Arhive za ‘Tewhid’ kategoriju

Vjerovanje u tevhid jeste veoma osjetljiva, čista, bistra i jasna stvar. Svaka sitnica može ga potresti, raniti, ukaljati i ostaviti traga na njemu. Vjerovanje je poput izrazito bijele odjeće na kojoj se primjeti i najmanja nečistoća, ili kao blistavo čisto ogledalo na kojem i najblaži dodir ostavlja mrlju. Zbog toga vjerovanje u Allahovu jednoću može biti okaljano u jednom trenu, jednom riječju ili jednom prikrivenom strašću. Pa ukoliko se rob prene i požuri s dobrom koje će izbrisati biljeg grijeha s vjerovanja – dobro i jeste, u suprotnom trag će se urezati i postati biljeg, a kasnije će ga biti mnogo teže odstraniti.

Ima ljudi čije je vjerovanje čvrsto i veliko, pa kada takvog pogodi i mnoštvo sitnica koje kaljaju vjerovanje, njihov trag nestane u veličini vjerovanja, poput nečistoće koja se pomiješa s velikom količinom čiste vode, pa se i ne primijeti. (1) U takvog Allahovog roba ugleda se čovjek sa slabijim vjerovanjem, te pomiješa svoje slabo vjerovanje s onim što je pogodilo vjerovanje prvoga, pa mrlje i biljezi dođu do izražaja koji se nisu primijetili na većem i jačem vjerovanju.
Također, nositelj izrazito čistog vjerovanja primjeti na čistom svaki utjecaj i mrlju, te ih s lahkoćom odstrani, što neće uspjeti onaj čiji je iman slabiji, jer u zamućenosti mrlja neće se moći primijetiti, pa kako ih onda očistiti?!
Dodajmo ovome da ukoliko je snaga vjerovanja doista moćna, odstranjuje i savladava sve što je loše, što nije slučaj sa slabim imanom.

Zatim, vlasniku dobrih osobina oprostit će se nenamjerni grijeh, dok se tako neće postupiti prema onome koji učini isti prestup, ali ne posjeduje dobre osobine Pjesnik je rekao:

“Kad se desi da voljeni jedan grijeh učini,
Sto isprika za njega će dobročinstva naći!”

Uz to, iskren trud, snaga volje i potpuna vjerska predanost sve loše pojave i prepreke usmjeravaju ka snazi koja poziva ka vjerovanju u Allahovu jednoću, kao što laž, loša namjera i slaba vjerska predanost usmjeravaju dobra djela i lijepe riječi ka snazi koja poziva zabludi i lošem. Primjer toga jeste kao primjer izražene poremećenosti koja dobrom ishranom vraća čovjeka u prvobitno stanje.

(1.) Ibn Tejmijje je u kontekstu ovoga izjavio : “Mnoštvo grijeha uz ispravno vjerovanje bolje je od malo grijeha uz kvarno vjerovanje.”

Vjerovanje u tevhid jeste veoma osjetljiva, čista, bistra i jasna stvar. Svaka sitnica može ga potresti, raniti, ukaljati i ostaviti traga na njemu. Vjerovanje je poput izrazito bijele odjeće na kojoj se primjeti i najmanja nečistoća, ili kao blistavo čisto ogledalo na kojem i najblaži dodir ostavlja mrlju. Zbog toga vjerovanje u Allahovu jednoću može biti okaljano u jednom trenu, jednom riječju ili jednom prikrivenom strašću. Pa ukoliko se rob prene i požuri s dobrom koje će izbrisati biljeg grijeha s vjerovanja – dobro i jeste, u suprotnom trag će se urezati i postati biljeg, a kasnije će ga biti mnogo teže odstraniti.

Ima ljudi čije je vjerovanje čvrsto i veliko, pa kada takvog pogodi i mnoštvo sitnica koje kaljaju vjerovanje, njihov trag nestane u veličini vjerovanja, poput nečistoće koja se pomiješa s velikom količinom čiste vode, pa se i ne primijeti. (1) U takvog Allahovog roba ugleda se čovjek sa slabijim vjerovanjem, te pomiješa svoje slabo vjerovanje s onim što je pogodilo vjerovanje prvoga, pa mrlje i biljezi dođu do izražaja koji se nisu primijetili na većem i jačem vjerovanju.
Također, nositelj izrazito čistog vjerovanja primjeti na čistom svaki utjecaj i mrlju, te ih s lahkoćom odstrani, što neće uspjeti onaj čiji je iman slabiji, jer u zamućenosti mrlja neće se moći primijetiti, pa kako ih onda očistiti?!
Dodajmo ovome da ukoliko je snaga vjerovanja doista moćna, odstranjuje i savladava sve što je loše, što nije slučaj sa slabim imanom.

Zatim, vlasniku dobrih osobina oprostit će se nenamjerni grijeh, dok se tako neće postupiti prema onome koji učini isti prestup, ali ne posjeduje dobre osobine Pjesnik je rekao:

“Kad se desi da voljeni jedan grijeh učini,
Sto isprika za njega će dobročinstva naći!”

Uz to, iskren trud, snaga volje i potpuna vjerska predanost sve loše pojave i prepreke usmjeravaju ka snazi koja poziva ka vjerovanju u Allahovu jednoću, kao što laž, loša namjera i slaba vjerska predanost usmjeravaju dobra djela i lijepe riječi ka snazi koja poziva zabludi i lošem. Primjer toga jeste kao primjer izražene poremećenosti koja dobrom ishranom vraća čovjeka u prvobitno stanje.

(1.) Ibn Tejmijje je u kontekstu ovoga izjavio : “Mnoštvo grijeha uz ispravno vjerovanje bolje je od malo grijeha uz kvarno vjerovanje.”

TEWHIDUR-RUBUBIJJE

Ovo podrazumijeva: da je samo Allah, dželle šenuhu, Gospodar i Stvoritelj svega i da je On jedini istinski Vladar, Koji upravlja svime. Kaže Allah dželle šenuhu: ”… to vam je, eto, Allah, Gospodar vaš, carstvo je Njegovo! A oni kojim se, pored Njega, klanjate ne posjeduju ništa.” (Fatir, 13.). Nije poznato da je iko negirao ovu vrstu tewhida, osim iz oholosti. Ukazujući na to, Allah, dželle šenuhu, kaže (za Faraona): “I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su okončali smutljivci.” (An-Naml, 14.).

TEWHIDUL-ULUHIJJE

Pod ovim se podrazumijeva: da je samo Allah Taj koji zaslužuje da bude obožavan, da je On taj koji opskrbljuje Svoje robove, da On poznaje ono što skrivaju, a i ono što obznanjuju, i da će On nagraditi one koji Mu se budu pokoravali, a nepokorne kazniti. Ovo je razlog zbog čega je Allah stvorio džinnove i ljude. Kaže Allah, dželle šenuhu: “Džinnove i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju, Ja ne tražim od njih da me hrane, opskrbu daje jedino Allah, Moćni i Jaki !” (Ad-Darijat, 56.-58.). Kaže Allah, dželle šenuhu: “O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da biste se kazne sačuvali; koji vam je zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem; koji s neba spušta kišu i čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas. Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!” (El-Bekare, 21.-22.). Allah, dželle šenuhu, je slao poslanike i objavljivao knjige kako bi objašnjavali ovu vrstu tewhida. Kaže Allah, dželle šenuhu: ”Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “Allahu se klanjajte, a kumira se klonite!” (An-Nahl, 36.)

I rekao je Allah, dželle šenuhu: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema drugog Boga osim Mene, zato se meni klanjajte!” (Al-Enbija, 25.). Također, rekao je Allah, dželle šenuhu: ”Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, -a i meleki i učeni-, i da On postupa pravedno. – Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog!” (Ali-Imran, 18.).

Onaj ko uzme za božanstvo nekog drugog mimo Allaha, on je obmanjen i djela koja čini bit će upropaštena. Kaže Allah, dželle šenuhu : “To je zato što je Allah istinsko božanstvo, a oni kojima se oni pored Allaha klanjaju lažna božanstva, i zato što je Allah uzvišen i velik.” (El-Hadždž, 62.). I rekao je Allah, dželle šenuhu: ”A vaš Bog-jedan je Bog! nema drugog boga osim Njega, Milostivog, Samilosnog! (El-Bekare, 163.).

Allah, dželle šenuhu, je poništio mušricima njihova božanstva, koja su uzeli sebi pored Allaha i ukazao na njihovu bezvrijednost. Kaže Allah, dželle šenuhu, : “Reci: ‘Zovite one koje, pored Allaha, bogovima smatrate. Oni ništa nemaju, ni koliko trun jedan, ni na nebesima ni na Zemlji; oni u njemu nemaju nikakva udjela i On nema od njih nikakve pomoći’. Kod njega će se moći zauzimati za nekoga samo onaj kome On dopusti…” (Saba, 22.-23.).

Stoga, Allahovo je pravo da se samo On obožava, i zbog toga je Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao Muazu, radijallahu anhu : “Pravo Allaha, dželle šenuhu, je da samo Njega obožavaju i da mu ne pripisuju druga.” (muttefekun alejhi)

VJEROVANJE U ALLAHOVA DŽ.Š. LIJEPA IMENA I UZVIŠENA SVOJSTVA

Pripadnici ehlu-sunneta vel-džemata opisuju Allaha, dželle šenuhu, izričito onako kako je On Sam Sebe opisao ili kako Ga je opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve selem, bez uporedbe, iskrivljivanja, nijekanja i raspravljanja o suštini tih svojstava. Oni dosljedno vjeruju u sva lijepa imena i svojstva onako kako su spomenuta u Kur'anu i hadisu, vjerujući u značenja koja proizilaze iz njih, pripisujući ih Uzvišenom Allahu onako kako samo Njemu priliči i potvrđujući svako ime pojedinačno. Osnova ovakvog stava su riječi Allaha, džellešanuhu, u 105. ajetu sure Eš-Šura: “On sve čuje i sve vidi.”

