ODLIKE POBJEDONOSNE SKUPINE

 

ODLIKE ISLAMSKE POBJEDONOSNE SKUPINE DO SUDNJEG DANA

Ne možemo govoriti o odlikama islamske pobjedonosne skupine, a da kroz sahih hadise ne potvrdimo njeno postojanje do Sudnjeg dana. U mnogo sahih hadisa se govori o trajnosti postojanja skupine koja je na pravom putu, skupine kojoj neće naštetiti oni koji ih ostave na cjedilu ili im se suprostave. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko ih na cjedilu ostavi ili ko im se suprostavi i tako sve do Allahove odredbe (Sudnjeg dana), a oni će biti uzdignuti nad ljudima.” (Muslim) 

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijalahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprostavi. ” (Ibn-Madže)

Ovi i mnogi drugi hadisi koji potvrđuju postojanje pobjedonosne skupine do Sudnjeg dana bez sumnje djeluju smirujuće na duše iskrenih vjernika. Time se povećava njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i da konačna pobjeda pripada iskrenima, koliko god da se neistina raširila. 

NEKE OD ODLIKA POBJEDONOSNE SKUPINE !!

Pobjedonosna skupina nije privatna svojina pojedinca, niti neke grupe, već ona pripada Gospodaru i odlikuje se po svojstvima koja joj Šerijat određuje. Ko posjeduje te osobine, on pripada pobjedonosnoj skupini, prihvatili to ili ne. Onaj ko ih ne posjeduje, on ne pripada njoj makar i izjavljivao hiljadu puta na dan da je od njih. Ali, onaj koji posjeduje neka od tih svojstava, on je blizu pobjedonosnoj skupini onoliko koliko se odlikuje njenim svojstvima. Pripadnost ili nepripadnost toj skupini biva na osnovu posjedovanja odlika koje krase tu skupinu, a ne na osnovu tvrdnji o pripadnosti. 

 
Najistaknutije odlike pobjedonosne skupine su slijedeće:

Prvo: Slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kako su ga razumjeli ispravni prethodnici. Ispravni prethodnici (es-Selefu Es-Salih) su ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su slijedili njihov put u prva tri stoljeća o čijoj vrijednosti svjedoči poznati hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. 

 
Odlika pobjedonosne skupine je u slijeđenju puta Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem im ništa ne može zaokupiti pažnju da počnu slijediti mnogobošce i novotarije u vjeri. Oni u svemu slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. To je njihov put, a ne slijeđenje novotarija u vjeri. To njihovo svojstvo je uočljivo u hadisu da su oni uvijek “na putu istine” i da se “pridržavaju Allahovih odredbi” , a pravi put i Allahove odredbe su u Kur’anu, sunnetu i u praksi ispravnih prethodnika. Takvo vjerovanje treba da se slijedi, a sve ostalo je u suprotnosti sa Resulullahom, slijeđenje drugih, a ne vjernika. 
 
Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište !” (Kur’an, IV/115) 

Najzaslužniji da se nazovu vjernicima u spomenutom ajetu su ashabi, radijallahu anhum. Njih je Allah, dželle šanuhu, odabrao da budu u društvu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da potpomognu njegovu vjeru, a oni su istovremeno prenosioci istine onima koji su došli nakon njih. Bili su povjerljivi, izvršavali su odredbe, prenijeli su na najbolji mogući način istinu od svoga Gospodara. Oni su bili i najupućeniji u vjeru zbog blizine sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog njihova poznavanja povoda Objave. Zato onaj koji im se suprostavlja i slijedi neki drugi put zaslužuje veliku prijetnju, a to je da bude bačen u vatru, a ružno li je to boravište. 

Takođe slijedeći ajet to potvrđuje: 

“ Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete , na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” (Kur’an, II/137) 

 
Ovaj ajet ukazuje na dvije stvari:
 
1. Uputa koja čovjeka dovodi do spasa na dunjaluku i na ahiretu nalazi se u slijeđenju Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba u svemu onome što islam naređuje. 
 
2. Nužnost slijeđenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer on kaže: 

“…i sinovi Israilovi će se razići na sedamdeset i dvije skupine, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine, svi su u vatri, osim jedna skupina.” Rekoše: “ Ko su oni, o Resulallah ?” Reče: “ Oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi. ” (Et-Tirmizi, br.2129) 

 
Ovaj hadis ukazuje da je spašena skupina među ostalima ona koja slijedi put Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Znajući ovo, njihov broj treba da se povećava, a ukoliko je on mali to ne predstavlja nikakvu važnost, jer je suština u slijeđenju i ustrajnosti u tome. Kaže Abdullah ibn-Mes’ud: 

“ Skupina je onaj koji se slaže sa istinom, makar bio jedan čovjek.” 

 
Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “E’alamul-muvekki’in”: 

“Znaj da je skupina onaj koji slijedi istinu, makar bio i sam i suprostavljali mu se svi na Zemlji…” 

 
Skupina se poznaje po istini koju slijedi, a ne po broju članova i sljedbenika. Hadis Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam govori da je “islam počeo kao garib i da će se vratiti garibima kao što je počeo”, a onaj ko se pridržava svoje vjere je “poput onoga koji drži žeravicu od vatre”. Garibi su oni koje je pohvalio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao: “dobre ljude (koji donose red) koji su malobrojni među mnogo loših ljudi, a oni koji su im nepokorni više je od onih koji su im pokorni.” (Ahmed)

I u slijedećim hadisima se naređuje slijeđenje ispravnih prethodnika: 

“ Nakon mene ćete vidjeti mnoga razilaženja, zato se pridržavajte moga sunneta i sunneta pravovjernih halifa. Čvrsto se očnjacima držite njihova puta i čuvajte se novina, svaka novina je novotarija i svaka novotarija je zabluda.” (Ibn-Madže, br.4011)

“ Najbolje je moje stoljeće, zatim oni koji ih slijede, zatim oni koji ih slijede.” (Muslim i Buhari) 

 
“ Čuvajte me (saznaćete o meni) kroz moje ashabe, zatim kroz one koji slijede, zatim kroz one koji slijede, a zatim će se raširiti laž.” (Ibn-Madže, br.1116)

Iz prethodnih ajeta i hadisa primjećujemo da je slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kao što su to radili ispravni prethodnici najistaknutija odlika potpomognute skupine.

Ljubav i mržnja u ime Allaha !!
 
Od najistakutijih osobina pobjedonosne skupine je potpuna privrženost i odanost jednih drugima koja je nastala kao rezultat ljubavi i pokornosti. Oni vole u ime Allaha, neprijatelji su u ime Allaha i mrze u ime Allaha, tako kada neko učini neko djelo koje mrzi Allah, dželle šanuhu, i oni mrze to djelo i ne rade ga. Takođe, oni su ponizni prema muslimanima, a strogi prema nevjernicima, što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (Kur’an, XLVIII/29)

Privrženost jednih drugima i neprijateljstvo u ime Allaha su najbitnija obilježja vjerovanja, što potvrđuje slijedeći hadis: 

“ Najbitnija odlika imana je: privrženost u ime Allaha i neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.” (Ahmed, Et-Taberani) 

i još kaže Poslanik s.a.v.s : 

“ Ko voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, daje u ime Allaha i spriječava u ime Allaha, upotpunio je iman.” (Ebu-Davud).

 
Pobjedonosna skupina uspostavlja ljubav i mržnju na osnovama vjerskih osjećanja i oni vole ono što Allah, dželle šanuhu, voli i mrze ono što Allah, dželle šanuhu, mrzi. Njihov odnos prema ljudima je na osnovu poslušnosti tih ljudi prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Koliko je čovjek odan Allahu, dželle šanuhu, toliko mu iskreni vjernik može biti blizak, a koliko je čovjek udaljen od Allaha, dželle šanuhu, toliko se vjernik treba udaljiti od njega, a potpuno neprijateljstvo ne zaslužuje do onaj ko je nevjernik, rob šejtanu i svemu drugom čemu se robuje mimo Allaha, dželle šanuhu.

OBLICI DŽAHILIJJETSKE ODANOSTI LJUDI U NAŠEM VREMENU

Da bi razgraničili put istine od neistine, neophodno je ukazati na oblike prijateljstva i neprijateljstva koje ljudi uspostavljaju među sobom. Time oni donose zakone i dužnosti koje Allah, dželle šanuhu, nije odredio. Ti oblici su slijedeći: 

 
– uspostavljanje odanosti na nacionalnim osnovama –

 
Time se sva ljubav i povjerenje poklanjaju onima koji pripadaju jednom narodu koje objedinjuje zajednički jezik, historija i zemlja, zanemarujući vjeru, jer ona – po mišljenju nacionalista – nema nikakve uloge u životu ljudi. 

 
Dok islam naređuje privrženost i bratstvo na osnovu imanske pripadnosti, i vrednuje ljude na osnovu bogobojaznosti i dobrih djela što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, XLIX/13)

– uspostavljanje odanosti na patriotskim osnovama –

 
Time se ljubav poklanja onima čiji korijeni potiču iz jedne države, makar bio i nevjernik. Samo su oni nosioci prava, dok drugi ne zaslužuju ta prava. Na taj način mnogi izjednačavaju državu sa Allahom, dželle šanuhu, što je širk, jer se ljubav poklanja na osnovama imana, a ne na osnovama pripadnosti istoj državi. Islam nalaže borbu za domovinu, ali ne da ta borba bude zbog domovinskih osjećaja daleko od Allaha, dželle šanuhu, odnosno da borba bude u ime domovine i za domovinu, a ne u ime Allaha, dželle šanuhu. 

