Arhive za ‘ulema’ kategoriju

ŽIVOTOPIS ŠEJHA BIN BAZA

Posted: 28 Februara, 2013 in ulema

Šejh Aid Ibn Abdullah el-Karni

Hvala Allahu Gospodaru svih svjetova, Onome Koji je zaštitnik dobrih, i neka je salavat i selam na vođu klanjača i prvaka bogobojaznih i predvodnika svih mudžahida.

Neka je salavat i mir na njegovu porodicu i njegove ashabe te na sve one koji ih u dobru slijede sve do Sudnjega Dana.

Braćo i sestre u Islamu

U ovom djelu obratiću, ako Bog da, pažnju na pet pravila, a to su:

Prvo: Riječi Uzvišenog: “Reci: zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju.”

Ovim se pokazuju blagodati onih koji imaju znanje i mjesto koje oni zauzimaju zbog činjenice da su oni nasljednici onoga koji je podučavao svakom dobru – Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.

Drugo: Riječi Uzvišenog: “Pa pitajte one koji su učeni (poznavaoce objave -zikra), ako vi ne znate.”[1]

Cilj nam je da ovim usmjerimo ummet ka njegovim učenjacima i misliocima (ideolozima).

Treće: Riječi Uzvišenog: “Allaha se od Njegovih robova samo učeni boje.”[2]

U praksi je dokazano da su među svim ljudima, po pravilu, učenjaci ti koji se Allaha najviše boje i koji su najbogobojazniji. Isto tako se dokazalo da se paralelno s povećanjem znanja povećava i privrženost Allahu.

Četvrto: “Učenjaci su nasljednici vjerovjesnika.”[3]

Doista su učenjaci ti koji nose nasljedstvo Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i prenose ga ljudima. Oni su, isto tako, pazitelji njegove poslanice, njegovog nasljedstva i da've.

Peto: Riječi Uzvišenog Allaha: “I njega (Kur'an) ne shvataju osim učeni.”[4]

Kažu mufessiri: “.…osim učeni.., tj. učenjaci koji su vješti intuiciji i koji precizno poznaju značenja – Rekao je Allah subhanehu ve te'ala, Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem”.

Možda će se neko zapitati, kakva je korist od toga da nas neko upoznaje sa velikim Šejhom kojeg mi poznajemo!? Poznat je generacijama prije nas, i ženama i djeci i starijima. (Autor misli na Saudijsko društvo u kojem živi).

Na ovakvo pitanje odgovaram sljedećim: Po mome mišljenju postoje tri koristi u tome:

Prva: je da mi živimo u teškom i kritičnom vremenu i moramo se držati naših učenjaka, te poznavati njihovu vrijednost i mjesto koje im pripada. A nema sumnje da se u pročelju današnje uleme nalazi šejh Bin Baz – Allah mu se smilovao.

Druga: Ovim se jačaju veze između narastajućih generacija i uleme. Generacija bez uleme je izgubljena, a ulema (učenjaci) bez generacije nema svoga mjesta. Ukoliko se sastanu učenici i ulema urezaće vječni trag i pokrenuti plemeniti preporod (sahvu), a to je ono što svi želimo.

Treća: Pišem o ovoj temi upravo iz razloga da se zaštiti čast dobrih ljudi. Sebe lično smatram jednim od onih koji su uvijek spremni da brane čast drugih, stoga branim Šejha i njegovu čast od onoga što sam čuo od nekih brzopletih ljudi, a nije im dato ni znanje niti bogobojaznost. To sam zaključio iz načina na koji napadaju Šejha i druge alime (učenjake). Ovakvi postupci su napad na zdrav razum i ukoliko se njima ne stane u kraj, izgubiće se autoritet uleme što može imati nesagledive posljedice.
Braćo i sestre u Islamu

U ovoj knjizi ćemo, ako Bog da, napraviti jedan kratak osvrt na Šejhovu biografiju i njegovu ličnost, gdje i kada se rodio?, Šta jede?, Šta pije?…itd. Sve ovo ću spomenuti kako neko ne bi rekao: “Kako nestade uleme i dobrih ljudi, nestade i berićeta među svjetom.” Ali ja kažem da kod ljudi još uvijek ima dobra, a o tome svjedoči i vjerodostojan hadis kojeg bilježi Ahmed i drugi, gdje Poslanik sallallahu alejhi ve sellem kaže: “Primjer moga ummeta je kao primjer kiše, ne zna se da li je bolja na početku ili na kraju.”[5]

Ovaj ummet još uvijek posjeduje učenjake, svoje književnike, šehide i pjesnike, dobre ljude i dobročinitelje. Ovaj plodni ummet je uvijek davao plodove i to u onolikoj mjeri koliko se pridržavao Kur'ana i sunneta Allahova Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.
UPOZNAVANJE SA ŠEJHOM

Šejhov nadimak je Ebu Abdillah, nadimak kojim su nazvani mnogi muhaddisi (učenjaci hadisa) u svijetloj historiji Islama, poput Buharije, Šafije, Malika, Sufjana Es-Sevrija i Ahmeda ibn Hanbela.

Abdul-Aziz ibn Abdillah ibn Abdir-Rahman ibn Baz je jedan od vodećih učenjaka islamskog šerijata, šerijata koji je objavljen posljednjem Allahovom Poslaniku Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem. Mnogi ga smatraju imamom ehli sunneta u ovom stoljeću. Rodio se u Rijadu, glavnom gradu današnje kraljevine Saudijske Arabije, 12. Zul-hidždžeta 1330. hidžretske godine u pobožnoj porodici koja se najvećim djelom bavila zemljoradnjom i obrtima, prenoseći plemenitost s oca na sina. Od njegove porodice je i šejh Abdul-Muhsin ibn Ahmed El-Baz koji je obavljao funkciju kadije u jednoj od saudijskih pokrajina, zatim Šejh Mubarek ibn Abdul-Muhsin koji se takođe bavio islamskim sudstvom.

Još od rane mladosti Šejh je rastao na poslanici Islama, slijedeći najbolje stvorenje, Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem. Na tome putu glavne smjernice Šejha bile su tevhid i svjedočenje da nema boga osm Allaha i da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem Njegov rob i Poslanik. Na Šejha je mnogo utjecalo učenje Šejha Muhammeda ibn AbdulVehhaba, monoteističkog reformatora arapskog poluotoka, čije se učenje kasnije proširilo u čitavom islamskom svijetu.

Učio je pred brojnim šejhovima, a prvo čime je pozabavio je pamćenje Allahove knjige. Gubljenje vida mu je samo povećalo odlučnost za proširenjem šerijatskog znanja. Gubljenjem vida Šejh je dobio četiri stvari:

1. Nagradu Uzvišenog Allaha. U hadisi kudsijju kojeg bilježi Buharija kaže Uzvišeni: “Ako Moj rob bude iskušan gubljenjem dvije njemu drage stvar,i pa se strpi, Ja ću mu to nadoknaditi Džennetom.”[6]

2. Gubljenje vida se odrazilo i na Šejhovo pamćenje, tako da kada bi bio upitan za neki hadis iz jedne od poznatih zbirki ili nekih drugih hadiskih knjiga navodio bi tekst hadisa i njegov lanac prenosilaca zajedno sa tumačenjem, komentarom i ocjenom prenosilaca.

3. Šejhovo gubljenje vida povećalo je njegovu skromnost, vezujući ga više za onaj nego za ovaj svijet.

4. Gubljenjem vida Šejh je ojačao svoju ličnost dajući joj odlučnost i upornost u tolikoj mjeri da je postao jedan od najpoznatijih učenjaka današnjice.

Ovo je opće poznata stvar, može se vidjeti i u knjizi “Ostavi brige i počni živjeti” autora Dayll Carenchiya u kojoj navodi primjere ljudi koji su preživjeli ovozemaljske gubitke, kako su kasnije to prevazišli i ostvarili zapažene rezultate. Između ostalog, tu se nalazi i poduža lista pronalazača koji su izgubili vid, a potom se posvetili nauci da bi na kraju izumili korisne patente za cijelo čovječanstvo. Stoga vam preporučujem 13. poglavlje ove knjige.

I nastavio je Šejh da stiče znanje dok mu se srce ispunjavalo svjetlošću. Allah mu je očni vid nadoknadio vidom srca. Šejh je znanje crpio od svih većih učenjaka Nedžda[7] među kojima treba spomenuti Šejha Muhammeda ibn Abdulatifa Alu Šejha, zatim Šejha Saliha ibn Abdulaziza Alu Šejha rijadskog kadiju, zatim Šejha Sa'da ibn Hamda El-Atika takođe rijadskog kadiju, kojeg su zvali El-Izz ibn Abdus-Selamom svoga vremena, zatim Šejha Hamda ibn Farisa namjesnika za bejtul-mal u Rijadu, zatim Šejha Sa'da Vekkasa El-Buhariju jednog od učenjaka Mekke kod kojeg je Bin Baz učio tedžvid, zatim muftiju Muhammeda ibn Ibrahima kod kojeg je Šejh učio deset godina. Ovo su samo najistaknutiji alimi od kojih je Šejh učio. I pored svog siromaštva, sljepila i nestašice kojoj je bio izložen, Šejh je nastavio sticati znanje, bez zamora je to činio, i noću i danju. Rekao je Uzvišeni: “A one koji se radi Nas trude Mi ćemo Našim stazama uputiti, a Allah je sigurno uz bogobojazne.”

Svako ko danas želi da krene putem sticanja znanja treba pročitati Šejhov životopis. Tačno je da su alimi prijašnjih generacija bili mnogo učeniji od Šejha, no činjenica da nam Šejhov primjer dolazi iz nama ne tako dalekog vremena ima daleko veći efekat. Tako ćemo vidjeti da je Šejh postigao ono što je postigao u doba siromaštva, u doba kada je islamsko izdavaštvo bilo na veoma niskom nivou, a saobraćaj jako nerazvijen. Pitanje koje se sada nameće je: Gdje je današnja omladina naspram ovih svijetlih primjera? Knjige se danas mogu naći na svakom mjestu, fakulteti su otvoreni, profesorima se i ne zna broj, isto je i sa alimima, pa gdje su oni koji će poput Šejha iskreno krenuti putem sticanja znanja? Dodajmo tome još i činjenicu da se za imama El-Kefala prenosi da je u četrdesetoj godini života izašao na put sticanja znanja. Imam Buharija u svome Sahihu u poglavlju o znanju kaže: “Ashabi Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem su učili i u starosti.”, šta u tom slučaju nas sprječava da učimo pa makar bili i stariji!?

KUR'AN I UČENJE AKAIDSKIH KNJIGA


Šejh je slijedio pravac ispravnih predhodnika (Selefus-Salih), a to je ispravni pravac Ehli sunneta vel-džema'ta u pitanju Allahovih imena i svojstava i u svim drugim akidetskim problemima.

Šejh se napajao iz knjiga Šejhul-Islama ibn Tejmije i knjiga Ibnul-Kajjima, Allah im se smilovao, tih knjiga prepunih hajra iz kojih su se napajali i još uvijek se napajaju svi oni koji traže izvorno islamsko znanje. Šejh se u svojim obraćanjima i hutbama konstantno pozivao na autoritet Šejha Muhammeda ibn AbdulVehhaba, čiji je metod zagovarao.

POSLOVI KOJE JE ŠEJH OBAVLJAO


Ovdje ćemo, ako Bog da, spomenuti samo neke od funkcija koje je Šejh obavljao. Vršio je dužnost kadije (suca) u regiji Haredža punih četrnaest godina, u periodu od 1357.-1371. h.g.

Predavao je na fakultetu šerijata u Rijadu od godine 1380. nakon čega je imenovan za zamjenika dekana islamskog univerziteta u Medini, te je nakon dekanove smrti preuzeo njegovo mjesto.

Nakon toga je postavljen za muftiju Saudijske Arabije i predsjednika Vjeća za naučno istraživanje, izdavanje fetvi, da'vu i upućivanje. Takođe je bio član brojnih islamskih asocijacija i udruženja.

ŠEJH I PRAVOSUĐE

Funkciju kadije obavljao je u pokrajini Haredž. Tu je ostao zapamćen, prije svega kao otac i učitelj. Uvijek je bio blizak srcima ljudi. Ostajao bi nakon radnog vremena te ljude podučavao hadisu i akidi. Dolazili su mu i oni ne upućeni u islamske nauke da bi od njega učili ahlak i umjerenost. Rado je sjedio sa djecom i udovoljavao potrebama ljudi. Bio je plemenit i rado je dijelio imetak potrebnima. Bio je takav od samoga djetinstva i pored činjenice da je poticao iz siromašne porodice. Upravo zbog njegove plemenitosti i iskrena nijjeta Allah mu kasnije daje berićet u imetku.

Stanovnici Haredža su se s velikom tugom rastali sa Šejhom nakon što je morao napustiti njihovo mjesto.

Nakon što je počeo da predaje na fakultetu šerijata u Rijadu, zbog svog obilnog znanja, Šejh postaje omiljen kod svojih učenika.

Šejh je po svojoj naravi bio jako blag, skoro da se nije znao naljutiti. Uvijek je težio ka olakšici i tome da svi budu zadovoljni. Prema učenicima se odnosio kao da im je otac koji zna njihove potrebe i mogučnosti, te način da im se približi. Ovo je, mora se priznati, osobina koja mnogima nedostaje, a njome se, uz Allahovu dozvolu, kiti sposoban daija.

Učenjak treba da utiče na one koji su oko njega. Kaže Uzvišeni: “Zbog Allahove milosti ti si prema njima blag, a da si osor i kamena srca oni bi se razbježali.”[8]

Jedna od najistaknutijih osobina Šejha je blagost. To može primijetiti svako onaj ko sjedi ili priča s njim. O tome su nam govorili i oni koji ga su ga, Allah mu se smilovao, poznavali i koji su kod njega učili. Za njega kažu da se rijetko naljuti, i kad se naljuti zna to prikriti tako da nikog ne povrijedi. Zato je Allah subhanehu ve te'ala dao da ga drugi vole. Nikada ne omalovažava niti pojedince niti organizacije, zato što je učio od onoga što je u naslijeđe ostavio Poslanik Muhammed sallallahu alejhi ve sellem i završio istu onu školu koja nam je podarila Ebu Bekra, Omera, Osmana, Aliju, Muaza ibn Džebela i njima slične neka je Allah zadovoljan sa njima. Za vrijeme angažmana na Islamskom univerzitetu Šejh je bio primjer dobre organizacije i rukovođenja poslovima. Uz Allahovu dozvolu i pomoć mnogi se rezultati Islamskog univerziteta u Medini pripisuju Šejhovom angažmanu. Šejh je u slobodno vrijeme redovno primao predavače, i davao im instrukcije, kako da sa mudrošću i blagošću postupaju sa studentima, te kako da poboljšavaju njihove akademske rezultate. Nije ostavljao ni jednu minutu svog života, a da je nije iskoristio u dobru. Obilazio je učenike u razredima za vrijeme nastave kako bi se poselamio sa njima i saslušao ono što oni imaju da kažu. Ponekad bi održao i predavanje. Svoju kancelariju je uvijek držao otvorenu za studente. Ovo je posebnost koja nedostaje većini učenjaka i funkcionera koji su spremni zatvoriti vrata pred licem muslimana.

U jednom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Kome bude dato na odgovornost nešto od pitanja muslimana, pa on zanemari susrete sa njima i njihovu potrebu, siromaštvo ili oskudicu, Allah će njega zanemariti na Sudnjem Danu i neće mu pristupiti. Allah neće pogledati na njegove potrebe, oskudicu niti siromaštvo.”[9]

Šejh (Allah mu se smilovao), je smatrao da je mudrost u tome da svoja vrata otvori za sve one koji su ga željeli posjetiti, bilo da se radi o učenicima, radnicima ili bilo kome drugom. Zato je njegova kancelarija uvijek bila puna. Šejh je znao svoje vrijeme rasporediti tako da je uvijek nalazio vremena za sve koji ga trebaju. Bilježi se i jedna kritika Šejhovog predavanja koje je održao pod naslovom: “Šejh Muhammed ibn AbdulVehhab imam svoga vremena”, a u kojoj stoji: “U akidi je Šejh primjer umjerenosti.”