S druge strane, ehlu-sunnet negira ona imena i atribute koja Stvoritelja poistovjećuju sa stvorenjima, slijedeći u tome Kur’an i Sunnet. Primjer za to su riječi Allaha, dželle šenuhu, u kojima dolazi i negacija i potvrda određenih svojstava Uzvišenog Allaha: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi .» (Eš-Šura, 11.).

Jasno je, iz gore citiranog ajeta da Allah nije, niti može biti kao bilo što među njegovim stvorenjima. Ovaj ajet neki uzimaju kao dokaz da je takva usporedba prihvatljiva, što je velika zabluda, od koje se utječemo Svemogućem. Molimo Ga da nas sačuva stranputice i učvrsti na pravom putu.

Drugi dio ajeta nedvojbeno govori o Allahovim svojstvima, pa je ovaj dio ajeta, “On sve čuje i sve vidi”, odgovor onima koji negiraju Allahova imena i svojstva. Kaže Allah, subhanehu ve teala : “Zato ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi neznate.” (An-Nahl, 74.). Vjerovanje (akida) ehlu-s-sunneta vel džemata je vjerovanje ashaba Božijeg poslanika, salallahu alejhi ve selem, i onih koji ih slijede na putu istine.

Ovo je kratak opis vjerovanja ehlu-s-sunneta vel džemata.  Molimo Allaha, azze ve dželle, da nas učini od onih koji će ispravno vjerovati i raditi, amin.

Priredio: Ganić Emir

Fakultet Dawe i Usul-Dina
Islamski Univerzitet, Medina

Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
 
” I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim porodicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan: ” Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak kad s nekim prijateljuje, ustvari grdno ga vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
” Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim ! ” (El-Hašr,16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: 
” Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. “(Ibrahim, 22) 
Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći. Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: ” Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu ! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: ” Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati. “
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg, a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis, oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allah ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke
Jedna od spletki koje šejtan pravi čovjeku jeste i to da ga navodi na nešto što mu pričinjava korisnim, potom ga dovodi u situacije koje za čovjeka znače propast, a onda ga ostavi samog, iznevjeri ga, podruguje se njegovoj nesreći, ismijava ga, nagovara ga da krade, čini blud, ubija i naposljetku upire prstom na njega i sramoti ga pred ljudima. Uzvišeni Allah kaže:
 
” I kad im je šejtan kao lijepe njihove postupke predstavio i rekao: ‘Niko vas danas ne može pobjediti, i ja sam vaš zaštitnik!”, onda je on, kad su se dva protivnička tabora sukobila, natrag uzmaknuo i rekao: ‘Ja nemam ništa s vama, ja vidim ono što vi ne vidite, i ja se bojim Allaha, jer Allah strogo kažnjava!”(El-Enfal, 48)
Šejtan se tako mnogobošcima, kada su krenuli u bitku na Bedru, prikazao kao Suraka bin Malik i kazao: “Ja sam vaš komšija iz plemena Benu Kinana, ako oni namjeravaju vašim porodicama i potomstvu učiniti nešto nažao, s vama sam.” Međutim, kada je Allahov neprijatelj ugledao Allahove vojske meleka koje su se spustile da pomognu Vjerovjesniku, pobjegao je od njih i ostavio ih na cjedilu,upravo kao što kažu stihovi koje je spjevao Hassan: ” Zavede ih varkama, potom ih izdade, pokvarenjak kad s nekim prijateljuje, ustvari grdno ga vara.”
Šejtan je slično postupio i s monahom koji je ubio jednu ženu i njeno dijete. Nagovorio ga je da s njom bludniči, a potom je ubije, a potom je njenu porodicu naveo na njega i otkrio im šta se desilo. Nakon toga naredio mu je da mu učini sedždu. Monah je to učinio, a šejtan je onda pobjegao od njega i ostavio ga. Allah slavljen neka je, objavio je:
” Slični su šejtanu kad kaže čovjeku: ‘Budi nevjernik!’ pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: ‘Ti se mene više ne tičeš, ja se zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim ! ” (El-Hašr,16)
Navedene kur'anske riječi ne odnose se na samo naprijed navedenu pripovjest,već obuhvataju sve one koji se pokore šejtanu kada im on naredi da uznevjeruju nadajući se pri tome da će im šejtan pomoći i riješiti njihove potrebe. On će se svih njih odreći i izdati kao što će se u Džehennemu odreći svih onih koji su ga smatrali svojim prijateljem i pomagačem. Tada će on kazati: 
” Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. “(Ibrahim, 22) 
Šejtan će ih, dakle, dovesti na najgore mjesto, a onda će ih se potpuno odreći. Šejtan će kazati: “Ja se, zaista, Allaha bojim.” O tome su neki raspravljali, tako da su Katada i Ibn Ishak kazali: “Allahov je neprijatelj rekao istinu kazavši: ‘Ja vidim ono što vi ne vidite’, ali će lagati kad bude govorio: ‘Ja se, zaista, Allaha bojim’, jer on se Allaha nikako ne boji. Ustvari, on je znao da nema snage, i da se ne može oduprijeti, zato ih je doveo tu gdje ih je doveo, a onda ih se odrekao i izdao ih. Na isti način šejtan postupa i s onima koji mu se pokore.
Neki su opet kazali: ” Šejtan se jedino boji Allahove kazne na ovom svijetu, slično nevjerniku i razvratniku koji se boje da će biti ubijeni ili kažnjeni za razvrat, a ne boji se kazne na ahiretu ! Ovo je ispravnije pojašnjenje jer strah ove vrste ne podrazumijeva vjerovanje niti spas.”
El-Kelbi kaže: ” Šejtan se pobojao da će ga Džibril razotkriti pred onima koje je zaveo, te mu se više neće pokoravati. “
Ovo je tumačenje neosnovano jer je šejtan kazao spomenute riječi tek nakon što se dao u bijeg, a da su mnogobošci znali da je onaj koji im se pridružio i poveo ih Iblis, oni mu ne bi bili poslušni poslije toga.
Ata razumijeva pomenute šejtanove riječi na slijedeći način: “Bojim se da me Allah ne uništi s onima koje će uništiti, to je strah od propasti na ovom svijetu, i šejtan neće imati koristi od takvog straha.”
Ibn Zedždžadž i El-Enberi vele: “Šejtan je pomislio da je vrijeme koje mu je dato da može zavoditi ljude isteklo”, a El-Enberi je još dodao: “Šejtan se pobojao da je njegovo vrijeme isteklo, i da je došla kazna. Kada je ugledao meleke, uhvatio ga je strah, pa je rekao to što je rekao iz sažaljenja prema samome sebi.”
Autor: Ibn Kajjim el-Dževzije, rahimehullah
Iz knjige: Šejtanove zamke
 
ODLIKE ISLAMSKE POBJEDONOSNE SKUPINE DO SUDNJEG DANA

Ne možemo govoriti o odlikama islamske pobjedonosne skupine, a da kroz sahih hadise ne potvrdimo njeno postojanje do Sudnjeg dana. U mnogo sahih hadisa se govori o trajnosti postojanja skupine koja je na pravom putu, skupine kojoj neće naštetiti oni koji ih ostave na cjedilu ili im se suprostave. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko ih na cjedilu ostavi ili ko im se suprostavi i tako sve do Allahove odredbe (Sudnjeg dana), a oni će biti uzdignuti nad ljudima.” (Muslim) 

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijalahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprostavi. ” (Ibn-Madže)

Ovi i mnogi drugi hadisi koji potvrđuju postojanje pobjedonosne skupine do Sudnjeg dana bez sumnje djeluju smirujuće na duše iskrenih vjernika. Time se povećava njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i da konačna pobjeda pripada iskrenima, koliko god da se neistina raširila. 

NEKE OD ODLIKA POBJEDONOSNE SKUPINE !!

Pobjedonosna skupina nije privatna svojina pojedinca, niti neke grupe, već ona pripada Gospodaru i odlikuje se po svojstvima koja joj Šerijat određuje. Ko posjeduje te osobine, on pripada pobjedonosnoj skupini, prihvatili to ili ne. Onaj ko ih ne posjeduje, on ne pripada njoj makar i izjavljivao hiljadu puta na dan da je od njih. Ali, onaj koji posjeduje neka od tih svojstava, on je blizu pobjedonosnoj skupini onoliko koliko se odlikuje njenim svojstvima. Pripadnost ili nepripadnost toj skupini biva na osnovu posjedovanja odlika koje krase tu skupinu, a ne na osnovu tvrdnji o pripadnosti. 

 
Najistaknutije odlike pobjedonosne skupine su slijedeće:

Prvo: Slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kako su ga razumjeli ispravni prethodnici. Ispravni prethodnici (es-Selefu Es-Salih) su ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su slijedili njihov put u prva tri stoljeća o čijoj vrijednosti svjedoči poznati hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. 

 
Odlika pobjedonosne skupine je u slijeđenju puta Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem im ništa ne može zaokupiti pažnju da počnu slijediti mnogobošce i novotarije u vjeri. Oni u svemu slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. To je njihov put, a ne slijeđenje novotarija u vjeri. To njihovo svojstvo je uočljivo u hadisu da su oni uvijek “na putu istine” i da se “pridržavaju Allahovih odredbi” , a pravi put i Allahove odredbe su u Kur’anu, sunnetu i u praksi ispravnih prethodnika. Takvo vjerovanje treba da se slijedi, a sve ostalo je u suprotnosti sa Resulullahom, slijeđenje drugih, a ne vjernika. 