 
– uspostavljanje odanosti na plemenskim i porodičnim osnovama –

 
Osnova te ljubavi je isto porijeklo, ne obraćajući pažnju na vjeru, tako da se sva ljubav i prava daju onima koji potiču iz dotičnog plemena ili porodice, makar bili i nemuslimani. 

 
– uspostavljanje odanosti na partijskim osnovama –

 
Osnova tog prijateljstva je pomaganje onoga koji je član određene partije i stajanje na njegovoj strani, makar on bio i najveći razvratnik. Time se daju samo prava članovima stranke, dok drugi, iako bili bolji od njih, nemaju tih privilegija. 

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti šejhu –

 
Oblici te ljubavi su na osnovu pokornosti šejhu, makar to značilo neposlušnost prema Allahu, dželle šanuhu, i u suprotnosti sa Šerijatom. Takva djela vode u širk, a oni koji to čine potpadaju u skupinu spomenutu u ajetu: 

“ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, monahe svoje…” (Kur’an, IX/31)

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti vladaru i vlastima –

Odanost vladaru zahtijeva pokornost njemu, makar to bilo i u suprotnosti sa Šerijatom i njegovim naredbama. Takva vrsta odanosti je daleko od upute Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji kaže: 

“ Ko vam od vladara naredi neposlušnost, nemojte mu se pokoriti ! ” (Es-Silsiletu es-Sahihah, El-Elbani). 

Takođe, ova vrsta odanosti je u suprotnosti sa šerijatskim propisom: 

Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju !!!

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama ljudskog porijekla –
 
Ova vrsta prijateljstva je najraširenija danas, jer ona ne pravi razliku između muslimana i nevjernika, između moralnih i nemoralnih, jer svi ljudi zaslužuju isti tretman. To je parola iza koje stoje masoni u našem vremenu. Inače, masoni su svjetska organizacija iza kojih stoje cionisti. Njihov cilj je uništenje osnovnih temelja islama, jer islamski propisi prave razliku između muslimana i nevjernika. U Šerijatu, musliman daje zekat, a nevjernik džizju, za muslimane je jedan zakon, a za nemuslimane drugi, dok masoni propagiraju jednakost. Prvi koji je uveo pokret masona medju muslimanima je Ataturk koji je uz pomoć masona uništio hilafet.

– uspostavljanje odanosti na osnovama materijalne dobiti –

 
Pored toga što ne postoje oni koji pozivaju ka ljubavi i prijateljstvu na osnovama materijalne dobiti, u realnom svijetu postoje mnogi ljudi koji uspostavljaju odnose na tim osnovama, a kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva.

POBJEDONOSNA SKUPINA JE ČISTA OD SVAKE LJUBAVI I MRŽNJE KOJA NIJE U IME ALLAHA !!

 
Jedna od najspecifičnijih svojstava pobjedonosne skupine je ljubav i mržnja u ime Allaha, azze ve dželle. On, subhanehu ve te’ala opisuje tu skupinu riječima: 

“ Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Kur’an, LVIII/22)

Ono što najviše uznemiruje nevjernike jeste princip ljubavi i mržnje u ime Allaha čime se krasi svaki iskreni vjernik. Time se on razlikuje od drugih, uzdignut je iznad nevjernika i oni mu tada ne mogu nauditi. Znajući to, nevjernici su pokušali uništiti to svojstvo kod muslimana i zamijeniti ga drugom ljubavi koju Allah, dželle šanuhu, nije propisao, a što dovodi muslimane do slabosti. Gubljenjem mržnje prema nevjerstvu, neistini i njihovim sljedbenicima, čovjek gubi osjećaj za razlikovanje nevjerovanja i njegovih sljedbenika od vjerovanja i njegovih sljedbenika. Time se gube sve razlike između dvije skupine koje pripadaju jednom narodu, državi, naciji i tome slično. Princip ljubavi i mržnje koji je zasnovan na imanskim osnovama ne daje mogućnost nevjerniku da uspije u svojim zavjerama protiv muslimana, ma kolike bile žrtve. Zato je neophodno muslimanima da se pridržavaju principa odanosti i ljubavi prema muslimanima i udaljenosti od nevjernika.
 

Sveobuhvatnost 

 
Uzimanje islama u cjelosti, bez pridavanja pažnje jednom njegovom dijelu uz zanemarivanje drugog dijela je jedna od bitnih odlika pobjedonosne skupine. Oni nisu skupina koja u svome programu ima samo aktivnosti u da’wetu, dostavljanju istine samo, niti skupina koja se posvećuje samo ibadetu, zikru i odgoju duše, već su oni skupina koja u sebi objedinjuje sve odlike dobra, a ne djelimično uzimanje vjere. Oni su ti koji pozivaju ka istini dostavljajući je na najbolji način sa mudrošću, savjetima i znanjem, naređuju na dobro, a odvraćaju od zla ne bojeći se prigovora. Istovremeno oni traže znanje, brinu se za svoj ummet, odgajaju ga ukazujući im na Kur’an i sunnet.

Umjerenost i pravednost 

 
Od istaknutih osobina pobjedonosne skupine je umjerenost i pravednost s kojom se ona krasi u svim svojim postupcima. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (Kur’an, II/143)

Kaže Ibn-Kutejbe da riječ “el-vesat” u spomenutom ajetu označava pravednost i dobrotu, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Ponajbolji (evsetuhum) od njih kaže…” (Kur’an, LXVIII/28) tj. najpravedniji i najbolji. 

Et-Taberi kaže da je njihov opis riječju “vesat” zbog njihove umjerenosti u vjeri, jer ni u čemu ne pretjeruju, kao što je slučaj kod monaha u kršćanstvu i njihovom vjerovanju u Isaa,  alejhi selam, iznoseći time laži na Gospodara što ih je odvelo u nevjerstvo. Pobjedonosna skupina je ujedno i pravedna skupina, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“…On ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu…” (Kur’an, II/142,143) , a to je zbog njihova pridržavanja pravog puta. 
 
Pretjerivanje u vjeri je strogo zabranjeno, kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri ! Oni prije vas su bili uništeni samo zato što su pretjerivali u vjeri. ” (En-Nesai, Ibn-Madže) tj. prelazili su granice svojim govorom i djelima. 

 
Nemoguće je zamisliti pobjedonosnu skupinu, onu s kojom je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan, a da se ne odlikuje svojstvom umjerenosti i pravednosti, zato molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od njih. 

Neophodno je ukazati da umjerenost ne znači sredinu između istine i neistine, između imana i kufra, jer oni koji nameću muslimanima teoriju zbližavanja nevjerstva i vjerovanja kroz “umjerenost” koju oni tumače na svoj način, takvi pokušavaju prevariti muslimane. Oni govore da islam naređuje “umjerenost” (zbližavanje vjernika i nevjernika), ali takvima možemo odgovoriti slijedećim kur’anskim ajetom koji negira teoriju zbližavanja između onih koji slijede istinu i onih koji slijede neistinu: 

“…Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih ! Oni ne govore drugo do neistinu.” (Kur’an, XVIII/5)

Znanje 
 
Pobjedonosna skupina se takođe odlikuje posjedovanjem znanja što ne znači da je svaki njen pojedinac alim i da su svi oni na jednakom stepenu znanja, ali to znači da u svakom njihovom saffu postoji onaj koji poučava. Da bi neko pozivao na dobro, a odvraćao od zla neophodno je da ima znanje, blagost, mudrost i sabur.

Strpljivost 
 
Nema sumnje da se pobjedonosna skupina mora odlikovati saburom, strpljenjem u slijeđenju Poslanikova puta i strpljenjem u podnošenju svih poteškoća. Oni su opisani kao oni koji će biti pomognuti i koji će se uzdignuti iznad nevjernika, ali to svojstvo ne može doći do izražaja, osim sa strpljivošću i slijeđenjem istine. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su doista postigli ono što su željeli.” (Kur’an, XXIII/111) 

Poslanici su na svome putu nailazili na poteškoće i prepreke i bili su čvrsti u pozivanju ka istini. Ulema su nasljednici poslanika i u svome pozivanju ka istini moraju da se odlikuju strpljivošću i čvrstinom koju su imali poslanici kako bi imali uspjeha u da’wetu. Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

“ Poslanici su najviše izloženi nedaćama, a zatim slični njima i zatim slični njima. Čovjek se kuša na osnovu jačine svoje vjere. Ukoliko je jak u vjerovanju i belaj mu se povećava, a ukoliko je slab, kušnja mu je prema njegovu vjerovanju. Belaj neće napustiti čovjeka sve dok ga ne učini da hoda po zemlji bez ijednog grijeha.” (Et-Tirmizi)

 
Oni koji smatraju sebe da su na pravom putu, a padaju na prvom ispitu sabura, ne mogu se smatrati pripadnicima pobjedonosne skupine. Svima nama su divan uzor poslanici koji su u svome pozivanju bili strpljivi i uporni u pozivanju iako je mali broj poslušao riječi istine, kao kod Nuha, alejhi selam, kod kojeg je bila mala skupina vjernika, a bilo je poslanika kojima se odazvao samo jedan čovjek. Ali, to nije na njih uticalo da ubrzavaju traženje pomoći od Allaha, dželle šanuhu, ili da se odreknu pravog puta u pozivanju ka istini. Svi oni su pozivali ka robovanju Allahu, dželle šanuhu, kao što im je On naredio: 

“ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “ Allahu robujte, a taguta (svega onoga što se robuje mimo Allahu) se klonite !…” (Kur’an, XVI/36)

Pozivanje ka robovanju samo Allahu, azze ve dželle, je dužnost svih da’ija do Sudnjeg dana. Kaže Ibnul-Kajjim: 

“ Tagut je sve ono u čemu čovjek prelazi granicu onoga kome robuje, koga slijedi i kome se pokorava. Tagut je sve ono od koga ljudi uzimaju odredbe mimo Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili onaj kome se robuje, koga slijede, kome se pokoravaju mimo Allaha, dželle šanuhu. Gledajući svijet možemo zaključiti da se većina ljudi udaljila od robovanja Allahu ka robovanju tagutu, od uzimanja odredbi od Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka uzimanju odredbi od taguta i od slijedjenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka slijeđenju taguta.” (E’lamul-muvekki’in, 1/50) 

 
Na kraju, možda će se neko upitati da li je nužno da pobjedonosna skupina bude okupljena u jednoj grupi, tako da onaj koji je van nje ne pripada njoj ? Odgovor na takvo pitanje je da pobjedonosna skupina iako radi organizovano ne zahtijeva da svi njeni članovi budu okupljeni u jednoj grupi i u jednoj zemlji. Pobjedonosna skupina se odlikuje svojstvima, pa onaj koji posjeduje ta svojstva on pripada toj skupini, svejedno da li se skupina kojoj on pripada zvala ovim ili onim imenom, bilo na ovom ili onom mjestu. 
 
Molimo Allaha, azze ve dželle, da nam ukaže na istinu i da nas učini od njenih sljedbenika, da nam ukaže na ono što je neistina i da nas udalji od nje, da nas učini od pripadnika spašene zajednice na Sudnjem danu i da nas učini od pripadnika pobjedonosne potpomognute skupine. 

Amin! 

Pripremio: Salih Kurdi 
Prijevod: Muhamed Đuliman
Islamski Časopis – Hilal br.15 –

ODLIKE POBJEDONOSNE SKUPINE

 

ODLIKE ISLAMSKE POBJEDONOSNE SKUPINE DO SUDNJEG DANA

Ne možemo govoriti o odlikama islamske pobjedonosne skupine, a da kroz sahih hadise ne potvrdimo njeno postojanje do Sudnjeg dana. U mnogo sahih hadisa se govori o trajnosti postojanja skupine koja je na pravom putu, skupine kojoj neće naštetiti oni koji ih ostave na cjedilu ili im se suprostave. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko ih na cjedilu ostavi ili ko im se suprostavi i tako sve do Allahove odredbe (Sudnjeg dana), a oni će biti uzdignuti nad ljudima.” (Muslim) 

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijalahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprostavi. ” (Ibn-Madže)

Ovi i mnogi drugi hadisi koji potvrđuju postojanje pobjedonosne skupine do Sudnjeg dana bez sumnje djeluju smirujuće na duše iskrenih vjernika. Time se povećava njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i da konačna pobjeda pripada iskrenima, koliko god da se neistina raširila. 

NEKE OD ODLIKA POBJEDONOSNE SKUPINE !!

Pobjedonosna skupina nije privatna svojina pojedinca, niti neke grupe, već ona pripada Gospodaru i odlikuje se po svojstvima koja joj Šerijat određuje. Ko posjeduje te osobine, on pripada pobjedonosnoj skupini, prihvatili to ili ne. Onaj ko ih ne posjeduje, on ne pripada njoj makar i izjavljivao hiljadu puta na dan da je od njih. Ali, onaj koji posjeduje neka od tih svojstava, on je blizu pobjedonosnoj skupini onoliko koliko se odlikuje njenim svojstvima. Pripadnost ili nepripadnost toj skupini biva na osnovu posjedovanja odlika koje krase tu skupinu, a ne na osnovu tvrdnji o pripadnosti. 

 
Najistaknutije odlike pobjedonosne skupine su slijedeće:

Prvo: Slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kako su ga razumjeli ispravni prethodnici. Ispravni prethodnici (es-Selefu Es-Salih) su ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su slijedili njihov put u prva tri stoljeća o čijoj vrijednosti svjedoči poznati hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. 

 
Odlika pobjedonosne skupine je u slijeđenju puta Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem im ništa ne može zaokupiti pažnju da počnu slijediti mnogobošce i novotarije u vjeri. Oni u svemu slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. To je njihov put, a ne slijeđenje novotarija u vjeri. To njihovo svojstvo je uočljivo u hadisu da su oni uvijek “na putu istine” i da se “pridržavaju Allahovih odredbi” , a pravi put i Allahove odredbe su u Kur’anu, sunnetu i u praksi ispravnih prethodnika. Takvo vjerovanje treba da se slijedi, a sve ostalo je u suprotnosti sa Resulullahom, slijeđenje drugih, a ne vjernika. 
 
Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište !” (Kur’an, IV/115) 

Najzaslužniji da se nazovu vjernicima u spomenutom ajetu su ashabi, radijallahu anhum. Njih je Allah, dželle šanuhu, odabrao da budu u društvu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da potpomognu njegovu vjeru, a oni su istovremeno prenosioci istine onima koji su došli nakon njih. Bili su povjerljivi, izvršavali su odredbe, prenijeli su na najbolji mogući način istinu od svoga Gospodara. Oni su bili i najupućeniji u vjeru zbog blizine sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog njihova poznavanja povoda Objave. Zato onaj koji im se suprostavlja i slijedi neki drugi put zaslužuje veliku prijetnju, a to je da bude bačen u vatru, a ružno li je to boravište. 

Takođe slijedeći ajet to potvrđuje: 

“ Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete , na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” (Kur’an, II/137) 

 
Ovaj ajet ukazuje na dvije stvari:
 
1. Uputa koja čovjeka dovodi do spasa na dunjaluku i na ahiretu nalazi se u slijeđenju Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba u svemu onome što islam naređuje. 
 
2. Nužnost slijeđenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer on kaže: 

“…i sinovi Israilovi će se razići na sedamdeset i dvije skupine, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine, svi su u vatri, osim jedna skupina.” Rekoše: “ Ko su oni, o Resulallah ?” Reče: “ Oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi. ” (Et-Tirmizi, br.2129) 

 
Ovaj hadis ukazuje da je spašena skupina među ostalima ona koja slijedi put Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Znajući ovo, njihov broj treba da se povećava, a ukoliko je on mali to ne predstavlja nikakvu važnost, jer je suština u slijeđenju i ustrajnosti u tome. Kaže Abdullah ibn-Mes’ud: 

“ Skupina je onaj koji se slaže sa istinom, makar bio jedan čovjek.” 

 
Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “E’alamul-muvekki’in”: 

“Znaj da je skupina onaj koji slijedi istinu, makar bio i sam i suprostavljali mu se svi na Zemlji…” 

 
Skupina se poznaje po istini koju slijedi, a ne po broju članova i sljedbenika. Hadis Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam govori da je “islam počeo kao garib i da će se vratiti garibima kao što je počeo”, a onaj ko se pridržava svoje vjere je “poput onoga koji drži žeravicu od vatre”. Garibi su oni koje je pohvalio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao: “dobre ljude (koji donose red) koji su malobrojni među mnogo loših ljudi, a oni koji su im nepokorni više je od onih koji su im pokorni.” (Ahmed)

I u slijedećim hadisima se naređuje slijeđenje ispravnih prethodnika: 

“ Nakon mene ćete vidjeti mnoga razilaženja, zato se pridržavajte moga sunneta i sunneta pravovjernih halifa. Čvrsto se očnjacima držite njihova puta i čuvajte se novina, svaka novina je novotarija i svaka novotarija je zabluda.” (Ibn-Madže, br.4011)

“ Najbolje je moje stoljeće, zatim oni koji ih slijede, zatim oni koji ih slijede.” (Muslim i Buhari) 

 
“ Čuvajte me (saznaćete o meni) kroz moje ashabe, zatim kroz one koji slijede, zatim kroz one koji slijede, a zatim će se raširiti laž.” (Ibn-Madže, br.1116)

Iz prethodnih ajeta i hadisa primjećujemo da je slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kao što su to radili ispravni prethodnici najistaknutija odlika potpomognute skupine.

Ljubav i mržnja u ime Allaha !!
 
Od najistakutijih osobina pobjedonosne skupine je potpuna privrženost i odanost jednih drugima koja je nastala kao rezultat ljubavi i pokornosti. Oni vole u ime Allaha, neprijatelji su u ime Allaha i mrze u ime Allaha, tako kada neko učini neko djelo koje mrzi Allah, dželle šanuhu, i oni mrze to djelo i ne rade ga. Takođe, oni su ponizni prema muslimanima, a strogi prema nevjernicima, što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (Kur’an, XLVIII/29)

Privrženost jednih drugima i neprijateljstvo u ime Allaha su najbitnija obilježja vjerovanja, što potvrđuje slijedeći hadis: 

“ Najbitnija odlika imana je: privrženost u ime Allaha i neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.” (Ahmed, Et-Taberani) 

i još kaže Poslanik s.a.v.s : 

“ Ko voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, daje u ime Allaha i spriječava u ime Allaha, upotpunio je iman.” (Ebu-Davud).