Nije on od onih ekstremista koji terminologiju širka koristi za svaku sitnicu, ali nije ni od onih raskalašenih koji obaraju pogled u istim stvarima. Šejh uvijek upozori i na ono što je veliko i na ono što je malo, ali obavezno koristi metodu koja odgovara putu umjerenosti koji je naučio od prvih generacija učenjaka ovog ummeta. To je umjerenost koja se ogleda u ideologiji, znanju, izdavanju propisa, ahlaku, bez odlaženja u krajnost.

Ljubav prema Šejhu se širila tako da je postao poznat i omiljen od mašrika do magriba islamskog svijeta. Ovo ne govorim zbog slijepog slijeđenja niti zbog sjećanja koje imam, ovo je činjenica. Tako sam, na primjer, ja lično posjetio jedanaest država u SAD-u sa njihovim mesdžidima, školama, centrima i akademijama, i vidio sam da se svugdje Šejh Bin Baz smatra autoritetom. Daije kojima je Allah dao mogučnosti da posjete Aziju i Afriku, kasnije su pričali o ugledu kojeg Šejh uživa tamo.

U jednom vjerodostojnom hadisu se prenosi da je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: “Doista Allah kada zavoli roba kaže Džibrilu, pa Džibril pozove: “Volimo toga i toga”, pa ga i ljudi zavole. Onda Džibril pozove stanovnike nebesa i kaže im da Allah voli toga i toga, pa ga volite i vi, i oni ga zavole, onda mu se dâ da bude lijepo primljen na Zemlji (od strane ljudi).” U potpunosti se suprotno dešava sa onim koga Allah zamrzi.

Šejhov svestrani utjecaj u cijelom islamskom svijetu počiva na nekoliko temelja:

Prvo: Činjenica da je poticao iz zemlje dvaju harema u kojoj je objavljen Kur'an, da se iz nje desio Isra’ (uzdignuće Poslanika Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem na nebesa), da je to zemlja minareta tevhida (monoteizma), iz nje su četvorica upućenih halifa.

Drugo: Šejhovo argumentovano znanje, a to zbog činjenice da on predstavlja dosljedno učenje prvih generacija Islama (Ehlis-Sunneta vel-Džemata).

Treće: Mjesto, ugled i dobra prihvaćenost kod ljudi koju je Allah poklonio Šejhu.

Četvrto: Šejh je plemenit. Prima delegacije i izlazi im u susret onoliko koliko može. Isto tako nam pričaju neki naši učitelji da je jednom prilikom za vrijeme džihada u Afganistanu bilo govora o teškoj situaciji kroz koju prolaze tamošnji mudžahidi, na što je Šejh zaplakao. Drugom prilikom upoznat je sa pokoljima koje vrše taguti nad nedužnim Muslimanima na Filipinima, gdje ih je ubijeno na hiljade te je ponovo zaplakao, ali ovoga puta toliko da se počeo tresti. Za Šejhova života njegova kuća u Rijadu je uvijek bila otvorena za posjetioce, tako da sam imao priliku da se lično uvjerim kako prolaznici u njoj spavaju i po nekoliko dana. Šejha je posebno patilo teško stanje Muslimana o kome je bio dobro obavješten putem telegrama, posebnih izdanja, pisama i novina koje su mu stizale sa svih strana. Tako Šejh Aid priča kako je imao priliku vidjeti potpredsjednika jedne afričke republike sa njegovim prevodiocem, kako Šejha upoznaju sa situacijom u njihovoj zemlji i traže savjete. Odmah nakon njih u prostoriju je ušlo desetak ljudi različitih nacionalnosti koji su pred Šejhom izgovorili šehadet ulazeći u islam. Tako Šejh skoro da nije prestajao sa radom za Islam ni jedne minute, ili je bio zauzet pisanjem ili izdavanjem fetvi (šerijatskih rješenja), ili upoznavanjem sa stanjem u islamskom svijetu. Bilo ko da provede sa Šejhom makar jedan dan vidio bi da nije nastupilo ni podne, a Šejh je već završio stotinu poslova.

Govor o ovome istaknutom učenjaku nas neminovno podsjeća na lijepe osobine prvih generacija učenjaka, poput imama Buharije, Muslima, Ahmeda, Ibn Tejmije, Ibnul Kajjima i drugih. Šejha Bin Baza je, kao i njih, krasila ta divna osobina nošenja obilnog znanja popraćenog smirenošću i poniznošću.

U jednom hadisu se kaže: “Učite znanje i učite sa njim smirenost i staloženost i budite ponizni prema onima od kojih učite i ne budite osori učenjaci.”[10]

U Šejhu se ogledaju riječi Uzvišenog: “A robovi Milostivog, su oni koji zemljom skrušeno hode, a kada im se neznalice obrate kažu: “Mir vama!”[11]

Od Šejhove skromnosti je i to da se odaziva na pozive svih onih koji žele da ga ugoste, bilo da je to neko od njegovih učenika ili neko drugi. Za vrijeme tih skupova šejh rado sluša prijedloge i sugestije svih koji imaju nešto da kažu. Ova šejhova skromnost skoro da nema granica. Često smo ga vidjeli kako stoji na suncu pred vratima svoga automobila i odgovara na pitanja ljudi okupljenih oko njega. Nikada se nije desilo da nekoga zapostavi iako su njegovi pratioci od njega tražili da uđe u automobil.

Vrhunac šejhovog angažmana je za vrijeme hadždža, kada šejh boravi u šatoru, gdje prima goste na ručak i odgovara na njihova pitanja.

Raspored šejhovih dnevnih aktivnosti

Rad danju i noću je glavna odlika šejhovog dnevnog angažmana. Program njegovih aktivnosti počinje poslije sabah namaza u kojem je on najčešće taj koji predvodi vjernike. Nakon namaza šejh provodi određeno vrijeme u zikru kao što je to bila praksa Poslanika sallallahu alejhi ve sellem. Ono što sam čuo od šejha lično ili od njegovih učenika ili onih koji ga poznavaše jeste to da nikada nije ostavljao učenje stotinu puta poslije sabaha:

“La ilahe illallahu vahdehu la šerike leh, lehul mulku ve lehul hamdu juhji ve jumit, ve huve ‘ala kulli šej'in kadir.”

U večini slučajeva šejh bi poslije sabah namaza održavao predavanje iz knjiga: “Fethul-Bari”[12], “Fetava ibn Tejmijjeh”[13], “Bulugul-Meram”[14], “El-Akide et-Tahavijje”[15] itd.

Nakon predavanja klanjao bi dva rekata (dobrovoljnog namaza), a potom bi se uputio kući gdje bi doručkovao. Zbog njegovog zdravstvenog stanja doručak mu je redovito bio skroman. Poslije doručka šejh je odlazio na radno mjesto, gdje mu je posao počinjao oko devet sati ujutro. Po stizanju na radno mjesto nalazio bi prepunu kancelariju ljudi koji su tu došli nekim poslom. Šejh bi prvo poselamio, a onda bi prelazio na posao sjedajući na svoje mjesto dok su sa njegove desne i lijeve strane bila dvojica sekretara.

Posebno puno vremena od šejha uzima odgovaranje na pitanja koja su mu upučivana putem telefona, a dolazila su iz cijelog svijeta. Tako je šejh bez zamora odgovarao putem telefona na pitanja pojedinaca, grupa i organizacija, pa makar se pitanja i ponavljala.

Nakon toga Šejh bi klanjao podne namaz u džematu. Po završenom namazu Šejh se vraćao na radno mjesto gdje bi ostajao sve do dva sata. Poslije isteka radnog vremena šejh se vraćao kući gdje ga već čekaju gosti sa kojima ruča, popije kahvu i čaj, a zatim razmijene po koje korisno iskustvo. Zajedno sa gostima obavlja ikindiju namaz nakon kojeg se često obraća klanjačima.

Pred samu smrt, kada je već ušao u godine, Šejh se znao odmarati poslije ikindije namaza. Nakon obavljenog akšam namaza Šejh se vraćao kući kako bi čitao ili rješavao neki od problema na koji je naišao tokom proteklog dana i to je radio sve do jacije. Poslije jacije namaza večerao bi sa onima koji bi se zadesili s njim nakon čega ostaju u dugom i korisnom razgovoru sve do kasno u noć. Šejh bi na počinak odlazio tek između jedanaest ili dvanaest noću. Prije zore Šejh ustaje na noćni namaz “I od noći uzmi jedan dio za dobrovoljni namaz kako bi ti tvoj Gospodar pohvalno mjesto dao.”

Pričali su mi neki koji su poznavali Šejha kako se na njegovom licu mogao primijetiti trag noćnog namaza, od skrušenosti na sabah namazu, do tragova plača.

Ovako je izgledao jedan prosječan Šejhov radni dan s time što moramo znati da je prisustvovanje seminarima često mijenjalo Šejhove ustaljene aktivnosti.

ŠURA U ŠEJHOVOM ŽIVOTU

Koristim termin “šura” (dogovaranje) zato što ga Uzvišeni Allah koristi kad opisuje vjernike. Rekao je Allah: “I naređuj im međusobno dogovaranje.”, i kaže govoreći Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem: “I sa njima se dogovaraj.. ” Radeći po ovim ajetima šejh Bin Baz se redovito konsultovao sa onima koji su bili oko njega od onih koji su ga voljeli, njegovih učenika ili braće. I za svaku bitniju stvar je tražio mišljenje drugih. Posebice ako se radilo o stručnim pitanjima onda se konsultovao sa onima koji su u to bili upućeni.

ŠEJH I FETVE


On je jedan od velikih muftija (onih koji izdaju fetve) islamskog svijeta. Njegova metoda u izdavanju fetvi je besprijekorno zasnovana na “delilu” valjanom šerijatskom dokazu; Rekao je Allah, rekao je Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem.

Za njega se kaže da se drži usuli fikha (temelja islamskog zakonodavstva) hambelijskog mezheba, no primjetno je da Šejh izlazi iz okvira mezheba ukoliko se to mišljenje kosi sa stajalištem Kur'ana i Sunneta.

Šejh se, kao muhaddis, bavio tahridžom (ocjenom) hadisa. Jedna od najistaknutijih odlika Šejha jeste da je on jedan od najboljih muhaddisa današnjice, i meni nije poznat niko ko bolje poznaje tekstove hadisa od njega u ovom vremenu. Možda postoje oni koji bolje poznaju lance prenosilaca, nauku ocjenjivanja prenosilaca ili možda tahridž, ali niko kao Šejh ne poznaje same tekstove hadisa te propise koji se u njima nalaze. Šejh je i fekih (učenjak šerijatskog prava) koji sa velikom vještinom izvlači propise i podkrepljuje ih hadisima, a zatim to sa nevjerovatnom lahkoćom prenosi ummetu.

Šejh je fekih, i njegov fikh (shvatanje vjerskih propisa) je direktno izveden iz sunneta. Najsličniji je učenju ibn Tejmije i Ibnul-Kajjima, tj. nije od onih koji su potpuno zapostavili vjerske tekstove (ajete i hadise), a ni od onih površnih koji su potpuno zapostavili mišljenja učenjaka. Uzimao je od vjerodostojnih fikhskih tekstova koji su u skladu sa pravilima šerijata. Uz ovo se on često vraćao na učenjake sunneta uzimajući od njih ono što mu može koristiti.

ŠEJHOVA HRABROST U ISPOLJAVANJU ISTINE

Jedna od njegovih najboljih osobina – Allah mu se smilovao, i najbolja osobina kojom se jedan alim može okititi, jeste govor riječi istine na odlučan i mudar način.

Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je jednom prilikom rekao Ebu Zerru, Allah bio zadovoljan s njim:” Reci istinu pa makar bila i gorka”[16]

Onoga momenta kada učenjak ustukne od izjavljivanja riječi istine postaje slabić i kukavica koji nema nikakva utjecaja niti poštovanja drugih. Tako isto, učenjak nema koristi od toga što je naučio Buharijinu i Muslimovu zbirku vjerodostojnih hadisa, ako ne kaže ono što je istina, i ne bude naređivao dobro a odvračao od zla. Šejhova hrabrost po ovom pitanju je došla do izražaja u mnogim situacijama. Iako je on miran, tih i blag čovjek, vrlo lahko se preobrazi u lava kojeg ništa nemože spriječiti od sprovođenja Allahovog zakona u slučajevima da su muslimani ili Allahov šerijat izloženi nekom neprijateljstvu. Jedan od najzapaženijih stavova jeste Šejhov stav po pitanju profesora daije Sejida Kutuba – Allah mu se smilovao. Svima nam je poznato da je ovaj imam i intelektualni genij, pogubljen zbog nečije nepravde, neprijateljstva i tlačilaštva.

Ovo je Šejha naljutilo i on je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da se ovaj čin osudi. Svoju srđbu Šejh je iskazao nizom pisama i telegrama koje je poslao nakon što je ova nepravedna presuda bila izrečena. Rasrdio se Šejh kao što bi se rasrdio svaki musliman kada vidi ovo nasilje i nepravdu. Na kraju jednog telegrama Šejh je naveo riječi Uzvišenog Allaha: “Ko ubije vjernika namjerno njegova kazna će biti Džehennem u kojem će vječno ostati, Allah se na njega rasrdio i prokleo ga je i za takvog je pripremio veliku patnju.”

Ja se sjećam još kao malo dijete koliko se islamski svijet tresao zbog ubistva plemenitog Kutuba autora svima dobro poznatog djela “U okrilju Kur'ana”. Imao sam priliku vidjeti neka od pisama koje je Šejh slao određenim vladarima, u kojima najžešće osuđuje njihovo odstupanje od Allahovog zakona. Takođe sam vidio neka pisma koje je Šejh slao nekim vladarima islamskog svijeta a u kojima ih krivi zbog zapostavljanja sunneta Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Šejh govori riječi istine, podstiče i druge na to i na tom putu se neplaši ničijeg prezira. Iz životopisa Šejhovog života znamo još puno primjera burnog reagovanja u slučaju kršenja Allahovih granica.

ŠEJH KAO GOVORNIK

Možda će se neko zapitati: “Da li je šejh dobar govornik.” Svako onaj ko je imao priliku da posluša neko od Šejhovih predavanja zna odgovor na ovo pitanje. Allah je Šejhu dao moć pamćenja što je on vrlo dobro iskoristio, tako da niže riječi i termine sa nevjerovatnom sposobnošću. Isto tako kada Šejh drži predavanje od dva sata, nikada se nije desilo da jedno pitanje obradi prije vremena. Njegovo izlaganje je bilo temeljito i potkrjepljeno dokazima iz Kur'ana i sunneta.

Šejh je poznat i po tome što izbjegava izraze koji bi mogli nekoga uvrijediti ili poniziti. Zatim, Šejhova je odlika bila da u svojim predavanjima koristi lahku terminologiju koju svako razumije bez poteškoća. U Šejhovom obraćanju se mogla primjetiti i konciznost i sistematičnost bez nekontrolisanog obuzimanja emocija.

ŠEJHOV METOD U ISTRAŽIVANJU


Šejh ima obilno znanje, voli tihe razgovore i neljuti ga istinsko raspravljanje, cijeni i voli svaku ideju koja je zasnovana na valjanom dokazu. Zato bi Šejh uvijek odustajao od svog prethodnog stajališta ako bi neko došao sa valjanim dokazom koji ga pobija. Šejh ne zagovara slijepo povođenje i u tome slijedi Šejhul-Islama ibn Tejmiju, koji je smatrao da postoje razmimoilaženja koja vode u suprostavljanje, ali isto tako postoje razmimoilaženja koja su produkt raznolikosti. Pitanja oko kojih se možemo razilaziti su drugorazredna i periferna i oko njih se ummet razilazio kroz povijest.

Šejhu se dešavalo da izda pogrešnu fetvu, jer niko poslije Poslanika sallallahu alejhi ve sellem nije bio nepogrešiv. Nekad bi se to desilo zbog zaborava, a nekad je razlog bio nerazumjevanje. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem o ovome kaže: “Ako sudija presudi po svome idžtihadu (onom što on vidi da je ispravno), pa potrefi ispravno ima dvije nagrade, a ako pogriješi onda ima jednu.”[17]

Šejhul islam je u svojoj knjizi “Podizanje lažnih optužbi sa poznatih imama”, obrazložio zašto je došlo do razmimoilaženja među njima i kako je to u potpunosti opravdano. Šejh Abdullah ibn Baz je išao upravo njihovim pravilom i on ima puno mišljenja u kojima se slaže sa Šejhul-Islamom ibn Tejmijjom.