 
Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište !” (Kur’an, IV/115) 

Najzaslužniji da se nazovu vjernicima u spomenutom ajetu su ashabi, radijallahu anhum. Njih je Allah, dželle šanuhu, odabrao da budu u društvu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da potpomognu njegovu vjeru, a oni su istovremeno prenosioci istine onima koji su došli nakon njih. Bili su povjerljivi, izvršavali su odredbe, prenijeli su na najbolji mogući način istinu od svoga Gospodara. Oni su bili i najupućeniji u vjeru zbog blizine sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog njihova poznavanja povoda Objave. Zato onaj koji im se suprostavlja i slijedi neki drugi put zaslužuje veliku prijetnju, a to je da bude bačen u vatru, a ružno li je to boravište. 

Takođe slijedeći ajet to potvrđuje: 

“ Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete , na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” (Kur’an, II/137) 

 
Ovaj ajet ukazuje na dvije stvari:

 
1. Uputa koja čovjeka dovodi do spasa na dunjaluku i na ahiretu nalazi se u slijeđenju Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba u svemu onome što islam naređuje. 

 
2. Nužnost slijeđenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer on kaže: 

“…i sinovi Israilovi će se razići na sedamdeset i dvije skupine, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine, svi su u vatri, osim jedna skupina.” Rekoše: “ Ko su oni, o Resulallah ?” Reče: “ Oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi. ” (Et-Tirmizi, br.2129) 

 
Ovaj hadis ukazuje da je spašena skupina među ostalima ona koja slijedi put Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Znajući ovo, njihov broj treba da se povećava, a ukoliko je on mali to ne predstavlja nikakvu važnost, jer je suština u slijeđenju i ustrajnosti u tome. Kaže Abdullah ibn-Mes’ud: 

“ Skupina je onaj koji se slaže sa istinom, makar bio jedan čovjek.” 

 
Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “E’alamul-muvekki’in”: 

“Znaj da je skupina onaj koji slijedi istinu, makar bio i sam i suprostavljali mu se svi na Zemlji…” 

 
Skupina se poznaje po istini koju slijedi, a ne po broju članova i sljedbenika. Hadis Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam govori da je “islam počeo kao garib i da će se vratiti garibima kao što je počeo”, a onaj ko se pridržava svoje vjere je “poput onoga koji drži žeravicu od vatre”. Garibi su oni koje je pohvalio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao: “dobre ljude (koji donose red) koji su malobrojni među mnogo loših ljudi, a oni koji su im nepokorni više je od onih koji su im pokorni.” (Ahmed)

I u slijedećim hadisima se naređuje slijeđenje ispravnih prethodnika: 

“ Nakon mene ćete vidjeti mnoga razilaženja, zato se pridržavajte moga sunneta i sunneta pravovjernih halifa. Čvrsto se očnjacima držite njihova puta i čuvajte se novina, svaka novina je novotarija i svaka novotarija je zabluda.” (Ibn-Madže, br.4011)

“ Najbolje je moje stoljeće, zatim oni koji ih slijede, zatim oni koji ih slijede.” (Muslim i Buhari) 

 
“ Čuvajte me (saznaćete o meni) kroz moje ashabe, zatim kroz one koji slijede, zatim kroz one koji slijede, a zatim će se raširiti laž.” (Ibn-Madže, br.1116)

Iz prethodnih ajeta i hadisa primjećujemo da je slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kao što su to radili ispravni prethodnici najistaknutija odlika potpomognute skupine.

Ljubav i mržnja u ime Allaha !!
 

Od najistakutijih osobina pobjedonosne skupine je potpuna privrženost i odanost jednih drugima koja je nastala kao rezultat ljubavi i pokornosti. Oni vole u ime Allaha, neprijatelji su u ime Allaha i mrze u ime Allaha, tako kada neko učini neko djelo koje mrzi Allah, dželle šanuhu, i oni mrze to djelo i ne rade ga. Takođe, oni su ponizni prema muslimanima, a strogi prema nevjernicima, što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (Kur’an, XLVIII/29)

Privrženost jednih drugima i neprijateljstvo u ime Allaha su najbitnija obilježja vjerovanja, što potvrđuje slijedeći hadis: 

“ Najbitnija odlika imana je: privrženost u ime Allaha i neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.” (Ahmed, Et-Taberani) 

i još kaže Poslanik s.a.v.s : 

“ Ko voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, daje u ime Allaha i spriječava u ime Allaha, upotpunio je iman.” (Ebu-Davud).

 
Pobjedonosna skupina uspostavlja ljubav i mržnju na osnovama vjerskih osjećanja i oni vole ono što Allah, dželle šanuhu, voli i mrze ono što Allah, dželle šanuhu, mrzi. Njihov odnos prema ljudima je na osnovu poslušnosti tih ljudi prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Koliko je čovjek odan Allahu, dželle šanuhu, toliko mu iskreni vjernik može biti blizak, a koliko je čovjek udaljen od Allaha, dželle šanuhu, toliko se vjernik treba udaljiti od njega, a potpuno neprijateljstvo ne zaslužuje do onaj ko je nevjernik, rob šejtanu i svemu drugom čemu se robuje mimo Allaha, dželle šanuhu.

OBLICI DŽAHILIJJETSKE ODANOSTI LJUDI U NAŠEM VREMENU

Da bi razgraničili put istine od neistine, neophodno je ukazati na oblike prijateljstva i neprijateljstva koje ljudi uspostavljaju među sobom. Time oni donose zakone i dužnosti koje Allah, dželle šanuhu, nije odredio. Ti oblici su slijedeći: 

 
– uspostavljanje odanosti na nacionalnim osnovama –

 
Time se sva ljubav i povjerenje poklanjaju onima koji pripadaju jednom narodu koje objedinjuje zajednički jezik, historija i zemlja, zanemarujući vjeru, jer ona – po mišljenju nacionalista – nema nikakve uloge u životu ljudi. 

 
Dok islam naređuje privrženost i bratstvo na osnovu imanske pripadnosti, i vrednuje ljude na osnovu bogobojaznosti i dobrih djela što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, XLIX/13)

– uspostavljanje odanosti na patriotskim osnovama –

 
Time se ljubav poklanja onima čiji korijeni potiču iz jedne države, makar bio i nevjernik. Samo su oni nosioci prava, dok drugi ne zaslužuju ta prava. Na taj način mnogi izjednačavaju državu sa Allahom, dželle šanuhu, što je širk, jer se ljubav poklanja na osnovama imana, a ne na osnovama pripadnosti istoj državi. Islam nalaže borbu za domovinu, ali ne da ta borba bude zbog domovinskih osjećaja daleko od Allaha, dželle šanuhu, odnosno da borba bude u ime domovine i za domovinu, a ne u ime Allaha, dželle šanuhu. 

 
– uspostavljanje odanosti na plemenskim i porodičnim osnovama –

 
Osnova te ljubavi je isto porijeklo, ne obraćajući pažnju na vjeru, tako da se sva ljubav i prava daju onima koji potiču iz dotičnog plemena ili porodice, makar bili i nemuslimani. 

 
– uspostavljanje odanosti na partijskim osnovama –

 
Osnova tog prijateljstva je pomaganje onoga koji je član određene partije i stajanje na njegovoj strani, makar on bio i najveći razvratnik. Time se daju samo prava članovima stranke, dok drugi, iako bili bolji od njih, nemaju tih privilegija. 

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti šejhu –

 
Oblici te ljubavi su na osnovu pokornosti šejhu, makar to značilo neposlušnost prema Allahu, dželle šanuhu, i u suprotnosti sa Šerijatom. Takva djela vode u širk, a oni koji to čine potpadaju u skupinu spomenutu u ajetu: 

“ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, monahe svoje…” (Kur’an, IX/31)

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti vladaru i vlastima –

Odanost vladaru zahtijeva pokornost njemu, makar to bilo i u suprotnosti sa Šerijatom i njegovim naredbama. Takva vrsta odanosti je daleko od upute Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji kaže: 

“ Ko vam od vladara naredi neposlušnost, nemojte mu se pokoriti ! ” (Es-Silsiletu es-Sahihah, El-Elbani). 

Takođe, ova vrsta odanosti je u suprotnosti sa šerijatskim propisom: 

Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju !!!

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama ljudskog porijekla –

 
Ova vrsta prijateljstva je najraširenija danas, jer ona ne pravi razliku između muslimana i nevjernika, između moralnih i nemoralnih, jer svi ljudi zaslužuju isti tretman. To je parola iza koje stoje masoni u našem vremenu. Inače, masoni su svjetska organizacija iza kojih stoje cionisti. Njihov cilj je uništenje osnovnih temelja islama, jer islamski propisi prave razliku između muslimana i nevjernika. U Šerijatu, musliman daje zekat, a nevjernik džizju, za muslimane je jedan zakon, a za nemuslimane drugi, dok masoni propagiraju jednakost. Prvi koji je uveo pokret masona medju muslimanima je Ataturk koji je uz pomoć masona uništio hilafet.

– uspostavljanje odanosti na osnovama materijalne dobiti –

 
Pored toga što ne postoje oni koji pozivaju ka ljubavi i prijateljstvu na osnovama materijalne dobiti, u realnom svijetu postoje mnogi ljudi koji uspostavljaju odnose na tim osnovama, a kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva.

POBJEDONOSNA SKUPINA JE ČISTA OD SVAKE LJUBAVI I MRŽNJE KOJA NIJE U IME ALLAHA !!