 
Pobjedonosna skupina uspostavlja ljubav i mržnju na osnovama vjerskih osjećanja i oni vole ono što Allah, dželle šanuhu, voli i mrze ono što Allah, dželle šanuhu, mrzi. Njihov odnos prema ljudima je na osnovu poslušnosti tih ljudi prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Koliko je čovjek odan Allahu, dželle šanuhu, toliko mu iskreni vjernik može biti blizak, a koliko je čovjek udaljen od Allaha, dželle šanuhu, toliko se vjernik treba udaljiti od njega, a potpuno neprijateljstvo ne zaslužuje do onaj ko je nevjernik, rob šejtanu i svemu drugom čemu se robuje mimo Allaha, dželle šanuhu.

OBLICI DŽAHILIJJETSKE ODANOSTI LJUDI U NAŠEM VREMENU

Da bi razgraničili put istine od neistine, neophodno je ukazati na oblike prijateljstva i neprijateljstva koje ljudi uspostavljaju među sobom. Time oni donose zakone i dužnosti koje Allah, dželle šanuhu, nije odredio. Ti oblici su slijedeći: 

 
– uspostavljanje odanosti na nacionalnim osnovama –

 
Time se sva ljubav i povjerenje poklanjaju onima koji pripadaju jednom narodu koje objedinjuje zajednički jezik, historija i zemlja, zanemarujući vjeru, jer ona – po mišljenju nacionalista – nema nikakve uloge u životu ljudi. 

 
Dok islam naređuje privrženost i bratstvo na osnovu imanske pripadnosti, i vrednuje ljude na osnovu bogobojaznosti i dobrih djela što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, XLIX/13)

– uspostavljanje odanosti na patriotskim osnovama –

 
Time se ljubav poklanja onima čiji korijeni potiču iz jedne države, makar bio i nevjernik. Samo su oni nosioci prava, dok drugi ne zaslužuju ta prava. Na taj način mnogi izjednačavaju državu sa Allahom, dželle šanuhu, što je širk, jer se ljubav poklanja na osnovama imana, a ne na osnovama pripadnosti istoj državi. Islam nalaže borbu za domovinu, ali ne da ta borba bude zbog domovinskih osjećaja daleko od Allaha, dželle šanuhu, odnosno da borba bude u ime domovine i za domovinu, a ne u ime Allaha, dželle šanuhu. 

 
– uspostavljanje odanosti na plemenskim i porodičnim osnovama –

 
Osnova te ljubavi je isto porijeklo, ne obraćajući pažnju na vjeru, tako da se sva ljubav i prava daju onima koji potiču iz dotičnog plemena ili porodice, makar bili i nemuslimani. 

 
– uspostavljanje odanosti na partijskim osnovama –

 
Osnova tog prijateljstva je pomaganje onoga koji je član određene partije i stajanje na njegovoj strani, makar on bio i najveći razvratnik. Time se daju samo prava članovima stranke, dok drugi, iako bili bolji od njih, nemaju tih privilegija. 

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti šejhu –

 
Oblici te ljubavi su na osnovu pokornosti šejhu, makar to značilo neposlušnost prema Allahu, dželle šanuhu, i u suprotnosti sa Šerijatom. Takva djela vode u širk, a oni koji to čine potpadaju u skupinu spomenutu u ajetu: 

“ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, monahe svoje…” (Kur’an, IX/31)

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti vladaru i vlastima –

Odanost vladaru zahtijeva pokornost njemu, makar to bilo i u suprotnosti sa Šerijatom i njegovim naredbama. Takva vrsta odanosti je daleko od upute Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji kaže: 

“ Ko vam od vladara naredi neposlušnost, nemojte mu se pokoriti ! ” (Es-Silsiletu es-Sahihah, El-Elbani). 

Takođe, ova vrsta odanosti je u suprotnosti sa šerijatskim propisom: 

Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju !!!

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama ljudskog porijekla –
 
Ova vrsta prijateljstva je najraširenija danas, jer ona ne pravi razliku između muslimana i nevjernika, između moralnih i nemoralnih, jer svi ljudi zaslužuju isti tretman. To je parola iza koje stoje masoni u našem vremenu. Inače, masoni su svjetska organizacija iza kojih stoje cionisti. Njihov cilj je uništenje osnovnih temelja islama, jer islamski propisi prave razliku između muslimana i nevjernika. U Šerijatu, musliman daje zekat, a nevjernik džizju, za muslimane je jedan zakon, a za nemuslimane drugi, dok masoni propagiraju jednakost. Prvi koji je uveo pokret masona medju muslimanima je Ataturk koji je uz pomoć masona uništio hilafet.

– uspostavljanje odanosti na osnovama materijalne dobiti –

 
Pored toga što ne postoje oni koji pozivaju ka ljubavi i prijateljstvu na osnovama materijalne dobiti, u realnom svijetu postoje mnogi ljudi koji uspostavljaju odnose na tim osnovama, a kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva.

POBJEDONOSNA SKUPINA JE ČISTA OD SVAKE LJUBAVI I MRŽNJE KOJA NIJE U IME ALLAHA !!

 
Jedna od najspecifičnijih svojstava pobjedonosne skupine je ljubav i mržnja u ime Allaha, azze ve dželle. On, subhanehu ve te’ala opisuje tu skupinu riječima: 

“ Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Kur’an, LVIII/22)

Ono što najviše uznemiruje nevjernike jeste princip ljubavi i mržnje u ime Allaha čime se krasi svaki iskreni vjernik. Time se on razlikuje od drugih, uzdignut je iznad nevjernika i oni mu tada ne mogu nauditi. Znajući to, nevjernici su pokušali uništiti to svojstvo kod muslimana i zamijeniti ga drugom ljubavi koju Allah, dželle šanuhu, nije propisao, a što dovodi muslimane do slabosti. Gubljenjem mržnje prema nevjerstvu, neistini i njihovim sljedbenicima, čovjek gubi osjećaj za razlikovanje nevjerovanja i njegovih sljedbenika od vjerovanja i njegovih sljedbenika. Time se gube sve razlike između dvije skupine koje pripadaju jednom narodu, državi, naciji i tome slično. Princip ljubavi i mržnje koji je zasnovan na imanskim osnovama ne daje mogućnost nevjerniku da uspije u svojim zavjerama protiv muslimana, ma kolike bile žrtve. Zato je neophodno muslimanima da se pridržavaju principa odanosti i ljubavi prema muslimanima i udaljenosti od nevjernika.
 

Sveobuhvatnost 

 
Uzimanje islama u cjelosti, bez pridavanja pažnje jednom njegovom dijelu uz zanemarivanje drugog dijela je jedna od bitnih odlika pobjedonosne skupine. Oni nisu skupina koja u svome programu ima samo aktivnosti u da’wetu, dostavljanju istine samo, niti skupina koja se posvećuje samo ibadetu, zikru i odgoju duše, već su oni skupina koja u sebi objedinjuje sve odlike dobra, a ne djelimično uzimanje vjere. Oni su ti koji pozivaju ka istini dostavljajući je na najbolji način sa mudrošću, savjetima i znanjem, naređuju na dobro, a odvraćaju od zla ne bojeći se prigovora. Istovremeno oni traže znanje, brinu se za svoj ummet, odgajaju ga ukazujući im na Kur’an i sunnet.

Umjerenost i pravednost 

 
Od istaknutih osobina pobjedonosne skupine je umjerenost i pravednost s kojom se ona krasi u svim svojim postupcima. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (Kur’an, II/143)

Kaže Ibn-Kutejbe da riječ “el-vesat” u spomenutom ajetu označava pravednost i dobrotu, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Ponajbolji (evsetuhum) od njih kaže…” (Kur’an, LXVIII/28) tj. najpravedniji i najbolji. 

Et-Taberi kaže da je njihov opis riječju “vesat” zbog njihove umjerenosti u vjeri, jer ni u čemu ne pretjeruju, kao što je slučaj kod monaha u kršćanstvu i njihovom vjerovanju u Isaa,  alejhi selam, iznoseći time laži na Gospodara što ih je odvelo u nevjerstvo. Pobjedonosna skupina je ujedno i pravedna skupina, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“…On ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu…” (Kur’an, II/142,143) , a to je zbog njihova pridržavanja pravog puta. 
 
Pretjerivanje u vjeri je strogo zabranjeno, kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri ! Oni prije vas su bili uništeni samo zato što su pretjerivali u vjeri. ” (En-Nesai, Ibn-Madže) tj. prelazili su granice svojim govorom i djelima. 

 
Nemoguće je zamisliti pobjedonosnu skupinu, onu s kojom je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan, a da se ne odlikuje svojstvom umjerenosti i pravednosti, zato molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od njih. 

Neophodno je ukazati da umjerenost ne znači sredinu između istine i neistine, između imana i kufra, jer oni koji nameću muslimanima teoriju zbližavanja nevjerstva i vjerovanja kroz “umjerenost” koju oni tumače na svoj način, takvi pokušavaju prevariti muslimane. Oni govore da islam naređuje “umjerenost” (zbližavanje vjernika i nevjernika), ali takvima možemo odgovoriti slijedećim kur’anskim ajetom koji negira teoriju zbližavanja između onih koji slijede istinu i onih koji slijede neistinu: 

“…Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih ! Oni ne govore drugo do neistinu.” (Kur’an, XVIII/5)

Znanje 
 
Pobjedonosna skupina se takođe odlikuje posjedovanjem znanja što ne znači da je svaki njen pojedinac alim i da su svi oni na jednakom stepenu znanja, ali to znači da u svakom njihovom saffu postoji onaj koji poučava. Da bi neko pozivao na dobro, a odvraćao od zla neophodno je da ima znanje, blagost, mudrost i sabur.