ŠEJH I NAUČNA AKTIVNOST

Šejh ima puno napisanih djela od kojih je većina još uvijek u pripremi ili je tek u štampi. To je zato što je Šejh smatrao da je podučavanje ljudi, izdavanje fetvi i odgovaranje na pitanja puno bitnije od štampanja knjiga, posebice u ovom vremenu kada su djela prvih generacija štampana i kada je lahko doći do njih. A što se tiče njegovih ostvarenja to su:

1. “El-favaid el-dželijje fi el-mebahis el-ferdijje” Šejh je inače poznat kao dobar poznavalac nasljednog prava.

2. “Pojašnjenje mnogih pitanja vezanih za hadž i umru”, za mene je ovo najbolja njegova knjiga.

3. “Upozorenje od bidata”

4. “Dva kratka pisma o zekatu i postu”

5. “Ispravna akida i ono što joj se suprostavlja”

6. “Obaveznost postupanja po sunnetu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem i kufr onog ko to porekne”

7. “Da'wa (pozivanje Allahu) i moral daije (onog koji poziva)”

8. “Obaveznost suđenja po Allahovom zakonu”

9. “Kritika arapskog nacionalizma”

10. “Stav Islama po pitanju otkrivanja lica, hidžab i brak”

11. “Koristan odgovor o propisu slikanja”

12. “Šejh Muhamed ibn Abdulvehhab njegova dava i životopis”

Ovome treba dodati i veliki broj brošurica, pisama, fetvi i kaseta koje bi popunile nekoliko tomova kada bi se skupile na jedno mjesto.

Od stvari koje odlikuju Šejha jeste i to da je on ozbiljan daija i radin učenjak koji je uvijek kao i prve generacije učenjaka bio spreman podučavati sviju bez obzira na intelektualni nivo ili klasu kojoj pripadaju.

Ja sam mišljenja da je znanje od kojeg korist imaju šire mase vrjednije od onoga kojim se bave samo uža skupina ljudi.

ŠEJHOVA NAUČNA OSTVARENJA

Dok je obavljao funkciju glavnog muftije Kraljevine Saudijske Arabije Šejhu se dešavalo da bude upitan o problemu za koji nije znao odgovor, tada bi rekao da nezna i da treba provjeriti. Ovo je ispravan metod prvih sljedbenika koji nisu davali brze i neprovjerene odgovore. Tako je Ibn Sirejni govorio u nekim pitanjima “neznam”.

Omer radijallahu anhu je sakupljao ashabe kako bi riješio neki problem. A Imam Malik je ostavio desetine pitanja nerješenih.

Što se tiče Šejhovog poznavanja nešerijatskih disciplina koliko ja znam on je izvrstan poznavalac arapskog jezika i njegove gramatike. Dobar je poznavalac nasljednog prava, dok je, kao što smo već spomenuli izrazito dobar muhadis posebno o kvaliteti prenosioca. Tako sam ga jednom upitao o Hadžadžu ibn Ertahu i on mi je bez razmišljanja rekao da se radi o slabom prenosiocu koji je mudelis. Siguran sam da je šejh u svojoj glavi imao stotine, čak hiljade prenosioca koje je poznavao zajedno sa njihovim osobinama.

Šejhova omiljena knjiga je “Tehzibu-t-tehzib” od ibn Hadžera, za koju Šejh kaže da je naučio napamet 80% ovog djela koje govori o kvalitetima prenosioca hadisa.

“Fethul bari” Šejh je pročitao više puta dok je bio učenik. Šejh je inaće nadzirao provjeru i izdavanje ove knjige zajedno sa rahmetli Muhiddinom el-Hatibom i Muhammed Fuad ibnul Bakijom. A o vrijednosti ove knjige netreba govoriti nikome ko je imao priliku susresti se sa njenim vrijednim sadržajem.

Koliko sam ja još bio upućen Šejh je poznavao napamet knjigu “Bulugul meram”, “Telfijet ibn Malik”, i još neke knjige od Imama Malika i Šejha Muhammeda Abdulvehaba.

On je Allah mu se smilovao, imao skraćene verzije ovih knjiga koje je ponavljao kada je ponavljao Kur'an. Neki Šejhovi učenici su mi pričali kako su imali priliku slušati Šejha kako dugo uči Kur'an bez da zamijeni i jedno slovo. Šejh je uvijek ponavljao Kur'an bez obzira gdje se nalazio. Zato neznam nikoga da može brže naći i proučiti ajet koji mu je potreban.

Posebno se u Šejhovom životu spominje njegovo napuštanje Rijada kako bi prešao u Medinu na novo radno mjesto. Građani su se toga dana okupili oko Šejha kako bi ga u suzama ispratili.

Sa Arapskog: Muhamed Jusić
________________________________________________________________

1 Prijevod značenja, Enbija’ 7

2 Prijevod značenja, Fatir 28.

3 Tekst hadisa, Ebu Davud 317/3, broj 3641, i Tirmizi 451/7, i Ibn Madže 88/1, broj 223. Kaže Hafiz Ibn Hadžer u Fethul-Bariju: Hadis ima ševahide (hadise istog značenja ili metna koji se prenose drugačijim lancem prenosioca. Koji ga potvrđuje (pojačava)

4 Prijevod značenja, Ankebut 29.

5 Hadis od Enesa, Musned 130/3.

6 Bilježi Buharija, 116/10, broj 5653. (Pod dvije njemu drage stvari misli se na oči.)

7 Središnja oblast arapskog poluotoka

8 Sura Ali imran 159.

9 Bilježi Ebu Davud 135/3, broj 2948.

10 Rekao je Hejsemi u djelu “Mudžemmeaz-Zevaid”- bilježi ga Taberani u knjizi “El-Evsat”

11 Sura Furkan, ajet 63.

[12] Tumačenje Buharijinog sahiha/ Askalani

[13] Šerijatska rješenja od šejh bin Tejmije

[14] Hadiski dokazi za šerijatsko pravna pitanja

[15] Učenje Tahavijine akide napamet

[16] Bilježi ibn Hibban, Munzir u “Et-Tergibu wet-Terhibu” 3/530-531

[17] Buhari 13/318, broj 7352.
___________________________________________________________________


IslamBiH 2000.-2003. god.

 

EBU DAVUD

Ebu Davud, (202.-275./817.-889.), je također veliki kapacitet u hadiskoj nauci svoga vremena. Proputovao je Siriju, Hidžaz, Irak i Horasan u cilju izučavanja hadisa. Umro je u Basri. Ebu Davud je napisao zbirku hadisa “Sunen” u dva toma. Djelo spada među šest najvjerodostojnijih hadiskih djela. Neki kažu da je Ebu Davud imao za cilj da sabere u ovu zbirku samo one hadise koje su islamski pravnici u pojedinim mjestima koristili za donošenje sudova (el–ahkam). Stoga oni ističu da je “Sunen” Ebu Davuda sasvim dovoljan za onoga koji se bavi problematikom islamskog prava, tj. mudžtehidu. Kod procjene ovog djela, neki odlaze u krajnost i daju mu najveću ocjenu, govoreći da u hadiskoj nauci nije ništa bolje napisano od Ebu Davudovog “Sunena” i da je boljeg sastava i da u sebi sadrži više pravne problematike nego dva Sahiha.

Ebu Davud, koji je učio pravo zajedno sa Buharijom u Iraku pred istim profesorima, za svoje djelo kaže da ga je sačinio uključivši u njega 4 800 hadisa između 500 000 koje je sakupio, te da su svi ti hadisi vjerodostojni (sahih) i slični sahihu, a da su za čovjeka, od te skupine, sasvim dovoljna četiri sljedeća:

– “Djela se vrednuju prema nijjetu,…”,

– “Od lijepog obilježja čovjeka je da se kloni onoga što nije vezano za njega…,”

– “Vjernik će biti kompletan mu’min tek onda, kada bude volio i drugom bratu ono što voli sebi.”

– “Dozvoljeno je jasno i zabranjeno je jasno. Sve drugo, što se nalazi između jednog i drugog, problematično je.”

IBN MADŽE

Ibn Madže, (209.–273./824.–887.), kapacitet u hadiskoj nauci, porijeklom je iz Kazvinija. Proputovao je brojne zemlje, kao što su to običavali mnogi učenjaci njegovog vremena. Između ostalog posjetio je Irak, Siriju, Egipat, Hidžaz itd., radi izučavanja hadisa. Učio je pred brojnim učenjacima, a od njega prenosi hadis također veliki broj prenosilaca. Napisao je vrijedno djelo iz područja hadisa, koje je u hadiskoj nauci poznato kao “SUNEN IBN MADŽE”. Objavljeno je u dva toma i podjeljeno na poglavlja (32 knjige i 1500 poglavlja). Sadrži 4000 hadisa. Ovu zbirku neki hadiski kapaciteti ubrajaju među šest istaknutih hadiskih djela.

NESA’I

Nesa’i, (215.-303./830.-910.), je također jedan od istaknutih stručnjaka hadisa svoga vremena i najbolji poznavalac discipline valjanosti i povredljivosti prenosilaca hadisa toga vremena. Hadis počinje izučavati u petnaestoj godini života, putujući po mnogim mjestima i slušajući razne učenjake. Posebno se dugo zadržao u Egiptu.

U Damask dolazi 302. godine. Tamo su od njega tražili da nešto kaže u prilog Muavije, a on umjesto da govori u prilog Muavije govori u prilog Alije, ističući da je Alija plemenitiji od Muavije. To je rasrdilo Muavijine pristalice pa su ga počele zlostavljati.

Neki neprovjereni podaci govore da je umro u Damasku od posljedica udaraca, dok drugi, pouzdaniji, kažu da je prebačen u Mekku i da je umro na putu između Saffe i Merve, također od posljedica udaraca Muavijinih pristalica.

Ima mišljenja, koja ističu da niko kao Nesa’i, u svom “SUNENU”, nije tako strogo i kritički pristupio provjeri ravije i preuzimanja hadisa od njih. Po tim mišljenjima, njegov “SUNEN” je po autentičnosti smješten odmah iza dva “SAHIHA”.

Neki idu tako daleko pa kažu, da je njegov “SUNEN” djelo koje je napisano sa najvećom kritičkom strogošću u hadiskoj nauci, i da tako nešto nije napisano u Islamu, te da je, prema tome, sve što je registrovano u “Sunenu” Nesa’ija vjerodostojno. Razumljivo je da su ovakve tvrdnje neprihvatljive, jer se zna kakav je sud ogromne većine islamskih znalaca hadisa uopće i da su Buharijev i Muslimov “SAHIH” najautoritativnija djela u hadisu.

Nesa’i je napisao djela “ES–SUNENUL KUBRA” i “EL–MUDŽTEBA”. Ovo drugo djelo je kraća verzija prvog. U ovoj manjoj zbirci ispustio je nepouzdane hadise, koji su bili zastupljeni u drugoj. “MUDŽTEBA” se ubraja među šest vjerodostojnih djela hadisa i ponekad se zove imenom “ES–SUNENUS–SUGRA”.
 

Poznati učenjak i Imam u hadisu, Ebu Isa Muhammed ibn Isa ibn Sevre Et–Tirmizi, rođen je u jednom selu nedaleko od Tirmiza u Horasanu. Rođen je u vrijeme kada su sve grane islamske nauke doživljavale procvat. Kao i mnogi učenjaci prije njega, Tirmizi se rano počeo baviti naukom, a poseban interes pokazuje za hadis. Iz te oblasti će uglavnom napisati sva svoja djela. Još kao dječak isticao se izuzetnom bistrinom i oštroumnošću. Tada, u to vrijeme, ako su za nekog željeli da kažu da je izuzetno bistar i oštrouman govorili bi: “Bistar kao Tirmizi.” Ta njegova nadarenost naročito je došla do izražaja kod pamćenja hadisa.

Ahmed ibn Abdullah ibn Davud kaže da mu je Tirmizi ispričao sljedeće: “Jednom prilikom dok sam bio na putu za Mekku, naišao je jedan šejh. Upitao sam prisutne ko je on, i kada su mi kazali ko je, ja sam ga zamolio da me presluša hadise koje su mi ljudi od njega prenijeli. Od njega sam imao napisana dva djela i obično sam ih nosio sa sobom. Pošto je pristao, ja sam izvadio ta dva djela da mu pročitam hadise. Kad sam ih izvadio, vidio sam da nisu ti, nego drugi hadisi. Tada sam počeo da ih citiram napamet. Kada sam sve hadise citirao, on me je upitao da li sam ja te hadise pred polazak obnovio. Kako sam rekao da ih od prije pamtim, on se zadivio. Saopćio mi je zatim 40 hadisa, i kada sam ih poslije toga sve ponovio, rekao je: “Sličnog tebi još nisam vidio.”

Tragajući za hadisom, Tirmizi je obišao sve značajne znanstvene centre. Boravio je u Hidžazu, Iraku, Šamu i Horasanu. Na tom putu je došao u kontakt sa brojnim istaknutim poznavaocima hadisa. Hadis je slušao od Kutejbe ibn Seida, Ebu Mus’aba, Ibrahima ibn Abdullaha el-Herevija, Ismaila ibn Musa’a, Suvejda ibn Nasra, Alija ibn Hadžera, Muhammeda ibn Abdulmelika, Ebu Davuda, Buharija i dr.

Nema sumnje da je Tirmizi najviše naučio od Buharija. Buhari je izuzetno cijenio Tirmizija, jer je u njemu vidio veliki dar i sklonost hadisu. Jednom prilikom je rekao: “Više sam ja naučio od Tirmizija, nego što je Tirmizi od mene.” Da bi mu iskazao poštovanje, on od njega prenosi dva hadisa. To zbog toga što je u hadiskoj nauci važilo pravilo: ”Ako od nekog prihvatiš hadis, on ti je učitelj”, pa je on time, uvjerivši se u učenost Tirmizija, želio da ga prizna ko svog učitelja.

Tirmizi je dobro poznavao sve grane hadiske nauke, a posebno se istakao otkrivanju mahana u hadisima. Kasnije je i sam dugo predavao hadis. Od njega su učili mnogi, kasnije poznati učenjaci. Smatrali su ga Imamom hadisa. Bio je veoma pošten i pobožan čovjek. Živio je 70 godina, a pred kraj života je oslijepio.

Umro je u rodnom mjestu 279. godine po Hidžri, dok neki kažu da je umro u Tirmizi 277. godine po Hidžri. Tirmizi je cijeli svoj život posvetio hadisima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem.

Napisao je desetak djela i uglavnom su sva iz oblasti hadisa. Najznačajnija su: “KITABUL DŽAMI”, “KITABUL–ŠEMAILUL MUHAMMEDIJJE”, “KITABUT–TARIH”, “KITABUZ–ZUHD” itd.

Do danas su štampana samo dva: “EL–DŽAMI” i “ŠEMAILUL MUHAMMEDIJJE”, a za ostale se ne zna gdje su im rukopisi.

“EL–DŽAMI”


Najpoznatije djelo, koje je Tirmizi ostavio iza sebe, je poznata zbirka hadisa koja mu je donijela ugled u cijelom svijetu. Učenjaci se razilaze oko naziva ove zbirke: El – Bagdadi je naziva “TIRMIZIJEVIM SAHIHOM”, Hakem “DŽAMIUS – SAHIH”, većina je naziva “DŽAMIOM”, a u narodu je poznata kao “TIRMIZIJEV SUNEN”. Nema sumnje, najadekvatniji naziv za ovu zbirku je “DŽAMI”, i toga je mišljenja većina učenjaka hadisa, a evo zašto: Sahihi su zbirke u kojima su isključivo vjerodostojni hadisi. U Tirmizijevoj zbirci nisu svi takvi.

Suneni su zbirke u kojima su hadisi, koji se odnose na fikhska pitanja i propise Islama, dok su Džami zbirke u kojima su, pored hadisa, fikhskih pitanja i propisa, zabilježeni i hadisi koji se tiču vjerovanja, lijepog ponašanja (ahlaka), tefsira, vrijednosti učenja Kur’ana, koji se odnose na Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, ashabe radijallahu anhum, i sl. Jednom riječi, hadisi koji tretiraju sva pitanja Islama.