 
Jedna od najspecifičnijih svojstava pobjedonosne skupine je ljubav i mržnja u ime Allaha, azze ve dželle. On, subhanehu ve te’ala opisuje tu skupinu riječima: 

“ Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Kur’an, LVIII/22)

Ono što najviše uznemiruje nevjernike jeste princip ljubavi i mržnje u ime Allaha čime se krasi svaki iskreni vjernik. Time se on razlikuje od drugih, uzdignut je iznad nevjernika i oni mu tada ne mogu nauditi. Znajući to, nevjernici su pokušali uništiti to svojstvo kod muslimana i zamijeniti ga drugom ljubavi koju Allah, dželle šanuhu, nije propisao, a što dovodi muslimane do slabosti. Gubljenjem mržnje prema nevjerstvu, neistini i njihovim sljedbenicima, čovjek gubi osjećaj za razlikovanje nevjerovanja i njegovih sljedbenika od vjerovanja i njegovih sljedbenika. Time se gube sve razlike između dvije skupine koje pripadaju jednom narodu, državi, naciji i tome slično. Princip ljubavi i mržnje koji je zasnovan na imanskim osnovama ne daje mogućnost nevjerniku da uspije u svojim zavjerama protiv muslimana, ma kolike bile žrtve. Zato je neophodno muslimanima da se pridržavaju principa odanosti i ljubavi prema muslimanima i udaljenosti od nevjernika.
 

Sveobuhvatnost 

 
Uzimanje islama u cjelosti, bez pridavanja pažnje jednom njegovom dijelu uz zanemarivanje drugog dijela je jedna od bitnih odlika pobjedonosne skupine. Oni nisu skupina koja u svome programu ima samo aktivnosti u da’wetu, dostavljanju istine samo, niti skupina koja se posvećuje samo ibadetu, zikru i odgoju duše, već su oni skupina koja u sebi objedinjuje sve odlike dobra, a ne djelimično uzimanje vjere. Oni su ti koji pozivaju ka istini dostavljajući je na najbolji način sa mudrošću, savjetima i znanjem, naređuju na dobro, a odvraćaju od zla ne bojeći se prigovora. Istovremeno oni traže znanje, brinu se za svoj ummet, odgajaju ga ukazujući im na Kur’an i sunnet.

Umjerenost i pravednost 

 
Od istaknutih osobina pobjedonosne skupine je umjerenost i pravednost s kojom se ona krasi u svim svojim postupcima. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (Kur’an, II/143)

Kaže Ibn-Kutejbe da riječ “el-vesat” u spomenutom ajetu označava pravednost i dobrotu, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Ponajbolji (evsetuhum) od njih kaže…” (Kur’an, LXVIII/28) tj. najpravedniji i najbolji. 

Et-Taberi kaže da je njihov opis riječju “vesat” zbog njihove umjerenosti u vjeri, jer ni u čemu ne pretjeruju, kao što je slučaj kod monaha u kršćanstvu i njihovom vjerovanju u Isaa,  alejhi selam, iznoseći time laži na Gospodara što ih je odvelo u nevjerstvo. Pobjedonosna skupina je ujedno i pravedna skupina, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“…On ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu…” (Kur’an, II/142,143) , a to je zbog njihova pridržavanja pravog puta. 
 
Pretjerivanje u vjeri je strogo zabranjeno, kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri ! Oni prije vas su bili uništeni samo zato što su pretjerivali u vjeri. ” (En-Nesai, Ibn-Madže) tj. prelazili su granice svojim govorom i djelima. 

 
Nemoguće je zamisliti pobjedonosnu skupinu, onu s kojom je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan, a da se ne odlikuje svojstvom umjerenosti i pravednosti, zato molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od njih. 

Neophodno je ukazati da umjerenost ne znači sredinu između istine i neistine, između imana i kufra, jer oni koji nameću muslimanima teoriju zbližavanja nevjerstva i vjerovanja kroz “umjerenost” koju oni tumače na svoj način, takvi pokušavaju prevariti muslimane. Oni govore da islam naređuje “umjerenost” (zbližavanje vjernika i nevjernika), ali takvima možemo odgovoriti slijedećim kur’anskim ajetom koji negira teoriju zbližavanja između onih koji slijede istinu i onih koji slijede neistinu: 

“…Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih ! Oni ne govore drugo do neistinu.” (Kur’an, XVIII/5)

Znanje 

 
Pobjedonosna skupina se takođe odlikuje posjedovanjem znanja što ne znači da je svaki njen pojedinac alim i da su svi oni na jednakom stepenu znanja, ali to znači da u svakom njihovom saffu postoji onaj koji poučava. Da bi neko pozivao na dobro, a odvraćao od zla neophodno je da ima znanje, blagost, mudrost i sabur.

Strpljivost 

 
Nema sumnje da se pobjedonosna skupina mora odlikovati saburom, strpljenjem u slijeđenju Poslanikova puta i strpljenjem u podnošenju svih poteškoća. Oni su opisani kao oni koji će biti pomognuti i koji će se uzdignuti iznad nevjernika, ali to svojstvo ne može doći do izražaja, osim sa strpljivošću i slijeđenjem istine. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su doista postigli ono što su željeli.” (Kur’an, XXIII/111) 

Poslanici su na svome putu nailazili na poteškoće i prepreke i bili su čvrsti u pozivanju ka istini. Ulema su nasljednici poslanika i u svome pozivanju ka istini moraju da se odlikuju strpljivošću i čvrstinom koju su imali poslanici kako bi imali uspjeha u da’wetu. Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

“ Poslanici su najviše izloženi nedaćama, a zatim slični njima i zatim slični njima. Čovjek se kuša na osnovu jačine svoje vjere. Ukoliko je jak u vjerovanju i belaj mu se povećava, a ukoliko je slab, kušnja mu je prema njegovu vjerovanju. Belaj neće napustiti čovjeka sve dok ga ne učini da hoda po zemlji bez ijednog grijeha.” (Et-Tirmizi)

 
Oni koji smatraju sebe da su na pravom putu, a padaju na prvom ispitu sabura, ne mogu se smatrati pripadnicima pobjedonosne skupine. Svima nama su divan uzor poslanici koji su u svome pozivanju bili strpljivi i uporni u pozivanju iako je mali broj poslušao riječi istine, kao kod Nuha, alejhi selam, kod kojeg je bila mala skupina vjernika, a bilo je poslanika kojima se odazvao samo jedan čovjek. Ali, to nije na njih uticalo da ubrzavaju traženje pomoći od Allaha, dželle šanuhu, ili da se odreknu pravog puta u pozivanju ka istini. Svi oni su pozivali ka robovanju Allahu, dželle šanuhu, kao što im je On naredio: 

“ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “ Allahu robujte, a taguta (svega onoga što se robuje mimo Allahu) se klonite !…” (Kur’an, XVI/36)

Pozivanje ka robovanju samo Allahu, azze ve dželle, je dužnost svih da’ija do Sudnjeg dana. Kaže Ibnul-Kajjim: 

“ Tagut je sve ono u čemu čovjek prelazi granicu onoga kome robuje, koga slijedi i kome se pokorava. Tagut je sve ono od koga ljudi uzimaju odredbe mimo Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili onaj kome se robuje, koga slijede, kome se pokoravaju mimo Allaha, dželle šanuhu. Gledajući svijet možemo zaključiti da se većina ljudi udaljila od robovanja Allahu ka robovanju tagutu, od uzimanja odredbi od Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka uzimanju odredbi od taguta i od slijedjenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka slijeđenju taguta.” (E’lamul-muvekki’in, 1/50) 

 
Na kraju, možda će se neko upitati da li je nužno da pobjedonosna skupina bude okupljena u jednoj grupi, tako da onaj koji je van nje ne pripada njoj ? Odgovor na takvo pitanje je da pobjedonosna skupina iako radi organizovano ne zahtijeva da svi njeni članovi budu okupljeni u jednoj grupi i u jednoj zemlji. Pobjedonosna skupina se odlikuje svojstvima, pa onaj koji posjeduje ta svojstva on pripada toj skupini, svejedno da li se skupina kojoj on pripada zvala ovim ili onim imenom, bilo na ovom ili onom mjestu. 

 
Molimo Allaha, azze ve dželle, da nam ukaže na istinu i da nas učini od njenih sljedbenika, da nam ukaže na ono što je neistina i da nas udalji od nje, da nas učini od pripadnika spašene zajednice na Sudnjem danu i da nas učini od pripadnika pobjedonosne potpomognute skupine. 

Amin! 

Pripremio: Salih Kurdi 
Prijevod: Muhamed Đuliman
Islamski Časopis – Hilal br.15 –

 
ODLIKE ISLAMSKE POBJEDONOSNE SKUPINE DO SUDNJEG DANA

Ne možemo govoriti o odlikama islamske pobjedonosne skupine, a da kroz sahih hadise ne potvrdimo njeno postojanje do Sudnjeg dana. U mnogo sahih hadisa se govori o trajnosti postojanja skupine koja je na pravom putu, skupine kojoj neće naštetiti oni koji ih ostave na cjedilu ili im se suprostave. Prenosi se da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko ih na cjedilu ostavi ili ko im se suprostavi i tako sve do Allahove odredbe (Sudnjeg dana), a oni će biti uzdignuti nad ljudima.” (Muslim) 

Prenosi se od Ebu-Hurejre, radijalahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: 

“ Dok se skupina moga ummeta čvrsto pridržava Allahovih odredbi, neće im naštetiti onaj ko im se suprostavi. ” (Ibn-Madže)

Ovi i mnogi drugi hadisi koji potvrđuju postojanje pobjedonosne skupine do Sudnjeg dana bez sumnje djeluju smirujuće na duše iskrenih vjernika. Time se povećava njihovo ubjeđenje u Allahovu pomoć i da konačna pobjeda pripada iskrenima, koliko god da se neistina raširila. 

NEKE OD ODLIKA POBJEDONOSNE SKUPINE !!

Pobjedonosna skupina nije privatna svojina pojedinca, niti neke grupe, već ona pripada Gospodaru i odlikuje se po svojstvima koja joj Šerijat određuje. Ko posjeduje te osobine, on pripada pobjedonosnoj skupini, prihvatili to ili ne. Onaj ko ih ne posjeduje, on ne pripada njoj makar i izjavljivao hiljadu puta na dan da je od njih. Ali, onaj koji posjeduje neka od tih svojstava, on je blizu pobjedonosnoj skupini onoliko koliko se odlikuje njenim svojstvima. Pripadnost ili nepripadnost toj skupini biva na osnovu posjedovanja odlika koje krase tu skupinu, a ne na osnovu tvrdnji o pripadnosti. 

