 

I kao što je hadis pojasnio, stranci su manjina u njihovom vremenu, malo je onih koji ih slušaju i koji im se pokoravaju, a puno je onih koji im se suprostavljaju, i oni su (tj. stranci) dvije vrste:

Prva:  Oni koji sebe održe ispravnim, onda kad se ljudi iskvare.

Druga:  Oni koji sebe održe ispravnim, a ispravljaju i ono što su ljudi od Sunneta iskvarili, i ova skupina je bolja od prve.

Opis guraba (stranca) koji ako bi od Allaha zatražio On bi mu udovoljio

Nekada stranac nije poznat među ljudima, onaj na koga se i ne osvrću, kao što je došlo u opisu stranca u hadisima, od toga je hadis Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, gdje je rekao: 

” Blago li robu čija su stopala uprašena na Allahovom putu, a kosa mu raščupana, ako je pješadija on je među njima, a ako je straža on je od njih, ako se zauzme (za nekoga na dunjaluku kod neke ličnosti) zauzimanje mu se neće primiti, a ako zatraži dozvolu (dopuštenje) neće mu se dozvoliti, blago li njemu, potom blago li njemu”. (Bilježi ga Buharija sa primjedbom, a Et-Taberani sa ispravnim lancem prenosioca) 

Rekao je Enes, radijallahu ‘anhu: 

„ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ‘Možda prašljiv i pocijepan, poderan, na koga se niko ne osvrće, ali ako Allaha zamoli bit će mu udovoljeno'“. (Bileži ga Et-Tirmizi i ocjenjuje da je hadis hasen.) 

Prenosi se od Sa'da b. Ebi Vekasa, radijallahu ‘anhu, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

” Doista Allah voli roba, bogobojaznog, bogatog (bilo to bogastvo duše ili materijalno bogastvo) i skrivenog (nepoznatog po djelima, posvećenog ibadetima i samome sebi)”. (Bilježi ga Muslim u svome ”Sahihu”) 

Bilježi El-Bejheki u djelu ”El-Esmau Ves-Sifat” da je Omer b. El-Hattab, radijallahu ‘anh, ušao u mesdžid i našao Mua'za b. Džebela, radijallahu ‘anh, kako sjedi ispred kuće Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i plače, pa mu je Omer rekao: ”Šta te je rasplakalo o Ebu Abdurrahmane? Je li ti brat umro?” Rekao je: ”Ne, nego hadis Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji mi je rekao u ovom mesdžidu”. Pa je rekao: ”Koji je to hadis o Ebu Abdurrahmane?” Rekao je: ”Obavjestio me je da Allah voli skrivene, bogobojazne i čiste, nedužne, one ako su odsutni, niko ne pita za njih, a ako su prisutni nikome nisu poznati, srca su im svjetiljke upute, iz svake slijepe i tamne smutnje pronalaze izlaz”.

Da završimo naš govor o strancima riječima El-Adžurija -Allah mu se smilovao-: 

” Onaj ko želi da dostigne stepene stranca neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac. Stoga su ti roditelji nezadovoljni tvojim djelima, žena uznemirena želeći rastanak, dok braća i bližnja rodbina ne žele da te sretnu, pa si među njima potišten i tužan. Tada si osjetio i pogledao sebe okom stranca, pa si se navikao sa strancima koji su tebi slični, a osjećao si se usamljeno sa prijateljima i rođacima, pa si se sam prihvatio puta ka Allahu, pa ako se strpiš na tvrdoći puta i podneseš poniženja i nezgode kratak period, budeš skroman prema ovoj prezrenoj kući (dunjaluku), tvoje strpljenje će te dovesti do kuće spasa; čija je zemlja lijepa, a vrtovi i bašče zeleni, plodovi na drveću, a rijeke pitke…“

Islamski časopis El-Bejan, 7/41.

ŠIRK – NAJVEĆI GRIJEH !!!

 

” Allahova se srdžba srušila na narod što grobove bogomoljama učini ” (Prenosi Ahmed-sahih)

Širk – to je pripisivanje druga Allahu, dželle šanuhu, ili vjerovanje da nešto od stvorenja posjeduje božanska svojstva i da ljudi tom stvorenju trebaju robovati i obožavati ga kao što se robuje Allahu, dželle ve ala. 

Prenosi se od Ibni Mesu’da, radijellahu anhu, da je rekao: 

“ Upitao sam Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, koji je grijeh najveći ?“ Odgovorio je: “Da Allahu pripišes druga, a On te je stvorio.“ (Prenose Buhari i Muslim) 

Širk je najveći grijeh koji čovjek čini prema Allahu, dželle šanuhu.

Mu’min se treba bojati širka i mora biti na stalnom oprezu od njega time što će upoznati sve njegove vrste da ne bi, ne daj Bože, upao u njega. Zato Huzejfe, radijellahu anhu, kaže: “ Ljudi su Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pitali samo o dobru a ja sam ga pitao o zlu bojeći se da ne upadnem u njega.“ (Prenosi Buhari) Onaj čovjek koji osim dobra ne poznaje i zlo nije u stanju sačuvati se zla u koje će ili upasti ili ga neće, u najmanju ruku, poreći jer ne zna tj. ne poznaje suštinu zla. Omer ibni El-Hatab, radijellahu anhu, kaže: “Islam će nestajati kod ljudi koji će odrasti u njemu ne znajući džahilijjet (pred islamsko doba tj. zlo koje u sebi to doba nosi).“