Ovu zbirku napisao je iz ljubavi prema hadisu. Tirmizi nije nigdje naglasio kakve je uslove sebi postavio, ali se jasno, prilikom čitanja ovog djela, može zaključiti sljedeće:

1. Da se ne želi ograničiti isključivo na vjerodostojne, tako da u zbirku bilježi i dobre (hasen) i slabe (daif) hadise, za razliku od Ebu Davuda. On također u tu zbirku bilježi hadise koje nije čuo od svojih učitelja, nego su ih neki fikhski učenjaci uzeli kao argument u rješavanju pojedinih pitanja, svejedno da li su vjerodostojni ili ne, a povrh toga, on uz hadise bilježi i mišljenja učenjaka.

2. Ako jedan hadis ima više predaja, Tirmizi navodi sve predaje tog hadisa, a onda se jednom kritičkom analizom osvrće na ove predaje i ukazuje šta u njima nedostaje, a šta je u njima suvišno.

3. Ako neki hadisi imaju mutabe i ševahide, tj. ako je isti hadis, sa istim ili drugačijim senedom prenesen od drugog ashaba, on navodi i imena tih ashaba. Npr. “Na ovu temu sa istim ili sličnim značenjem prenosi se hadis i od tog i tog.”

4. Da pored hadisa bilježi i rasprave učenjaka o pojedinim pitanjima, za koje su ti hadisi važni.

5. Da Tirmizi ukazuje na stepen svakog hadisa kojeg je zabilježio. Ako je hadis slab, on ukazuje na uzroke slabosti tog hadisa kritički se osvrčući na ravije u njegovom senedu. Ukoliko je hadis slab zbog seneda, on ukazuje na nedostatke tog ravije. Pri tome navodi i mišljenje drugih učenjaka.

Kada se sagleda sve izloženo, da se zaključiti da je Tirmizi bilježio i slabe hadise u svoju zbirku, radi ukazivanja na njih, kao i otkrivanja uzroka slabosti tih hadisa i ravija. Zato se ovo ne može smatrati nedostatkom i manjkavošću Tirmizijevog “Džamia”. Naprotiv, to je ono što krasi ovu zbirku i što je zadivilo učenjake hadisa.

Kada je Tirmizi napisao “Džami” dao ga je na uvid učenjacima Hidžaza, Iraka i Horasana, te su se najpohvalnije izrazili o njemu. Sam Tirmizi kaže: “Pošto sam završio svoj “Džami”, dao sam učenjacima Hidžaza, Iraka i Horasana, da ga pogledaju i iznesu svoje primjedbe, pa su svi bili oduševljeni i zadovoljni. Zato ko ima ovu zbirku u svojoj kući, kao da ima Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem koji mu govori.

HADISI TIRMIZIJEVOG “DŽAMIA”


U ovoj zbirci ima ukupno oko 4000 hadisa. Tirmizi se nije ograničio isključivo na vjerodostojne hadise, nego je pored njih bilježio i dobre i slabe hadise. Što se tiče apokrifnih hadisa, u ovoj zbirci ih nema, iako je Ibn Dževzi u svom djelu “EL–MEVDUALUL KUBRA” iz Tirmizijevog “Džamia” zabilježio 23 hadisa, smatrajući ih apokrifnim. Međutim, učenjaci su jasno i argumentirano pobili Ibn Dževzija, dokazavši da nije u pravu i da takvih hadisa u ovoj zbirci nema. Hadiski teoretičari hadise iz Tirmizijeve zbirke svrstavaju u četiri kategorije:

1. vjerodostojni, koji ispunjavaju uvjete Buharija i Muslima,

2. vjerodostojni, koji ispunjavaju uvjete Ebu Davuda, Nesa’ija i ostalih,

3. hasen hadisi, koji nemaju mahane i

4. slabi hadisi, u kojima su vidljivi uzroci slabosti.

Tirmizi je ukazao na stepen svakog hadisa, a kod ocjene istog koristi se terminima koji prije njega nisu bili poznati. Za njega kažu da je prvi počeo hadise da ocjenjuje sa hasen, iako se u tome ne slažu svi. Neki kažu da je tu ocjenu za hadise prvi uveo Alija ibn Medini inače Buharijev učitelj.

Tirmizi hadis ocjenjuje riječima sahih – hasen, hasen – sahih, sahih – hasen – garib. On nije objasnio šta je time mislio, pa su učenjaci pokušali da objasne smisao tih termina. Ibn Salah, Nevevi, Sujuti i dr. kažu da, kad Tirmizi ocijeni hadis jednim od spomenutih termina, onda ta ocjena ima jedno od sljedećih značenja:

1. da je hadis došao u više predaja, pa su neke sahih, neke hasen,

2. da je sened hadisa sahih, a metn hasen, i obrnuto,

3. da se sam Tirmizi dvoumi da li je hadis sahih ili hasen,

4. da je hadis različito ocijenjen od učenjaka, pa ga neki smatraju sahihom, a neki hasenom,

5. da je hadis po stepenu iznad hasena, a ispod sahiha.

Ako hadis ocijeni riječima: sahih – hasen – garib, onda to može značiti:

a) da mu je sened sahih, a da ga iz jedne generacije prenosi samo jedan ravija,

b) da ga prenosi jedan ravija, a različito je ocijenjen. Neki ga smatraju sahihom, a neki hasenom,

c) da je došao pojedinačnom predajom, i Tirmizi se dvoumi da li je sahih, ili hasen,

d) da je sened hadisa sahih, metn hasen, a značenje mu čudno i tome sl.

Tirmizijeva zbirka je više puta komentarisana, a najznačajniji komentari su:

– “ARIDATUL–AHVERZI ALET–TIRMIZI” od Hafiza Ebu Bekra Ibnul Arebija (534.), štampan uz Tirmizijev “Džami” u Egiptu 1350.–1352. godine po Hidžri.

– “TUHVETUL-AHVERZI ALET–TIRMIZI” od Abdurrahmana el-Mubarekfuria el–Hindija, štampan 1355. godine po Hidžri.

Muhammed ibn Muhammed Eš – Šafi (734.) je prokomentarisao dvije trećine u deset tomova, a upotpunio je njegov komentar Zejneddin Abdurrahim ibn Husejn el–Iraki (804.)

Velikani hadiskih znanosti – IMAM BUHARI

Posted: 13 Februara, 2013 in ulema

IMAM BUHARI I NJEGOV “DŽAMIUS – SAHIH”

Ebu Abdullah Muhammed ibn Ismail ibn Mugire el – Džufi el – Buhari, priznati hadiski učenjak, šerijatski pravnik i mudžtehid, rođen je u petak, poslije džume – namaza, 194. godine po Hidžri u Buhari. Potiče iz ugledne porodice koja je dala nekoliko istaknutih učenjaka. Otac mu je Ismail bio poznat u svoje vrijeme kao veoma učen i pobožan čovjek. Kao i sin mu Muhammed, Ismail je pokazivao osobiti interes za hadis. Muhammed se još kao dijete isticao nad ostalom djecom bistrinom, oštroumnošću i ljubavlju prema nauci, a posebno prema hadisu. Sa nepunih deset godina prisustvuje medžlisima hadisa, obilazi učenjake svog kraja i od njih uči hadis. Ubrzo je napamet naučio Kur'an, a potom i značajna djela istaknutih učenjaka Abdullaha ibn Mubareka, Vakia ibn Džabira i dr.

Jedno je vrijeme, pored najveće želje, morao prekinuti naukovanje zbog bolesti očiju. Bolest se pogoršala do te mjere da je potpuno obnevidio. Pošto u to vrijeme nije bilo stručnih ljekara za bolesti takve vrste, Buharijevoj majci nije preostajalo ništa drugo, nego da se obrati Allahu subhanehu ve te'ala i moli za njegovo ozdravljenje. Molila je svakodnevno, ne gubeći ni za trenutak nadu u Njegovu milost. Jedne noći je u snu vidila Ibrahima alejhi selam, kako joj reče da se ne žalosti, jer će joj sin ozdraviti i progledati. To se ubrzo iza toga i ostvarilo, Buhari je potpuno ozdravio i progledao. Ovaj slučaj je bio uzrok da neki učenjaci kažu da je Allah subhanehu ve te'ala odabrao Buharija za zaštitnika Resulullahove sallallahu alejhi ve sellem tradicije.

Kada je Buhari napunio šesnaest godina sa majkom i bratom Ahmedom odlazi u Mekku da obavi hadždž. Nakon obavljenog hadždža, Ahmed i majka se vraćaju kući, a Muhammed je ostao u Mekki da kod tamošnjih učenjaka produbljuje znanje u hadisu. Dok je boravio u Mekki često je odlazio i u Medinu i od medinskih učenjaka slušao hadis. U krugu dva harema započinje sa pisanjem čuvenog “DŽAMIUS – SAHIHA”. U želji da što bolje upozna hadis i hadisku nauku, Buhari obilazi sve značajnije naučne centre. Dolazi u kontakt sa najeminentnijim hadiskim stručnjacima s kojima vodi rasprave i traži njihova mišljenja u pogledu stručnih ocjena. Boravio je u Šamu, Egiptu, Hidžazu, Basri, Kufi, Horasanu i Bagdadu. 250. godine po Hidžri odlazi u Nejsabur. Sve vrijeme koje je proveo tamo Buhari maksimalno koristi za predavanja iz hadisa. Njegovim predavanjima prisustvovalo je hiljade ljudi. Među slušaocima su redovno bili njegovi raniji učitelji.

Nakon izvjesnog vremena Buhari je bio prisiljen da napusti Nejsabur i otputuje u svoje mjesto Buharu. Jednog dana ga tamošnji namjesnik Zuhali poziva na dvor da njemu i njegovim sinovima predaje njegov “DŽAMIUS – SAHIH”. Buhari je odbio taj poziv, uz obrazloženje da on ne želi poniziti nauku time što će je odnijeti pred vladarska vrata, nego ukoliko namjesnik, sa svojim sinovima, želi da sluša njegov “DŽAMIUS – SAHIH”, neka izvoli prisustvovati predavanjima sa ostalim svijetom. Tada je bio prisiljen da napusti rodno mjesto i krene prema Samarkandu. Na putu prema Samarkandu, u mjestu Hartenek, Buharija zatiče smrt 256. godine po Hidžri.

Cijeli je svoj život Buhari proveo u izučavanju hadisa. Sam je rekao da je hadis učio od 1080 učenjaka među kojima su najpoznatiji: Ahmed ibn Hambel, Jahja ibn Mu’in, Ishak ibn Rahivejh i Abdullah ibn Mubarek. Između mnogobrojnih Buharijinih učenika istaći ćemo imena samo nekih, koji su kasnije kao hadiski stručnjaci postali poznati u čitavom svijetu. To su: Muslim ibn Hadždžadž, Nesa’i, Tirmizi i dr. Kao što je sam naglašavao, Buhari je znao napamet 100000 vjerodostojnih i 200000 hadisa, koji nisu vjerodostojni. Uz to, kazao je da ne postoji nijedno ime u historiji biografije i analima, a da on o toj osobi ne zna sve moguće podatke. Imam Muslim ga naziva liječnikom koji liječi od skrivenih nedostataka i slabosti.

Koliki je bio poznavalac hadisa najbolje nam svjedoči bagdadski slučaj. Naime, jednom prilikom, kada je po ko zna koji put svratio u Bagdad, tamošnji učenjaci su željeli da provjere Buharija, pa su uzeli 100 hadisa i ispremetali njihove senede i podijelili ih desetorici ljudi. Kada je Buhari stigao svaki od njih ga je pitao šta misli o pomenutim hadisima. Svakom od njih je odgovorio da te hadise ne zna. Pošto su se svi izredali, počeo je pojedinačno da odgovara na svaki hadis. Ukazao je na pogreške u svakom hadisu, a zatim povratio sened svakog hadisa njegovom metnu. Vidjevši to svi prisutni mu priznaše učenost.

Kao učenjak Buhari je priznat od svih učenjaka svoga vremena, kao i od svih kasnijih hadiskih i islamskih učenjaka. Nazvali su ga Emirul – mu’mininom u hadisu, a taj naziv, osim njega, nije dobio nijedan hadiski učenjak sve do danas. Ahmed ibn Hambel bilježi da je Imam Muslim jednog dana stao pred Buharija i rekao mu: “O učitelju svih učitelja, poglavico hadisa, učenjaku, liječniku koji poznaješ sve bolesti hadisa, dozvoli mi da ti poljubim noge.”

Kruna svega šta je u znak pohvale o Buhariji rečeno su riječi poznatog hadiskog učenjaka Ibn Hadžera koji kaže: “Sve što postoji od papira i svi učenjaci ne bi bili dovoljni da napišu sve ono što je o Buhariji pohvalno rečeno, to je more u kome nema kraja.”

Buhari je napisao veliki broj djela iz hadisa, fikha i drugih grana islamskih znanosti. Najpoznatija su mu sljedeća djela: “DŽAMIUS – SAHIH”, “EL – EDEBUL – MUFRED”, “ET – TARIHUL KEBIR”, “ET – TARIHUL – VESIL”, “ET – TARIHUS – SAGIR”, “DŽAMIUL – KEBIR”, “ESMAUS – SEHABE”.

“DŽAMIUS – SAHIH”

Najznačajnije djelo koje je Buhari ostavio iza sebe bez sumnje je njegov ”DŽAMIUS – SAHIH”, kod nas poznat kao “SAHIHUL BUHARI”. To je prva zbirka naslova, isključivo nastala od vjerodostojnih hadisa. Sve ranije zbirke, koje su napisane prije “DŽAMIUS – SAHIHA”, sadržavale su sve kategorije hadisa. Zbog toga su one, na izvjestan način, bile nedostupne ljudima koji nisu stručnjaci u poznavanju hadiske nauke obzirom da nisu mogli znati šta je u tim djelima pouzdano i dobro, a šta slabo i apokrifno.

Da bi omogućio širem krugu ljudi bavljenje hadisom i njegovom praktičnom primjenom, Buhari je odlučio da napiše ”DŽAMIUS – SAHIH” sa isključivo autentičnim hadisima. Po mišljenju učenjaka, dva su motiva rukovodila Buharija da napiše ovo djelo:

1. Prijedlog poznatog učenjaka i jednog od njegovih učitelja Ishaka ibn Rahivejha koji je na jednom skupu učenjaka, na kome je prisustvovao i Buhari, rekao: “Kako bi bilo da neko od vas napiše jednu sažetu zbirku u koju će sabrati isključivo vjerodostojne hadise.” “Taj prijedlog mi se dopao, pa sam se odlučio da pišem ”DŽAMIUS – SAHIH” – veli Buhari.

2. San Buharija u kojem je vidio kako pred njim stoji Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, a u njegovoj ruci lepeza kojom ga štiti i brani. Upitao je neke ljude koji su se bavili tumačenjem snova o značenju tog sna, a oni mu rekoše da taj san znači da Buhari treba da hadis Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem štiti od podvala i laži.

Pisanje ”DŽAMIUS – SAHIHA” Buhari je počeo u Poslanikovoj sallallahu alejhi ve sellem džamiji, za boravka u Medini. Na njemu je radio punih šesnaest godina. Nije nijedan hadis zapisao u ovo djelo dok ga ne bi temeljito izučio, konsultovao sve poznate učenjake, a potom se okupao i klanjao dva rekata istihare – namaza. Sve je to činio iz opreznosti, kako u djelo ne bi ubilježio hadis koji nije vjerodostojan. Pri izboru hadisa bio je veoma kritičan. Naročito je njegova kritičnost došla do izražaja kada su bile u pitanju muannan predaje. Za razliku od Muslima i drugih učenjaka koji su se kod prihvatanja ovakvih predaja zadovoljavali da, pored općih uvjeta što ih prenose ljudi koji su vremenski dočekali svoje prethodnike, Buhari nije prihvatao nijedan ovakav hadis, bez obzira što su svi prenosioci pouzdani, precizni i dosljedni u prenošenju, dok nije ustanovio da se svaki prenosilac pored toga što je vremenski dočekao svog prethodnika, sa njim i susreo i od njega hadis izravno čuo. Osim toga Buhari u svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” bilježi samo one hadise koji su najvjerodostojniji, koje od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem pričaju od pouzdanih, najpouzdaniji prenosioci.