Strpljivost 
 
Nema sumnje da se pobjedonosna skupina mora odlikovati saburom, strpljenjem u slijeđenju Poslanikova puta i strpljenjem u podnošenju svih poteškoća. Oni su opisani kao oni koji će biti pomognuti i koji će se uzdignuti iznad nevjernika, ali to svojstvo ne može doći do izražaja, osim sa strpljivošću i slijeđenjem istine. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su doista postigli ono što su željeli.” (Kur’an, XXIII/111) 

Poslanici su na svome putu nailazili na poteškoće i prepreke i bili su čvrsti u pozivanju ka istini. Ulema su nasljednici poslanika i u svome pozivanju ka istini moraju da se odlikuju strpljivošću i čvrstinom koju su imali poslanici kako bi imali uspjeha u da’wetu. Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

“ Poslanici su najviše izloženi nedaćama, a zatim slični njima i zatim slični njima. Čovjek se kuša na osnovu jačine svoje vjere. Ukoliko je jak u vjerovanju i belaj mu se povećava, a ukoliko je slab, kušnja mu je prema njegovu vjerovanju. Belaj neće napustiti čovjeka sve dok ga ne učini da hoda po zemlji bez ijednog grijeha.” (Et-Tirmizi)

 
Oni koji smatraju sebe da su na pravom putu, a padaju na prvom ispitu sabura, ne mogu se smatrati pripadnicima pobjedonosne skupine. Svima nama su divan uzor poslanici koji su u svome pozivanju bili strpljivi i uporni u pozivanju iako je mali broj poslušao riječi istine, kao kod Nuha, alejhi selam, kod kojeg je bila mala skupina vjernika, a bilo je poslanika kojima se odazvao samo jedan čovjek. Ali, to nije na njih uticalo da ubrzavaju traženje pomoći od Allaha, dželle šanuhu, ili da se odreknu pravog puta u pozivanju ka istini. Svi oni su pozivali ka robovanju Allahu, dželle šanuhu, kao što im je On naredio: 

“ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “ Allahu robujte, a taguta (svega onoga što se robuje mimo Allahu) se klonite !…” (Kur’an, XVI/36)

Pozivanje ka robovanju samo Allahu, azze ve dželle, je dužnost svih da’ija do Sudnjeg dana. Kaže Ibnul-Kajjim: 

“ Tagut je sve ono u čemu čovjek prelazi granicu onoga kome robuje, koga slijedi i kome se pokorava. Tagut je sve ono od koga ljudi uzimaju odredbe mimo Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili onaj kome se robuje, koga slijede, kome se pokoravaju mimo Allaha, dželle šanuhu. Gledajući svijet možemo zaključiti da se većina ljudi udaljila od robovanja Allahu ka robovanju tagutu, od uzimanja odredbi od Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka uzimanju odredbi od taguta i od slijedjenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka slijeđenju taguta.” (E’lamul-muvekki’in, 1/50) 

 
Na kraju, možda će se neko upitati da li je nužno da pobjedonosna skupina bude okupljena u jednoj grupi, tako da onaj koji je van nje ne pripada njoj ? Odgovor na takvo pitanje je da pobjedonosna skupina iako radi organizovano ne zahtijeva da svi njeni članovi budu okupljeni u jednoj grupi i u jednoj zemlji. Pobjedonosna skupina se odlikuje svojstvima, pa onaj koji posjeduje ta svojstva on pripada toj skupini, svejedno da li se skupina kojoj on pripada zvala ovim ili onim imenom, bilo na ovom ili onom mjestu. 
 
Molimo Allaha, azze ve dželle, da nam ukaže na istinu i da nas učini od njenih sljedbenika, da nam ukaže na ono što je neistina i da nas udalji od nje, da nas učini od pripadnika spašene zajednice na Sudnjem danu i da nas učini od pripadnika pobjedonosne potpomognute skupine. 

Amin! 

Pripremio: Salih Kurdi 
Prijevod: Muhamed Đuliman
Islamski Časopis – Hilal br.15 –

Dodir ili rukovanje sa ženom strankinjom (tj. ženom s kojom je moguće stupiti u brak)

Ovo spada u ono sa čime su strani običaji preplavili Allahov subhanehu ve te’ala šerijat. U zajednicu su ušli pokvareni običaji ljudi koji ne poštuju Allahove subhanehu ve te’ala propise. U ovome se stiglo toliko daleko da čak, ako ih neko opominje sa Allahovim subhanehu ve te’ala propisima iznoseći dokaze sa objašnjenjem biva optužen za kidanje rodbinskih veza, nazadnost, otežavanjem i sumnjičenjem u pogledu dobrih namjera.
 

Rukovanje sa amidžićnom (amidžinom kćerkom), tetičnom i dajdžićnom postalo je u našoj zajednici lakše od pijenja vode, a da su u ovo gledali vidljivošću koja opaža opasnost ovakvog ponašanja bilo bi bolje.
 

Resulullah sallallahu alejhi ve selleme kaže:
 

“ Da nekog udare željeznom iglom u glavu bolje je za njega nego da dodirne ženu koja mu nije dozvoljena za dodir. ” [Hadis bilježi Taberani 212/20, a nalazi se i u Sahihul džamiu 4921.]
 

Nema sumnje da ovo spada u blud ruke kao što je rekao Resulullah s.a.v.s.:

“ Dva oka čine blud, dvije ruke čine blud, dvije noge čine blud, polni organ čini blud.” [Hadisbilježi Imam Ahmed 412/1, a nalazi se i u Sahihul džamiu 4126.]
 

Da li je iko čišćeg srca od Resulullaha s.a.v.s., a on je rekao: 

“ Zaista se ja ne rukujem sa ženom. ” [Hadis bilježi Imam Ahmed 357/6, a
nalazi se i u Sahihul džamiu 2509.]
 

Resulullah s.a.v.s. je također rekao: 

“ Zaista ja ne dodirujem ruke žena. ” [Bilježi ga Taberani u Kebiru, a nalazi se i u Sahihul džamiu 7054.]
 

Od Aiše radijallahu anha se prenosi: 

“ Ne, tako mi Allaha, Resulullahova s.a.v.s. ruka nikada nije dodirnula žensku ruku, a osim toga one su mu dale prisegu riječima.” [Bilježi ga Muslim 1489/3]
 

Prenosi Umejma bint Rukajja radijallahu anha da je rekao Poslanik s.a.v.s.:
 

” Ne rukujte se sa ženama, i ono što sam rekao jednoj ženi, kao da sam rekao stotinama drugih žena ”  Hadis bilježe Imam Ahmed, Tirmizija I Hakim

Pa neka se boje Allaha subhanehu ve te’ala oni koji svojim ženama prijete razvodom, ako se ne rukuju s njihovom braćom. Neophodno je da se zna da je rukovanje preko odjeće isto tako zabranjeno.
 

Iz knjige “Muharemati” od Šejha Munedždžida – Pripremio Šerif Fazlić –

Islamski časopis El-Asr br. 4

Dodir ili rukovanje sa ženom strankinjom (tj. ženom s kojom je moguće stupiti u brak)

Ovo spada u ono sa čime su strani običaji preplavili Allahov subhanehu ve te’ala šerijat. U zajednicu su ušli pokvareni običaji ljudi koji ne poštuju Allahove subhanehu ve te’ala propise. U ovome se stiglo toliko daleko da čak, ako ih neko opominje sa Allahovim subhanehu ve te’ala propisima iznoseći dokaze sa objašnjenjem biva optužen za kidanje rodbinskih veza, nazadnost, otežavanjem i sumnjičenjem u pogledu dobrih namjera.
 

Rukovanje sa amidžićnom (amidžinom kćerkom), tetičnom i dajdžićnom postalo je u našoj zajednici lakše od pijenja vode, a da su u ovo gledali vidljivošću koja opaža opasnost ovakvog ponašanja bilo bi bolje.
 

Resulullah sallallahu alejhi ve selleme kaže:
 

“ Da nekog udare željeznom iglom u glavu bolje je za njega nego da dodirne ženu koja mu nije dozvoljena za dodir. ” [Hadis bilježi Taberani 212/20, a nalazi se i u Sahihul džamiu 4921.]
 

Nema sumnje da ovo spada u blud ruke kao što je rekao Resulullah s.a.v.s.:

“ Dva oka čine blud, dvije ruke čine blud, dvije noge čine blud, polni organ čini blud.” [Hadisbilježi Imam Ahmed 412/1, a nalazi se i u Sahihul džamiu 4126.]
 

Da li je iko čišćeg srca od Resulullaha s.a.v.s., a on je rekao: 

“ Zaista se ja ne rukujem sa ženom. ” [Hadis bilježi Imam Ahmed 357/6, a
nalazi se i u Sahihul džamiu 2509.]
 

Resulullah s.a.v.s. je također rekao: 

“ Zaista ja ne dodirujem ruke žena. ” [Bilježi ga Taberani u Kebiru, a nalazi se i u Sahihul džamiu 7054.]
 