 
Najistaknutije odlike pobjedonosne skupine su slijedeće:

Prvo: Slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kako su ga razumjeli ispravni prethodnici. Ispravni prethodnici (es-Selefu Es-Salih) su ashabi, radijallahu anhum, i oni koji su slijedili njihov put u prva tri stoljeća o čijoj vrijednosti svjedoči poznati hadis od Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem. 

 
Odlika pobjedonosne skupine je u slijeđenju puta Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, na kojem im ništa ne može zaokupiti pažnju da počnu slijediti mnogobošce i novotarije u vjeri. Oni u svemu slijede Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. To je njihov put, a ne slijeđenje novotarija u vjeri. To njihovo svojstvo je uočljivo u hadisu da su oni uvijek “na putu istine” i da se “pridržavaju Allahovih odredbi” , a pravi put i Allahove odredbe su u Kur’anu, sunnetu i u praksi ispravnih prethodnika. Takvo vjerovanje treba da se slijedi, a sve ostalo je u suprotnosti sa Resulullahom, slijeđenje drugih, a ne vjernika. 

 
Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Onoga koji se suprostavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustićemo da čini šta hoće, i bacićemo ga u Džehennem, a užasno je on boravište !” (Kur’an, IV/115) 

Najzaslužniji da se nazovu vjernicima u spomenutom ajetu su ashabi, radijallahu anhum. Njih je Allah, dželle šanuhu, odabrao da budu u društvu Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, da potpomognu njegovu vjeru, a oni su istovremeno prenosioci istine onima koji su došli nakon njih. Bili su povjerljivi, izvršavali su odredbe, prenijeli su na najbolji mogući način istinu od svoga Gospodara. Oni su bili i najupućeniji u vjeru zbog blizine sa Resulullahom, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i zbog njihova poznavanja povoda Objave. Zato onaj koji im se suprostavlja i slijedi neki drugi put zaslužuje veliku prijetnju, a to je da bude bačen u vatru, a ružno li je to boravište. 

Takođe slijedeći ajet to potvrđuje: 

“ Pa, ako budu vjerovali u ono što vi vjerujete , na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije, i Allah će te sigurno od njih zaštititi, jer On sve čuje i zna.” (Kur’an, II/137) 

 
Ovaj ajet ukazuje na dvije stvari:

 
1. Uputa koja čovjeka dovodi do spasa na dunjaluku i na ahiretu nalazi se u slijeđenju Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i ashaba u svemu onome što islam naređuje. 

 
2. Nužnost slijeđenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, jer on kaže: 

“…i sinovi Israilovi će se razići na sedamdeset i dvije skupine, a moj ummet će se razići na sedamdeset i tri skupine, svi su u vatri, osim jedna skupina.” Rekoše: “ Ko su oni, o Resulallah ?” Reče: “ Oni koji su na onome na čemu sam ja i moji ashabi. ” (Et-Tirmizi, br.2129) 

 
Ovaj hadis ukazuje da je spašena skupina među ostalima ona koja slijedi put Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, i njegovih ashaba. Znajući ovo, njihov broj treba da se povećava, a ukoliko je on mali to ne predstavlja nikakvu važnost, jer je suština u slijeđenju i ustrajnosti u tome. Kaže Abdullah ibn-Mes’ud: 

“ Skupina je onaj koji se slaže sa istinom, makar bio jedan čovjek.” 

 
Kaže Ibnul-Kajjim u knjizi “E’alamul-muvekki’in”: 

“Znaj da je skupina onaj koji slijedi istinu, makar bio i sam i suprostavljali mu se svi na Zemlji…” 

 
Skupina se poznaje po istini koju slijedi, a ne po broju članova i sljedbenika. Hadis Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam govori da je “islam počeo kao garib i da će se vratiti garibima kao što je počeo”, a onaj ko se pridržava svoje vjere je “poput onoga koji drži žeravicu od vatre”. Garibi su oni koje je pohvalio Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao: “dobre ljude (koji donose red) koji su malobrojni među mnogo loših ljudi, a oni koji su im nepokorni više je od onih koji su im pokorni.” (Ahmed)

I u slijedećim hadisima se naređuje slijeđenje ispravnih prethodnika: 

“ Nakon mene ćete vidjeti mnoga razilaženja, zato se pridržavajte moga sunneta i sunneta pravovjernih halifa. Čvrsto se očnjacima držite njihova puta i čuvajte se novina, svaka novina je novotarija i svaka novotarija je zabluda.” (Ibn-Madže, br.4011)

“ Najbolje je moje stoljeće, zatim oni koji ih slijede, zatim oni koji ih slijede.” (Muslim i Buhari) 

 
“ Čuvajte me (saznaćete o meni) kroz moje ashabe, zatim kroz one koji slijede, zatim kroz one koji slijede, a zatim će se raširiti laž.” (Ibn-Madže, br.1116)

Iz prethodnih ajeta i hadisa primjećujemo da je slijeđenje Kur’ana i sunneta i njihovo razumjevanje na način kao što su to radili ispravni prethodnici najistaknutija odlika potpomognute skupine.

Ljubav i mržnja u ime Allaha !!
 

Od najistakutijih osobina pobjedonosne skupine je potpuna privrženost i odanost jednih drugima koja je nastala kao rezultat ljubavi i pokornosti. Oni vole u ime Allaha, neprijatelji su u ime Allaha i mrze u ime Allaha, tako kada neko učini neko djelo koje mrzi Allah, dželle šanuhu, i oni mrze to djelo i ne rade ga. Takođe, oni su ponizni prema muslimanima, a strogi prema nevjernicima, što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom…” (Kur’an, XLVIII/29)

Privrženost jednih drugima i neprijateljstvo u ime Allaha su najbitnija obilježja vjerovanja, što potvrđuje slijedeći hadis: 

“ Najbitnija odlika imana je: privrženost u ime Allaha i neprijateljstvo u ime Allaha, ljubav u ime Allaha i mržnja u ime Allaha.” (Ahmed, Et-Taberani) 

i još kaže Poslanik s.a.v.s : 

“ Ko voli u ime Allaha i mrzi u ime Allaha, daje u ime Allaha i spriječava u ime Allaha, upotpunio je iman.” (Ebu-Davud).

 
Pobjedonosna skupina uspostavlja ljubav i mržnju na osnovama vjerskih osjećanja i oni vole ono što Allah, dželle šanuhu, voli i mrze ono što Allah, dželle šanuhu, mrzi. Njihov odnos prema ljudima je na osnovu poslušnosti tih ljudi prema Allahu, dželle šanuhu, i Njegovu Poslaniku, sallallahu ‘alejhi ve sellem. Koliko je čovjek odan Allahu, dželle šanuhu, toliko mu iskreni vjernik može biti blizak, a koliko je čovjek udaljen od Allaha, dželle šanuhu, toliko se vjernik treba udaljiti od njega, a potpuno neprijateljstvo ne zaslužuje do onaj ko je nevjernik, rob šejtanu i svemu drugom čemu se robuje mimo Allaha, dželle šanuhu.

OBLICI DŽAHILIJJETSKE ODANOSTI LJUDI U NAŠEM VREMENU

Da bi razgraničili put istine od neistine, neophodno je ukazati na oblike prijateljstva i neprijateljstva koje ljudi uspostavljaju među sobom. Time oni donose zakone i dužnosti koje Allah, dželle šanuhu, nije odredio. Ti oblici su slijedeći: 

 
– uspostavljanje odanosti na nacionalnim osnovama –

 
Time se sva ljubav i povjerenje poklanjaju onima koji pripadaju jednom narodu koje objedinjuje zajednički jezik, historija i zemlja, zanemarujući vjeru, jer ona – po mišljenju nacionalista – nema nikakve uloge u životu ljudi. 

 
Dok islam naređuje privrženost i bratstvo na osnovu imanske pripadnosti, i vrednuje ljude na osnovu bogobojaznosti i dobrih djela što potvrđuje slijedeći ajet: 

“ O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji je kod Allaha onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije Mu skriveno ništa.” (Kur’an, XLIX/13)

– uspostavljanje odanosti na patriotskim osnovama –

 
Time se ljubav poklanja onima čiji korijeni potiču iz jedne države, makar bio i nevjernik. Samo su oni nosioci prava, dok drugi ne zaslužuju ta prava. Na taj način mnogi izjednačavaju državu sa Allahom, dželle šanuhu, što je širk, jer se ljubav poklanja na osnovama imana, a ne na osnovama pripadnosti istoj državi. Islam nalaže borbu za domovinu, ali ne da ta borba bude zbog domovinskih osjećaja daleko od Allaha, dželle šanuhu, odnosno da borba bude u ime domovine i za domovinu, a ne u ime Allaha, dželle šanuhu. 

 
– uspostavljanje odanosti na plemenskim i porodičnim osnovama –

 
Osnova te ljubavi je isto porijeklo, ne obraćajući pažnju na vjeru, tako da se sva ljubav i prava daju onima koji potiču iz dotičnog plemena ili porodice, makar bili i nemuslimani. 

 
– uspostavljanje odanosti na partijskim osnovama –

 
Osnova tog prijateljstva je pomaganje onoga koji je član određene partije i stajanje na njegovoj strani, makar on bio i najveći razvratnik. Time se daju samo prava članovima stranke, dok drugi, iako bili bolji od njih, nemaju tih privilegija. 