Ibni -Tejmije, rahimehullah, kaže: “Istinu je rekao Omer jer je savršenstvo islama u naređivanju dobra i odvraćanju od zla. To se postize samo preko zalaganja na Allahovom, dželle šanuhu, putu. Čovjek koji odraste samo u dobru, ne poznavajući pravo zlo (jer nije odrastao u pokvarenoj sredini) neće biti izložen šteti kojom su pogođeni ljudi koji odrastaju u sredini zla i pokvarenjaštva. Međutim, taj čovjek neće biti u stanju boriti se protiv zla. Nasuprot njemu oni koji odrastaju u sredini zla i pokvarenjaštva imaju prilike da se uvijek suprotstavljaju zlu tj. pokvarenjaštvu. Zbog toga ima ljudi, ako su s dobrom i iskrenom namjerom, koji imaju stalne sposobnosti za ovo što kod drugih ljudi nije slučaj. Zato su drugovi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ljudi najboljeg imana od svih onih koji su došli nakon njih jer su veoma dobro znali razlikovati između dobra i zla. Oni su svoju ljubav poklonili dobru a svoju su mržnju, svu mržnju, usmjerili ka zlu. To se dogodilo zahvaljujući njihovom iskrenom imanu i dobrim djelima i njihovom preziru ka kufru i grijehu.“ Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Zaista, Allah ne prašta da mu se što pridružuje a prašta što je mimo toga, kome hoće.“ (Kur’an, IV/48)

Poznati komentator Kur’ana Ibni – Kesir kaze: “ Uzvišeni je obavjestio da neće oprostiti onome koji mu druga pripisuje ili mu što drugo ravnim smatra. On neće oprostiti čovjeku koji će Ga susresti kao mušrik (mnogobožac). Oprostiće mimo toga bilo koji grijeh kome hoće od Njegovih robova.“ Iz ovoga se vidi da je širk najveći grijeh uopće. Allah, dželle ve ala, je obavijestio da ovaj grijeh neće oprostiti osim nakon iskrenog pokajanja, dok se svi drugi grijesi mimo širka nalaze u okvirima Njegove milosti, ako On želi oprostiće ih bez pokajanja čovjeka, a ako želi kazniće tog čovjeka zbog njegovog nepokajanja.

Ovo je stvar koja itekako treba izazvati strah u čovjeku zbog veličine ovog grijeha kod Allaha, dželle šanuhu. Ovaj je grijeh najopasniji, najodvratniji i predstavlja najveće nasilje koje čovjek može učiniti. To je zato što je mušrik pripisao nedostatak tj. manu Gospodaru svjetova i Njegovo božansko pravo (da mu ljudi robuju) uputio drugom. Mušrici su sa Allahom, dželle šanuhu, izjednačili druge kao što On Uzvišeni kaže u Kur’anu: 

“ Pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju !“ (Kur’an, VI/1) 

Pripisivanje druga Allahu, dželle šanuhu, znači upropaštavanje svrhe postojanja stvorenja i da se ta ista stvorenja moraju pokoravati jedino Njemu, subhanehu ve te’ala. A kada smisao ove svrhe kod ljudi nestane, onda to predstavlja krajnji oblik suprotstavljanja Gospodaru svjetova. To je oholost i odbijanje pokornosti Njemu. Samim tim to znači odbijanje Njegovih odredbi i propisa koji predstavljaju sveopću korist svemu stvorenom. Onoga trenutka kada svijet baci sebi iza leđa pravilno shvatanje svrhe postojanja na dunjaluku, onda nastupa kijametski Dan. Ovo stanje opisuje Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, u jednom hadisu koji glasi:

“ Neće biti kijametskog sahata sve dok na zemlji ne bude nikoga da govori: “ Allah, Allah ! “ (Prenosi Muslim)

Širk je upoređivanje stvorenog sa Stvoriteljem. 

Uzvišeni Allah je Jedini sa svojim božanskim svojstvima i On je taj koji daje štetu i korist. On opskrbljava i pruža, On ljudima zabranjuje i dozvoljava i  samo Njemu se iskreno  dovom obraćamo. Dovom, koja treba biti ispunjena strahom, nadom i čvrstim osloncem samo na Njega Jedinog. Ko ove stvari pripiše stvorenom, onda ga je uporedio sa Stvoriteljem. Uporedio ga je sa stvorenim koji ne može od sebe nikakvu štetu otkloniti niti pak kakvu korist sebi dobaviti. Uporedio ga je sa stvorenim koji nije u stanju da proživljava a niti je u stanju da smrt spriječi. Allahu, dželle ve ala, pripada sva vlast i u Njegovoj ruci je svo dobro. Njemu se sve vraća. Ono što je želio da bude, bilo je, a što nije želio da bude, nije ni bilo. Niko ne može spriječiti ono što On daje i niko ne može dati ono što On spriječi. On je taj koji ljudima Svojom milošću daje ono što im niko ne može oduzeti jer je On Moćni i Mudri. 

Zato je najgora i najodvratnija stvar uporediti stvorenog i nemoćnog sa Svemoćnim, Silnim.

Ibadet čovjeka treba biti posvećen samo Allahu, dželle šanuhu. 

Čovjek treba veličati Allaha, dželle we ala, Njega se samo treba bojati i samo Njemu treba svoje dove upućivati, Njemu se samo treba kajati i od njega se samo oprost traži i Njemu se potpuna ljubav poklanja istovremeno mu se potpuno pokoravajući u stvarima vjere koje je On ljudima propisao. Pa ko nešto od ovih navedenih stvari uputi drugom mimo Allaha, dželle we ala, zaslužio je Njegovu prijetnju da mu nikada neće oprostiti pridruživanje drugog Njemu iako je On sebi propisao milost. 

Primjer ovog širka je slučaj Ibrahima, sallallahu alejhi we sellem, u sporu sa poznatim nevjernikom tog vremena Nemrudom kada mu Ibrahim reče: “ Moj Gospodar je taj koji daje zivot i smrt “, on odgovori: “ Ja dajem život i smrt!“ (Kur’an, II/258) Ovaj je kafir učinio sebe ravnim Allahu, dželle we ala, bio je ubjeđen da on posjeduje smrt i život kao što Allah, dželle we ala, proživljava i umrtvljuje. Međutim, Ibrahim, sallallahu alejhi we sellem, mu je dokazao da je on samo obično stvorenje kada je od njega zatražio da učini da Sunce grane sa zapada pa se zbog svoje nemoći nevjernik zbuni. Od ove ili slične vrste je širk mnogih ljudi koji obožavaju zvijezde, vatru, ličnosti, šejhove, kipove, idole itd.