Od Aiše radijallahu anha se prenosi: 

“ Ne, tako mi Allaha, Resulullahova s.a.v.s. ruka nikada nije dodirnula žensku ruku, a osim toga one su mu dale prisegu riječima.” [Bilježi ga Muslim 1489/3]
 

Prenosi Umejma bint Rukajja radijallahu anha da je rekao Poslanik s.a.v.s.:
 

” Ne rukujte se sa ženama, i ono što sam rekao jednoj ženi, kao da sam rekao stotinama drugih žena ”  Hadis bilježe Imam Ahmed, Tirmizija I Hakim

Pa neka se boje Allaha subhanehu ve te’ala oni koji svojim ženama prijete razvodom, ako se ne rukuju s njihovom braćom. Neophodno je da se zna da je rukovanje preko odjeće isto tako zabranjeno.
 

Iz knjige “Muharemati” od Šejha Munedždžida – Pripremio Šerif Fazlić –

Islamski časopis El-Asr br. 4

KO SU GURABA – STRANCI PO ISLAMU ?

piše: Malik Ibrahim el-Ahmed

Onaj ko želi da dostigne stepene guraba (stranca) neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac…

Muslim bilježi u svome ”Sahihu” od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘

‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratiće se kao stranac onako kako je i počeo, pa blago li se strancima.” („Sahihul- Džami'us-Sagir“ br. 1576.) 

Sehl b. S'ad Es-Sa'idi, radijallahu ‘anh, prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

‘‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratit će se kako je i počeo, pa blago li se strancima.”, pa je rečeno: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Oni koji ostanu čestiti (dobri, pobožni) kada se ljudi iskvare.” („Silsiletul-Ehadisis-Sahiha“ br. 1273.) 

Isto tako ovaj hadis se prenosi sa sljeđećim dodatkom: Rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?”, pa je odgovorio: ”Tuđinci iz (drugih) plemena!” (Šejh Albani se suzdržao da ocjeni ovaj hadis vjerodostojiim ili slabim, vidi: ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 1273.) 

Kao što bilježi Abdullah ibn El- Mubarek u svojoj knjizi ”Ez-Zuhd” od Abdullah b. Amra El-A'sa, gdje kaže da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

”Blago li se strancima!”, rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?“, odgovorio je: ”Dobri ljudi, a malobrojni, (tamo ili u vremenu) gdje je mnogo zla, gdje je veći broj onih koji im se suprostavljaju od onih koji ih slušaju (koji im se pokoravaju).”(”Silsiletul-Ehadisus-Sahiha” br. 1619.)

Islam kao stranac

U prvom hadisu se pojašnjava načelo, princip i pravilo islama, te da je počeo kao stranac među ostalim vjerama, kao što su i njegovi sljedbenici bili stranci među ostalim ljudima, kao što je i onaj koji bi se odazvao i prihvatio islam bivao strancem među svojom porodicom i u svojoj rodbini. Bivao bi izložen uznemiravanju i napadima zbog toga i iskušenjima u svojoj vjeri, kao što bi imao i neprijatelje protiv sebe zbog svoje vjere. Unatoč svemu tome muslimani su bili strpljivi, zadovoljni Allahovom odredbom, pokorni Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredbama, sve dok islam nije ojačao i njegov otpor se učvrstio u Medini, pa je njegova tj. stranost islama nestala samim njegovim širenjem na Arabijskom poluotoku, tako su i njegovi sljedbenici bili pobjednici nad onima koji su im se suprostavljali i protiv njih se borili. Vratit će se islam kao stranac baš kako je i počeo, kakvo je i naše ovo današnje vrijeme i situacija, zbog malog broja onih koji ga se pridržavaju. Ova stranost islama iz dana u dan je sve veća zbog sve većeg zapadanja ljudi u smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri i dunjalučkih prohtjeva.

Najava fitneta

Što se tiče smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio da će se Ummet razići na sedamdeset i tri skupine, sve su u vatri osim jedne. (Vidi njegov lanac u ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 204 i 205.) 

A što se tiče smutnje strasti Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je to pojasnio kada je rekao: 

” Tako mi Allaha, ne plašim se za vas neimaštine (bijede) nego se plašim da vam se dunjaluk ne otvori kao što se otvorio onima prije vas, pa da se nadmećete kao što su se oni nadmetali za dunjalukom, a potom da vas uništi kao što je i njih uništio” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”.) 

Što se tiče smutnje u vjeri i propisima, njih će se sačuvati spašena ili potpomognuta skupina koja je spomenuta u hadisu: 

” Uvijek će biti skupina od moga ummeta potpomognuta na istini, neće im naštetiti onaj ko ih napusti ili ko im se suprostavi sve dok ne dođe Allahova naredba, a oni će biti na tome.” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”) 

A oni su stranci pred kraj svijeta.

Govor učenih o strancima

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Nekada bude stranost (tuđinstvo) u nekim propisima, a nekad to bude u pojedinim mjestima, stoga u nekim mjestima ljudima nisu poznati islamski propisi i na taj način islam među njima bude kao stranac. Ne poznaje ih niko od njih osim jedan ili mali broj, pa blago li se onima koji se pridržavaju šeri'ata onako kako je to naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem”. 

Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” To su ti stranci, oni su pohvaljeni i sretni, i zbog njihove malobrojnosti među ljudima nazvani su strancima, jer, većina ljudi nemaju ove osobine i svojstva. Pa su sljedbenici islama među ljudima (nemuslimanima) stranci, kao što su mu'mini i iskreni vjernici među (običnim) muslimanima stranci, a i učenjaci su među vjernicima stranci, dok su sljedbenici suneta (ehlu-sunneh) -oni koji se razlikuju od novotara i sljedbenika strasti- su stranci. Oni koji podnose i trpe na tome putu sve nedaće i napade njihovih protivnika su u najvećeoj (najžešćoj) tuđini. Međutim, ovakvi su, uistinu, i Allahovi miljenici, i oni nisu stranci kod Allaha Uzvišenog, nego su stranci među ostalom masom i većinom”. 

Također, Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Od svojstava i osobina ovih stranaca -onih kojima je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pozavidio- jeste da se drže Sunneta onda kada ga ljudi ostavljaju i napuštaju, dok istovremeno ostavljaju ono što su oni kao novotariju uveli, iako je to općepoznato kod njih. Od njihovih svojstava je i čišćenje tevhida iako većina ljudi će im prigovoriti, ostavljanje vezivanja odnosa sa bilo kime osim sa Allahom i Njegovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni se ne vežu ni za kakvog šejha, nikakav tarikat, mezheb, skupinu ili grupu, već su to stranci koji su vezani sa Allahom ispoljavajući samo Njemu sve vrste ibadeta i slijedeći samo Posalnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao. To su doista oni koji na svojim dlanovima drže žaravicu iako većina ljudi ili čak svi ljudi će ih grditi i prigovarati im. I zbog njihove stranosti među ljudima njihovi neprijatelji su sljedbenici novotarija i oni koji se od većine odvajaju.” 

Također je rekao (tj. Ibnul-Kajjim): 

” Ako hoće vjernik, -koga je Allah počastio znanjem u vjeri, razumijevanjem Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i shvaćanjem Njegove Knjige, omogućio mu da vidi ono na čemu su ljudi od strasti, novotarija i zabluda, i njihovog udaljavanja od ispravnog puta na kome je bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi drugovi (ashabi)-, pa ako bude htio da se prihvati ovoga puta neka pripremi svoju dušu protiv napada i klevetanja od strane neznalica, novotara, i njihovih potvora, ismijavanja i odvraćanja ljudi od njega upozoravajući ih na njega, kao što su to činili njihovi prethodnici nevjernici sa njegovim imamom i onim koga on slijedi (tj. Poslanikom) -sallallahu ‘alejhi ve sellem- pa ako ih bude pozvao u ono na čemu je on, a napadne ono na čemu su oni, tada će to za njih biti ”njihov Sudnji dan i propast”, pa će mu željeti i htjeti nesreću (zlo) i razapet će konopce spletki i zamki. On je stranac sa svojom vjerom zbog pokvarenosti njihove vjere, stranac je zbog svoga držanja Sunneta zbog njihovog držanja za novotarije, stranac je u svojoj akidi zbog pokvarenosti njihove akide, stranac je sa svojim namazom zbog pokvarenosti i lošeg njihovog namaza, stranac je na svome putu zbog iskvarenosti i zablude njihovih puteva”. (”Medaridžus-Salikin” 3/194-201.) 

U knjigama ispravnih predhodnika nalazimo hvaljenje Sunneta i njegovih sljedbenika, isto tako i njihov opis kao da su stranci ili tuđinci: 

El-Evza'i, rahmetullahi ‘alejh, je rekao:

” Doista islam neće otići nego će otići sljedbenici Sunneta, budite blagi (milostivi) -Allah vam se smilovao- jer ste vi najmalobrojniji od ljudi.” 

Ahmed b. Asim El-Antaki, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Ja sam doista doživio vrijeme u kome se islam vratio kao stranac baš onako kako je i počeo, u kome se vratio opis istine (hakka) kao stranac onako kako je i počeo, ako žudiš kod nekoga učenjaka naći ćeš ga zaokupljenog ljubavlju za dunjalukom, ako žudiš za nekim pobožnjakom naći ćeš ga neznalicom u svome ibadetu, obmanutog (prevarenog) i na zemlji srušenog, Iblis ga zaveo, uzdigao ga na najveće stepene ibadeta a on neznalica o najnižim, pa kako će biti na najvećim, dok je ostatak (svijeta) ološ, divljaci, grabljivi vukovi, krvoločne zvjeri i izgadnjele lisice.” 