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti šejhu –

 
Oblici te ljubavi su na osnovu pokornosti šejhu, makar to značilo neposlušnost prema Allahu, dželle šanuhu, i u suprotnosti sa Šerijatom. Takva djela vode u širk, a oni koji to čine potpadaju u skupinu spomenutu u ajetu: 

“ Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike svoje, monahe svoje…” (Kur’an, IX/31)

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama pokornosti vladaru i vlastima –

Odanost vladaru zahtijeva pokornost njemu, makar to bilo i u suprotnosti sa Šerijatom i njegovim naredbama. Takva vrsta odanosti je daleko od upute Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, koji kaže: 

“ Ko vam od vladara naredi neposlušnost, nemojte mu se pokoriti ! ” (Es-Silsiletu es-Sahihah, El-Elbani). 

Takođe, ova vrsta odanosti je u suprotnosti sa šerijatskim propisom: 

Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju !!!

 
– uspostavljanje odanosti na osnovama ljudskog porijekla –

 
Ova vrsta prijateljstva je najraširenija danas, jer ona ne pravi razliku između muslimana i nevjernika, između moralnih i nemoralnih, jer svi ljudi zaslužuju isti tretman. To je parola iza koje stoje masoni u našem vremenu. Inače, masoni su svjetska organizacija iza kojih stoje cionisti. Njihov cilj je uništenje osnovnih temelja islama, jer islamski propisi prave razliku između muslimana i nevjernika. U Šerijatu, musliman daje zekat, a nevjernik džizju, za muslimane je jedan zakon, a za nemuslimane drugi, dok masoni propagiraju jednakost. Prvi koji je uveo pokret masona medju muslimanima je Ataturk koji je uz pomoć masona uništio hilafet.

– uspostavljanje odanosti na osnovama materijalne dobiti –

 
Pored toga što ne postoje oni koji pozivaju ka ljubavi i prijateljstvu na osnovama materijalne dobiti, u realnom svijetu postoje mnogi ljudi koji uspostavljaju odnose na tim osnovama, a kada nestane koristi, nestaje i prijateljstva.

POBJEDONOSNA SKUPINA JE ČISTA OD SVAKE LJUBAVI I MRŽNJE KOJA NIJE U IME ALLAHA !!

 
Jedna od najspecifičnijih svojstava pobjedonosne skupine je ljubav i mržnja u ime Allaha, azze ve dželle. On, subhanehu ve te’ala opisuje tu skupinu riječima: 

“ Ne treba da ljudi koji u Allaha i onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprostavljaju, makar im oni bili očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova ili rođaci njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio i svjetlom Svojim ih osnažio i On će ih uvesti u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, da u njima vječno ostanu. Allah je njima zadovoljan, a i oni će biti zadovoljni Njime. Oni su na Allahovoj strani, a oni na Allahovoj strani će sigurno uspjeti.” (Kur’an, LVIII/22)

Ono što najviše uznemiruje nevjernike jeste princip ljubavi i mržnje u ime Allaha čime se krasi svaki iskreni vjernik. Time se on razlikuje od drugih, uzdignut je iznad nevjernika i oni mu tada ne mogu nauditi. Znajući to, nevjernici su pokušali uništiti to svojstvo kod muslimana i zamijeniti ga drugom ljubavi koju Allah, dželle šanuhu, nije propisao, a što dovodi muslimane do slabosti. Gubljenjem mržnje prema nevjerstvu, neistini i njihovim sljedbenicima, čovjek gubi osjećaj za razlikovanje nevjerovanja i njegovih sljedbenika od vjerovanja i njegovih sljedbenika. Time se gube sve razlike između dvije skupine koje pripadaju jednom narodu, državi, naciji i tome slično. Princip ljubavi i mržnje koji je zasnovan na imanskim osnovama ne daje mogućnost nevjerniku da uspije u svojim zavjerama protiv muslimana, ma kolike bile žrtve. Zato je neophodno muslimanima da se pridržavaju principa odanosti i ljubavi prema muslimanima i udaljenosti od nevjernika.
 

Sveobuhvatnost 

 
Uzimanje islama u cjelosti, bez pridavanja pažnje jednom njegovom dijelu uz zanemarivanje drugog dijela je jedna od bitnih odlika pobjedonosne skupine. Oni nisu skupina koja u svome programu ima samo aktivnosti u da’wetu, dostavljanju istine samo, niti skupina koja se posvećuje samo ibadetu, zikru i odgoju duše, već su oni skupina koja u sebi objedinjuje sve odlike dobra, a ne djelimično uzimanje vjere. Oni su ti koji pozivaju ka istini dostavljajući je na najbolji način sa mudrošću, savjetima i znanjem, naređuju na dobro, a odvraćaju od zla ne bojeći se prigovora. Istovremeno oni traže znanje, brinu se za svoj ummet, odgajaju ga ukazujući im na Kur’an i sunnet.

Umjerenost i pravednost 

 
Od istaknutih osobina pobjedonosne skupine je umjerenost i pravednost s kojom se ona krasi u svim svojim postupcima. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi i da Poslanik bude protiv vas svjedok…” (Kur’an, II/143)

Kaže Ibn-Kutejbe da riječ “el-vesat” u spomenutom ajetu označava pravednost i dobrotu, kao što Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“ Ponajbolji (evsetuhum) od njih kaže…” (Kur’an, LXVIII/28) tj. najpravedniji i najbolji. 

Et-Taberi kaže da je njihov opis riječju “vesat” zbog njihove umjerenosti u vjeri, jer ni u čemu ne pretjeruju, kao što je slučaj kod monaha u kršćanstvu i njihovom vjerovanju u Isaa,  alejhi selam, iznoseći time laži na Gospodara što ih je odvelo u nevjerstvo. Pobjedonosna skupina je ujedno i pravedna skupina, jer Allah, dželle šanuhu, kaže: 

“…On ukazuje na pravi put onome kome On hoće. I tako smo od vas učinili pravednu zajednicu…” (Kur’an, II/142,143) , a to je zbog njihova pridržavanja pravog puta. 
 
Pretjerivanje u vjeri je strogo zabranjeno, kao što kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: “Čuvajte se pretjerivanja u vjeri ! Oni prije vas su bili uništeni samo zato što su pretjerivali u vjeri. ” (En-Nesai, Ibn-Madže) tj. prelazili su granice svojim govorom i djelima. 

 
Nemoguće je zamisliti pobjedonosnu skupinu, onu s kojom je Allah, dželle šanuhu, zadovoljan, a da se ne odlikuje svojstvom umjerenosti i pravednosti, zato molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od njih. 

Neophodno je ukazati da umjerenost ne znači sredinu između istine i neistine, između imana i kufra, jer oni koji nameću muslimanima teoriju zbližavanja nevjerstva i vjerovanja kroz “umjerenost” koju oni tumače na svoj način, takvi pokušavaju prevariti muslimane. Oni govore da islam naređuje “umjerenost” (zbližavanje vjernika i nevjernika), ali takvima možemo odgovoriti slijedećim kur’anskim ajetom koji negira teoriju zbližavanja između onih koji slijede istinu i onih koji slijede neistinu: 

“…Kako krupna riječ izlazi iz usta njihovih ! Oni ne govore drugo do neistinu.” (Kur’an, XVIII/5)

Znanje 

 
Pobjedonosna skupina se takođe odlikuje posjedovanjem znanja što ne znači da je svaki njen pojedinac alim i da su svi oni na jednakom stepenu znanja, ali to znači da u svakom njihovom saffu postoji onaj koji poučava. Da bi neko pozivao na dobro, a odvraćao od zla neophodno je da ima znanje, blagost, mudrost i sabur.

Strpljivost 

 
Nema sumnje da se pobjedonosna skupina mora odlikovati saburom, strpljenjem u slijeđenju Poslanikova puta i strpljenjem u podnošenju svih poteškoća. Oni su opisani kao oni koji će biti pomognuti i koji će se uzdignuti iznad nevjernika, ali to svojstvo ne može doći do izražaja, osim sa strpljivošću i slijeđenjem istine. Kaže Allah, dželle šanuhu: 

“ Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su doista postigli ono što su željeli.” (Kur’an, XXIII/111) 

Poslanici su na svome putu nailazili na poteškoće i prepreke i bili su čvrsti u pozivanju ka istini. Ulema su nasljednici poslanika i u svome pozivanju ka istini moraju da se odlikuju strpljivošću i čvrstinom koju su imali poslanici kako bi imali uspjeha u da’wetu. Kaže Resulullah, sallallahu ‘alejhi ve sellem: 

“ Poslanici su najviše izloženi nedaćama, a zatim slični njima i zatim slični njima. Čovjek se kuša na osnovu jačine svoje vjere. Ukoliko je jak u vjerovanju i belaj mu se povećava, a ukoliko je slab, kušnja mu je prema njegovu vjerovanju. Belaj neće napustiti čovjeka sve dok ga ne učini da hoda po zemlji bez ijednog grijeha.” (Et-Tirmizi)

 
Oni koji smatraju sebe da su na pravom putu, a padaju na prvom ispitu sabura, ne mogu se smatrati pripadnicima pobjedonosne skupine. Svima nama su divan uzor poslanici koji su u svome pozivanju bili strpljivi i uporni u pozivanju iako je mali broj poslušao riječi istine, kao kod Nuha, alejhi selam, kod kojeg je bila mala skupina vjernika, a bilo je poslanika kojima se odazvao samo jedan čovjek. Ali, to nije na njih uticalo da ubrzavaju traženje pomoći od Allaha, dželle šanuhu, ili da se odreknu pravog puta u pozivanju ka istini. Svi oni su pozivali ka robovanju Allahu, dželle šanuhu, kao što im je On naredio: 

“ Mi smo svakom narodu poslanika poslali: “ Allahu robujte, a taguta (svega onoga što se robuje mimo Allahu) se klonite !…” (Kur’an, XVI/36)

Pozivanje ka robovanju samo Allahu, azze ve dželle, je dužnost svih da’ija do Sudnjeg dana. Kaže Ibnul-Kajjim: 

“ Tagut je sve ono u čemu čovjek prelazi granicu onoga kome robuje, koga slijedi i kome se pokorava. Tagut je sve ono od koga ljudi uzimaju odredbe mimo Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ili onaj kome se robuje, koga slijede, kome se pokoravaju mimo Allaha, dželle šanuhu. Gledajući svijet možemo zaključiti da se većina ljudi udaljila od robovanja Allahu ka robovanju tagutu, od uzimanja odredbi od Allaha, dželle šanuhu, i Njegova Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka uzimanju odredbi od taguta i od slijedjenja Resulullaha, sallallahu ‘alejhi ve sellem, ka slijeđenju taguta.” (E’lamul-muvekki’in, 1/50) 

 
Na kraju, možda će se neko upitati da li je nužno da pobjedonosna skupina bude okupljena u jednoj grupi, tako da onaj koji je van nje ne pripada njoj ? Odgovor na takvo pitanje je da pobjedonosna skupina iako radi organizovano ne zahtijeva da svi njeni članovi budu okupljeni u jednoj grupi i u jednoj zemlji. Pobjedonosna skupina se odlikuje svojstvima, pa onaj koji posjeduje ta svojstva on pripada toj skupini, svejedno da li se skupina kojoj on pripada zvala ovim ili onim imenom, bilo na ovom ili onom mjestu. 