Širk u ibadetu 

Ovaj širk je malo manji od gore spomenutog širka zato što se nalazi kod ljudi koji vjeruju da nema boga mimo Allaha, dželle we ala, da su korist i šteta samo od Njega, i da samo On daje i uskraćuje. Međutim, i pored toga ti ljudi nisu iskreni u svom odnosu sa Allahom, dželle šanuhu. Nekada svojim djelima traže dobrobit samo za sebe, nekada su njihova djela samo zbog dunjaluka, katkada su im djela zbog položaja i dodvoravanja ličnostima, itd. U djelima tih ljudi nekada ima mjesta za Allaha, dželle we ala (ako je ispravno izraziti se na ovaj način), nekada u njihovim djelima ima mjesta za njihove požude i strasti, nekada u njihovim djelima ima mjesta za šejtana, nekada za ljude itd. Ovo je stanje većine ljudi. Ovo je onaj širk o kojem Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže: 

“ Širk je u vama skriveniji od provlačenja mrava. Uputiću te na nešsto ako ga se budeš pridržavao spasićeš sebe od velikog i malog širka, reci: “Allahu moj, tebi se utječem da ti nešto pridružim, a ja toga svjestan. I od Tebe oprosta molim za ono što ne znam…“ (Prenosi Hakim – sahih)

Zbog toga je želja za samoprikazivanjem tj. rija širk. Uzvišeni kaže: 

“ Reci: “ Ja sam samo čovjek kao vi; meni se objavljuje da je Bog vaš, Bog Jedini ! Pa ko se nada susretu Gospodara svog, tad nek radi dobro djelo, i ne pridružuje u obožavanju Gospodara svog, nikoga.“ (Kur’an, XVIII/110) 

Kao što je Allah, dželle we ala, jedini Bog osim kojeg drugog nema, također, treba se ibadetom samo Njemu Jedinom posvetiti jer je On jedino zaslužan ibadeta ljudi. Zato dobro djelo treba biti čisto od samoprikazivanja, a to može biti samo kada je iskreno u ime Allaha, dželle šanuhu, i u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.  

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, običavao doviti ovom dovom. “Allahu moj, učini mi sva djela dobrim i iskrenim samo za Tebe a nemoj od mojih djela učiniti ni djelića ni za koga od stvorenja.“  

Ovaj širk u ibadetu upropaštava čovjekova djela i biva povodom gubljenja sevapa kod Allaha, dželle we ala. Šta više, ponekad čovjek i zasluži kaznu ako je dotično djelo obavezno jer ga ta vrsta širka tj. rije spušta na stepen onog čovjeka koji to djelo uopšte i ne čini. A čovjek koji ne djeluje tim islamskim djelom biće kažnjen zbog neobavljanja tog djela. Allah, dželle šanuhu, je naredio da mu ljudi iskreno čine ibadet pa kaže: 

“ A naređeno im je da robuju jedino Allahu, iskreno mu ispovjedajući vjeru.“ (Kur’an, XCVIII/5)

Ko nije iskren prema Allahu, dželle šanuhu, u svom ibadetu i ne djeluje shodno onom što mu je Allah, subhanehu we teala, naredio, već naprotiv djelo mu je suprotno onom što mora raditi, to je sve odbačeno i neće biti primljeno kod Allaha, dzelle we ala. 

U hadisi kudsiji Uzvišeni kaze: 

“ Ja sam najmanje potreban od pridruživanja kojeg Mi pridružuju. Ko učini djelo u kojem Me pridružuje s drugim to je onda onome čemu Me je pridružio i ja sam od toga nevin. “ (“El-Itihafatas-sunijje bil ehadisil kudsije“ str.30 br.85) 

Ovaj se širk dijeli na mali i veliki. Veliki se dijeli na veliki i najveći i ništa od njega neće biti oprošteno. Primjer ovog širka jeste poklanjanje ljubavi i veličanja stvorenog kao što se to poklanja i iskazuje Stvoritelju, dželle šanuhu. Ovaj širk Allah, dželle we ala, ne prašta te o njemu kaže: 

“ Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli. A oni koji vjeruju jače su ljubavi prema Allahu.“ (Kur’an, II/165) 

Ljudi koji su vjerovali u ovaj širk svojim će “bogovima“ u Džehennemu reći: 

“ Tako nam Allaha, bili smo u zabludi očitoj kad smo vas izjednačavali sa Gospodarom svjetova.“ (Kur’an, XXVI/97-98)

Poznato je da ti mnogobošci nisu Allaha, dželle we ala, uporedili sa njihovim “bogovima“ kada je u pitanju stvaranje, dobavljanje opskrbe, davanje života i smrti, itd. Oni su svoje kumire uzdigli na stepen božanstva time što su im poklonili svoju potpunu ljubav i poniznost. Ovo predstavlja najveće neznanje tj. pravo nasilje. 

Kako mogu biti jednaki onaj koji je od ilovače stvoren i Onaj što ga je stvorio !? Kako mogu biti jednaki rob i Gospodar robova !? Kako mogu biti jednaki onaj koji ustvari i ne posjeduje pravo biće sa Onim koji to biće u njemu stvara i život mu daje !? Kako mogu biti jednaki onaj koji u biti ne posjeduje pravu suštinu stvari i Onaj koji stvarima suštinu daje, njima vlada jer On posjeduje potpuno i savršeno znanje, milost i savršenstvo Njegovog Bića koje svjedoči da je samo On jedini i pravi Gospodar, Allah, Veličanstveni i Uzvišeni. Pa ima li goreg nasilja od upoređivanja Allaha, dželle we ala, sa onim što je On stvorio ? Izjednacuju ga sa Njegovim stvorenjima kao što je On rekao: 

“ Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju !“ (Kur’an, VI/1) 

Mnogobošci izjednačuju Stvoritelja nebesa i Zemlje, Onog koji je dao svjetlo i tminu, izjednačuju Ga sa onima koji ni koliko zrno u ovom univerzumu ne posjeduju. Pa teško njima zbog toga što rade i teško njima zbog njihovog nasilja !!