El-Aadžurri, rahmetullahi ‘alejh, opisujući garibe je rekao: 

” Pa ako ga vidiš u osami (na samoći i samoga) vidjet ćeš ga kako žestoko plače i duboko jeca i uzdiše, dok mu vruće suze teku, ako ga vidiš, a ne poznaješ ga, mislit ćeš da je onaj koji oplakuje svoga (izgubljenog) voljenoga, a nije kako misliš, nego se plaši za svoju vjeru da ga nesreća kakva u vjeri ne pogodi, nije brižan za dunjalukom ako mu je vjera ispravna, svoju glavnicu je učinio vjeru i jedino se za nju plaši propasti.” 

I kao što je hadis pojasnio, stranci su manjina u njihovom vremenu, malo je onih koji ih slušaju i koji im se pokoravaju, a puno je onih koji im se suprostavljaju, i oni su (tj. stranci) dvije vrste:

Prva:  Oni koji sebe održe ispravnim, onda kad se ljudi iskvare.

Druga:  Oni koji sebe održe ispravnim, a ispravljaju i ono što su ljudi od Sunneta iskvarili, i ova skupina je bolja od prve.

Opis guraba (stranca) koji ako bi od Allaha zatražio On bi mu udovoljio

Nekada stranac nije poznat među ljudima, onaj na koga se i ne osvrću, kao što je došlo u opisu stranca u hadisima, od toga je hadis Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, gdje je rekao: 

” Blago li robu čija su stopala uprašena na Allahovom putu, a kosa mu raščupana, ako je pješadija on je među njima, a ako je straža on je od njih, ako se zauzme (za nekoga na dunjaluku kod neke ličnosti) zauzimanje mu se neće primiti, a ako zatraži dozvolu (dopuštenje) neće mu se dozvoliti, blago li njemu, potom blago li njemu”. (Bilježi ga Buharija sa primjedbom, a Et-Taberani sa ispravnim lancem prenosioca) 

Rekao je Enes, radijallahu ‘anhu: 

„ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ‘Možda prašljiv i pocijepan, poderan, na koga se niko ne osvrće, ali ako Allaha zamoli bit će mu udovoljeno'“. (Bileži ga Et-Tirmizi i ocjenjuje da je hadis hasen.) 

Prenosi se od Sa'da b. Ebi Vekasa, radijallahu ‘anhu, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

” Doista Allah voli roba, bogobojaznog, bogatog (bilo to bogastvo duše ili materijalno bogastvo) i skrivenog (nepoznatog po djelima, posvećenog ibadetima i samome sebi)”. (Bilježi ga Muslim u svome ”Sahihu”) 

Bilježi El-Bejheki u djelu ”El-Esmau Ves-Sifat” da je Omer b. El-Hattab, radijallahu ‘anh, ušao u mesdžid i našao Mua'za b. Džebela, radijallahu ‘anh, kako sjedi ispred kuće Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i plače, pa mu je Omer rekao: ”Šta te je rasplakalo o Ebu Abdurrahmane? Je li ti brat umro?” Rekao je: ”Ne, nego hadis Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji mi je rekao u ovom mesdžidu”. Pa je rekao: ”Koji je to hadis o Ebu Abdurrahmane?” Rekao je: ”Obavjestio me je da Allah voli skrivene, bogobojazne i čiste, nedužne, one ako su odsutni, niko ne pita za njih, a ako su prisutni nikome nisu poznati, srca su im svjetiljke upute, iz svake slijepe i tamne smutnje pronalaze izlaz”.

Da završimo naš govor o strancima riječima El-Adžurija -Allah mu se smilovao-: 

” Onaj ko želi da dostigne stepene stranca neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac. Stoga su ti roditelji nezadovoljni tvojim djelima, žena uznemirena želeći rastanak, dok braća i bližnja rodbina ne žele da te sretnu, pa si među njima potišten i tužan. Tada si osjetio i pogledao sebe okom stranca, pa si se navikao sa strancima koji su tebi slični, a osjećao si se usamljeno sa prijateljima i rođacima, pa si se sam prihvatio puta ka Allahu, pa ako se strpiš na tvrdoći puta i podneseš poniženja i nezgode kratak period, budeš skroman prema ovoj prezrenoj kući (dunjaluku), tvoje strpljenje će te dovesti do kuće spasa; čija je zemlja lijepa, a vrtovi i bašče zeleni, plodovi na drveću, a rijeke pitke…“

Islamski časopis El-Bejan, 7/41.

KO SU GURABA – STRANCI PO ISLAMU ?

piše: Malik Ibrahim el-Ahmed

Onaj ko želi da dostigne stepene guraba (stranca) neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac…

Muslim bilježi u svome ”Sahihu” od Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: ‘

‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratiće se kao stranac onako kako je i počeo, pa blago li se strancima.” („Sahihul- Džami'us-Sagir“ br. 1576.) 

Sehl b. S'ad Es-Sa'idi, radijallahu ‘anh, prenosi od Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

‘‘ Doista je islam počeo kao stranac i vratit će se kako je i počeo, pa blago li se strancima.”, pa je rečeno: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?” Odgovorio je: ”Oni koji ostanu čestiti (dobri, pobožni) kada se ljudi iskvare.” („Silsiletul-Ehadisis-Sahiha“ br. 1273.) 

Isto tako ovaj hadis se prenosi sa sljeđećim dodatkom: Rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?”, pa je odgovorio: ”Tuđinci iz (drugih) plemena!” (Šejh Albani se suzdržao da ocjeni ovaj hadis vjerodostojiim ili slabim, vidi: ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 1273.) 

Kao što bilježi Abdullah ibn El- Mubarek u svojoj knjizi ”Ez-Zuhd” od Abdullah b. Amra El-A'sa, gdje kaže da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

”Blago li se strancima!”, rečeno je: ”Ko su stranci o Allahov Poslaniče?“, odgovorio je: ”Dobri ljudi, a malobrojni, (tamo ili u vremenu) gdje je mnogo zla, gdje je veći broj onih koji im se suprostavljaju od onih koji ih slušaju (koji im se pokoravaju).”(”Silsiletul-Ehadisus-Sahiha” br. 1619.)

Islam kao stranac

U prvom hadisu se pojašnjava načelo, princip i pravilo islama, te da je počeo kao stranac među ostalim vjerama, kao što su i njegovi sljedbenici bili stranci među ostalim ljudima, kao što je i onaj koji bi se odazvao i prihvatio islam bivao strancem među svojom porodicom i u svojoj rodbini. Bivao bi izložen uznemiravanju i napadima zbog toga i iskušenjima u svojoj vjeri, kao što bi imao i neprijatelje protiv sebe zbog svoje vjere. Unatoč svemu tome muslimani su bili strpljivi, zadovoljni Allahovom odredbom, pokorni Poslanikovim, sallallahu ‘alejhi ve sellem, naredbama, sve dok islam nije ojačao i njegov otpor se učvrstio u Medini, pa je njegova tj. stranost islama nestala samim njegovim širenjem na Arabijskom poluotoku, tako su i njegovi sljedbenici bili pobjednici nad onima koji su im se suprostavljali i protiv njih se borili. Vratit će se islam kao stranac baš kako je i počeo, kakvo je i naše ovo današnje vrijeme i situacija, zbog malog broja onih koji ga se pridržavaju. Ova stranost islama iz dana u dan je sve veća zbog sve većeg zapadanja ljudi u smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri i dunjalučkih prohtjeva.

Najava fitneta

Što se tiče smutnje po pitanju nejasnoća u vjeri, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je pojasnio da će se Ummet razići na sedamdeset i tri skupine, sve su u vatri osim jedne. (Vidi njegov lanac u ”Silsiletul-Ehadisis-Sahiha” br. 204 i 205.) 

A što se tiče smutnje strasti Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je to pojasnio kada je rekao: 

” Tako mi Allaha, ne plašim se za vas neimaštine (bijede) nego se plašim da vam se dunjaluk ne otvori kao što se otvorio onima prije vas, pa da se nadmećete kao što su se oni nadmetali za dunjalukom, a potom da vas uništi kao što je i njih uništio” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”.) 

Što se tiče smutnje u vjeri i propisima, njih će se sačuvati spašena ili potpomognuta skupina koja je spomenuta u hadisu: 

” Uvijek će biti skupina od moga ummeta potpomognuta na istini, neće im naštetiti onaj ko ih napusti ili ko im se suprostavi sve dok ne dođe Allahova naredba, a oni će biti na tome.” (Bilježi ga Buhari u njegovom ”Sahihu”) 

A oni su stranci pred kraj svijeta.

Govor učenih o strancima

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Nekada bude stranost (tuđinstvo) u nekim propisima, a nekad to bude u pojedinim mjestima, stoga u nekim mjestima ljudima nisu poznati islamski propisi i na taj način islam među njima bude kao stranac. Ne poznaje ih niko od njih osim jedan ili mali broj, pa blago li se onima koji se pridržavaju šeri'ata onako kako je to naredio Allah i Njegov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem”. 

Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” To su ti stranci, oni su pohvaljeni i sretni, i zbog njihove malobrojnosti među ljudima nazvani su strancima, jer, većina ljudi nemaju ove osobine i svojstva. Pa su sljedbenici islama među ljudima (nemuslimanima) stranci, kao što su mu'mini i iskreni vjernici među (običnim) muslimanima stranci, a i učenjaci su među vjernicima stranci, dok su sljedbenici suneta (ehlu-sunneh) -oni koji se razlikuju od novotara i sljedbenika strasti- su stranci. Oni koji podnose i trpe na tome putu sve nedaće i napade njihovih protivnika su u najvećeoj (najžešćoj) tuđini. Međutim, ovakvi su, uistinu, i Allahovi miljenici, i oni nisu stranci kod Allaha Uzvišenog, nego su stranci među ostalom masom i većinom”. 