 
Molimo Allaha, azze ve dželle, da nam ukaže na istinu i da nas učini od njenih sljedbenika, da nam ukaže na ono što je neistina i da nas udalji od nje, da nas učini od pripadnika spašene zajednice na Sudnjem danu i da nas učini od pripadnika pobjedonosne potpomognute skupine. 

Amin! 

Pripremio: Salih Kurdi 
Prijevod: Muhamed Đuliman
Islamski Časopis – Hilal br.15 –

OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)
 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 
” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 
Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 
Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 
” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 
I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 
” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 
Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 
” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 
I kaže: 
” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 
Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 
” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 
A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 
Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 
Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 
Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)
Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 
U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 
” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 
Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 
” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)
Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 
U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 
” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 
Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 
Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 
Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 
” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)
Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 
” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)
I kaže Allah, dželle šanuhu: 
“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 
I kaže Uzvišeni: 
” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)
____________________________________________________________
OBAVEZNO JE DA U SVAKOM DRUŠTVU IMA ONIH KOJI UKAZUJU NA PRAVI PUT !!! 

Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 

” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim)
 
Davet je pozivanje ljudi u Allahovu, dž.š., vjeru – Islam i on ima čvrsto utemeljenje kako u Kur'anu, tako i u Sunnetu. Kaže Uzvišeni Allah: 
” A ko govori ljepše od onoga koji poziva Allahu, koji dobra djela čini i koji govori: ” Ja sam doista musliman ! “. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 33.). 
Ovo ne samo da je najbolja uloga jednog muslimana u društvu, već nam je svima i obaveza da prenosimo ono što znamo od Islama na druge. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Prenesite od mene makar jedan ajet. ” (Buharija). 
Sam Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je pozivao u Allahovu, tebareke ve teala, vjeru i ukazivao ljudima na pravi put cijeli period svoje poslaničke misije i ostavio nam najbolji primjer kako treba da ga slijedimo u ovom najčasnijem pozivu. Kaže Uzvišeni Allah, dželle šanuhu: 
” O Vjerovjesniče, Mi smo te poslali kao svjedoka i kao donosioca radosnih vijesti i kao poslanika koji opominje, da – po Njegovom naređenju – pozivaš k Allahu, i kao svjetiljku koja sija. I obraduj vjernike da će Allah na njih veliku milost prosuti, a ne slušaj nevjernike ni licemjere, i na uvrede njihove pažnju ne obraćaj i u Allaha se pouzdaj, Allah je dovoljan kao zaštitnik. (Prijevod znacenja, sura Ahzab, ajeti 45. – 48.)
 
I poslanici prije posljednjeg, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pozivali su svoje narode u jednu vjeru i ukazivali im na pravi put. Kaže Uzvišeni Allah: 
” Prije tebe nismo nijednog poslanika poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte.” (Prijevod značenja, sura Enbija, ajet 25.) 
Svaki narod je imao među sobom one koji su im ukazivali na pravi put i opominjali ih na loše posljedice njihovih djela. Kaže Uzvišeni: 
” Ti si samo opominjač, a svaki narod je imao onoga ko im ukazuje na pravi put. ” (Prijevod značenja, sura Ra'd, ajet 7.) 
I kaže: 
” Svaki narod je imao poslanika. Pa kada im dođe poslanik njihov, bude među njima pravedno presuđeno i nikakvo nasilje im ne bude učinjeno.” (Prijevod značenja, sura Junus, ajet 47.)
 
Učenjaci su nasljednici Božijih poslanika, jer poznaju njihovu nauku dostavljenu im od Svevišnjeg, po njoj rade i šire je. Kaže Uzvišeni: 
” Svjedoči Allah da nema drugog boga osim Njega, a i meleki i posjednici znanja, i da On postupa pravedno. Nema boga osim Njega, Silnog i Mudrog.” (Prijevod značenja, sura Ali ‘Imran, ajet 18.) 
A kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Zaista su ulema (učeni u Islamu) nasljednici vjerovjesnika. A zasigurno vjerovjesnici nisu ostavili u nasljedstvo ni dinare ni dirheme, već su jedino ostavili znanje, pa ko ga se prihvati, dobio je veliki udio u nasljedstvu.”. (Lanac prenosilaca je hasen (dobar), a hadis prenosi Ahmed, Tirmizija, Ebu Davud, Ibni Madže i Darimi)
 
Musliman može biti u jednoj od dvije uloge na ovom svijetu: da bude od učenih koji znaju čime se okoristi i druge poučava, ili da svoje znanje, koliko god da je, prenosi na druge, makar ne bio od učenih koji ga tumače, razumiju i njime se koriste. On ne smije biti treća vrsta koja niti se okoristi znanjem, niti ga drugima prenosi. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Primjer onoga sa čime me je poslao Allah od upute i znanja je kao primjer obilne kiše koja se spusti na neku zemlju, pa jedan njen dio plodan, primi vodu, te izniče ispašu i mnogo rastinja, a jedan njen dio bi neplodan, sačuva vodu, pa Allah njome okoristi ljude, te su se napili, napojili druge i zasijali. Kiša se spusti i na jedan drugi dio zemlje, a biješe ravan, ne sačuva vodu, niti izniče ispašu. To je primjer onoga koji se pouči u Allahovoj vjeri i kome koristi ono sa čime me posla Allah, te sazna i druge pouči, i primjer onoga koji time ne diže glavu i ne primi Allahovu Uputu sa kojom sam poslan.” (Buharija i Muslim)
 
Koga god naučimo Islamu, ili mu ukažemo na kakvo dobro, isto je kao da smo to i sami učinili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Ko ukaže na neko dobro, pripada mu ista nagrada kao i onome koji ga uradi.” (Muslim) 
Daija ima koristi od svoga rada i nakon smrti, a nauka koju je ostavio iza sebe među ljudima piše mu se u trajni sevap. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Kad čovjek umre prestaju njegova djela osim u trome: trajnoj sadaci, nauci kojom se koristi ili dobrom djetetu koje za njega dovu čini.” (Muslim)
Onaj ko oživi u Islamu neki zamrli sunnet, isto tako ima nagradu kao i oni koji ga u tome slijediše, a onaj ko uvede neki bid'at (novotariju) u vjeri, isto tako će imati grijeh kao i svi oni koji ga budu u tome slijedili. Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Ko uvede u Islamu lijep običaj, njemu pripada nagrada toga i nagrada svakoga onoga koji po tome radi nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih nagrada. A onaj ko uvede u Islam loš običaj, na njemu je grijeh toga i grijeh svakog onoga ko radi po tome nakon njega, s tim što se neće ništa umanjiti od njihovih grijeha.” (Muslim)
 
U jednom širem značenju, davet obuhvata naređivanje dobra i podsticanje na njeg, te sprečavanje zla i njegovo zabranjivanje. Nužno je da u svakom društvu ima onih koji ukazuju na pravi put, pozivaju u dobro i odvraćaju od zla. Kaže Uzvišeni Allah: 
” I neka među vama bude jedna skupina koja dobru poziva i naređuje poznato, a zabranjuje loše, i to su oni koji su uspjeli.”. (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajet 104.) 
Musliman mora biti aktivan član ljudske zajednice i dužnost mu je, u skladu sa svojim mogućnostima, da poziva u dobro i istinu, te da sprečava i otklanja zlo koje se pojavi. Kaže Allah, džele šanuhu: 
” Tako Mi vremena, čovjek je sigurno na gubitku, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (Prijevod značenja, sura ’Asr, ajeti 1.-3.)
Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Ko od vas vidi neko zlo, neka ga otkloni rukom, a ako ne može, onda jezikom, pa ako ne može, onda srcem, a to je najslabiji iman. ” (Muslim)
 
U slučaju da ummet zanemari ovu svoju veliku obavezu, onda posljedice neće osjetiti samo oni koji zlo rade, već kazna pogađa sve. Kaže Allah, dželle ve ala: 
” I bojte se iskušenja koje neće zadesiti samo one koji su nepravdu učinili, i znajte da Allah žestoko kažnjava.” (Prijevod značenja, sura Enfal, ajet 25.) 
Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Primjer onoga koji popušta u Allahovim propisima i onoga koji ih krši je kao primjer jednog naroda koji se ukrca u lađu, pa jedni bijahu na njenom dnu, a drugi na palubi. Prolaziše sa vodom oni na potpalublju preko onih gore, pa ih tako uznemiravaše, te jedan uze sjekiru i poče bušiti dno lađe, a ovi mu dođoše i rekoše: ” Šta ti je ? “, a on reče: ” Ja sam vas uznemirio, a meni je potrebna voda. ” Ako ga spriječe spasiće i njega i sebe, a ako ga puste uništiće i njega i sebe.” (Buharija)
 