Širk u postupcima, riječima i namjeri. 

Gore spomenuti širk slijedi širk koji se nalazi u postupcima ljudi, u njihovim riječima, volji i namjeri. Primjera radi, širk u postupcima je činjenje sedžde drugom mimo Allaha, dželle we ala, brijanje glave iz poniznosti drugom mimo Allahu, dželle šanuhu, kruženje oko grobova nekih “evlija“ a ne oko Ka’be, i vršenje obreda i ceremonija kod tih grobova. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je prokleo sve one koji su grobove svojih poslanika učinili bogomoljama pa i pored toga što se kod tih grobova i možda klanjaju Allahu, dželle šanuhu. Šta onda reći za one koji se grobovima i mrtvacima u njima klanjaju očekujući od njih nekakvu “pomoć“ ili izbavljenje iz nedaća u kojima se ti robovi kaburova i turbeta nalaze !?

“ Zaista su najgori ljudi oni koje će kijametski sahat žive zadesiti. A i oni koji grobove u mesdžide – bogomolje pretvaraju. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

“ Zaista je prije vas bilo ljudi koji su grobove u mesdžide – bogomolje pretvarali. A vi nemojte nipošto grobove u mesdžide pretvarati jer vam ja to zabranjujem. “ (Prenosi Muslim)

“ Allahova se srdžba sručila na narod što grobove bogomoljama učini. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

“ Zaista su prije vas bili ljudi koji su nakon smrti pobožnjaka između njih mesdžid na njegovom grobu izgradili i tom grobu pravi oblik mesdžida dali. To su najgora stvorenja kod Allaha na Sudnjem danu.“ (Prenosi Buhari i Muslim) 

Ovo je stanje onih ljudi koji klanjaju namaz u mesdžidima unutar kojih se nalaze grobovi, a šta onda ostaje za onog što čini sedždu samom grobu !? 

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je običavao ovako doviti: 

“ Allahu moj, nemoj učiniti moj grob idolom kojeg će ljudi obožavati. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je posebnu pažnju obraćao tevhidu – ispravnom vjerovanju koje ne prati nikakva vrsta širka – te je zbog toga zabranio obavljanje nafile namaza pri izlasku i zalasku Sunca bojeći se poistovjećivanja s mnogobošcima koji u to vrijeme čine sedždu Suncu. Ne smije se nikom činiti sedžda do Allahu, dželle we ala. Svi oblici ibadeta moraju biti posvećeni i upućivani samo Allahu, dželle šanuhu, jer je samo On toga zaslužan.

Širk kroz izražavanje riječima.

 Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže: 

“ Ko se zakune nečim drugim a ne Allahom, učinio je širk. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

U ovu se vrstu širka ubrajaju razni izrazi koji itekako kruže na jezicima ljudi u svakodnevnom životu. Primjera radi, riječi čovjeka kojima se obraća drugom čovjeku: “ Kako Allah želi a i ti, “ kao što se prenosi da je jedan čovjek došsao Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i rekao mu: “ Kako Allah želi a i ti.“ Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, odgovori: “ Zar si me Allahu pridružio !? Reci: “ Kako samo Allah hoće. “ (Prenosi Ahmed – sahih) Međutim, i pored toga što je sve u volji Allaha, dželle we ala, čovjeku je data slobodna volja izbora kako je to u Kur’anu napomenuto:

“ Onome od vas koji hoće da je na pravom putu.“ (Kur’an, LXXXI/28) 

Pa šta onda reći za one ljude koji se drugima obraćaju riječima. “ Oslanjam se na Allaha i na tebe !“ “ Dovoljan mi je Allah i ti “, “ Ovo je Allahova blagodat i tvoja “, “ Allah je meni na nebu a ti si mi na zemlji “, “ Trebam tražiti oprosta od Allaha i od tog i tog čovjeka “, itd. Ove riječi i izjave izvode čovjeka iz islama i imana. To je zato što sedžda, pokajanje, prisega, veličanje, slavljenje, hvaljenje, dova tj. ukratko rečeno robovanje ljudi pripada samo Allahu, dželle šanuhu, i nikom drugom do Njemu Jedinom, subhanehu we te’ala.

U musnedu imama Ahmeda stoji slijedeci hadis: 

“ Jedan je čovjek počinio grijeh (zbog kojeg je trebao biti kažnjen) te ga dovedoše pred Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Kada je taj čovjek stao pred Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, reče: “Allahu moj, ja se kajem Tebi a ne kajem se Muhammedu.“ Čuvši to, Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, odgovori: “ Ovaj je shvatio da to pravo pripada Onome koji ga zaslužuje. “ (Sahih)

Širk u volji i namjeri.

Ova je vrsta širka veoma rasprostranjena i možemo slobodno reći da predstavlja more bez obale u dušama ljudi. Malo je onih koji su pošteđeni ovog širka jer ko želi da se nekom ili nečem približi na način na koji je to islam zabranio, učinio je širk namjerom i voljom. Prava iskrenost je potpuno predavanje Allahu, dželle we ala, u riječima, djelu, namjeri i volji. Ovo je upravo ona ispravna vjera koju je Allah, dželle we ala, naredio da se prihvatimo i neće ni od koga prihvatiti drugu vjeru osim ove o kojoj kaže: 

“ A ko traži mimo islama vjeru, pa neće se primiti od njega, a on će na ahiretu biti od gubitnika. “ (Kur’an, III/85) S

Stvarnost širka je upoređivanje stvorenog sa Stvoriteljem. 