Također je poznato da učenjaci hadisa pouzdane prenosioce svrstavaju u pet kategorija: u prvu kategoriju spadaju oni koji su najpošteniji, najiskreniji, najpobožniji, najučeniji i koji su uz šejha proveli najviše vremena slušajući hadis. U drugoj kategoriji su nešto niži i tako redom. Buhari sve muttesil hadise svog ”DŽAMIUS – SAHIHA” bilježi izričito iz prve kategorije prenosilaca, tj. najpouzdanijih, muallek od druge, a vrlo malo od treće, dok nijedan hadis ne bilježi od preostale dvije kategorije, iako su i oni pouzdani.

Buhari je ”DŽAMIUS – SAHIH” napisao u 97 dijelova (kitaba). Prvi dio govori o početku Objave Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, drugi o vjerovanju, treći o nauci, četvrti o čistoći itd. Posljednji dio govori o tevhidu. Ovo djelo je podijelio na poglavlja, kojih po nekima ima 3730, a po nekima 3450.

Pošto je Buhari bio vrhunski hadiski stručnjak, islamski pravnik i teolog, on je djelo obogatio kur’anskim citatima, šerijatsko – pravnim gledištima, te brojnim drugim mudrostima, logičkim stavovima i zaključcima. Stoga što djelo u sebi sadrži gore navedeno, ne može se smatrati samo hadiskom zbirkom u klasičnom smislu riječi. Pored toga, ona je šerijatsko – pravno djelo, a ujedno i komentar na hadise koje u sebi sadrži. Buhari, za razliku od ostalih učenjaka, nije imao namjeru da samo tematski sabere hadise sa senedom. On uz hadise želi da ukaže na njihov smisao i sadržaj, da iz njih izvuče prava rješenja i iznese mudrosti i preporuke, a samim naslovom iznosi sadržaj i smisao sadržan u njemu. Kao npr. prvi dio svog “Sahiha” on naslovljava pitanjem: “Kako je izgledao početak Objave Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem?”, a onda citira hadise u kojima je dat odgovor. Na taj način, on, u svom djelu, prvo formuliše temu, a onda citirajući hadise, odgovara na postavljena pitanja. Dosta poglavlja Buhari formuliše tako da samim poglavljem iznese šerijatsko – pravno rješenje i stav Islama po određenom pitanju, a onda citira hadis ili odlomke iz Kur'ana, koji argumentuju i potvrđuju ispravnost tog stava. Npr. Poglavlje – “Kada čovjek stane na lijevu stranu imama, pa ga imam premjesti iza sebe na svoju desnu stranu, punovažan im je namaz.” Nazivom poglavlja Buhari je iznio stav Islama po ovom pitanju, a onda je citirao hadis koji potvrđuje ispravnost tog stava. On kaže: “Ispričao nam je Kutejbe ibn Seid i rekao da mu je ispričao Davud, prenoseći od Amra ibn Dinara, a on od Kurejba, oslobođenog roba Ibn Abbasa, a ovaj od Abbasa radijallahu anhu da je rekao: “Jedne noći klanjao sam sa Allahovim Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, i stao na lijevu stranu, pa me je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem uhvatio straga i postavio na svoju desnu stranu, potom klanjao i opet legao …” Također, naslovom poglavlja: “Džunup će uzeti tejemmum ako se boji bolesti, smrti ili žeđi.” iznio je stav Islama o tom pitanju, a onda ga potvrdio hadisom kojeg je citirao bez seneda, a potom muttesil hadisima, koje citira u navedenom poglavlju.

Ovakav način zbirki je veoma koristan, a u isto vrijeme i nepraktičan. Koristan je zbog toga što nam pisac, pored hadisa ukratko objašnjava i njihov smisao, i daje meritorna rješenja i odgovara na mnoga pitanja, a uz to iznosi brojne mudrosti i logične zaključke. Nepraktičan je, jer nam Buhari, kada je riječ o njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, ne bilježi sve hadise na određenu temu na jednom mjestu, te zbog toga nije moguće znati da li na tu temu ima i drugih hadisa, koji se sa citiranim međusobno dopunjuju, objašnjavaju, konkretiziraju i sl. Pored navedenog, Buhari je, ovakvim metodom, bio na izvjestan način primoran da ponekad parcijalno citira određene hadise, te da u djela zabilježi mnoge metabi, muallek i munkati’ predaje.

UVJETI BUHARIJA PRI SASTAVLJANJU “DŽAMIUS – SAHIHA”

Imam Buhari lično, nigdje ne naglašava da je sebi postavio uvjete kojih će se držati prilikom sastavljanja ove zbirke hadisa, kao što to nisu naglasili ni ostali pisci hadiskih zbirki. Međutim, neki učenjaci i hadiski teoretičari su, iz samog naziva Buharijevog Sahiha – “DŽAMIUS – SAHIHUL – MUSNEDUL MUHTESARU MIN EHADISI RESULILLAHI VE SUNENIHI VE EJJAMIHI”, zaključili da je Buhari, pored uvjeta koji su ranije naglašavani pri sastavljanju ovog značajnog djela, postavio sebi još četiri uvjeta:

1. Da u djelo želi sabrati cjelokupnu islamsku tematiku – kao npr. hadise koji govore o vjerovanju, nauci, ibadetu, nasljednom i kaznenom pravu, bračnom pravu, Poslanikovim sallallahu alejhi ve sellem tjelesnim i moralnim osobinama, borbama koje je vodio, o međuljudskim i porodičnim odnosima i sl.

2. Da u djelo želi sabrati isključivo vjerodostojne hadise. To zaključuju iz riječi “ES – SAHIH”, kao i iz nekih Buharijevih izjava. Hatib el – Bagdadi i Ismaili bilježe od Ma’kala da je Buhari rekao: “U svoj ”DŽAMIUS – SAHIH” sam sabrao isključivo vjerodostojne hadise, ali je takvih hadisa daleko više ostalo, koje nisam uvrstio u svoju zbirku iz bojazni da djelo ne bi bilo preopširno.” Ima teoretičara, u svijetu i kod nas, koji tvrde da je Buhari iz ukupno 600000 hadisa koje je poznavao, izdvojio ono što je u njegovom ”DŽAMIUS – SAHIHU” vjerodostojno, dok je ostalo odbacio kao nepouzdano i apokrifno. Da to nije tačno govori nam navedena predaja, u kojoj Buhari nedvosmisleno navodi razlog zbog kojeg je mnoge vjerodostojne hadise izostavio. Mnogi Buharijevi biografi bilježe od Buharija da je rekao: “Znam 100000 vjerodostojnih hadisa napamet i 200000 hadisa koji nisu vjerodostojni.”, što također dokazuje da su prethodne konstatacije netačne i neosnovane. Poznati učenjak Ahmed ibn Hambel tvrdi da ukupno ima 700000 vjerodostojnih hadisa, koji su zabilježeni u poznatim zbirkama.

3. Da želi sabrati hadise sa potpunim senedima. To zaključuju iz riječi “EL – MUSNEDU”. Što se tiče ovog trećeg uvjeta, učenjaci smatraju da Buhari tu nije bio dosljedan. On je pored muttesil hadisa u djelo ubilježio dosta muallek i munkati’ predaja (hadisi bez seneda ili sa nepotpunim senedom). Zašto je to učinio?

Hadiski učenjaci nam daju odgovor. Oni kažu: “Buhari je, iz više razloga, uz musned hadise bilježio i muallek i munkati’ hadise:

a) S obzirom da je težio da iz hadisa koje navodi izvuče pravna rješenja i odgovore na pojedina pitanja, Buhari je bio prisiljen da više puta u toku djela citira jedan te isti hadis. Da bi dobio na vremenu i prostoru, ako bi citirao jedan hadis na početku djela sa senedom, kasnije bi u ponovljenom slučaju izostavio sened.

b) Da bi svoje stavove, koje je formulisao kroz naslove i poglavlja, učinio argumentovanijim, on je uz hadis sa senedom bilježio i hadis bez seneda ili sa nepotpunim senedom, kao i odlomke iz Kur'ana.

c) Neke hadise je ubilježio bez, a neke sa nepotpunim senedom, iz razloga što ih nije izravno čuo od svojih učitelja, nego su mu preneseni, ili nisu odgovarali njegovim uvjetima da bi upozorio na to.

4. Da on želi napisati sažetu zbirku vjerodostojnih hadisa. To se pak zaključuje iz riječi “EL – MUHTESARU”. Osim nabrojanih uvjeta, neki učenjaci kao što je Hakim, smatraju da je uslov Buharija i Muslima bio taj da nisu prihvatali nijedan hadis, koji iz generacije u generaciju, od početka do kraja seneda, ne prenose najmanje dva prenosioca. Npr. “Nitko od vas neće istinski vjerovati, sve dotle dok mu ja ne budem draži od roditelja, djece i cijelog svijeta.”

HADISI “DŽAMIUS – SAHIHA”

Jedan od uvjeta Buharija je da u djelo želi sabrati hadise sa kompletnim senedom. Tog se uvjeta držao striktno kada su u pitanju hadisi, koji se smatraju osnovom djela. U želji da potvrdi određeni stav, ili da predaje učini argumentovanijim, on je u djelo bilježio i muallek, munkati’, mevkuf i mutebea predaje.

”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži ukupno 9082 hadisa. Od tog broja 7397 muttesil hadisa, računajući i one koji su u toku djela više puta ponavljani. Bez ponovljenih, ”DŽAMIUS – SAHIH” sadrži 2761 muttesil hadisa; pored muttesil hadisa, čiji su senedi od početka do kraja spojeni, on bilježi 1341 muallek hadisa i 344 mutebea predaje. Muallek je hadis iz čijeg je seneda na početku, namjerno ili nenamjerno, izostavljen jedan, ili više prenosilaca, ili čak cijeli sened. Od ukupnog broja muallek hadisa ”DŽAMIUS – SAHIHA”, 159 je citirano bez, ili sa nepotpunim senedima.

Svi muttesil hadisi iz ”DŽAMIUS – SAHIHA” su, po mišljenju svih učenjaka, potpuno vjerodostojni i u to nema nikakve sumnje. Muallek hadisi, koji su citirani bez seneda, ili sa nepotpunim senedom, kao i mutebea predaje, obzirom na stepen, mogu se podijeliti na dvije vrste:

a) muallek i mutebea predaje koje Buhari prenosi riječima: kale, haddese, ahbere, reva, emere, neha i sl. tj. riječima koje daju uvjerenje i sigurnost učenjaka, u većini su vjerodostojne i

b) muallek i mutebea predaje koje prenosi riječima: kile, ruvije, uhbire, umire, dakle izrazima koji na izvjestan način ukazuju na slabost (sigatut – temrid ), slabe su, ali ne u smislu da ih treba odbaciti, već zbog prekinutosti seneda.

Istaknuti učenjak i hadiski kritičar, Ibn Hadžer el – Askalani (852. god.) je, da bi otklonio sve dileme oko Buharijeva ”DŽAMIUS – SAHIHA”, izučavao sve hadise ovog djela dugo vremena. Tragao je za senedom tih hadisa u drugim djelima, kritički se osvrnuo na prenosioce tih hadisa, a zatim je, kao autoritet i vrhunski poznavalac hadiske nauke, jasno i glasno, svima stavio do znanja da ”DŽAMIUS – SAHIH” nema slabih predaja, te da u njemu nema slabih hadisa. Na taj način, on je otklonio sve dileme, koje su se odnosile na muallek, munkati’ i mutebea predaje ove značajne hadiske zbirke, naročito one koje su proizašle iz izraza: juzkeru, jurva, juvije i sl., kojima Buhari prenosi hadise, koje nije do kraja izučio, ili koji ne odgovaraju njegovim uvjetima, te je samim takvim načinom prenošenja hadisa poručio učenjacima iza sebe da takve hadise pomnije i temeljitije izuče.

Ibn Hadžer je izvršio Buharijevu oporuku, i uradio ono što ovaj nije stigao. Isto su to učinili i drugi učenjaci, koji su izučavajući ”DŽAMIUS – SAHIH” posvećivali pažnju spornim dijelovima, i u svojim djelima, citirajući druge hadise, i navodeći više seneda spomenutih hadisa, otklanjali takve dileme.

ZNAČAJNA DJELA NASTALA KAO REZULTAT SVESTRANOG IZUČAVANJA “DŽAMIUS – SAHIHA” POSLIJE BUHARIJEVE SMRTI

Nijednom djelu, izuzme li se Kur’ani Kerim, nije posvećena takva pažnja, kao Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”. Naročita pažnja posvećena je komentarisanju ovog djela. Najznačajniji komentar ”DŽAMIUS – SAHIHA” je “FETHUL BARI ŠERHUL SAHIHUL BUHARI”, kojeg je napisao Ibn Hadžer el – Askalani. Osim komentara nastala su i druga značajna djela, od kojih su ona pod nazivom: “EL – MUSTEHREDŽ”, “EL – MUSTEDREK”, “EL – MEDŽAMI” i “EL – MEFATIH”.

“MUSTEHREDŽ” je djelo u kojem su sabrani hadisi neke hadiske znanosti sa sasvim drugim senedima nego što su u toj zbirci. Konkretno, kada je riječ o Buharijevom ”DŽAMIUS – SAHIHU”, u mustehredžima ovog djela su sabrani isti hadisi koji se nalaze u Buharijevoj zbirci, ali sa drugim senedima. Pisci ovih djela su željeli da hadise ”DŽAMIUS – SAHIHA” učine argumentovanijim time što su, za svaki hadis ponaosob, pronašli drugi sened, jer nema sumnje da jedan vjerodostojan hadis, koji dolazi u više predaja, postaje još vjerodostojniji i pouzdaniji.

“MUSTEDREK” je djelo u kojem su sabrani hadisi koji ispunjavaju uvjete jedne zbirke, ali ih je pisac izostavio, i nije ih uvrstio u svoju zbirku. Takav je npr. “MUSTEDREK” Ebu Abdullaha el – Hakima. On je u svom djelu sabrao hadise koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali ih njih dvojica nisu uvrstili u svoje “Sahihe”. Hakim je u svoje djelo sabrao tri vrste hadisa:

1. one koji ispunjavaju uslove Buharija i Muslima koje su oni izostavili,

2. one koji ne ispunjavaju uslove Buharija i Muslima, ali su, po mišljenju drugih učenjaka hadisa, vjerodostojni i

3. one koji ne ispunjavaju uslove vjerodostojnosti, ili pak u sebi imaju slabost, a on ih je uvrstio da bi ukazao na njih.

“MEDŽANI” su djela u kojima su objedinjeni hadisi više zbirki. Naročito vrijedan pažnje je: “DŽAMIU BEJNES – SAHIHAJN”, koje je napisao El – Humejdi. Pisac je u ovom djelu objedinio hadise koji se nalaze u Buharijevom i Muslimovom “Sahihu”.

“MEFATIH” su djela u kojima su hadisi jedne ili više zbirki poredani po abecednom redu.

Buharijev “DŽAMIUS – SAHIH” je preveden na sve značajnije jezike svijeta. Samim tim postaje nam jasno sa koliko pažnje i uvažavanja je ovo djelo prihvaćeno od pripadnika Islama, što je još jedna potvrda značaja ovog djela.
 