Ne boriti se protiv zla ili ga, u najmanju ruku, ne prezirati, znači utopiti se u njega i odobravati ga, te izgubiti glavnu karakteristiku imana, a to je el-vela vel-bera (biti uz istinu i odreći se svega suprotnog Islamu). Kaže Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem: 
” Nema ni jednog vjerovjesnika koga je Allah poslao među njegov narod prije mene a da nije imao u svojim sljedbenicima pomagače i drugove koji su uzimali za njegov sunnet i slijedili njegove upute, zatim mjesto njih dolaziše kasniji, koji govore ono što ne rade, i čine ono što im nije naređeno, pa ko se protiv njih bori svojom rukom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim jezikom, mu'min je, i ko se protiv njih bori svojim srcem, mu'min je, a mimo toga nema ni koliko zrno gorušice imana.” (Muslim)
 
Daije su od svog postojanja bile izložene raznoraznim neprilikama, zlostavljanjima, progonima, vrijeđanjima, ismijavanjima, pa čak i fizičkim likvidacijama. Kaže Allah, subhanehu ve teala: 
” Oni koji niječu Allahove ajete i ubijaju vjerovjesnike bez ikakvog razloga i ubijaju one među ljudima koji naređuju Pravdu, pa ti takvima navijesti bolnu patnju. To su oni čija su djela propala i na ovome i na onome svijetu i oni nemaju nikog ko će im pomoći.” (Prijevod značenja, sura Ali Imran, ajeti 21.-22.)
Davet zahtijeva veliki sabur (strpljivost, izdržljivost i ustrajnost) i u njemu uspijevaju samo oni kojima Allah podari Svoju blagodat. Kaže Uzvišeni Allah: 
” S tim se mogu susresti samo strpljivi, i s tim se mogu susresti samo vrlo srećni.”. (Prijevod značenja, sura Fussilet, ajet 35.)
I kaže Allah, dželle šanuhu: 
“… i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.”. (Prijevod značenja, sura El-Asr, ajet 3.) 
I kaže Uzvišeni: 
” Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su bili prije vas. Njih su zadešavale neimaštine i bolesti i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik i oni koji su sa njim vjerovali, uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć.” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu. (Prijevod značenja, sura Bekare, ajet 214.)
____________________________________________________________
Piše: Safet M. Halilović

Online Kur'an s prijevodom

Kur’an je Allahova, dž.š, Riječ i Objava s kojom vjernik treba da bude prisno povezan na svom napornom dunjalučkom putu. To je svjetlo koje čini taj put  vidljivim i jasnim, a u isto vrijeme grije i obasjava sve dijelove vjerničke duše i bića, dajući mu snage i poleta  da na tom putu, prepunom raznih nedaća, iskušenja i zamki, hrabro i dostojanstveno ustraje i izdrži. Kur’an je vjerniku učitelj koji ga podučava i odgaja postavljajući mu jasna obilježja i smjernice. Stoga je vjernik u veoma bliskim vezama s Kur’anom.

Život Kur’anom raspiruje u duši čitav niz najfinijih osjećaja koje poznaje samo onaj ko se druži sa Kur’anom otvorene duše i srca, uz iskrenu želju da bude upućen na pravi put.  Život Kur’anom je blagodat koju spoznaje samo onaj koji ju je okusio, blagodat koja uzdiže život, blagosilja ga, profinjuje i oplemenjuje, i daje mu puni smisao.
Živjeti sa Kur’anom znači biti u Allahovoj, dž.š, blizini i  Njegovom okrilju. Kur’an je Allahov, dž.š, govor upućen čovjeku: njegovim mislima, srcu, duši, biću…. To je govor koji izvješćuje čovjeka o njegovom Stvoritelju, Allahu, dž.š, o Njegovim osobinama i atributima, o Njegovoj Moći, Milosti, Uzvišenosti, Sveznanju itd….
Zato je onaj koji živi sa Kur’anom u Allahovoj, dž.š, blizini, zadovoljstvu i okrilju. Zamislimo samo veličinu Allahove, dž.š, Milosti i Dobrote koja se manifestira kroz objavu Knjige, u kojoj se On, Allah Veličanstveni i Uzvišeni, obraća čovjeku – tom malehnom i prolaznom stvorenju, koje u odnosu na ogromni Allahov, dž.š, svemir ne predstavlja, zajedno sa planetom na kojoj živi, ništa osim jedne male, sićušne tačke.
Zato Allahov poslanik, s.a.v.s, preporučuje vjernicima da se konstantno druže sa Kur’anom, uče ga i razmišljaju o njemu. U isto vrijeme, upozorava ih na opasnost neprisutnosti Kur’ana u njihovom svakodnevnom životu. Jer, ukoliko čovjek bude malo vremena provodio uz Kur’an i ne bude ga učio i razmišljao o njegovim ajetima i porukama, onda doista postoji bojazan da se prekine ta živa veza koja spaja srce vjernika s njegovim Gospodarem; bojazan da se na srcu natalože nanosi koji su rezultat čovječije izloženosti dunjaluku, materiji i raznim prohtjevima. Da se to ne bi desilo, potreban je kontinuitet u druženju sa Kur’anom, kako bi ta veza ostala čvrsta, živa i stabilna. U tom slučaju, Kur’an će imati puni efekat u eliminisanju negativnih taloga koji mogu da ugroze vjernika i njegov iman, a svjetlo Istine će nesmetano obasjavati njegovo srce.
“Allah je svjetlost nebesa i Zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je kao udubina, u njoj svjetiljka, svjetiljka u staklu, a staklo kao zvjezda blistava; pali se od drveta blagoslovljenog, masline, ne istočne niti zapadne. Ulje njegovo gotovo zasija, a da ga vatra i ne dotakne – svjetlost nad svjetlošću! Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onog koga On hoće, Allah navodi primjere ljudima, i Allah sve dobro zna.” (“En-Nur”, 35.)
 
ZAŠTO l KAKO UČITI KUR’AN !?
 
Vjernik musliman se, dakle, mora konstantno družiti sa Kur’anom i učiti ga. Samo učenje Kur’ana je pobožno djelo, ibadet. Gotovo u svim definicijama kojima su islamski znanstvenici pokušali definirati Kur’an ističe se “da je Kur'an Allahov dž.š. govor koji je objavljen Muhammedu, a.s, preko meleka Džibrila, nadnaravan (mu’džiza), a samo njegovo učenje je pobožno djelo i Allahu, dž.š,. ugodan čin…”
Nastojeći da podstakne sljedbenike svoga ummeta da što više budu sa Kur’anom, Muhammed, a.s, u jednom hadisu poručuje:
 “Ovaj Kur’an je Allahovo uže; on je očito svjetlo i koristan lijek;  zaštita je onome ko ga prihvati i spas onom ko ga slijedi. Njegove tajne se ne iscrpljuju, i što se više uči biva svježiji i interesantniji. Učite Kur’an, jer će vas Allah radi učenja njegova nagraditi, za svaki harf – deset hasenata (sevapa)!! Ja vam ne kažem: “ELIF-LAM-MIM” je harf, već “ELIF” je harf, “LAM” je harf, “MIM” je harf.” (Prenose Hakim u Mustedreku i Tirmizi u Sunenu).
 
Međutim, kako i radi čega učimo Kur’an ??
Da li ga učimo samo radi nagrade (sevapa) koju dobivamo za svaki proučeni harf ??
Ili ga učimo kako bismo se prisjetili smrti, budućeg svijeta, proživljenja i polaganja računa pred Allahom Uzvišenim ?
Ili ga učimo radi njegovog fascinirajućeg stila, bogate strukture jezika, lijepih i milozvučnih riječi i glasova ?
Ili ga učimo kako bismo razmišljali o njegovim porukama na osnovu kojih ćemo poslije  napisati korisne ekonomske, političke, socijalne, pedagoške studije iz neke druge oblasti ?
Ili ga učimo kako bismo  iz njegovih kazivanja uzeli dersove i pouke kojima bismo se lično mogli okoristiti, a i drugima to na lijep način prezentirati ?
Kur’an možemo učiti radi svega ranije spomenutog i kakav god da ja cilj, nagrada neće izostati sve dok je naš motiv približavanje Allahu, dž.š.
Kur’an je potrebno učiti s dubokim razmišljanjem, jer Allah, dž.š, je naredio da se razmišlja o ajetima Njegove Knjige: 
” Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o ajetima njezinim razmislili, i da bi oni koji su razumom obdareni pouku primili. ” (“Sad”, 29.)
Navedeni ajet eksplicite naglašava da je svrha objavljivanja Kur’ana upravo u tome da bi se o njemu razmišljalo, da razmišljanje dovede do pravog cilja, a to je slijeđenje Upute. 
Dakle, veličina koristi koju imamo od učenja Kur’ana ovisi o prisutnosti misli i duha prilikom učenja, kao i od toga koliko nas to približava željenom cilju, jer promatranje i razmišljanje nije samo sebi cilj, već je to put ka ostvarenju jednog drugog cilja, a to je predanost i slijeđenje.
l obraduj robove Moje koji slušaju Kur’an i slijede ono najljepše u njemu; njima je Allah na pravi put ukazao i oni su pametni.” (“Ez-Zumer”, 17,18.)
      
         “Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se pouke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svoga boje, a kada spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova se smiruju. Ona je Allahov pravi put na koji On ukazuje onome kome On hoće; a onoga koga Allah ostavi u zabludi niko na pravi put neće moći uputiti.” (“Ez-Zumer”, 23.)
____________________________________________________________