Širk je poistovjećivanje Stvoritelja sa Njegovim stvorenjima od strane onog koji taj širk čini. Oni svojim “bogovima“ pripisuju svojstva i osobine Allaha, dželle we ala. Od božanskih svojstava Allaha, dželle šanuhu, jeste i to da je On Jedini u čijim su rukama korist i šteta, davanje i uskraćivanje. Ovo su stvari koje od čovjeka traže iskreno upućivanje dove Allahu, dželle we ala, jer se Njega treba bojati i od Njega se treba nadati i samo se na Njega treba oslanjati. Ko ijednu od ovih osobina pripiše stvorenom a ne Stvoritelju učinio je širk jer je uporedio između Svemogućeg i onog koji ne posjeduje ništa od savršenih svojstava Uzvišenog u čijoj je ruci smrt i život, dobro i zlo. Sudbina svih stvari je u Njegovim rukama, što je htio bilo je, što nije htio nije ni bilo. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, objašnjavajući opasnost poistovjećivanja Allaha, dželle we ala, sa njegovim stvorenjima pa makar samo u nekim određenim osobinama, kaže: 

“ Najomraženiji čovjek kod Allaha je onaj čovjek koji je sebe nazvao vladarom vladara. “ (Prenosi Muslim) 

Neka nas Uzvišeni Gospodar, dželle šanuhu, sačuva od svih oblika širka. 

Amin! 

Izvor : islamski časopis na Bosanskom jeziku – Hilal –

ŠIRK – NAJVEĆI GRIJEH !!!

 

” Allahova se srdžba srušila na narod što grobove bogomoljama učini ” (Prenosi Ahmed-sahih)

Širk – to je pripisivanje druga Allahu, dželle šanuhu, ili vjerovanje da nešto od stvorenja posjeduje božanska svojstva i da ljudi tom stvorenju trebaju robovati i obožavati ga kao što se robuje Allahu, dželle ve ala. 

Prenosi se od Ibni Mesu’da, radijellahu anhu, da je rekao: 

“ Upitao sam Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, koji je grijeh najveći ?“ Odgovorio je: “Da Allahu pripišes druga, a On te je stvorio.“ (Prenose Buhari i Muslim) 

Širk je najveći grijeh koji čovjek čini prema Allahu, dželle šanuhu.

Mu’min se treba bojati širka i mora biti na stalnom oprezu od njega time što će upoznati sve njegove vrste da ne bi, ne daj Bože, upao u njega. Zato Huzejfe, radijellahu anhu, kaže: “ Ljudi su Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, pitali samo o dobru a ja sam ga pitao o zlu bojeći se da ne upadnem u njega.“ (Prenosi Buhari) Onaj čovjek koji osim dobra ne poznaje i zlo nije u stanju sačuvati se zla u koje će ili upasti ili ga neće, u najmanju ruku, poreći jer ne zna tj. ne poznaje suštinu zla. Omer ibni El-Hatab, radijellahu anhu, kaže: “Islam će nestajati kod ljudi koji će odrasti u njemu ne znajući džahilijjet (pred islamsko doba tj. zlo koje u sebi to doba nosi).“

Ibni -Tejmije, rahimehullah, kaže: “Istinu je rekao Omer jer je savršenstvo islama u naređivanju dobra i odvraćanju od zla. To se postize samo preko zalaganja na Allahovom, dželle šanuhu, putu. Čovjek koji odraste samo u dobru, ne poznavajući pravo zlo (jer nije odrastao u pokvarenoj sredini) neće biti izložen šteti kojom su pogođeni ljudi koji odrastaju u sredini zla i pokvarenjaštva. Međutim, taj čovjek neće biti u stanju boriti se protiv zla. Nasuprot njemu oni koji odrastaju u sredini zla i pokvarenjaštva imaju prilike da se uvijek suprotstavljaju zlu tj. pokvarenjaštvu. Zbog toga ima ljudi, ako su s dobrom i iskrenom namjerom, koji imaju stalne sposobnosti za ovo što kod drugih ljudi nije slučaj. Zato su drugovi Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, ljudi najboljeg imana od svih onih koji su došli nakon njih jer su veoma dobro znali razlikovati između dobra i zla. Oni su svoju ljubav poklonili dobru a svoju su mržnju, svu mržnju, usmjerili ka zlu. To se dogodilo zahvaljujući njihovom iskrenom imanu i dobrim djelima i njihovom preziru ka kufru i grijehu.“ Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Zaista, Allah ne prašta da mu se što pridružuje a prašta što je mimo toga, kome hoće.“ (Kur’an, IV/48)

Poznati komentator Kur’ana Ibni – Kesir kaze: “ Uzvišeni je obavjestio da neće oprostiti onome koji mu druga pripisuje ili mu što drugo ravnim smatra. On neće oprostiti čovjeku koji će Ga susresti kao mušrik (mnogobožac). Oprostiće mimo toga bilo koji grijeh kome hoće od Njegovih robova.“ Iz ovoga se vidi da je širk najveći grijeh uopće. Allah, dželle ve ala, je obavijestio da ovaj grijeh neće oprostiti osim nakon iskrenog pokajanja, dok se svi drugi grijesi mimo širka nalaze u okvirima Njegove milosti, ako On želi oprostiće ih bez pokajanja čovjeka, a ako želi kazniće tog čovjeka zbog njegovog nepokajanja.