U svojoj namjeri da nađu uzore vrijedne pažnje, ljudi se okreću ka prošlosti, u nadi da nađu primjere u ljudima ovog Ummeta, u njihovom znanju, mudrosti i hrabrosti. Neko je rekao da ljudi propadaju kad nemaju na koga da se ugledaju. Društvo se ne sastoji samo iz živih, nego i od umrlih. Najveći od naših umrlih su još uvijek živi.
Ibn Tejmija je rođen 10 Rebiul Evela, 661 po Hidžri, (1263) u gradu Harranu u provinciji Džezire. Porodica mu je bila veoma poznata po nauci. Njegov otac AbdelHalim je bio alim hadisa, a njegov djed Medždudin Abul Barakat je pisac Muntakha Akhbar. Kaže njegov unuk: Naš djed je bio izvrstan u pamćenju hadisa, njihovom prenošenju i poznavanju ljudskog razmišljanja. Ibn Tejmija je rođen u vrijeme velikih vjerskih i političkih događanja. Samo pet godina prije njegovog rađanja, tatari su razorili i opustošili Bagdad, a njegova familija je morala da učini hidžru u Damaskus, dok je on još bio mali diječak. Divljaštvo napadača je bez sumnje ostavilo dubok uticaj na dječaka, koji je od tada duboko zamrzio tlačenje i koje ga je poticalo na hrabrost u borbi protiv neprijatelja. Život ibn Tejmije se odlikuje njegovim razvijanjem u mnogim granama nauke. Mnoge njegove knjige su čiste enciklopedije. Ibn Tejmija se učio u takvoj okolini ali on se nije zadovoljavao samo sa time. On se učio ali je zadržavao samostalnost, pa tako nije bio nikad podređen jednom šejhu ili jednom pravcu, nego je uzimao ono najbolje od svih. Vrlo mnogo je pisao o akidetima, objašnjavajući istinu i razotkrivajući šta je laž, a najviše je bio zainteresovan za tefsir. “Mogao bih čitat stotine tefsira jednog ajeta, ali bi još uvijek tražio uputu od Allaha u njegovom tumačenju riječima: O Učitelju Adema i Ibrahima, pouči me! I odlazio bih u udaljene džamije i dovio: O Učitelju Ibrahima, učini da razumim!. Njegovi savremenici su brzo shvatili njegove vrijednosti, kao što Kadi Zamalkani ga opisuje: Baš kao što je Allah učinio željezo mekano Davudu as, tako je znanje učinjeno lahkim za Ibn Tejmiju. 
Neko bi se zapitao: Zbog čega je Ibn Tejmija tako važan ?
Prvo: Njegova stalna i neprekinuta veza sa muslimanskim masama, jer im je on bio učitelj i nadzornik, koji im je rješavao probleme i štitio njihova prava pred vladarem. Pokušavao je da ih održi postojane kad su neprijatelji napadali, naređivao je dobro a zabranjivao zlo, a najviše od svega nije bio vezan za dunjalučke stvari. Cijelo vrijeme je provodio u sticanju znanja, kao i u džihadu. Ovo je učinilo da bude omiljen među stanovništvom Damaska, poštovan i cijenjen. Čak ni njegovi najzavidniji neprijatelji mu ne bi mogli tamo nauditi, nego su to učinili u Misru gdje on nije bio tako poznat. Njegova iskrena osjećanja za muslimanske probleme se vide iz njegovih riječi kad Šejh govori o politici: “Civilizacija se gradi na pravdi i zato su posljedice tlačenja razarajuće. Zato se kaže da će Allah podržati pravednu državu, čak i ako je ne islamska, a ukinuće Svoju pomoć zemlji koja je zalimska, pa čak i ako je to muslimanska zemlja.” Šejh se također bavio i ekonomskim problemima, pa je na primjer kritikovao one koji bi držali monopol na zalihama hrane: “U vrijeme potrebe, kad cijene hrane skoče, vladaru je dozvoljeno da naredi trgovcima da prodaju namirnice po njihovim pravim cijenama.”
Dok su se Tatari približavali Damaskusu, strah je obuzeo stanovništvo, mnogi su pomišljali o bježanju. Ibn Tejmija se suprotstavljao ovakvim idejama, i pozivao stanovništvo da ne bježi nego da ostane čvrsto na svojim mjestima. On bi govorio vođama vojski u cilju da ih ohrabri: Allah će nas pomoći ! a oni bi mu odgovarali: InšaAllah, na što bi im on odgovarao: Ja vam to tvrdim * (na osnovu Kur'anskih ajeta) a ne govorim vam to iz nade !. I Šejh je sam učestvovao u džihadu protiv Tatara kod Šahkaba, nakon njegovih poznatih fetvi u kojima se tatari proglašavaju kafirima, nakon njihovog ostavljanja dijelova Islama, čak iako su izgoarali šehadet. Kad bi neki alim bio zatvoren, Ibn Tejmija bi lično išao kod vladara Damaskusa i tražio puštanje alima. Jednom je Šejh čuo da neki čovjek psuje Poslanika savs pa je odmah u službi naređivanja dobra i zabranjivanja zla napisao cijelu knjigu na ovu temu. Isto tako duboko se brinuo o stanju muslimana u drugim zemljama, njihovoj blizini ili udaljivanju od Islama. Ovo vidimo iz njegovog opisivanja stanja muslimana u Šamu i Misru gdje su tad stajali čvrsto na odbrani svoje zemlje. Iz njegovih opisa vidimo da su muslimani Misra i Šama tada bili na vrhuncu što se tiče znanja, dijela i džihada. Oni su tad održavali džihad protiv sve jačih kafira. Kaže Šejh: “Stanovništvo Jemena je slabo i ne može ili neće da vodi džihad, potčinjeni svojim vladarima. Stanovništvo Hidžaza je potonulo u novotarijama, ulema im je slaba u znanju i imanu. Ako bi stanovništvo Šama bilo pobijeđeno, a ja se utječem Allahu od toga, oni bi iz Hidžaza ostali kao najniži od Allahovih robova. Zemljama Afrike upravljaju beduini i oni su vrlo iskrivljeni i zaslužuju da budu osvojeni džihadom. Zemlje magreba su pod evropljanima, jer muslimani tamo ne čine džihad. Da su tatari tamo provalili našli bi plašljive ljude… Zato se vidi da samo stanovništvo Šama i Misra stoji na odbrani Islama, i njegov poraz je musibet za Ummet.” 
Ovo pokazuje Ibn Tejmijino poznavanje aktuelne situacije među muslimanima. Pored njegove povezanosti sa muslimanskim masama, njega karakteriše i njegova budnost i dubina razumijevanja. Iz njegovih knjiga saznajemo da sa kraja drugog stoljeća nakon hidžre, postoji grupa muslimana koji se inspirišu starogrčkim filozifima kao Platon i drugi, i koji pokušavaju ubaciti filozofske ideje u akidet i iskriviti ga, pa tako korisno znanje se okreće u prazne debate i diskusije. Apstraktne teorije nisu nikad bile od koristi čovječanstvu, kojem je jedina svijetlost bila poslanstvo. Zaista je Šejhul Islam bio od onih koji nisu bili zaraženi ovakvim idejama.
Ali zbog čega je jedan ovakav šejh zatvoren ? 
Njega nisu zatvorili kafiri, niti tagutski vladari. Nego nažalost, na njegovom zatvaraju su radili neki alimi tog vremena zbog “njegove izraženosti u naređivanju dobra i zabranjivanju zla, zbog velike privženosti naroda prema njemu, i zbog velikog broja njegovih sljedbenika.” Kao rezultat njihovih žalbi kod vlasti, Ibn Tejmija je zatvaran u Kairu, Aleksandriji i Damasku. Ovdje nastaje problem: Kako može jedan šejh biti zatvoren zbog idžtihada, koji se razlikovao od ostale uleme, ali koji nije nikad prelazio šerijatske granice idžtihada, a pogotovo ne Islama? Kako to da se ne dozvoljava idžtihad nekome alimu, a koji je poznat po svojoj ljubavi prema Allahu i Njegovom poslaniku? Neko će reći: Kopanje po prošlosti, je neće izmijeniti, ali baš zbog mnogih sličnosti u današnjem vremenu, vrijedno je spomenuti ove događaje. Naša srca trebaju biti velika da bi u njima se našlo mijesta za različite poglede, dok god se ne radi o novotarijama, iskrivljivanjima i dozvoljavanju harama.
Vratimo se šejhu i njegovom vremenu u zatvoru. Stvari počinju da se dešavaju onda kad je šejh napisao zbirku tekstova poznatom pod imenom Hamavija kao odgovor na pitanja iz grada Hama u Siriji, a u vezi Allahovih sifata, 698 po hidžri. Zbog toga je morao da pojasni svoje pisanje na nekoliko javnih skupova u Damasku. Tamo je pojasnio pred predstavnikom vlasti da ono što je on napisao nije bila nikakva novela, već da je on to napisao nekoliko godina ranije u svojoj knjizi Akida Wasitija, i da su ove knjige sadržavale vjerovanje Ahlu Sunneta vel Džemata. Niko nije mogao da mu se suprotstavi u njegovom iznošenju jer je sve imalo potporu u Kuranu i Hadisu. Predstavnik vlasti je htio da riješi ovaj problem pa je rekao da Ibn Tejmija slijedi tradiciju škole Ahmeda ibn Hanbela. Ibn Tejmija je odbio da ovako definiše svoje stavove i tvrdio je da je ovo tradicija selefa našeg ummeta a ne samo Ahmeda ibn Hanbela ra.
Šejhovi Misra su uspjeli tamo gdje su njihovi saveznici iz Damaska propali. Ibn Tejmija je bio puno poznatiji u drugom gradu halifata Damasku, a manje u prvom, Kairu. Šejhovi Kaira su uspjeli da nagovore vladara zalima po imenu Ruknudeen Bajbers Jašangir čiji lični savjetnik je bio jedan ortodoksni sufija Nasr al Manbaji. Resultat toga je bilo da je Ibn Tejmija doveden pred vlasti na ispitivanje 705 po hidžri. Uprkos savjetima predstavnika vlasti u Damasku da ne ide u Kairo, Ibn Tejmija odlazi smatrajući da će time postići korist. Njegov student Ibn AbdelHadi kaže: Na dan šejhovog odlaska iskupilo se mnogo svijeta da se poselami sa njime, i mnogi od njih su plakali. Kad je Šejhul Islam stigao u Egipt, čekao ga je istraživački sud na čelu sa Ibn Makhlufom Malikijem. Šejh je osjećao da je sudija istovremeno i njegov suparnik pa je odbijao odgovoriti na pitanja. Rezultat toga je bilo njegovo zatvaranje, kao i zatvaranje njegove braće Abdullaha i Abdurahmana. U to vrijeme on je poslao pismo jednom svome rođaku, u kojem kaže da je odbio poklon sultanata, ne želeći da bude ukaljan bilo čime. 
Proteklo je 18 mijeseci, nakon čega je on bezuslovno pušten, intervencijom jednog arapskog princa po imenu Husamudin bin Isa 707 po hidžri. I prije je bilo inicijativa da se pusti, ali bez uspjeha, jer su oni koji su ga zatvorili, cijelo vrijeme postavljali uslove na koje šejh nije mogao pristati. Nakon njegovog puštanja, Ibn Tejmija ostaje u Kairu, gdje uspostavlja halke ilma u mesdžidima, radi koristi narodu. Međutim još uvijek je postojalo onih sa zlim idejama, koji su se bojali šejhovog djelovanja među narodom. Zbog toga nastavljaju da se žale vladaru, našto on odlučuje da protjera šejha nazad u Siriju uz neke uslove, na koje je šejh pristao nakon, savjetovanja sa studentima. 
Kad se spremao da napusti Misir, stigla je nova naredba o ponovnom zatvaranju. Slijedi jedan opis: “Kad je šejh ušao u zatvor po drugi put, vidio je zatvorenike, zauzete sa raznim stvarima kojima su traćili vrijeme, šah i slično, i često bi izostajali od namaza zbog takvih igara. Šejh ih je opominjao i upućivao ih ka Allahu, naređivajući im namaz i traženje znanja. Učio ih je zaboravljenom sunnetu, i učvrščujući im iman. Njegovim radom ćelije su postajale bolja mjesta od medresa. Neki koji su bili pušteni od zatvorenika, odbijali su da idu i radije su ostajali sa njim u zatvoru. Na kraju je cijeli zatvor postao medresa i skoro svi su postali od njegovih sljedbenika.” Ovo nikako nije pasalo njegovim protivnicima, pa su ga prebacili u zatvor u Alexandriji. 
Skoro nakon toga, Sultan Muhamed bin Qalavun je ponovo preuzeo vlast, a on je lično poštovao Ibn Tejmiju. Pa je zatražio od šejha da ga posjeti u Kairu. Kad je stigao u sultanovu palaču u Kairu, našao je da je puna prinčeva i uleme. Sultan je ustao da dočeka šejha toplo, a zatim ga povukao u stranu i rekao mu: Ovdje ima prisutnih šejhova koji su dali zakletvu Jašangiru, mome bivšem rivalu, i koji su te optužili. Pa ga je pitao o šejhovom mišljenju da ih pobije ili pozatvara. Šejh nije na to pristao i rekao je: Ako njih nestane, nećeš naći nikoga sličnog njima poslije. A što se mene tiče i onoga što su mi učinili, ja im opraštam. Nakon toga, nastanio se u blizini džamije Al Husein gdje nastavlja sa davetskim radom. 712 po hidžri, Ibn Tejmija se vraća u Damaskus nakon sedam godina provedenih u Misru. U to vrijeme egipatska vojska je zajedno sa šejhom učestvovala u borbi protiv tatara. 
Nakon toga šejh se ponovo naselio u Damasku. I ponovo, njegovi suparnici su se pobunili kad je šejh došao sa fetvom koja im nije pasala. Ovaj put su u njegovj knjizi Iktida siratul mustekim, pod poglavljem ” Putovanje radi posjećivanja kaburova ” našli šejhovo iznošenje dokaza protiv ovakve pojave. Za to vrijeme, takva ulema je uspjela da izmijeni mišljenje sultana i on naređuje šejhovo zatvaranje u Damasku. Dok je ulazio u ćeliju, proučio je sljedeći ajet: I između njih će se pregrada postaviti koja će vrata imati; unutar nje biće milost a izvana patnja.(57;13). U zatvoru šejh nastavlja da piše i radi na tefsiru, uz stalni ibadet. Ubrzo su mu zabranili pero, tintu i papir, i ubrzo nakon toga prestalo je da kuca srce ovog velikog čovjeka našeg Ummeta. Preselio je na Ahiret, u zatvoru 728 po hidžri. Da mu se Allah smiluje, i bude zadovoljan njime. Ovo je bila historija velikog imama i obnavljača.
Slijedeća pisma pokazuju takođe jednu drugu stranu Ibn Tejmije: Većina njegovih djela karakteriše žestoko napadanje novotara i sličnih njima, dok ovdje vidimo Šejha kako piše pismo svojoj majci, pun nježnosti. Drugo pismo je njegovoj braći i studentima u Damacusu, puno ljubavi i savjetovanja. Isto tako oprašta onima koji su radili na njegovom zatvaranju. Ova njegova pisma su napisana za vrijeme njegovog boravka u zatvoru.

Prvo pismo

Pismo Šejhul Islam Ibn Tejmije njegovoj majci u kojem se izvinjava zbog njegovog zadržavanja u Misru. Razlog je njegovo smataranje da je neophodno potrebno učenje tamošnjeg stanovništva.

U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Od Ahmeda bin Tejmije njegovoj dragoj i poštovanoj majci, Allah joj se smilovao i nagradio je mirom i blagostanjem, i učinio je Njemu najdražim robovima, Assalamu aleikum we rahmetullahi we berekatuhu.