Također, Ibnul-Kajjim, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Od svojstava i osobina ovih stranaca -onih kojima je i Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, pozavidio- jeste da se drže Sunneta onda kada ga ljudi ostavljaju i napuštaju, dok istovremeno ostavljaju ono što su oni kao novotariju uveli, iako je to općepoznato kod njih. Od njihovih svojstava je i čišćenje tevhida iako većina ljudi će im prigovoriti, ostavljanje vezivanja odnosa sa bilo kime osim sa Allahom i Njegovim Poslanikom, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Oni se ne vežu ni za kakvog šejha, nikakav tarikat, mezheb, skupinu ili grupu, već su to stranci koji su vezani sa Allahom ispoljavajući samo Njemu sve vrste ibadeta i slijedeći samo Posalnika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, u onome sa čime je došao. To su doista oni koji na svojim dlanovima drže žaravicu iako većina ljudi ili čak svi ljudi će ih grditi i prigovarati im. I zbog njihove stranosti među ljudima njihovi neprijatelji su sljedbenici novotarija i oni koji se od većine odvajaju.” 

Također je rekao (tj. Ibnul-Kajjim): 

” Ako hoće vjernik, -koga je Allah počastio znanjem u vjeri, razumijevanjem Sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i shvaćanjem Njegove Knjige, omogućio mu da vidi ono na čemu su ljudi od strasti, novotarija i zabluda, i njihovog udaljavanja od ispravnog puta na kome je bio Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovi drugovi (ashabi)-, pa ako bude htio da se prihvati ovoga puta neka pripremi svoju dušu protiv napada i klevetanja od strane neznalica, novotara, i njihovih potvora, ismijavanja i odvraćanja ljudi od njega upozoravajući ih na njega, kao što su to činili njihovi prethodnici nevjernici sa njegovim imamom i onim koga on slijedi (tj. Poslanikom) -sallallahu ‘alejhi ve sellem- pa ako ih bude pozvao u ono na čemu je on, a napadne ono na čemu su oni, tada će to za njih biti ”njihov Sudnji dan i propast”, pa će mu željeti i htjeti nesreću (zlo) i razapet će konopce spletki i zamki. On je stranac sa svojom vjerom zbog pokvarenosti njihove vjere, stranac je zbog svoga držanja Sunneta zbog njihovog držanja za novotarije, stranac je u svojoj akidi zbog pokvarenosti njihove akide, stranac je sa svojim namazom zbog pokvarenosti i lošeg njihovog namaza, stranac je na svome putu zbog iskvarenosti i zablude njihovih puteva”. (”Medaridžus-Salikin” 3/194-201.) 

U knjigama ispravnih predhodnika nalazimo hvaljenje Sunneta i njegovih sljedbenika, isto tako i njihov opis kao da su stranci ili tuđinci: 

El-Evza'i, rahmetullahi ‘alejh, je rekao:

” Doista islam neće otići nego će otići sljedbenici Sunneta, budite blagi (milostivi) -Allah vam se smilovao- jer ste vi najmalobrojniji od ljudi.” 

Ahmed b. Asim El-Antaki, rahmetullahi ‘alejh, je rekao: 

” Ja sam doista doživio vrijeme u kome se islam vratio kao stranac baš onako kako je i počeo, u kome se vratio opis istine (hakka) kao stranac onako kako je i počeo, ako žudiš kod nekoga učenjaka naći ćeš ga zaokupljenog ljubavlju za dunjalukom, ako žudiš za nekim pobožnjakom naći ćeš ga neznalicom u svome ibadetu, obmanutog (prevarenog) i na zemlji srušenog, Iblis ga zaveo, uzdigao ga na najveće stepene ibadeta a on neznalica o najnižim, pa kako će biti na najvećim, dok je ostatak (svijeta) ološ, divljaci, grabljivi vukovi, krvoločne zvjeri i izgadnjele lisice.” 

El-Aadžurri, rahmetullahi ‘alejh, opisujući garibe je rekao: 

” Pa ako ga vidiš u osami (na samoći i samoga) vidjet ćeš ga kako žestoko plače i duboko jeca i uzdiše, dok mu vruće suze teku, ako ga vidiš, a ne poznaješ ga, mislit ćeš da je onaj koji oplakuje svoga (izgubljenog) voljenoga, a nije kako misliš, nego se plaši za svoju vjeru da ga nesreća kakva u vjeri ne pogodi, nije brižan za dunjalukom ako mu je vjera ispravna, svoju glavnicu je učinio vjeru i jedino se za nju plaši propasti.” 

I kao što je hadis pojasnio, stranci su manjina u njihovom vremenu, malo je onih koji ih slušaju i koji im se pokoravaju, a puno je onih koji im se suprostavljaju, i oni su (tj. stranci) dvije vrste:

Prva:  Oni koji sebe održe ispravnim, onda kad se ljudi iskvare.

Druga:  Oni koji sebe održe ispravnim, a ispravljaju i ono što su ljudi od Sunneta iskvarili, i ova skupina je bolja od prve.

Opis guraba (stranca) koji ako bi od Allaha zatražio On bi mu udovoljio

Nekada stranac nije poznat među ljudima, onaj na koga se i ne osvrću, kao što je došlo u opisu stranca u hadisima, od toga je hadis Ebu Hurejre, radijallahu ‘anhu, od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, gdje je rekao: 

” Blago li robu čija su stopala uprašena na Allahovom putu, a kosa mu raščupana, ako je pješadija on je među njima, a ako je straža on je od njih, ako se zauzme (za nekoga na dunjaluku kod neke ličnosti) zauzimanje mu se neće primiti, a ako zatraži dozvolu (dopuštenje) neće mu se dozvoliti, blago li njemu, potom blago li njemu”. (Bilježi ga Buharija sa primjedbom, a Et-Taberani sa ispravnim lancem prenosioca) 

Rekao je Enes, radijallahu ‘anhu: 

„ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, je rekao: ‘Možda prašljiv i pocijepan, poderan, na koga se niko ne osvrće, ali ako Allaha zamoli bit će mu udovoljeno'“. (Bileži ga Et-Tirmizi i ocjenjuje da je hadis hasen.) 

Prenosi se od Sa'da b. Ebi Vekasa, radijallahu ‘anhu, a on od Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, da je rekao: 

” Doista Allah voli roba, bogobojaznog, bogatog (bilo to bogastvo duše ili materijalno bogastvo) i skrivenog (nepoznatog po djelima, posvećenog ibadetima i samome sebi)”. (Bilježi ga Muslim u svome ”Sahihu”) 

Bilježi El-Bejheki u djelu ”El-Esmau Ves-Sifat” da je Omer b. El-Hattab, radijallahu ‘anh, ušao u mesdžid i našao Mua'za b. Džebela, radijallahu ‘anh, kako sjedi ispred kuće Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i plače, pa mu je Omer rekao: ”Šta te je rasplakalo o Ebu Abdurrahmane? Je li ti brat umro?” Rekao je: ”Ne, nego hadis Allahovog Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji mi je rekao u ovom mesdžidu”. Pa je rekao: ”Koji je to hadis o Ebu Abdurrahmane?” Rekao je: ”Obavjestio me je da Allah voli skrivene, bogobojazne i čiste, nedužne, one ako su odsutni, niko ne pita za njih, a ako su prisutni nikome nisu poznati, srca su im svjetiljke upute, iz svake slijepe i tamne smutnje pronalaze izlaz”.

Da završimo naš govor o strancima riječima El-Adžurija -Allah mu se smilovao-: 

” Onaj ko želi da dostigne stepene stranca neka bude strpljiv na grubosti svojih roditelja, svoje žene, svoje braće i svojih bližnjih. Pa ako neko kaže: ‘Zašto su osorni prema meni, a ja sam im blizak, uporni su da raskinu naše odnose ?’ Reći će mu se: ‘Zato što si im se suprostavio, jer nisi na onome na čemu su oni, zbog njihove ljubavi i žestoke brige za dunjalukom, i zbog ispunjenosti i okupiranosti njihovih srca strastima. Ne brinu ako im fali nešto od vjere, najvažnije je da im je dunjaluk nedirnut i pošteđen od tebe. Pa ako ih budeš slijedio i za njima se poveo bit ćeš im blizak i omiljen, a ako im se suprostaviš i prihvatiš se puta onih koji žele Ahiret, koristeći se i držeći se za istinu, bit ćeš za njih stranac. Stoga su ti roditelji nezadovoljni tvojim djelima, žena uznemirena želeći rastanak, dok braća i bližnja rodbina ne žele da te sretnu, pa si među njima potišten i tužan. Tada si osjetio i pogledao sebe okom stranca, pa si se navikao sa strancima koji su tebi slični, a osjećao si se usamljeno sa prijateljima i rođacima, pa si se sam prihvatio puta ka Allahu, pa ako se strpiš na tvrdoći puta i podneseš poniženja i nezgode kratak period, budeš skroman prema ovoj prezrenoj kući (dunjaluku), tvoje strpljenje će te dovesti do kuće spasa; čija je zemlja lijepa, a vrtovi i bašče zeleni, plodovi na drveću, a rijeke pitke…“

Islamski časopis El-Bejan, 7/41.