Ovo je stvar koja itekako treba izazvati strah u čovjeku zbog veličine ovog grijeha kod Allaha, dželle šanuhu. Ovaj je grijeh najopasniji, najodvratniji i predstavlja najveće nasilje koje čovjek može učiniti. To je zato što je mušrik pripisao nedostatak tj. manu Gospodaru svjetova i Njegovo božansko pravo (da mu ljudi robuju) uputio drugom. Mušrici su sa Allahom, dželle šanuhu, izjednačili druge kao što On Uzvišeni kaže u Kur’anu: 

“ Pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju !“ (Kur’an, VI/1) 

Pripisivanje druga Allahu, dželle šanuhu, znači upropaštavanje svrhe postojanja stvorenja i da se ta ista stvorenja moraju pokoravati jedino Njemu, subhanehu ve te’ala. A kada smisao ove svrhe kod ljudi nestane, onda to predstavlja krajnji oblik suprotstavljanja Gospodaru svjetova. To je oholost i odbijanje pokornosti Njemu. Samim tim to znači odbijanje Njegovih odredbi i propisa koji predstavljaju sveopću korist svemu stvorenom. Onoga trenutka kada svijet baci sebi iza leđa pravilno shvatanje svrhe postojanja na dunjaluku, onda nastupa kijametski Dan. Ovo stanje opisuje Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, u jednom hadisu koji glasi:

“ Neće biti kijametskog sahata sve dok na zemlji ne bude nikoga da govori: “ Allah, Allah ! “ (Prenosi Muslim)

Širk je upoređivanje stvorenog sa Stvoriteljem. 

Uzvišeni Allah je Jedini sa svojim božanskim svojstvima i On je taj koji daje štetu i korist. On opskrbljava i pruža, On ljudima zabranjuje i dozvoljava i  samo Njemu se iskreno  dovom obraćamo. Dovom, koja treba biti ispunjena strahom, nadom i čvrstim osloncem samo na Njega Jedinog. Ko ove stvari pripiše stvorenom, onda ga je uporedio sa Stvoriteljem. Uporedio ga je sa stvorenim koji ne može od sebe nikakvu štetu otkloniti niti pak kakvu korist sebi dobaviti. Uporedio ga je sa stvorenim koji nije u stanju da proživljava a niti je u stanju da smrt spriječi. Allahu, dželle ve ala, pripada sva vlast i u Njegovoj ruci je svo dobro. Njemu se sve vraća. Ono što je želio da bude, bilo je, a što nije želio da bude, nije ni bilo. Niko ne može spriječiti ono što On daje i niko ne može dati ono što On spriječi. On je taj koji ljudima Svojom milošću daje ono što im niko ne može oduzeti jer je On Moćni i Mudri. 

Zato je najgora i najodvratnija stvar uporediti stvorenog i nemoćnog sa Svemoćnim, Silnim.

Ibadet čovjeka treba biti posvećen samo Allahu, dželle šanuhu. 

Čovjek treba veličati Allaha, dželle we ala, Njega se samo treba bojati i samo Njemu treba svoje dove upućivati, Njemu se samo treba kajati i od njega se samo oprost traži i Njemu se potpuna ljubav poklanja istovremeno mu se potpuno pokoravajući u stvarima vjere koje je On ljudima propisao. Pa ko nešto od ovih navedenih stvari uputi drugom mimo Allaha, dželle we ala, zaslužio je Njegovu prijetnju da mu nikada neće oprostiti pridruživanje drugog Njemu iako je On sebi propisao milost. 

Primjer ovog širka je slučaj Ibrahima, sallallahu alejhi we sellem, u sporu sa poznatim nevjernikom tog vremena Nemrudom kada mu Ibrahim reče: “ Moj Gospodar je taj koji daje zivot i smrt “, on odgovori: “ Ja dajem život i smrt!“ (Kur’an, II/258) Ovaj je kafir učinio sebe ravnim Allahu, dželle we ala, bio je ubjeđen da on posjeduje smrt i život kao što Allah, dželle we ala, proživljava i umrtvljuje. Međutim, Ibrahim, sallallahu alejhi we sellem, mu je dokazao da je on samo obično stvorenje kada je od njega zatražio da učini da Sunce grane sa zapada pa se zbog svoje nemoći nevjernik zbuni. Od ove ili slične vrste je širk mnogih ljudi koji obožavaju zvijezde, vatru, ličnosti, šejhove, kipove, idole itd.

Širk u ibadetu 

Ovaj širk je malo manji od gore spomenutog širka zato što se nalazi kod ljudi koji vjeruju da nema boga mimo Allaha, dželle we ala, da su korist i šteta samo od Njega, i da samo On daje i uskraćuje. Međutim, i pored toga ti ljudi nisu iskreni u svom odnosu sa Allahom, dželle šanuhu. Nekada svojim djelima traže dobrobit samo za sebe, nekada su njihova djela samo zbog dunjaluka, katkada su im djela zbog položaja i dodvoravanja ličnostima, itd. U djelima tih ljudi nekada ima mjesta za Allaha, dželle we ala (ako je ispravno izraziti se na ovaj način), nekada u njihovim djelima ima mjesta za njihove požude i strasti, nekada u njihovim djelima ima mjesta za šejtana, nekada za ljude itd. Ovo je stanje većine ljudi. Ovo je onaj širk o kojem Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže: 

“ Širk je u vama skriveniji od provlačenja mrava. Uputiću te na nešsto ako ga se budeš pridržavao spasićeš sebe od velikog i malog širka, reci: “Allahu moj, tebi se utječem da ti nešto pridružim, a ja toga svjestan. I od Tebe oprosta molim za ono što ne znam…“ (Prenosi Hakim – sahih)

Zbog toga je želja za samoprikazivanjem tj. rija širk. Uzvišeni kaže: 

“ Reci: “ Ja sam samo čovjek kao vi; meni se objavljuje da je Bog vaš, Bog Jedini ! Pa ko se nada susretu Gospodara svog, tad nek radi dobro djelo, i ne pridružuje u obožavanju Gospodara svog, nikoga.“ (Kur’an, XVIII/110) 

Kao što je Allah, dželle we ala, jedini Bog osim kojeg drugog nema, također, treba se ibadetom samo Njemu Jedinom posvetiti jer je On jedino zaslužan ibadeta ljudi. Zato dobro djelo treba biti čisto od samoprikazivanja, a to može biti samo kada je iskreno u ime Allaha, dželle šanuhu, i u skladu sa sunnetom Poslanika, sallallahu alejhi we sellem.  