Hvala Allahu koji je najvredniji zahvaljenja. Nema ničega vrijednog da se obožava osim Njega, i On ima moć nad svim stvarima. Molimo ga da blagoslovi pečat svih poslanika, i imama pobožnih, Muhammeda, Njegovog roba i Poslanika. Zaista su Allahove blagodati neizmjerne i Njegova pomoć ne prestaje da dolazi. Na tome mu zahvaljujemo i tražimo da poveća Svoje zadovoljstvo. Valjda si razumijela, poštovana majko, da smo mi morali ostati u Misru zbog važnog zadatka. Napuštanje takvog zadatka vodi propasti Islama i naših života. Znaj da nije naš izbor da budemo daleko od tebe. Da nas ptice mogu nositi, došli bi ti. Ali odsustvo ima svoj razlog, i ako bi pogledala u stanje muslimana, sigurno mi ne bi našla bolje mjesto od ovoga na kojem sam sada. Ja nemam nijet da se nastanim ovdje zauvijek. Naprotiv, tražim od Allaha da nas uputi na pravi izbor, i molim Allaha da si ti dobro. Molim Allaha da nas blagoslovi i ostale muslimane Svojom dobrotom i sigurnošću. Allah mi je otvorio Svoja vrata milosti i upute na način na koji nisam nikada ni pomišljao. Ali ja cijelo vrijeme razmišljam da ti dođem i stalno klanjam istiharu. Za mene je nezamislivo, da bi me neki od dunjalučkih poslova zadržao daleko od tebe. Ali trenutno se sad dešavaju stvari od velike važnosti, koje ja ne mogu napustiti, iz straha za ličnu i opštu propast, a prisutni vide ono što odsutni ne vide. Napominjem te da se iskreno obraćaš Allahu, i traži od Njega da nas uputi na najbolje staze, jer On zna a mi ne znamo, i On je kadar a mi smo slabi. Kaže Resul savs: Dobitak je sinu Ademovom da klanja istiharu i bude zadovoljan sa onim što mu je Allah odredio, a gubitak sinu Ademovom je da napusti istiharu i buden nezadovoljan sa Allahovom odredbom. Zaista putujući trgovac se boji da ne izgubi svoje pare, pa se skrasi na nekom mijestu dok ne bude ponovo u stanju da putuje. Stvari u čijem središtu se mi sad nalazimo su prevelike da bi se opisale, a nema stanja niti kretanja osim od Allaha.


Na kraju poselami sve ukućane, mlade i stare, komšije, prijatelje i rođake.


We sallamu aleikum we rahmetullahi we berekatuhu. Hvala Allahu i neka je selam i salavat na Njegovog poslanika Muhammeda savs.


Drugo pismo


Ovo je prvo od dva pisma namijenjena šejhovoj braći i studentima u Damasku. Vidi se da je ovo pismo poslano nakon prvog puštanja iz zatvora, kada je odležao 18 mijeseci od početka 705 po hidžri. U vezi sa njegovim puštanjem, sultanov izaslanik je tražio od Ibn Tejmije da ostane u Kairu, što je on učinio, radeći na polju daveta. Iz ovog pisma se vidi da on oprašta svojim suparnicima, tražeći od svoje braće da im se ne svete zbog njega. Ovo su kvalitete pravog, inteligentnog alima. On kaže, nakon zahvale Allahu i salavata na Poslanika sava:


U Ime Allaha, Milostivog, Samilosnog. Zaista je Allah onaj koji je vrijedan zahvale, nagradio me je obilno i ja sam mu dužan zahvale, i dužan da budem postojan u ibadetu, i stpljiv u izvršavanju svih naredbi. Sabur je sam po sebi obaveza, naređena od Allaha u vrijeme lahkoće više nego u vrijeme teškoće. Allah kaže: Ako čovjeku milost Našu pružimo, pa mu je poslije uskratimo, on pada u učajanje i postaje nezahvalnik. A ako ga blagodatima obaspemo, poslije nevolje koja ga je zadesila, on će sigurno reći: Nevolje su me napustile! On je doista umišljen i razmetljiv, a samo strpljive i one koji dobra djela čine čeka oprost i nagrada velika.(11;9-11). Moja braćo, vi znate da Allah, Sam u svojoj moći, me je odlikovao u ovome poslu, sa prednostima koje On obično daje kao pomoć Svojoj vojsci u cilju uzdizanja Svoje riječi, Svoje vjere, Ahlu Sunneta, i ponižavanja sljedbenika novotarija i iskrivljivanja. Uputa suneta se postiže jasnim dokazima. Resultat ovoga je da istina pobjeđuje kod tako mnogo ljudih, i oni se vraćaju u okrilje ahlu sunneta vel džemata. Vi trebate znati da jedan od velikih principa ove vjere je zbližavanje srca muslimana, i njihovo ujedinjenje. Allah kaže: Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice, i pokoravajte se Allahu i Njegovu poslaniku ako ste pravi vjernici.(8;1). Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.(3;103). Isto tako, jedna od osnova suneta je pokornost Poslaniku. Pa tako kaže Poslanik savs u sahih hadisu koji prenosi Muslim od Abu Hureire: Allah je zadovoljan sa vama u tri slučaja. Prvi: Kada ga obožavate i ne pridružujete mu druga. Drugi: Kada se svi skupa čvrsto držite Njegovog užeta i ne razjedinjujete se, i treći kad savjetujete dobre vladare, koje vam je Allah postavio kao emire.


Dalje u hadisu od Zejida bin Sabita i Ibn Masuda, a koja su obojica bili ulema među sahabima Allahovog poslanika se prenosi da je rekao: Allah obasjao lice čovjeka koji čuje o meni, a zatim prenese onome koji nije čuo za mene. Nezamislivo je da onaj koji ima znanje bude neznalica, ili da onaj koji ima znanje prenese onome koji ima još više znanja. Tri stvari čiste srce muslimana: Iskrenost u radu na Allahovom putu, uzimanje odgovornosti savjetovanja vladara, i ne-odvajanje od džemata muslimana.


Sa ciljem da sprovedem ovaj hadis na sebe samoga, ja kažem da nije moja želja, da povrijedim nekog muslimana, namjerno ili nenamjerno. Ovo se odnosi na sve muslimane, naročito naše savremenike. Ja ne želim nikoga ni da tužim ni da osuđujem, jer oni su još uvijek vrijedni poštovanja. Zaista čovjek spada u jednu od tri skupine: ispravni mudžtehid, pogrešni mudžtehid i griješnik. Prvi je nagrađen i blagoslovljen, drugi je nagrađen i oprošten za svoju grešku. A što se tiče trećeg, ja molim Allaha da mu oprosti, meni i svim muslimanima. Zato mi treba da okrenemo novi list, onima koji su pogriješili. Ja znam one koji kažu: Taj i taj je zgriješio, ili: Taj i taj nije uradio šta je trebao, ili: Šejhu je nanijeto zlo zbog toga i toga. Ovo su riječi koje su štetile nekoj braći i ja ne opravdavam ove riječi. Vi treba da znate da mi svi učestvujemo u pomaganju jedni drugih. Dužnost nam je pomoći jedni druge, sada više nego ikad. Tako onaj ko misli da naudi drugoj braći, kao rezultat onoga što smo prošli u Damasku i Egiptu je pogrešno. Istina je da je primjer vjernika kao dvije ruke, jedna čisti drugu. I istina je da se jedan dio prljavštine može oprati samo grubim trljanjem i ovakvo djelo je opravdano kad iz njega izađe uspostavljanje bratske ljubavi. Nek niko ne misli da može biti štedljiv kad se radi o pomaganju braći. Ako nas je neko od naših drugova zapostavljao, pa nam poslije dođe, njegov položaj će porasti kod nas. Vi morate isto tako znati – Allah bio sa vama Zadovoljan – da događaji kao ovaj se dešavaju često zbog različitih stavova, kao i šejtanovih spletki. Allah kaže: Mi smo nebesima, zemlji i planinama ponudili emanet pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu ali ga je preuzeo čovjek, a on je zaista prema sebi nepravedan i lahkomislen – da bi Allah licemjere i licemjerke, i mnogobošce i mnogoboške kaznio, a vjernicima i vjernicama oprostio. A Allah prašta i samilostan je.(33;72-73). Tako je događaj koji se desio kao i svi nesporazumi, laži i potvore, postao nagrada od Allaha kao što Allah kaže: Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nikako nekim zlom po vas, ne to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika.(24;11). Oni koji su pogriješili prema meni, ja im opraštam. A što se tiče onih koji su prekršili Allahove odredbe, pa nek učine tevbu i Allah će im oprostiti. Ako to ne učine, nek Allahova odredba bude nad njima. Jer kad bi čovjeku trebalo da se zahvali za njegove greške, ja bih se zahvalio svakome odgovornome u ovome slučaju za nagradu na ovome i na onome svijetu. Ali Allah je najzaslužnij da mu se bude zahvalan, i vjernik traži dobro u svim njegovim odredbama. Isto tako, onima sa dobrim nijetima treba da se zahvali zbog toga, i oni koji čine dobro su nagrađeni za svoja dijela. A oni koji čine loša djela, molimo Allaha da im oprosti. Ovo je ono što vam poručujem, i što ja znam o ovoj stvari, i ono što sam ja prošao je veće od onoga što ste vi prošli. Prava ljudi jednih prema drugima i Allahovo pravo nad njima, su u Njegovoj vlasti. Ne zaboravimo događaj sa Abu Bekrom u događaju o potvori o kojem su objavljeni neki ajeti u Kuranu. Tada je Abu Bekr obećeao da se neće više družiti sa Mista ibn Asasha. Razlog Abu Bekrove odluke da isključi Mista iz onih kojima je on redovno pomagao, je njegova umiješanost u širenje laži. Pa je Allah objavio: Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovu putu rodni kraj svoj ostavili, neka im oproste i ne zamjere. Zar vam ne bi bilo drago da i vama Allah oprosti ? A Allah prašta i Samilostan je.(24;22). Reakcija Abu Bekra, kada je čuo ovaj ajet bila je: Naravno! Želim da mi Allah oprosti!. I Abu Bekr je nastavio da pomaže ovog svog rođaka.


O vjernici, ako neko od vas od svoje vjere otpadne, pa Allah će sigurno dovesti mjesto njih ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne a prema kafirima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti, i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome On hoće, a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. Vaši zaštitinici su samo Allah i Poslanik i vjernici koji ponizno molitvu obavljaju i zekat daju. Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Njegova poslanika i vijernike, pa Allahova strana će svakako pobijediti.(5;54-56).


Ve selamu aleikum ve rahmetullahi ve berekatuhu. Hvala Allahu, Gospodaru svijetova i neka je selam i salavat na Muhammeda savs, njegovu porodicu i ashabe. Amin.


2002 Kulturni Centar Skandinavija

_________________________________________________

Šejh Muhammed Ibn ‘Abdul-Wehab

Posted: 31 Januara, 2013 in ulema

– Muhammed el-‘Abde –

بسم الله الرحمن الرحيم

الحمد لله ربّ العلمين والصلاة والسلام على رسول الله

S početkom dvanaestog vijeka po Hidžretskom kalendaru – osamnestog vijeka po gregorijanskom – neznanje i nazadnost su bili zavladali islamskim svijetom. Svijetlo vjere je bilo isčezlo is srca mnogih muslimana, a šerijat je bio iskrivljen toliko da su mnogi Muslimani bili žrtve raznih vrsta širka ili mnogoboštva. Pripisivali su Allahu druga, zapali u džehilijet (stanje vjerskog neznanja) slično stanju koje je bilo prije pojave Islama. Mnogi Muslimani tog doba su vjerovali u svetost pojedinih osoba, koji su po njihovom krivom razumjevanju bili u stanju opskrbiti ih, dodjeliti im pobjedu, zdravlje itd. Sujevjerja, bajke i novotarije su bili u izobilju. Mnogo bogatstvo je potrošeno na građenju spomenika i nišana na mezarjima koje su obilazili, i gdje su prinosili žrtvu. Štoviše, veličali su i obožavali posebna kamenja i drveća. Težili su ka berićetu lažnih božanstava.

U tim danima, Arabijski polutok je bio u velikom stanju podjele. Čak bi i selo imalo svog emira (vođu), a odnosi između sela su bili neprijateljski, pa da onda ne napominjemo neprijateljstvo koje je karakteriziralo odnose između većih gradova. Pojedinci iz beduinskih plemena su koristili svaku priliku da opljačkaju i pokradu imetak stanovnika gradova. Putevi i putanje nisu bili sigurni tako da je putovanje bilo opasno.

Iz srca tog nereda, tame i zablude, čuo se glas, koji je pozivao ljude da se vrate čistoći i ljepoti akide (vjere), istinskom vjerovanju i potpunom robovanju samo Allahu s.w.t.- tewhidu.

Ovaj glas bio je glas Šejha Muhammeda ibn Abdul Wehaba (1115-1206 h.g./1791-1703 g). Pozivao je obnovljenju, i oživljenju istinskih aspekata i karakteristika Islama koji su u tom vremenu bili zatrpani lažnim vjerovanjem i običajima. Allah s.w.t. je blagoslovio njegov pokret i trud s uspjehom. Njegovo učenje se ubrzo proširi. Broj njegovih sljedbenika ubrzo poraste.

Muhammed Ibn Abdul Wehab je rođen u malom selu zvanom el-Ujne u regiji Nedžda na Arabijskom poluotoku. Nedžd je u to vrijeme bio siromašan predio Arabije sa manjkom prirodnih izvora, daleko od naseljenih gradova i velikih centara, te slobodan od bilo kakvog centralnog prestolja i vladavine.

Muhammed Ibn Abdul Wehab je naučio islamsko znanje od svoga oca koji je također bio kadija i veliki učenjak. Njegov apetit i želja za znanjem su ga doveli u Medinu, u regionu Hidžaza gdje je pokupio znanje od velikog broja učenjaka kao što je bio Muhammed es-Sindi. Nakon toga preselio se u Irak gdje je izučavao nauke Hadisa, Fikha i Arapskog jezika. Njegov prvi nijjet je bio da ode u Damask iz Iraka, ali zbog pojedinih razloga nije uspio. Zato je otišao nazad u svoje rodno mjesto, el Ujen, i počeo ispoljavati svoje učenje. Pozivao je svoj narod da se klone pogrešnih i lažnih običaja i da slijede ispravnu vjeru i šerijat onako kako su to radile prve,pravovjerne generacije Muslimana. Kritikovao je i odbijao monogobožačke običaje, obilježja i novotarije, ne samo govorom već je svoj govor slijedio sa djelima. Uništavao je spomenike sa grobova koje su bili podignuti iznad grobova poznatih ljudih iz njegovog naroda. Rušio je drveća koje je njegov narod veličao.

Uskoro se trud Abdul Wehaba i njegovih sljedbenika pokazao pozitivnim. Mnogi ljudi su mu dolazili da ih poduči vjeri i znanju. Vijest o šejhu se ubrzo proširi u obližnjim selima i gradovima. Vladari tih regija i plemena zabrinuše se i uplašiše se od opasnosti koja im je prijetila od njegovog učenja – učenja koje je pozivalo ka oslobođenu ljudi od mraka neznanja i opresija u koje su bili zapali iskrivljenjem vjere. I bili su u pravu što su strahovali, jer do sad im je bila jedina garancija za vlast neznanje i zabluda u kojim se nalazio njihov narod.

Uskoro su ovi vladari ujediniše u svojim namjerama da ga se riješe, te upitaše poglavara el Ujne da protjera šejha iz tog područja. Vladar el Ujne se naposljetku povinova njihovim željama te zatraži od Muhammed ibn Abdul Wehaba da napusti el Ujnu. Nakon progonstva iz el Ujne, šejh ode u selo ed-Darija, koje je u to vrijeme bilo pod vlasti Muhammeda Ibn Suad. Ne samo da je Ibn Suad prihvatio njegovo učenje, nego mu se i pridružio u poživljenju prave i istinite vjere Islama, i ispravnom šerijatu.

Nakon ovoga, šejh ibn Abdul Wehab poče kontaktirati i ostale vladare, kadije, imame mezdžida u Nedždu i upoznavati ih sa da'wom. Neki su se odazvali na njegov poziv, drugi su ga odbili, dok su mu neki čak napisali i pisma ispoljavajući svoje neprijateljstvo prema njegovom učenju. Šejh ibn Abdul Wehab im je odgovorio komentarišući i odbijajući njihove izjave. U međuveremenu, Ibn Suadova vojska je bila spremna da zaplaši one koji su se usuđivali zaprijetiti šejhu ili koji su pokušavali zaustaviti ili usporiti progres širenja njegovog učenja i oživljenja Islamske da'we. Za kratko vrijeme, cijeli Nedžd i susjedne istočne regije Arabijskog polutoka prihvatiše ovu da'wu i postadoše dio oživljenja novog pokreta Islama.

Šejh Muhammed ibn Abdul Wehab je poživio da vidi uspjeh svoje da'we – imao je devedest godina kada je preselio na ahiret. Kad mu je nastupila smrt 1218 godine, područja Hidžaza i veliki dio Arabijskog poluotoka su bili ujedinjeni pod zastavom tewhida, što je bio i cilj da'we šejha Abdul Wehaba.

Tewhid znači odbijanje svakog božanstva pored Allaha s.w.t. Tako da niko, ni poslanici, ni učenjaci a ni meleki, ne zaslužuju da budu obožavani. Sve se mora pokoriti samo Allahu s.w.t. Tewhid oslobađa ljude od uticaja i vladavine pobožnjaka ili bilo koga ko zloupotrijebi vjeru i koristi je da uzme vlast u svoje ruke. To je ‘ustanak’ protiv ropstva, i svakog pokušaja da se omalovaži čast ljudskog bića. Krši sve tragove psihičkog poraza kako bi ummet mogao nastaviti obnavljati se; čvrsto vjerujući u put koji je sam izabrao. Tewhid je suprotno slijepcu koji slijedi ono što odbija (usporava) oživljenje (obnovljenje). Vraća čovjeka na Allahove norme i zakone koji vladaju kosmosom. Ujedinjuje čovjekov um, te čini vidljivim balans između ibadeta i ovozemaljskih propasti.
___________________________________________________

Husejn ibn Mes`ud el-Begavi

Posted: 27 Januara, 2013 in ulema
Puno ime mu je: Husejn ibn Mes`ud ibn Muhammed el-Ferra el-Begavi. Rođen je 436/1044 god. u Horosanu u mjestu Bega po kojem je nazvan Begavi između Herata i Merva. Umro je 510/1117 god. u Merveruzu gdje je  i ukopan, pored svoga glavnog šejha i učitelja Kadi Husejna. Pored njega, sticao je znanje i pred: Ebu Omerom el-Melihijem, Ebul Hasanom Eš-šejrezijem, Ebul Hasanom el-Duvejnijem, Ahmed ibn Ebu Nasr el-Kufanijem i drugim. Od njega su mnogi prihvatali znanje među kojima se posebno ističu: Ebu Mensur Muhammed bin Es`ad El-Attari, Ebul Futuh Muhammed bin Muhammed et-Tai i drugi.

Begavi kao učenjak:

Husejn bin Mes`ud el-Begavi bio je jedan od najučenijih ljudi svog vremena. Istakao se u raznim islamskim disciplinama. Bio je hafiz Kur`ana i dobro je poznavao njegova učenja. Autor je čuvenog tefsira koji spada u grupu tradicionalnih. Bio je stručan i u fikhu, što pokazuju i napisana djela iz te oblasti.

Također se isticao i u hadisu. S pravom je dobio naziv : “Onaj koji oživljava sunnet. “ Bio je poznat po izuzetnoj skromnosti, asketizmu, pobožnosti i iskrenom i odanom radu. Koliko je bio skroman, vidi se i po tome što je jedno vrijeme jeo samo hljeb, koji je nakon mnogih dobronamjernih prigovora počeo umakati u masnoću. Nosio je skromnu i grubu odjeću, a u pogledu na dobre učenjake, prethodnike, nosio je i mali turban na glavi. Navodi se da nijedan ders ne bi održao bez abdesta. Odrastao je u sredini gdje je vladao šafijski mezheb, a i većina učenjaka od kojih je učio bili su šafije. Pozivao je Kur`anu i sunnetu, kao glavnim izvorima šerijata, te tražio da se stručnjak u islamskom pravu ne ograničava na jedan mezheb nego da, nakon što postigne određeni stepen znanja, onda je sposoban da bude mudžtehid, bez obzira na pripadnost određenom mezhebu. 

Djela su  mu inače nailazila na dobar prijem što mnogi pripisuju njegovoj iskrenosti i lijepom nijjetu. 

Napisao je veliki broj djela, od kojih su, pored tefsira najpoznatija: 

1. Šerhu sunne; tio je veliko hadisko djelo, štampano u četrnaest tomova koje se i dan danas koristi. U tom djelu vidi se Begavijino dobro poznavanje hadisa i hadiskih znanosti, te predaja ashaba i tabi`ina. 

2. Mesabihu sunne; to je djelo u kojem je Begavi sakupio hadise koje su prethodni učenjaci navodili bez lanca prenosilaca. Hadise je podijelio na sahih i hasen podrazumijevajući da su sahih hadisi oni koje navode Buharija i Muslim ili jedan od njih, a hasen hadisi oni koji navode autori sunena.

3. El-Džem`u Bejne-Sahihajn; ovim djelom, poput još nekolicine islamskih učenjaka, Begavi je analizirao hadise koje navode Buhari i Muslim u svojim sahihima posebno obraćajući pažnju na one koje prenose obojica, jer su takvi najvjerodostojniji.

4. Et-Tehzib; to je fikhsko djelo, koje šafije i danas u dobroj mjeri koriste. Imam Nevevi se puno potpomogao tim djelom pri pisanju nekih svojih dostignuća, prije svega Reudatu Talibin.

5. El-Erbe`une hadisen; kroz njega je Begavi doprinjeo populisanju četrdeset odabranih hadisa koji su izuzetno važni i obuhvataju mnoge islamske teme.
_______________________________

Imam Ebu I'sa Et-Tirmizi

Posted: 27 Januara, 2013 in ulema
Istaknuti učenjak, imam u hadisu, Ebu I'sa Muhammed b. I'sa b. Sewre et-Tirmizi. Rođen je u mjestu Bewdž, u okolini grada Tirmiza, u Horosanu, 209 godine po hidžri. Neki tvrde da je rođen u Tirmizu 200 godine.

Živio je u vrijeme najvećeg procvata islamskih i drugih nauka. Veoma rano, počeo se interesovati za nauku. Gotovo sva djela je napisao iz oblasti hadisa.

Bistrina uma i pamćenje hadisa

Još kao dječak, Tirmizija se među svojim vršnjacima isticao izuzetnom oštroumnošću i bistrinom. Ako su za nekoga željeli u to vrijeme da kažu bistar i oštrouman, govorili bi: “Bistar kao Tirmizija”.

Taj njegov kvalitet, naročito je došao do izražaja u pamćenju hadisa.

Ahmed b. Abdullah b. Davud veli da mu je Tirmizija ispričao slijedeće: “Dok sam jednom prilikom putovao u Mekku, sreo sam jednog šejha. Upitao sam prisutne ko je on i kada su mi rekli koje, zamolih ga, da me presluša hadise, koje su mi od njega prnijeli. Imao sam napisane dvije njegove omanje zbirke i obično sam ih nosio sa sobom. Pošto je pristao da me presluša, ja sam te dvije zbirke i izvadio, kako bih mu pročitao hadise koje sam u njih zabilježio. Kad sam ih izvadio zapazih da to nisu bile njegove  dvije zbirke, nego druge. Tada počeh njegove hadise citirati napamet. Na kraju on me zapita da li sam te hadise pred polazak obnovio. Kad mu rekoh da nisam, nego da ih od ranije pamtim, on se zadivi. Tom prilikom mi je saopštio još 40 i kada sam, ih za njim sve ponovio, on reče: “Sličnog tebi, još nisam vidio.”

Tragajući za hadisom, Tirmizija je obišao sve znantstvene centre tog vtremena. Boravio je u Šamu, Hidžazu, Iraku, i Horosanu. Na tom putu je sreo brojne znamenite učenjake. Slušao je od Kutejbe b. Seida, Ebu Musa'a, Suvejda b. Nasra, Ebu Davuda, Buharije i mnogih drugih. Najviše je naučio od imama Buharije, uz kojeg je proveo dosta vremena. Buharija ga je izuzetno cijenio. Jednom prilikom je rekao: “Ja sam više naučio od Tirmizije, nego što je on od mene. “  Da bi mu priznao učenost, Buharija je od Tirmizije prenio dva hadisa, priznajući ga time za svog učitelja.

Svestranost u poznavanju hadiske nauke

Tirmizija je svestrano pozunavao hadisku nauku. Posebno se istakao u poznavanju skrivenih nedostataka i mahana u hadisu, odnosno u njegovim predanjima. U toj oblasti je prema mnogima, nadmašio i svog učitelja Buhariju. Od njega su hadis učili mnogi, čija će imena ostati trajno zapisana u hadiskoj nauci, kao što su: Ahmed b. Abdullah el-Mirvezi, Ahmed b. Jusuf en-Nesefi, Davud b. Nasr i drugi.

Imam Ebu I'sa Et-Tirmizi živio je sedamdeset godina. Pred kraj života je oslijepio. Neki vele da je osljepio plačući za Buharijom. Umro je u rodnom mjestu 279 godine po hidžri. Neki drže da je umro 277 godine u Tirmizu.

Najznačajnija dostignuća su mu: Džami’-Sunen, Eš-Šemailu-l-Muhammedije, Et-Tarih, Ez-Zuhd, Kitabu-‘ilel, Kitabu el-Esmau vel Kuna.
__________________________________

Imam Ebu Hanife

Posted: 27 Januara, 2013 in ulema
Puno ime mu je Nu`man b. Sabit el-Kufi. Rođen je 80 god. po hidžri u Kufi u današnjem Iraku. Bio je perzijskog porijekla. Živio je u vremenu halife Abdul Melika, kada je u Iraku namjesnik bio Hadždžadž b. Jusuf, poznat po represijama.

Međutim, dolaskom pravednog vladara Omera b. Abdul Aziza situacija se uveliko mijenja, pa se otvaraju vrata svestranijem obrazovanju ovog nadarenog mladića.

Kufa je u vrijeme Ebu Hanife postala jedan od najvećih i najpoznatijih islamskih naučnih centara. Bilježi se da je samo u ovom gradu stanovalo i boravilo 1500 ashaba. Učitelji su mu bili: Eš-Ša`ati `Amr b. Murre, Mensur b. Ma`mer, Alkame i dr.

Ebu Hanife se najviše okoristio od Hammad b. Ebi Sulejmana o kojem se Ebu Hanife u mnogim prigodama, na najljepši način izražavao i za njega dove upućivao. Iz poštovanja prema svom uvaženom profesoru, sve do njegove smrti nije organizirao zasebna predavanja, niti je predvodio naučne kružoke.

Imam Ebu Hanife nikada nije donosio gotovo rješenje niti konačan zaključak dok nije konsultirao sve članove kružoka, koji su iako mladi bili izuzetno inteligentni i nadareni. Nakon konsultacija sa svakim članom, Ebu Hanife bi naložio pretežno Ebu Jusufu, da zapiše rješenje do kojeg se došlo timskim radom. Najpoznatiji njegovi učenici su: Abdullah b. el-Mubarek, Ebu Jusuf, Zufer b. Huzejl, Muhammed b. Hasan, Eš-Šejbani, Waki` b. El-Džerrah el-Kufi i mnogi drugi. Značajno je spomenuti da je Ebu Hanife, budući da je raspolagao velikim bogatstvom, stipendirao svoje učenike.

Prioritet nad imovinom imali su njegovi učenici, pa tek onda njegova porodica. To saznajemo na temelju izjave njegovog najpoznatijeg učenika Ebu Jusufa, koji kaže: “Ebu Hanife je izdržavao mene i moju porodicu punih 20 godina, a kada bih mu rekao: ”Nisam sreo nikoga darežljivijeg od tebe”, odgovorio bi: “To kažeš zato što nisi upoznao moga učitelja Hammada.”

Alij b. Asim kaže: “Ebu Hanifina inteligencija bi prevagnula ako bi se mjerila sa inteligencijom ostalih stanovnika zemlje. ” Abdullah b. el-Mubarek priznaje, pa kaže: “Da me Allah nije pomogao sa Ebu Hanifom, Sufjanom Es-Sevrijem, bio bih kao i ostali ljudi. ” Sufjan b. Ujejne kaže: “U naše doba u Mekku nije ušla osoba sa više namaza od Ebu Hanife. Toliko bi plakao noću da bi ga susjedi sažaljevali. ”

Kada je ovaj velikan umro, zatraženo je od Ebu Ammareta da ga okupa što je on i učinio, a nakon gusula u prisustvu Ebu Hanifinog sina Hammada, koji i prenosi njegove riječi rekao: ”Allah ti se smilovao i oprostio ti! Postio si trideset godina i nisi zaspao noću četrdeset godina tj. praktikovao je Davudov post i praktikovao je odmor i spavanje izmeðu podne i ikindije namaza. ”

Mali broj osoba, kako navode islamski izvori imao je časti i sreću proučiti cijeli Kur`an u unutrašnjosti Ka`be.

Haridže b. Mus`ab kaže: ”Četvorica imama proučili su kompletan Kur`an u Ka`bi; To su: Osman b. `Affan, Temim Ed-Darij, Seid b. Džubejr i Ebu Hanife.

__________________________

Muhammed bin Ismail El-Buharij

Posted: 27 Januara, 2013 in ulema
Hafiz bin Adijj je rekao: “Čuo sam nekoliko bagdadskih šejhova da kažu: Došao je imam Buharij u Bagdad i to su čuli učenjaci hadisa, te su se dogovorili da testiraju njegov stepen hifza.

Pripremili su se za to odabravši 100 hadisa čije su senede (lance prenosioca) i metnove (tekstove hadisa) ispremetali, davši ih desetorici ljudi koji će ih citirati pred imamom. Svaki od njih, jedan za drugim citirao je po deset hadisa i poslije svakog Buhari je rekao “Ne znam za taj hadis”.

Njegovo porijeklo:

Imam Buharija se rodio u petak 12. ševvala 194 h.g.

U ranom djetinjstvu posvetio se hifzu Kur`ani Kerima, a zatim mu je došlo nadahnuće od Milostivog Gospodara da uči hadise napamet. To se desilo kada je imao deset godina i veoma brzo se počeo družiti sa učenjacima hadisa u gradu Buhari.

Poslije godinu dana došla je do izražaja njegova nadarenost i počinje ispravljati greške svojih učitelja. Napamet je naučio knjige dvojice cijenjenih imama. Abdullaha bin Mubareka i Vaki` ibnul Džerraha na napunivši ni 16 godina.

Naučno putovanje:

Svoja duga i mukotrpna putovanja od hiljade kilometara imam Buharij je započeo svojim putovanjem na hadždž 210 h.g., kada je i ostao u Mekki slušajući učenjake hadisa i drugih islamskih znanosti. Zatim je počeo obilaziti značajne centre poput Nejsabura, Basre, Kufe, Bagdada, Damaska, Hamsa, Egipta i dr.

Njegovi učitelji:

Imam Buharij je rekao: “Zapisivao sam od hiljadu i osamdeset učenjaka, svi su oni bili učenjaci hadisa i svi su govorili da se iman sa djelima povećava i smanjuje. ” Imam Buharij se najviše okoristio od: Imam Ahmeda bin Džemila, Jahja bin Maina, Kutejbe bin Se`ida, Atij ibnul Medini, Ishak bin Rahavijje i Ebu Bekr bin Ebi Šejbe.

Njegova sposobnost hifza (učenja napamet)

Poučan događaj:

Hafiz bin Adijj je rekao: “Čuo sam nekoliko bagdadskih šejhova da kažu: Došao je imam Buharij u Bagdad i to su čuli učenjaci hadisa, te su se dogovorili da testiraju njegov stepen hifza.

Pripremili su se za to odabravši 100 hadisa čije su senede (lance prenosioca) i metnove (tekstove hadisa) ispremetali, davši ih desetorici ljudi koji će ih citirati pred imamom. Svaki od njih, jedan za drugim citirao je po deset hadisa i poslije svakog Buhari je rekao “Ne znam za taj hadis”.

Kada su svi završili sa citiranjem, imam Buharij se okrenuo prvom i rekao mu: “Prvi hadis koga si citirao, rekao si to i to, a njegov tačan redoslijed glasi ovako, zatim je to uradio i sa ostalim, sve dok nije sve hadise poredao onako kako treba. Poslije ovoga su svi prisutni potvrdili njegovu nadnaravnu moć za hifzom i priznali njegovo pravo i prioritet da bude imam u hadisu i nauci uopšte. “

Njegov drug Hašid je rekao: “Buhari je skupa sa nama slušao učenjake Basre ne zapisujući ništa, tako su prošle dvije sedmice, pa smo ga mi ukorili radi toga. On nam je rekao: “Vi ste me oštro ukorili, pa pročitajte mi ono što ste vi zapisivali. Mi smo mu pročitali hadise čiji je broj prelazio 15 000, a on ih je potom sve citirao napamet, tako da smo mi svoje knjige koje smo pisali korigovali na osnovu njegova pamćenja. “

__________________________________