Prenosi se da je Omer, radijallahu anhu, običavao doviti ovom dovom. “Allahu moj, učini mi sva djela dobrim i iskrenim samo za Tebe a nemoj od mojih djela učiniti ni djelića ni za koga od stvorenja.“  

Ovaj širk u ibadetu upropaštava čovjekova djela i biva povodom gubljenja sevapa kod Allaha, dželle we ala. Šta više, ponekad čovjek i zasluži kaznu ako je dotično djelo obavezno jer ga ta vrsta širka tj. rije spušta na stepen onog čovjeka koji to djelo uopšte i ne čini. A čovjek koji ne djeluje tim islamskim djelom biće kažnjen zbog neobavljanja tog djela. Allah, dželle šanuhu, je naredio da mu ljudi iskreno čine ibadet pa kaže: 

“ A naređeno im je da robuju jedino Allahu, iskreno mu ispovjedajući vjeru.“ (Kur’an, XCVIII/5)

Ko nije iskren prema Allahu, dželle šanuhu, u svom ibadetu i ne djeluje shodno onom što mu je Allah, subhanehu we teala, naredio, već naprotiv djelo mu je suprotno onom što mora raditi, to je sve odbačeno i neće biti primljeno kod Allaha, dzelle we ala. 

U hadisi kudsiji Uzvišeni kaze: 

“ Ja sam najmanje potreban od pridruživanja kojeg Mi pridružuju. Ko učini djelo u kojem Me pridružuje s drugim to je onda onome čemu Me je pridružio i ja sam od toga nevin. “ (“El-Itihafatas-sunijje bil ehadisil kudsije“ str.30 br.85) 

Ovaj se širk dijeli na mali i veliki. Veliki se dijeli na veliki i najveći i ništa od njega neće biti oprošteno. Primjer ovog širka jeste poklanjanje ljubavi i veličanja stvorenog kao što se to poklanja i iskazuje Stvoritelju, dželle šanuhu. Ovaj širk Allah, dželle we ala, ne prašta te o njemu kaže: 

“ Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli. A oni koji vjeruju jače su ljubavi prema Allahu.“ (Kur’an, II/165) 

Ljudi koji su vjerovali u ovaj širk svojim će “bogovima“ u Džehennemu reći: 

“ Tako nam Allaha, bili smo u zabludi očitoj kad smo vas izjednačavali sa Gospodarom svjetova.“ (Kur’an, XXVI/97-98)

Poznato je da ti mnogobošci nisu Allaha, dželle we ala, uporedili sa njihovim “bogovima“ kada je u pitanju stvaranje, dobavljanje opskrbe, davanje života i smrti, itd. Oni su svoje kumire uzdigli na stepen božanstva time što su im poklonili svoju potpunu ljubav i poniznost. Ovo predstavlja najveće neznanje tj. pravo nasilje. 

Kako mogu biti jednaki onaj koji je od ilovače stvoren i Onaj što ga je stvorio !? Kako mogu biti jednaki rob i Gospodar robova !? Kako mogu biti jednaki onaj koji ustvari i ne posjeduje pravo biće sa Onim koji to biće u njemu stvara i život mu daje !? Kako mogu biti jednaki onaj koji u biti ne posjeduje pravu suštinu stvari i Onaj koji stvarima suštinu daje, njima vlada jer On posjeduje potpuno i savršeno znanje, milost i savršenstvo Njegovog Bića koje svjedoči da je samo On jedini i pravi Gospodar, Allah, Veličanstveni i Uzvišeni. Pa ima li goreg nasilja od upoređivanja Allaha, dželle we ala, sa onim što je On stvorio ? Izjednacuju ga sa Njegovim stvorenjima kao što je On rekao: 

“ Hvaljen neka je Allah koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, pa opet oni koji ne vjeruju – druge sa Gospodarom svojim izjednačuju !“ (Kur’an, VI/1) 

Mnogobošci izjednačuju Stvoritelja nebesa i Zemlje, Onog koji je dao svjetlo i tminu, izjednačuju Ga sa onima koji ni koliko zrno u ovom univerzumu ne posjeduju. Pa teško njima zbog toga što rade i teško njima zbog njihovog nasilja !!

Širk u postupcima, riječima i namjeri. 

Gore spomenuti širk slijedi širk koji se nalazi u postupcima ljudi, u njihovim riječima, volji i namjeri. Primjera radi, širk u postupcima je činjenje sedžde drugom mimo Allaha, dželle we ala, brijanje glave iz poniznosti drugom mimo Allahu, dželle šanuhu, kruženje oko grobova nekih “evlija“ a ne oko Ka’be, i vršenje obreda i ceremonija kod tih grobova. Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je prokleo sve one koji su grobove svojih poslanika učinili bogomoljama pa i pored toga što se kod tih grobova i možda klanjaju Allahu, dželle šanuhu. Šta onda reći za one koji se grobovima i mrtvacima u njima klanjaju očekujući od njih nekakvu “pomoć“ ili izbavljenje iz nedaća u kojima se ti robovi kaburova i turbeta nalaze !?

“ Zaista su najgori ljudi oni koje će kijametski sahat žive zadesiti. A i oni koji grobove u mesdžide – bogomolje pretvaraju. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

“ Zaista je prije vas bilo ljudi koji su grobove u mesdžide – bogomolje pretvarali. A vi nemojte nipošto grobove u mesdžide pretvarati jer vam ja to zabranjujem. “ (Prenosi Muslim)

“ Allahova se srdžba sručila na narod što grobove bogomoljama učini. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

“ Zaista su prije vas bili ljudi koji su nakon smrti pobožnjaka između njih mesdžid na njegovom grobu izgradili i tom grobu pravi oblik mesdžida dali. To su najgora stvorenja kod Allaha na Sudnjem danu.“ (Prenosi Buhari i Muslim) 

Ovo je stanje onih ljudi koji klanjaju namaz u mesdžidima unutar kojih se nalaze grobovi, a šta onda ostaje za onog što čini sedždu samom grobu !? 

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je običavao ovako doviti: 

“ Allahu moj, nemoj učiniti moj grob idolom kojeg će ljudi obožavati. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, je posebnu pažnju obraćao tevhidu – ispravnom vjerovanju koje ne prati nikakva vrsta širka – te je zbog toga zabranio obavljanje nafile namaza pri izlasku i zalasku Sunca bojeći se poistovjećivanja s mnogobošcima koji u to vrijeme čine sedždu Suncu. Ne smije se nikom činiti sedžda do Allahu, dželle we ala. Svi oblici ibadeta moraju biti posvećeni i upućivani samo Allahu, dželle šanuhu, jer je samo On toga zaslužan.

Širk kroz izražavanje riječima.

 Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, kaže: 

“ Ko se zakune nečim drugim a ne Allahom, učinio je širk. “ (Prenosi Ahmed – sahih)

U ovu se vrstu širka ubrajaju razni izrazi koji itekako kruže na jezicima ljudi u svakodnevnom životu. Primjera radi, riječi čovjeka kojima se obraća drugom čovjeku: “ Kako Allah želi a i ti, “ kao što se prenosi da je jedan čovjek došsao Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, i rekao mu: “ Kako Allah želi a i ti.“ Na to mu Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, odgovori: “ Zar si me Allahu pridružio !? Reci: “ Kako samo Allah hoće. “ (Prenosi Ahmed – sahih) Međutim, i pored toga što je sve u volji Allaha, dželle we ala, čovjeku je data slobodna volja izbora kako je to u Kur’anu napomenuto:

“ Onome od vas koji hoće da je na pravom putu.“ (Kur’an, LXXXI/28) 

Pa šta onda reći za one ljude koji se drugima obraćaju riječima. “ Oslanjam se na Allaha i na tebe !“ “ Dovoljan mi je Allah i ti “, “ Ovo je Allahova blagodat i tvoja “, “ Allah je meni na nebu a ti si mi na zemlji “, “ Trebam tražiti oprosta od Allaha i od tog i tog čovjeka “, itd. Ove riječi i izjave izvode čovjeka iz islama i imana. To je zato što sedžda, pokajanje, prisega, veličanje, slavljenje, hvaljenje, dova tj. ukratko rečeno robovanje ljudi pripada samo Allahu, dželle šanuhu, i nikom drugom do Njemu Jedinom, subhanehu we te’ala.

U musnedu imama Ahmeda stoji slijedeci hadis: 

“ Jedan je čovjek počinio grijeh (zbog kojeg je trebao biti kažnjen) te ga dovedoše pred Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Kada je taj čovjek stao pred Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, reče: “Allahu moj, ja se kajem Tebi a ne kajem se Muhammedu.“ Čuvši to, Muhammed, sallallahu alejhi we sellem, odgovori: “ Ovaj je shvatio da to pravo pripada Onome koji ga zaslužuje. “ (Sahih)

Širk u volji i namjeri.

Ova je vrsta širka veoma rasprostranjena i možemo slobodno reći da predstavlja more bez obale u dušama ljudi. Malo je onih koji su pošteđeni ovog širka jer ko želi da se nekom ili nečem približi na način na koji je to islam zabranio, učinio je širk namjerom i voljom. Prava iskrenost je potpuno predavanje Allahu, dželle we ala, u riječima, djelu, namjeri i volji. Ovo je upravo ona ispravna vjera koju je Allah, dželle we ala, naredio da se prihvatimo i neće ni od koga prihvatiti drugu vjeru osim ove o kojoj kaže: 

“ A ko traži mimo islama vjeru, pa neće se primiti od njega, a on će na ahiretu biti od gubitnika. “ (Kur’an, III/85) S

Stvarnost širka je upoređivanje stvorenog sa Stvoriteljem. 

Širk je poistovjećivanje Stvoritelja sa Njegovim stvorenjima od strane onog koji taj širk čini. Oni svojim “bogovima“ pripisuju svojstva i osobine Allaha, dželle we ala. Od božanskih svojstava Allaha, dželle šanuhu, jeste i to da je On Jedini u čijim su rukama korist i šteta, davanje i uskraćivanje. Ovo su stvari koje od čovjeka traže iskreno upućivanje dove Allahu, dželle we ala, jer se Njega treba bojati i od Njega se treba nadati i samo se na Njega treba oslanjati. Ko ijednu od ovih osobina pripiše stvorenom a ne Stvoritelju učinio je širk jer je uporedio između Svemogućeg i onog koji ne posjeduje ništa od savršenih svojstava Uzvišenog u čijoj je ruci smrt i život, dobro i zlo. Sudbina svih stvari je u Njegovim rukama, što je htio bilo je, što nije htio nije ni bilo. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, objašnjavajući opasnost poistovjećivanja Allaha, dželle we ala, sa njegovim stvorenjima pa makar samo u nekim određenim osobinama, kaže: 

“ Najomraženiji čovjek kod Allaha je onaj čovjek koji je sebe nazvao vladarom vladara. “ (Prenosi Muslim) 

Neka nas Uzvišeni Gospodar, dželle šanuhu, sačuva od svih oblika širka. 

Amin! 

Izvor : islamski časopis na Bosanskom jeziku – Hilal –

DOBROČINSTVO PREMA RODITELJIMA

DOBROČINSTVO PREMA RODITELJIMA